Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, svibanj 13, 2012
PETAK, 7. KOLOVOZA


Tematska pjesma



Ujutro je i dalje oblačno, kiša nikako da se odluči. Jedan od one dvojice spava na kauču u predvorju, drugoga ne vidim. Rakija očito djeluje. Pakiramo se i krećemo prema kolodvoru. Tamo je sve puno turista. Mate komentira "Sve je puno ovih prljavih bekpekera". Laughing Kupujemo namirnice, danas smo čitav dan na putu, 24 sata do Istanbula (odnosno 23, ali zbog vremenske razlike je 24). Tražimo vlak. Očekujemo turske ili bugarske vagone, no tamo su samo srpski. Ubrzo stiže i objašnjenje: nema izravnog vlaka, mora se presjedati u Sofiji, ali se u Flexipassu računa kao jedno putovanje.
Vagoni su srednja žalost, nalazimo slobodan kupe u zadnjem vagonu i započinje truckanje. Izlazimo iz Beograda, vozimo se podno Avale, pa kroz brežuljkast krajolik Šumadije. Put nas vodi preko Mladenovca i Lapova prema Nišu. Imam isprintan vozni red, no vidim da se vlak uvelike muči s održavanjem istoga. Do Niša će nakupiti sat vremena kašnjenja. Pa dobro, kada je rađen vozni red? Zar nisu uzimali u obzir loše stanje pruga u Srbiji i to ukalkulirali? U jednom trenutku, negdje prije Lapova, stojimo na otvorenoj pruzi nekih desetak-petnaestak minuta.

U jednom trenutku, negdje prije Ćuprije, prelazimo Moravu:



A onda u kolodvoru Paraćin opet slikam grafit u koji su smiješali sve i svašta:



Vožnja na jug je poprilično monotona. U jednom su nam se času u kupeu pridružile neke dvije Engleskinje, mlađe, koje putuju do Istanbula, ali će stati u Sofiji. Mate i Nikola pričaju o glazbi, tj. Nikola se postavlja kao svojevrsni arbiter elegantiae u glazbenim pitanjima, pa tako od činjenice da U2 za par dana ima koncert u Zagrebu, dolazimo do njegovog mišljenja da je U2 pretenciozan bend, pa se to nastavlja pljuvanjem po Red Hot Chilli Peppersima, a završava sa zaključkom da je Coldplay "sranje". Sada se i Mate umiješao, pa njih dvojica raspravljaju o tome kako onaj drugi nema ukusa. Nikola tvrdi da Mate sluša komercijalnu glazbu, a Mate tvrdi da je Nikola snob i da samo izvodi kerefeke, slušajući glazbu za koju nitko nije čuo. I taj će se razgovor odvijati povremeno idućih dana.

Krajolik:





U daljini se nazire Aleksinac, mjesto poznato po rudnicima (i tragedijama u njima), te po restoranu u zagrebačkoj Bakačevoj Laughing:



I napokon stižemo u Niš. Treći najveći grad Srbije, negdašnji Naissus i rodni grad rimskoga cara Konstantina Velikog (to je onaj koji je legalizirao kršćanstvo) nedavno je proglašen najugodnijim gradom za život u Srbiji. Ipak, iz vlaka se baš i ne vide te investicije, izgleda poprilično zapušteno. Nišava:



Stigli smo na kolodvor:



Ovdje se mijenja smjer, a i dalje je pruga neelektrificirana, pa trebamo čekati dok nam prikvače dizelku. Izlazim na peron, možda ima neki sendvič-bar ili ćevabdžinica u blizini. Pitam konduktera koliko stojimo. On veli "15 minuta bi trebali. Ali ako voz ode, nisam ja kriv."
Na peronu nema ničega osim kioska koji prodaje pića i grickalice. Kupujem nešto ovoj dvojici i lagano se vraćam prema vlaku.

Po povratku u kupe vidim da smo dobili nove suputnike. Naime, stigla je i jedna gospođa s unučicom od neke 4 godine. Po govoru bi se reklo da je lokalna, ima tipični niški gubitak padeža (tj. ostaju samo nominativ i akuzativ). Razgovara s obitelji koja stoji vani na peronu, veli da je u zadnji čas uletjela jer je vlak već kasnio (po voznom redu stoji sat vremena u Nišu, no u Niš je došao u vrijeme kada bi po voznom predu trebao polaziti) i da nije stigla kupiti kartu, da će to u vlaku, iako vjerojatno nema dosta novaca. Nakon što je vlak krenuo, veli da ide u Pirot i da inače uvijek putuje autobusom, no ovaj put ide vlakom jer želi unučici pokazati željeznicu, nije se dosada još nikada vozila.

Izlazimo iz Niša, skrećemo na prugu prema Dimitrovgradu:



U daljini se vide Svrljiške planine i klisura Nišave (Sićevačka klisura) koja se probija kroz njih. Onuda će i pruga i cesta za Pirot:



Sve smo bliže:



Brzina vlaka na ovom dijelu iznosi nekih 5-10 km/h. Doslovce milimo, pa se prisjećam starih priča o Ćiri, prema kojima se uz njega moglo hodati. U taj čas dolazi kondukter. Uredno pregledava naše karte. Nikola i ja stojimo na hodniku, kada iz našeg kupea dopre neka buka. Ispada da se gospođa žali jer joj kondukter želi naplatiti više za kupljenu kartu u vlaku (iako vjerujem da dobro zna da je takva praksa), pa onda napada konduktera da nije ona kriva što je vlak kasnio, da je znala mogla je kupiti kartu u Nišu, da ona želi pokazati unuci željeznicu, a on s njom kao da je kriminalka, da šta on hoće, ionako ovi sa željeznice ništa ne rade..."Samo štrajkujete, nije vam nikad dosta, a pogledaj kako voz ide, šta prugu ne popravite?" I sve tako. Na kraju se i rasplakala. Kondukter kaže da će ju u Beloj Palanci skinuti s vlaka. Ona govori da ne bi ni išla vlakom da nije radi male, da bi busom došla triput brže. E sad, neće valjda maloj ostati željeznica u lošem sjećanju. Pokušavam popraviti stvar. Velim da ću joj posuditi, fali joj nekih 200 dinara. Ona isprva odbija, veli da će sići u Beloj Palanci, pa na bus, ali naposljetku ipak prihvaća. U nekoliko navrata kaže da će me tražiti adresu da mi može poslati novce, no kad sam joj rekao da je to u Hrvatskoj cijena jednog i pol bureka, ipak je odustala.
No kad joj je kondukter naposljetku napisao kartu, opet započinje s napadom: "Ma gledaj ti ovo, poštene građane derete, evo, šta mora čovek iz Hrv'atsku (baš s tim naglaskom, op. a.) da mi novce posuđuje?" Kad joj je dao kartu veli da će ju sada poderati. Onda kondukter kaže "Samo dajte, baš bih voleo da vam uleti kontrolor u Beloj Palanci." I na koncu je kondukter otišao, ona se smirila i tako je prepucavanju bio kraj.

Sad se mogu posvetiti bilježenju Sićevačke klisure. Nišava:



Ulaz u klisuru:



Brda uokolo:







Hidroelektrana:



Blokhauz:



Kamenolom:



Pruga ide uz samu stijenu:





Uz prugu je provučena i cesta, također kroz tunele:



Još jedan pogled na klisuru:



I potom izlazimo iz nje i ulazimo u Belopalanačku kotlinu:







(i dalje se vozimo uz Nišavu)



Nikola i ja razgovaramo o usjevima uz put. Moje pitanje koja je ono biljka (radilo se o kukuruzu, i to nekakvom kržljavom i izobličenom, ništa nalik onomu na slavonskim poljima) Nikola je shvatio kao da ne znam prepoznati kukuruz, tako da mi uz put pokazuje razne biljke. U jednom mi času skreće pažnju na frajera koji stoji na prozoru preko puta susjednog kupea. U ruci drži neki svežanj spisa. Prilikom prolaska kroz jednu stanicu, ovaj iz vlaka baca otpravniku taj svežanj. Kao neka vrsta putujuće pošte, iako se očito radi o nekakvoj internoj željezničarskoj pošti, jer Nikola veli da je isto napravio i na prethodnoj stanici.

Vraćam se u kupe, razgovaram malo s onom gospođom. Pogriješio sam, nije lokalna, rodom je iz Sarajeva, ali se udala u ove krajeve. Pričamo o našim planovima putovanja, o Jugoslaviji, o životu... Unučica (koja se zove Lana) je zaspala. Približavamo se Pirotu, a baka ju pokušava uzaludno probuditi. Mala spava ko top. Kada ju i trgne iza sna, ova pogleda oko sebe, ali očito ne kuži što joj baka govori i onda opet zakunja. Naposljetku ju je na jedvite jade uspjela probuditi i pripremiti za izlazak.

Pirot u daljini:



O Piroćancima se u Srbiji zbijaju vicevi kao kod nas o Bračanima - tema je njihova škrtost. Recimo, policajac zaustavi Piroćanca: Dobar dan, vozačku i saobraćajnu molim! Piroćanac mu preda vozačku, a unutra je zataknuta mala plastična žličica. -Dobro, šta je ovo? -To vam je za kaficu, odgovori Piroćanac.

Do bugarske granice više ne stajemo. Potom stižemo u Dimitrovgrad, nekadašnji Caribrod, koji je uglavnom nastanjen Bugarima, a Srbiji je pripao nakon Prvog svjetskog rata, zajedno s Bosilegradom i Strumicom. Današnje ime nosi po Georgiju Dimitrovu, bugarskom poslijeratnom komunističkom vođi, koji je u sukobu Tito-Staljin stao na Titovu stranu, ali je bio dovoljno blesav da ne odbije Staljinov poziv na večeru, te je onda to platio glavom - iako nikada nije sa sigurnošću potvrđeno da je otrovan.

Ulazi kontrola putovnica, Engleskinje samo rutinski pogleda, nas provjeravaju. Naravno, Bugarska je u EU, moraju se ulizivati njenim članicama, a nas tko šiša.
Kolodvor u Dimitrovgradu je poprilično skockan, ipak je to koridorska pruga. Još da srede i onaj početak kod Niša...

Naposljetku krećemo. Vozimo se uz Dimitrovgrad, a potom i uz cestu koja vodi do cestovnog graničnog prijelaza Dimitrovgrad-Kalotina. Sam prijelaz izgleda ovako:



Naravno, kamioni i naravno, turski.

Opet smo jedan sat naprijed. Zanimljivo je kako je moguće da na ovakvim državnim granicama dva sela razdvaja jedna livada i čak sat vremena. Zamišljam si kako je tu za Novu godinu. Susjedi su već naveliko pijani, a ovi drugi još čekaju.

Idući kolodvor je Dragoman. Prije ulaska u njega čekamo na signalu, a ja slikam visoravan koja se pruža odavde prema Sofiji:



Napokon nas puštaju u kolodvor, ali sad i ovdje trebamo čekati križanje. Naposljetku krećemo prema Sofiji:



Grad ispod Vitoše:



I evo nas:



Po izlasku iz vagona na sofijskom kolodvoru, dočekuje nas neki tip i pita nas trebamo li vlak za Istanbul. Trebamo. On će nam pokazati. Hm, kao da ga ne bismo i sami mogli naći. Tip izgleda kao manevrist ili neki član pomoćnog željezničkog osoblja, ima i neku iskaznicu oko vrata. Silazimo u pothodnik, imamo još 20-ak minuta do polaska vlaka, mogli bismo nešto i kupiti, no ovaj nas požuruje. Naposljetku smo se smjestili u vagon, jedan jedini koji nije kušet i na kojem piše da ide do Svilengrada. Vjerojatno na granici u Svilengradu dolazi turski vagon koji vozi do Istanbula. Mate, koji je već dvaput putovao vlakom do Istanbula, kaže da su prije turski carinici znali doslovce rastavljati vagon. Nije mi jasno, zašto bi itko švercao U Tursku? Šverca se IZ Turske.
Uglavnom, nakon što smo se smjestili u vagon, onaj tip nam kaže da mu damo novce za pivu. Velim mu da nemam leve. "Imaš evri." Nemam ni to (ja sam onaj koji diže novce po bankomatima). Na kraju ga Mate otpiljuje s "Ej, bratko, šta misliš da mi ne bi sami mogli naći vlak bez tebe?" Očito se radi o novoj inventivnoj vrsti muljaže, a znamo da Bugari općenito vole muljati i iskamčiti kojekakve novce (slučajevi konduktera koji prijete da će baciti kartu kroz prozor i slično).
Ubrzo se ponavlja slična scena u susjednom kupeu. Drugi frajer dovodi neke dvije strankinje i na isti način ih pokušava ucijeniti. Opet ga Mate tjera. Ovaj odlazi uz sočno spominjanje majke dotičnim gospođicama. Zanimljivo, u jednom času u vlak ulazi kondukter, ali ni on se ne obazire na ove lovce u mutnom.
Ove dvije se prebacuju u naš kupe, neugodno im je tamo sjediti samima, boje se da će ih još netko pokušati prevariti. Razgovaramo, ja si razmišljam jesu li ovi tipovi možda to počeli raditi kada su vidjeli da dosta turista ima problema s ćirilicom, pa su htjeli biti "od pomoći", što se onda pretvorilo u izvor možebitne zarade.
Uglavnom, ove cure putuju također u Istanbul, jedna je Deborah iz Irske, druga je Patricia iz Rio de Janeira. Krećemo iz Sofije, razgovaramo s njima. Deborah studira međunarodne odnose, a Patricia vanjsku trgovinu (jeste li primijetili da većina stranaca koje susrećete na putovanjima redovito studira nekakvu takvu papazjaniju? Ne sjećam se da sam ikad naletio na nekog zapadnjaka koji studira npr. klasičnu filologiju ili biologiju, osim ako to nije bilo u kontekstu u kojem putuju na neki stručni skup). Mate odmah upozorava Patriciju da se baš ne bi mogli slagati oko ekonomskih pitanja i globalizacije. Ali je zato našao zajednički jezik s Deborom, jer je ona na irskom referendumu glasala protiv Lisabonskog sporazuma i kaže da će i opet (očito ipak nije uspjela, kako vidimo). Mate je također euroskeptik, pa se slažu.
Patricia veli da je iz Rija, pa ju pitamo kako je tamo i je li ikad bila u favelama. Veli da nije, iako neke agencije organiziraju turističke obilaske favela, s time da se to financira novcem od trgovine drogom. Baš lijepo.

Potom ja vadim turski rječnik, pa Mate traži da ga pitam riječi, da vidi koliko je u formi prije Turske. Ide mu. Ali izgleda da smo curama malo dosadni.
Stižemo u Plovdiv, pruga dalje je neelektrificirana, pa stojimo dok ne promijene lokomotivu. Trčim van, vidjeti mogu li nešto kupiti za onih par leva koji su mi ostali od lani. Nikola izlazi za mnom, lunjamo kolodvorom prisjećajući se lanjskog boravka ovdje. Plovdiv je bio jedan od ugodnijih gradova na putu, možda i najugodniji uz Ohrid.
Najzad kupujemo neke sendviče, pa se vraćamo do vlaka. Sad bi i cure nešto, velim Debori da trkne, ima još vremena. Više se ni ne sjećam je li kupila nešto.

Krećemo, cure su se prebacile u drugi kupe, nas trojica smo solo, pa se pokušavamo ispružiti uzduž, ali klupe se ne mogu izvući. Patricia nam opet dolazi i veli da im se u susjedni kupe utrapio neki tip koji priča i neće ih pustiti na miru i da ne znaju kako ga se riješiti. Sliježemo ramenima. No opet, dvije cure same u praznom kupeu, a ovo je Bugarska. Dobro ako je frajer samo verbalno naporan. Još baš ni ne zna engleski.

Mi pak pričamo o jeziku. Krenulo je s komentarom o tome kako netko piše "zadaćnicu". Ja imam pik na to još valjda od osnovne škole, jer zadaćnica je bilježnica, a zadaća je uradak. E, ali Mate se ne slaže, jer on sad ima laissezfaireovski pristup po kojemu je sve što postoji u sustavu pravilno, a ispravljanje je preskriptivizam. Ja također nisam za preskriptivizam u smislu "ako A, onda ne B", no ako postoje stvari koje su etimološki pogrešne (npr. govoriti "orginalan") ili semantički neadekvatne (poput već spomenute "zadaćnice"), onda na to treba upozoravati. U protivnome imamo tiraniju većine - samo zato što postoje ljudi koji nešto govore na određen način, ne znači da je to odmah i legalizirano. Na kraju krajeva, postoji sasvim dobar broj ljudi koji račlaju, pa se opet zna kako se u hrvatskome izgovara glas r. Njihova nemogućnost izgovora ne daje za pravo da se preustroji fonološki sustav hrvatskoga ili da se dopuste slobodne varijante izgovora toga glasa.

U međuvremenu prolazimo i kroz drugi Dimitrovgrad toga dana, taj je u jugoistočnoj Bugarskoj. I on je dobio ime po istom Dimitrovu.
Lagano tonemo u san, ja sam se ispružio po jednoj klupi, Mate sjedi u kutu druge, a Nikola leži na ostatku druge. U jednom času moram na WC. Po povratku s njega gledam u nešto u prolazu između dvaju vagona i skoro produžujem kroz poluotvorena vrata na izlazu iz vagona. Na sreću, na vrijeme se zaustavljam i zatvaram ih, da još netko ne ispadne.
Vrativši se u kupe uviđam da se Mate izvalio na moju klupicu i da sad ja nemam više kamo leći. Srećom, upravo ulazimo u Svilengrad. Svi iz našeg vagona moraju van. Osvrćem se uokolo, tu su samo kušeti, drugih vagona nema. Kamo sada? Mate pita pratitelja kušeta, on veli da nema drugih vagona, preko granice idu samo kušeti. Mate veli da je on već dvaput išao tuda i da je uvijek postojao vagon sa sjedalima. Ne, veli ovaj, već barem deset godina ne ide. Mate pak veli da je zadnji put prije tri godine išao i postojao je. Kondukter veli da on radi samo dvije godine. Glavno da tvrdi da već deset godina ne ide. Koliko je uopće karta za kušet? 10€. Nikoli je to preskupo. Alternative nema, mogu nas izbaciti ovdje, a pitanje je postoji li ikakav vlak dalje preko granice.
U međuvremenu, policajci nam uzimaju putovnice.
Objašnjavamo to i ovim strankinjama. Nikoli je problem u novcu, Mati je problem u principu, meni i curama je problem ako vlak ode zbog ove dvojice mamlaza. Na kraju velimo da ćemo platiti, imaju jedan kupe. Penjemo se. Uto iz drugih kola dolazi drugi pratitelj. Viče da damo 10€. Nikola ga pita gdje je karta. Ovaj veli da će mu dati kartu kada mu plati. Nikola veli da mu neće platiti dok ne vidi kartu, jer želi neku potvrdu. Situacija se zaoštrava, već su prešli na "Jedi govna!" "Jedi TI govna!" Nikola se dere na tipa da tko je uopće on, nema ni uniformu...totalno je popizdio i sada više liči na Matu pred dvije godine u Gjirokastru. Ovaj nas hoće izbaciti iz vlaka, ja smirujem Nikolu, čak se i Mate smirio i dajemo mu novce. Ove jadne cure su posve zbunjene, nije im jasno čemu tolika strka.
Konačno dobivamo kupe, putovnice su nam vratili ali ostaju kod vlakopratitelja (onog prvog) i uspijevamo se svih petero ugurati unutra. Tijesno je, ali uspijevamo:



(Deborah je slikala.)

Meni je glupo i neudobno lijegati u hlačama u kojima se čitav dan vucaram po vlakovima, pa ih skidam i ostajem u boksericama. Iz nekog razloga, to strahovito sablažnjuje Patriciju, kao da nikada nije vidjela muškarca u boksericama. Ne znam glumata li, ili je stvarno tako konzervativna.

Malo smo se ušuškali, no evo nas već na turskoj strani granice. Kapıkule je inače drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu (ne znam koji je prvi, ali čini mi se da bi mogao biti Tijuana-San Diego). Svi van, s putovnicama, i u špalir pred zgradom carine. Potom dolazi jedan murjak i govori da državljani Njemačke, Francuske, Hrvatske...mogu izravno na šalter, ostali moraju prvo po vizu, pa tek onda na šalter za ulazak. Patricia ide s nama. Brazil je također u skupini povlaštenih. Deborah mora iskeširati 15-ak € za vizu. Očito se Turska osvećuje državljanima EU za to što ih drže u predvorju već godinama. Nijemci mogu bez vize i to samo zbog puno Turaka njemačkih državljana. Za Francuze ne znam.

U putovnicu nam lupaju okrugli žig. Turska je očito još jedna od rijetkih zemalja koja ga nije promijenila u četverokutni.
Pričamo vani s još jednim dečkom iz Beograda, i on ide u Istanbul. Potom se vraćamo u vlak, ali sada carinici dolaze pregledavati kupee. Najzad je sve to gotovo, krećemo iz Kapıkulea i možemo se naspavati do Istanbula...

egerke @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.