Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, veljača 18, 2013
Ovo će biti kratak putopis u dva nastavka koji je svojedobno sastavio Nikola, a koji će poslužiti kao uvod u opet nešto redovniji i veći putopis koji će uslijediti. Ja sam neznatno izmijenio izvorni tekst.

Ekipa koja je 2010. poharala Tursku i Kavkaz (Krešo, Letica, Mate, Hrvoje i ja, za one koji ne pamte) uspjela se za vikend 8/9. travnja 2011. skupiti kako bi se otputila na jednoipoldnevni izlet u Bosnu. Buduć da su prijašnje pustolovine spomenute peteročlane bande nailazile na vrlo dobar prijem, sjetih se da bih mogao opisati njene nove putešestvije. Tim više što će se ova družina teško ponovo okupiti za kakvo veće putovanje; Krešo ostaje kod toga da ne želi putovati s bilo kime od nas izim Letice, a mi ostali smo se za ljeto namjeravali rasuti kojekuda. Iako je ovo putovanje bilo kratko, štofa za putopis ima, zanimljivih fotki također. Palicu dežurnog opisivača zbivanja od Kreše ću preuzeti ja, što će značiti da ćete ostati uskraćeni za nizanje podataka o posjećenim mjestima (osim ako Krešo ne dobije volju da se ubaci sa svojim prilozima), ali vjerujem da vam to s obzirom na moje pripovjedačke vještine neće osobito nedostajati. I svečano obećajem da neću spominjati nikakve probavne tegobe (tim više što ih nije ni bilo).

Dakle, ovaj izlet predstavljao je za nas oživljavanje tradicije započete u proljeće davne 2005. godine. Krešo i ja bili smo tada tek manje-više dobri pajdaši s faksa a odnosi među nama bili su idilični, za Leticu nitko osim Kreše nije tada čuo, kao (osim mene) ni za Hrvoja, koji je za Matu i Krešu bio tamo neki "Nikolin frend iz srednje". Što se Mate tiče, u njemu nitko ne bi prepoznao današnjeg ljevičara - jedino oko čega su se on i Krešo mogli pokačiti bilo je naglašavanje u baltoslavenskim jezicima, a ono oko čega su se on i Hrvoje tada sporili nisu bile doktrinarne razlike, već kvaliteta filma "Gospodar prstenova" u odnosu na knjigu (i ne, Mate, film ne valja, iza toga Hrvoje i ja čvrsto stojimo još dan-danas :D ).

Putovalo se tada na gostovanje Noama Chomskog u Novigradu (dok smo Hrvoje i ja htjeli čuti što će jedno od najvećih alterglobalističkih imena imati za reći o svjetskoj politici, Krešo i Mate nadali su se popričati s njime štogod o lingvistici, i, naravno, grdno se razočarali jer o lingvistici Chomski nije rekao ni a ni be). Izlet je svima ostao u lijepom pamćenju pa smo sljedeće godine početkom proljeća Krešo i ja smislili napraviti reprizu izleta, da posjetimo i druge krajeve Istre. Smišljeno - učinjeno, iako nam se nitko nije pridružio. Grešku neodaziva je ostatak ekipe ispravio iduće godine, i tradicija jednodnevnog muvanja autom po Istri čim na proljeće zatopli konačno je rođena. 2010. umalo je zamrla uslijed Krešinog boravka u Debrecenu, no iduće smo je se godine sjetili obnoviti, uz malu modifikaciju - budući da je Istra našim prisustvom deflorirana uzduž i poprijeko, odulčismo upoznati i ostale krajeve Lijepe Naše. 

Prvotna ideja bila je da se obiđe Lika, s Donjim Lapcem kao referentnom točkom (tad bi putopis bio nazvan "Final Destination Donji Lapac", pa ne bi bilo ovog kontroverznog naslova), no onda se u računicu ušuljala i Bosna. Ekipa je dobila i pojačanje - svi se složismo da kavkaskog suputnika Leticu uključimo u izvornu postavu. No, puno je vode proteklo od 2005., i do danas su Hrvoje i Mate postatli suborci (i povremeni suparnici) na hrvatskoj ultraljevici, Krešo i ja smo više puta poželjeli ubiti jedan drugoga (obično na putovanjima), a svi skupa (s Matom na čelu) smo uspjeli toliko ispiliti Krešu da odbija otići s nama na put dulji od dva dana i dvije države. Još kad se Letica ubaci u tu kombinaciju, dobivate pravi Molotovljev koktel, pa makar se putovalo u Dugo Selo. ;)

Poslah mejl gore navedenoj ekipi s pozivom na izlet, navodeći da još nemamo točan plan puta, osim Lapca kao ključnog odredišta i pozivajući da se iznesu dodatne ideje za mjesta koja bi mogli posjetiti. Svi nekako slutimo da će Krešo odraditi svoju uobičajenu ulogu itinerardžije – Letica već najavljuje „jedva čekam da mu zeznem itinerar“. :D – no na kraju će baš on uskočiti u Krešine cipele, ubacujući u cijelu priču i Drvar i Travnik i Jajce i Banja Luku. Uslijed sumnji da ćemo takav izlet (naslov bi mu također bio potencijalno kontroverzan - „Putevima AVNOJ-a“) uspjeti odraditi u dva dana, kristaliziramo varijantu s Lapcem kao prvom točkom, noćenjem u Bihaću i produživanjem prema Prijedoru i Banja Luci dolinom (ili je to ipak bio kanjon?) Une. Javila se i ideja da posjetimo Željavu, zapušteni aerodrom JNA na granici RH i BiH, vrlo postapokaliptičnog štiha kakav se meni osobito dopada, no od nje odustajemo saznavši da je dotično mjesto opasno po zdravlje. 

Sve je bilo spremno za put 2./3. travnja, ja užicao auto od mame, svi se nabrusismo, kad odjednom Hrvoje javlja da ima neke obaveze tog vikenda i ne može nikako ići. Nema veze, svima odgovara da odgodimo za tjedan dana. Taman smo se uspjeli dogovoriti do u detalje, kad krećemo, gdje ćemo se naći, kad Mate javlja da su ga pozvali u emisiju na TV 24 sata, koja će se snimati u nedjelju prijepodne, a u kojoj će gostovati i povjerenik za proširenje EU. Mate, veli, ne želi nikako propustiti priliku da se „obračuna s eurokratom“ – dakle, na njega ne možemo računati taj vikend, jer su „narod i revolucija na prvom mjestu“. Što sad? Daljnja odgađanja ne odgovaraju nikome, a opet ne želimo (barem ja) ostaviti na cjedilu i jednog od ljudi s kojima smo već dogovorili putovanje. 

Poručujem Mati u šali nek se mane naroda, jer isti bira diktatore i mrzi pedere i tako to. Krešo međutim moju provokaciju shvaća ozbiljno, hvata se za šlagvort i kreće objašnjavati zašto misli da sam u pravu. Naši ljevičari naravno to uzimaju kao objavu rata i kreće prepucavanje (naravno, ni jedni ni drugi nemaju za reći ništa što već nisu rekli). Ja zadovoljno trljam ruke jer materijala za putopis već ima, a nismo još ni krenuli na put. Teške riječi padaju, no uslijed te tarapane uspijevamo smisliti spasonosno rješenje – prebacujemo putovanje jedan dan ranije. Ionako nitko ništa ne radi tog dana, osim Kreše, koji zaključuje nešto u stilu „na poslu neće skužiti da me nema“. Sad pak Letica uskače da zezne koncept, jer ima obaveze u petak i ne može nikamo prije 15 h. Konačno odlučujemo da ipak krenemo u petak popodne, što međutim znači da Lapac (kao i sva mjesta u RH) ispada iz kombinacije. Idemo ravno u Bihać, otuda slijedimo zacrtanu rutu. Lika ostaje za neka druga vremena. 


Mjesto sastanka: „ na parkiralištu kod NSB-a“, u petak, pola 4 popodne; revan kakav jesam, stižem onamo autom, iz Ivanića, 15-ak minuta ranije. Ostatak ekipe skupit će se kroz sljedećih pola sata; Mate stiže posljednji, podbadamo ga da je stigao čak i nakon Letice. On se pak besramno presvlači nasred ulice:

Posted Image

Sad treba odabrati put prema Bihaću. Mate i Hrvoje odnekud dobivaju ideju da idemo preko Siska, jer „tamo još nismo bili“. Krešo i Letica se zgražaju, kakav Sisak kakvi bakrači, držimo se Bosne jer bi nam posjećivanje mjesta u Hrvatskoj odnijelo previše vremena. Ja pak pomalo lažem da se u Sisku i nema što za vidjeti (Krešo domeće: „osim željezare i rafinerije“). Ljevičarski dvojac svoj prijedlog međutim stavlja i na glasanje, uspijeva ga i izglasati zbog apstinencije dijela putnika, no odbacuju ga kad im je objašnjeno da bi ruta preko Siska bila predugačka i odveć zaobičazna. Idemo u Karlovac, pa putem Vojnića do Velike Kladuše (trebao sam eto i Babu nekako ubaciti u naslov...).

Nakon nekih sat i pol vožnje (kordunske – ili je to Banovina? - ceste nisu neka sreća) stižemo na granicu. Letica uočava nekakav dućan i odmah nestaje iz auta da kupi sok i sladoled. Usput je, kršeći sve propise naravno, zabilježio i granicu:

Posted Image

Graničari nam ne rade probleme, granica je zajednička hrvatsko-bosanska i za tili čas evo nas u Bosni. Velika Kladuša nije daleko. Grad je to najpoznatiji zacijelo po lokalnom kabadahiji Fikretu „Babi“ Abdiću, u socijalistička vremena uspješnom direktoru lokalnog poduzeća Agrokomerc, a u ratu (točnije, 1993.) osnivaču i vođi paradržavice Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. Ista je uspješno surađivala s manje-više svim zaraćenim stranama u ratovima na području bivše Juge (već kako bi vjetar okrenuo), a protiv središnje vlasti BiH (Izetbegovićeve, no). Tvorevinu su 1994. razjurile snage Armije BiH, no Babo ju je ponovo uspio uspostaviti (sad uz pomoć martićevaca i pod imenom Republika Zapadna Bosna) sve dok projekt nije konačno dokrajčen u isto vrijeme kad je Hrvatska poduzela Oluju. Abdić je klisnuo u Hrvatsku (ima i državljanstvo), no 2002. je zbog ratnih zločina osuđen – na sudu u Karlovcu – na 20 godina zatvora (kasnije smanjeno na 15). Kaznu trenutačno guli u hrvatskim kaznionicama. Još ima Kladušana koji ga pamte po dobrome – neki će se čitatelji sjetiti da su u Hrvatsku pristizale i njhove delegacije kako bi mu pred zatvorom čestitale rođendan (29.9., inače datum proglašenja AP Zapadna Bosna).

Kladuša je zgodan, pomalo učmao gradić. Evo panorame centra, s neizbježnim Agrokomercom: 

Posted Image

Prekoputa svjetovnog centra evo i duhovnog: 

Posted Image

Spuštamo se niže, do ugodnog parka, gdje se druže Kladušani:

Posted Image

Na njegovom početku je i antifašistički spomenik:

Posted Image


(dolje u ćošku je Hrvoje)

Koji je zapušten iako još stoji:

Posted Image

Letica snima još i kulu ponad Kladuše:

Posted Image

Sjedamo u kafić nabrzinu nešto popiti. Pitamo mladu konobaricu postoji li još Babina stranka, veli da postoji. Ne zna nam međutim odgovoriti da li je trenutačno na vlasti u ovom kraju.
Evo još jedne kladuške panorame, samo iz drugog kuta:

Posted Image

Revni Letica stigao je zabilježiti još i pravoslavnu crkvu Velikomučenika Georgija (dok smo ga mi čekali pokraj auta):

Posted Image

U rečenoj su crkvi za vrijeme II. svjetskog rata ustaše izvršile pokolj pravoslavnog stanovništa Velike Kladuše i okoline.

Nastavljamo za Cazin. Na izlazu iz Kladuše Letica hvata i pogone Agrokomerca (kompanija je danas, ne biste vjerovali, u teškim problemima, bosanska vlada nastoji spastiti što se da, čak se razmišljalo i o donošenju posebnog zakona o toj firmi!):

Posted Image

Putem izbija rasprava Kreše i Letice oko točnog naziva Abdićeve nadri-države. Krešo je „100% siguran“ da se radi o „autonomnoj oblasti“, Letica pak tipuje na „pokrajinu“. Pada i oklada – u igri je večera u Bosni - a preostala trojica smo svjedoci. Kasnije, u šetnji Bihaćem, ponešto iznervirani Krešinom bahatom samouvjerenošću, potiho ćemo se dogovoriti da se, čim uhvatimo nekakav internet i saznamo tko je u pravu, pravimo da se Letica kladio na ispravnu opciju, koja god bila, u pravoj staljinističkoj mjeri („dva i dva su ti pet, ozbiljno!“) uvjeravajući Krešu da mu je pamćenje ozbiljno popustilo :D. Siguran sam doduše da Letica, inače veliki poštenjak, nikad ne bi pristao na takvu drsku spačku. 

No, o ishodu oklade nešto kasnije, vratimo se sada do Cazina. Ulaz u gradić ne obećava, već mislimo produžiti bez zaustavljanja, kad uočavamo medresu na brdašcu pored grada:


Posted Image

Penjemo se autom, na ulazu je podignuta rampa, zbog čega pomislismo da nam možda ovdje i nije mjesto, no bezobrazni kakvi jesmo, nastavljamo dalje i parkiramo se u podnožju. Krešo i Letica snimaju Cazin:


Posted Image

Posted Image

Krešo i Letica bi pješačili do podnožja, ostatku takvo što ne pada na pamet. Da bi im jasno dali do znanja (ma, moš' mislit kako je to razlog, učinismo to iz puke perverzije), udaram po gasu i ustremljujemo se autom na Krešu koji hoda posred ceste. Ipak, u pravi čas on skače na travu pored prilaza. Svi se cerimo.

Cazin ipak ima i suvisli centar; putokaz nas upućuje prema starom gradu. Dolazimo do raskrižja obilježenog znakom kružnog toka, no meni nije jasno gdje je tu kružni tok, stvar izgleda kao ordinarno raskrižje. Produžujem stoga ravno, i – kojih desetak metara dalje, policajac mi maše da stanem. Do vraga.

Dotični čuvar javnog reda ozbiljan je, no dosta prijazan čiko. Objašnjava mi da sam upravo počinio prekršaj - „Niste vidjeli da je ono kružni tok? Gledate li Vi znakove?“. Ne staje na vozačkoj i prometnoj, želi vidjeti i isprave čitave družine. Iz Hrvatske, je li, što radimo ovdje, pa eto došli malo vidjeti ovaj kraj, htjeli bismo razgledati i centar Cazina... Ovaj proučava osobne i pasoše, bilježi podatke u tekicu. Milicioner starog, jugokomunističkog kova (pretpostavljam, premlad sam da bih imao iskustva s takvima). Razmišljam koliko bi moglo ispasti mito, kako da ga uvalim na pristojan način, i hoće li ostatak biti spreman podijeliti troškove sa mnom (da, znam da nije lijepo, ali nitko od nas nema toliko maraka da podmiri jednu BiH kaznu, koje se plaćaju na licu mjesta). Srećom, ništa od kršenja zakona, gosn milicioner nam vraća dokumente, daje mi savjet da pripazim kako vozim i ljubazno nas upućuje do starog grada. Nakon kruga oko centra, vraćamo se na famozni kružni tok (ovaj ga put obilazimo po propisu) i parkiramo se na omanjem trgu. Na njemu ima i restorana, razmišljamo da li da nešto nabrzinu mezimo, da malo smirimo glad prije no što sjednemo na poštenu večeru u Bihaću, no ideja demokratski otpada. 

Letica slika trg, na kojem skupina djece igra nogomet. Šalimo se da će ga netko dohvatiti zbog pedofilije.


Posted Image

Dječaci mu međutim rado poziraju:


Posted Image

Iz jedne od gostionica izlazi brkati vlasnik i zapodijeva razgovor. Spominjemo mu incident na kružnom toku, on udara u kuknjavu kako „takvog kružnog toka nema ni u Zanzibaru“. Spominje nam i džamiju na vrhu brda na kojem je smješten grad, a od koje puca pogled kakvog, veli, „nema u čitavoj Europi“. Moramo to vidjeti i polako se udaljavamo, iako bi ovaj rado još razgovarao. Volim izraze balkanske gostoljubivosti, volio bih prozboriti koju s čovjekom, ali – em trenutačno nemamo vremena, em mi se ostatak ekipe ne čini odveć zainteresiran za komunikaciju s lokalcem. A taj se ne gasi, zamičemo za ugao, a on još naklapa.

Uspinjemo se do džamije:


Posted Image

Snimam zanimljiv kadar minareta s polumjesecom:


Posted Image

Komentiramo kako je prigodno da u muslimanskom kraju na nebu svijetli polumjesec. Sljedećeg ćemo se dana u Banja Luci čuditi kako eto i u Republici Srpskoj imaju polumjesec na nebu, i pitati se ne radi li se možda o provokaciji... :D

Evo i jedne Krešine slike džamije:


Posted Image

A evo i par kadrova tog famoznog pogleda pa sami procijenite je li nam gostioničar lagao:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tu je i spomen ploča... ne piše doduše tko je ubio te nesretnike:


Posted Image

Definitivno odbacujemo ideju o čalabrcavanju u Cazinu, strpit ćemo se do Bihaća. Još malo vrludamo gradom u potrazi za cestom do Bihaća, a Letica koristi priliku da, na onom kružnom toku, zabilježi zanimljiv spomenik:


Posted Image

Putem do Bihaća kreće razgovor o pub kvizu koji predano igramo Krešo, Letica i ja (Letica u zasebnoj ekipi). Ova dvojica nam se čude što se time zabavljamo i nazivaju nas gikovima. Pokušavamo im objasniti u čemu je ljepota, ali nisu baš uvjereni. Tvrde da su pitanja glupa i da bi trebalo složiti „jedan revolucionarni kviz“. Ajde dajte, da vas vidim!

U Bihać stižemo već za noći i smjesta se bacamo u napornu potragu za prenoćištem. Kružimo centrom, ja fulavam parkirališta, odbacujemo nekoliko hotela zbog prevelikih cijena, konačno se, umorni i gladni, smještamo na ledinu na obali Une da razradimo ratni plan. Vrti se prijedlog da napunimo želuce – svima nam je hrana na pameti – no zaključujemo da je bolje da se prvo skućimo. Prilazi nam čuvar parkirališta i upućuje nas u konačišta s druge strane Une, malo dalje od centra, daleko jeftinija od onih u centru. Prihvaćamo savjet i pičimo preko Une, do hotela zvanog „Vila Una“, čije su cijene taman, ali – nema mjesta. Ljubazne recepcionerke priskaču nam u pomoć, primaju naš auto na svoj parking i zovu drugi hostel. Taj je međutim daleko od centra – ne smeta, motorizirani smo – pa pada dogovor da će Krešo i Letica skoknuti onamo s vlasnikom (koji se dovezao autom), kako bi nas znali uputiti do noćišta kad se vratimo iz večernjeg izlaska. 

Oni odlaze, a mlada recepcionerka nas nudi kavom. Budući da ljevičarski dvojac ne pije kafu i ne toleriše razgovor, ja se jedini odazivam. Eto i prilike da malo pročavrljam s hotelijerkama, što o televiziji, što o profilu gostiju u hotelu, što o turističkoj ponudi u Bihaću. Vraća se izvidnički dvojac, što znači – pravac hrana. Najbliži nam je restoran strateški smješten na obali Une, zgodno uređeno, ali pusto mjesto - 5-6 ljudi u petak navečer oko 9 sati. Smještamo se uz rijeku, redaju se šljivovice, pljeskavice, pastrve, tufahije... hrana je i više no zadovoljavajuća, ne baš i spektakularna, no odveć smo gladni da bi nas bilo briga. Jedva smo skucali dovoljno maraka da platimo ceh – nitko osim mene i Kreše nije imao značajniju sumu bosanske valute, pa je Krešo svojom stotkom morao pokriti cijelu večeru (osim mog dijela), bankrotiravši za tili čas.

Sada pravac Bihać. Evo kako grad izgleda noću:


Posted Image

Sati je oko 23, no grad je na naše razočaranje manje-više mrtav. Osobno sam očekivao veću živost, no kafići prazni, pred zatvaranje. Jedina živost vlada na maloj unskoj adi, gdje se okupila bihaćka mladost. Nedaleko od nje trešti i muzika, nekakav prežvakani YU-rock, ako me pamćenje dobro služi. Očekivao sam i jači bosanski štih, no grad je sličniji bilo kojoj hrvatskoj provinciji na kontinentu no recimo Sarajevu. Nema tradicionalnih radnji, slastičarni i sličnog, umjesto ćevabdžinica vrte se obični döneri. No, nema veze, meni se dopada. Nedostaje mi noćnih slika grada, evo samo jedne, na kojoj je zabilježena džamija u centru:


Posted Image


Džamija je inače bivša katolička crkva Sv. Ante, koju su Turci pretvorili u džamiju, nazvanu Fethiye (kao i ostale džamije adaptirane od crkava - to otprilike znači "osvajanje").

A tu je i moj kadar neobične kombinacije natpisa na jednoj zgradi:

Posted Image

Krešo me neprekidno davi da uhvatim kakvu bežičnu mrežu, da provjerim podatak o točnom nazivu Babine državice. Čini se da grad Bihać u centru nudi besplatnu bežičnu mrežu, no koncentriranje na obilazak sprečava me da udovoljim Krešinim salijetanjima. 

Prije odlaska na spavanje pronalazimo otvoren kafić, zgodno uređeno – ali također prazno – mjesto na obali Une. Ne zadržavamo se dugo, ponoć se bliži a svi smo mrtvi umorni. Pravac auto, Krešo i Letica navode me u oronuliji kraj grada, uz željezničku prugu. Hostel nam je u mraku, ključ ne ide u bravu... slažemo već neke jezive scenarije u glavi, ali tada otkrivamo zvono i prizivamo bunovnog sina vlasnika. Ja razmjenjujem par riječi s njime, ostatak kida u sobu. Smještaj je i više no dobar (sin nam se još i ispričao što nam ne mogu osigurati doručak, hostel je još nedovršen). Slijedi timarenje pred spavanje i poprilično brzo povlačenje u krevete.

Eh sada... kad već nije bilo probavnih smetnji, javile su se one sa snom. Nesanica je moja stara boljka, posljednjih godina doduše rijetka, ali voli se pojaviti baš pred ovakva putovanja (takozvani „rajzefiber“). Upozorio sam ostale vozače iz ekipe (Mate, Letica) da svakako ponesu vozačke, i pripremao se na inače mi mrsko gutanje tableta (konkretno, praksitena) noć prije izleta, no zbog kasnog polaska stvar nije bila potrebna. Rajzefiber se međutim sjetio udariti baš sad. Nakon nekih sat vremena prevrtanja po krevetu, shvatih s užasom da mi se ne spava ni zericu, iako sam se probudio u 8 i proveo naporan dan. Ostatak ekipe spava snom pravednika, ja buljim u strop i prevrćem koještarije po glavi. Kako ću voziti sutra? Hoće li (mamin) auto biti siguran u šapama one dvojice? U jednom času oglasili su se već i mujezini, pomislim pa nije vrag da već zora rudi (nisam bacao pogled na sat, da se još više ne zbediram), ali vidim da su zvijezde još u punom sjaju. 
Da ne duljimo, ta je kalvarija potrajala do barem 6 ujutro, kad se Letica, kako je najavio probudio, i pješke krenuo u grad.


egerke @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.