Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, srpanj 4, 2012
NEDJELJA 23. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Osim što mi krevet nije imao zaštitni remen, još sam i spavao na onom krevetu koji je udaljeniji od smjera vožnje, tako da sam u slučaju kočenja mogao elegantno sletjeti na pod ili barem na Nikolu, koji je spavao dijagonalno ispod mene. Stoga sam se čitavu noć stiskao uz pregradnu stijenu između dvaju kupea. Ipak, čak sam se i uspio donekle naspavati. U 6 ujutro stižemo u Bukurešt. Provodnik dolazi i otvara vrata bez ikakve muke. Ukazujem Nikoli na to. Laughing 
Spremamo se, nastaje strka u onom malom kupeu. Zanima me kako izgleda kad ih je četvero unutra. Naposljetku izlazimo, pa slikam naš vagon izvana - prvenstveno hrđu koja ga dobrano izjeda: 



Prvo ćemo kupiti kartu za Braşov, a potom ostaviti stvari na garderobi. Imamo vremena do 1, nećemo valjda tegliti sve po gradu. Nakon što smo obavili garderobu, ja odlazim na WC. Naravno da se on plaća. Pitam dečke imaju li sitno, da ne razbijam 10 leja, vele da nemaju. Dolazim do klozetfrau s 10 leja, a ona počinje šiziti da mi ne može vratiti, da odem razmijeniti. WC inače košta 1 lej. Prebrojavam sitniš, imam 90 bana. Pitam ju može li mi oprostiti tih 10 bana, ne može. Očito siromašni više ne mogu ni pišati. Vraćam se do ove dvojice i kažem im što je na stvari. Hrvoje se tek tada sjeti da bi mogao pogledati ima li sitnog. Priznaje da je rekao da nema jer mu se nije dalo tražiti. Foot in mouth 
Daje mi traženi iznos, i ja ga dajem klozetfrau. Dok ulazim u zahod čujem ju kako gunđa da sam joj ipak dao 90 bana. Provjeravam u džep, stvarno, jedna kovanica mi je ostala. Dajem joj na izlazu. Stara lihvarka. 

Gara de Nord izvana: 



Nedjelja je, pola 7 ujutro. Grad je potpuno pust. I moram priznati da mi je dojam nekako ljepši nego zadnji put. Vraćaju mi se sjećanja otprije 2 godine. Stoga i neće biti nekakvih većih specifikacija, sve to uglavnom imate u tadašnjem putopisu. 
Par slika jutarnjeg Bukurešta: 

 



Idemo prema centru putem kojim smo i onda prolazili, prolazimo i pored našeg tadašnjeg hostela. Ulica, tada raskopana, sad je posve uređena. 

Na ovom zidu prije 2 godine pisalo je "organele", pa smo mislili da je tu vadionica organa. Danas više ništa od toga: 



Prolazimo kroz park Cişmigiu: 



(natpis je ime tog travnjaka) 

Jezerce u parku: 



Imaju i crne labudove: 



Zanimljivo - "dopušteno je gaziti travu": 



Odlazimo do Piaţe Revoluţiei. Crkva Creţulescu: 

 



Zgrada nekadašnjeg Centralnog komiteta rumunjske partije, danas Ministarstvo unutrašnjih poslova:
 

 
Sveučilišna knjižnica i spomenik žrtvama revolucije 1989.: 

 

Spomenik Iuliu Maniu: 



Iuliu Maniu bio je političar iz Erdelja, jedan od zagovaratelja sjedinjenja Erdelja s Rumunjskom, a kasnije i trostruki premijer Rumunjske. Iako je bio politički protivnik Željezne garde i dosta angažiran oko prekida antisemitske politike koja je u to vrijeme vođena, uz njegovo se ime vezuje i takozvana Manijeva garda, koja je u doba Drugog svjetskog rata vršila zločine nad erdeljskim Mađarima. Nakon dolaska komunista na vlast, Maniu je došao u sukob s njima, te je, kao 80-godišnjak i umro u zatvoru. 

Još jednom spomenik žrtvama revolucije: 



 

Ovaj spomenik nije baš omiljen, ne zbog povoda podizanja, nego zbog izgleda. Naime, kipar koji ga je dizajnirao uglavnom se bavi primijenjenim dizajnom, što znači da dizajnira namještaj i slično. Mnogi ovaj spomenik posprdno zovu "maslinom na čačkalici", "krumpirom revolucije" ili "vektorom s krunom". 

Kraljevska palača, danas Nacionalni muzej: 

 

Negdašnje sjedište Securitatea, danas Društvo rumunjskih arhitekata: 



Na Bulevardulu Magheru Nikola pronalazi ekstrem što se tiče žica: 



Eh, jednu poznatu vizuru Bukurešta nisam uslikao prošli puta. Evo je stoga sada. Hotel Intercontinental, u kojem su za vrijeme revolucije bili smješteni novinari: 

 



Nacionalno kazalište Iona Luce Caragialea: 



I oboje zajedno: 



Na Bulevardulu Bratianu kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva:

 

To nije jedina u Bukureštu, postoji još jedna i na Piaţi Romani. 
Inače, kip Kapitolijske vučice ima još 15 drugih rumunjskih gradova i Chişinău. 

I dolazimo na Piaţu Unirii: 



Ni ovdje se nije ništa promijenilo - Katedrala nacionalnog spasa i dalje čeka neke bolje dane za izgradnju: 



Jedino je isključena impresivna fontana nasred trga: 









Tu malo sjedamo na klupu i otpočinemo. Potom krećemo niz Bulevardul Unirii prema monstruoznoj palači: 



(ovako u rano jutro i u pustom gradu, ovaj se drvored čini beskonačan) 

Palača izgleda još veće kada ju se gleda u kontekstu bulevara, koji sužuje pogled: 



Tipičan primjer čaušeskuovskog stila u arhitekturi:



Niz bulevar: 



Evo je. Opet: 



Ogromni trg je prazan, pa se čovjek osjeća još sitnijim: 



Bulevardul Unirii:



Zgrade na trgu (čije je službeno ime Piaţa Constituţiei): 





Zgrada Rumunjske akademije: 



Ulice su totalno puste: 





Zanimljivo je napomenuti da je na vrh Palače naroda trebao još doći i tornjić sa satom, koji bi bio standard prema kojem bi se namještalo vrijeme u Rumunjskoj. 
Malo sa strane: 



Posljednji pozdrav ovom dijelu grada i onomu što se u rumunjskom slengu naziva Ceauşima (tj. spoj od Ceauşescu i Hiroshima): 

 

Da bi napravio sve ovo, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Brojne crkve i povijesne zgrade platile su njegovu megalomaniju. 

Bez obzira na njihovu službenu politiku, Rumunji ne vole Amerikance, očito:
 




Dâmboviţa: 



Palača banke CEC: 



Nažalost, ovo ne znam što je:



Strada Lipsceni: 





Vraćamo se do sveučilišta. U pokrajnjoj ulici je ruska crkva sv. Nikole: 







Odlazimo otpočinuti u Cişmigiu. Nikola se opet nije naspavao u vlaku i sad skoro ovdje tone u san. Ja razmišljam bismo li mogli stići nešto pojesti prije vlaka. Možda da odemo do čuvene La mame, kod koje sam se pred dvije godine skoro nasmrt prežderao? Tražim po GPS-u i začudo nalazim da ima jedna La mama još bliže centru, odmah s druge strane Piaţe Revoluţiei. Velim dečkima da možemo probati. Jest da je nedjelja ujutro, ali to je ionako samo 15-ak minuta šetnje. 

Na spomen hrane, Nikola se odmah probudio. I opet slika žice: 



I revizionističke grafite: 



(Besarabija - rumunjska zemlja) 

Dolazimo do La mame i doista se čini kao da su otvoreni. Doduše, od 10 - što je za 20-ak minuta Pričekat ćemo u obližnjem parku. Tu je i dječje igralište s toboganom koji liči na veliku bananu ili na nešto još vulgarnije. U jednom se času odlučim spustiti niz taj tobogan. E sad, čitava ta scena je izazvala salve smijeha i privukla pažnju zaštitarke koja je čuvala obližnju zgradu. Ona prilazi i nešto mi govori. Pitam ju da mi ponovi, da ju nisam razumio. Ali ona ništa, samo me gleda. Onda nešto javlja na radio. Mislim si koji je sad vrag. U međuvremenu se već bliži 10, pa odlazimo u La mamu ne doznavši što je točno smetalo onoj zaštitarki. 
Naručujemo, ja za predjelo uzimam mamaliguţu (žgance) s vrhnjem i ribanim sirom. Pita me konobarica hoću li malu ili veliku porciju. Poučen lošim iskustvom otprije dvije godine, uzimam malu. Kad su mi je donijeli počinjem se pitati kako onda izgleda velika, jer mala je dupkom puni tanjur standardne veličine.
Glavno jelo su bila pileća krilca s umakom od hrena, a onda još i papanaşi za desert. Ipak se nisam prejeo toliko kao zadnji puta. 
E sad, kad smo u Bukureštu, Nikola i ja smo se sjetili Vesne. Šaljemo joj pozdrave iz Bukurešta, iz La mame. Ona odgovara čuđenjem, pa joj objašnjavamo kako smo opet tu i što radimo. Nakon toga nam ona želi sretan nastavak puta i kaže "Ako sve bude u redu, za 6 mjeseci ću i ja postati la mama." Sada je na nama red da se čudimo i snebivamo. Ja nisam ni znao da si je našla nekoga, a kamoli da je već s njim zatrudnjela. Uglavnom, ispada da je od prošlog ljeta s dečkom i da nisu još ništa planirali, ali, eto, dogodilo se. 
Ne znam, nisam siguran kakva će Vesna biti mama...

Jedemo i polako razvlačimo taj ručak, ionako nemamo više ništa za obavljati po gradu. Hrvoje je jasno uzeo neki pohani sir, Nikola neku mesinu, traje to. Na kraju čitav taj ručak ispada nekakvih 30-35 leja po osobi (dakle, nekih 50-60 kn). Još su uvijek jeftini, a porcije su za konja ubiti. 

Idemo prema kolodvoru. Palača Creţulescu: 

 

Strada Berzei: 



I vraćamo se na kolodvor, uzimamo stvari i trpamo se u vlak za Braşov. Vlak je pun, tu su i neki Finci koji putuju s djecom, hrpa Rumunja... 
Prvi dio puta je dosadan, vozimo se kroz Vlašku nizinu (posjetom Vlaškoj obišli smo na ovom putu i treću od 4 tradicionalne rumunjske regije - promakla nam je samo Dobrudža). Nakon Ploieştija počinjemo se lagano penjati uz prve obronke Karpata. A onda krajolik postaje sve brdovitiji. Čitavo vrijeme pratimo dolinu rijeke Prahove: 





A iznad nas se dižu Karpati, koji postaju sve strmiji:
 

 

 


 

Stajemo u Sinaii. Sinaia je mondeno odmaralište u samim njedrima Karpata, koje podsjeća na brojna alpska odmarališta, poput Bleda, Sankt Moritza, Davosa, Cortine d'Ampezzo i sličnih. Rumunjski kralj Carol I ovdje je imao svoju ljetnu rezidenciju, a ovdje je živio i skladatelj George Enescu. Zbog svog planinskog položaja bila je omiljena i kao lječilište, a i među rumunjskom elitom. Ovdje se nalazi i kasino, koji je izgrađen kao kopija monegaškoga. Mi se nažalost nemamo vremena ovdje zaustaviti, samo ćemo poslikati još malo Karpata, točnije onoga dijela koji se naziva Bucegi, a u kojem se nalazi i poznata geomorfološka konfiguracija Sfinga, jedan od simbola Rumunjske: 



(sliku Sfinge posuđujem s Wikipedije) 



I još brdâ: 





A predio je i dosta šumovit: 





Nakon jednog jako dugačkog tunela ulazimo opet u Transilvaniju. Odjednom više nismo u klancima, nego smo opet na visoravni. Pred nama je Braşov. 

Prva vizura po izlasku iz kolodvora: 



Ovdje moramo na autobus. U uputama kako doći do hostela, pisalo je kojom linijom i koliko stanica trebamo ići. Nikola bi pješke. Gledam na kartu, to je skroz drugi kraj grada. Ipak pristaje na bus. Odlučujemo ne riskirati, nego kupiti kartu. Naš bus dolazi, pitam vozača koliko je karta, on mi kaže da on ne prodaje i da moram na kiosk. Trknem na kiosk i kupim tri karte. 4,5 leja. Dajem novčanicu od 10 leja, uzimam karte i kusur od pola leja i otrčavam, zaboravivši da trebam dobiti još 5 leja natrag. Panika mi je da mi autobus ne pobjegne. Kada sam ušao u autobus shvaćam što sam napravio, ali sad se bojim trčati natrag, opet da mi ne pobjegne bus. Probam poništiti kartu, ne radi. Poništivači se uključuju tek kad autobus uključi motor. 

I tako se mi krenemo voziti, kad shvatimo da ovaj ipak ne staje na svakoj stanici. Nedjelja je popodne, nema potrebe stajati na stanicama na kojima nema putnika. Tako da sad više ne znamo koliko još stanica. Konačno dolazimo do jedne na kojoj dosta ljudi izlazi. Ova me dvojica opet tjeraju da pitam. Velim vozaču koju ulicu trebamo, on veli "Pa ta ulica vam je tamo. Trebate hostel?" "Da." "Onda morate sići ovdje." 

"Ovdje" je ovo:



I ovo je Piaţa Unirii: 

 



E sad, gdje je ulica koju trebamo? Nailaze neka dvojica tipova, mlađih, i pitaju nas tražimo li hostel. Mi velimo da. Oni vele ime hostela, koje je drugačije od onog koje mi trebamo. Ja velim ne, mi trebamo drugi. Aha, veli jedan, pa to je moj prijatelj. Sad ću ga nazvati. 
Nakon toga nam kažu da moramo otići malo dalje uz tu ulicu. Naime, mi jesmo u pravoj ulici, ali na krivoj strani. I tu se s ove strane doista nalazi hostel, ali taj nije onaj koji mi trebamo. Znači, vozač nam je dobro rekao, ali nije znao što mi tražimo. Ova dvojica nas vode prema hostelu. Mi mislimo da je sigurno neka muljaža, da će nas uvaliti nekom drugom, da će tražiti novac za to što su nas odveli, sto različitih negativnih scenarija... Na kraju dolazimo pred nekakva velika dvorišna vrata i on zvoni. I to mi izgleda sumnjivo. No iznutra dolazi žena od nekih 30-40 godina, koja nas pogleda i pita "Koji je od vas Krešimir?" OK, dakle ipak je to to mjesto, imaju našu rezervaciju. 
Hostel još nije potpuno dovršen, iako se vidi da će biti lijepo mjesto. U sobi je dosta hladno, bit će ugodno spavati. Žena s recepcije (zove se Flavia) pokazuje nam što sve treba vidjeti u gradu, označava nam na karti, uključivo jasno i restorane. Izgleda da je vrlo dobro pripremljena. Pokazuje nam i atrakcije uokolo Braşova, iako za njih ovaj puta nemamo vremena. 
Malo smo se osvježili, pa krećemo u obilazak. Braşov (Brassó, Kronstadt, a 1950-1960. i Oraşul Stalin) osmi je najveći grad u Rumunjskoj. Ima nešto manje od 300 000 stanovnika, a smješten je na samom sjevernom podnožju Karpata, koji se uzdižu iznad grada. Prvi se puta spominje u 13. stoljeću kao Corona, odakle dolazi i njemačko ime grada. Grad je povezan s naseljavanjem transilvanskih Sasa, koje je još u 12. stoljeću pozvao mađarski kralj Géza II. Sasi su razvili trgovačke odnose, uspostavili rudnike i općenito donijeli gospodarski zamah Transilvaniji. Grad je bio pretežito njemački sve do novog vijeka, kada zbog industrijalizacije započinje doseljavanje Rumunja iz okolnih sela. Inače, građanska prava bila su vrlo dugo rezervirana prvenstveno za Nijemce i Mađare, iako je Braşov igrao važnu ulogu u razvitku i rumunjske nacionalne svijesti (ovdje je otvorena i prva rumunjska tiskara 1558.).
Zanimljiv je porast broja Mađara u gradu između 1860. i 1910. - sa 13,4% na 43,4%, dok je omjer Nijemaca i Rumunja ostao podjednak. 
Nakon Drugog svjetskog rata i uspostave socijalizma, Nijemci su se uglavnom iselili, tako da ih danas u gradu ima tek 0,60%. Mađara danas ima oko 8%. 
Po svojoj arhitekturi, Braşov je čisto njemački grad. Da ne znate gdje ste i da ne vidite ružna predgrađa s neboderima, pomislili biste da ste u Bavarskoj. A položaj Braşova u uskoj dolini između brda i njegova arhitektura mene podsjećaju na neku veću verziju Samobora. 

Vraćamo se opet do Piaţe Unirii: 



Ovo je crkva sv. Nikole (zar opet?) s kraja 15. stoljeća: 

 









Velik je to kompleks: 





Zgrada prve rumunjske škole iz 16. stoljeća: 



Na trgu je i spomenik neznanom junaku: 



Brdo neposredno iznad grada, s imenom grada. U Americi piše tako Hollywood, a kod nas - Tito: 



Kroz ovu šumu do odašiljača na vrhu i vidikovca vodi žičara (vidi se i prosjek na lijevoj strani slike). Nažalost, taj dan više nije vozila. Može se gore i pješke, ali nije preporučljivo noću - naime, Braşov je poznat po tome da u šumama oko njega ima medvjeda, koji se sasvim nesmetano spuštaju u grad i prekapaju po kontejnerima.
Rumunjska inače ima jednu od najvećih populacija medvjeda u Europi. 

Pored Braşova se inače nalazi i poznati centar zimskih sportova Poiana Braşov, omiljen ne samo među Rumunjima nego i među skijašima iz drugih zemalja. Poiana Braşov razmišlja o kandidaturi za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. 

Ulica u centru: 



Crna crkva (Biserica neagră), prema nekima najveća gotička crkva u jugoistočnoj Europi: 



Crkva je izvorno građena negdje u 14. stoljeću, pa je dograđivana, a nakon požara 1689., u kojem je oštećena, a izvana pocrnjela, dobila je naziv Crna crkva. Inače pripada luteranskoj zajednici. 

Još crkve: 









Johannes Honter, koji je donio luteranstvo u Transilvaniju: 

 

U prolazu čujem neke Mađare. Čujem da je mađarski, ali zvuči užasno čudno s obzirom na izgovor. Zaključujem stoga da su Sekelji - hungarofona manjina koja živi u jugoistočnoj Transilvaniji. 

Glavni trg (Piaţa Sfatului): 

 

 











Tzv. Bijela kula, jedna od negdašnjih gradskih utvrda: 



Pogled još jednom na brdo s odašiljačem, koje se zove Tâmpa: 



Negdašnja gradska vijećnica (Sfat) na sredini trga: 



Ulaz u pravoslavnu katedralu: 

 

Katedrala je u dvorištu iza toga. U ovoj zgradi na ulazu nalazi se banka. Embarassed 
On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: "Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!" (Mk 11:15-17) 

Još malo centra: 



Ovo je pak Crna kula, drugi očuvani bastion: 



Oba se bastiona nalaze iznad uskog klanca kojim teče potok: 



Penjemo se do Crne kule i dolazimo joj straga: 



A odozgo se pruža prekrasan pogled na grad: 









Silazimo s Crne i odlazimo do Bijele:

 

Odavde se trg vidi kao na dlanu: 



A i trasa žičare: 



Silazimo s Bijele kule:



I prolazimo kroz vrata Graft bastiona: 



Te stižemo u podgrađe: 



Sada je vrijeme za hranu. Odlazimo u jedan restoran s tradicionalnom rumunjskom hranom. Za zalogajčić dok čekamo donose nam - čvarke. Nikola je oduševljen, Hrvoje se zgraža. 
Hrana nije loša, samo što sam ja uzeo neku žilavu srnetinu. Za desert opet papanaşe. Ali restoran je stvarno ajnc-a. 

Poslije večere šećemo se prema hostelu. Iz nekog neobičnog razloga, u Braşovu se nalazi konzulat Hašemitske kraljevine Jordan: 



Natpis na Tâmpi noću svijetli:

 

Ovaj put idemo pokrajnjim ulicama. Pitamo se hoćemo li vidjeti medvjeda. Ne nalazimo ništa, no kada napokon skrenemo kako bismo došli prema našem hostelu, opet se nalazimo tamo gdje ne bismo trebali. Vadim kartu i konzultiram se, kadli nas jedan od dvojice tipova koji stoje kraj auta pita "Tražite li hostel?" "Da." Kažemo mu ime hostela i on veli da je on u biti vlasnik. A drugi tip pored njega jedan je od one dvojice koji su nas popodne doveli u hostel. No krasno, ispada da se svaki puta izgubimo. Što li će on misliti o nama... 
Vlasnik hostela, Gabriel, kaže da će nas odbaciti autom. U biti do hostela ima 200 metara, ali on ide autom, pa će biti i više. Naravno, vozi Daciu. 
U autu nas pita jesmo li probali neko domaće rumunjsko piće i kaže da će nam on nešto poslužiti u hostelu. Pitam ga misli li na ţuicu, rumunjsku varijantu šljivovice. On kaže baš na to. 
Dok se mi spremamo na počinak i pregledavamo mejl, Gabrijel nam donosi tri štamprla tople ţuice, u koju je dodao i neku travu i dva zrna papra za aromu: 



Ja ne volim rakiju, ali nikada je nisam pio toplu. I doista, u toploj se rakiji ni ne osjeti alkohol. Izuzetno je pitka, pogotovo na pun želudac. Sada mi je jasno zašto se pola rakije popije još u pecari. Nakon toga Gabriel nam donosi još jednu turu. Pije čak i Hrvoje. Potom se pozdravljamo i idemo na počinak. Sutra je opet rano dizanje, a ni sinoć nismo baš spavali...

egerke @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 18, 2012
UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Odmah po buđenju razgovaram s Vesnom o prethodnoj večeri. Ona veli da nije čula moju primjedbu da skrenemo desno. Po tome bi sve ostalo ispao nesporazum. Ali opet, ako ne znaš put, onda ne ideš prvi naprijed. Uglavnom, zaključujemo da moramo smanjiti tenzije, jer ćemo se inače poklati do kraja puta. Kako će se kasnije ispostaviti, ona i ja imamo prilično različit koncept "smanjivanja tenzija". Po meni "smanjiti tenzije", znači pošteno se raspraviti o svakom nesporazumu, i to isti čas kada do njega dođe. Čekanje i odgađanje rasprave samo vodi u zlu krv. Prema Vesni, "smanjivanje tenzija" očito znači maknuti se od teme koja donosi tenzije. Takav postupak meni ima efekt crvene krpe, jer je bježanje od rasprave nešto što me izluđuje. Moja je deviza "Ako nadrkaš, izdrkaj." Naravno, ne doslovno, već u smislu "ako se situacija počne zaoštravati, nastavi tim pravcem, jer jedino tako ćeš doživjeti katarzu kroz raspravu". Ovdje odgađanje nije plodonosno. 

Doručkujemo naše doggy bagove od prethodne večeri. Otvaram Weiferta kojeg sam kupio u Beogradu. Nije nešto osobito. Danas idemo u Snagov, mjesto u okolici Bukurešta, pored jezera u kome se na otočiću nalazi samostan, u kome je prema legendi pokopan Vlad Ţepeş, tj. grof Drakula. Pitam curu na recepciji (onu istu) kako doći do Snagova minibusom. Kaže mi da moramo ići do Piaţe Presei Libere, a dotamo vozi bus s Piaţe Romane. Pokazuje mi na planu. Prije toga još moramo do grada, jer Vesna želi kupiti flaster za žuljeve u apoteci. Odjavljujemo se, stvari ostavljamo u hostelu do navečer. Do grada ponovno idemo kroz Cişmigiu: 



Vesna i Nikola pričaju o glicinijama. U nekakvom kontinuumu tema kojima raspolažemo nas troje, Nikola je po sredini, između ekstremnog prirodnjaka (Vesna) i ekstremnog društvenjaka (ja).

Usput slikam jedno od bukureštanskih križanja na Bulevardulu Regina Elizabeta:



Ova žuta mreža na sredini označava da se vozila nakon gašenja zelenoga ne smiju naći unutar nje. Time se obeshrabruje vozače da uopće uđu u križanje ako nisu sigurni da će stići izaći iz njega prije nego što se drugom smjeru upali zeleno. 

Zastajemo u McDonald'su, potom u apoteci. Obavili smo sve, spremni smo za put u Snagov. Bus kreće s Piaţe Romane, razmišljamo hoćemo li kupiti kartu, odlučujemo se švercati. Bus prolazi ugodnim predjelima sjevernog Bukurešta, gdje se nalazi mnogo parkova i vila, zatim pored njihovog Slavoluka pobjede, te naposljetku stiže na Piaţu Presei Libere, Trg slobodnog tiska, gdje se nalazi Novinarska palača, tipična građevina u staljinističkom piramidastom stilu:



Na crvenom postolju u desnom dijelu slike nalazio se Lenjinov kip, sve dok 1989. nije prebačen u Mogoşoaiu pored Bukurešta.

Na kružnom toku ispred Novinarske palače stoji minibus. U Albaniji ih zovu furgonima, ovdje ih zovu "microbuz". Pitam vozača ide li za Snagov. Ne. Objašnjava mi da minibusi za Snagov stoje jugozapadno od kružnog toka, na tramvajskom okretištu. Odlazimo tamo, lociramo bus. Ubrzo kreće. Cijena do Snagova je 7 leja (1 euro je inače oko 3,5 leja).
Izlazimo iz Bukurešta, vozimo se na sjever pored aerodroma Otopeni i potom dalje cestom prema Ploieştiju. Malo sam i zadrijemao, kad mi Nikola veli da smo u Snagovu. Vozimo se kroz sela koja liče na Turopolje. Prolazimo kroz centar Snagova, vozač ne staje. Vozi dalje. Pomišljam da je možda zaboravio, pa mislim da bismo trebali ustati i dati mu do znanja da silazimo u Snagovu. U jednom času staje, pored željezničkog prijelaza. Izgleda da se ipak nekad moglo vlakom dovdje. Ili je to ipak industrijska pruga. Pozdravljamo se s vozačem, izlazimo, ali jezera nigdje. Ni putokaza. Vesna predlaže da nekoga pitamo. Meni je mrsko pitati, mrsko mi je općenito razgovarati s lokalnim stanovništvom, jer dok se držim postrance mogu ostavljati iluziju da sam lokalac. Čim se obratim lokalnom stanovništvu, pokazujem da sam stranac. Bilo činjenicom da pitam, bilo nedovoljno dobrim izgovorom ili općenito nedovoljnim znanjem jezika...zato ja pitanju pribjegavam samo u krajnjoj nuždi, u ostalim se slučajevima većinom oslanjam na intuiciju. A osim toga, i daleko važnije, pomalo sam autističan, imam fobiju od prilaženja neznanim ljudima (čak toliku da mi je neugodno nekog na cesti upozoriti da mu je ispao novčanik) pa je i to razlog za nepričanje.
Vesna ipak pita, i to nekog Ciganina koji prolazi s kolima natovarenim drvom. Snagov? Pa to vam je tu ravno natrag. Super, to smo i sami znali. Pitam ga za jezero. Da, da, samo ravno. OK.
Kod prvih kuća sela opet: "Daj pitaj ove." Neki bračni par radi u vrtu. Za jezero? Samo tamo ravno, oko pola kilometra.
Onda neka pilana uz put, Vesna opet traži da pitam, ja odbijam. Pa onda neku staricu uz put. Ta nam isto veli da moramo ravno. Žensku na autobusnoj stanici u središtu mjesta. Ovom cestom ravno. Naposljetku pitamo neku žensku koja izlazi iz jedne kuće. Ta je skužila da smo stranci, pa nam se obraća na engleskom. Aha, za jezero? Vi sigurno hoćete vidjeti samostan? Jer jezero vam JEST tu ravno, ali se s ove strane ne može do samostana, vi morate natrag do odmarališta, a za to vam se skreće tamo kod željezničke pruge. Tu ravno ni ne možete do jezera, vrtovi su skroz do njega.
Tko pita, skita. Na kraju ispada da nas je vozač, za kojeg smo mislili da nas je zaboravio iskrcati, iskrcao na pravom mjestu, a da su nas svi lokalci slali u krivom smjeru.
Vraćamo se opet. Ženska na autobusnoj stanici nas pita jesmo li našli. Velim joj da trebamo samostan i da moramo ravno. Aha, pa da, za samostan i trebate tamo. Razmišljamo da li da čekamo bus i odlučujemo se ipak pješačiti. Dolazimo do križanja, skrećemo cesticom lijevo. Ubrzo dolazimo do portala. Odmaralište Rumunjskih željeznica, piše. Cesta ulazi u gustu šumu, a uz nju je napravljena ograda od starih tračnica.
Susrećemo troje turista koji se vraćaju. Pitamo ih za jezero. Da, tu je ravno. Samostan? Je, ima tip koji prevozi čamcem, traži 50 eura, ali nama je dao popust od 30.
30 eura? Pljačka. Ne moramo vidjeti samostan.

Dolazimo do jezera, tamo je i mali molić, i neki frajer u kupaćim gaćama. Trebate prijevoz do otočića? Pa, ono... Koliko je? Hoćete na vesla ili s motorom? Koliko je na vesla? 120 leja. A s motorom? 100. Zašto je s motorom jeftinije? Pa na vesla je dotamo sat i pol, s motorom 10 minuta. Aha. Imamo eure. U tom slučaju, 30 eura.
Vijećamo. I to nam je previše. Sliježemo ramenima, zahvaljujemo se. Idemo natrag prema odmaralištu. Tip prolazi pored nas, razgovara s nekim drugim. Vesna (koja je bila na apsolventskom u Egiptu i poznaje sve tajne cjenkanja) nam govori "Evo, sad se sigurno dogovara s ovim drugim, i onda će nam doći opet spustiti cijenu." I točno, frajer dolazi do nas, i veli nam da nas može prebaciti tamo za 20 €. To je oko 7 € po osobi. Međutim, Nikola se nećka, njemu to nije napeto, on bi tu ostao. Vesna i ja idemo, iako je to sada još skuplje, 10€ po osobi. Vesna predlaže novi trik. Ona će mu dati deset, ja sedam. Onda ću početi kopati po džepu, tražeći još ta tri eura, i ona isto tako. Na kraju će ovoga izdati strpljenje, pa će nas prevesti i za tih 17€. Izvodimo taj manevar, reakcija je očekivana: frajer samo kaže "Hai!", i pušta nas. Svaka čast Vesni, ja nemam skrupula za takvo cjenkanje, uvijek si mislim da ću pobrati šamarčinu za bezobrazluk.
Pri ulasku u čamac, skoro padam i prevrćem cijeli čamac, jer sam stao točno na veslo nasred poda.
Tip pali motor, krećemo prema otočiću. Nekoliko vizura jezera:









Izlazimo iz uvalice i krećemo preko glavnog dijela jezera. Pred nama se vidi otok, između drveća proviruju vrhovi crkve:





Preko puta otoka nalazi se bivša palača brata kralja Carola I, koja je za vrijeme Ceauşescua bila rezervirana za smještaj visokih državnih gostiju:



Još jezera: 



Pristan:



Naposljetku stižemo na otočić. Nekoliko stuba vodi do livadice na sredini, gdje je smještena crkva:

 

Fabergéovo jaje?: 



Raspelo:



Ulazimo u crkvu. Unutra je jedan mladi svećenik koji prodaje razglednice i slične predmete, a u dubini crkve restauratori marljivo obnavljaju freske. Pored njih, jedan stari svećenik se moli. Zabranjeno je fotografirati. Ipak, Vesna koristi svoj okretni ekran, koji joj omogućava da slika uopće ne podižući aparat, te s ugašenim blicom okida nekoliko slika:



Ispred oltara na podu se nalazi omanja nadgrobna ploča, na kojoj je medaljon s likom Vlada Ţepeşa:

 

Stariji svećenik se moli: 



Freske:



Snagovski manastir bio je dugo vremena i zatvor. Crkva je izgrađena još u 11. stoljeću. U 14. stoljeću dodan je i samostan, a 1453. stara je drvena crkva zamijenjena kamenom, koja je kasnije potonula u jezero. 1456. na otok dolazi Ţepeş, koji gradi utvrdu oko samostana, most koji povezuje otok s kopnom, zvonik, novu crkvu, tunel za bijeg, zatvor i sobu za mučenje. Sve do 19. stoljeća ovdje su zatvarani protivnici režima. Na otoku se nalazi i masovna grobnica onih koji su umrli u zatvoru.

Što se samoga Drakulinog groba tiče, on je navodno pokopan ovdje bez glave, jer su Turci imali običaj glave svih protivnika režima sjeći i slati u Istanbul sultanu, dok im tijela nisu bila zanimljiva. Međutim, kada je grob 1931. otvoren, bio je navodno prazan. Gdje je tijelo, ne zna se sa sigurnošću.
Dajemo 14 leja svećeniku, iako se ulaznica ne naplaćuje, kaže da je običaj dati nešto za obnovu crkve. Razgledamo freske. Ubrzo dolazi i naš čamdžija, vjerojatno je nestrpljiv. Izlazimo iz crkve, fotografiramo još malo uokolo. Zvonik:



Vrt i voćnjak pored crkve: 



I još dva pogleda na crkvu:

 



Vraćamo se do čamca, i opet prema pristaništu. Prilikom vožnje jezerom u daljini iz jezera iskače pozamašna riba. Gledamo ju, čak nam i vozač skreće pažnju. Veli Vesna da ga pitam koja je to riba. OK, ali ja ne znam imena riba na rumunjskome, kakve koristi od toga? Pitam ga ipak pecaju li mnogi na jezeru. Kaže da da.
Dolazimo na molić, pokazuje nam baš dvoje koji su došli pecati. Pozdravljamo se s njim, odlazimo. Vesna mi još pojašnjava načela cjenkanja i prepričava svoje doživljaje iz Egipta. Tražimo Nikolu. Vratili smo se prije dogovora. On se šeće šumom. Lutamo uokolo, kadli evo njega. Priča kako je naletio na neke pse lutalice, jedan je čak nešto i pokušavao s njim, napasti ga, ali ga je Nikola zaplašio. Odlučujemo krenuti natrag prema Bukureštu. Vraćamo se prema stanici minibusa. Vesni je opet sila, odlazi u šumu, vraća se, opekla se na koprivu. Vraški peče. Zezamo se da su tu Drakuline koprive, s koncentriranim zlom u sebi.
Stiže minibus, uskačemo i kreće vožnja prema Bukureštu. Vozač vozi kao luđak, mijenja trake, ulijeće između autiju, općenito, vozi dosta albanski. Ali vožnja je ugodna i svi pomalo dremuckamo.

Rumunjski vozni park se zadnjih godina podosta promijenio. Naime, Rumunji su godinama vozili isključivo Dacie, i to različite varijante tipa 1300, koji su svi počivali na dizajnu staroga Renaulta 12. Tih vozila ima i danas:



ali svakako ne u tolikoj mjeri kao kada sam u kolovozu 1998. posjetio Oradeu. Tada su ti auti sačinjavali 99% voznog parka. Tih godina u Rumunjskoj vjerojatno nije postojala stavka "tip automobila" u izvještajima o prometnim nesrećama.

Vraćamo se u Bukurešt, na Piaţi Presei Libere sjedamo na bus za Piaţu Romanu, opet se švercamo. Busevi su im moderni, klimatizirani, unutra je sustav obavješćivanja putnika besprijekoran, na displeju ide ime stanice, linije za presjedanje, a usto se sve signalizira i glasovnom najavom. Ovaj bus kojim smo se vraćali imao je i displej s GPS-slikom dijela kojim bus prolazi:



(u displeju vidite moj odraz )

Ne samo to, nego vam čitavo vrijeme displej pokazuje i okolne ulice, tako da znate na kojoj stanici trebate sići za neku od obližnjih ulica.

Stižemo na Piaţu Romanu, trebamo još nešto pojesti prije polaska na kolodvor. Iz busa vidim KFC. Vesna pristaje, Nikola se buni. Vesna i ja uzimamo, Nikola nas gleda kako jedemo, on će još putem pojesti nešto, npr. kebab.

Završavamo, imamo još vremena ali smo već lagano u stisci. Vesna veli da će se još u hostelu otuširati. Velim joj neka to samo obavi čim brže, bolje da mi čekamo vlak, nego da vlak čeka nas. Nikola traži svoj kebab, misli da je vidio nešto u ulici u kojoj je bio naš hostel. Ulica je raskopana ali ipak ćemo proći barem jednim njenim dijelom. Ne, u tom dijelu nema. Predlažem mu da trkne po kebab dok se Vesna tušira, veli da će ipak kupiti na kolodvoru. Vesna se tušira, naravno sporije nego što sam računao. Ipak imamo još vremena, konačno si opet trpamo ruksake na leđa i krećemo na put. Za deset minuta smo na Gari de Nord:



A unutra ugodno iznenađenje - vlak kasni. Ne znaju još na koji peron će ga primiti. Kupujemo hranu za put, trošimo zadnje leje. U tom času Nikola shvaća da sada više nema za svoj ručak. Počinje šiziti. Ipak, u blizini je neka hamburgerdžinica, imat će dosta love za dva sendviča.

Ja se šetkam uokolo, slikam ploču dolazaka:



"Întarzire" znači "kašnjenje". Primijetite da SVI vlakovi kasne.

Naposljetku javljaju da vlak dolazi na peron 6. Dolazim do ovo dvoje i kažem im "Trenul vine la peronul şase!" Nikola me zbunjeno gleda. Ponavljam mu "şase". Nikola se inače stalno hvalio znanjem koje je stekao polažući Romanske jezike i vulgarni latinitet kod Kovačca, ali u ovom času on ne shvaća koji broj bi mogao biti "şase". Na kraju Vesna kaže "Oh, pa to je 6." Prirodnjakinja može povezati, romanist ne.

Vlak dolazi iz Moskve. Prvih nekoliko kola su spavaća i idu za Varnu. Stojimo kraj njih. Izlaze domaćice vlaka, brišu gelendere mokrom krpom, kako si fini ruski turisti ne bi zamazali ruke prilikom izlaska. Domaćice nam vele da moramo iza, ovo nisu vagoni za nas. Prolazimo duž cijelog vlaka, prvo su vagoni za Varnu, zatim za Sofiju. Na kraju jedan ukrajinski. Tek potom vidim da će dodati još vagona iza tog ukrajinskog. Dok čekamo da oni izmanevriraju, slikam kolodvor:



Naposljetku stiže još par bugarskih vagona. Ulazimo unutra, prije nego što svi nahrupe. U naš kupe ulaze i četiri Ciganke. Viču "bilet, bilet". Velim im "Nu, noi n-am bilete.", budući da pretpostavljam da nam žele reći da one imaju rezervirano. Međutim, nakon toga one izlaze, sve 4, i odlaze dalje kroz vagon. Nije mi sasvim jasno, velim im da nemamo kartu, a one se ipak povlače. Smještamo se u kupe. Ciganke se i dalje vrzmaju gore-dolje po vagonu. U jednom času ih vidimo gdje izlaze van i odlaze u drugi vlak, koji stoji preko puta. Mislim si nisu li kradljivice koje operiraju po vlakovima. Naime čuo sam priče o tome kako se znaju tako Ciganke u vrlo širokim haljinama uvaliti ljudima u kupe, raširiti te haljine, te pod njih sakriti neke stvari od ostalih putnika. Kada se dignu, odnesu sa sobom i te stvari. Nagonski pipamo sve džepove, ali na sreću nam ništa ne fali.

U vagonu je vruće za popizditi. Prozor se automatski zatvara. Nikola ga pokušava zablokirati novinama, ali je prejak (prozor, ne Nikola). Vesna u šali kaže da će se udati za onoga tko otvori prozor. Evo mi dobrog opravdanja da ne mrdnem prstom. Laughing Konačno se Nikola sjeti da u torbi ima nekakav posebni plosnati kamen, pa njega uglavi, i doista, prozor ostaje otvoren. Eto mu Vesnine ruke.

Naposljetku krećemo. Još jedna slika kolodvora:



Vlak juri iz Bukurešta. U jednom času prolazi pored ruševine samostana u Chiajni:



A u idućem pokraj bukureštanskog smetlišta:



Jurimo monotonim pejzažom Vlaške nizine. Sve je mračnije. Tu i tamo ugledamo pumpe za naftu, tzv. kačaljke:





Ovo je područje i dalje bogato naftom i zemnim plinom. U jednom času prolazimo pokraj polja koje je puno baklji. Vjerojatno neko nalazište plina. Naravno, Nikola opet nije dignuo ruksak na policu. Put nas lagano vodi prema jugu, prema Giurgiuu, gdje se nalazi željeznički i cestovni most koji će nas prevesti u Bugarsku. Na kolodvoru u Giurgiuu rumunjski policajac uzima naše pasoše i odlazi van. Vraća se nakon 15-ak minuta, žigovi su unutra. Krećemo dalje. Pruga uskoro počinje voditi preko močvaraste obale Dunava. Gledam na cestu koja ide paralelno s nama. Hrpa turskih kamiona, veliko parkiralište, kućice sa špedicijom, rampe...kako to već ide na graničnim prijelazima. Napokon most. Cesta je otišla iznad nas, mi smo na donjoj etaži mosta. To je jedini most na Dunavu koji spaja Rumunjsku i Bugarsku, na svim ostalim mjestima Dunav se prelazi trajektom. Istina, sada se gradi novi most između Calafata i Vidina, ali on još nije gotov. 

Dunav je ogroman, ima više od kilometra u širinu. Kroz prozor gledam Bugarsku kojoj se približavamo, gledam svjetla Rusea, petoga najvećeg bugarskog grada i najveće bugarske dunavske luke.
Lagano se spremam. Izlazim na hodnik, dok Nikola pokušava izvući kamen koji se zaglavio. Pokušava nožićem, prstima, bezuspješno. U međuvremenu se i porezao na oštri rub kamena. Velim mu da pusti kamen, no on je tvrdoglav kao i ja. Na kraju ga uspijeva izvaditi. Sad ima super doživljaj za pričati: "Kako izgleda prijelaz preko Dunava između Rumunjske i Bugarske?" "Ne znam, vadio sam kamen."

Prešli smo na bugarsku stranu. Računam da će stanica odmah, pa im velim da se požure. U punoj ratnoj spremi dolazim i čekam kod vrata vagona. Ali vlak vozi i vozi. Vesna mi se pridružila, i ona čeka. Prigovara kud sam ih tako rano tjerao da se spreme. Naposljetku stižemo na kolodvor Ruse. Ne puštaju nas na ta vrata, moramo svi na prva van. U vlak ulazi bugarski policajac, staje na početak hodnika. Svi koji izlazimo moramo proći pored njega i obaviti graničnu kontrolu. Zbijeni čekamo u hodniku, dok ovaj na voki-toki sriče svačije ime i prezime. Neki Rumunj ispred gubi živce. Na bugarskom nešto prigovara policajcu. Policajac njemu odgovara na rumunjskom. Zanimljiva situacija bilingvizma. Naposljetku smo svi vani i sad gledamo kamo trebamo ići za vlak za Varnu. Odlazimo u zgradu kolodvora da vidimo vozni red. Prema onom što nama piše u itinereru, trebao bi biti vlak u 2:30 za Varnu. Međutim na voznom redu nema ničega do 6 ujutro. Vesna pita žensku na informacijama. Ne, stvarno nema ničega za Varnu. Motamo se po kolodvoru, opet izlazimo na peron. Dolazimo do ruskih vagona koji su ostali nakon odlaska vlaka za Sofiju. Djeluju zaključano. Prilazi nam neki tip, pita trebamo li taksi. Zahvaljujemo, velimo da ne treba. Nikola i ja razgledamo ruske vagone, Vesna ostaje sjediti. Vraćamo se, Vesna razgovara s onim taksistom. Frajer nam objašnjava da nas može on odvesti do Varne. Pita otkud smo. Iz Hrvatske. Međutim, on nam se i dalje obraća na ruskom, iako bismo ga bolje razumjeli na bugarskom. Kaže nam i cijenu, koja nam se čini sumnjivo jeftina. 20 leva, mislim. Gledam ga. Frajer izgleda kao makro. Presumnjiv mi je. Osim toga, sve i da putem ne skrene u neku vadionicu organa, još uvijek će nas u Varnu dovesti usred noći i što ćemo onda? Ne znam, odbijamo, kažemo da ćemo čekati jutarnji vlak. Naposljetku frajer odlazi. Ja se osjećam grozno, jer mi se čini da sam odgovoran za provedbu itinerera i sve što piše u njemu, a sada ovdje odjednom nema vlaka i dolazi do poremećaja u čitavoj strukturi. Mi smo trebali doći rano ujutro u Varnu, provesti tamo cijelo jutro, i popodne krenuti za Plovdiv. Ovako ćemo morali spavati u Varni, jer ipak ne želimo toliko jurcati. Ali to znači da onda planirano spavanje u nekom drugom gradu otpada. Plovdiv ne, navodno je jako lijep, i isplati ga se vidjeti - ali bismo možda mogli Sofiju organizirati tako da dođemo ujutro, pogledamo, i navečer krenemo dalje.
Paradoksalno, Vesna, koja je mene smatrala odgovornim za to što smo zalutali u Bukureštu, ovdje me ne smatra odgovornim, iako se ovdje doista radi o informaciji za koju sam ja jamčio.
Ništa, izgleda da ćemo morali spavati na kolodvoru. Začudo, kolodvorska zgrada je impresivna:



Onaj tip se još jednom vraća. Pita nas imamo li rezervirano u Varni. Jer ako nas čekaju, onda možemo odmah krenuti. Kažemo mu da doista nije potrebno, ionako smo planirali stići ujutro u Varnu.
Nikola se odlazi prošetati malo oko kolodvora. Vesna i ja pazimo na stvari.
Hvata nas žeđ, a ponestaje nam tekućine. Mjenjačnica ne radi. Prilazim ženski na šalteru turističke agencije.

-Izvinete, može u vas da se promenjaat pari?
-Kolko?
-Šeeset evri.
-Šest set?
-ŠeZDeset.

(očito pokušaj s makedonskim brojevima uzrokuje pomutnju, a ako ženska pomisli da govorim ruski, još bi mi se jednom mogla dogoditi situacija iz Beograda, s nulom viška)

-Može.
-Ama imam sto evri, ako možete da mi date četrdeset nazad...
-A, toja ne moga. Njamam.

Ništa, okrećem se bankomatu. S obzirom da je jedan lev pola eura, razmišljam da dignem 60 leva. Poslije lako još promijenim eure. Dižem i odlazim kupiti vodu. Pola litre vode - 1 lev. Bagatela.

OK, sada nam valja nekako provesti noć. Tu i tamo kroz kolodvor noću prolazi neki vlak, tako da ću si možda moći prikratiti vrijeme. U međuvremenu čitam materijale koje sam si isprintao o Varni.
Smjestili smo se na klupice od mrežastog metala, koje bi po duljini bile dobre za leći, ali kreten od dizajnera ih je još dodatno skratio nekakvim šipkama poprijeko, tako da nisu dosta dugačke za leći.

Dočekao sam prvi vlak, onaj koji spaja Varnu i - ne biste vjerovali - Saratov (nemam uopće pojma koliko mu treba dotamo, valjda tri dana):



Ovo dvoje spavaju, kolodvor nije osobito prometan, neće nas nitko opljačkati, tako da i ja odlazim prileći. Čisto da vidite dizajn tih klupica:



Čak ni Vesna, koja je mala, ne stane po dužini, a gdje ću onda ja...ipak, umor od dana na putu prevladava, zijev...

egerke @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 17, 2012
PONEDJELJAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, nastavlja se naš put noću vlakom kroz Rumunjsku. Lagano tonemo u san (Nikola je napokon metnuo ruksak na policu), pa se budimo kad vlak stane (barem ja). Slijedi stanica Băile Herculane, pa Orşova. Gledam kroz prozor, pored oršovskoga kolodvora svijetli natpis Gara fluminală. Dakle, izgleda da smo konačno uz sam Dunav. Izlazim na hodnik, čekam da mi se oči priviknu, vidim rijeku, i s druge strane brda Srbije. Kažem suputnicima: "Evo vam, vozimo se kroz Đerdap." Sve troje mi prilaze, visimo na prozoru i gledamo moćnu klisuru. Pruga prolazi među brdima, povremeno kroz tunele i po mostovima uz uvalice Dunava. Cure ubrzo odlaze spavati, Nikola i ja ostajemo na hodniku. Noć u Rumunjskoj. Pomalo zastrašujuća. Vani gdjegdje koje svjetlo. U jednom času vlak staje usred ničega, neka ženska izlazi, spušta se niz nasip. Gledamo van, u daljini se vide svjetla. More svjetala. Bit će to hidroelektrana Đerdap I. U taj čas hodnikom dolaze tri tipa. Stoje dva kupea dalje. Jedan prilazi nama. Natuca engleski. Obraća se Nikoli. Izgleda da prosi. Prolaze mi kroz glavu različiti scenariji. Ova trojica bi nas lako mogli prebiti, opljačkati nas, ako ne i nešto gore. Nikola mu veli da nemamo leje. Eure? Nemamo ni to. Kaže da im treba lova za sirotište. Odmahujemo glavom. Hidroelektrana nam je sve bliže. Želim ju slikati, ali, ako izvadim aparat, strah me da mi ga ovi ne otmu. Na kraju nas pitaju imamo li što za jesti. S olakšanjem kažemo da imamo. Nikola ulazi u kupe i uzima jednu čokoladicu, daje ju ovoj trojici. Naposljetku odlaze. E, ali sada se Vesna buni, zašto smo joj uzeli zadnju čokoladicu. Ima pravo, bolje smo trebali čekati da izvedu još nešto nad nama. Umjesto da bude sretna da smo ih se otarasili pomoću čokoladice. 

Konačno mogu slikati HE Đerdap, ali, zbog noći, kretanja vlaka i toga što nisam dobro namjestio rezoluciju, slika ispada jako loša.
Hidroelektrana Đerdap I počela se graditi 1964. godine, a radilo se o zajedničkom projektu Jugoslavije i Rumunjske. Kada je 1972. dovršena, bila je jedna od najvećih hidroelektrana u svijetu. Ima 12 turbina, a akumulacijsko jezero koje je stvoreno za njene potrebe potopilo je nekoliko otočića u Dunavu (između ostalih i čuveni otok Ada Kale), te sela uz obale, kao i čitav stari grad Orşovu. Današnja Orşova je moderni grad izgrađen na većoj visini. Usto, brana je poremetila i faunu, prekinuvši migracijske rute pastrva iz donjeg toka Dunava. Ironično, područje s obiju strana rijeke proglašeno je poslije toga nacionalnim parkom.
Između 1977. i 1984. napravljena je i hidroelektrana Đerdap II, kod Prahova.

Nakon prolaska pored elektrane, ulazimo u kolodvor Drobeta Turnu Severin. Naši žicari izlaze. Nekako mi se čini da nisu iz sirotišta. Opet, nikad ne znaš. U Rumunjskoj ima užasno puno napuštene djece. Naime, Ceauşescu je bio opsjednut demografskom eksplozijom, tako da je zabranio pobačaj i kontracepciju. Budući da većina obitelji nije mogla uzdržavati toliku djecu, ona su završavala u sirotištima. Računa se da je godišnje 10 tisuća djece bilo napušteno. Sirotišta su bivala pretrpana, tako da su mnoga živjela po kanalizaciji, bukureštanskom metrou i slično. Kasnije su mnoga od njih završavala kao narkomani ili su se prostituirala. To, kao i činjenica da nije bilo navike korištenja kontracepcije, jest dovelo do toga da Rumunjska danas ima najveću stopu HIV pozitivnih u Europi.

Nakon Drobeta Turnu Severina tonem u san. Budim se u Craiovi, ali sam prelijen da bih ustao. Stajanje u Caracalu i Roşioriju sam prespavao. Budim se malo prije Bukurešta, već je svanulo. Nisam se pošteno ispavao, mrzim spavati u prijevoznim sredstvima, oči su mi pune krmelja, u ustima mi je skrama, nije neki prizor. Napokon ulazimo u Bukurešt. Vlak staje na Gari de Nord. Izlazimo u vrevu kolodvora. Vidi se da smo stigli u velegrad. Anamarija ubrzo opazi nekog tipa koji joj je očito kontakt osoba, pozdravljamo se s njom i nastavljamo sami dalje. Prvi hostel koji smo našli trebao bi biti odmah blizu kolodvora. Malo nam treba da se orijentiramo, potom krećemo prema njemu. Ulice oko kolodvora poprilično su zapuštene. Dolazimo pred jednu zapuštenu zgradu, u njoj bi trebao biti hostel. Ulazimo, penjemo se na prvi kat. Žena objašnjava da ima neke Španjolce koji su rezervirali, ako oni ne potvrde do pola 10, može nas primiti. Zahvaljujemo i odlazimo dalje. Idući hostel je bliže centru. Orijentiramo se pomalo prema intuiciji, ja katkada provjerim vodič (ne da mi ga se vaditi, jer mi je u malom ruksaku, koji pak čitavo vrijeme nosim u rukama, dakle, ako još i vodič izvadim, imat ću pune ruke). Vesnu počinje tjerati na WC, postaje sve nervoznija. Naposljetku pronalazimo ulicu koja nam treba, gledamo kućne brojeve, treba nam 32. OK, 60, 58...odjednom 32. Puno prerano. Na zgradi ništa ne piše, ulazim unutra, gledam, odlazim na prvi kat, nigdje ništa. Vraćam se van, nastavljamo. Vesna je već poprilično živčana. Prolazimo pored parka Cişmigiu, savjetujem joj da pronađe neki skriveni kutak u parku, ili barem zahod, ali nema ničega sličnoga. Naposljetku vidimo McDonald's. Spas za njen mjehur. Juri unutra, ali treba joj šifra za WC. Mora kupiti nešto. Grabi prvo što je vidjela, plaća karticom, jer nema leje, i juri u zahod. Poslije toga sjedimo u McDonald'su, ona žvače svoj McBreakfast, razmišljamo što dalje. Predlažem da još malo nastavimo tom ulicom, Bulevardul Regina Elizabeta, nešto mi je bilo sumnjivo s onim brojevima, možda je to stara numeracija... Gledam u Lonely Planet, ima i par jeftinih hotela, kao alternativu. Krećemo dalje, i doista, nailazimo opet na zgradu broj 32, hostel je označen. Ulazimo, penjemo se, stan u kojem je hostel izgleda prekrasno, štukature na zidovima, monumentalna vrata... Unutra sjedi tip malo jače fizionomije, kao neki izbacivač. Pita nas imamo li rezervaciju. Velimo da nemamo (rezerviranje preko neta je skuplje nego iđenje naslijepo). Veli da nemaju sobu, ali da može provjeriti u drugoj zgradi hostela. Zove, imaju. Crta nam na planu kako doći dotamo, pozdravljamo se. Putem dotamo prolazimo pored jednoga od onih hotela, pa odlučujemo provjeriti jesu li jeftiniji. Motamo se oko Piaţe Revoluţiei, na kojoj se odvila većina krvavih događaja 1989. Naposljetku nalazimo ulicu u kojoj bi trebao biti hotel, dolazimo do odgovarajućeg kućnog broja, kad tamo - ćorak. Hotel je zatvoren. I to već duže vrijeme, izgleda. Nastavljamo dalje, opet preko Piaţe Revoluţiei, pored Hiltona i Radissona, opet promašujemo križanje, naposljetku nalazimo hostel. Preko puta francuske ambasade. Unutra poprilično ugodan prizor. Mlada, slatka, simpatična djevojka na recepciji. Odmah se ispričava, izgleda da je došlo do nesporazuma, mi zapravo nemamo sobu, ali smo vam našli sobu u jednom drugom hostelu, nije daleko. Pokazuje nam na karti. Šteta, bilo bi je lijepo gledati. Opet ruksake na leđa, pa u treći hostel.
Uz jednu kuću putem, zgodan kip zmaja:



Približavamo se hostelu, ulice su raskopane. Kao i u Beogradu. Kao i u Zagrebu, uostalom. Čitava ulica u kojoj je naš hostel posve je razrovana. Nalazimo zgradu, naposljetku, to je to, imaju mjesto. 10 €. Tuširamo se, presvlačimo, umorni smo, ali bilo bi grehota sada spavati. Vrijeme je za šetnju i obilazak grada. U našoj sobi je i jedan francuski par. Vesna razgovara s njima. Oni su taj dan stigli iz Bugarske. Idu obrnutim smjerom od nas. Kažu da je Varna lijepa.

U grad, promijeniti novce, pa na kavu. Opet prolazimo uz park Cişmigiu i opet izlazimo na Bulevardul Regina Elizabeta:



Strujne instalacije su uglavnom na stupovima, što rezultira ovakvim kolopletom žica:



Doista ne znam tko se tu može snaći.
Opet idemo prema Piaţi Revoluţiei, ali prije toga, nasuprot onog nesretnog hotela, nalazi se crkvica Sv. Nikole:



Prije izlaska na trg Vesna nas zove da je opazila mjenjačnicu. Tečaj mi izgleda loš, ali mijenjamo. Kasnije ispada da smo valjda mijenjali po najlošijem tečaju u Bukureštu. Rumunjski leji su zanimljivi novci, nisu napravljeni od papira, nego od polimera. To znači da su nepoderivi. Nemojte ni sumnjati da je glavna fora bilo pokušavanje trganja leja. Nikola je ostao vidno razočaran kada je opazio jedan koji je bio malo okrhnut. Izgleda da ih se ipak može oštetiti, valjda škarama.

Opet smo na Piaţi Revoluţiei. S desne nam je strane zgrada Senata, s čijeg se balkona Ceauşescu 21. prosinca 1989. obratio narodu. Prema izvještajima, bio je vidljivo šokiran kada mu je narod počeo uzvikivati "ubojica", "Temišvar" i slične stvari (naime, tjedan dana ranije, u Temišvaru je započeo niz protesta koji su pozivali na rušenje Ceauşescuove diktature. S obzirom da su to inicirali Mađari, koje je Ceauşescu mrzio, nije vjerovao da će i rumunjski narod stati na tu stranu. Međutim, upravo se to i dogodilo, dapače, vojska koja je poslana da rastjera demonstrante pridružila se demonstrantima i stala zahtijevati istu stvar.). Navodno se na trgu okupilo oko 100 tisuća ljudi. Vojska je na njih krenula tenkovima, te su ujutro, nakon obračuna, na trgu ostala tijela oko 1000 ljudi. Ipak, čak ni takva brutalna represija nije uspjela spriječiti revoluciju, čiji je daljnji tijek poznat: Ceauşescu je srušen, potom su on i supruga mu Elena pokušali pobjeći, no vojska ih je zaustavila u gradu Târgoviştu (znakovit naziv Laughing), gdje su izvedeni pred prijeki sud i strijeljani na božićno jutro 1989. Pokopani su odvojeno, pod devizom da su "ionako zajedno već napravili dovoljno zla".
Dok smo Nikola i ja razgledali pročelje Senata i spomen ploču događajima iz 1989., Vesna je razgovarala s nekim dvjema gospođama. Ispalo je da misle da je Njemica, zbog njene arijevske fizionomije. Razgledali smo spomenik žrtvama revolucije na sredini, a potom se uputili dalje, preko trga, prema jednom od restorana iz vodiča.
Na Piaţi Revoluţiei nalazi se još nekoliko zanimljivih zgrada, kraljevska palača, crkva Creţulescu, sveučilišna knjižnica. Ipak, najzanimljivija zgrada je ova:



U njoj se danas nalazi Društvo arhitekata, i oni su nadodali ovaj stakleni užas:

 

Izvorna zgradica bila je zapravo vrlo skromna za ono što se u njoj nalazilo: bila je sjedište Securitatea, zloglasne Ceauşescuove tajne policije.

Piaţa Revoluţiei. Desno spomenik žrtvama iz 1989., ravno crkva Creţulescu:



Lijevo Kraljevska palača, desno sveučilišna knjižnica: 



Spomenik žrtvama 1989. izbliza:



Restoran koji smo tražili bio je u ulici iza toga. Malo bukureštanskih vila:







Očekivano, restoran je zatvoren. Par metara dalje nalazi se drugi restorančić, talijanskoga tipa, pa smo sjeli tamo. Naručili smo i čekali. I čekali. I čekali. Pića su nam donesli, ali na hranu je trebalo čekati. I još čekati. Na kraju, nakon skoro sat vremena, stigla je hrana. Prvo pizze Nikoli i Vesni. Ja sam, za promjenu, morao malo čekati. Na kraju je i to došlo.

Pogled iz restorana: 



Poslije ručka, konačno obilazak znamenitosti. Svakako želimo prvo vidjeti Palaču naroda, zgradu koja je postala simbolom Bukurešta, iako se zapravo radi o urbanističkom pogromu. Da bismo došli dotamo, zapućujemo se Bulevardulom Nicolae Bălcescu prema jugu. Na njemu se nalazi talijanska crkva:



Rumunji su jako ponosni na svoje romanske korijene. Na Piaţi Romani stoji kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva, a posebno su jake veze Rumunjske i Francuske (tolike da Rumunjska čak ima i ministarstvo frankofonije). Bilo je zanimljivo gledati kako Rumunji nakon Drugog svjetskog rata prvo naglašavaju svoje slavensko nasljeđe, kako bi se umilili SSSR-u, a potom, nakon 1960., stavljaju naglasak na svoju romanštinu.

Obnova zgrada je u tijeku posvuda:



Fontana na Bulevardulu Nicolae Bălcescu:



Potom izlazimo na Piaţu Universitatei. Na njoj se nalazi Hotel Intercontinental, jedna od najpoznatijih vizura Bukurešta (iz tog razloga ja nemam sliku), sveučilište (slika kasnije), a i narodno kazalište, koje nosi ime njihovog poznatog dramatičara Iona Luce Caragialea:



Pothodnik na trgu se popravlja, pa je totalno razrušen i poprilično nesiguran dok prolazimo kroz njega. Nastavljamo na jug Bulevardulom Brătianu, do Piaţe Unirii. Ovdje počinje urbanistički kaos koji je izveo Ceauşescu.
Naime, Bukurešt je prije Drugog svjetskog rata nosio naziv "Pariza istočne Europe" (iako tim nazivom vole častiti i Budimpeštu). Valja napomenuti da je Rumunjska prva zemlja u svijetu koja je počela, još 1860-ih, komercijalno eksploatirati naftu, i da je u prvoj polovici 20. stoljeća bila prilično bogata, što se posebice odrazilo u izgledu Bukurešta, u kojem su nicale mnoge palače. Onda je došlo bombardiranje u Drugom svjetskom ratu, u međuvremenu i potres 1940., pa drugi 1977., te onda Ceauşescuovo divljanje - i lice se Bukurešta poprilično izmijenilo.
Naime, da bi izgradio svoju Palaču naroda i njoj prilaznu aveniju, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Čitav put počinje na Piaţi Unirii, Trgu ujedinjenja, koji je ogroman, prostran i - ogoljen, jer na njemu rastu još uvijek poprilično kržljave mladice drveća. Jednoga dana možda to postane poprilično ugodno šetalište, ali zasada je usred ljeta pakleno sjediti na suncu:



Na trgu se nalazi obilježeno mjesto na kojem Rumunjska pravoslavna crkva želi podići Katedralu nacionalnog spasa: 



Međutim, kako stvari stoje, love za to nema i još je dugo neće biti.

Središtem trga dominira fontana. No, za razliku od uobičajene situacije, gdje imate fontanu na trgu, ovdje imate fontanu na trgu u fontani na trgu:







Dakle, fontana ima vanjski prsten od vodoskokâ, unutar kojega se nalazi kružni tok za vozila, u čijem se središtu opet nalazi fontana. To je sve vrlo impresivno i monumentalno i čaušeskuovski.

Od Piaţe Unirii započinje Bulevardul Unirii. Hodajući kroz drvored možda i nemate taj dojam sitnoće koji je postojao prije, dok drvoreda nije bilo, a vi ste hodali kroz tu preširoku ulicu prema ogromnoj zgradurini pred vama:

 

I onda dođete na trg na kojem ima navodno prostora za 300 tisuća ljudi (a danas je ogromno parkiralište), i zapiljite se u to arhitektonsko čudo: 



Malo podataka o zgradi: 

-druga je najveća zgrada (ne građevina) na svijetu, nakon Pentagona
-izgradnja je koštala oko 3,3 milijarde dolara - dok su Rumunji umirali od gladi
-izgrađena je 1984., kao sjedište Centralnog komiteta, predsjednički ured i sjedište ministarstava. Danas su u njoj Zastupnički dom, Ustavni sud i međunarodni konferencijski centar.
-visoka je 85 metara i zauzima površinu od 330 tisuća kvadratnih metara
-na njenoj izgradnji radilo je preko 700 arhitekata i 20 tisuća radnika u trima smjenama, 24 sata dnevno, tijekom pet godina
-ima 12 katova i 3100 soba, 64 dvorane za primanje, glavna dvorana je površine 3000 kvadrata
-ispod nje se nalazi 20 metara duboki nuklearni bunker
-1980-ih godina osvjetljenje građevine je u četiri sata potrošilo struje koliko čitav Bukurešt u jednom danu
-zgrada nije bila dovršena u vrijeme Ceauşescuova pada - naime, nije još bio odlučen izgled krova
-tepih, koji je svojedobno prekrivao pod glavne dvorane, teži 14 tona
-kristalni svijećnjak u jednoj od dvorana ima 2,5 tone

Dobra gajba, ha? Smile

Pokušao sam obuhvatiti i Bulevardul Unirii, ali kut je nezahvalan:



Ovdje smo se razdvojili. Nikola je htio pogledati zgradu iznutra, ja sam bio skeptičan prema tome jer nisam mislio da će nas pustiti, a Vesna je odlučila krenuti svojim putem. Dakle, tu dolazimo do jedne od glavnih točki neslaganja Vesne i mene tijekom puta. Moja ideja obilaska grada jest: dođeš u grad, skužiš prvo što je zanimljivo i što vrijedi pogledati, i onda kreneš to obilaziti na način koji ti omogućuje da u čim manje vremena vidiš čim više (dakle, racionaliziranje rute obilaska). Onda, ako ti ostane vremena, sjedneš nekamo, gledaš grad, ljude, život. Vesna je pak tip osobe koji dođe u grad, i uopće se ne opterećuje time treba li nešto vidjeti, nema se želje pripremiti, znati što može očekivati, staviti stvari u kontekst...to je onaj tip ljudi koji su smrt za turističke vodiče jer vas uopće ne slušaju dok im govorite nešto, ali će onda uprijeti prstom u najbezvezniju crkvu kraj koje prođete i pitati vas "Kakva je to crkva?". I onda ako ne znate, spočitavat će vam vašu neobaviještenost.
Ne znam, za mene doći u Bukurešt (ili bilo koji drugi grad), gledati građevine, a ne biti svjestan povijesnoga konteksta, jest propuštena prilika. Gledati spomenik žrtvama revolucije 1989., a ne znati što se tu događalo, tko je koga ubio, zašto se uopće protestiralo...bez toga konteksta, čitav spomenik nema smisla.

Tako smo se razdvojili, a Nikola i ja smo se uputili prema ulazu u Palaču naroda. Međutim, na ulazu su stajali policajci, tako da sam ja pretpostavio da se ne može baš dobrovoljno ući nego da vjerojatno postoje organizirane ture koje koštaju - i bio sam u pravu. Toliko vremena ipak nismo imali, pa smo se zaputili natrag prema gradu. Prije toga smo bacili još jedan pogled na zgradu iz drugog rakursa:



Potom krećemo prema centru. Usput prelazimo rijeku Dâmboviţu, na kojoj leži Bukurešt:



Izgleda puno čišća nego što zapravo jest.

Dolazimo na Stradu Lipsceni, glavnu trgovačku ulicu Bukurešta, danas načičkanu brojnim restorančićima:



Pri kraju ulice prizori više nisu osobito glamurozni:





Odjednom ugledamo jednu poznatu plavušu. Vesna se stvorila pred nama iz suprotnog smjera. Pita nas hoćemo li s njom, velim joj da smo taj dio već prošli, osim toga, ona se htjela odvojiti. Do tog trenutka, ona je slikala Casu poporului:



i Stradu Lipsceni:

 

Odlazimo opet u suprotnom smjeru. Ponovno smo na Piaţi Universitatei, ovaj puta slikam sveučilište:



Kupujem sok i krećemo prema parku Cişmigiu. Hvata me umor, a i obišli smo više-manje sve glavne punktove u centru. Sjedamo na klupicu u parku, ja lijegam na klupu, Nikola vadi Foucaulta.
Park ima i jezero:



Promatramo ljude, ja odmaram oči i tijelo. Imamo vremena do dogovora s Vesnom kod spomenika na Piaţi Revoluţiei. Naposljetku ustajemo, radimo krug oko jezera, upućujemo se prema mjestu dogovora. Opet smo žedni.
Dolazeći na trg sa zapada, slikam zgradu Senata:



i čuveni balkon:



te potom i spomenik žrtvama revolucije:



Na polukružnim zidićima lijevo i desno u prvom planu ispisana su imena palih na trgu te kobne noći.

Vesna dolazi, veli da si je uspjela na nekom sniženju kupiti ljetnu haljinicu. U nevjerici odmahujem glavom. Stalno naglašuje da mora paziti s lovom.

A što je ona sve vidjela?

Talijanska crkva: 



Bulevardul Nicolae Bălcescu:



Još malo bukureštanske arhitekture:





Žice:



Gradska vreva:



Dvorište:



Prizori iz života:





Bukureštanske ulice:





Potom opet odlazi do crkve Creţulescu, dok mi kunjamo u hladu kod spomenika. Naposljetku se vraća, oduševljena crkvom i freskama u njoj. Moramo to pogledati, veli. Idemo za njom, ali u međuvremenu je crkva zaključana, tako da od toga ništa. Možemo se samo zadovoljiti trijemom. I njezinim slikama, naravno:





















Da, fasciniraju ju freske.

Pada dogovor da se još prošećemo gradom, a onda odemo do hostela prije večere. Mogli bismo obići i Židovsku četvrt, odnosno ono što je od nje ostalo. Vesna kaže da su ju nažuljale natikače i da ne može baš brzo hodati. Žulj joj se počeo stvarati još u Beogradu.

Još malo kontrasta:



Sjedamo na piće nedaleko Strade Lipsceni. Potom prolazimo kroz zanimljivu uličicu Hanul cu Tei (Han s lipama), koja je u biti bezistan (bazar), uz koji se nižu različite radionice, uglavnom umjetničke provenijencije:



Na kraju se nalazi podrumski kafić. Ulazimo, ali doima se mračno. Pored njega, na zidu, zanimljiv plakat: 



Židovska je četvrt s druge strane Bulevardula Brătianu. Prvo obilazimo jednu pravoslavnu crkvu:

 

Propovjedaonica: 



Oglas za izgradnju nove katedrale:



Zatim se dajemo u potragu za Židovskom četvrti, ali od nje nema puno. Par uličica: 



I sinagoga u koju nas ne puštaju:





Lunjamo dalje. Iza je veliko križanje, sa zgradama u tipično čaušeskuovskom stilu. Naime, za razliku od sumornih socrealističkih zgrada u ostatku istočne Europe, Ceauşescu je volio razigrani stil vijugavih linija, tako da Bukurešt izgleda daleko manje sumoran od drugih istočnoeuropskih gradova:

 

I u ogledalu:



Vraćamo se prema Piaţi Unirii, ali putem ulazimo u ogromni šoping-centar. To mi je prilika za kupiti pive Marku. Lutam prizemljem, a piva nigdje. Unutra vreva, hrpa ljudi, tipični kapitalizam svježe članice EU. Na kraju shvaćam da su pive na katu. Trpam sedam piva u košaricu, plaćam, dobivam veliku vrećicu - sve za 10 kn. Dvije pive od ovih je Marko pio, ostale mu nosim.
Ponovno smo na Piaţi Unirii:







Sjedamo na klupu, odmaramo se, ja pjevušim "Neki novi klinci" od Balaševića. Komentiramo Rumunje i Rumunjke. Žene su im lijepe, muški baš i nisu.

Polako krećemo prema hostelu. Putem uz Dâmboviţu uviđamo koliko je ta rijeka zapravo prljava. S druge se strane nalazi Palača pravde:



A na mostu i uzduž obale, oni pecaju:



Palača banke:



Opet prolazimo pored Strade Lipsceni, u kojoj vrše arheološka iskapanja:



Vesna skreće i fotografira, ja stojim i fotkam, Nikola produžuje. Vesna bi desno, meni je svejedno, Nikola je već odmakao 100 metara. Derem se naprijed za Nikolom, onda Vesna odustaje od ideje da skrene i ide dalje ravno, ali s izrazom lica "opet me tjerate da idem kamo vi hoćete". 

Ponovno kratimo kroz Cişmigiu, ljudi se voze po jezeru, čamcima, pedalinama...:

 

Jedan od bukureštanskih pasa u parku Cişmigiu:



Na samom vrhu Cişmigiua nalazi se sjenica u kojoj je napravljena zona za wireless internet. Prolazimo, idemo prema hostelu. Malo prije hostela, zanimljiv natpis na fasadi:



Ne, naglasak nije "organ'ele", dakle, ne radi se o mitohondrijima, lizosomima i društvu, naglasak je "org'anele", i radi se o određenoj množini imenice "organ". Prodavaonica organa? Doista ne znam, iza toga je neko dvorište, ispred toga neki neidentificirani poslovni prostor... Ipak, to je prilika za foto-session. Imamo jedan bubreg:



A profesorica biologije nudi...debelo crijevo?



Naposljetku smo u hostelu, malo se osvježavamo, presvlačimo, spremamo za večernji izlazak. Pitam onu Francuskinju neke stvari o Varni. Vesna je izrazila želju za kupanjem tamo, pa pitam ovu vrijedi li. Kaže da je more prljavo i da se naplaćuju suncobrani. Pitam ju i za Plovdiv, tamo namjeravamo spavati. Ona veli da ima adresu neke ženske kod koje su oni spavali privatno. Može. Spremamo se i izlazimo, oni sjede u dvorištu, već su mi sve spremili. Pokazuju gdje je adresa na planu grada. Ulica Borislav. To neće biti teško zapamtiti. Stvaram mentalni plan kako doći do nje od kolodvora u Plovdivu.

Prije večere bismo još trebali pogledati kako idu vlakovi za Snagov. To želimo sutra obići, a prema Lonely Planetovom vodiču, ima vlakova do tamo. Kolodvor nije daleko od hostela, desetak minuta. Dolazimo na kolodvor, prvo na međunarodnoj blagajni pitamo za vlak idući dan prema Bugarskoj. Prema podacima koje mi imamo, vlak ide za Varnu, međutim, vozni red na kolodvoru piše da ide za Sofiju. Ispada da moramo presjedati u Ruseu. OK, nije neki problem. Sada da još pitamo za Snagov. Odlazim na blagajnu za domaći promet, ali žena mi ne želi dati informaciju jer to trebam pitati na informacijama. OK, jedino mi ne veli gdje su informacije. Na kraju nalijećem na njih posve slučajno, i tamo mi žena veli da NEMA vlakova do Snagova. Odlično, Lonely Planet je i opet u krivu. Nema veze, ići ćemo minibusom.
Sad večera. Jedan od restorana iz Lonely Planetovog vodiča je relativno blizu, nekih dvadesetak minuta hoda od kolodvora. Krećemo tamo. Vesna već poprilično šepa zbog žulja. Nikola se isto žali na hodanje. Velim im da imamo i alternativu - ima još jedna pivnica, ali ta je u centru, do kojega bi nam bilo najbrže stići metroom. Hoćemo na metro? "A, joj, a u metrou su sigurno neki sumnjivci, mi ne bismo...". Izmotavanje. Ne bi naprijed, a ne bi ni na metro. A još su i gladni. Uokolo nema nikakvih restorana. Nije da baš možemo birati. Ipak nastavljamo dalje. Naposljetku izlazimo na Piaţu Victoriei. Imamo još jedan blok do restorana. Idemo ipak na metro. Spuštamo se dolje, sve je lijepo osvijetljeno, sumnjivaca nigdje, a na ulazu su one trokutaste rampe od metalnih šipki, koje se okreću kad provučete kartu (koja je magnetska). Peron je isto tako rasvijetljen, ubrzo stiže i vlak, superluksuzan, novi:



(OK, kadriranje je loše izvedeno, ali to sam slikao u vožnji)

Idemo samo jednu stanicu, na izlasku slikam peron:



Izlazimo, restoran je odmah preko ceste. Zove se "La mamă", tj. "Kod mame". Izgleda fino, porcije izgledaju obilato. Sjedamo, nemaju baš sve s menija, ali na kraju odabiremo. Vesna je blago nadrkana, valjda zbog hodanja i žulja.
Stiže predjelo. Nikola i ja naručili smo mamaliguţu, što je zapravo palenta, s vrhnjem i sirom. Dolazi ogromni tanjur palente, prekriven debelim slojem vrhnja, i naribanim sirom. Predjelo od kojeg se najedeš kao čovjek. Potom glavno jelo. Opet mamaliguţă, ovaj puta s puretinom i sosom od gljiva. Nikola jede neke kobasice. Ne uspijevam sve pojesti, ostavljam poprilično mamaliguţe na tanjuru. Ja sam, naravno, s očima većim nego želudac, naručio i desert - papanaşe, tradicionalne rumunjske kolače koji liče na donute, s tim da su preliveni gustim sosom od vrhnja i brusnica. Dolaze dva. Jedva uspijevam pojesti jednoga. I Nikola i ja uzimamo doggy bag, on za kobasice, ja za papanaşe. U jednom času osjećam strašnu slabost. Oblijeva me hladan znoj. Osjećaj prežderanosti. S jedne strane želim povraćati, iako me ne tjera, ali znam da je to još veća muka i napor, a i žao mi je te hrane. Taj osjećaj traje minutu-dvije. Potom ipak prolazi, vraća mi se snaga u tijelo, mogu i ustati i krenuti.
Izlazimo iz restorana, ja teturam preko ceste do cjelonoćne prodavaonice. Treba mi nešto za utažiti žeđ. Metro vozi do pola 12, sada je već 12. Dakle, moramo pješačiti do doma. Nikola ipak ima svoju ideju kako treba pogledati, jer možda metro ipak vozi. E, to je Nikola. Za njega natpisi ne vrijede. On ipak treba sve provjeriti. On će vozača autobusa na kojem jasno piše kamo ide ipak pitati kamo ide, jer "možda nije skinuo tablu od prošli put". A ja to ne shvaćam, jer osobno mrzim pitati druge ljude, pogotovo očite stvari, jer i sam popizdim kad me netko pita neku stvar koju smatram lako dostupnom informacijom.

Idemo doma. Vesna prva, Nikola i ja iza nje. Velim da trebamo na križanju skrenuti desno. Vičem to, tako da i Vesna čuje. Vesna međutim odlazi ravno. Mislim si, očito ima neki razlog - čula je da velim "desno", a ipak je otišla ravno. Nadrkana je, pa ne želim insistirati na skretanju desno, valjda zna što radi. Možda joj se ulica ravno čini mirnijom od avenije desno. Uostalom, ona je stalno po nekakvim planinarenjima i općenito se dosta kreće prirodom - pa ako se tamo nije izgubila, onda se pogotovo neće izgubiti u gradu, gdje ima puno više orijentira za snaći se.
Idemo ravno, potom skrećemo u neku od manjih ulica desno. Dolazimo do Piaţa Spania. Nastavljamo dalje. Prolazimo pustim uličicama koje podsjećaju na Željezničarsku koloniju. Obiteljske kuće s vrtovima. Tu i tamo ugledamo pokojeg psa. Naime Bukurešt je pun pasa lutalica. Međutim za razliku od naših pasa lutalica, koji su uglavnom divlji i nasrtljivi, ovi su najčešće mirni mješanci koji lijeno leže uz kuće ili ispod stabala, ili pak njuškaju uokolo. Velik broj ih je posljednjih godina i uklonjen s ulica.
Nikola veli "Vesna, kam si nas to dovela.", da bi Vesna odgovorila "Pa Krešo vodi!".
Ja? Ja sam još odavno prepustio kormilo njoj, otkad me nije poslušala na onom prvom križanju. OK, preuzet ću ga natrag.

Računam da idemo u smjeru zapada, rekonstruirajući naš put unatrag do onog križanja, tako da se ravnam po tome. Vesna šepesa, počinje lagano zaostajati. Čekamo ju. Ispada da joj je pijesak ušao u ranu od žulja. Ubrzo izlazimo na jednu široku aveniju, pretpostavljam da je to jedna od onih koje smo danas prošli. Još par skretanja i hop! odjednom mi je jedno križanje zbunjujuće. Vadim kartu iz ruksaka. Nalazim ulicu. Ispada da smo skrenuli na istok. Naime ona prva ulica ravno nije vodila u pravcu juga nego blagog jugoistoka, tako da su sva skretanja na zapad zapravo bila na jug, a na kraju smo otišli istočnije nego što smo i bili. Kažem to ovima. Vesna pita "A gdje je onda hostel?" "Imamo još za hodati." Vidim da je Vesna već na rubu živaca i da je sklona mene optužiti da sam zalutao, pa joj stoga, najmirnijim mogućim glasom kažem "Ja sam još na prvom križanju rekao da skrenemo desno, ti si produžila ravno." "Znači, ja sam kriva?" "Ja sam rekao da skrenemo desno." Tu mi Vesna upada u riječ, i počinje se derati na mene: "Nemaš ti ništa s menom, dovedi nas do hotela!" 

Tako dakle. Ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti iako sam se ja jasno ogradio od svega što se dogodilo nakon onoga križanja. Ja mogu preuzeti odgovornost za to da smo uopće išli u La mamu (što je kompenzirano odličnom večerom) i za to što sam mislio da idemo na jug, a išli smo na jugoistok. Ali do toga ne bi ni došlo da Vesna nije svojeglavo produžila ravno, iako sam rekao da trebamo ići desno.
U svakom slučaju, u ovom mi času ne treba da se netko dere na mene. Okrećem se, odlazim prvo u jednom smjeru, potom u drugome, i naposljetku znam kamo moramo ići. Počinjem hodati svojom brzinom. Nekako više nemam volje biti uviđavan i strpljiv prema Vesninom šepanju, jer ako se ona ima pravo derati na mene unatoč djelimično i svojoj krivici, onda i ja imam pravo biti povrijeđen. Shvaćam da ju žulj boli, ali i mene boli kada se netko istresa na meni. Povrijeđena mi je taština. Možda sam trebao brojati do 10...
Nikola pak ostaje uz nju, hodaju nekoliko koraka iza mene. Čini se da razgovaraju o gradskim žoharima koje viđamo uz kuće. Naposljetku dolazimo na Piaţu Universitatei. Sada je put do doma već lagan, tek smo jedan dan ovdje, a već nam se čini da smo ovuda prošli stotinama puta.
Iza parka Cişmigiu susrećemo pometače ulica. U pola dva u noći oni marljivo metu. Očito Bukurešt nije toliko prljav grad, ili barem radi na popravljanju toga imidža. Naposljetku dolazimo u hostel, moramo zvoniti. Otvara nam ista cura koja je tamo bila ujutro. I drugi dan će biti tamo. Očito živi u hostelu. Penjemo se u sobu, svi već skoro spavaju. Vesna si čisti ranu od žulja i tek tada primjećuje da je japanke ostavila u Beogradu. Dakle ostaje samo sa sandalama koje ju žuljaju i tenisicama koje ju žuljaju. Spremamo se na počinak, Nikola u sobi primjećuje žohara. Bojim se da mi se ne uvuče u ruksak.

Bio je to dug, dug dan...

egerke @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.