Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, lipanj 27, 2012
UTORAK 18. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Nažalost, hostel nije servirao doručak, pa su nam preporučili jedan kafić u relativnoj blizini. Radilo se o nekom dosta ulickanom mjestu, očito popularnom među lokalnim studentima. Ja sam uzeo omlet i čaj, Nikola samo čaj, a Hrvoje se opet našao na sto muka, jer nije bilo ničega vegetarijanskoga. Naposljetku se odlučio za salatu. 

Putem natrag do hostela zanimljiva kompozicija - u istom kadru pravoslavna crkva (nažalost, ne znam komu posvećena), dimnjak stare talionice i rektorat Medicinskog sveučilišta: 



Vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Putem prolazimo pored rodne kuće mađarskoga kralja Matijaša Korvina: 



Matijaš Korvin bio je drugi sin Jánosa Hunyadija (Iancu de Hunedoara, kod nas poznatog kao Sibinjanin Janko), mađarskog plemića koji je znamenit po tome što je 1456. obranio Nándorfehérvár (Beograd) od Turaka, te tako za 70 godina odgodio njihovo napredovanje prema srednjoj Europi. 
Njegov sin postao je kraljem 1464., te je vladao Ugarskom idućih 26 godina. Tih 26 godina ostalo je zapamćeno kao zlatno razdoblje srednjovjekovne Ugarske, koja je tada proširila granice, a u samoj je državi vladao mir i prosperitet, te je cvjetala kultura. Njegova supruga bila je Beatrice, kći napuljskog kralja, što je omogućilo prodor renesanse u Mađarsku. Njegova biblioteka, Corviniana, svojedobno je bila druga najveća na svijetu nakon Vatikanske.
Matijaš Korvin dobio je svoje mjesto i u folkloru i narodnim pjesmama ne samo Mađara, već i okolnih naroda. Rumunji npr. naglašavaju njegovo vlaško porijeklo. Poznate su anegdote o njegovoj pravednosti, a u Mađarskoj postoji i izreka "Meghalt Mátyás, oda az igazság." (Umro je Matijaš, nestala pravda.) Ta bi izreka mogla imati veze s činjenicom da je nakon Matijaševe smrti 1490. Mađarska počela propadati - prvo u vidu turske okupacije, kasnije habsburške, pa onda Trianona...i to sve traje do danas. Matijaš Korvin Mađarima je ono što je Srbima car Dušan - idealizirani veliki vođa iz najsnažnijeg doba države. Istina je naravno uvijek drugačija, pa je tako Matijaš npr. svoju veliku plaćeničku vojsku održavao visokim porezima koje su plaćali kmetovi. 

Mi idemo dalje. Prometni krkljanac: 



Kluški tramvaj: 



Kluška sinagoga: 



Spomen ploča:



"Ovaj sveti dom, Memorijalni hram deportiranih, posvećen je sjećanju na Židove sjeverne Transilvanije, deportirane 1944. i ubijene u logorima smrti. Nećemo nikada zaboraviti njihovo mučeništvo." 

Kluške Židove sredili su mađarski fašisti, Strelasti križevi, koji su vlast preuzeli u ljeto 1944., nakon što su Nijemci prisilili Horthyja da odstupi. S druge strane, u ostatku Rumunjske primjenjivale su se druge metode – recimo u Iaşiju su Židovi bili potrpani u teretne vlakove, čiji bi se vagoni zapečatili, a tada bi vlakovi besciljno vozili uzduž i poprijeko Rumunjske, polagano, dok svi ne bi pomrli od vrućine, gladi i nedostatka zraka. Time se bavila Željezna garda, rumunjska ultranacionalistička vlast u međuratnim godinama i za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

I još jedna pravoslavna crkva, Sv. Nikole:



Vrhunska ironija - ispod kolopleta žica visi zastava EU: 



Budući da Nikola nije ništa doručkovao, staje u jednoj prčvarnici nedaleko kolodvora, kako bi si kupio pizzu. Meni međutim pogled privlači jelovnik. Nije mi naime sasvim jasan sastav četvrte stavke odozdo, ali nadam se da nije ono što mislim da jest: 



Dolazimo na kolodvor, kupujemo kartu, potom i neku popudbinu, pa potom izlazimo na peron. 

Ovako izgledaju pothodnici na kolodvoru: 

 

Onaj pred kolodvorom još je gori i mračniji. 

Nikola je još gladan, pa švrlja uokolo tražeći još neku hranu, dok Hrvoje i ja čekamo vlak.
Nas danas očekuje put od skoro 9 sati do Iaşija. Rumunjska je velika zemlja, a i ova pruga je brdska, pa zato put traje toliko. 
U Iaşiju i opet imamo rezervirano (ja sam naime još u Debrecenu odlučio rezervirati hostele u Cluju, Iaşiju i Chişinăuu, kako ne bismo još umorni od puta morali šalabazati gradovima u potrazi za jeftinim smještajem). No u Iaşiju smo u biti smješteni u stanu - naime, preko Hostelworlda se može iznajmiti i stanove u Iaşiju, čak i za jednu noć. No kako su stanovi razbacani po gradu, trebamo se unaprijed dogovoriti kada i gdje ćemo se naći s iznajmljivačem. Kako je došlo do promjene plana, već sam mu jučer navečer poslao mejl s novim terminom dolaska, ali odgovora još nema - ni mejlom ni SMS-om. 

Naš vlak dolazi iz Temišvara, nadamo se da su vagoni malo udobniji. I jesu, donekle - barem sjedala. No sjedala je 8 u kupeu, a osim nas trojice, tu su još 4 druge osobe, mahom starije, 2 muškarca i 2 žene. I svi se tiskamo u tom uskom i zagušljivom kupeu. 

Krećemo - opet pustopoljine: 



I sela: 







(ovo je već početak Karpata, danas ćemo preći istočne) 

Nikolini specijalni efekti - ovo čak izgleda umjetnički: 



A djeluje i na druge objekte osim stupova: 



Polako zalazimo u brda: 













Crkva negdje pored Ilve Mice: 



Negdje u ovo vrijeme šaljem SMS iznajmljivaču. Odgovor stiže nedugo zatim - kaže da je on u biti ona, tj. da nije Constantin nego Marta, da je poslala mejl još sinoć (ja nisam ništa dobio) i daje nam adresu stana, te kaže da je najbolje uzeti taksi. Provjeravam GPS na mobitelu, Iaşi je slabo kartografiran. Možda ipak taksi... 

Brda sada postaju sve ozbiljnija...a oblačno vrijeme samo pojačava dramatičnost: 















Počinje prevladavati crnogorica:
 

 


Pa opet poljane: 







U vlaku smo se sreli s još jednim čestim problemom u Rumunjskoj - prosjačenjem. Naime, iako toga ima i kod nas, ovdje su nam tijekom skoro 9 sati putovanja negdje 5 puta banuli u kupe - bilo Cigančići koji žicaju, bilo gluhonijemi koji prodaju raznorazne drangulije. 

Negdje oko Vatre Dornei ušli smo u rumunjski dio Bukovine. Bukovina je povijesna regija danas podijeljena između Ukrajine i Rumunjske, a nekada je bila dio Austro-Ugarske i to njenog austrijskog dijela. 
Tu je konačno sišlo prvo dvoje suputnika, a kasnije, u Guri Humorului, i preostalo dvoje, te smo do Iaşija konačno bili sami u kupeu. 

Brda postaju pitomija: 

 

Karpati ostaju za nama: 







Prelazimo rijeku Moldovu, koja je dala ime čitavoj ovoj regiji: 



Sada smo u Moldavskoj. Moldavsku ne treba brkati s Moldavijom, iako se radi o istom korijenu. Moldavska je povijesna kneževina i jedna od regija Rumunjske, dok je Moldavija država. Da stvar bude još kompliciranija, na engleskome se pokrajina zove Moldavia, a država Moldova, dok se na rumunjskom i jedna i druga zovu Moldova. Cool

Moldavska je bila autonomna kneževina u vazalnom položaju prema Turskom carstvu, sve dok se 1859. nije ujedinila s Vlaškom i stvorila tzv. Ujedinjene provincije, iz kojih će nastati današnja Rumunjska. Ukratko, Moldavska zauzima područje istočno od Karpata, a Vlaška područje južno od Karpata. 

Krajolik Moldavske nije tipična nizina, već je blago brežuljkast, s mnogo polja: 



Kako odmičemo prema istoku sve je manje šuma, a pojavljuje se sramežljivo i sunce: 









Prolazimo kroz Suceavu, prijestolnicu rumunjske Bukovine: 

 

Pa potom još ravnice: 







I evo nas napokon u Iaşiju. Kolodvor izgleda zapušteno, no ipak je samo stvar da smo se zaustavili na pokrajnjem kolosijeku. Nakon 9 sati, dosta nam je vlaka. Trebali bismo naći Stradu Cuza Voda, ali nigdje nema nikakvog plana. Ništa, ipak ćemo na taksi, iako se Nikola prvo nećka (on uvijek važe lovu). Srećom, i Hrvoje je za taksi. Stajalište je odmah pred kolodvorom. 
Marta mi šalje poruku da nas čeka na dogovorenom mjestu, žena u crvenoj vjetrovci. Krećemo taksijem, i nakon nekih 5 minuta vožnje, evo nas na traženom mjestu. Cijena - 5 leja. 9 kn. Za nas trojicu. U Zagrebu je samo start u to vrijeme bio 20 kn. 
Marta se doista nalazi na dogovorenom mjestu, uvodi nas u stan. Zgrada je tipična socrealistička škatulja, ali stan je funkcionalan, uređen uglavnom namještajem iz Ikee. Obavljamo formalnosti oko plaćanja, potom nas pita kamo idemo dalje, kada joj kažemo, veli da su joj zadnja dva kontingenta gostiju također išla u Chişinău i da zna sve podatke o busevima i minibusevima. Kaže da imamo sutra jedan u 11 i u 2. Objašnjava nam i gdje je stanica. Potom se nudi da nas proveze jedan krug autom po gradu i objasni nam gdje je što, te gdje se isplati dobro jesti. Prihvaćamo. Vozi nas uokolo i pokazuje nam neke važnije točke koje ćemo obići sutra. Iaşi se čini kao lijep grad. Marta ironično primjećuje "Da, noću." Pita nas odakle smo. Kažemo joj. Onda kaže da joj muž već dugo govori kako trebaju otići u Hrvatsku, ali da je tamo "jako skupo". Kažem "E, pa zato mi dolazimo u Rumunjsku." 
Vraća nas pred zgradu, a mi potom odlučujemo otići na večeru. Nikola i ja bismo neki restoran, no Hrvoje je gladan i navija za neku od pizzerija u blizini. OK, umorni smo i ne da nam se baš puno pješačiti, pa odlazimo na pizzu. Nakon pizze kupujemo još u dućanu nešto za doručak sutradan, te se polagano povlačimo prema stanu. 
Stan je jednosoban, u sobi je francuski krevet, u kuhinji je još jedan ležaj. Između se nalazi kupaonica. Kanalizacija dosta smrdi. Ipak, iz nekog razloga su dečki zadovoljni stanom, naročito Hrvoje. 
Pogled iz kuhinje na vrata u predsoblje: 



Sjedimo još malo u kuhinji, klaframo. Ja pokušavam Nikoli objasniti da mi idu na živce situacije u kojima pokazuje socijalni invaliditet, poput npr. onoga kada očekujem da mi pomogne oko nečega, a da mu to ne moram eksplicitno reći, već je dovoljno da vidi da se s nečim mučim. On mi pak objašnjava da on nema taj impuls jer je navikao sve obavljati sâm i ne očekuje da će netko podrazumijevati očekivanje pomoći, a da to eksplicitno ne kaže. Na ovom putovanju nije bilo baš takvih situacija, no na ljetnima jest. Nikola naime uvijek nosi čim manje stvari, a onda još svoje viškove uvaljuje drugima, prvenstveno meni, jer ja uvijek imam nekakav ruksak. A u biti ja čitavo vrijeme očekujem da mi on dođe s pitanjem "Hoćeš da ti pomognem? Nije fer da samo ti nosiš ruksak, a ja hodam bez ičega. Daj da ga ja malo nosim." No s obzirom na količinu Nikolinog osjećaja za reciprocitet mogao bih se načekati do Sudnjeg dana da mi on sâm spontano ponudi pomoć. 

Ništa, vrijeme je za počinak, sutra ćemo obići Iaşi i konačno vidjeti jesu li nam ovi u Budimpešti uopće dali važeću vizu...

egerke @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 26, 2012
E sad se sigurno pitate kakav je ovo naslov. 
Naslov znači "Kroz rumunjske zemlje", a radi se o putopisu po Rumunjskoj i Moldaviji. Putovanje smo obavili od 17. do 25. svibnja 2010., a ovaj se put Nikoli i meni nije pridružio Mate, već Hrvoje, Nikolin kolega iz srednje škole, koji je već nekoliko puta trebao putovati s nama, ali bi mu svaki puta nešto iskrsnulo. 
Iako je putovanje započelo 17. V., dečki su do mene u Debrecen došli već u petak, 14. V. Naravno, prije toga smo trebali otići u moldavsko veleposlanstvo u Budimpešti, kako bismo ondje izvadili vize. Niti to nije išlo osobito glatko. Naime, kako nikada nisam vadio vizu izvan matične države, nisam znao može li se formular (objavljen na njihovim mrežnim stranicama) poslati i poštom. Nije toliko bio problem za mene (ja sam bio na dva i pol sata od Budimpešte), koliko za dečke, jer su oni ipak udaljeni 6 i pol sati vlakom. Stoga sam još potkraj travnja poslao mejl ambasadi, na koji nisam dobio nikakav odgovor. Da stvar bude kompliciranija, u međuvremenu su Nikolu zvali s Milijunaša, tako da je bilo nejasno kad će njemu biti snimanje. Kada su mu javili da je snimanje 12. V., mogli smo početi planirati termin polaska. Budući da mi se ambasada nije javljala, odlučio sam spojiti ugodno s korisnim i otići 30. IV. do Budimpešte, tim više jer su taj vikend neki moji kolege s faksa bili u Pešti. Nakon što sam doklipsao do vrha jedne budimske ulice u kojoj je veleposlanstvo smješteno, dočekala me obavijest kako je veleposlanstvo - zatvoreno. I to od 15. travnja do 25. svibnja. Naravno, idioti su obavijest stavili na vrata veleposlanstva, ali ne i na net. Da podsjetim, moldavsko veleposlanstvo u Budimpešti odgovorno je i za Hrvatsku, BiH, Sloveniju i Vatikan. 
Potom sam ih nazvao, na broj koji su ostavili za kontakte u doba dok je veleposlanstvo zatvoreno. Spojili su me s nekim, vjerojatno konzulom, te sam im ukratko objasnio situaciju, nakon čega sam dobio preporuku da pošaljem mejl. Undecided Kada sam im objasnio da već jesam i da mi nisu odgovorili, odlučio sam ipak dogovoriti termin usmeno - 14. svibnja, između 1 i 2 (nisam još znao hoće li Venezia express kasniti). I da - formulari su se mogli poslati poštom. 
Toga smo se petka svi našli na Keletiju, potom otišli na ručak i laganom šetnjom do veleposlanstva. A onda je uslijedio hladan tuš. Preko portafona mi je službenik rekao da konzul nije ovdje i da će doći tek iza 5. Kad sam mu ukazao da imamo dogovoreno, rekao je da on nema ništa zapisano i da se vratimo nakon 5. Potom je prekinuo vezu. 
Veleposlanstvo inače radi do 5. A još je bio i petak. Sve je ukazivalo da ćemo ostati bez vize. A i da nećemo stići u Debrecen prije večeri. Isto tako, cijenu izdavanja vize, koja se obično uplaćuje na račun u banci, nismo mogli uplatiti, jer banke rade do 3. 
Sjeli smo na Bem tér i kunjali. A onda se spustila kiša. Iako je taj dan imao i sunčanih razdoblja, većinu ostatka puta pratit će nas tmurno vrijeme. 
Negdje oko 4.15 nacrtali smo se opet u veleposlanstvu. Naime, ja sam inzistirao da dođemo ranije, kako bismo eventualno presreli konzula za slučaj da nam šmugne. Vrata su bila otvorena, pa smo tako ušli u vrt lijepe vile u kojoj se nalazi veleposlanstvo. Tamo se motao i neki tip, koji nas nije udostojao ni pogleda. Nadali smo se da to nije konzul, tim više jer je dotični ubrzo izašao, ušao u auto i otišao. Nakon desetak minuta pojavio se drugi, koji je rekao da će konzul ubrzo doći i da odemo do konzularnog odjela. I doista, ubrzo su se otvorila vrata i pozvali su nas unutra. Rečeno nam je da taksu za vizu možemo platiti i njima, budući da su banke zatvorene. Potom je pronašao Nikolinu i moju prijavu, no Hrvojeve nigdje. Pitao je Hrvoja ima li rezervnu sliku, pa da ispune drugi formular - no on ju naravno nije imao. Potom mu je predložio da se ode slikati u obližnji šoping-centar. Međutim, na moje inzistiranje ipak je još jednom pregledao sve molbe i pronašao Hrvojevu u hrpi spisa. Time smo spasili nekih sat vremena. 
Viza je na koncu koštala nekih 36€, iako nam je na samoj vizi bila naznačena vrijednost od 32€. Nakon što smo platili, konzul nas je zamolio da ga malo ispričamo, da mu treba deset minuta da upiše i nalijepi vize. Potrajalo je skoro pola sata. 
Kada smo konačno dobili vize, pojurili smo na Nyugati, da se brže-bolje dočepamo nekog vlaka za Debrecen. Nažalost, tamo je bio krkljanac. Iako je IC vlak za Debrecen još bio tamo u trenutku našeg pristizanja na kolodvor (a već je kasnio 20 minuta u polasku), repina na blagajni bila je preduga da bismo uspjeli kupiti nadoplatu. Odlučili smo se stoga za prvi sljedeći IC, sat vremena kasnije. Taj više nije imao mjesta u drugom razredu, nego samo u prvom, pa je to još iznosilo nadoplatu od 940 forinti po osobi. 
No kako se primicalo vrijeme polaska, uvidjeli smo da vlaka nema, da je polazni kolosijek prazan. Prolazile su minute, 10, 20, pola sata...a vlaka još nigdje. U međuvremenu nam je otišao i brzi, koji je sporiji, ali je ipak krenuo puno prije IC-a. Da ne duljim, naposljetku se vlak i pojavio (netom pristigao iz Nyíregyháze i odmah ide natrag), a mi smo Budimpeštu napustili sa 60 minuta zakašnjenja. To je prvi putra da sam na MÁV-u doživio ozbiljno kašnjenje. 
Na kraju su dečki propustili pejzaž puste, jer nas je mrak ulovio već u Szolnoku. U Debrecen smo došli iza 10 navečer. Prvi je dan bio uludo potrošen. 
Iduća dva dana proveli smo u Debrecenu, po prilično kišovitom vremenu, šećući se, jedući, sjedeći u čajani ili doma. Pravo je putovanje započelo tek u ponedjeljak. 

Od tog prvog dana, evo samo Nikoline slike Keletija. Nikola je inače za Božić dobio iPhone, tako da sada i on može slikati: 



PONEDJELJAK 17. SVIBNJA 



Tematske pjesme nema. 

Toga sam se jutra probudio s grloboljom. Naime, već sam u petak u Budimpešti primijetio da je Nikola promukao i prehlađen, a kako smo tri noći u Debrecenu spavali u istoj sobi, prilično je izgledno da me je zarazio. Tako ću ja tu grlobolju i posljedice prehlade vući veći dio puta. 

Krenuli smo iz Debrecena brzim vlakom prema Budimpešti u pola 11. Nismo išli skroz do Budimpešte, već do Püspökladánya, gdje smo presjedali na IC Bihar. 
Pejzaž na putu do Püspökladánya (staklo je izgrebano): 



U Püspökladányu smo imali skoro sat vremena pauze, pa smo se malo promuvali oko kolodvorske zgrade. 

Potom smo sjeli u čekaonicu. Njih su obojica odlučila biti asocijalni, pa su na put uzeli vokmene. Ja sam ciljano odlučio svoj ostaviti u Debrecenu, kako ne bih ispao asocijalan i isključivao se iz razgovora. Laughing 

Dolazi IC Bihar, mijenja se lokomotiva (pruga je do Oradee neelektrificirana), te potom krećemo na put prema granici. Na ovom dijelu IC Bihar stoji kao i lokalni vlakovi, na svakom kolodvoru. Još malo pejzaža: 



Potom stižemo u Biharkeresztes. Iako su obje države u EU, schengenski režim još nije uveden za Rumunjsku, pa se i dalje obavlja granična kontrola. Kao vjerojatno jedini nedržavljani EU u vlaku, opet dobivamo poseban tretman putovnica - svima drugima samo pregledaju, naše uzmu i nose ih nekamo. To je slučaj koji se ponavljao i na ostalim granicama. 
U Biharkeresztesu nas preuzima rumunjska lokomotiva. Vani pljušti kiša, a mi krećemo preko granice. Iduća je postaja Episcopia Bihor/Biharpüspöki. Rumunjska granična kontrola. Opet nam šeću putovnice. Napokon krećemo prema Oradei. 
Oradea je bila prvi grad u Rumunjskoj koji sam posjetio, još kada sam 1998. bio prvi puta u Debrecenu. Tada me se nije nimalo dojmio, općenito, cijela mi je Rumunjska tada izgledala užasno - barem tih 13 km koliko smo prevalili od granice do Oradee. Laughing Koliko vidimo po slikama, ni sada nije bolje:



(tvornica boja na ulasku u Oradeu) 

Kroz Oradeu samo prolazimo, nju ću posjetiti nepuna dva tjedna kasnije, kada mi u posjetu dođe Tatjana, moja kolegica s posla. 

Nakon Oradee krajolik postaje brežuljkastiji:



Nikola bilježi okoliš svojim iPhoneom:



Ovi električni stupovi doista su nagnuti. Mislim da nije stvar čak ni u vjetru, već više u lošoj učvršćenosti. Jednog smo čak vidjeli i da leži na zemlji. Ipak, izgleda da žicama to ne smeta. 

No kojiput ćete na Nikolinim slikama vidjeti i druge nagnute objekte. To je posljedica sporosti iPhonea ili trzanja Nikoline ruke, što uzrokuje kašnjenje ekspozicije. 

Nakon nekog sam se vremena i ja trgnuo iz kunjanja i zabilježio prve tragove Karpata: 



To su Munţii Apuseni, Zapadne planine ili Bihorsko gorje, koje sa zapada odvaja Transilvaniju. Naime, iako se obično Transilvanijom naziva čitav dio koji je Rumunjska stekla nakon Prvog svjetskog rata, u biti se ona sastoji od Transilvanije u užem smislu (visoravni okružene Karpatima i Zapadnim planinama), Banata, Crişane i Maramureşa. Mi upravo izlazimo iz Crişane, koja je svoje ime dobila po trima rijekama nazvanima Criş (Körös) – Crişul Repede (Sebes-Körös, Brzi Kriš), Crişul Alb (Fehér-Körös, Bijeli Kriš) i Crişul Nigru (Fekete-Körös, Crni Kriš). Mi ćemo se veći dio puta voziti kroz kanjon Brzog Kriša (Crişul Repede), na kojemu leži i Oradea. 

Transilvanija je s druge strane uglavnom visoravan i to travnata - barem na ovom području više nema šuma, uglavnom su polja i livade: 







Nađe se i ponešto grmlja: 



Pitomi pejzaž, ali ipak su gole glavice brežuljaka malo čudne: 



Uz prugu uobičajena zapuštenost, kojoj tmurno vrijeme samo pojačava dojam: 



Evo, o ovome sam govorio - neželjeni efekti iPhonea: 



Ruralna Rumunjska: 



I opet nagnuti stupovi: 



I evo nas pred Clujom.
Odmah po dolasku u Cluj gledamo vezu za sutra. I odmah problemi: vlak koji smo pikirali, u 8:40, vozi samo vikendom. Doista, u prvoj verziji puta, mi smo trebali iz Cluja krenuti u petak. No dogodilo se tumbanje rasporeda, a ja nisam naknadno provjeravao vozne redove. Ništa, morat ćemo ići s onim iza podneva. 

Izlazimo iz kolodvora i tražimo mjenjačnicu/bankomat. Pothodnik pred kolodvorom mjesto je kao iz nekih postapokaliptičnih filmova. Ali je zato kolodvorska zgrada lijepa:



Autor je Ferenc Pfaff, koji je, između ostalih, izgradio i kolodvore u Zagrebu i Rijeci.

Nakon što smo riješili financije, upućujemo se prema centru grada i našem hostelu. 
Cluj-Napoca (Kolozsvár, Klausenburg, do 1974. samo Cluj) četvrti je najveći grad u Rumunjskoj i najveći u Transilvaniji. Ima oko 310 000 stanovnika. Nekada je bio glavni grad Transilvanije. Danas je studentski grad, u kojem se nalazi Sveučilište Babeş-Bolyai, najveće u Rumunjskoj. Ujedno je i neformalna prijestolnica rumunjskih Mađara. 

Korijeni grada leže u rimsko-dačkom naselju Napoca. Nakon povlačenja Rimljana u 3. stoljeću, na području grada nije bilo značajnijih događaja sve do 10. stoljeća, kada se na ovom području naseljavaju Mađari. Međutim, ni njihovo naselje nije ostalo pošteđeno, uništeno je u invaziji Tatara. Potom erdeljski vojvoda Stjepan na to područje naseljava Sase. Prvi spomen današnjeg naselja potječe iz 13. stoljeća, a u 14. je dobilo status grada. Do 16. stoljeća grad je bio glavni trgovački centar u Transilvaniji. U doba Reformacije, u gradu se javljaju luterani, kalvinisti, ali i unitarijanci, koji su se upravo formirali na području Erdelja. Unatoč naporima Istvána Báthoryja da utemeljenjem jezuitskog kolegija potakne protureformaciju, to je ostalo bez uspjeha. 
Ulaskom u Habsburšku monarhiju nakon Karlovačkog mira, Cluj započinje svoj prosperitet. Postao je središte dvaju nacionalističkih pokreta - s jedne strane rumunjskoga, koji je tražio ravnopravnost Rumunja u odnosu na ostale narode Monarhije, a s druge strane mađarskoga - koji je tražio istu stvar za Mađare. Mađarski je nacionalizam kulminirao u poznatoj revoluciji 1848., no uslijedio je poraz i teške godine Bachova apsolutizma. Tek 1860. zakratko Rumunji postaju ravnopravni ostalim narodima u gradu, no već 1865. proglašeno je ujedinjenje Transilvanije s Mađarskom, a rumunjske su škole pozatvarane. 

U drugoj polovici 19. stoljeća Rumunji su nastavili biti šikanirani, što je rezultiralo Transilvanskim memorandumom Franji Josipu. Car je memorandum proslijedio vladi u Budimpešti, a ona je reagirala suđenjem potpisnicima zbog "izdaje nacionalnih interesa" i još žešćom mađarizacijom. 
Nakon Prvog svjetskog rata Transilvanija se ujedinjuje s Rumunjskom, i započinje valahizacija. U gradu se postavlja skulptura Kapitolske vučice (dar Rima), i započinje izgradnja velike pravoslavne crkve (iako je u gradu bilo svega oko 10% pravoslavaca). No elitu grada i dalje su činili Mađari. U gradu je npr. izlazilo 5 mađarskih novina i jedne rumunjske. 

Tijekom Drugog svjetskog rata, Cluj je, kao i čitav sjeverni Erdelj, opet dio Mađarske, da bi ga Crvena armija vratila pod okrilje Rumunjske. 

Mađari su u gradu bili većina sve do šezdesetih godina, kada počinju prevladavati Rumunji, koji se naseljavaju uslijed industrijalizacije. Danas Mađari čine oko 17% stanovništva. 

Gradu je 1974., povodom 1850 godina prvog spomena imena Napoca, promijenjeno ime u Cluj-Napoca. 
Nakon revolucije, devedesetih godina gradom je vladao kontroverzni Gheorghe Funar, nacionalistički političar koji je svojim postupcima dizao tenzije nepotrebno provocirajući mađarsku manjinu. 

Da nema sveprisutnih žica, nikada ne biste rekli da je grad u Rumunjskoj: 

 

Cluj leži na rijeci Someşul Mic (Kis-Szamos): 



U središtu grada nalazi se katedrala Svetog Mihaela:



Pogled niz Bulevardul 21 decembrie: 



I niz Trg Ujedinjenja:



Cijeli trg s druge strane: 



(U sredini se vidi Strada Iuliu Maniu, o kojoj nešto više riječi kasnije.) 

Smještamo se u hostel. Hostel se nalazi u staroj jezgri, drži se zapravo stražnjim zidom za gradske zidine. Soba je ugodna, mala ali udobna. Hrvoju se sviđa. On rijetko putuje, pa nema baš toliko iskustava s hostelima. 

Već smo i gladni, pa odlazimo u jedan restoran s tipičnom rumunjskom kuhinjom. Na jelovniku vidim da imaju ciorba de burtă, juhu koja su zapravo fileki na kiselo. Ja inače ne volim iznutrice, ali fileke volim. To je valjda jedino meso koje Nikola ne voli, a ja da. Uz to piva i neka piletina. Nikola je uzeo neku lokalnu selekciju mesa, a Hrvoje, koji je vegetarijanac, ali jede ribu, uzeo je pečenu pastrvu. Ručak nije loš, restoran je dosta luksuzan, ali ovo je ipak Rumunjska, pa ni cijene nisu previsoke. 

Poslije ručka/večere idemo u obilazak grada dok pada mrak. Prvo dakle Strada Iuliu Maniu: 



Čitav prvi blok ove ulice posve je zrcalno simetričan, tj. zgrade s lijeve i s desne strane posve su jednake. 

U daljini, na Trgu Avrama Iancua vidi se saborna crkva Usnuća Bogorodičina. Evo je iz blizine: 



Crkva je građena između 1923. i 1933., budući da, kako sam napomenuo, pravoslavlje nema tradiciju u Transilvaniji. 

Ispred se nalazi spomenik Avramu Iancuu, rumunjskom odvjetniku i revolucionaru, koji je vodio neku vrstu vlastite gerile u doba revolucionarne 1848.: 



A nasuprot tomu je kazalište, koje nosi ime rumunjskog filozofa i dramatičara Luciana Blage: 



U zgradi se nalazi i opera. Zanimljivo, zgrada je građena za Mađarsko narodno kazalište, ali je ono 1919. preseljeno odavde u novu zgradu. 

Još jedan koloplet žica: 



S druge strane, još uvijek nedovršena kapela Sv. Josipa: 



A tu je i spomenik Starini Novaku (Baba Novac), srpskom hajduku i liku iz srpske i rumunjske nacionalne epike:



Dotični je naime pogubljen u Cluju. 

Prije povratka u hostel, još ćemo negdje sjesti na čaj. Mene boli grlo, pa bi mi čaj prijao. Sjedamo u jedan kafić nedaleko hostela i shvaćamo da smo očito upali u mađarski kafić. Obje konobarice, poprilično zgodne, su Mađarice, a takvi su i gosti (Mađari, ne nužno i zgodni). Napokon ne moram petljati s rumunjskim, nego se možemo sporazumijevati na nekom razumljivom jeziku...  

Vraćamo se u hostel. Imaju samo jedan katastrofalno spor kompjutor za net. Nikola lovi wireless preko iPhonea, no Hrvoje i ja se moramo snalaziti. 

Ja sam poprilično satrven grloboljom i prehladom u nastanku, pa se rušim u krevet...

egerke @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.