Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, srpanj 15, 2013
PETAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prvi dio današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti. Naime, vožnja od Podgorice do Sarajeva traje čak 7 sati. Povrh toga, autobusi iz Podgorice zapravo uopće ne dolaze na autobusni kolodvor u Sarajevu, već na onaj na Lukavici, u Istočnom Sarajevu, odakle treba još potegnuti do grada.

Putem do autobusnog kolodvora u Podgorici, još malo primitivizma:



Autobus za Sarajevo zapravo je minibus. Inače, primjećujem da je najveći broj kompanija za autobusni prijevoz u Crnoj Gori smješten u Nikšiću. Skoro svaki kojim smo se vozili bio je otamo.

Izlazimo iz Podgorice i vozimo se na sjever, prema rečenom Nikšiću. Prolazimo pored Danilovgrada, koji je, kako sam već napomenuo, planski izgrađen grad, osnovan 1869., s namjerom da postane novi glavni grad Crne Gore. Međutim, ta zamisao nije nikada realizirana, nakon što je Crna Gora osvojila Podgoricu i Nikšić, Danilovgrad je izgubio na važnosti.

Vozimo se dolinom rijeke Zete, iznad prostrane ravnice nazvane po plemenu Bjelopavlića:



Na drugoj strani ravnice, u ovim brdima, nalazi se manastir Ostrog, omiljeno mjesto pravoslavnih hodočasnika, kojega je u 17. stoljeću osnovao sveti Vasilije Ostroški.

Dolazimo u Nikšić, gdje imamo pauzu od 20-ak minuta. Autobusni kolodvor je izuzetno lijepo uređen, a nalazi se odmah pored željezničkoga. U kolodvoru manevriraju neke teretne vagone – nikšićki je kraj bogat rudom, prvenstveno boksitom.

Nikšić je drugi najveći grad u Crnoj Gori, s oko 75 000 stanovnika. Glavno je industrijsko središte Crne Gore, s čeličanom, rudnicima boksita, pivovarom i drvnom industrijom. Korijeni grada su u rimskom naselju Anagastumu, odakle je preko slavenskoga Onogošt došao i današnji naziv. Ovaj se predio Crne Gore naziva i Stara Hercegovina, budući da je od 14. stoljeća bio pod vlašću bosanskih kraljeva, te kasnije obitelji Kosača. Zajedno s ostatkom Hercegovine pao je pod Turke, pod čijom je vlašću bio snažna vojna utvrda. Crna ga je Gora osvojila 1877. Knez Nikola odlučio je dotada malu otomansku kasabu pretvoriti u moderan grad, te je u tu svrhu zamolio hrvatskoga arhitekta Josipa Sladea da osmisli urbanistički plan Nikšića. On je donesen 1883., i sve do danas centar grada očuvao je izgled po tim Sladinim smjernicama. Raster ulica podsjeća na polovicu paukove mreže, a ishodište im je veliki kružni trg (lokalno zvan Skver) odmah ispred autobusnog kolodvora.

U doba SFRJ stanovništvo Nikšića naraslo je deset puta, no nakon raspada Jugoslavije upao je u gospodarsku krizu od koje se tek posljednjih godina uspijeva oporaviti.

Iza Nikšića počinjemo se penjati prema brdima. Jedan smirujući prizor uz cestu:



Približavamo se reljefu koji je uobičajeniji za Crnu Goru:







Blizu smo rijeke Pive, uz čiji ćemo se kanjon voziti ostatak puta do granice. Zapravo, na prethodne se dvije slike već vidi usjeklina iza platoa, koja je rečeni kanjon. Nedaleko mjesta kojim prolazimo nalazi se i Pivski manastir iz 16. stoljeća, koji je 1982., kamen po kamen, premješten na tu lokaciju, budući da je izvornu lokaciju potopilo akumulacijsko jezero Pive.

U jednom času, jezero počinje provirivati i s druge strane:



Naime, Pivsko je jezero zahvatilo i tok rijeke Vrbnice, koja je nekoć s lijeve strane utjecala u Pivu. Ovo što vidimo je zapravo Vrbnica.

Potom vidimo djelić jezera pred sobom:



Stajemo u Plužinama, još jednom naselju koje je zbog nastanka jezera moralo biti premješteno na viši nivo. Odavde pa nadalje, vozit ćemo se uz samo jezero, cestom koja je probijena kroz brojne tunele. Iako ukroćena i pripitomljena, Piva nije ništa manje lijepa, pa ću vas stoga prepustiti slikama:

















Dolazimo i do krivca za nastanak ovog jezera – brane Mratinje. Brana je izgrađena 1975. i sa svojih je 220 metara jedna od najviših u Europi. U nju je ugrađeno 820 000 kubnih metara betona i 5000 tona čelika, a temelji su joj ukopani 38 metara u zemlju. Preko kruništa brane cesta prelazi na drugu obalu, pa tako s vrha brane mogu slikati nastavak kanjona Pive, u njegovu prirodnom stanju:



I povratni pogled na branu:



Nastavljamo sa slikama kanjona, sada nedirnutog:





Ubrzo ga opet prelazimo:





I tako polako dolazimo do Šćepan polja, malog mjesta, praktički zaseoka, iznad kanjona Pive, u kojem se nalazi granični prijelaz. Jedan stranac, čini mi se Britanac, ovdje izlazi, budući da ide na rafting na obližnjoj Tari. Nakon graničnih formalnosti, prelazimo most, koji više nije na Pivi, već na Tari, koja dolazi zdesna:



Rijeka Tara svega nekoliko desetaka metara ispod ovog mosta utječe u Pivu. Ili Piva utječe u Taru. To zapravo nije ni bitno, budući da vodotok koji nastaje ne nosi ime nijedne od njih. Naime, rijeka koja u Šćepan polju nastaje sutokom Tare i Pive sve do svoga ušća u Savu kod Sremske Rače naziva se – Drina. Iako je Drina rijeka puna simbolike za Hrvate, Srbe i Bošnjake, mali broj ljudi je svjestan činjenice da je to rijeka koja nema izvora.

Bosanskohercegovački granični prijelaz naziva se Hum, prema zaseoku na suprotnoj strani. Za razliku od crnogorskoga, izgleda prilično nereprezentativno – u biti se radi o jednoj daščari s oznakama granične policije i carine BiH. Tu je i ručno podizana rampa.

Nastavljamo dalje cestom koja bi se teško mogla nazvati i lokalnom, a kamoli glavnom prometnicom koja povezuje Bosnu i Hercegovinu s Crnom Gorom. Naime, prvih desetak kilometara nakon granice, cesta je neki polumakadam, s natrusima asfalta, a široka je taman toliko koliko i naš minibus. Jedan pogrešan potez i završavaš u Drini, nekoliko desetaka metara niže:



S druge strane Drine, nalazi se planina Maglić (najviša u BiH), te nacionalni park Sutjeska.

Nakon skoro sat vremena taljiganja, dolazimo konačno do mjesta Brod na Drini, gdje skrećemo na drugu obalu Drine, ali svejedno nastavljamo uz nju, prema Foči.

Foča je gradić koji je u 20. st. imao iznimno krvavu povijest. Inače, korijeni Foče potječu još iz 14. stoljeća, kada je bila važna stanica na karavanskom, tzv. Dubrovačkom putu koji je dolinom Drine vodio od Jadrana prema sjeveru. 1376. Bosni ju je pripojio kralj Tvrtko. Odonda, pa sve do Drugog svjetskog rata, grad dijeli sudbinu ostatka BiH. U Drugom svjetskom ratu Foča je došla pod vlast Nezavisne države Hrvatske, te je 1941. izvršeno ustaško smaknuće istaknutijih Srba u gradu. Nakon toga, u dogovoru s Talijanima, u Foču u prosincu 1941. ulaze četničke jedinice, te je u iduća dva mjeseca izvršen pokolj oko 2000 muslimana na fočanskom području. 20. siječnja 1942. u grad ulaze partizani, koji su u gradu uspostavili središte svog pokreta. U lipnju 1942. grad ponovno zauzimaju snage Italije i NDH. U kolovozu 1942. četnici kreću u novi napad na grad, iz kojega bježi lokalna NDH-vlast, te ga ostavlja na milost i nemilost četnicima. Dio stanovništva je bježeći preko improviziranog mosta na Drini pao u rijeku kada se most pod njima srušio, dio je pobijen u samom gradu, a dio je izbjegao. Tada je stradalo još 2000 ljudi. Prema pričama svjedoka, Drina je bila crvena od krvi žrtava. Napokon, u zimi 1943. četnici su izvršili najmasovniji pokolj na fočanskom području – oko 8000 ljudi u okolici Foče, Čajniča, te, s druge strane granice, u crnogorskim Pljevljima, bilo je pobijeno, a čitava sela zapaljena. Partizani su konačno u grad ušli u siječnju 1945.

Tijekom jugoslavenskog razdoblja, Foča je većinski muslimanska općina, iako su u samom gradu Srbi bili većina. Štoviše, netom nakon Drugog svjetskog rata na fočanskom su se području krili mnogi istaknutiji pripadnici četničkog pokreta, uključujući i samog Dražu Mihailovića.

Drugo teško razdoblje za Foču započinje u doba rata u BiH. U travnju 1992. Foču su zauzele jedinice bosanskih Srba, ali uvertira u to započela je još ranije, šikaniranjem i smjenjivanjem Muslimana koji su obavljali važnije rukovodeće dužnosti u Foči (afera Fočatrans). Tijekom iduće dvije godine na području Foče provest će se intenzivno etničko čišćenje muslimanskog stanovništva (ubijeno je preko 2700 ljudi), združeno s masovnim silovanjima. S fočanskog je područja izbjeglo oko 22 500 Muslimana (prema podacima, nakon završetka sukoba na fočanskom je području ostalo svega desetak Muslimana), a svi su islamski vjerski objekti uništeni, među njima i čuvena Aladža džamija iz 16. stoljeća. Kao kruna svega, gradu je u siječnju 1994. promijenjeno ime u Srbinje, pod izlikom da je ime Foča turskoga porijekla – što je notorna glupost, jer se to ime pojavljuje još u srednjem vijeku i dolazi od starijega Hvoča, gdje se pak krije riječ „hvoja“, naziv za borovu iglicu (isto kao npr. i u toponimu Fojnica). 2004. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine promjenu proglasio neustavnom i vratio gradu ime Foča.

Danas se na područje fočanske općine vratilo oko 4000 izbjeglih Muslimana, no sam je grad etnički gotovo čisto srpski. Unatoč tomu, poduzeta je obnova nekih džamija, a zaslugu za to snosi i tolerantni gradonačelnik Zdravko Krsmanović. Upravo je taj čovjek zaslužan da se Foča od mjesta koje je bilo na crnoj listi međunarodne zajednice zbog tvrdolinijaške vlasti koja je odbijala svaku pomirbu, preobrazila u mjesto nade i povjerenja. Štoviše, Krsmanović je nekoliko puta ušao u otvoreni sukob s čelnicima RS-a, a čak je podnio i tužbu protiv Milorada Dodika. Krsmanović je valjda jedini istaknutiji političar u RS koji se otvoreno zalaže za jačanje države nauštrb entiteta. Nažalost, na izborima u listopadu 2012. Krsmanović je, opterećen optužbama za korupciju, izgubio. Ostaje vidjeti što će dalje biti s Fočom. Novi gradonačelnik već najavljuje kako će Banja Luka biti bliža Foči nego Sarajevo. Dakle, neće biti dobro.

Foča leži na rijeci Ćehotini, koja se u gradu ulijeva u Drinu:



U Foči stojimo 20-ak minuta. Grad mi izgleda pomalo sumorno. Još mi sumornije izgleda plan grada na kojem su odreda imena svih ulica promijenjena i to uglavnom po ljudima koji nemaju neke izravne veze ni s Fočom, ni s Bosnom i Hercegovinom: Njegoševa, Solunskih dobrovoljaca, Karađorđeva, Knjaza Nikole... Slično se osjećam kada u Širokom Brijegu vidim ulice koje nose imena Zrinskog i Frankopana, Jelačićevu i slične.

Po polasku iz Foče slikam Drinu:



(Foča je na desnoj obali.)

Cesta prema Sarajevu odavde je spektakularna. Vodi kanjonom rijeke Bistrice (evo je opet), mjestimice se provlačeći kroz tunele i vijugajući među ogromnim stijenama. Evo nekoliko slika kroz stražnje staklo minibusa:







Kod Trnova ulazimo u Federaciju BiH. Ubrzo zatim, ponovno smo u Republici Srpskoj. Naime, prešli smo koridor koji Podrinjski kanton i grad Goražde spaja s ostatkom Federacije.

Pristižemo na autobusni kolodvor Lukavica. Ispijam posljednji gutljaj boze iz boce koja s nama putuje od Tirane i bacam ju u kantu za smeće, zamišljajući smetenost onoga tko će ju eventualno izvući (ako uopće u BiH skupljaju boce). Tražimo taksi, jer ne znamo kako se gradskim prijevozom prebaciti do Sarajeva. Službeno, mi ni nismo u Sarajevu, već u Istočnom (nekad Srpskom) Sarajevu, gradu koji je formiran od negdašnjih predgrađa Sarajeva, i u biti ni ne tvori jedinstvenu urbanu cjelinu. Otprilike, zamislite si grad koji bi izgledao kao Zagrebačka županija, tj. grad koji bi u sebi obuhvaćao Zaprešić, Samobor i Dugo Selo. E, tako izgleda Istočno Sarajevo.

Taksi nalazimo odmah. Radi se o simpatičnom sredovječnom gospodinu, koji vozi neki poluraspadnuti Opel Kadett. Pričljiv je, raspituje se o našem putu, pita nas jesmo li prvi puta u Sarajevu... Kažem mu da nam je hostel u ulici Maršala Tita, kaže da nije siguran jesu li promijenili ime ulice. Nisu, provjerio sam. Kažem mu da bi to trebalo biti nedaleko Vječne vatre. Prolazimo tzv. Tranzitom, nekom vrstom sarajevske zaobilaznice, te se potom spuštamo do Miljacke nedaleko kazališta. Sve je u redu, nalazimo mjesto gdje je hostel, a taksist nam na rastanku daje i svoj broj telefona, ako nam još koji puta zatreba dok smo u Sarajevu. Gledam prezime: Biloš. Čudno, mislio sam da je Srbin, s obzirom da je očito iz Istočnog Sarajeva.

Smještamo se u hostel. Enin prvi dojam o gradu je odličan, kaže da odmah osjeća neku pozitivnu vibru u zraku. Njoj je to prvi puta u Sarajevu, no isto je tako od roditelja naslijedila neku ljubav prema Bosni, prema sevdalinkama i prema tom mentalitetu. Njena je majka u Slavonskom Brodu imala dobru prijateljicu, nažalost pokojnu, koja je bila porijeklom iz Zavidovića, zvali su ju teta Fata. Uz tu tetu Fatu i Ena je zavoljela bosanske slastice, tursku kavu...

Prvo ćemo nešto pojesti, gladni smo od puta. Otpućujemo se u Morića han, zastajući na tren pored Gazi Husrev-begove džamije, gdje je upravo u tijeku džuma-namaz, svećano klanjanje petkom. Još je usto i ramazan, pa je prilika tim svečanija.

U Morića hanu, koji je restoran baš po muslimanskim pravilima, te ne služe ni alkohol, pitam konobara poslužuju li uopće ručak. „Zašto ne bi?“ „Pa ramazan je.“ „A, to! Ma nema veze, ovo je turističko mjesto.“ Laughing

Poslije ručka vrijeme je za slastičarnicu (boza obavezna), a potom slijedi šetnja centrom grada – prvo do Vijećnice, kojoj će ubrzo nakon toga početi obnova, a zatim duž Miljacke. Šetnja Sarajevom je kao svojevrsni vremeplov – ako se ide od istoka prema zapadu, najistočniji je dio Baščaršija, stara turska mahala. Potom slijedi dio izgrađen u doba austrougarske vlasti, na prijelazu stoljeća, da bi tamo od palače Marijin dvor uslijedio novi dio grada, koji se stere kilometrima na zapad, sve do negdašnjeg prigradskog kupališta Ilidže, koje je danas praktički predgrađe. Naravno, Sarajevo se s godinama počelo i uspinjati iz doline Miljacke, zauzimajući okolna brda, gradeći tamo nova naselja, poput Grbavice, Dobrinje, Otoke, Mojmila... Nažalost, prirodni je položaj Sarajeva u posljednjem ratu bio i njegovo najveće prokletstvo – onaj tko drži brda, ima čitav grad na pladnju.

Sarajevo nazivaju Damaskom sjevera, zbog bogatstva orijentalne arhitekture. Nazivaju ga i Malim Jeruzalemom, s obzirom na značaj koje je imalo za sefardsku zajednicu u Otomanskom Carstvu (u Sarajevu se čuva i Sarajevska hagada, jedan od najvrednijih židovskih rukopisnih spomenika). U raznim izborima, Sarajevo redovito figurira kao jedan od najljepših gradova svijeta, ili kao jedan od gradova koji su najvredniji za posjetiti. Sarajevo je grad s bezbroj lica – grad četiriju religijskih tradicija, već spomenutih triju arhitektonskih obrazaca, grad Zimske olimpijade 1984., ali i grad koji je pretrpio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja, tri puta dulju od staljingradske i godinu dana dulju od lenjingradske: 3 godine, 10 mjeseci, 3 tjedna i 3 dana, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. (premda je rat završio par mjeseci ranije) Sarajevo je bilo u potpunom okruženju snaga bosanskih Srba. Većinu toga vremena jedina komunikacija s vanjskim svijetom bio je metar i pol visoki i 900 metara dugački tunel kod zračne luke u Butmiru, kroz koji je gradu dopremana humanitarna pomoć, namirnice, oružje, a i kroz koji su mnogi uspjeli napustiti opkoljeni grad. Danas je tunel muzej, ali ga ja nikad nisam uspio posjetiti za nekog od svojih 6 dotadašnjih posjeta Sarajevu.

Navečer opet odlazimo u dvorište u kojem se nalazi Morića han, premda sjedamo u kavanu pored. Uzimam salep. Nutkam Enu, no ona je netolerantna na laktozu, pa uzima samo jednu žličicu mojega. Poslije toga još odlazimo do željezničkog kolodvora, no on je zatvoren i ne možemo kupiti kartu za sutra. Vraćamo se polako do grada, sjedamo još malo na drugu obalu Miljacke, a potom odlazimo na počinak.

egerke @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 4, 2013
ČETVRTAK, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Želju za slikovitim jutarnjim pogledom na Plavsko jezero raspršio je jedan pogled kroz prozor:



Iako je sredina kolovoza, u ovim brdima već se pojavljuju jesenske jutarnje magle. Tako ćemo nažalost biti uskraćeni za željeno. Frown Barem razlog da se vratimo u Plav. Smile

Ujedno se na prethodnoj slici vidi i izgled autobusnog kolodvora u Plavu.

Ipak ćemo se prošetati do jezera, u varljivoj nadi da će se magla dignuti kada sunce odskoči. Kao što će se vidjeti iz sljedećih slika, to se nije dogodilo.

Plavsko jezero gledano s obale:



I molić koji se pruža u jezero:



Međutim, mora se priznati da je atmosfera mistična.

Vraćamo se do Čiče, skupljamo stvari, pozdravljamo se s domaćinima (koji govore zetsko-sandžačkom staroštokavštinom, što nam mjestimice otežava razumijevanje: jučer nam je otac obitelji – tj. vjerojatno rečeni Čiča – kad smo ga pitali ima li što otvoreno gdje možemo večerati, odvratio „Ne sekir'ajte se.“; općenito su im naglasci na mjestima na koja nismo navikli) i spuštamo do kolodvora. Naš bus za Podgoricu je zapravo kombi koji će nas prebaciti do Berana, odakle ćemo onda hvatati normalni bus.

Još jedan pogled na mjesto gdje Lim istječe iz jezera:



Vožnja do Berana traje možda pola sata, potom na beranskom autobusnom kolodvoru čekamo još otprilike toliko dok naš autobus za dalje ne krene. Ovaj put idemo na sjeverozapad kanjonom Lima, te i opet prolazimo pored ruševina tvornice celuloze. Potom ulazimo u impresivnu klisuru Lima:



(ovdje se vidi i manastir Šudikova)





Malo prije Bijelog Polja skrećemo na zapad, i iz doline Lima prelazimo u dolinu Tare. Iduće stajanje je Mojkovac. Na izlasku slikam Taru i kameni most preko nje:



Ovdje je dolina Tare još plitka, tek će u donjem toku izdubiti najdublji kanjon u Europi i drugi najdublji u svijetu (nakon Grand Canyona), dubok 1333 metra.

Mi se dolinom Tare vozimo uzvodno, te uskoro stižemo u Kolašin. Tara u Kolašinu:



Nakon Kolašina još jednom mijenjamo dolinu rijeke, ovaj put mijenjajući i sliv: iz doline Tare (crnomorski sliv) prelazimo u dolinu Morače (jadranski sliv). Cesta kojom se spuštamo u kanjon Morače je uska, zavojita, puna serpentina i usječena u samo brdo:



Pogled na okolni pejzaž (ono bi mogli biti vrhunci Durmitora, nisam siguran):





Nisam siguran je li ovo Morača:



Ali ovo jest:



Ova cesta je trenutno glavna žila kucavica koja povezuje Crnu Goru sa Srbijom. Na ovakvom terenu ne može bolje od ovoga:





Lagano se udaljavamo od brda, a ja pomalo kunjam i borim se sa snom. Tu i tamo okinem još pokoju sliku:



Morača je u međuvremenu narasla:



Kako se spuštamo bliže Podgorici, brda postaju sve ogoljelija, a vrućina raste:



Ena je bila budnija od mene, ali me nije tresla da gledam okolinu, kao što sam ja nju budio u Makedoniji. Tako imam neke propuste na tom dijelu puta. Ena kaže: „Ovo je najljepša zemlja u kojoj sam bila.“

Na ulasku u Podgoricu slikam prugu Beograd-Bar:



Vrućina je sada već poprilična. Bacam čeznutljiv pogled prema brdima:



Pristižemo u Podgoricu. Za razliku od prethodne godine, ove smo godine uspjeli pronaći hostel nedaleko kolodvora, pa se tamo smještamo. Hostel je ugodan, čist, a ima i klimu, što je u ovim uvjetima izuzetno važno.

Podgorica je moderan grad, iako postoji još od srednjeg vijeka. Čak se i antički grad Doclea – od kojega i naziv Duklja – nalazio nedaleko današnje Podgorice. Pod današnjim se imenom spominje 1326., a grad je prosperirao od svog prometnog položaja na križanju putova između Jadrana i unutrašnjosti Balkana. 1474. pada pod Turke, koji su ovdje izgradili veliku tvrđavu, te su držali grad sve do 1878., kada je Berlinskim kongresom Podgorica priključena Crnoj Gori. Ubrzo je Podgorica postala najvećim gradom u Knjaževini Crnoj Gori, a krenuo je i industrijski razvitak i dotok kapitala. Izgradnja cesta povezala je grad s ostalim dijelovima Knjaževine. Tijekom Prvog svjetskog rata, 1916-1918., Podgorica je pod austrougarskom okupacijom, da bi po oslobođenju u njoj bila donesena odluka o ukidanju crnogorske državnosti i ujedinjenju sa Srbijom. Tijekom Drugog svjetskog rata grad je bombardiran preko 70 puta, te je sravnjen sa zemljom. Odatle moderan izgled današnje Podgorice, sa svega nekoliko starijih spomenika koji su preživjeli bombardiranje. Od 1946. do 1992. nosila je ime Titograd, te je ponovno doživjela ekonomsku renesansu i populacijski rast – danas u njoj živi oko 30% stanovništva čitave Crne Gore. Za Podgoricu su karakteristična izuzetno vruća ljeta – maksimalna zabilježena temperatura bila je 46°.

Nakon smještanja u hostel odlučujemo se na odvažan pothvat izlaska na ulicu u potrazi za ručkom. Nije baš 46°, ali je oko 40. Momak iz hostela nam preporučuje restoran Skadarlija na stadionu Budućnosti. Dotamo imamo za hodati, no red je da i vidimo nešto od grada, premda se, ruku na srce, nema baš puno za vidjeti.

Jedan od spomenika koji je preživio bombardiranje je sahat-kula:



Sahat-kula se nalazi u dijelu grada koji se zove Stara varoš, i u principu je turska četvrt. Nova varoš nalazi se s druge strane rječice Ribnice, koja se u gradu ulijeva u Moraču, te je sagrađena nakon pripajanja Podgorice Crnoj Gori. Ovo je glavni trg u Novoj varoši:



Sjedamo na sasvim prosječan ručak u restoranu Skadarlija, zatim se lijeno vučemo natrag prema hostelu, napravivši pritom pauzu u jednom kafiću na glavnom trgu. Gledam račun koji smo dobili, s otisnutim imenom konobara: Danilo Bulatović. Može li biti stereotipnije crnogorsko ime? Laughing

Budući da u Podgorici doista nemamo što za vidjeti, a da nam ni vrijeme nije baš naklonjeno, odlučujemo popodne otići na izlet do Cetinja. Cetinje je u brdima, pa bi klima trebala biti ugodnija, a i grad je očuvaniji, stariji, pa će se valjda izlet isplatiti.

Srećom, minibusevi za Cetinje idu prilično često, tako da oko toga nema problema. Vožnja do Cetinja traje kojih pola sata.

Cetinje je potpuna suprotnost Podgorici. Uspavani gradić podno Lovćena stara je crnogorska prijestolnica. Danas ima oko 14 000 stanovnika, što znači da je 10 puta manje od Podgorice. Zanimljivo, po osnutku je mlađe od Podgorice – osnovano je u 15. stoljeću i to oko manastira. Svete Bogorodice. Od samog početka njime je vladala porodica Crnojević, a u doba pada pod Turke, planinsko područje u kojem je smješteno, između Rijeke Crnojevića i Boke Kotorske, bio je jedini neovisan dio crnogorskog teritorija. Tijekom idućih 200 godina to će područje biti pod stalnim napadima Turaka i Mlečana, a Cetinje će svoj uspon započeti tek krajem 17. stoljeća, pod vlašću porodice Petrović. Nakon što Crna Gora ojača svoj položaj, u doba Petra II. Petrovića Njegoša započet će i urbana izgradnja Cetinja i njegova pretvorba iz sela u gradić. Njegoš je 1838. sagradio Biljardu, novu rezidenciju vladike, a potom i druge reprezentativne zgrade. Nakon što je 1878. Crna Gora Berlinskim kongresom priznata kao nezavisna država, Cetinje postaje njenim glavnim gradom, te se stoga u gradu grade palače konzulata europskih država koje su uspostavljale diplomatske odnose s Crnom Gorom. Knez Nikola I. Petrović na Cetinju je izgradio prvi hotel, bolnicu, djevojačku školu i novu kneževsku palaču, iako je s vremenom namjeravao prijestolnicu prenijeti u novi, planski izgrađeni Danilovgrad. 1910., nakon proglašenja Crne Gore kraljevinom, gradi se nova vladina palača, a Cetinje ima oko 6000 stanovnika, po čemu je još uvijek najmanji glavni grad neke svjetske države toga vremena. Između dva svjetska rata Cetinje je sjedište Zetske banovine. Nakon što je 1945. ponovno uspostavljena Crna Gora kao zasebna politička jedinica, odlukom vlasti upravna se tijela sele u Titograd, a Cetinje polako počinje gubiti na značaju. Iako je grad postao sjedištem velikog proizvođača bijele tehnike Obod, industrijalizacija je djelovala na pad turističkog potencijala, te je Cetinje tavorilo sve do raspada Jugoslavije, kada je Obod propao.

Inače, Cetinje je ujedno i glavno središte pronezavisnosnih snaga u Crnoj Gori, kao i onih stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Naime, odnos prema terminu Crnogorac u Crnoj je Gori ambivalentan. Postoji određen broj onih koji tu odrednicu smatraju tek regionalnom, odnosno, tvrde da su Crnogorci u etničkom smislu Srbi. Oni se na popisima izjašnjavaju kao Srbi. Druga struja tvrdi da su Crnogorci zaseban slavenski narod, sa svojom posebnom poviješću i kulturom, neovisni o Srbima. Ja sam osobno priklonjen drugoj struji, budući da je neprijeporno da je Crna Gora od srednjeg vijeka imala svoj neovisni državni i kulturni razvoj (Duklja, Zeta, Crna Gora), a da se argumenti o srpskom etnicitetu baziraju prvenstveno na činjenici da Crnogorci pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. No kako je etnicitet jedno, a crkvena jurisdikcija drugo (pa se tako npr. u Grčkoj pripadnici Grčke pravoslavne crkve smatraju Grcima, neovisno o jeziku kojim govore), smatram da je argument državnosti jači i priklanjam se stavu o zasebnom crnogorskom narodu, isto kao što Austrijance smatram zasebnim narodom, a ne Nijemcima. Naravno, poštujem svačiju slobodu da se izjašnjava kako osobno želi, pa tako i odluku onih koji su se na popisu izjasnili kao Srbi, samo iznosim svoj stav o tom pitanju.

Mi za to vrijeme šećemo ulicama Cetinja. Glavna ulica (korzo):





Na njenom se kraju nalazi trg po kojem opet klinci jurcaju u električnim automobilčićima, kao dva dana ranije u Peći.

Pogled na Biljardu:



Kraljevska palača:



Crkva Rođenja Presvete Bogorodice:



Ulazimo i u manastir, no u tijeku je bogoslužje, pa samo zavirujemo. Nastavljamo obilazak dok još ima koliko-toliko danjeg svjetla. Ovo je zgrada Narodnog muzeja:



Šetkamo se među lijepim palačama koje podsjećaju na negdašnji sjaj ovog neobičnog gradića. I dan-danas Cetinje je crnogorskim ustavom označeno kao prijestolnica, te se ovdje nalazi i službena rezidencija predsjednika.

Inače, Crna Gora prema zakonu iz 2011. službeno priznaje sva građanska prava članovima kraljevske obitelji, daje prijestolonasljedniku mjesečnu plaću u visini bruto plaće crnogorskog predsjednika, te smatra da je detronizacija dinastije Petrovića bila protuustavan čin. U svrhu povijesne i moralne rehabilitacije obitelji Petrović-Njegoš, osnovana je i zaklada koja se bavi djelatnostima u interesu zaštite i promocije crnogorske kulture. Na čelu zaklade je trenutni prijestolonasljednik, Nikola II. Petrović-Njegoš, praunuk negdašnjeg kralja. Prijestolonasljednik je izjavio da je spreman preuzeti prijestolje ako to narod odluči. Inače je bio jedan od glavnih zagovornika uspostave neovisne Crne Gore i razvrgnuća državne zajednice sa Srbijom.

Jedna od cetinjskih vila, Kuća Đukanovića (nema nikakve veze s aktualnim premijerom):



Lagano izlazimo iz najužeg centra, a pomalo se i spušta mrak. Vraćamo se obilaznim putem prema kolodvoru. Nema voznog reda, tako da ne znamo kada ide sljedeći minibus prema Podgorici. Nitko nam ne zna točno reći. Taksisti naravno tvrde da idući ide tek za sat vremena i da je bolje da nas oni odvezu. Tomu nisam sklon vjerovati. Naposljetku se pojavljuje minibus i nakon pola sata opet smo u kotlu Podgorice. Iako se u međuvremenu spustila noć, vrućina nije osobito jenjala. Noću Podgorica izgleda privlačnije, no ipak ne dovoljno da bi nas zavarala.

Od silne vrućine nemamo ni apetita, tako da ćemo eskivirati večeru. Prošetat ćemo se do grada, sjesti malo pored nekog birca na obali Morače – točnije, sjest ćemo u korito Ribnice, koja je od ovih vrućina posve presušila.

Jutros smo se rano digli, tako da nećemo baš ostati predugo. Kupujemo još nešto za piće i pravac hostel...

egerke @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 15, 2013
SRIJEDA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se odjavljujemo iz hotela, vraćaju nam putovnice. Tu je ovaj put jedan tip koji nam se, kad je vidio da smo iz Hrvatske, odmah obraća na hrvatskome. Pitamo ga usput gdje je pekarnica, jer moramo uzeti nešto za doručak. Šalje nas u jednu odmah iza ugla. Obavljamo kupovinu doručka, te se potom otpućujemo do željezničkog kolodvora ispred kojeg stoje taksiji, da ne moramo pješačiti do Patrijaršije. Kada nas taksi doveze do Patrijaršije vidimo da je i ispred nje vojna kontrolna točka. Dok Dečane čuvaju Talijani, ovdje su Slovenci. Opet ista procedura, putovnica njima, propusnica nama.

Ulazimo u kompleks. Pećka patrijaršija je duhovno sjedište Srpske pravoslavne crkve i posljednje počivalište mnogih njenih patrijarha i arhiepiskopa. Točan datum njenog utemeljenja nije poznat. Vjeruje se da je još za života svetog Save pripala manastiru Žiča, kao metoh (zemlja koja pripada manastiru), te se po njoj i čitav Dukađinski plato na srpskome naziva Metohija. Kako se srednjovjekovna srpska država širila prema jugu, tako je Peć dobivala centralniji položaj, te je iz tog razloga odlučeno da se ovamo premjesti tadašnja srpska arhiepiskopija iz Žiče. U vrijeme cara Dušana Silnog Pećka arhiepiskopija dobila je status patrijaršije. Nakon smrti patrijarha Arsenija II., 1463., Patrijaršija je napuštena i počela je propadati. Obnovljena je u doba Sulejmana Veličanstvenog, 1555-57., na inicijativu Mehmed-paše Sokolovića, koji je, iako musliman, potjecao iz bosanske pravoslavne obitelji (brat mu je bio monah na Svetoj gori). Tada je Pećkoj patrijaršiji podređeno i nekoliko bugarskih eparhija. U prvoj polovici 18. stoljeća Fanarioti (balkanski grčki trgovci) i Vaseljenski patrijarh u Carigradu pokušavaju patrijaršiju podvrgnuti svom utjecaju, što im i uspijeva, te je 1766. Pećka patrijaršija ukinuta, a SPC izgubila autokefalnost. Povratit će ju tek u 19. stoljeću, sa sjedištem u Sremskim Karlovcima, da bi se u Peć vratila 1920.

Kompleks je oštećen u požaru 1981., u doba demonstracija na Kosovu, kada je malo nedostajalo da izgore riznica i knjižnica s vrijednim spisima. Službeno obrazloženje bilo je da je uzrok požara bio nepravilno izveden dimnjak, no sumnjalo se na podmetanje požara, koji je istovremeno buknuo na dva mjesta. Obnova je završila 2006., a otada se nalazi na UNESCO-vom popisu ugrožene svjetske baštine. U sklopu kompleksa se, osim crkve, nalazi i ženski manastir.

Zvonik, podignut 1970., u prvom planu ruševine starijih zgrada u kompleksu:



Pogled prema glavnoj crkvi:



Središnja patrijaršijska crkva sastoji se zapravo od triju usporedo izgrađenih crkava – crkve Svetih apostola, Svetog Dimitrija i Bogorodice Odigitrije – povezanih zajedničkim narteksom. Pored crkve Bogorodice Odigitrije nalazi se i manja crkvica Svetog Nikole, sa zasebnim ulazom. Tijekom posljednje obnove crkva je obojena u tamnocrvenu boju, istu onu u koju je obojena i Žiča, što je izazvalo žustru raspravu o opravdanosti takvoga poteza.

Stambeno krilo manastira:



Pogled na ulaz u kompleks:



Idemo u crkvu:





Unutra nas vodi jedna starija monahinja, nisam joj doznao ime. Razumije se u povijest crkve i manastira, no što se nekih stavova tiče, pokazuje izuzetnu krutost i zapravo je potpuna antiteza onom monahu dan ranije u Dečanima. Pričali smo malo dulje (zato ni nemam slika), vjerojatno je i njoj bilo drago da je našla nekoga tko se ponešto i razumije u pravoslavlje (vjerujem da je Eni taj razgovor bio pomalo naporan, no što se može), ali nisu mi se sviđali neki stavovi koje je iznijela. Primjerice, u jednom se času referirala na islam, odbijajući mu spomenuti ime (rekla je samo s prijezirom „ta...treća monoteistička religija“), kad sam ja, govoreći nešto o povijesti, rekao Istanbul, ona je reagirala sa „za mene je to oduvek bio Konstantinopol“, onda je imala neku aluziju na Hrvate, pokušavajući mi natuknuti da bih se trebao osjećati odgovornim za pokrštavanja Srba u Hrvatskoj u doba NDH...kasnije mi je pak spomenula da ni sama ne zna, kad razgovaramo o tim nekim dubljim temama, jesam li iskreno zainteresiran za to, ili sam možda neki provokator...sve u svemu, razgovor je bio izvedbeno ugodan, no nije mi se baš činila kao osoba s kojom bih mogao postići neko dublje razumijevanje. A i malo sam se zamislio – ako ova monahinja ima takve stavove prema muslimanima i katolicima, a ovo je uglavnom muslimansko-katolički kraj, jesu li to njene osobne predrasude ili ona zapravo samo odražava ono što je prevladavajući stav. Odnosno, je li prosječni kaluđer SPC-a bliži po razmišljanju njoj ili onom monahu iz Dečana?

Inače, još sam prethodnog dana u Dečanima uočio jednu razliku između pravoslavlja i katoličanstva, koju dotad nisam bio zapazio. Pitao sam, naime, monaha zašto je na svim prizorima raspeća Isus prikazan s paralelno položenim nogama, kad se obično prikazuje s prekriženima. Tada sam shvatio da se očito radi o ikonografskoj razlici – po pravoslavlju je na križ pribijen s 4 čavla, po jednim za svaki ud. Po katoličanstvu su mu noge prekrižene, jer je pribijen s tri čavla, po jednim za svaku ruku i jednim kroz obje noge. Vjerojatno je opet u pitanju simbolika broja 3, a tada mi je postalo jasno i pitanje koje sam jednom davno vidio u nekom vjeronaučnom kvizu, ali mu nisam pridavao preveliku važnost: „Je li moguće pribiti čovjeka na križ trima čavlima?“

Inače, jedna od monahinja u Pećkoj patrijaršiji je i sestra Irina, civilnim imenom Veselinka Zastavniković, bivša supruga Borisa Tadića. Ova rođena Osječanka, kćerka oficira JNA i u mladosti militantna ateistica, nakon razvoda od Tadića očito je doživjela vjersko obraćenje, te se zaredila. Eto, još jedna tema Eni za razmišljanje...

Nakon obilaska sjedamo u manastirski vrt i doručkujemo ono što smo kupili u pekarnici. Uživamo i opet u pomalo nestvarnoj atmosferi ovog manastira, u kontrastu s onim što se događa izvan njegovih zidova.

Upućujemo se prema izlazu. Unutar kapije stoji ova osmrtnica:



Riječ je o šestorici mladića ubijenih 14. prosinca 1998. u kafiću Panda u Peći, vjerojatno iz osvete za 34 pripadnika UÇK-a koji su nekoliko dana ranije na granici s Albanijom upali u zasjedu Vojske Jugoslavije i tom prilikom ubijeni. U napadu na kafić ozlijeđeno je još 15 ljudi. Iako nikada nije otkriven pravi identitet ubojica, srpska je policija uhitila 15-ak ljudi za koje se sumnjalo da su upleteni u ubojstvo. No oni nisu nikad osuđeni, budući da je ubrzo došlo do eskalacije sukoba čime je Srbija izgubila kontrolu nad Kosovom. Tvrdi se da je u pozadini čitave akcije bio UÇK-ov zapovjednik Ramush Haradinaj, koji je kasnije oslobođen optužbi za ratni zločin.

No ono što je mene osupnulo u vezi s tom osmrtnicom jesu ove kletve na njenom dnu. Razumijem ogorčenost roditelja koji su izgubili djecu tinejdžere, osuđujem gnusan čin ubojstva golobradih mladića – ali osmrtnica je mjesto na kojem bi se trebao pokazati pijetet prema pokojniku, i u njoj nema mjesta pozivima na osvetu ili proklinjanju ubojica. Dosad sam se s takvim slučajevima susretao samo na onim slikama koje su kružile internetom, gdje bi netko na nadgrobni spomenik napisao da je pokojnika ubio taj i taj, te onda kletve koje neka ga sustignu – ali to je ionako spadalo u domenu „vjerovali ili ne“. Ovo je međutim prvi puta da se s tako nečim susrećem uživo. Dodatnu dimenziju bizarnosti daje i to što se takva osmrtnica nalazi na zidu najsvetijeg mjesta Srpske pravoslavne crkve, a da je poruka u njoj posve suprotna kršćanskoj ideji oprosta i milosrđa. Usto, budući da je osmrtnica stara 13 godina, očito nije „zaboravljena“ na zidu, nego tamo i dalje stoji kako bi se podsjećalo prolaznike na taj čin, te se i dalje pothranjivala mržnja.

Dok se vraćamo prema kontrolnoj točki, slikam propusnicu:



Šećemo se natrag prema gradu. Ovdje Pećka Bistrica izgleda mnogo privlačnije nego na onoj slici od dan ranije:



Ponovno sjedamo na bozu i baklavu u onu istu slastičarnicu. Topao je ljetni dan, grad je pun života, ima i turista...mnogo bolje od onog dojma jučer.

Hotel Metohija/Dukagjini:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora i ukrcavamo na autobus za Plav. Iako je Plav zapravo udaljen kojih 30-ak kilometara zračne linije od Peći, a postoji i cesta preko Rugovskog kanjona, na prijevoj Čakor i potom do mjesta Murino, ona nije u potpunosti asfaltirana, te je granica na tom mjestu zatvorena. U principu, postoji samo jedan otvoreni granični prijelaz između Kosova i Crne Gore – Kulla/Kulina. Stoga ćemo se do Plava morati voziti „oko kere“, tj. preko Rožaja, Berana i Andrijevice.

Iz Peći izlazimo cestom prema Klini i Istoku, ali ubrzo skrećemo u brda i počinjemo se serpentinama uspinjati prema granici. Pogled na brda pred nama:



Pogled na sjeveroistok, prema Ibarskom Kolašinu i Srbiji:



Pogled na istok, prema Prištini i Kosovu Polju:



Dramatična brda:









Prolazimo kosovski granični prijelaz i ulazimo na ničiju zemlju. Zbog reljefa terena, do crnogorskog ćemo se graničnog prijelaza voziti nekih dvadesetak minuta.

Cesta vijuga kroz šumovita brda:











Na radiju svira neka tipična albanska narodna glazba, s kreštavim klarinetima. U jednom času, usred kompozicije, svirači počnu svirati s nekim jazzy napjevom, što traje nekih desetak sekundi, a potom se vraćaju uobičajenom zavijanju. Ena i ja se smijemo tom nemogućem fusionu.

Pri kraju smo ničije zemlje. Ova obitelj je očito ovamo došla na pogranični piknik:



Ulazimo u Crnu Goru, no krajolik ni ovdje nije bitno drugačiji:





Nakon nekih 45 minuta stižemo u Rožaje:





Iako se danas ovo smatra crnogorskim dijelom Sandžaka, Rožaje su nekoć pripadale Kosovskom vilajetu. Mjesto je uglavnom nastanjeno Bošnjacima, a dobilo je na važnosti devedesetih, jer su kroz njega vodile švercerske rute za Kosovo. Tada je i ovaj tradicionalno siromašan kraj malo ekonomski živnuo.

Iz Rožaja nastavljamo prema Beranima. Moram priznati da ni sam ne znam kako treba deklinirati to ime. Etimološki, Berane ima stari množinski nastavak muškog roda –ane, kao i recimo Pakoštane, Zavojane, Pađene, te bi prema tome lokativ trebao glasiti ovako kako sam ga napisao. Međutim, čuo sam da ga mnogi dekliniraju „prema Beranama“. Je li to posljedica neznanja ili se možda ipak radi o ženskom rodu, ne znam. Postoji i oblik „prema Beranu“, ali on je sasvim sigurno kriv. Postoji doduše i objašnjenje po kojem ime Berane dolazi od turskoga „bir hane“ (jedna kuća), pa bi onda sve ovo što sam napisao bilo pogrešno.

Berane su centar južnog dijela crnogorskog Sandžaka. Od 1949. do 1992. grad se zvao Ivangrad, u čast partizanskog generala i narodnog heroja Ivana Milutinovića. Inače su centar protivnika crnogorske nezavisnosti, a većina se stanovnika izjašnjava kao Srbi. Grad je nekoć bio jedna od najrazvijenijih općina Crne Gore, prije svega zahvaljujući velikoj industriji celuloze koja je, zajedno sa svojim popratnim granama, praktički nosila razvitak grada na sebi. Zahvaljujući njoj, Berane su dobile i aerodrom. A onda je, nedugo nakon antibirokratske revolucije u Crnoj Gori, 1989. odlučeno da se ta tvornica zatvori, kao „nerentabilna“. Naravno, iz tvornice je mažnjavao tko je stigao, a oni, umjesto da otkriju gdje curi, odlučili su zatvoriti tvornicu. Bila je to prva od stotina tvornica diljem Jugoslavije koja je odlukom političkog rukovodstva stjerana u propast. Epilog priče je jeziv i poučan – danas su Berane druga najsiromašnija općina u Crnoj Gori, nezaposlenost je ogromna, a od tvornice su ostale tek zastrašujuće ruševine koje podsjećaju na neka bolja i uspješnija vremena.

Sjećam se kada sam 1989. slučajno naletio na televiziji na reportažu o toj tvornici. Bio sam još klinac i nisam previše kužio ekonomsku stranu priče, no impresioniralo me dramatično prirodno okruženje te tvornice u kotlini okruženoj strmim brdima. Dotada sam za Ivangrad čuo samo kao ime sa zemljopisne karte ili tadašnjih utakmica jugoslavenske druge nogometne lige.

Berane leže na Limu:



(na desnoj se strani slike vidi u daljini dio kompleksa tvornice celuloze)

I malo bolji pogled:



Skrećemo na jug i vozimo se dolinom Lima prema Andrijevici. Pogled preko Lima na istok, prema kosovskoj granici:



A u daljini se naziru i Prokletije:



Andrijevica izgleda kao malo veće selo. Moram priznati da sam očekivao više od grada koji je već u doba Jugoslavije bio općinsko središte.

Naposljetku dolazimo i do izvorišta rijeke Lim – Plavskog jezera:



Plav je u mom životu još ranije sjećanje nego Ivangrad. Sredinom osamdesetih gledao sam na televiziji neku reportažu o nekoj obitelji iz Plava koja se iz ne znam više kojih razloga stalno motala po padinama Prokletija. Jesu li bili stočari ili takvo što, ne znam, no to je očito bilo vrlo riskantno jer vrhom Prokletija teče granica s tada vrlo negostoljubivom Albanijom. Zato su rečenu obitelj razne službe pokušavale odgovoriti od tih postupaka, ali utaman. Meni je međutim od čitave te reportaže ostala želja da posjetim Plav, to mistično mjesto na istoku Crne Gore, zabačeno u strmim brdima i smješteno pored prekrasnog ledenjačkog jezera.

Plav je staro begovsko mjesto, koje su utemeljili Turci u 17. stoljeću. Nakon Berlinskog kongresa odlučeno je da uđe u sastav Crne Gore, no lokalno je stanovništvo pružilo oružani otpor, te se crnogorska vojska morala povući. Kao nadoknadu, Crnoj je Gori dodijeljen Ulcinj. Nakon Prvog balkanskog rata, 1912., crnogorska vojska ipak ulazi u Plav, te je on otada u sastavu Crne Gore.

Danas se većina stanovnika izjašnjava kao Bošnjaci, a ima i dosta Albanaca, ne u samom Plavu, već u mjestima bliže Prokletijama (npr. u Vusanju).

Plav je i poznato turističko mjesto, ne samo zbog jezera, već i zbog drugih manifestacija tijekom ljeta. No mi smo očito zakasnili, jer nam u trenutku silaska iz autobusa na „kolodvoru“ (zapravo ogromnom neasfaltiranom parkiralištu) ništa ne govori da smo došli u mjesto u kojem su turisti dobrodošli. Nikakva putokaza za smještaj, nitko ne nudi sobe... Upućujemo se cestom prema centru, možda putem naiđemo na što. Ćorak. Pretpostavljamo da će možda biti čega bliže obali jezera. Spuštamo se stoga prema obali, no opažamo da je obala jezera obraštena trskom i nenaseljena. Lutamo i dalje ulicama u potrazi za bilo čim. Vidjeli smo čak i hotel, no čini se zatvorenim.

Usput slikam jednu od plavskih znamenitosti – Kulu Ćirkovića:



(u tom sam trenutku mislio da je to Kula Redžepagića, najpoznatija u Plavu, no nju na koncu nismo ni vidjeli)

Ena strpljivo korača za mnom, iako joj se ja ispričavam, prisjećajući se onog hodanja dan prije do Dečana, a tada je bilo mnogo manje naporno.

Vraćamo se u centar. Tražimo ikakav znak da netko iznajmljuje sobe, ali ništa od toga. U samom centru, Plav abruptno prestaje, s druge strane rječice nalazi se naselje Prnjavor. Vraćamo se natrag i ulazimo pitati u neki kafić, možda usmenom predajom nađemo nekoga tko iznajmljuje sobu. Kažu nam da probamo pitati „Kod Čiče“, da tamo svi odsjedaju. I da je to negdje kod autobusnog kolodvora, da pitamo bilo koga, svi znaju.

Putem do Čiče, evo još malo jezičnih užitaka:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora, a spomenuti Čiča nalazi se u kući odmah iznad platoa autobusnog kolodvora. Imaju sobu, nema problema. Riječ je zapravo o obitelji koja u svojoj kući iznajmljuje sobe. Štoviše, izgleda mi kao da, dok nitko drugi ne spava u tim sobama, oni sami koriste i njih. U sobi u koju su nas uveli osjećamo se kao da smo smješteni u gostinjsku sobu, a ne u zimmer frei. Sobom dominira veliki kičasti bračni krevet na kojem je madrac ugrađen u okvir presvučen crnim baršunom, a u kompletu s krevetom je i uzglavlje na kojem se nalazi integriran sat, stolići i radioaparat sa zvučnicima.

Tuširamo se, presvlačimo, i mogli bismo sada malo i do grada rasterećeni ruksaka. Razgled smo već silom prilika obavili tražeći smještaj, sad ćemo se malo prošetati i pronaći neku večeru.

Nalazimo je u nekoj ćevabdžinici u centru. Kad je dečko za šankom čuo da smo iz Hrvatske, skreće mi pažnju na televizor – Dinamo upravo igra prvu utakmicu protiv Malmöa u trećem pretkolu Lige prvaka. Malo razgovaramo s tim tipom, kaže da je baš te godine bio s nekim Zagrepčanima na izletu u Maroku... Večera je ukusna, tim više jer nismo baš previše jeli danas, osim onog bureka ujutro i baklave i boze oko podneva.

Nakon večere zastajemo još u jednoj slastičarnici, a potom se odlučujemo prošetati do jezera. Budući da je obala prekrivena trskom, ne može se baš šetati uz jezero, nego odlazimo na drveni molić koji se pruža u jezero, radeći pri vrhu četvorinu. Uz molić su vezani čamci. Nedaleko nas neki klinci piju. Mirno je i tiho, u daljini žmirkaju svjetla. Vjerojatno je to Gusinje. Nažalost, od jezera noću ne vidimo puno, pa se odlučujemo vratiti još jednom sutra ujutro, prije busa. Budući da smo u brdima, zrak je prohladan, pa imam dojam da ćemo ugodno spavati noćas.

Vraćamo se u onaj naš kičasti krevet. Eto, da jednom spavam i u takvom čudu. Još mi samo baldahin fali...

egerke @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 12, 2012
SUBOTA 21. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Nisam baš mogao otegnuti spavanje pretjerano, jer je trebalo stići i na jutarnji vlak. Stoga sam se odšetao do Prizrenske, gdje se nalazi jedna dobra slastičarnica, da popijem bozu i pojedem žito za doručak. Putem dotamo, pored zgrade gradske skupštine, zanimljiva modifikacija natpisa: 



(dok sam ovo slikao, neki policajac mi je s druge strane dovikivao da ne smijem slikati, valjda zato što je to u blizini upravne zgrade) 

Slastičarnica u koju sam se uputio je zatvorena. Morat ću bozu i žito potražiti negdje drugdje. Vraćam se do hostela po stvari, potom se spuštam prema kolodvoru. Odlazim u onu slastičarnicu u kojoj smo bili dvije godine ranije. Dobio sam ono što sam želio i upućujem se prema kolodvoru. 

Budući da moja putovanja moraju završiti u Zlarinu, zbog punjenja ispražnjenih baterija (psihički bi me satrlo da odmah s puta dođem u Zagreb), razmišljao sam koje sve kombinacije mi stoje na raspolaganju za put dotamo. Kako se Nikoli žurilo u Zagreb zbog diplomskoga, odustali smo od ideje da u povratku idemo preko Kosova i Crne Gore. Drugi je prijedlog bio da ja siđem u Nišu i ulovim tamo vlak za Podgoricu. No taj je vlak noćni, a ja sam želio vidjeti tu čuvenu prugu Beograd-Bar. Zato sam se odlučio ići do Beograda, a potom idući dan dnevnim vlakom za Podgoricu.

Pruga Beograd-Bar bila je često, pogotovo od strane hrvatskih nacionalista, proglašavana „gospodarskim samoubojstvom“. Gradila se 20-ak godina, a progutala je ogromne količine novca, zbog izuzetno zahtjevne infrastrukture (na pruzi, dugoj 476 km, nalazi se čak 254 tunela i 234 mosta, zbog čega se za ovu prugu kaže da je „ili u zraku, ili u mraku“). Najveća zamjerka hrvatske strane u vezi izgradnje te pruge jest da je Beogradu najbliža morska luka zapravo Rijeka, do koje je već postojala pružna infrastruktura, većim dijelom nizinska. Usto, na izgradnju pruge Beograd-Bar potrošen je navodno i novac namijenjen izgradnji autoceste Zagreb-Split (iako po nekim verzijama priče to nije točno). Pruga nikada nije opravdala svoju izgradnju, budući da u trenutku njenog dovršetka luka Bar još nije bila posve dovršena, a kasnije je pruga patila od kroničnog neodržavanja, te je i danas u poprilično lošem stanju, a vlakovi kasne minimalno 2 sata, ako je sve u redu što se tiče lokomotive. Najteža željeznička nesreća koja se dogodila na ovoj pruzi zbila se 23. siječnja 2006. u Biočama, nedaleko Podgorice, kada su lokalnom putničkom vlaku otkazale kočnice, te se survao u ponor, pri čemu je poginulo 46, a ozlijeđeno 200-tinjak ljudi. Doduše, ta nesreća nema veze sa samim stanjem pruge, ali pokazuje koliko je na njoj važna sigurnost, budući da pruga, pogotovo u crnogorskom dijelu, prolazi rubom 500-tinjak metara dubokog ponora, te je u konstantnom padu od 25 promila između Kolašina i Podgorice. Na tom se dijelu inače nalazi i most Mala Rijeka, najviši željeznički most u Europi, visok 200 metara.

Što se pruge tiče, iako sam svjestan njene ekonomske uzaludnosti, kao railfan mogu reći da mi je drago da je napravljena, jer nudi predivne vidike na slabo posjećene predjele Srbije i Crne Gore.

Vlak polazi u 10 sati, i ponovno mu treba dobrih pola sata da izađe iz Beograda. Prva dionica pruge ujedno je i najnezanimljivija, pa sam čak i drijemao do negdje prije Lazarevca. Sa mnom je u kupeu bio još neki čiča koji je sišao u Lazarevcu. 

Negdje u tom kraju, uz cestu koja ide paralelno s prugom, opazim restoran zanimljivog imena - Velika Srbija. Nažalost, vlak je prošao prebrzo da izvučem aparat i to zabilježim. Zanima me imaju li i prigodne specijalitete, kojigod oni bili. Uostalom, nije ni čudo, pa sada ulazimo u područje gdje je kolijevka ravnogorskog pokreta. 

Malo prije stanice Vreoci s desne nam se strane priključuje pruga iz TE Nikola Tesla u Obrenovcu: 



Nakon Valjeva pruga ulazi u brdski dio. Srbijanski dio pruge prolazi kroz gotovo alpske pejzaže planina zapadne Srbije, ponajprije Zlatibora. Crnogorski dio prolazi kroz ljuti krš i klisure. Već se po izgledu krajolika uokolo pruge može lako zaključiti u kojoj se od dviju država nalazimo. 

Pitomi krajolik negdje između Valjeva i Kosjerića: 





Nakon Kosjerića slijedi Požega. U Požegi u moj kupe ulaze dvije žene i jedan klinac. Iz razgovora koji žene vode shvaćam da su se netom upoznale na stanici, i da jedna od njih putuje do Užica, gdje živi, a radi na kolodvoru u Požegi. Sada prvi puta imam prilike čuti užički govor, koji je ijekavski i zapravo je blizak istočnohercegovačkima. 
Užice je nagurano u uskoj kotlini uz rijeku Đetinju, pa se grad jedino ima mogućnosti širiti u visinu. Zbog velikog broja nebodera i visokih zgrada, grad izgleda veći no što stvarno jest (ima oko 53 000 stanovnika, što znači da je negdje kao Karlovac). 

Iza Užica pruga dobiva sve više brdska obilježja, provlači se kroz tunele i preko mostova, kroz kanjon Đetinje: 



I potom izlazi na zlatiborsku visoravan. Pogled na crkvu u selu Branešcima: 



Prolazimo Zlatiborski tunel i krajolik se opet mijenja: 





Karakteristične zlatiborske kućice: 



Doista, na ovoj pruzi il' si u zraku, il' si u mraku: 



Pogled unatrag: 



I u dubinu:



A onda prelazimo na teritorij Bosne i Hercegovine: 



Nažalost mi je umalo pobjegla ploča pored danas zatvorene stanice Štrpci:



Ponovno smo u Srbiji: 





Prolazimo Priboj, u kojemu još uvijek postoji FAP, jedna od najuspješnijih srpskih firmi, koja pokreće gospodarstvo čitave ove zabačene regije. Čak i preko granice, u bosanskohercegovačkom Rudom, nalazi se tvornica koja izrađuje dijelove karoserija za FAP-ova vozila. 

Iza Priboja vozimo se uz Limsko jezero: 







Jezero se službeno zove Potpećko, a nastalo je izgradnjom hidroelektrane Potpeć kod Priboja. Proteže se od Priboja do Prijepolja.

Kolodvor u samom mjestu Prijepolju izgleda poprilično improvizirano. Tu imamo križanje s vlakom iz Bara, pa čekamo neko vrijeme. Kolosijek na kojem mi stojimo s jedne strane ima peron, dok je s druge strane ulica, s koje se također može ući u vlak. 

Moji suputnici od Požege su dakle majka i sin, koji putuju u Bar na more. Točnije, ne u Bar, već u Šušanj. Mali se zove Viktor i ove bi jeseni trebao krenuti u školu. No poprilično je bistro dijete, ima razvijen i širok vokabular. Gospođa se mislim zove Sandra, ili Sanja (nisam zapamtio ime). Inače su iz Čačka, iako se ona udala onamo iz Nikšića. Većinu sam vremena slušao njihov razgovor, počeli smo razgovarati tek nakon što smo prošli Bijelo Polje. 

Iza Prijepolja slijedi još "ozbiljni" kolodvor Prijepolje Teretna, a nakon toga pruga dalje prolazi kanjonom Lima: 



Veliki grafit na zidu pored ceste, ne znam samo je li upućen sandžačkim autonomašima, Crnogorcima koji idu ovom cestom ili komu već:



Crkvica s druge strane rijeke, nedaleko sela Gostun: 



Kanjon:





I potom stižemo u Vrbnicu: 



Vrbnica je srbijanski pogranični kolodvor. U samom kolodvoru nalazi se manastir Kumanica (Sv. Gavrilo), vjerojatno iz 13. st. Izgradnja pruge poprilično je oštetila kompleks manastira, no ipak je glavna trasa malo izmještena, kako bi ga se sačuvalo. 

Nakon obavljanja srbijanske granične kontrole, krećemo u Crnu Goru. Njihov pogranični kolodvor je Bijelo Polje. Tu čekamo još preko pola sata, iako nema nikakvog smislenog razloga. Kasnije su mi rekli da vlakovi na pruzi Beograd-Bar znaju kasniti i po deset sati. Mi zasada kasnimo oko sat i pol. 
Na kolodvoru u Bijelom Polju je živo. U tri navrata kroz vlak prolazi neki tip koji prodaje osvježavajuća pića, monotono pred svakim kupeom ponavljajući "Pivo 'ladno, sok, voda?" Vlak se puni Crnogorcima, čuje se po govoru. Nepogrešivo. 

Napokon krećemo. Odvajamo se od doline Lima, prelazimo i glavnu cestu prema Mojkovcu: 



Iz Mojkovca šaljem pozdrav svojoj kolegici Tatjani. Njezino prezime, Vukadinović, vodi porijeklo iz ovih krajeva, baš oko Mojkovca. 

Sjever Crne Gore još je sličan srbijanskom dijelu pruge: 



U međuvremenu nam se u kupeu pridružio i još jedan dečko, iz Podgorice, Željko. Govori točno onako kako zamišljate Crnogorce u vicevima. Redovito rabi akuzativ umjesto lokativa, nepogrešivo jotira na svakom mjestu gdje slijedi j... 

Ono bi u daljini trebali biti vrhunci Durmitora, možda i Bobotov kuk: 



Iza Kolašina konačno izbijamo na kanjon Morače, i počinje onaj pravi krš:
 




Pogled prema Durmitoru: 



Ono dolje je cesta: 



Sunce je već dosta nisko i bojim se da mi ne zađe prije mosta na Maloj Rijeci: 



Željko me pita "Đe ćeš spavat u Podgoricu?" Kažem mu da sam mislio otići u jedan hotel uz sam kolodvor. On mi kaže da će me ti oderati, da tamo spavanje košta 50€. Pa tako sam nekako i očekivao. Uostalom, nakon spavanja za 10-15€, mislim da si zadnju noć mogu priuštiti malo kvalitetnije spavanje. On mi savjetuje neki hostel u kanjonu Morače, neka dva kilometra od grada. Nije mi to baš nešto, ipak se želim ići navečer prošetati do grada, a moram i stići ujutro na bus. Ovaj hotel mi je blizu svega, a meni je to bitnije od cijene. Željko kaže da je njemu glupo da ja, koji dolazim kao gost u njegovu zemlju, bezrazložno platim više. Kažem da razumijem, ali neka to ne shvati osobno, ako sam ionako namjeravao potrošiti toliko novca. Nato mu gospođa Sandra objašnjava da ljudi u Hrvatskoj imaju drugačiji mentalitet u pogledu gostoprimstva - što je točno. Usto mi je jasno da je njemu 50€ puno, kada je to osmina prosječne plaće u Crnoj Gori. 

Napokon izlazimo na most preko Male Rijeke. Dosta je tamno, ali ipak uspijevam okinuti pogled u dubinu: 



Vlak koči i staje. Oduševljenje činjenicom da je vlak stao tako da mogu uloviti koliko-toliko dobru sliku kanjona Male Rijeke ubrzo zamjenjuje užas spoznaje da stojimo na 200 m visine iznad kanjona, na poprilično hrđavom mostu, koji je uza sve to još i uzak, a kroz kanjon poprilično jako puše vjetar. Razmišljamo može li udar vjetra prevrnuti vlak i strovaliti ga u dubinu. Da stvar bude gora, ja uopće ne vidim gdje je signal na kojemu je vlak stao i je li uopće stao na signalu. Stalno si vrtim Bioče i nadam se da je ipak sve u redu. 

Ovo je tamna i neuspjela slika kanjona uzvodno: 



Kako sam već spomenuo, most preko Male Rijeke najviši je željeznički vijadukt na svijetu, a ukupno treći most po visini (ispred njega su jedan most u Kini i jedan u Indiji, koji se tek gradi).

Nakon beskrajno dugog čekanja, krećemo prema Podgorici. Sada je već pretamno da bi se išta slikalo, a kako pruga ima velik pad, sve se više spuštamo u kanjon, pa je još tamnije. Željko pokazuje gdje su Bioče. Ispada da je pruga na tom mjestu već prilično nisko, možda svega 50-ak metara iznad dna kanjona. Sreća u nesreći jest da je vlak iskočio na tom mjestu, pa je bilo manje poginulih, a nesreća je u tome da je doista mogao izdržati još tih nekoliko kilometara do Podgorice i ravnoga dijela pruge. 

Željko mi pokazuje i gdje je moj nesuđeni hostel. Da, definitivno predaleko. 
Nas dvojica izlazimo u Podgorici, on mi pokazuje gdje je taj moj hotel u koji namjeravam ići. Cijena je 55€ s doručkom, 50€ bez doručka. Budući da polazim već oko 6, ne treba mi doručak. Pozdravljam se sa Željkom i odlazim se raskomotiti. 
Soba je udobna, ima televizor, frižider... Nakon tuširanja odlazim nešto pojesti. Prvo moram provjeriti kada mi ide autobus sutra. Računao sam s autobusom za Herceg Novi, no sada vidim da ima i direktni za Dubrovnik. Odlično. 
Dok dižem novce na bankomatu slučajno uspijevam rasuti pola novčanika kovanica po podu kolodvora. Skupljam lire, drame, larije, dinare... 

Podgorica nije osobito atraktivan grad, izgleda kao nekakvo moderno predgrađe. Tu i tamo je ostalo ponešto zgrada iz turskog razdoblja, pa tako i sahat-kula nedaleko koje sam sjeo na večeru. Uzeo sam punjenu vješalicu i Nikšićko. Za desert tražim kompot od ananasa. Uredno mi prvo donesu račun. Tada čekam 20 minuta da bi mi konobar javio kako kompota nema. Kažem im da mi onda donesu voćnu salatu, isto košta. Pitam hoću li opet morati čekati 20 minuta. Veli da ne, nipošto. U pravu je, ovaj puta čekam samo 15 minuta. Inače, restoran opslužuje čak 5 konobara. Eh, Crna Gora... 

Nakon večere odlazim još u šetnju do Morače. Vidi se da se trude urediti grad da liči na metropolu, ali još će itekako trebati vremena. U državi koja ima stanovnika koliko i pola zagrebačke metropolitanske zone, teško je očekivati takvu transformaciju. 
Unatoč vjetriću koji pirka uz Moraču, u gradu je poprilično vruće. Vraćam se do hostela, ova će noć biti kratka, ustajem već iza 5...

egerke @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 14, 2012
NEDJELJA 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajemo u pola 6. Slikam sobu, večer prije sam već slikao kupaonicu:





Izlazimo iz sobe, hotel je mrtav. Mislim si gdje ćemo ostaviti ključ. Jučer smo rekli recepcionaru da idemo na ranojutarnji furgon, morao bi netko znati. Spuštamo se do prizemlja i vrata koja vode u restoran. Ja još iz zezancije velim "Mogla bi biti zaključana." Mate proba i vrata su doista zaključana. Lupa po njima, hoće li ga netko čuti. Ništa. Što sad? Imamo još deset minuta, ako to ne uspije, zaglavili smo ovdje. U taj čas Nikola pokuša otvoriti vrata koja se nalaze na odmorištu iznad nas i koja vode na vanjske stepenice. Otključana su. Valjda su nam ih ostavili. Odlažemo ključ na stepenice i izlazimo. Mate ostavlja vrata otvorenima.

Vani je hladno, ipak je rano jutro, a u brdima smo. Na ulici ispod muzeja stoji furgon. Izgleda da samo nas čekaju, tu je vozač i još jedan tip. Ipak, još par minuta je do polaska.
Rano jutro u Bajram Curriju:



Inače, u vezi te zafrkancije s Bajram Currijem, na kraju sam ja smislio foru: Kako se zove žena iz Bajram Currija? - Bajram Curra.

Napokon krećemo i izlazimo iz grada. Polja:



Potom se vozimo kroz lijepi drvored, pored jednog spomenika nekom junaku antifašističke borbe, a onda ulazimo u kanjon Valbone (to je drugi, onaj prvi je iznad Bajram Currija):



Uz cestu skupljaju još neke putnike. Otac prati kćer, curu od nekih dvadeset i kusur godina, koja je sva skockana, dolazi iz tko zna kojeg zaseoka iznad ili ispod ceste i onda ulazi u ovaj smrdljivi furgon.

Ubrzo se kanjon širi i pojavljuje se jezero:



Rijeka Drim skoro je čitavim svojim tokom u Albaniji pretvorena u akumulacijska jezera. Ima ih tri: najviše je Fierza, čijom je izgradnjom potopljen i stari grad Kukës, a također i jedan mali dio Kosova (o tome sam pisao), srednje Koman i najniže Vaudeja, koje se proteže skoro do Skadra. Ubrzo nakon toga Drim se dijeli na dva rukavca od kojih jedan utječe u Bojanu, a drugi izravno u Jadran. Mi smo trenutno na rubu jezera Koman, čija se razina proširila i na utok Valbone u Drim. Ovdje prelazimo s asfalta na makadam i vozimo se uz obalu jezera. Brana jezera Fierza malo je iznad ovoga mjesta.
Zbog specifičnog kanjonskog oblika rijeke Drim u ovom dijelu, izgradnja jezera Koman nije previše izmijenila izgled toka rijeke, samo je podigla razinu vode. Usto, takav oblik reljefa onemogućio je izgradnju ceste, tako da se veza Tropoje s ostatkom Albanije, osim cestom preko Kukësa, odvija i trajektom koji plovi uzduž jezera Koman, od brane u Fierzi do brane u Komanu. Na taj trajekt mi idemo.

Evo nas, ukrcavamo se (tu je i onaj bus koji je stajao ispred hotela):



Pokraj je i drugi trajekt, ali taj ne plovi:



Prilično neobično za Albaniju, u kojoj baš ne drže do forme, ali kapetan broda je sav skockan, nosi uniformu, vidi se da je to ipak čast.

Ljudi koji su plovili brodovima diljem svijeta kažu da postoje tri brodske ture koje zbog svoje ljepote zaslužuju da ih svatko posjeti. To su obilazak norveških fjordova, vožnja kroz kanale južnog Čilea i jezero Koman. Već ono što vidimo izgleda jako obećavajuće. Čak i Mate, koji je bio nešto gunđao ("Šta je toliko spektakularno u tom jezeru da to moramo ić vidjet?") kaže da bi ovo moglo biti jako lijepo.

Evo, samo kao najava:



Još jednom pogled na susjedni trajekt:



Trajekt se zove Jezerca, prema najvišem vrhu Prokletija, ujedno i najvišem vrhu koji je u cijelosti u Albaniji (Korab se nalazi na granici s Makedonijom).

Ovi i dalje nešto prtljaju, treba nam skoro sat vremena da krenemo. Na kraju su dupkom napunili trajekt. Nadam se samo da znaju što rade, jer mi se već u glavi vrte novinski naslovi "U Albaniji potonuo trajekt, uzrok prekrcanost". Gledam jezero, mislim da bih se smrznuo da moram ovuda plivati.

Napokon oko pola 8 krećemo. Mislim da sljedećim slikama nije potreban komentar, pa ću se ja povući:











Unatoč tomu, ova se dvojica opet koškaju oko glazbe. U2 su pretenciozni, Coldplay je smeće, veli Nikola. Mate mu veli da on sluša opskurne bendove. Onda u jednom času Nikola veli da mu je dobar stari Magazin, recimo stvari poput "Tri sam ti zime šaptala ime". Mate umire od smijeha. "Ta kuruza ti je dobra, a Coldplay ti je smeće?" "To nije kuruza." "I ti si mi neki arbiter elegantiae, Magazin slušaš."

Yell

Još samo danas, eventualno sutra...

Samo čekam da odnekud izleti orlušina:



Hajdemo dalje:































Doista, vidi Koman i umri.

U jednom času vidimo skupinu ljudi na jednoj od stjenovitih istaka koje se zarivaju u jezero. Mašu nam. Trajekt staje i pristaje:



Albanija je vjerojatno jedina zemlja u kojoj možete ustopirati trajekt. Dvojica muškaraca i žena s djetetom. Vjerojatno iz nekoga sela negdje u brdima. Na prvi pogled bih rekao da su sletjeli na tu stijenu, jer izgleda kao da uopće nema puta kojim su mogli doći. Žena i dijete se ukrcavaju, muškarci pozdravljaju i vraćaju se. Izgleda da ipak postoji nekakva kozja staza, ali ja ju ne vidim. Uostalom, uvjerite se i sami:



Nastavljamo:

























(ono u daljini bi mogla biti Jezerca)



















Na jednom se mjestu jezero širi i tu je otočić:







Jedino naselje koje je baš uz obalu - zapravo, ovo je jedini pitomiji dio obale:





Otočić ostaje za nama:













Prestižemo druga prometala:



Jezero ima česte zaljeve:







Križamo se s izletničkim brodom:







A onda se, nakon dva sata plovidbe, iza okuke počinje ukazivati brana i kraj jezera:





Posljednji pogled na Koman:



Iskrcavamo se i ulazimo u furgon za Skadar. Furgoni svi stoje na improviziranom parkingu na pristaništu. Put dotamo probijen je kroz tunel pored brane. Potom svi furgoni, njih desetak, istovremeno kreću.
Pogled na tok rijeke neposredno ispod brane:





Prelazimo most i vozimo se sada iznad jezera Vaudeja. Ovo je isto tako spektakularno, premda ne toliko dramatično kao Koman:











Fotić mi daje znak slabe baterije. O ne! Ništa, gasim ga i drijemam.

Ipak, pola sata kasnije ovo moram zabilježiti:



Fotić se ne oglašava. Dobro je. Ipak, neću previše forsirati fotke, a i ono najvažnije je snimljeno.
Stajemo na piš-pauzu, potom nastavljamo. Do Skadra nema puno, ali treba se spustiti opet u ravnicu. Ulazimo u grad, vozimo se paralelno sa željezničkom prugom. Došli smo dovoljno rano da možemo možda pronaći i neki drugi furgon, da ne moramo opet čekati Vehabiju.
Čim smo izašli iz furgona, odmah nas salijeću "Taksi, taksi?". Mate se otresa na njih. Idemo prvo nešto pojesti. Restoran je odmah preko puta hotela ispred kojega Vehabija kreće. Primjećujemo da su sklonili kip Pet heroja. Nadamo se da nije otišao u rezalište.
Sjedamo, Mate i ja naručujemo. Nikola nije gladan, ili jednostavno nema love. Dok mi čekamo hranu, on se odlazi prošetati. Ubrzo se vraća i kaže da je našao tipa koji nas može prebaciti do Ulcinja za nekih 7€. Veli da tip govori srpski. Nagovorio ga je da nas pričeka, rekao mu je za 20 minuta.
Ručak se oduljuje, u jednom času dolazi i taj tip, veli da je u redu, ne moramo se žuriti, pričekat će nas. Potom dolazi neka prosjakinja s djetetom. Žica novce. Nikola veli da nema. Potom se okreće meni. Ja odmahujem glavom. Ona i dalje stoji. Velim joj "S'kam." (nemam) A oni meni "Ke, ke." (imaš, imaš) Vjerojatno pretpostavlja ako sjedim u restoranu, da onda imam love. Na kraju se miče.
Gotovi smo s ručkom, odlazimo do onog tipa. On nas čeka, potom krećemo. Pitamo ga zna li što su napravili s 5 heroja. On veli da su ih prebacili na neko drugo mjesto, ali da ih neće uništiti.
Vidimo da su i u Skadru počeli šareno bojati zgrade. Očito da se tiranski trend, koji je započeo Edi Rama, širi, i da bi mogao izrasti u svojevrsni albanski brend, isto kao snježnobijele kućice po grčkim otocima.
Naš taksist veli da je on u biti Crnogorac, ali rođen u Skadru. Naime u Skadru živi oko 20% Crnogoraca. Imaju i svoju kulturnu udrugu, školu... Skadar je katolički grad, a Crnogorci su uglavnom pravoslavci. No on je musliman. Zove se Burhan Osmanagiq.
Na izlasku iz Skadra obnavljaju most preko Bojane. Veli Burhan da će graditi novi, jer stari više ne zadovoljava. Em je drven, em je nedovoljno širok za mimoilaženje, pa se tako vozila moraju naizmjence propuštati.
Pitamo ga kako je bilo za vrijeme Hoxhe. Veli da je bilo jezivo. Da si čovjek ne može zamisliti da netko može svoj narod tako terorizirati. Priča kako je sve bilo na točkice, kako je tjedno sljedovanje kave za četveročlanu obitelj bilo 10 dekagrama, a i kruh se isto tako minuciozno dozirao. Veli da su morali imati posebne unutardržavne putovnice, odnosno neku vrstu knjižice umjesto osobne karte, u koju su bilježili sva kretanja. Nije bilo slobodno landrati uokolo, morao si imati dobar razlog da odeš nekamo. Ako si bio dobar radnik, mogao si dobiti ljetovanje u nekom od sindikalnih hotela u Sarandi, eventualno se moglo otići u Drač na plažu, koja je bila više za plebs. Zimi su ih vodili u brda, na neke radničke kampove.
Njemu je kao Crnogorcu iz Skadra bilo posebno grozno. Veli, tako smo bili blizu svojih, skoro na puškomet, a dijelili su nas čitavi svjetovi. Dečki pitaju je li bilo onih koji su bježali. Veli da jest. Neki su poginuli, neki su i uspjeli. Naravno, nije se pričalo o tome, vlast to nije htjela priznati.
No na kraju pomalo rezignirano kaže "Onda se imalo malo, ali su barem svi imali jednako. Danas onaj tko ima, ima, ali onaj tko nema, taj stvarno nema ništa."
Dolazimo na Muriqan, obnovili su granični prijelaz, a gužva je ogromna. Čekamo nekih dvadesetak minuta. Burhan je ugasio motor i samo gura auto kad se red pomakne. Nikola, koji sjedi na suvozačkom mjestu, također mu pomaže gurati. Mate i ja sjedimo kao trutine zavaljeni otraga i uživamo u toj rikši. Laughing

Burhan nam predlaže, veli da se to naravno i njemu isplati, ali ne zato, da nas prebaci do Bara. Veli da iz Bara ima mnogo više buseva nego iz Ulcinja. Slažemo se, udaljenost je slična. Idemo onda u Bar.
Vozimo se krajnjim jugom Crne Gore. Burhan priča da tu žive sami Albanci, ali da oni ne žele govoriti nijedan drugi jezik nego srpski. Veli da je tako jednom stao tu s autom, skadarska registracija, u albanskom selu. I odmah su mu se obratili na srpskom. Veli on "Kako to, oni su Albanci, vide skadarsku registraciju, ali neće pričati albanski? Otkuda mogu pretpostaviti da ja znam srpski?"
To je zapravo zanimljivo čuti, jer u posljednjim prepirkama između Srba i Crnogoraca, uzrokovanim crnogorskim priznanjem Kosova, što se percipiralo kao "izdaja", Srbi često znaju reći "Videćete vi, brzo će tako i kod vas da bude, pa će Šiptari tražiti da se Ulcinj i Plav priključe Albaniji, onda će to da vam se vrati". No po ovome što vidim, crnogorski Albanci se smatraju lojalnim građanima Crne Gore i nemaju ambicija k iredentizmu.

U jednom se času mimoilazimo sa stadom ovaca, koje suvereno šeću cestom, kao da je njihova.
Prolazimo pored Starog Bara i spuštamo se prema gradu. Burhan nas ostavlja na kolodvoru. Bit će ipak 10€ po osobi. Nema veze. Zahvaljujemo mu i kažemo da ćemo mu se javiti ako budemo u Skadru. Dao nam je vizitku.

Na kolodvoru imamo bus za Herceg Novi. Dakle, time smo riješili Crnu Goru, samo moramo naći prijevoz od Herceg Novog do Dubrovnika. Nikoli je sestra u Dubrovniku s nekom frendicom, tako da će nas on tamo napustiti.

Izgleda da se sprema nevrijeme, kako se bližimo Budvi sve je mračnije. Sveti Stefan:







U Budvi stojimo 20 minuta. Za to vrijeme počinje pljusak. Gromovi udaraju po brdima u zaleđu.
Na crnogorskom primorju sve je više i više ruskih natpisa. To smo primijetili još dvije godine ranije, ali svake godine Rusi pokupuju još nešto. Pravoslavna braća dolaze na Jadran.

Iz nekog razloga u Herceg Novi nećemo stići prije 6. To vjerojatno namjerno odugovlače da bi se država činila većom. Nakon Budve idemo prvo u Tivat. Potom se vraćamo u Kotor. S kotorskog kolodvora Nikola šalje poruku sestri bi li htjela doći po nas u Herceg Novi. No Nikoli je mobitel riknuo, a ne zna sestrin broj napamet. Onda prvo mora svoju karticu staviti u Matin mobitel da vidi broj, a potom s mojeg mobitela poslati poruku. Nakon čitavih tih peripetija ona odgovara "A kolko vas je? Kaj nemrete naći neki prijevoz do Dubrovnika? Baš mi se ne da dolaziti skroz do Herceg Novog po vas ak ne moram."
Pa s tom Nikolinom familijom svake godine problemi. Ona je u Dubrovniku, i treba samo odvoziti 30 km da vidi brata kojeg nije vidjela par tjedana, koji nema love i moli ju za uslugu - i to brata koji je nju više puta vozio na vlak u Zagreb kad je išla u Beč (tamo je na postdiplomskom) i nikad mu nije bio problem. Dakle, stvarno...
Nikola šalje da smo trojica i da baš nemamo love. Odgovor ne dolazi.

Vozimo se oko Boke. Perast:



Budući da smo opet u obalnoj zoni, ova dvojica se opet prepiru je li nešto cikas ili palma.

Na koncu dolazimo u Herceg Novi, tamo na kolodvoru nema ničega za Dubrovnik. Bilo je ujutro. Ima i onaj Centrotrans u noći. Ali u ovo vrijeme nema. Nikola opet zove sestru. Ona veli da nema putovnicu kod sebe i da može doći po nas negdje u Hrvatskoj.
Ništa, uzet ćemo taksi do recimo Grude, pa reći njoj da dođe tamo. Prilazimo prvom taksistu, on nešto čita, uopće ne primjećuje Matu koji stoji pokraj auta i želi ga pitati za cijenu. Odustajemo, odlazimo do drugoga. On nam veli da je do Ćilipa 10€, dakle do Grude bi bilo 8. Može.

Nakon granice velimo da nas onda ipak odveze do Ćilipa. Praktičnije je i njemu i nama. Nikola opet šalje poruku sestri, da nas pokupi na benzinskoj pumpi u Ćilipima. Taksi nas ostavlja, mi čekamo Dubravku.

Ona dolazi za nekih 5-10 minuta i odmah Nikoli spočitava zašto ju nije zamolio da dođe. "Jel tak teško bilo napisat molim? To je još pet slova više." Uglavnom, ona je bila na Lokrumu i zato joj se nije dalo dolaziti. Mogla je onda to drugačije izvesti, reći da pričekamo, da će malo kasniti ili što, a ne nas ovako otpiliti.

Ona nas vozi do Dubrovnika, Nikola i ona pričaju o njenom ljetu, pitala je nas par kurtoaznih pitanja, jedino je živnula kad je skužila da i Mate i ja spočitavamo Nikoli to da si neće naći posao. Veli da mu to svi govore, a on ne želi raditi ništa drugo od onoga što si je on zacrtao, a to je prevođenje.
Na kraju nas ostavljaju na autobusnom kolodvoru u Dubrovniku. Ona je u stanu od nekog svog poznatog, na samom Stradunu. Nikola na rastanku veli Mati: "Gledaj. Ja pojma nemam kaj je cikas, al sam užival gledat te kak pizdiš." Laughing

Mate i ja čekamo bus za Ploče. Odlazim na bankomat, nema ni Zagrebačke ni Privredne banke, samo OTP. Uzet će mi proviziju. Dižem novce, onda zaokrećem za ugao. Tamo je bankomat Privredne. E, jebiga.

Odlazim na WC, naplaćuje se 3 kn. Ulazim u zahod i mrmljam "Dome, slatki dome." Dobra stara Hrvatska.

U međuvremenu smo skužili da bus kojim idemo prije Ploča ide u Metković, pa Mate javlja stricu da nas ipak dođe pokupiti u Metković, to je bliže.
Malo se još muvamo po kolodvoru, onda dolazi bus. Ulazimo, na radiju prijenos utakmice Rijeka-Hajduk. Braća Sharbini prešla u Hajduk. Svašta se izdogađalo otkako nas nije bilo...

Izlazimo iz Dubrovnika, prolazimo Lozicu, slike otprije dvije godine se vraćaju. Tonem u san. Trgnu me tek carinici u Neumu, potom opet krmim do Metkovića. Matin stric je već tamo. Još nekih pola sata vožnje do Prapatnica. Matina mama je pripremila večeru, ustrčala se čitava obitelj, ali mi želimo samo krevet. Kuća je puna, morat ćemo spavati u staroj kući. Nema veze, samo da mi se odmoriti, ustao sam u 5...

egerke @ 20:05 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 10, 2012
PETAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovaj put je Vesni loše u trbuhu. Očito je stvar u onim špagetima. Spremamo se, pakiramo, ovdje smo se nekako najviše raskomotili, ipak smo tu bili dvije noći. Za to vrijeme ja fotkam pogled s našeg balkona na glavnu aveniju Vlore: 







Odjavljujemo se iz hotela. Iskreno, ne bi me čudilo da su nam rekli da zadržimo ključ, valjda ćemo se još koji put vratiti. Odlazimo u onaj naš restorančić, još je zatvoreno, ali poslužuju nas. Uzimamo salep. Ovaj put i Vesna. Ja ipak ne, ne paše mi.
Dolazimo pred onaj market u kojem sam kupio Skënderbeu. Rade od 8. Sada je 5 do 8. Pitam Vesnu hoće li pričekati 5 minuta. Veli da ne, da će valjda kupiti u Tirani. Idemo dalje. Nikola i ja kupujemo razglednice. U Vlori imaju razglednice Tirane. Super, ne moram ih tamo tražiti.

U Vlori ekipica sjedi oko stabala, ali ne sjede kao naši u rundoima, nego imaju klupice:



Odlazim još po pivu, Faxe, za Marka. Vesna gleda u tom supermarketu za Skënderbeu, ali ga nema.

Idemo prema mjestu gdje su lani stajali busevi za Tiranu. Sada ih tu nema. Gledamo uokolo, svi nam vele da stoje malo dalje. Iza je neki veliki plato, i tamo ima furgona i buseva, ali ni oni nisu za Tiranu. Pitamo, kažu nam da moramo još ravno.

Za to vrijeme slikam spomenik albanskoj nezavisnosti, koja je 1912. proglašena u Vlori:



Naposljetku vidimo gdje stoje furgoni za Tiranu. Podosta dalje. Dolazimo do jednoga, vozač ubrzo kreće. Po prvi puta u Albaniji, nalijećemo na manijaka čistoće. Frajer ispred ulaza u furgon ima mali otirač, furgon je iznutra čist, mirisan i skockan, a osim normalnih sjedala, ima još i dva taburea. Uostalom, pogledajte i sami:



Na jednom od taburea piše "Molimo, čuvajte vozilo čistim. Hvala":



Odlazim kupiti bocu vode. Ženska me pita nešto, ja joj kimam, ne znam što hoće. Onda kužim da me pitala hoću li zaleđenu. Donosim ju natrag u furgon, otvaram, a zbog potlaka par kapljica pada na sjedalo i pod. Vozač brzo juri s krpom, ne smijem mu močiti pod. "Ovo je turistički furgon!", naglašava.
Vesna odlazi baciti smeće. Smeće smo potrpali u veliku plastičnu vreću koju sam ja nosio sa sobom cijelim putem od Bukurešta, i koja je bila poprilično izdržljiva. Od svih zemalja, ona se sjeti baciti plastičnu vrećicu baš u onoj koja ništa ne reciklira. Eeee, i ona se bavi ekološkim studijama...

Izlazimo iz Vlore, vozimo se cestom prema Fieru. Vesna opet ima napadaj cinizma: u jednom času joj pokazujem neke od mnogobrojnih bunkera, a ona odgovara "A to su bunkeri? Ahaaa..." u smislu "kog mi vraga to govoriš, mogu to i sama skužiti", iako očito ne kuži da meni sama šutnja ide na živce, i da pokušavam to na neki način popuniti.

Opet prolazimo uz solane:



Vozač pušta odličnu glazbu, neku kompilaciju na kojoj su Louis Armstrong, Cindy Lauper, Frank Sinatra, Dean Martin, Demis Rousos, Barbra Streisand i Neil Diamond, Laid Back...kasnije će promijeniti i pustiti Zuccherove Greatest hits.
Vozimo se prvo prema Fieru. Vesna slika par klipića u kojima se čuje glazba i vidi promet. Svaki puta traži da prestanem pjevušiti jer ona snima.

Cesta Vlora-Fier, Louis Armstrong i umalo sudar

Fierske ulice i Cindy Lauper

Fierski promet, uz Demisa Roussosa (na početku čujete moje "Kaj?", jer mi je Vesna vjerojatno mahala da ušutim, da se ne čuje moje imitiranje Roussosa)

(primijetite da nitko ne poštuje kružni tok)

Fier (uz Sinatrin Moon River)

Inače, u Albaniji je kao i u Hrvatskoj običaj da se, kad se kuća metne pod krov (tj. kad se napravi gliha), istakne zastava. U nekim krajevima Hrvatske (npr. u Međimurju) metne se i buket cvijeća. S druge strane, u Albaniji se metne plišana životinja ili nekakva lutka. Evo nekoliko slika takvih predmeta na krovu:



(tu zapravo nema ničeg takvog, ali da vidite kako izgleda većina kuća danas u Albaniji - sve se naveliko gradi)





(ovdje vidite i karakterističan bojler na krovu, koji koristi sunčevu toplinu za zagrijavanje vode)









Izlazimo iz Fiera, idemo prema Lushnji. Tu je cesta nova, a proširuju ju čak i na profil autoceste. Nije još gotova, pa se vozi dvosmjerno. Ovdje slikam tipične albanske škare:



Frajer s kamionom pretječe rovokopač, između njih se pokušava progurati auto, a iz suprotnog smjera ide kamion. Auto lijevo je na drugoj cesti, paralelnoj, i nema veze s tim.

Nakon Lushnje počinje izgrađeni dio autoceste:



Vesna opet slika bojler:



Gradilište autoceste kod Lushnje, u pozadini Barbra Streisand i Neil Diamond

Autocesta Lushnja-Rrogozhina, uz pratnju Deana Martina - u jednom ćete času vidjeti one iste škare koje sam i ja slikao

Vesni se piša. Ona bi stajanje. Velim da obično na takvoj ruti ne staje, prekratka je. Velim joj da se strpi, već smo kod Rrogozhine, onda imamo malo do Drača, a od Drača do Tirane smo začas. Pišem razglednice u vožnji, sve mi se trese.
U Rrogozhini prestaje autocesta, do Drača idemo cestom pored dračke plaže, koja se baš i ne vidi, od silne izgradnje. Ostavljamo neku ekipu u Draču, uzimamo druge, i krećemo prema Tirani. Za razliku od prošle godine, ove godine idemo autocestom. Znači za 20 minuta smo u Tirani. Međutim, kad kažem "autocesta", nemojte si misliti da su to isti standardi kao u drugim zemljama. U Albaniji vam autocesta samo znači da su trake za suprotne smjerove fizički odvojene. Međutim, sasvim je normalno da s te autoceste možete skrenuti na nerazvrstanu makadamsku cestu, ili da vam nekakav cucak podleti pod auto...

Prije Tirane skrećemo još na aerodrom Rinas, pokupiti nekoga. Rinas (zapravo se zove "Zračna luka Majka Tereza") se lijepo izgrađuje. Imaju novu zgradu terminala, svu u staklu i čeliku. Vesna je već na mukama. Velim joj neka istrči tu van, pričekat će ju. Ne, trpjet će. OK.
Ulazimo u Tiranu, promet je tradicionalno gust i kaotičan. Skrećemo desno na Unazë (Prsten), aveniju koja kruži oko zapadnog i sjevernog dijela centra. Nikola veli vozaču da nas ostavi negdje gdje nam je blizu do centra. On skreće u jednu od pokrajnjih ulica. Imam dojam Potemkinovog sela. Unazë je lijepa i široka gradska avenija, s uređenim fasadama živih boja. Čim skrenete, nakon deset metara ste među poznatim zgradama od gole cigle. Već stražnja pročelja ovih zgrada na Unazë nisu uređena. Plaćamo, Vesna kao metak odlijeće u pravcu najbližeg kafića.

Što se Tirane tiče, mi smo imali više mogućnosti u itinereru. Jedna, koja bi Vesnu obradovala, je bila da prespavamo u Tirani, pa da drugi dan krenemo prema Skadru, i usput još obiđemo jedno stanište ptica blizu Lezhë. Međutim, Vesna je rekla da bi jako rado htjela vidjeti jednu svoju prijateljicu koja je u Splitu i koja je trudna, te da bi htjela provesti malo više vremena s njom i onda se mirna vratiti do navečer u Varaždin. Da smo spavali u Tirani, to ne bismo stigli, jer bismo onda tek u subotu navečer bili u Hrvatskoj, tako da bi ova imala samo par sati vremena za prijateljicu. Stoga idemo odmah danas dalje. Jedna od kombinacija tiče se onoga što nam je još lani rekao Vehabija - on petkom u 15 sati kreće iz Tirane za Ulcinj. Sada je skoro pola 1, mogli bismo ga naći. Lani nam je rekao mjesto, kraj nekakve džamije, zapadno od centra, ali se nisam mogao sjetiti imena - sve dok nisam promotrio plan i sjetio se da je spominjao Rruga Kavajës.
A to je upravo ulica kojom smo krenuli. Pogledat ćemo oko džamije, možda vidimo negdje neku obavijest. A tako i tako nas vodi na Sheshi Skënderbeu, glavni trg.
Vidimo džamiju. U jednom času Nikola gleda u ulicu prije džamije i veli "Jel ono njegov furgon?" Ja velim da bi na njemu trebalo pisati "Agencija Koha". Dolazimo bliže, i da, to jest taj. Doduše, nema nikoga oko njega, ne znamo gdje je Vehabija. Vesna mi veli da pitamo nekoga. Gledam uokolo, neka baba prodaje neke krpetine, nitko od tih ljudi mi ne izgleda kao da bi mogao znati. Vesna inzistira: "Ako on svaki petak tu parkira, sigurno ga ljudi znaju." Hm, znam li ja tko parkira pred mojom kućom i parkira li tko redovito? Ne baš. Ipak pitam onu žensku s krpama. Začudo, zna. Ženska mi prvo priča na albanskom, onda me pita "Parli italiano?" Odlično, sad je lakše. Ženska začudo jako dobro govori talijanski. Veli da da, da on uskoro kreće, da je to jedan tip s bradom baš kao ja (Laughing) i da je to sigurno. Pitam ju kreće li baš otud ili od džamije. Veli da otud. A kad točno? Ne zna. Nema veze, nećemo se udaljiti odavde. Pokušavam Vesni objasniti da je ovo očito bio sretan izuzetak i da ne može na temelju toga zaključivati da bi općenito trebalo stalno zapitkivati ljude o svemu, ali ona i opet nije raspoložena za raspravu.
Odlazimo do džamije. Tamo je neki tip koji liči na Vehabiju. Ne znam je li on. Pitam neke ljude znaju li za furgon za Ulcinj, kad kreće. Oni mi pokušavaju nešto reći, ali znaju samo albanski, a ja ne razumijem toliko. Naposljetku mi jedan tip na nizozemskom (!) objašnjava da to jest to, ali da ni oni ne znaju kad točno ide. Vraćamo se u ulicu gdje je furgon, tamo ćemo ga čekati.
Preko puta je neka pizzeria. Tu ćemo se stacionirati. Ja velim da idem do centralne pošte baciti razglednice. Nikola mi daje i svoje. Krećem, ali na putu vidim Vehabiju kako se vraća. Trčim natrag. "Tu je, idemo ga zahaltati." U isti čas mi ženska s krpama s druge strane ulice viče "Evo ga, to je on, ušao je u knjižaru!" Ulazim u knjižaru, obraćam mu se. Možda me čak maglovito i prepoznaje. Veli da kreće u tri i da ima mjesta. Koliko nas je? Troje. Može. Pitam ga možemo li samo metnuti stvari unutra. Veli da može, ali da se požurimo, jer mu ubrzo počinje molitva u džamiji. Velim to ovima i ukrcavamo stvari u furgon. Vesna i ja se vraćamo, Nikola još priča s njim. Fotografiram ih:



Nikola se vraća, pitam ga koliko će koštati vožnja. Veli da je 7€ do Ulcinja. Pitam ga je li pitao može li se platiti u lekima. Nije. Čak mu malo smeta moje postavljanje pitanja. Velim mu "E sad znaš kak je meni kad mi ti nakon kaj razgovaram s nekim postaviš još pet pitanja koja mi nisu ni pala na pamet".
Dovršavamo jelo, trebamo se raskusuriti. Velim Nikoli da mi ne mora ništa vratiti, da ćemo to drugačije prebiti. On veli da mora vratiti lovu Vesni. Pitam Vesnu koliko ona još ima love, ona veli da šta me to briga. Opet je nadrkana. Velim da me briga, jer ću joj posuditi, ako joj usfali. Na to ona veli da me ujutro pitala mogu li joj posuditi lovu, i ja sam joj rekao da ne mogu.
I to je istina. Jer smo tada još bili u Vlori i nisam znao koliko će koštati furgon za Tiranu, hoćemo li naći Vehabiju, hoćemo li morati posebno plaćati furgon za Skadar, pa za Ulcinj...čitav niz kombinacija. Sada imam love i znam da joj mogu posuditi. Ali ne, ona to ne kuži.

Idemo do pošte. Opet sistem da možeš kupiti marku, nalijepiti ju i sam baciti pismo. To smo sredili i sad imamo vremena potražiti Skënderbeu. Paklenski je vruće. Vesna se ne želi previše udaljavati od Vehabijinog furgona, iako joj ja velim da je sve to blizu i da stignemo.

Povijesni muzej:



Sheshi Skënderbeu:





Hotel Tirana:



Zanimljiv natpis:



Idemo Bulevardom Zogu. Tu bi možda mogla biti neka prodavaonica. Ali je nema.

Došli smo do polovice Bulevarda Zogu ali ništa od prodavaonice. Vesna se želi vratiti. U daljini vidim željeznički kolodvor. Čini mi se da su srušili glavnu zgradu. Ali ne možemo do tamo, Vesna ne želi. Vraćamo se drugom stranom, opet ništa od prodavaonice. Vesna opet nešto viče na nas, jer joj smeta naš razgovor. Tražim knjižaru, jer hoću kupiti Kodeks Leke Dukagjina, knjigu u kojoj su opisani običaji i zakoni među albanskim plemenima. Probamo u sveučilišnoj knjižari, ali nas ne puštaju unutra. Druga je knjižara na Sheshi Skënderbeu, u zgradi Opere. Zanimljivo, tamo je i talijansko veleposlanstvo.

Pogled na Skenderbegov trg iz ovog rakursa:





Ulazimo u knjižaru, imaju Kodeks, ali košta 5000 leka. Ništa od toga.
Gledamo druge knjige, imaju i srpsko-albanski rječnik, imaju i bocu Skënderbeua, ali po cijeni od 1300 leka. Imaju i šalice sa slikom Velike Albanije.

Izlazimo van. Vrijeme nije za šetnju, ali moramo naći Skënderbeu. Vesna slika džamiju:





I opet trg:



Idemo prema Lani. Trebamo nešto popiti. Sjedamo u jedan kafić, ali nas ne uslužuju.
Dolazimo do mosta na Lani:



Prelazimo Lanu i odlazimo u Blloku. Tu možda nađemo neku prodavaonicu. Vani je barem 40 stupnjeva. Vesna i ja sjedamo nešto popiti, Nikola se odlazi prošetati. Vesna veli "E, da ste htjeli pričekati 5 minuta u Vlori da kupim Skënderbeu..." MI smo htjeli. Ti si rekla "Bude u Tirani."

Dolazi i Nikola, idemo lagano prema furgonu. Odjednom, s lijeve strane, u podrumu, neki dućanćić. Imaju Skënderbeu! Kupujemo, ipak ja posuđujem Vesni. Usput kupujemo još i vodu i bocu boze. Prava albanska, prema kukëskoj recepturi. Na boci piše "smanjuje napetosti". Baš da vidimo...

Ispred, albansko parkiranje:



Vraćamo se preko Lane. U jednom drvoredu, odjednom stanem na plod divljeg kestena. U kolovozu! Očito ovdje brže zore, zbog topline.

Prolazimo kroz uske ulice, ja gledam pune kontejnere i pitam se tko to prazni i kamo odlažu toliko smeće. Kako rekoh, nismo vidjeli nijedan organizirani deponij. Vesna mi veli da postavljam glupa pitanja. Čuj, draga moja, ja razmišljam o albanskom društvu, o svakodnevnim problemima. Voze Mercedese, ali si ne mogu srediti fasade na kućama, ne mogu organizirati odvoz otpada...

Evo nas kod furgona:



Ubrzo dolazi i Vehabija, sve je spremno za polazak. Treba pokupiti još neke ljude, ali ih nema. Vozika se uokolo. Na kraju ih nalazi na keju pored Lane. Izlazimo iz grada, vozimo se kroz predgrađa i krećemo prema Skadru.
Vruće je, pa kunjamo. Nikoli glava pada na moje rame.

Brda sjeverne Albanije:



(Ovaj dio kratim, jer sam ga već lani opisao.)

Na ulazu u Skadar vidimo promjene u odnosu na prošlu godinu - ulazna cesta po sredini je dobila otok s drvoredom, ulaz u grad postaje spektakularniji. I centar su malo bolje uredili.

Jedna džamija koju lani nismo vidjeli:



Vehabija nas ostavlja kod hotela, veli da krećemo dalje za pol sata. Vesna i ja odlazimo na zahod i nešto popiti, Nikola se šeće uokolo. U zahodu nema vode. Mora se ispirati vodom iz kibla koji stoji vani.

U pokrajnjoj ulici, zanimljiv prizor - tri različite bogomolje u istom kadru:



Neki tip prolazi na biciklu, dere se Vesni "Bellissima!" Laska joj to.

Dolazi i Nikola, još se malo motamo ovuda. Pokazujemo Vesni mjesto gdje smo promijenili novce lani kad smo stigli u Skadar i doživjeli naš prvi kontakt s albanskim ljudima.

Dolazi i Vehabija, pa ga Vesna slika:



Veli da joj je presladak s tom svojom odjećom, bradom, kapicom i šlapicama. Smile

Pozdravljamo se sa Skadrom. Skadar, Vlora i Tirana su gradovi u kojima najbolje možemo pratiti razvoj Albanije u samo godinu dana. Zanima me kako će biti kad sljedeći puta dođemo. I kada će biti.

Tvrđava Rozafa:



Pogled na Bojanu:



Gospođe ispred nas nas nude keksima. Očito su crnogorske Albanke, govore srpskohrvatski s nama.
Zastajemo na jednoj benzinskoj usput. Vani stoji hrpa Skënderbeua. Vesna razmišlja da kupi još koji. Ipak, ne da joj se. Slikamo ih:



I evo nas na granici. Krajolik uokolo:





Dok čekamo na granici, Nikoli zvoni mobitel. Zove ga stari. Naime, dogovor je bio da nas njegov stari dođe pokupiti u Neumu, pa nas prebaci do Živogošća, gdje bismo spavali, i onda u subotu ujutro dalje. Međutim, on je već sad u Neumu i pita gdje smo. Očito su on i prijatelj skočili na prstace, pa mislili to sve obaviti usput. Nikola mu veli da smo tek na albansko-crnogorskoj granici, i da ćemo u Neum doći tek kasno navečer. Na to Nikolin stari veli da onda ide natrag u Živogošće. Dobro, ali doći ćeš po nas? Ne znam, ne vjerujem da će mi se dati dvaput u istom danu voziti do Neuma. Pa što da mi radimo? Pa imate buseve svako malo iz Dubrovnika za Split. Da, ali mi dolazimo u Neum usred noći! Imate buseve, pitao sam ja.
Je, možeš misliti kako je pitao. Nikola je totalno iznerviran, a ni meni nije svejedno, jer postoji mogućnost da završimo na cesti usred noći. Što da radimo? Nikola kune sve u šesnaest, ja isto tako. Vesna veli da se smirimo. Neću se smiriti, lakše nam je izbaciti tako frustraciju van, nego da ju držimo u sebi. Poslije mi je rekla da je njoj bilo neugodno zato što ljudi u furgonu moraju slušati naše psovanje. Da, ljudi koji sigurno nisu nikad u životu čuli psovanje. Osim toga, to su ljudi koje ćemo vjerojatno vidjeti samo tada. Povrh svega, to su ljudi koji će večeras spavati kod sebe doma, a mi ćemo možda morati čamiti na cesti. Nije da baš imam razloga biti uviđavan.
Prelazimo granicu i vozimo se prema Ulcinju. Pokušavamo se domisliti što ćemo napraviti. Bolje je unaprijed imati nekoliko alternativa. Vesna mi pak govori da pričekam dok dođemo do Ulcinja. Onda će biti prekasno, bolje sada imati već spremno rješenje.
Dolazimo u Ulcinj, Vehabija pita hoće li nas ostaviti na kolodvoru. Velimo da može. Dolazimo, Nikola odmah juri prvi van, praznih ruku, pa Vesna, pa ja, opet s obje pune ruke. Nikola stoji i razgovara s Vehabijom. Opet ja plaćam. I opet nikom ne pada na pamet pridržati mi stvari. U taj čas se kraj nas stvori neki tip. "Rooms?" "Ne treba", velim mu. Pokušavam istovremeno platiti Vehabiji, navući ruksak, i ne baciti vrećicu i mali ruksak na pod, ali ne ide. Onaj tip i dalje stoji kraj nas. "Camping?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju", kažem mu, uvjeren da će se maknuti. Vehabija nam daje svoje posjetnice, za slučaj da nam opet zatreba, tako da se možemo unaprijed dogovoriti. Onaj tip još uvijek stoji kraj nas. "Taxi?" "Ne treba, ne ostajemo u Ulcinju, znamo kamo idemo, imamo bus, hvala, ne trebamo ništa!" Sad mi već tip stvarno ide na živce. Na to se opet javlja dežurna moralizatorica koja mi prigovara zašto se derem na čovjeka. Zašto čovjek stoji i miješa nam se u osobni prostor iako vidi da ga ne doživljavamo pol posto? Ne podnosim nasrtljive trgovce, nasrtljive taksiste...

Pozdravljamo se s Vehabijom, odlazimo na kolodvor. Gledam posjetnicu, tip se zove Nail Bajraktari. Ali, za nas će on uvijek ostati Vehabija. Laughing
Pored kolodvora opet neki taksisti. "Taksi?" Ne trebamo, imamo bus. "Nema više buseva." Ma nosi mi se s takvim idejama...koliko netko mora biti očajan da ide takve gluposti tvrditi.

Dolazimo na kolodvor, gledamo vozni red. Onog Centrotransovog busa za Sarajevo nema. Ipak, pitat ćemo. Jednom i ja razmišljam kao Nikola - ali samo zato što ZNAM da ga je lani bilo.
Busa ipak ima, kreće ubrzo. Pitam žensku možemo li dobiti kartu za Metković ili Opuzen. Žena veli da ona prodaje samo do Neuma ili Čapljine, ali neka se dogovorim s vozačem. Otrčim van, nađem vozača. On mi veli da on po zakonu ne smije iskrcavati putnike na teritoriju Hrvatske. Zato nam ne mogu prodati kartu za Opuzen ili Metković. No on nas može iskrcati po dogovoru, iako mi nominalno moramo kupiti kartu do Čapljine. Može, daj. Vraćam se i objašnjavam to suputnicima. Vesna preslaguje stvari, ispada joj kartica od fotića na pod. Nije se oštetila valjda...
Kupujemo karte, jedan od vozača, mlađi, zbraja cijene, ne ide mu baš matematika. Ja mu već guram točan iznos, on još nije izračunao.
Sjedamo u bus, šalju me još po vodu. Trčim unutra, žena upravo utrpava boce u frižider. Velim joj da se požuri, bus samo što nije krenuo. Nije baš tolika preša, ali ne da mi se čekati. Vraćam se, ovi prigovaraju za vodu. Vele da se šale, da je to aluzija na "A nije bilo jabuke?", ali mi takva vrst humora trenutno ide na živce. Ne znam još gdje ćemo spavati.

Napokon bus kreće. No idiot je zaboravio zatvoriti bunker, i to baš na strani gdje su naše stvari. Srećom ništa nije ispalo.

Vozimo se kroz crnogorsku noć i promatramo more i žmirkava svjetla. Sjetim se da bih mogao pitati Matu je li on možda u Prapatnicama, možda nas on može spasiti. Šaljem mu poruku, za divno čudo, dolje je. Veli mi Nikola da mu velim da će se on još čuti sa starim, pa ako se to izjalovi, onda ipak neka dođe.

U busu dremuckamo, sviraju neke glupe pop-stvari, polucajke: "Ponesi svoje stvari sve, al četkicu za zube ostavi, trebat će ti prije il kasnije..." WTF?
Negdje između Budve i Tivta Nikola se čuje sa starim. "E, znaš kaj, meni se ipak ne da doći po vas, bute se vi snašli." Mate, upomoć. No, da stvar bude gora, Matini su već otišli na spavanje, on ima samo novi auto od starog na raspolaganju, njega se ne ufa voziti...

Prelazimo Boku trajektom:



i vozimo se preko Herceg Novog prema granici. Nikola zove starog, on se ne javlja. Vjerojatno već spava. Prolazimo Igalo, već je ovdje kolona od granice. Načekat ćemo se. Jedan od vozača odlazi pitati naprijed mogu li pustiti barem bus, on ima vozni red, pa bi mogao proći preko reda. Mi čekamo, kolona mili. Bliži se ponoć, Nikolin se stari ne javlja...

egerke @ 13:23 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 30, 2012
UTORAK, 21. KOLOVOZA

Idućega jutra, nakon obilnog doručka kod Orsatovih, još malo gledamo TV do kretanja na kolodvor. Po izlasku iz kuće utvrđujemo da je auto odšlepan, pa je tako Nikola i službeno lišen vreće za spavanje.
Došavši na kolodvor i podigavši karte, Nikola želi promijeniti kune u eure, za Crnu Goru, ali ga ja od toga odgovaram, rekavši mu da je kupnja strane valute uvijek skuplja izvan matične zemlje. Ionako šalter mjenjačnice ne radi. Njegove bojazni da možda u Crnoj Gori neće htjeti mijenjati kune raspršujem širokom kretnjom ruke u maniri iskusnoga globtrotera, te uz prezrivo otpuhivanje i komentar "Ma kaj ne bi, pa uvijek mijenjaju lovu od susjednih država."
Dok čekamo bus, iz zvučnika na kolodvoru trešti "Movin' on up" od Primal Screama - i simbolični poticaj da se dignemo iz pepela. Autobus ubrzo stiže - visokoklasan, klimatiziran, ali s prilično otresitim vozačem i kondukterom. I tako krećemo prema Kotoru.
Krajolik južno od Dubrovnika prilično je nagrđen požarom, koji se mjestimice (u Platu, npr.) spustio i do samoga mora. I dok Mate i ja uživamo u pejzažima, poput pogleda s magistrale na Dubrovnik u ponoru, Nikola flegmatično čita Jutarnji od prethodne subote, koji je uzeo na put i čitao ga povremeno tijekom čitavog tjedna.
Granicu prelazimo na Karasovićima-Debelom Brijegu, gdje nas počinje prati kiša. Tako smo čitavu Boku Kotorsku doživjeli u kišnom ugođaju, što je samo pojačalo dramatičnost.
Ubrzo nakon granice ulazimo u Igalo. Igalo je danas sraslo sa susjednim Herceg Novim, a nekoć je bilo poznato po Titovoj vili i ljekovitom blatu u kojem su se namakali reumatičari. Mjesto danas izgleda vrlo otužno, zapušteno, a kiša je samo dodala na dojmu.
Susjedni je Herceg Novi također prilično nelijepo mjesto, stari je grad doduše okružen zidinama, ali izvan toga uzdižu se sumorni neboderi i jednolične obiteljske kuće. Ulaz u Boku ne obećava. Dojma smo da crnogorsko primorje liči na Hrvatsku osamdesetih. Ipak, iz Herceg Novog pogled nam puca na jednu zanimljivu i dobro poznatu vizuru, naročito devedesetih:



Naravno, Prevlaka, najjužnija kopnena točka Hrvatske.

Nasuprot Herceg Novom je Tivat sa svojim zaljevom:



Put nas dalje vodi preko Zelenike (gdje je bila vojna luka, a nekada je ovdje završavala i uskotračna željeznica koja je vodila od Sarajeva, preko Čapljine i Uskoplja, s odvojkom za Dubrovnik - popularni Ćiro) i Bijele (gdje se nalazi veliki brodoremontni zavod) do Kamenara, gdje obično vozila idu na trajekt, čime se, ploveći preko oko 2 km širokoga tjesnaca Verige, svladava put od nekih 30-ak km uokolo čitave Boke. Mi, međutim, idemo busom skroz uokolo.

Tjesnac Verige izgleda ovako:



Lijevo su Kamenari, a desno Lepetane, između vozi trajekt, koji se čak i vidi lijevo na slici. Verige su ime dobile po tome što je za vrijeme turskih napada s mora taj prolaz bio zatvaran lancima kako bi se spriječio pristup u unutarnje zaljeve Boke. Boka se inače sastoji, gledano s otvorenoga mora, od Hercegnovskoga zaljeva, koji prelazi u Tivatski zaljev, a onda se nakon Veriga lijevo odvajaju Morinjski i Risanski, a desno Kotorski zaljev.

Razdvajanje Boke na kraju Veriga:



Pred nama je Perast, lijevo se širi Morinjski zaljev. Ispred Perasta dva su otoka: prirodni, s čempresima, jest Sveti Đorđe, dok je drugi, umjetni, Gospa od Škrpjela. Prema legendi, tamo se jednoć nalazila hrid na kojoj su dva brata Peraštanina našla sliku Bogorodice. Tijekom idućih 250 godina jednom godišnje pored hridine se bacalo stijenje, a kasnije su se potapali i čamci, te je tako niknuo umjetni otok. Na njemu je crkva, naravno, Gospe od Škrpjela.
Od Morinjskog se zaljeva dublje u kopno odvaja Risanski zaljev, s istoimenim mjestom:



Risan, negdašnji Rhyzon, bio je posljednje uporište ilirske kraljice Teute.

Vozeći se oko Morinjskoga zaljeva prema Risnu ponovno bacam pogled prema otočićima ispred Perasta:



Nedaleko Risna opet gledamo prema Perastu i izlazu iz Veriga:



Izlaz iz Veriga jest desno od ovoga brda u sredini slike.

Napokon smo došli i do Perasta, još jedan pogled na otočiće, iza njih Verige i pogled prema izlazu iz Boke:



Tu mi se počelo drijemati, tako da vožnju oko Kotorskoga zaljeva nisam dalje bilježio, ali vjerujem da ste dobili uvid. Između Perasta i Kotora nalazi se još mjesto Dobrota. Inače, čitava je Boka poznata kao "Zaljev hrvatskih svetaca" (ili blaženika, što je ispravniji termin). Naime, iz Boke potječu bl. Gracija iz Mula, bl. Ozana Kotorska i sv. Leopold Bogdan Mandić iz Herceg Novog. Usto, od poznatih ljudi, iz Mula potječe Andrija Maurović, crtač, zatim pomorci Matija Zmajević i Ivan Visin (prvi Hrvat koji je oplovio svijet), svećenik don Branko Sbutega, te, iz Herceg Novog, Antonije Pušić, odnosno Rambo Amadeus.

Po dolasku u Kotor upućujemo se u stari grad vidjeti te kolosalne zidine. Naime, Kotor je utvrđen, kako svojim prirodnim položajem u podnožju okomite litice, tako i zidinama koje se penju tom liticom počev od obale rječice Škurde. Svojim ugođajem malo podsjeća na smanjenu i dramatičniju verziju Dubrovnika.

Nikola se raspituje o mogućnostima promjene novca i doznaje da se kune u Kotoru mogu mijenjati samo na jednom mjestu. Izraz njegova lica po povratku iz mjenjačnice je smrknut. Ispostavilo se da je tečaj nepovoljan, i da bi ga promjena po "nepovoljnom" tečaju u Dubrovniku došla nekih 100 kn jeftinije. S obzirom da sam ga i nehotice zeznuo, opraštam mu jedan raniji dug od 100 kn.
Preko puta mjenjačnice nalazi se javni toranj sa satom:



Ako pažljivo pogledate, na brdima iznad grada vidjet ćete utvrde.

Trgić pored tornja:



Slijedi mala šetnja gradom, a više potraga za mjestom gdje možemo nešto pojesti i popiti Nikšićko pivo.

Evo malo zapisa s te šetnje. Natpis na pravoslavnoj crkvi:



Mletački prozori:



Nakon ručka (pizza i Nikšićko), šećemo se još malo gradom, došavši tako i do katedrale Sv. Tripuna:



Opet utvrde u pozadini.
Odlučujemo ne ući u katedralu, jer se upad naplaćuje 1€, a mi zaključujemo da se unutra sigurno nema što vidjeti. Kako će mi kasnije reći prijateljica koja je sa zborom pjevala u toj crkvi, navodno je iznutra sva u nekoj blago ružičastoj nijansi, od vitraja, i da je doista čudesan osjećaj to vidjeti...

Pa dobro, ići ćemo još koji put u Kotor...

Zidine:



Nakon još malo šetnje upućujemo se prema kolodvoru. Autobus za Budvu je već tamo i, suprotno činjenici da smo u Crnoj Gori, kreče čak i minutu PRIJE voznog reda. U ugodno klimatiziranom busu vožnja do Budve traje nekih 40-ak minuta i to zahvaljujući tunelu kojim je izbjegnut nastavak puta drugom obalom Boke.
Budva je najmanje mjesto u kojem su ikada svirali The Rolling Stones. Usto je i središte crnogorske rivijere, te je kao takva vrlo dobro uređena. Zanimljivost koja se odmah primijeti jest da je drugi jezik na natpisima (a ponegdje i prvi) - ruski. Očito, ruski turisti sve više dolaze u bratsku pravoslavnu zemlju.

Naravno da nas je autobus iskrcao na krivom mjestu, tako da se prvo dajemo u potragu za kolodvorom, kako bismo doznali kada nam ide bus za dalje. Nakon malo vrzmanja gore-dolje po ulici odlučujemo priupitati policajca. On nam objašnjava da se moramo vratiti do prvoga križanja i skrenuti desno, istovremeno gorljivo rukom pokazujući ulijevo. Dilemu kamo zapravo trebamo skrenuti razrješava autobus koji u trenutku našeg dolaska na križanje skreće prema kolodvoru. Uglavnom, policajčeva je ruka bila vjerodostojnija od njegovih riječi.
Na kolodvoru ispada da buseva za Ulcinj više nema, pa odlučujemo da će nam iduća destinacija biti Bar. Zatim se otpućujemo u obilazak Budve. Mate i Nikola poželjeli su se okupati na poznatoj budvanskoj pješčanoj plaži, dok ja, umoran, priliježem pod drvo. Ova dvojica se ubrzo vraćaju s objašnjenjem da je plaža zapravo hrpa mulja i da je osjećaj kupanja odvratan.

Otok Sv. Nikola ispred Budve, s odrezanim južnim krajem, što ukazuje na snažne udare juga:




Odlučujemo se obići stari grad Budvu. Smješten je na poluotoku, i podsjeća na istarske gradiće. Prilično je oštećen u potresu 1979., te je nakon toga temeljito obnovljen.

Stari grad:





Po povratku na kolodvor kupujemo karte i čekamo bus za Bar. Dotični se pojavljuje, ali na njemu piše i da produžuje za Ulcinj. Dogovaramo se s kondukterom da uz nadoplatu možemo produžiti do Ulcinja, iako imamo samo karte za Bar. Autobus opet kreće prije vremena, na taj način skoro ostajemo bez Mate jer je isti zaglavio u WC-u.
Cesta se nakon Budve uzdiže, jer je obala dosta strma. Južno od Budve nalazi se negdašnje ribarsko selo, a danas ekskluzivno hotelsko naselje (da ne kažem "resort") Sveti Stefan. Karakterističan tombolo gledamo samo iz zraka, s ceste, iz busa. Poduzetni Crnogorci ulaz naplaćuju 5€.
Sljedeće mjesto u kojem bus staje, skrenuvši s magistrale, jest Petrovac na moru. Kako je cesta zavojita, a čak se dva autobusa spuštaju u mjesto, nakon jednoga zavoja umalo doživljavamo prizor sličan onomu od prethodnog dana. Naime, vozač prvoga autobusa prošao je prilično oštar zavoj i zakočio, a naš se vozač skoro zabio u njega. Nakon povratka na magistralu, naš autobus cijelo vrijeme vozi iza tog drugog busa, sve dok on ne skrene na neku usputnu stanicu. Vozač našeg autobusa tada se zaustavlja paralelno s njim, izlazi van, te uz uzvike "Jesi li ti normalan?" pokušava očito izboriti neku zadovoljštinu za pretrpljene duševne boli iz Petrovca. Ostatak prepirke ne čujemo, jer se vodi podalje, ali do fizičkoga obračuna, srećom, ne dolazi.
Preko Sutomora stižemo i u Bar. Najveća crnogorska luka ne ostavlja neki prizor u noći koja se već spustila. Na autobusnom kolodvoru u Baru mijenja se cijela ekipa (vozač i kondukter), tako da nas nitko ništa ne pita, a mi se od Bara do Ulcinja vozimo besplatno.

Na izlasku iz Bara ne propuštamo baciti pogled s nadvožnjaka na završetak legendarne pruge Beograd-Bar, koja je "izgrađena oduzimanjem novca Hrvatskoj". Stari Bar, u brdima iza novoga grada, u noći se ne vidi.

I tako stižemo u Ulcinj. Ulcinj je grad na samom jugu Crne Gore, a naš je prvi dojam kada smo sišli s autobusa i taj da je na kraju svijeta. Iako navodno na moru, mi mora ne vidimo. Vidimo, međutim, da je prvi jezik natpisa ovdje albanski. Ulcinj je inače grad s većinskim albanskim stanovništvom, a Crnoj je Gori pripao tek 1913., nakon Balkanskih ratova.
Upućujemo se u smjeru u kojem vjerujemo da je centar (točnije, u kojem ja vjerujem da je centar, Mate tvrdi da je u drugom pravcu). Skupina britanskih turista koja je izašla iz našeg autobusa također ide u "mojem" smjeru. Tako dolazimo i do grada. Kako je već prilično kasno, postavlja se pitanje gdje ćemo spavati. Jedna je solucija Vela Plaža, 14 kilometarska pješčana plaža koja se proteže južno od Ulcinja sve do ušća Bojane i granice s Albanijom.

I tako krećemo u tom pravcu. Ubrzo prolazimo pokraj vozača minibusa i taksista koji nam nude vožnju do Vele Plaže, ali nastavljamo pješke te se ubrzo zatičemo u tipičnoj albanskoj mahali, koja liči otprilike na onaj dio Podsuseda uz staru Samoborsku cestu. Mate i Nikola se, svladani glađu, odlučuju sjesti u jednu lokalnu ćevabdžinicu. Kako ja nisam gladan, posvećujem se čitanju vodiča.
Ubrzo postajemo glavna atrakcija u ćevabdžinici. Ekipa s okolnih stolova bez pardona pilji u nas, a najupornija su, naravno, djeca. S vremenom smo doznali i zašto. Naime, za čitavo vrijeme našega druženja s albanskim narodom, nismo vidjeli niti jednoga muškarca s dugom kosom. A ovdje za istim stolom sjede čak dvojica.
Ispostavlja se da do Vele Plaže ima 5 km, a to bi značilo oko sat hoda. Usto, ne zaboravimo, Nikola nema vreću, dakle spavao bi na pijesku. Dodajmo tu još i opasnost od privođenja zbog ilegalnog kampiranja, i odlučujemo se krenuti natrag prema gradu. Pokušat ćemo pronaći adresu agencije koja se spominje u vodiču. Prvo ja pitam nekog mladića na čistom srpskohrvatskom, no njegov je odgovor samo slijeganje ramenima i pokret preko ustiju u značenju "My lips are sealed." Kasnije ćemo ga čuti kako priča albanski. Naime, u Ulcinju ima puno Kosovara, a znamo da Kosovari ne žele imati posla sa Srbima. O tome da bi on uvidio da mi nismo Srbi nema govora.
Sljedeći gospodin kojemu se obraćamo je Crnogorac. Kada je doznao da smo iz Zagreba upućuje nas do agencije koja se, kako će se ispostaviti, nalazi preko puta kolodvora. Ista agencija organizira i smještaj i minibus od Ulcinja do Skadra. I vlasnik agencije je oduševljen kada je čuo da smo iz Zagreba. Služio je naime vojsku u Karlovcu.
Minibus do Skadra košta 7€, a on nam za spavanje nudi 15€. Nikoli se to čini previše, s obzirom na njegovu financijsku stisku. Onda nas tip pita za koliko bismo mi, pa mu kažemo 10€, na što se on samo nasmije i kaže da je to premalo za jednu noć, jer onda treba prati posteljinu, itd. Na kraju se dogovaramo da minibus i spavanje budu 20€, dakle soba nas izlazi 13€.
Raspravljamo i o tome hoćemo li na minibus u pola 7 ujutro (Mate: "Ali onda nećemo ništa vidjeti od Ulcinja!") ili u 2 popodne (Krešo: "Dok dođemo u Skadar bit će već skoro 4, i onda smo potrošili jedan cijeli dan na samo 40 km, a osim toga, kaj imaš gledati 7 sati u Ulcinju?"). Na kraju se ipak odlučujemo ići ujutro, a Ulcinj pogledati još te večeri.
Smještamo se u sobu, čistu, s kupaonom, ali definitivno vrijednu manje od 13€. Što se može.
Večernja šetnja Ulcinjom pokazuje da je to simpatičan gradić, nekoć zloglasno središte trgovine robljem s Bliskog istoka i sjeverne Afrike, a danas, barem u ljetnim danima, zanimljiv spoj Ibize, turskih ljetovališta i najvećih albanskih zabiti. Na obalnoj promenadi iz svakoga birca trešte turske i albanske cajke, na obali ispod zidina staroga grada održava se rave-party, a ulice su krcate mlađarijom. Naravno, govori se prvenstveno jedan jezik - albanski. Registracije su uglavnom kosovske.

Penjemo se na stari grad, koji je smješten na visokom poluotoku s kojega se zidine spuštaju skroz do obale. Danju vjerojatno izgleda impresivnije, ali i noću je vidik odozgo spektakularan. Ulice staroga grada su uske i zavojite, no, nažalost, dosta je zapušten.

Pogled na stari grad Ulcinj:



Odmor na zidinama:



I tako smo u nekih dva sata večernje šetnje riješili i Ulcinj, te se otputili prema našoj sobi, u kojoj ću se ja, nakon tuširanja, skoro ubiti, poskliznuvši se na mokri pod i izbjegnuvši redom udarce glavom u WC-školjku, lavabo i štok. Ove dvije crkotine su već lagano tonule u san, a Mate je samo promrsio "Kakva je to buka?", dok sam se ja dizao s poda razderanoga nožnoga palca.
Ipak, čeka nas posljednja noć prije prelaska granice...

egerke @ 13:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.