Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, siječanj 14, 2013
Ta je zima bila prilično hladna, s dosta snijega. Počelo je već sredinom listopada, s hladnim alföldskim vjetrom, a posljednji je snijeg pao 13. ožujka. No i proljeće je bilo kišovito, s intenzivnim poplavama krajem svibnja.

Pogled na ulice moga kvarta 3. siječnja:





Pogled kroz prozor moje kupaonice, 29. siječnja:

 

Pogled sa zvonika Velike crkve, 20. ožujka. Piac utca:



I Kossuth tér, s hrpom kovanica:



Hmmmm... Undecided :



Šetnja gradom 10. travnja. Crkva na Árpád téru (kalvinistička - vidi se po kokotu na vrhu):



Grkokatolička crkva na Attila téru:



Autobusni kolodvor. Čak i Benkovac ima bolji kolodvor od ovoga. Očito je da je u Mađarskoj izraženija kultura putovanja vlakom:





Noviji dijelovi grada - beskonačne panelke:



egerke @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 13, 2013
Nagytemplom i kiosci božićnog sajma:



Na drugu stranu - Piac utca (Tržna ulica), glavna debrecenska ulica, i s desne strane poznati debrecenski hotel Aranybika (Zlatni bik):



Fontana se blešči:



Čestitka Debrecenu:



Još jednom Nagytemplom:



I, na povratku kući, na mojoj tramvajskoj stanici slikam osvijetljenu zgradu debrecenskog hrama Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (iliti, skraćeno - mormona):



Mormonski misionari inače moraju provesti oko dvije godine u nekoj zemlji i redovito jako brzo nauče jezik.
Negdje toga proljeća, dvije su me mormonke (jedna iz Amerike, druga iz Njemačke) pokušale obrlatiti. Ispričao sam se poslom. Međutim, fascinantno je bilo da su njih dvije došle u Debrecen nakon mene, a već su prilično tečno vladale mađarskim. Očito su vrlo posvećeni.

egerke @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 10, 2013
6. prosinca sam išao s Dánielom, mađarskim forumašem s foruma Željeznice.net na lillafüredsku željeznicu. No kako sam zakasnio na jutarnji IC za Miskolc, imao sam još 2 sata u međuvremenu. To sam iskoristio za laganu šetnju uokolo željezničkog kolodvora, pa do remize.

Jedna od prvih vizura koje dočekaju turista koji dođe u Debrecen jest ovaj monstrum:



U kombinaciji s toplanom koja je s druge strane kolodvora, prvi dojam koji netko može dobiti o Debrecenu je "mili Bože, kud sam zašo".

Prošetao sam se do obližnje tramvajske i trolejbusne remize, pa potom kroz uličice iza nje. Pokušao sam uslikati i obližnju Dvoranu kraljevstva Jehovinih svjedoka, no bio je u tijeku neki obred, a moglo bi izgledati kao provokacija, pa sam se udaljio.

Pogled na teretni dio debrecenskog kolodvora, s hrpom vagona za žito (iza se vide dimnjaci toplane):



Nakon kruga oko remize, vraćam se na kolodvor:

 

Hotel Debrecen, jedan od onih hotela koji su odmah uz kolodvor, pa su u svojoj povijesti privlačili kojekakvu sumnjivu klijentelu, uglavnom ukrajinske "biznismene". A onda je propao i danas zjapi prazan:



Pogled niz Piac utcu (mi bismo rekli Tržnu), glavnu gradsku ulicu koja vodi prema centru:



U pokrajnjoj ulici je i ovo:



Debrecenski vrtić zaklade "Željeznica za djecu".
Eto, vidite kako se u kulturnoj državi od malih nogu ljude uči kulturi putovanja željeznicom. A djeca imaju neku prirodnu urođenu ljubav prema željeznici, nešto primordijalno u nama nas tjera da ju volimo. No u državama poput Hrvatske potrude se tu ljubav ubiti čim prije.

Putem sam naletio i na muzejski tramvaj:



I onda sam napokon uspio uloviti sljedeći IC. Bio je to Páva IC (Paun), kada mi je već pobjegao raniji Holló (Gavran).

Pogled na kolodvor iznutra - u glavnoj prijemnoj hali nalaze se dva socrealistička murala koji prikazuju život mađarskog sela:





Pogled prema Nyíregyházi:



I tako sam se ukrcao. Od Debrecena ima oko pola sata vožnje do Nyíregyháze, a potom vlak skreće prema zapadu i vozi kroz poplavno područje Tise. Prije nego što prođe samu Tisu, prolazi nekoliko mrtvih rukavaca, koji su ostali od prije regulacije, koja je provedena sredinom 19. stoljeća:



I onda prava Tisa:



Na drugu stranu slika je ispala loše, no ovdje u Tisu utječe Bodrog, koji dolazi iz Slovačke:



A onda dolazimo u kolodvor Tokaj. Tokaj je gradić čija slava daleko nadmašuje njegovu veličinu. Naime, eponim je čitave vinorodne regije, koja daje možda i najčuvenije mađarsko vino - "vino kraljeva i kralja vina", kako mu tepaju.
Tokajska vinorodna regija obuhvaća najjužnije izdanke Zemplenskog gorja. Posebna kombinacija vulkanskog tla i prapora, kao i specifična mikroklima uzrokovana slijevom dviju rijeka, doprinijele su razvitku posebnih slatkih vrsta grožđa po kojima je Tokaj čuven u svijetu. Službeno, samo šest sorti grožđa smatraju se pravim tokajskim sortama. Furmint, hárslevelű (lipolisni), žuti muškat, zéta, kövérszőlő (debelo grožđe) i kabar. Furmint čini oko 60% proizvodnje, a hárslevelű još 30%. Furmint je osobita sorta koja razvija tzv. drugu kožicu, kojom se štiti od napadaja plijesni, te tako može ostati dosta dugo na trsju. To omogućuje vrlo kasne berbe (u prosincu ili čak siječnju), što rezultira izuzetno slatkim vinima.
Načelno, tokajska se vina dijele u četiri glavna tipa. Prvi su suha vina, koja se dobivaju od ranojesenjih berbi. Nakon što se obavi prva berba, dio grožđa ostaje na trsju, te se na njih s vremenom počinje hvatati plemenita plijesan Botrytis cinerea. Kada se dio tog pljesnivog grožđa pomiješa sa zdravim grožđem, vino koje tako nastaje zove se szamorodni. Ovisno o količini pljesnivog grožđa raste i njegova slatkoća. Treći i najpoznatiji tip je aszú (sasušeni). On se radi tako da se bere isključivo pljesnivo grožđe, i to pojedinačne bobice, koje se potom prešaju u posebnu masu, tzv. tijesto. Ta se smjesa potom prelijeva moštom od ranije berbe, te se ostavlja da stoji dan-dva. Nakon toga, vino se lijeva u bačve, gdje se fermentacija nastavlja, kojiput i po više godina. Aszú se označava po broju puttonya, tj. brenti, iliti količine grožđanog tijesta koje se stavlja kao podloga za vino. Postoje 3, 4, 5 i 6 puttonyski aszú. 6 puttonyski je bakrenocrveni nektar vrlo slatka okusa, što znači da ga se može piti prvenstveno kao desertno vino.
Aszú inače zauzima svega oko 1% ukupne proizvodnje tokajskog vinogorja.
Posljednja vrsta je tzv. esencija, tj. samotok u pravom smislu riječi. To je sok koji prirodno curi iz bobica od kojih se inače radi aszú. Obično ga se dodaje aszúu, no moguće ga je ostaviti i da sâm fermentira (što traje minimalno 4 godine). Rezultat se tehnički ne može nazvati vinom, jer je zbog visoke količine šećera postotak alkohola samo oko 2-3%. Usto je po okusu sličniji sirupu nego vinu.
Osim ovih tipova postoje još neki rjeđi, no ovi su tipovi glavni.

Nakon Trianonskog sporazuma, mali dio Tokajskog vinogorja pripao je Čehoslovačkoj, a spor oko prava na ime trajao je sve do 2007., kada je i slovačkim vinarima dopušteno koristiti pridjev Tokajský/Tokajská/Tokajské uz imena vina koja se uzgajaju na njihovom dijelu Tokajskog vinogorja.
Slava tokajca je inače tolika da se spominje čak i u mađarskoj himni (Tokaj szőlővesszein/Nektárt csepegtettél = na trsju Tokaja/učinio si da kaplje nektar)

Nasuprot tokajskom kolodvoru nalazi se na obronku pejzažni spomenik tokajskim vinarima:



Pogled na tokajske podrume:



Podrumi su ukopani u brdo i iznutra se nastavljaju labirinti tunela. Jednom smo prilikom, na Ljetnom sveučilištu, posjetili jedan podrum. Čak smo imali i večeru organiziranu unutra.
Inače, u gradu Tokaju šezdesetih je godina bilo 185 podruma.

I tako sam se ja dokoturao i do Miskolca. Dániel me čekao na kolodvoru, pa smo se odmah uputili prema našem odredištu u zapadnom predgrađu Miskolca.
Miskolc je treći najveći grad u Mađarskoj (izgleda da je potpuno izgubio borbu s Debrecenom, u kojoj je još devedesetih držao korak). Radi se o industrijskom gradu, čija je ekonomija nekoć ovisila o golemoj čeličani.
Današnji Miskolc zapravo čine dva međusobno srasla grada, Miskolc, koji se nalazi u ravnici uz rijeku Sajó, i Diósgyőr, koji se stisnuo uz padine Bükka nekoliko kilometara zapadnije. Upravo zbog toga Miskolc je izduljeni grad, a glavna tramvajska linija, broj 1, povezuje kolodvor i Diósgyőr.
Miskolc je glavni grad županije Borsod-Abaúj-Zemplén, druge najveće mađarske županije. Izvorno se županija zvala Borsod, a onda je došao Trianon...znate priču, uostalom. Gradom dominira brdo Avas. Prvi se puta spominje 1210., a status trgovišta dobiva 1365. Turci su ga spalili 1544., a od njihove je vlasti oslobođen 1687. Tada počinje streloviti razvoj i rivalitet sa susjednim Košicama. Za vrijeme prvog mađarskog rata za nezavisnost, pod vodstvom Ferenca Rákóczyja, Miskolc je bio središte otpora, što je rezultiralo njegovim spaljivanjem od strane carske vojske. Nakon toga uslijedila je i epidemija kolere. No grad se brzo oporavio i već nakon 1720. započinje novi uzlet. Grad će još dvaput pogoditi kolera - 1873. i za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Nakon što je Mađarska izgubila Košice, Miskolc je postao jedini veći grad u sjevernoj Mađarskoj, što je u 30-im i 40-im godinama uzrokovalo veliki porast stanovništva. Počev od Drugog svjetskog rata, Miskolc je bio, i još jest, glavni mađarski centar teške industrije. Danas, međutim, nakon krize teške industrije potkraj 20. stoljeća, Miskolc sve više razvija i svoju kulturnu scenu. U njemu se održava Međunarodni operni festival, zovu ga i Gradom crkava...
Nažalost, mi toga dana nismo imali prilike obići grad, a niti ja se nisam u preostalih 6 mjeseci boravka u Debrecenu uspio opet dočepati Miskolca, tako da ćete nažalost biti uskraćeni za slike grada. Možda nekom drugom prilikom.

Mi smo se pak odvezli našim tramvajem sve do Diósgyőra. Tu se nalazi i jedna ravna dionica pruge, na kojoj se održavaju natjecanja mađarskih vozača tramvaja.

I dolazimo na početak Lillafüredske željeznice:



Lillafüredska željeznica počela se graditi nakon Prvog svjetskog rata, radi izvlačenja trupaca. Svečano je puštena u promet 20. prosinca 1921. Osim drva, prevozilo se i kamen i ugljen. 1923. krenuo je i putnički promet, koji se intenzivirao nakon izgradnje lillafüredskog hotela Palota 1930. Nekoć je željeznica obuhvaćala poprilično razgranatu mrežu pruga obroncima Bükka, no s vremenom su se gotovo sve pokrajnje linije zatvorile. 1994. obustavljen je teretni promet i danas pruga uglavnom služi u turističke svrhe.
Nažalost, poplave u proljeće 2010. prouzročile su popriličnu štetu na željeznici, te je pruga bila zatvorena do listopada te godine.

U doba našeg posjeta, međutim, pruga je itekako radila. Zaputili smo se u zgradu kupiti karte. Razgovor je tekao otprilike ovako:

-Molim vas dvije karte.
-Na koje ime?
-Kako mislite na koje ime?
-Na koje ime imate rezervaciju?
-Rezervaciju? Pa zar treba?
-Danas je Sveti Nikola...

I doista, taj su dan vozili posebni izletnički vlakovi za djecu. Taman kad smo već mislili da smo popušili, tip na blagajni je rekao da nam može dati karte, ali samo za stajanje. Usto, karte su, naravno, bile skuplje, jer se radi o izletničkom vlaku, a ne o redovnome. Dániel je ionako bio naknap s lovom, a još se pojavila i ta dodatna investicija. Ipak, naposljetku smo nabavili karte i čekali vlak.
A on se ubrzo zatim i pojavio:



Iz vlaka je izašla prethodna tura djece, a okružila ga je nova skupina. Na čelu su dvije lokomotive:



Obje vuku vlak do pred Lillafüred, gdje se na malom ukrižju jedna prebacuje na kraj vlaka, da bi ga mogla odvući natrag, budući da triangl u Lillafüredu iz nekog razloga ne funkcionira.

Krećemo. Pruga se penje uz brdo, no kako je jesen, pejzaž je tmuran, a šuma mrtva:



Vlak je bio pun djece, koju su uveseljavali krampusi:



Moram priznati da sam se osjećao pomalo blesavo. U toj hrpi dječurlije koja se vozi vlakom na izlet, dva odrasla muškarca koja su došla, jedan iz Debrecena, drugi iz Budimpešte, provozati se dječjim vlakom, ali ne radi programa u vlaku i oko njega, već radi samog vlaka i željeznice.

Stižemo u Lillafüred. Pruga se nastavlja dalje prema Garadni:



Kada sam razmišljao o Lillafüredu, zamišljao sam mađarsku verziju Bleda. No radi se zapravo o seocetu usred brdâ, koje ima 480 stanovnika. Lillafüred je osnovan 1890-ih, kada je grof András Bethlén na ovom mjestu odlučio osnovati odmaralište. Ime je dobio po njegovoj nećakinji, Lilli Vay. U biti se radi o spoju dolina dvaju planinskih potoka, Szinve i Garadne. Otprilike kao da vas iskrcaju na Vili Rebar ili tako nekom mjestu. Lijepo je to, ali nema ničega za raditi, osim da okinete par fotografije i eventualno se odete šetati po šumi.
Čim smo izašli, uslijedio je neki zabavni program za klince. Ja sam se dao u potragu za nekom hranom, no sve je bilo zatvoreno, čak i štandovi s lángosima.

Međutim, tu je bilo i par životinja s kojima su se djeca mogla zabaviti, npr. ova racka:



Hotel Palota jedna je od najpoznatijih vizura Lillafüreda (iako te vizure nisu osobito brojne):





Hotel je građen između 1927. i 1930., u neorenesansnom stilu, a smješten je u parku punom botaničkih rariteta.

Pogled ispred hotela prema kanjonu Szinve:



I ostatku mjesta:



Vodopad:



A ovdje je i pjesma Oda, koju je povodom prvog lillafüredskog susreta pisaca 1933. spjevao pjesnik Attila József:



Gledam grivu brdâ -
Svjetlošću tvog čela
Blješti svaki list
Na cesti nitko, nitko
Vidim kako ti vjetar
Leprša suknjom
I pod krhkim krošnjama
Vidim kako ti kosa poskakuje unaprijed
Kako ti drhte meke dojke i
- kao što otječe potok Szinva -
evo, opet vidim kako izbija
na okruglom bijelom kamenju,
na tvojim zubima, vilinski smijeh.


S druge strane ceste završava Hámori-tó, Livničko jezero, umjetno jezero nastalo pregradnjom Szinve i Garadne radi snabdijevanja vodom obližnjih ljevaonica:



Jezero je dugo oko kilometar i pol, a ljeti se na njemu može voziti i čamcima. Kupanje se ne preporuča, prvo zato što je hladno, a drugo zato što je nepredvidljive dubine.

Kompozicija vlaka u lillafüredskom kolodvoru:



Nakon skoro sat vremena vrzmanja po ničemu, došlo je i vrijeme polaska. Ovaj put je već zašlo sunce, pa smo se vraćali po mraku. Stoga je put bio dosadan. Budući da smo žurili na vlak, nismo se ni zadržavali po gradu. Stoga još samo slika Tiszai pályaudvara, glavnog miškolčkog kolodvora:



Zgradu je 1901. izgradio - a tko drugi nego Ferenc Pfaff.

Vlakovi nam kreću gotovo istovremeno. Kupujem rezervaciju za Tulipán IC, no mjesta nema. Hm, izgleda da nam vlakovi ipak ne kreću istovremeno. Na sreću, ima jedan putnički ubrzo za Nyíregyházu, pa ću tamo naći nešto do Debrecena. A tamo bih mogao odraditi i jelo.
Pozdravljam se s Dánielom, odlazim na svoj putnički i nakon nekih sat vremena vožnje stižem u Nyíregyházu. Odlazim do kineskog restorančića, nešto nabrzinu čalabrcnem, jer vidim da mi za pola sata ide putnički vlak za Püspökladány. Dolazim natrag na kolodvor, vlak je već tamo. Nedjelja je navečer, to je vlak koji služi prvenstveno za lokalni promet (iako povezuje dva velika grada na svojoj ruti), ali unatoč tomu vlak ima čak 5 vagona. Eto, tako se slažu vlakovi u normalnim zemljama. Iako bi nekomu to možda bilo razbacivanje.
Stižem u Debrecen kako treba, po voznom redu, nije da je izlet baš bio uspješan, ali ipak, vidjeli smo tu čuvenu Lillafüredsku željeznicu.

Karta:



egerke @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 4, 2012
Godinu 2009/2010. proveo sam u Mađarskoj, u Debrecenu, gdje sam skupljao građu za svoj budući doktorat. No naravno, nisam sjedio čitavo vrijeme doma, nego i putovao uokolo, lunjao gradom i fotografirao ako se našlo štogod zanimljivog. Ali većinu vremena ipak sam sjedio doma. Laughing

Za početak ću vam pokušati predstaviti Debrecen. Debrecen je, s oko 220 tisuća stanovnika, drugi najveći grad u Mađarskoj, iako je deset puta manji od Budimpešte. Ustvari, Debrecen vodi mrtvu trku s Miskolcom, budući da oba grada imaju podjednak broj stanovnika. Smješten je na istoku Mađarske, na prostoru Alfölda, Velike mađarske ravnice, što znači da na desetke kilometara uokolo njega nema nijednog brda. Usto ne leži ni na kakvoj rijeci, što znači da bi po svim zakonitostima urbanizma trebao ostati zabačen gradić. Britanski putopisac Robert Townson zapisao je 1793: "Kakvim okolnostima može Debrecen zahvaliti svoj nastanak, ne znam, ali ne mogu si ni predočiti što je moglo natjerati trideset tisuća ljudi da odaberu za svoje obitavalište prostor na kojem nema ni izvora ni rijeke ni ogrjeva ni građevnog materijala..." Unatoč tomu, Debrecen se kroz povijest razvio u veliko urbano središte, iako je u svojoj osnovi ostao usporeni alföldski gradić.

Prosječni Hrvat Debrecen poznaje po dvije stvari - poznatim kobasicama debrecinkama (koje u šest prethodnih boravaka u Debrecenu nisam nijednom kušao) i lokalnom nogometnom klubu, koji je 2005. godine pošteno isprašio Hajduk, a 2009. godine je igrao i u Ligi prvaka. Klub se službeno naziva Debreceni Vasutas Sport Club, tj. Debrecenski željezničarski sportski klub, a zvao se i Debreceni Lokomotiv, odakle mu i nadimak Loki.
Grad je nastao u 13. stoljeću, ujedinjenjem nekoliko sela. 1361. dobiva status trgovišta, na što su Debrecinci jako ponosni (nazivaju se cívisek, tj. civisi = građani). Do 16. stoljeća postao je važno trgovačko središte, i to trgovine solju, koja se iz erdeljskih rudnika Tisom dopremala do područja na kojem se danas nalazi veliko Tisansko jezero, zapadno od Debrecena, a potom se preko puste vozila kolima za Debrecen. Silna stoljeća prijevoza soli na pusti su ostavila trag - u Hortobágyu, nekih 40-ak kilometara zapadno od Debrecena, tlo je toliko slano da na njemu rastu i neke mediteranske biljke.
U 15. stoljeću njime je jedno vrijeme vladao Stefan Lazarević, pa zatim Đurađ Branković, da bi potom pripao obitelji Hunyadi. Nakon pada pod Turke, ovaj se grad bez ikakvih fortifikacija našao posve izloženim, te je često morao umješno pregovarati kako bi bio pošteđen razaranja. Štitili su ga i Turci i Mađari. Grad se nalazio na raskrižju trgovačkih puteva između Erdelja, Slovačke i Alfölda. U 16. stoljeću dolazi reformacija, koja je u Debrecenu naišla na plodno tlo. Grad je prihvatio kalvinizam, i do dan-danas ostao središtem kalvinizma, što mu je donijelo nadimak "Kalvinistički Rim". Nažalost, sve do danas je zbog toga ostao pomalo konzervativan i puritanski. 1683. postaje slobodnim kraljevskim gradom. U 18. stoljeću u grad se vraćaju katolici, iako je grad zahvaljujući kalvinističkom kolegiju već stekao reputaciju kulturnog i obrazovnog centra (iz kalvinističkog kolegija razvit će se kasnije debrecensko sveučilište).

Inače, kad smo već kod kalvinizma, kažu da je velik broj samoubojstava među Mađarima, osim zbog jednoličnog pejzaža, dosta povezan i s pesimističnim kalvinističkim učenjem o predestinaciji. Da pojasnim, kalvinisti vjeruju da je Bog već odredio tko će se spasiti, a tko će propasti, i to se u načelu vidi po tome kako komu ide u životu. Dakle, ako ti ništa ne ide od ruke, po svoj si prilici predodređen za pakao. Iz Mađarske (odnosno iz Erdelja) potječe i jedna liberalna protestantska struja, a to su unitarijanci, koji odbacuju Trojstvo i kršćansku isključivost spasenja jedino po Isusu. Njih ne treba brkati s unijatima, koji su u biti grkokatolici (unijatima se nazivaju jer su, iako istočnog obreda, ostali u uniji s papom). Unijata također ima u susjedstvu Debrecena, u Erdelju, a u selu Máriapócsu pored Nyíregyháze nalazi se najveća mađarska grkokatolička crkva. Da završim ovaj vjerski ekspoze, osim kalvinista od protestanata su u Mađarskoj značajni još i evangelici (luterani), kojih ima razbacanih po enklavama uzduž slovačke granice te istočno od Szombathelya. 

Kada su 1849. carske trupe pod Jelačićevim vodstvom skršile otpor mađarske revolucije, revolucionarni vođe pobjegli su u Debrecen, gdje su proglasili detronizaciju Habsburgovaca (drugu - prva je bila Rákóczijeva, treća nakon Prvog svjetskog rata), a Debrecen je postao glavnim gradom Mađarske. Nije dugo potrajalo - već pola godine kasnije ruska je vojska pritekla u pomoć Habsburgovcima, a konačni se poraz Mađara odvio upravo kod Debrecena.

Nakon toga razvoj grada se nastavlja: 1857. dolazi željeznica, potom se u gradu nastanjuju banke, tvornice, osiguravajuća društva... 1884. Debrecen postaje prvi grad u Mađarskoj koji dobiva parni tramvaj (elektrificiran 1911.).
Nakon Trianonskog mirovnog ugovora, Debrecen se našao u blizini čak dviju granica - rumunjske i sovjetske. Rumunjska vojska čak je neko vrijeme i kontrolirala grad, u doba kaotične 1919. U međuratnim godinama, u Debrecenu se gradi prvi mađarski stadion, potom zgrada sveučilišta, a 1927. s radom započinje i Debreceni Nyári Egyetem, najdugovječnija ustanova za učenje mađarskoga jezika. Isprva je njezina namjena bila samo da spriječi odnarođenje onih Mađara koji su posttrianonskim granicama završili u drugim državama, no s vremenom je postala ustanova u kojoj su i ostali stranci mogli učiti mađarski. Tako sam uostalom i ja prvi puta stigao u Debrecen, još tamo 1998.
U Drugom svjetskom ratu Debrecen je teško stradao. Čak 70% zgrada je oštećeno, od toga je 50% bilo uništeno. Nakon rata ponovno je jedno kratko vrijeme glavni grad, a onda u eri komandnog gospodarstva ponovno gubi korak. Ipak, izgradnja novih modernih četvrti dovela je u grad novo stanovništvo, te je Debrecen devedesetih godina 20. stoljeća uspio prestići Miskolc na popisu najvećih mađarskih gradova.
Danas je Debrecen moderan, sveučilišni grad, u kojem studiraju studenti iz čitavog svijeta (nije rijetkost u tramvaju sresti Židove, Arape, crnce, Japance, Koreance...). U gradu se svake godine u kolovozu održava Cvjetni karneval.
Sjedište je mađarske županije Hajdú-Bihar. Dvostruko ime županije ukazuje na trianonsku podjelu. Nekoć se županija zvala samo Hajdú, sjedište županije Bihar bio je nedaleki Veliki Varadin (Nagyvárad). Nakon Trianona, Veliki Varadin i veći dio županije Bihar pripada Rumunjskoj (grad se danas zove Oradea, a županija Bihor), dok manji dio nastavlja postojati unutar granica Mađarske, s glavnim gradom Berettyóújfaluom. Poslije Drugog svjetskog rata taj je krnji djelić županije Bihar udružen s većom i cjelovitijom županijom Hajdú. Slična se stvar dogodila i drugdje gdje su trianonske granice isjeckale državu (Győr-Moson-Sopron, Borsód-Abaúj-Zemplén, Szabolcs-Szatmár-Bereg).

A sada slike. Zaštitni znak Debrecena, Velika crkva (Nagytemplom), najveća kalvinistička crkva na svijetu:



U njoj je proglašena detronizacija Habsburgovaca. A napravio je to on:



Lajos Kossuth, heroj mađarske revolucije, poznat po bahatom odgovoru Hrvatima koji su također 1848. željeli samostalnost: "Pa gdje vam je ta Hrvatska? Ne nalazim je na karti."
Ironično, Kossuth je mrzio i Slovake, a porijeklom je i sam bio Slovak.

Malo dalje niz ulicu je Mala crkva (Kistemplom), ili Krnja crkva (Csonka templom), jer nisu uspjeli završiti zvonik:



A postoji i još jedna kalvinistička crkva, u Kossuthovoj ulici:



Katolička katedrala Sv. Ane:



Zgrada županijske skupštine:



Csokonaijevo kazalište:



(Mihály Csokonai Vitéz je mađarski dramatičar s kraja 18. stoljeća.)

Sveučilište:



I kao antiklimaks, malo socijalističke arhitekture:



Spomenik Mađarskoj:



(lijevo je Gordan, moj frend koji mi je došao u posjet)

Natpis ispod kipa, koji prikazuje ženu s odrezanim udovima, kaže kako je to prikaz Mađarske koja oplakuje gubitak svoje djece nakon trianonskog ugovora.
Mađari još ni danas, 90 godina nakon tog ugovora, nisu prežalili gubitak tih teritorija, iako je nova Mađarska bila etnički mnogo homogenija od prijašnje. Zanimljivo, Mađari su zbog toga poprilično ksenofobičan narod. Najviše zamjeraju Rumunjima, jer su im "ukrali" Erdelj (a to je istina, Erdelj je za mađarsku povijest nešto kao Kosovo za srpsku, s tim da je mnogo dulje od Kosova imao važnu ulogu - skroz do 18. stoljeća bio je čuvar mađarskog identiteta), a Slovake ne podnose čisto zato što su ih uvijek smatrali nižim bićima (postoji uzrečica "A tót nem ember", tj. "Slovak nije čovjek."). Zapravo, od svih susjeda u normalnim su odnosima jedino s Hrvatima.
Inače, baš za praznik Revolucije 1956., 23. listopada, u Debrecenu su izbili nemiri u kojima je Mađarska garda, ultradesničarska organizacija, imala demonstracije na glavnom trgu. Ja nisam bio tamo, ali sam čuo u vijestima.

Inače, što se tiče neobičnog naziva „tót“, to je naziv koji Mađari koriste prvenstveno za Slavene, ponajviše za Slovake i Slovence. Etimološki je srodno s indoeuropskim korijenom za "pleme" (od toga irski tuath, velški i bretonski tud, ilirsko ime Teuta, te germanski korijen theod-, od kojega su Teutonci, Deutsch i tedesco). Drugi naziv koji Mađari imaju za ova dva naroda je "vend". Taj naziv imaju i Nijemci, prije svega za zapadne Slavene (Wenden), ali koji put i za Slovence (Slovenj Gradec = Windischgrätz). Korijen je indoeuropski korijen za "drag, prijatelj" (od toga npr. latinsko ime boginje Venere, hetitski glagol wenzi u značenju, da prostite, "jebati"). Isti korijen u mađarskome daje i riječ vendég, u značenju "gost". Mađari imaju još jedno staro ime za jedan slavenski narod, Srbe, a to je Rác. Vjerojatno je povezano s Raškom. U Mađarskoj inače postoji nekoliko srpskih naselja još iz doba bijega pred Turcima, a najpoznatija su dva u blizini Budimpešte: Szentendre (Sentandreja) i Ráckeve (Srpski Kovin). Obližnji Lórév (Lovra) ujedno je i jedino mjesto u Mađarskoj sa srpskom većinom. 

Naposljetku, još dvije sličice:



(stanica za skupljanje majčinog mlijeka)



(oprez - parkiranje na vlastitu odgovornost, ne ostavljajte ništa vrijedno u autu)

Za početak bi ovo bilo dovoljno.

egerke @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.