Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, prosinac 22, 2013




SRIJEDA, 1. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Svoje putovanje započinjem u Dubrovniku, no kako mi brod isplovljava tek iza podneva, jutro ću provesti u gradu. Prvo odlazim kupiti kartu i ostaviti ruksak na čuvanje, a potom rasterećen krećem prema Starom gradu.

Nakon nekih pola sata šetnje po već popriličnoj pripeci, stižem do Vrata od Pila:



Prema najraširenijoj teoriji, Dubrovnik su u 7. st. osnovali romanski iseljenici iz Epidaura (današnjeg Cavtata), koji su bježeći pred Avarima i Slavenima osnovali naseobinu na otočiću Laus, odvojenom od susjednog kopna uskim kanalom koji se pružao na mjestu današnjeg Straduna. S druge strane kanala, na obali, Slaveni su osnovali naselje Dubrava. Od imena Laus nastalo je romansko ime Ragusa, a od Dubrave Dubrovnik. Dva su se naselja u 11. st. spojila u jedinstveno mjesto. No nedavna su arheološka istraživanja otkrila da je naselje na Lausu mnogo starije i datira još u grčko doba, a da „kanal“ nije nikada postojao, već je posrijedi pješčani sprud, tj. Laus nije bio otočić, već samo izdvojena hrid.

U početku Dubrovnik, kao i svi romanski dalmatinski gradovi, potpada pod Bizant. Koncem 10. st. postao je sjedište nadbiskupije. 1205. zauzimaju ga Mlečani, pod čijom će vlašću ostati do 1358. Za mletačke je vlasti ipak imao određenu autonomiju, budući da su Dubrovčani sami birali svoje organe gradske vlasti. Dubrovnik je u to doba proširio svoje područje, priključivši pod svoju vlast Lastovo, a kasnije i Stonski rat (Pelješac), Dubrovačko primorje i Mljet. Oslobađanjem od Mlečana postaje formalnim vazalom Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, premda je svoje poslove uglavnom vodio neovisno, a plaćao je i godišnji danak od 500 dukata Veneciji. Nakon što je 1426. od Bosne kupio Konavle, zaokružen je teritorij Dubrovačke Republike koji će se održati do kraja njene egzistencije.

Dubrovačka je Republika bila trgovačka republika u kojoj su nosioci vlasti bile aristokratske porodice uglavnom romanskog porijekla. Na čelu republike nalazio se knez, kojemu je mandat trajao mjesec dana, kako bi se spriječila korupcija. Dubrovnik nije imao vojsku, samo redarstvo, a u slučaju rata pribjegavao je plaćeničkim snagama. Dubrovnik je prvi u Europi, 1416., zabranio ropstvo, a u 15. je stoljeću dosegao broj stanovnika od 40 000, koliko otprilike ima i danas. Dubrovačka mornarica u 16. je stoljeću treća najjača u svijetu. Trguje se s unutrašnjošću Balkana (dubrovački trgovci su i osnivači hrvatske naseobine Janjeva na Kosovu), a nakon dolaska Turaka, Dubrovčani i njima plaćaju danak kako bi ih pustili na miru. Iako je formalni moto republike bio „Non bene pro toto libertas venditur auro“, tj. „Nije dobro slobodu prodati ni za sve zlato“, neformalno se govorilo „Sa svakijem lijepo, ni sa kijem iskreno“. Dubrovačke su karake brodile čak i do obala Amerike i Indije. Nakon španjolske rekonkviste, mnogi su se iberski Židovi, čak i obraćeni, naselili u gradu.

Grad je dvaput teško stradao, prvi puta u požaru 1296., drugi puta u potresu 1667. Ovaj potonji je označio početak slabljenja moći Republike, koja je u to vrijeme već počela gubiti nadmetanje s atlantskim lukama Engleske i Nizozemske. Ofenziva protiv Turaka dovela je potkraj 17. stoljeća Dubrovačku Republiku u potpuno okruženje Mlečana, no oni su se ipak morali povući iz Popova polja i vratiti ga Turcima, a Dubrovčani su potom, kako bi se dodatno osigurali, Turcima ustupili i još dvije tampon-zone kako bi se spriječilo izravno razgraničenje Dubrovnika i Venecije. Te je tampon-zone kasnije naslijedila Bosna i Hercegovina: sjeverna i danas postoji kao Neumski koridor, dok je južna, ona u Sutorini, 1947., nakon sporazuma Đure Pucara, Avde Hume i Blaže Jovanovića, ustupljena Crnoj Gori, u zamjenu za korekciju granice na području Sutjeske.

U 18. st. Dubrovnik ponovno doživljava kratkotrajni procvat, ovaj puta kao građanska republika, jer je moć vlastele oslabjela. Republika u tom razdoblju ima u svijetu čak 85 konzulata. 1776. Dubrovačka je Republika prva priznala neovisnost Sjedinjenih Američkih Država.

26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi francuska vojska, a Republika je formalno ukinuta 31. siječnja 1808. Nakon što su Ilirske provincije pripojene Austriji, Dubrovčani pokušavaju obnoviti autonomiju, čak dižu i bunu, no nju je ugušila austrijska vojska. Grad je otada dijelio sudbinu ostatka Dalmacije, s izuzetkom doba Kraljevine Jugoslavije, kada je bio dijelom Zetske banovine.

Najteže trenutke u svojoj povijesti Dubrovnik je proživio tijekom tri jesenska mjeseca 1991., kada su snage JNA i JRM držale grad u okruženju, te granatirale između ostaloga i staru gradsku jezgru, oštetivši pritom oko 30% zgrada. Najteži napad dogodio se na dan sv. Nikole, 6. prosinca 1991., kada je na staru gradsku jezgru palo više od 2000 granata. Iako je primirje potpisano krajem 1991., posljednje su se jedinice jugoslavenske vojske s tog područja povukle tek u svibnju 1992.

Nakon rata, Dubrovnik polako zadobiva svoju ulogu koju je imao u turizmu Hrvatske prije rata, a ubrzo je i premašuje. Nazvan Biserom Jadrana, Dubrovnik je od 1979. na popisu Svjetske baštine UNESCO-a, prvenstveno zahvaljujući staroj gradskoj jezgri, jednoj od najbolje očuvanih fortifikacijskih cjelina u Europi. Stara je gradska jezgra praktički u potpunosti nanovo sagrađena nakon potresa 1667., što objašnjava planski raster ulica i arhitektonsku ujednačenost, napose na Stradunu.

Dubrovnik je i kulturno središte. Nazvan Hrvatskom Atenom, još je od renesanse razvijao bogatu književnost na lokalnom slavenskom jeziku, unatoč tomu što je službeni jezik grada i Republike bio isprva latinski, a kasnije raguzejski dijalekt dalmatskoga. Inače, u Dubrovačkoj Republici talijanski je utjecaj išao uglavnom preko književnog, toskanskog narječja, što se npr. vidi po sačuvanom s u talijanskim riječima u kojima se u dalmatinskim govorima čuva mletačko š: festa/fešta, soldi/šoldi...

Vrata od Pila, na kojima se nalazim, zapravo su pleonazam – naime, čitav predio Pile dobio je ime po grčkoj riječi pyloi – vrata. Sastoje se od dva dijela: vanjski je sagrađen 1573., a unutarnji 1460. Razlog tih dvostrukih vrata zapravo je to što se nekoć ovdje nalazila tvrđava, koja je srušena 1818. Desno od današnjih vrata nalazi se kula Bokar (ili Zvijezdan), jedna od pet glavnih gradskih utvrda (Bokar, Minčeta, Sv. Ivan, Revelin i Lovrijenac).

U međuprostoru između unutarnjih i vanjskih Vrata od Pila nalazi se ova karta, s oštećenjima koja je u staroj gradskoj jezgri prouzročila opsada grada:



Ukratko, svaka crna oznaka predstavlja pogođeni objekt ili pogodak u pločnik. Crvene oznake predstavljaju objekte koji su spaljeni.

Nakon prolaska kroz unutarnja vrata, otvara mi se pogled na početak Straduna:



Službenog imena Placa, Stradun (od tal. stradone – uličetina) je glavna i najšira ulica u Starom gradu. Proteže se od Vrata od Pila do trga Luža ispred palače Sponza. S moje lijeve strane na prethodnoj se slici nalazi franjevačka crkva Male braće, a lijevo od ulaza može se vidjeti i zanimljiva istaka, koju detaljnije vidimo na idućoj slici:



Ova je istaka služila za pomilovanja. Naime, osuđeniku je bila pružena prilika da izbjegne kaznu ako bi se, stojeći na tom kamenu, uspio okrenuti za 180°, a da istovremeno ne padne s njega. Iako na prvi pogled izgleda lagano, kamen je dosta sklizak, malo ukošen i praktički je nemoguće izvesti takav manevar.

Nasuprot crkvi je Velika Onofrijeva česma, sagrađena 1438.:



Zajedno s Malom Onofrijevom česmom na trgu Luža, služila je za vodoopskrbu grada.

Promičem Stradunom među hrpama turista. Dubrovnik od ožujka do listopada dnevno prožvače ljudski tovar barem dva do tri cruisera. Stari se grad polako ali sigurno pretvara u nešto slično Veneciji, svom negdašnjem ljutom rivalu – postaje gradom u kojem se ne isplati živjeti, jer cijene nekretnina odlaze u nebo, a vlasništvo nad nekretninom ne donosi ništa osim prestiža – samo neprestanu gužvu, buku... Dok se Venecijanci sele u Mestre, Dubrovčani se sele u Gruž, Mokošicu...

Naposljetku, evo me na trgu Luža. Trgom dominira Orlandov stup, izgrađen 1418., koji prikazuje legendarnog viteza Orlanda koji je navodno pomogao gradu u obrani od Saracena:



Na stupu trenutno vijori barjak Dubrovačke Republike, što označava da traju Dubrovačke ljetne igre, kulturna manifestacija koja se u gradu održava od 1950.

Orlandov je stup inače bio mjesto na kojem su glasnici čitali važne obavijesti građanima, a ovdje su se izvršavale i kazne. Srušen je u oluji 1825., a obnovljen 50 godina kasnije.

Inače, duljina vitezove podlaktice, 51,2 cm, čini tzv. dubrovački lakat, temeljnu jedinicu mjere Dubrovačke Republike. Kako se radi kalibracije ne bi trebalo verati po stupu, ista je označena i na postolju:



Iza Orlandova stupa je i crkva Sv. Vlaha:



Crkva je izgrađena u baroknom stilu početkom 18. stoljeća, na mjestu ranije romaničke crkve iz 14. st. koja je izgorjela u požaru 1706. Na oltaru se nalazi pozlaćeni kip sv. Vlaha, zaštitnika grada, izrađen u 15. st., koji u rukama drži maketu grada iz doba prije potresa.

Sveti Vlaho je inače zaštitnik Dubrovnika od 972., nakon njegova ukazanja plebanu Stojku prilikom jedne mletačke opsade grada, koja je u posljednji čas osujećena.

Nasuprot crkve Sv. Vlaha nalazi se palača Sponza:



Ova palača iz 16. st. prvo je bila carinarnica, a kasnije i kovnica novca. U Sponzi je osnovana i prva književna institucija u Dubrovniku, Akademija složnih, a tu je bila i prva škola.

Prolazim dalje prema katedrali:



Dubrovačka je katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a građena je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, na mjestu starije katedrale uništene u potresu.

Skrećem desno od katedrale i dolazim do Gundulićeve poljane, gdje se nalazi gradska tržnica:



A potom se vraćam do Kneževa dvora, koji se vidio već i na slici katedrale:



Zgrada Kneževa dvora potječe iz 15. st., premda je nekoliko puta obnavljana, budući da se u njoj, između ostaloga, nalazilo i skladište baruta koje je u nekoliko navrata letjelo u zrak. Unutrašnjost zgrade oštećena je i u potresu 1667. Inače, Knežev je dvor bio stan kneza za vrijeme njegova jednomjesečnog mandata, sve u skladu s geslom „Obliti privatorum publica curate“ – Zaboravivši na privatno, brinite se o javnome. Knez, osim zbog protokolarnih obaveza, nije smio napuštati dvor tijekom mandata. U zgradi su se osim kneževa stana nalazile i dvorane Velikog i Malog vijeća, sudnica, zatvor, oružarnica i već spomenuta barutana.

Inače, na slici se lijepo vidi i brdo Srđ koje dominira Starim gradom, te s kojega je i izvršen najveći broj napada na staru gradsku jezgru tijekom opsade 1991. Sv. Srđ (Sergeus) bio je zaštitnik grada prije sv. Vlaha.

Prošavši kroz Vrata od Ponte, ulazim u staru gradsku luku:



Stara gradska luka danas uglavnom služi za vezivanje lokalnih brodica, izletničkih brodova za Lokrum i čamaca kojima se gosti s cruisera prebacuju u grad. Veliki brodovi pristaju u gruškoj luci, na sjevernoj strani grada. No u doba Dubrovačke Republike, ovo je bila glavna gradska luka.

Struktura s tri luka u sredini slike je gradski arsenal.

Iz Starog se grada na ovoj strani izlazi kroz Vrata od Ploča, a pored njih nalazi se i tvrđava Revelin, dovršena sredinom 16. stoljeća:



Ja obilazim tvrđavu Sv. Ivana, koja stoji na ulazu u luku, te izlazim na lukobran Porporelu. Lukobran je izgrađen 1870-ih, a tijekom njegove gradnje nevrijeme je na obalu izbacilo kamen teži od 3 tone, koji je potom ugrađen u lukobran.

S Porporele puca pogled na Lokrum (tal. Lacroma):



Ovaj je maleni otok zaštićen kao prirodni rezervat. Na njemu se nalazi botanički vrt, napušteni benediktinski samostan i malo kraško jezerce, nazvano Mrtvo more. Na Lokrumu se navodno 1192., pri povratku iz Trećeg križarskog rata, od oluje spasio i engleski kralj Richard Lavljeg Srca. Za Lokrum je vezano i prokletstvo, koje su na njega navodno bacili benediktinci koje su s otoka potjerali Francuzi, a koje će snaći svakoga tko postane privatnim vlasnikom Lokruma. I doista, tijekom idućih stotinjak godina svi su vlasnici Lokruma, među njima uglavnom članovi obitelji Habsburg, doživljavali neobične fatalne nesreće, sve dok nisu izgubili i krunu, a otok pripao novonastaloj Državi SHS.

S Porporele puca pogled i na Lazarete:



Dubrovnik je prvi u svijetu uveo instituciju karantene, još u 14. stoljeću, u doba epidemije kuge. Nakon nekoliko manjih lazareta u okolici grada, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće sagrađen je kompleks lazareta na Pločama. Tada je ujedno i razdoblje karantene s 30 produženo na 40 dana (odakle i naziv karantena – quarantina, prema quaranta „40“). Ovaj impresivan kompleks, s 10 dvorana i 5 dvorišta danas je mjesto multimedijalnog muzeja i umjetničke radionice.

Pogled na tvrđavu Sv. Ivana, s obaveznim sv. Vlahom u niši:



Današnji oblik tvrđava Sv. Ivana ima od 1557., kada su povezane manje tvrđave Od mula i Gundulićeva. U unutrašnjosti tvrđave danas se nalazi Akvarij i Pomorski muzej.

Vraćam se u unutrašnjost Starog grada. Na gradskom zvoniku slikam zelence:



Zelenci su dva bakrena kipa (nazvani Maro i Baro) koji udaraju u zvono koje je 1506. izradio čuveni zvonar Ivan Rabljanin. Današnja verzija gradskog zvonika potječe iz 1929., umjesto starog zvonika koji je stradao u potresu 250 godina ranije.

Odlučujem predahnuti u onom istom pubu od sinoć, a potom još navraćam i u poznati sendvič-bar Škola, u jednoj od ulica okomitih na Stradun. Reputacija Škole doprla je i do mene. Zaključak: sendviči su ukusni, kao i štrudl od jabuka, no cijena je definitivno previsoka. Nažalost, to je Dubrovnik, gdje nije rijetkost niti cijena od 25 kn za pivu od 0,25 l.

Lagano se bliži vrijeme polaska mog broda, pa krećem prema Gružu. S Pila slikam Minčetu:



Minčeta je izgrađena 1464., a povod je bio napredovanje turske vojske na Balkanu nakon pada Carigrada. To je najviša točka dubrovačkih zidina i najjači fortifikacijski objekt u njihovom sklopu, sa zidovima debljine 6 metara.

Put do Gruža vodi uz uvalu Boninovo:



Krajolik uvale nagrđen je modernim zdanjem hotela Libertas:



Spuštam se u Gruž, podižem prtljagu i ukrcavam se na brod, dobru staru Postiru, jedinu preživjelu od svoje vrste, koja održava liniju iz Dubrovnika za Elafite.

Pogled na cruisersku gužvu u gruškoj luci, a tu je i Liburnija, spremna da isplovi na dužobalni put prema Rijeci:



Pogled na poluotok Lapad, koji zatvara grušku luku sa zapada:



(Zgrada na sredini je Villa Elisa, u kojoj je danas Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku.)

Isplovljavamo, promičući uz ove ogromne ploveće hotele:



Te dolazimo do mosta preko Rijeke Dubrovačke:



Inače, zanimljivo je da tim mostom sve do ovog dolaska u Dubrovnik nisam nijednom prošao licem okrenut prema jugu. Uglavnom sam se njime vraćao na raznim povratcima s Balkana ili iz još veće daljine. Onaj jedini put kad sam njime išao prema jugu, sjedio sam u Nikolinom friško razbijenom autu, natraške uspetom na karambol transport. Laughing

A taj famozni sudar, na našem putovanju u Albaniju 2007., dogodio se tamo negdje:



Pogled u dubinu Rijeke Dubrovačke, prema Mokošici:



Još jedan uplovljava:



Dva su već u Gružu, a ako se ne varam, jedan ili dva su i pred Starim gradom.

Na izlasku iz gruške luke prolazimo pokraj otočića Daksa:



Daksa je u povijesti bila dom franjevcima koji su od 13. st. živjeli u samostanu Sv. Sabine. Na otoku je postojao i križni put za sva mjesta u okolici. Sakralne objekte na otoku uništila je francuska vojska početkom 19. st., a potom je otok bio u privatnom vlasništvu kneza Aleksandra Poninskog, koji je pokušao obnoviti samostan, te je čak u njegovu sklopu utemeljio i vrijednu biblioteku, no stvari su zamrle dolaskom Prvog svjetskog rata. U listopadu 1944. na Daksi su partizani strijeljali 53 osobe, navodno optužene za kolaboraciju s narodnim neprijateljima. U doba SFRJ taj se zločin zataškavao, a javno se o njemu počelo govoriti tek potkraj osamdesetih godina. Do danas još nije provedena službena istraga, niti je itko proglašen odgovornim za to nedjelo. Među strijeljanima su inače bili i isusovac Petar Perica, autor pjesme Rajska Djevo, kraljice Hrvata, kao i tadašnji gradonačelnik Dubrovnika, Niko Koprivica.

S vanjske strane Lapada nalazi se niz hridi, nazvanih jednostavno Grebeni:





Svjetionik na Grebenima podignut je 1872., i izložen je snažnim valovima koji su znali čak i razbijati prozore na njegovoj zgradi.

Niz otoka koji se u geomorfološkom smislu nastavljaju na Lapad, nosi naziv Elafiti, prema grčkoj riječi elaphos = jelen. Ukupno ih ima 15-ak, premda su samo 4 veća, a 3 nastanjena. Brod kojim plovim pristaje na sva tri nastanjena Elafita.

Prvi u nizu je Koločep:



U lokalnom dijalektu poznat kao Kalamota (prema tal. Calamotta), Koločep je najjužniji stalno naseljeni hrvatski otok. Jedino naselje, Koločep, sastoji se od dva zaseoka, u dvjema nasuprotnim uvalama. Na jugoistoku je Gornje Čelo, a na sjeverozapadu Donje Čelo. Zvuči pomalo kontraintuitivno da južniji zaseok nosi pridjev „gornji“ u svom imenu, međutim to nije rijetkost u jadranskoj toponimiji – zbog orijentacije obale u smjeru SZ-JI u pravilu je južni kraj otoka obično i istočniji, tj. bliži izlasku sunca, a kako sunce izlazeći ide uvis, odatle veza s pridjevom „gornji“.

Koločep je u doba Dubrovačke Republike bio važan centar brodogradnje, a s njega su bila i dva člana posade Kolumbove Santa Marie. Prije nekoliko godina na Koločepu je lansiran projekt Otok znanja, s idejom privlačenja domaćih i stranih stručnjaka na otok, no neslavno je propao nakon što je udruga koja se njime bavila završila u dugovima.

Uplovljavamo u Donje Čelo:







Na Koločepu, kao što se vidi, nema automobila.

Još jedan pogled na mjesto:



I krećemo prema susjednom Lopudu:



Po izlasku iz zavjetrine Koločepa, na zapadu se otvara pogled na otočić Sveti Andrija, s jednim od najjačih jadranskih svjetionika:



Na otočiću je nekoć bio benediktinski samostan, u koji su ljudi obično dospijevali po kazni, budući da je bio nepristupačan. Stradao je u potresu 1667. i nije obnovljen. Svjetionik postoji od 1872.

Koločep ostaje za nama:



A mi se križamo s trajektom Porozina:



Sudeći po imenu, on je zalutao u ove krajeve...

Idući otok na redu je Lopud (tal. Mezzo – Srednji, jer je središnji od triju naseljenih Elafita). Otok je naseljen još od predrimskog doba. Grci su ga zvali Dalafota, Rimljani Lafota, odakle i naše ime Lopud. Slaveni su ga naselili već u 9. st.

Lopud je bio jedno od regionalnih središta Republike, s preko 1000 stanovnika, a imao je i vlastitu trgovačku flotu i brodogradilište. Brojni su dubrovački plemići ovdje podizali svoje ljetnikovce, a otok ima i 24 crkve i 2 samostana (franjevački i dominikanski).

Franjevački nas dočekuje pri uplovljavanju u luku:



Pogled prema još uvijek bliskom kopnu:



I ovdje postoji arhitektonska šaka u oko u vidu hotela Lafodia:



Jedino naselje na otoku je Lopud, u koji upravo pristajemo:







Izgleda lijepo, iako gužvovito, plaža u mjestu je prepuna. Inače, Lopud je poznat i po pješčanoj plaži Šunj na jugoistočnoj strani otoka.

Još jednom crkva Sv. Marije od Špilice, u sklopu franjevačkog samostana:



Poznati Lopuđanin bio je inače i Miho Pracat, dubrovački trgovac, prvi građanin kojemu je Republika podigla spomenik, u dvorištu Kneževa dvora.

Još par vizura Lopuda prilikom isplovljavanja:







Dok plovimo prema susjednom Šipanu, u daljini se već nazire i Mljet:



A pred nama je Šipan:



Osvrt na Lopud:



I uplovljavamo u luku Suđurađ na Šipanu:





Otok Šipan (tal. Giuppana) najveći je u skupini Elafita, a ujedno i jedini koji ima dva naselja – Suđurađ na jugoistočnoj i Šipansku Luku na sjeverozapadnoj strani otoka. U prošlosti je bilo još nekoliko manjih zaseoka, no oni su danas opustjeli. Zanimljiv je podatak da je Šipan otok s najviše maslinovih stabala po broju stanovnika na svijetu. Udaljenost od Dubrovnika, a i veličina otoka, pogodovali su odabiru Šipana kao ljetovališta dubrovačke vlastele, tako da se na otoku nalaze 42 ljetnikovca, a i 34 crkve. Najveći ljetnikovac nalazi se u središtu Suđurđa, a pripadao je lokalnom trgovcu Vici Stjepoviću-Skočibuhi. Njegove kule dominiraju središtem Suđurđa:



Vice Stjepović-Skočibuha bio je dubrovački trgovac i brodograditelj iz 16. st., najugledniji poduzetnik svoga doba. Zbog radišnosti i ugleda Republika mu je ponudila plemićku titulu, no on ju je odbio jer nije obuhvaćala njegovu djecu. Ironično, budući da nijedno od njegovih desetero djece nije imalo muških potomaka, prezime Stjepović-Skočibuha je u idućoj generaciji izumrlo.

Ljetnikovac je sagrađen 1563., zbog obiteljskih nesuglasica, na mjestu negdašnjeg Vicinog brodogradilišta. To je jedini potpuno očuvani objekt dubrovačke ladanjske arhitekture u Hrvatskoj, a u njemu se nalazi i jedini sačuvani drveni balkon iz 16. st. na Mediteranu.

Izlazim s broda i približavam se ljetnikovcu:



Veličina ljetnikovca poprilično odudara od ostatka Suđurđa, koji je u biti maleno selo, stisnuto u najdubljem dijelu uvale, a kako ljetnikovac zauzima gotovo čitavu dolinu, ostale su se kuće morale izmaknuti na susjedne obronke ili se stisnuti uz obalu.

Šećem uokolo, bilježeći ostatke drugih ljetnikovaca:



Jedna od kula ljetnikovca Stjepović-Skočibuha:



Ljetnikovac je u privatnom vlasništvu, te je nedavno obnovljen. Zato i nije dopušten slobodan ulaz, premda bi se vjerojatno na zahtjev moglo zaviriti, no ja nisam pokušavao. Ranije je služio kao muzej.

Uličica:



Pogled na drugu stranu Suđurđa:



U središtu, na svojevrsnom trgu, nalazi se spomenik tisućgodišnjici hrvatskog kraljevstva:



Zapravo ironično, budući da Šipan nije pripadao Tomislavovoj državi.

Uspeo sam se i na drugi obronak i uslikao ljetnikovac i iz ovog kuta:



Budući da nisam imao gdje odložiti stvari, Suđurđem sam kružio s ruksakom na leđima, što me poprilično iscrpilo. Sjedam stoga na limunadu u jedan od kafića na obali. Pored mene je neka hrpa Španjolaca na dnevnoj ekskurziji iz Dubrovnika. Smiješno mi je kako izgovaraju toponime u okolici Dubrovnika, vjerojatno planirajući izlet za sutradan: Kavtat, Eston, a govore i o poznatom restoranu „Kapetanova kuka“. Laughing

Kupujem novu bocu vode (tijekom putovanja svaki sam dan popio litru i pol do dvije vode), te odlučujem da neću čekati autobus za Šipansku Luku, nego ću se pješice uputiti 5 km dugom cestom kroz polje do drugoga mjesta.

Na izlasku iz mjesta primjećujem znak za lovište, te prometni znak koji me upozorava na opasnost od veprova na cesti. Hm, jesam li baš postupio najpametnije?

Šipan se sastoji od dva usporedna bila, između kojih se nalazi plodno polje. Krajolik polja mi liči kao da je negdje u Istri:



Cesta vodi istočnim rubom polja. Negdje na polovici puta križam se s autobusom koji tek ide u Suđurađ. Očito sam dobro odabrao.

Jedan od ljetnikovaca u polju:



Na samom kraju, prije Šipanske Luke, slijedi kratki uspon, prije no se počnem spuštati u mjesto.

Na vrhu se smjestio kasnogotički Knežev dvor, podignut 1450., u kojem je bilo sjedište dubrovačke vlasti na otoku:



Pogled prema Šipanskoj Luci, te u daljini Jakljanu, Olipi i Pelješcu:



Spuštam se u mjesto, te usput opažam ovu zanimljivu uličicu:



Obalno šetalište u Šipanskoj Luci:



Dojam je bolji od Suđurđa. Suđurađ mi je izgledao kao tipično otočko selo, u kojem se unatoč ljetnikovcu osjeća težački duh, Šipanska Luka ima određene elemente urbanosti.

Pogled na mjesto, u sredini prve slike hotel Šipan:





Vrijeme je ručku. Odabirem jednu od konoba na obali. Inače, većina lokala u kojima sam jeo tijekom tih dva tjedna cilja na nautičare, tako da sam se osjećao kao uljez kada bih došao sa svojim ruksakom i bocom vode, znojan, iscrpljen i opaljen suncem. Isto tako, zanimljivo je da dosta tih lokala ne prima kartice, premda se ne očekuje da će strani nautičari prvo tražiti bankomate, pogotovo po udaljenijim otocima.

Odabrao sam domaće lignje s pirjanim miješanim povrćem, te butelju rukatca, pelješkog bijelog vina. Nažalost, nisu imali vino na čaše, tako da sam se morao potruditi sâm riješiti čitavu butelju. Laughing

Evo ručka:



Cijena je odgovarala ciljanoj klijenteli: otprilike 300-tinjak kn. Undecided

Imam još vremena do polaska moga prijevoza za dalje, pa lunjam uz more dalje prema sjeveru, gdje se nalazi plaža Šipanske Luke. S druge strane, Šipan je na jednom mjestu skoro prekinut:



Vjerojatno je nekoć to i bio drugi otok, koji je s vremenom srastao sa Šipanom.

Vozni red i lapsus:



Napokon se u sumrak pojavljuje katamaran Melita, koji će me prebaciti do mog večerašnjeg prenoćišta, Sobre na Mljetu. Katamaran dolazi iz Dubrovnika, a u pojedine dane plovi i dalje od Mljeta, sve do Lastova.

Isplovljavamo iz Šipanske Luke:





S lijeve strane Jakljan, četvrti od velikih Elafita, jedini nenastanjen, s desne strane Olipa, u daljini se vidi Mljet:



Još jedan pogled na Jakljan:



Na Jakljanu se nekoć nalazilo odmaralište za djecu iz Beograda, kasnije je bez naknade ustupljen na korištenje udruzi Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne, a potom ga je kupio Goran Štrok. Trenutna mi sudbina otoka nije poznata.

Prolazimo između Jakljana i Olipe:



Pogled na Olipu, najzapadniji od Elafita:



Ovo iduće brdo već je najjužniji dio Pelješca:



Inače, prolaz Mali Vratnik, koji odvaja Olipu od Pelješca, također je jedan od kandidata za prolaz između Scile i Haribde, premda je općeprihvaćeno mišljenje da je taj prolaz današnji Messinski tjesnac. Teoriju po kojoj je Odisej plovio Jadranom prvi je iznio Dubrovčanin Aristid Vučetić, koji je uspoređujući stihove Odiseje, pravce vjetrova tamo opisane, kao i jadransku geografiju, uspio identificirati pojedine lokacije iz Odiseje duž istočne obale Jadrana. Tezu je nedavno putopisno razradio Jasen Boko, i meni se, moram priznati, čini plauzibilnom. Kako bilo da bilo, Mali je Vratnik u doba oluja izuzetno neugodno mjesto za boravak, tako da teza o Scili i Haribdi nije preuveličana.

Mi uzimamo kurs prema Mljetu:



S druge strane je bolji pogled:



Jakljan i Šipan s vanjske strane (u daljini se vidi i Lopud):



Ovo s desne strane bi trebao biti Mali Vratnik:



Negdje u sâm sumrak doplovljavamo do Sobre:



Mljet (tal. Meleda, lat. Melita) je osmi najveći hrvatski otok, i daleko najveći od dubrovačkih otoka. S obzirom da dijeli latinsko ime s mnogo važnijom Maltom, često je dolazilo do zamjene tih dvaju otoka u raznim spisima. Tako se vjeruje da se brodolom svetog Pavla, koji se obično smješta na Maltu, u biti dogodio na Mljetu, a neki kinolozi smatraju i da je Mljet izvorna domovina pseće pasmine maltezera. Tumači Odiseje u Mljetu prepoznaju Ogigiju, otok na kojemu je Odisej proveo deset godina u društvu nimfe Kalipse.

Mljet je najšumovitiji hrvatski otok (preko 70% površine je pod šumom), te je ujedno najrjeđe naseljen od većih hrvatskih otoka. Na Mljetu ne postoji nijedno naselje gradskog tipa – najveće selo je Babino Polje, s 350-ak stanovnika, u kojem je središte općine. Zapadni dio otoka proglašen je 1960. godine nacionalnim parkom. Specifikum toga dijela vrlo je duboki morski zaljev, praktički izdvojen od morskog ekosistema, koji se dijeli na dva dijela, Veliko i Malo jezero. U Velikom se jezeru nalazi otok Sv. Marije s benediktinskim samostanom iz 12. st. U biti, jezera su svojedobno bila posve odvojena od mora, no prvo su benediktinci prokopali kanal do mora, iskoristivši pritom snažnu struju u kanalu za pokretanje mlina, da bi potom u doba Josipa Broza Tita kanal bio dalje proširen, kako bi Tito sa svojom jahtom mogao uploviti u jezero.

Prvi stanovnici Mljeta bili su Iliri, koji su se ovamo doselili prije 4000 godina. Iz toga razdoblja potječe mnoštvo gradina – utvrda od suhozida koje su služile za izviđanje i obranu. Iliri su s vremenom izgradili i grad Melitusa, na mjestu današnjega naselja Polače. Nakon rimskog osvajanja Melituse, ona postaje važna luka i gradsko središte koje se održalo i nakon propasti Rimskog Carstva. Slaveni, Neretvani, na Mljet stižu u 8. st. Uglavnom su se zadržavali na istočnom dijelu otoka, dok je zapad i dalje bio romanski. Krajem 10. st. dolazi do sukoba dvaju elemenata na otoku, nakon čega poraženi Romani odlaze, a današnje Polače odumiru, te će ostati nenastanjene sve do 19. st. Nakon poraza Neretvana, Mljet redom potpada pod vlast Zahumlja, Duklje i Raške. U doba raške vlasti na Mljet dolaze benediktinci iz Apulije, a ispravom kralja Stefana Prvovenčanog benediktinci postaju feudalni gospodari cijeloga Mljeta, te vazali Raške. U drugoj polovici 14. st. Dubrovčani diplomatskim igrama pokušavaju pobuniti lokalno stanovništvo protiv benediktinaca, no nakon uspješne bune sami priključuju Mljet svojoj vlasti. Mljet je u sastav Republike uključen 1410. i tamo je ostao sve do njene propasti. Unatoč tomu, benediktinski se samostan održao sve do kraja Republike, pa su tako u njemu boravili i poznati književnici Mavro Vetranović i Ignjat Đurđević.

U doba Drugog svjetskog rata, Mljet je okupirala Italija, čime je bio odvojen od susjednog kopna, koje je ostalo pod vlašću NDH.

1911. austrijska je uprava na Mljet donijela nekoliko primjeraka indijskog sivog mungosa, koji su ubrzo posve istrijebili zmije otrovnice. Međutim, kako nemaju prirodnog neprijatelja, mungosi su postali napast za ostale životinje na otoku, često koljući kokoši i inu perad.

Zanimljivo je spomenuti da je Mljet domovina legende o divu Regoču, koju je zapisala Ivana Brlić-Mažuranić.

Na otoku je endemična tzv. mljetska bolest (keratosis palmoplantaris transgrediens), zadebljanje kože na dlanovima i tabanima, koja se razvila u selu Koritima na istoku otoka, u kojem je nekoć bila dubrovačka karantena za oboljele od gube.

Pred nama je trajektno pristanište u Sobri, koje se nalazi sa suprotne strane zaljeva od ostatka mjesta:



egerke @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 29, 2012
Ideja se rodila još 2006., za vrijeme Nikolinoga i moga izleta u Sarajevo. Tijekom toga izleta natuknuo sam kako bismo iduće godine mogli u Crnu Goru, da i to malo obiđemo autom. E, onda je krenulo: ako smo već u Podgorici, pa baš bismo mogli skočiti i do Skadra...a onda, kada smo već tamo, mogli bismo i do Tirane...i tako je s vremenom to postajao sve više izlet u Albaniju, a Crna je Gora postala samo prolazna stanica.

Sastav ljudi za izlet bio je kolebljiv: isprva samo Nikola i ja, svi ostali koji su izrazili interes s vremenom bi odustajali - a onda nam se početkom ljeta u ideji pridružio i Mate. Tako je oformljena trojka koja će pokoriti predrasude Hrvata o Albaniji.

Dogovoreni početak akcije bio je petak, 17. kolovoza, kada sam se ja iz Zlarina otputio do Nikole u Živogošće, a onda smo se idućeg dana obojica vlakom iz Ploča uputila na vikend u Sarajevo, gdje smo se našli s Matom. No kako taj vikend nije bio ništa spektakularno, izostavljam taj dio putovanja. U nedjelju navečer vraćamo se u Živogošće na spavanac.

PONEDJELJAK, 20. KOLOVOZA 2007.




Rano buđenje, oko 7 sati, otkriva nam da je Nikola, naš vozač, te noći spavao samo pola sata, jer ga je uhvatila nesanica, pa je noć proveo lutajući po plaži, a usnuo je malo pred jutro. No, uvjerava nas da može voziti, i da uopće ne osjeća umor. I tako se trpamo u auto, te krećemo u veliku avanturu.
Nakon tankanja benzina u Gradcu, i prijeđene doline Neretve, prolazimo Neum, a onda Nikolu počinje svladavati umor. Zaključuje da mora malo odrijemati, te skreće na pokrajnju cesticu do nekoga smetlišta blizu odvajanja ceste za Ston. Dok on drijema u autu, Mate i ja se šećemo smetlištem, tražeći put do obale Malostonskoga zaljeva (inače, mislim da je isti strogi rezervat prirode, dakle područje u kojemu je zabranjena ikakva ljudska djelatnost). U želji da Nikolu održimo budnim, na obližnjoj benzinskoj kupujemo mu i Red Bull. Po povratku do auta, uviđamo da se dotični već probudio, i da nije baš oduševljen energetskim čudom koje mu Mate i ja nudimo. Ipak otpija par gutljaja, zaključuje da je dovoljno budan (iako se Mate nudio da on vozi - premda je vozačku zaboravio u Zagrebu), te krećemo prema Dubrovniku.
Negdje oko Slanog zovemo Orsata kako bismo provjerili je li u Dubrovniku, e ne bi li pala neka kava. Jest. Na sreću, kako će se kasnije uvidjeti.
Pet minuta prije no ćemo ući u Dubrovnik obavješćujemo ga da bude spreman pred kućom, da ćemo ga pokupiti i idemo na kavu. A onda se događa...

...križanje u mjestu Lozica, na kojemu se desno skreće za Mokošicu, te se starom cestom oko Rijeke Dubrovačke ulazi u Gruž, a lijevo se ide na Most dr. Franja Tuđmana. Razgovarajući i razmišljajući o nečemu odjednom me prene kočnica na koju je Nikola silovito stao. Auto ispred nas približava nam se, sporo, ali ipak dovoljno brzo da vidimo da nećemo stati prije nego što se na njega naslonimo. Tj., mislio sam da ćemo se samo nasloniti, ali su te moje nade nestale kada se hauba počela pigati. Tada smo stali, zaustavljeni sigurnosnim pojasom.

Izlazak iz auta pokazuje vrlo gadnu sliku. Auto ispred nas, Peugeot 405, ima samo malo napuknuti stražnji odbojnik. Naš auto, Toyota Carina II, ima razbijenu masku, oba fara vise na žicama, hauba je iskrivljena i, kako ćemo kasnije ustvrditi, zaglavljena. Iz Peugeota bosanskih tablica izlaze tri putnika, od toga dvojica blizanci, slični kao jaje jajetu. Mate odmah zove policiju, dok je Nikola očajan. Ponavlja "Ništa od Albanije..." Ja ga, kao osoba koja se nikada ne miri s negativnom realnošću, odmah počinjem uvjeravati da nema mjesta očaju iako je to što nam se dogodilo gadna stvar, ali ipak godina dana nabrijavanja na Albaniju i najave toga putovanja nisu nešto što bi minorna saobraćajka mogla spriječiti. Ipak, na njegovom licu i dalje se vidi skepsa.
Mate je javio policiji i Orsatu što nam se dogodilo pa se Orsat uputio pješke nama u susret. Za to vrijeme prolaze čak dvije policijske ekipe, koje nam postavljaju identično pitanje: "Jeste li obavjestili policiju?" "Jesmo." "Onda dobro." i odlaze. U međuvremenu Nikola pomiče auto sa sredine križanja na rub ceste, pri čemu opažamo da iz auta nešto curi. "Ulje", bila je prva i najcrnja prognoza. Ipak, ispitujući miris tekućine koja je formirala lokvu, ispada da je to ipak antifriz iz hladnjaka, što je svakako manji kvar, iako još uvijek auto nije tehnički ispravan za nastavak vožnje.

Postavljamo i trokut, preko kojega nam jedan kombi prelazi (kreten nije primijetio trokut, nego ga je, uključujući se u promet i čineći čim manji luk, smrvio), a potom skoro i još jedna ženska, u zadnji ju čas sprečavaju moji i Matini urlici.

Za to vrijeme od Bosanaca (inače su blizanci autoelektričari iz Ivanjice - dakle, teoretski bi nam mogli srediti auto) doznajemo da su oni zapravo promašili skretanje, i jasno, logično, što ćeš napraviti ako promašiš skretanje, a iza tebe kolona? - opaliti po kočnici odmah nakon križanja, a ove iza tko šiša. Naš auto zeznulo je pak to da nismo imali ABS (inače bismo možda i stali, ali bi nam se netko vjerojatno nabio straga), kao i to da je maska puno niža od odbojnika Peugeota, što je uzrokovalo njeno pucanje. Uglavnom, prema glupim prometnim pravilima, Nikola bi trebao biti kriv, jer je bio iza, iako su Bosanci napravili opasnu radnju. Usto, zbog odbljeska svjetlosti, nisu se u prvi mah vidjele ni štop-lampe Peugeota.

Pogled s mjesta nesreće prema Gružu:



Cruiser i Daksa:



Koločep, mislim:



Pravi razmjer nesreće:



No, dočekali smo konačno i policiju, koja nas napada zašto nismo maknuli aute s ceste (maknuli smo ih samo na rub), iako i sami dobro znaju da se aute koji su sudjelovali u sudaru ne smije pomicati. Onda kreću mjeriti onim svojim koloturčićem, pa obavljaju alkotest (Nikola je u panici zbog Red Bulla), sastavljaju zapisnik, pozivaju karambol-transport, i odlaze. Za to je vrijeme do nas već došao Orsat, koji nam se pridružuje u čekanju raspleta.

Tako policija i Bosanci odlaze, a mi ostajemo na podnevnom suncu Jadranske magistrale čekati vučnu službu. Ona se pojavljuje nakon dobrih pola sata. Tovare auto na kamion, nas u auto, i tako, vozeći se unatrag na kamionu, prelazimo Tuđmanov most.
Srećom, Orsat ima kuću s parkiralištem odmah na Magistrali, tako da nam nije daleko, ali je karamboler ipak omastio brk za 360 kn. Nikola uparkirava krš na parkiralište i dogovara s ocem da neki njegovi poznati odšlepaju auto idući dan od Dubrovnika do Ivanić Grada, a mi, u turobnom raspoloženju, krećemo u Grad.

 

Nikoli nije ni do čega, ponajmanje do Albanije, Mati je svejedno, a ja neprekidno širim duh "Nema predaje", trudeći se nabrajati pozitivne argumente za ići dalje busom: vozač će moći više vidjeti, jeftinije će nas doći od benzina, Albanci voze kao luđaci, i sigurno bi nam se tamo nešto dogodilo s autom, a Albanija nema auto-kluba i teško da bismo tamo išta postigli - osim toga, Albanija navodno ima puno podmitljivih policajaca koji ti izmisle neku pogrešku i traže te globu.

Naravno, cijelo smo vrijeme vrtjeli i priču "Da nismo...", koja se odnosila na to kako bismo bili izbjegli sudar samo da nismo jutros čitali novine toliko dugo u Živogošću, da Nikola nije drijemao kod Stona, da Nikolini djed i baka nisu uzeli novi auto s ABS-om...

Malo slika iz šetnje Gradom. Opožareni Srđ:



Pogled prema Lovrijencu:



Minčeta:



Lovrijenac:



Stradun:



Pile:



Zaključujemo da picigin pomaže, pa se odlazimo kupati na Ploče, gdje kompletne stvari ostavljamo na plaži, a onda neprestance piljimo u njih iz mora, iz straha da nam netko sve ne popali. Poslije picigina, Orsat nas odvodi, prilično zaobilaznim putem, opet do sebe doma. Tada smo već odlučili prespavati u Dubrovniku, i onda vidjeti što i kako dalje.
Orsatovi starci nas dočekuju sa suosjećanjem i razumijevanjem za našu havariju, pače, nude nam i bračni krevet da prespavamo. Usto, sestra Orsatove mame radi na autobusnom kolodvoru, pa ju molimo da se raspita za buseve prema Crnoj Gori i da nam rezervira karte. Nekako u to vrijeme Nikola se prelomio i rekao da ide. Njemu je prvenstveno najveći problem zbog love (neplanirani troškovi šlepanja), kao i činjenice da ne može baš razbiti auto, nazvati doma i reći to starcima, a onda flegmatično produžiti u Albaniju. Ali je ipak pristao poći barem do Crne Gore.

Večer provodimo u lounge-baru u uvali Lapad, uz razgovor ugodni i preskupu pivu, a onda se vraćamo doma, gdje nas čeka fina večera i kasnije razgovor s Orsatovim tatom na terasi s pogledom na čitav Dubrovnik. Kada smo napokon legli, Nikola se počinje kolebati da li da ode po stvari koje je još ostavio u autu (vreću za spavanje i par karata Crne Gore i Albanije), ali zaključuje da mu se ne da. Te noći angažirani prijatelji Nikolinog starog odvoze auto, tako da Nikola u nastavak pustolovine kreće s polupraznim ruksakom za faks, i parom tenisica koje je zavezao žnirancima za ruksak. Ja pak imam dupkom pun školski ruksak i vreću za spavanje, a Mate pravi putni ruksak (zbog veličine zvan "frižider") i, također, vreću za spavanje.

Karte nas čekaju, rezervirane za bus do Kotora...

egerke @ 14:51 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.