Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, srpanj 25, 2013
NEDJELJA, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se nakon doručka upućujemo istom rutom kao i prethodne večeri do starog grada. Putem prolazimo pored Karađozbegove džamije:



Karađozbegovu džamiju je 1557. izgradio najveći turski arhitekt Mimar Sinan po narudžbi mostarskog plemića Mehmed-bega Karađoza. Bila je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu, a tijekom posljednjeg rata gotovo posve srušena. Obnovljena je 2004. Najveća je džamija u Hercegovini. Ujedno je to i posljednja džamija pokraj koje smo prošli na ovom našem putovanju, no nikada nismo uspjeli ni u jednu ući. Tako da će Ena morati čekati neku drugu priliku da prvi puta posjeti džamiju.

Nastavljamo dalje i u daljini već vidimo kulu Helebiju:



Helebija je jedna od dviju kula (druga je Tara) koje omeđuju Stari most – simbol i eponim Mostara. No prije no što konačno dođemo do mosta, bacimo još jedan pogled na brdo iznad grada:



33 metra visok križ na brdu Hum izgrađen je službeno za jubilej 2000 godina kršćanstva, a neslužbeno, kao i onaj na brdu Vodno iznad Skopja, da bi iritirao one druge (u Skopju Albance, ovdje Bošnjake muslimane). Inače, jedan od argumenata koji katolici (i pravoslavci) u BiH koriste u pogledu izgradnje vjerskih objekata je „pa ako oni mogu graditi tolike džamije, možemo i mi crkve“. Pritom se zaboravlja da je općenito frekvencija džamija u islamskom svijetu mnogo veća, i da je zapravo normalno da u gradu u kojem je omjer muslimana i kršćana podjednak, bude više džamija, jer džemat obuhvaća manje područje od župe/crkvene općine (otprilike jednu mahalu).

I evo ga, konačno puca pred nama pogled na Stari most u svoj njegovoj ljepoti:



(toranj desno je Tara)

Stari most izgrađen je 1566., za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, a graditelj je bio Mimar Hajrudin, Sinanov učenik. U svoje je vrijeme bio najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dug je 30 metara, širok 4 metra, a na najvišoj točki nadvisuje Neretvu za 24 metra. Evlija Čelebija je u 17. stoljeću zapisao kako na svom putu kroz 16 zemalja nije nigdje vidio tako visok most. Gradio se 9 godina, a do danas nisu poznati svi podaci o tome kako je, s ondašnjom tehnologijom, točno izgrađen. Valja napomenuti da je konstrukcija koja je most pridržavala dok se gradio bila drvena. Prema legendi, Hajrudinu je bilo rečeno da će u slučaju neuspjeha biti osuđen na smrt. Čak je pripremio svoj pogreb na dan skidanja konstrukcije. Most je ipak ostao stajati, Hajrudin je sačuvao živu glavu, a most je stajao još idućih 427 godina, sve do Slobodana Praljka. Ostaci mosta pali su u Neretvu, iz koje su kasnije izvađeni, te je obnova mosta započela 2001., a završila tri godine kasnije. Iduće je godine most uvršten na popis Svjetske baštine UN-a (zanimljivo, i drugi bosanskohercegovački spomenik na toj listi je most – onaj preko Drine u Višegradu. Ironično, u zemlji kojoj su ponajprije potrebni mostovi među ljudima.).

Most je toliko povezan s gradom, da je dao čak i ime Mostaru. Doduše, tada još nije bila riječ o ovom mostu (čak ne ni o onom srušenom), već o njegovom prethodniku, visećem mostu podignutom stotinjak godina ranije. Tara i Helebija već su tada postojale, a oko njih se razvilo malo naselje. Međutim, samo ime spominje se po prvi puta u turskom popisu stanovništva 1468. Mostar je svoj razvoj započeo u doba turske vlasti, kada je postao sjedište hercegovačkog sandžaka. U 19. stoljeću taj je sandžak postao pašalukom, a 1840. došlo je do velikog progona mostarskih katolika. Austrougarsko razdoblje donosi modernizaciju grada, a najbrži razvoj dogodio se u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kad se grad širi, razvija industriju i postaje centrom kojemu gravitira čitava Hercegovina. Nažalost, sve je to zaustavio rat, u kojem je glavnu ulogu imao sukob između Hrvata i Bošnjaka (Srbi su držali brda okolo grada, ali su otamo otjerani već u kasno proljeće 1992.), koji su držali dvije obale Neretve (Hrvati desnu, zapadnu, Bošnjaci lijevu, istočnu – premda je prava linija razgraničenja išla nešto zapadnije, tzv. Bulevarom, tako da je Neretva čitava bila u bošnjačkom dijelu). Pritom su čitav grad i okolica pretrpjeli ogromnu kulturnu štetu: još je na početku rata, prilikom granatiranja od strane JNA, uništen franjevački samostan i biskupska palača s knjižnicom od oko 50 000 knjiga, kao i Karađozbegova džamija. Potom je HVO uništio nekoliko pravoslavnih vjerskih objekata u gradu i okolici: sabornu crkvu Svete Trojice, manastir u Žitomislićima i crkvu Rođenja presvete Bogorodice. Štetu na civilnim objektima ne treba ni spominjati: Mostar je bio najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini. Iako se život normalizirao, još uvijek se u zraku osjeća implicitna podjela – mnogi Hrvati se libe ići u istočni dio grada i obratno.

Pogled s mosta na Koski Mehmed-pašinu džamiju:



I pogled u dubinu:



Stari je most poznat i po skakačima s njega. Prvi skok s mosta zabilježen je još 1664., a odonda su gradski mladići redovno dokazivali svoju hrabrost i impresionirali djevojke skokovima. Osim velike visine, problem je i u samom doskoku, budući da je Neretva puna opasnih stijena i virova, a i u temperaturnoj razlici (Mostar je jedan od najtoplijih gradova u Europi, a Neretva je hladna). Od 1968. održava se i službeno natjecanje u skokovima, a skakači su danas oformili i neku vrstu udruge (kojoj je sjedište u Tari), te rade skokove po narudžbi – naravno, za odgovarajuću novčanu protuvrijednost, koja se penje i do nekoliko stotina eura za skok na glavu.

Pogled na Taru:



I Helebiju:



Na mostu je uvijek gužva:



Iako je kamen korišten za obnovu uglavnom nov, već je poprilično uglačan tisućama nogu, i vrlo sklizak. Srećom, na mostu postoje ovi „ležeći policajci“, bez kojih bi prelazak bio nemoguć, no svejedno treba paziti.

Nastavljamo dijelom Starog grada koji se nalazi na desnoj obali Neretve. Ovdje se u Neretvu ulijeva rječica Radobolja, preko koje je također podignut manji most, nazvan Kriva ćuprija:



I on je bio srušen, ali ne projektilima. U ratu je bio oštećen, a onda je 1997. Radobolja zimi nabujala i podlokala već ionako krhki most. Inače, Kriva je ćuprija starija od Starog mosta, i navodno je poslužila kao uzor za njegovu gradnju.

Spuštamo se skroz do Neretve. Na zidiću sjedi neki tip, priča da je inače Hrvat iz Njemačke, a da je bio u narkomanskoj komuni u Međugorju i da se sad vraća kući. Pita možemo li mu novčano pomoći. Ha tko zna, vjerojatno mulja, ali mu ipak dajem 5 maraka, sitnijeg nemam.

S obale puca krasan pogled na Stari most:



Sjeli smo u hlad i malo kunjamo. U jednom trenutku primjećujemo neko komešanje na mostu. Jedan se mladić, očito skakač, popeo na ogradu, i očito se sprema skočiti:



Ostat ćemo još malo, da pokušam zabilježiti trenutak skoka. Međutim, on nikako da skoči. Glupo mi je imati upaljen fotoaparat, pa računam na graju s mosta koja će me upozoriti na skok. Minute prolaze. Deset, dvadeset, pola sata...očito se još nije iscjenkao za pravu cijenu za skok. Bliži nam se vrijeme povratka u hostel, trebamo uzeti stvari i krenuti prema autobusnom kolodvoru. Ovaj i dalje stoji. Krećemo, i u povratku prelazimo preko Starog mosta. Nismo ništa  propustili, on i dalje stoji na ogradi, šepuri se i ne pokazuje namjeru da u skorije vrijeme skoči. Razmišljam da ga onako u prolazu nonšalantno gurnem i prekinem taj igrokaz. Laughing

Na povratku u hostel još jednom bilježim Karađozbegovu džamiju, iz šireg kuta:



I to je ujedno posljednja fotografija na ovom putovanju.

No putovanje još nije gotovo. Nakon uzimanja stvari u hostelu krećemo na kolodvor, koji se nalazi odmah uz željeznički, u istočnom dijelu grada. Kupujemo karte za autobus do Splita. Autobus dolazi iz Sarajeva i već u dolasku kasni. Napokon se pojavljuje, udoban, dvokatni, klimatiziran. Sjedamo na donji kat i započinje vožnja prema Splitu. U Čapljini prolazimo pored displeja koji pokazuje vrijeme i temperaturu – trenutno je 45° C. Kako se vozimo, primjećujem da je Ena sve snuždenija i da joj nije dobro. Sjedimo okrenuti leđima u smjeru vožnje, možda je to. Premješta se sučelice. Nije, i dalje joj se vrti. Na kraju doznajem u čemu je problem – ona je naime u silnom strahu da ju ne potjera na WC tijekom puta odlučila to jutro piti što manje tekućine, i tako je dehidrirala. Ja joj dajem svoju vodu, ali ni nje nema previše. Ipak je nekako izdržala do prvog stajanja, kod Baćinskih jezera, gdje smo konačno kupili dvije litre vode.

U nastavku puta javlja se međutim primarni problem – nakon što je rehidrirala tijelo, sad joj pak mjehur ne da mira. Iako autobus ima WC, nismo sigurni koristi li se on uopće, pa to čuvamo samo kao najzadnju opciju (OK, postoji i ona iza nje – zaustavi autobus, pa u grmlje). Put traje beskrajno dugo, prvo kroz Makarsku rivijeru, pa onda kroz Poljicu, gdje je tradicionalno gužva...pokušavam joj nekako skrenuti pažnju, pokazujem joj more, otoke...ali ne pomaže, sila je sve jača. Pokušava se u sebi dogovoriti sa svojim mjehurom da ju pusti na miru do Splita, ali on je tvrdoglav. Ipak nekako naposljetku dolazimo na splitski kolodvor i dok ja kupujem karte za Šibenik ona stiže obaviti svoje.

Krećemo dalje i odmah upadamo u gužvu u Kaštelima i na ulazu u Trogir. Predvidljivo bismo trebali stići u Šibenik 15 minuta prije polaska broda za Zlarin, ali toliko smo već nakupili zakašnjenja. Nakon Trogira autobus, umjesto da produži obalnom cestom, kreće u brdo, preko Boraje. Već u mislima vidim kako nam brod odlazi, no u tom času još ne znam da je cesta preko Boraje, iako uža i lošija, zapravo kraća i stoga brža. I doista, preko Vrpolja stižemo u Šibenik 10 minuta prije polaska broda...

OK, boravak u Zlarinu imao je također svojih trenutaka, jer smo očito negdje putem još pokvarili probavu, pa smo se tri dana oporavljali, no sve u svemu, smatram da je putovanje bilo uspješno, pogotovo za Enu, koja, kao što sam rekao, nikad prije nije putovala toliko dugo, i još na ovakav način. Bilo je tu svakako određenih problema na koje nisam navikao na putovanjima s onim svojim haharima, ipak je Ena manje otporna na prljavštinu i loše uvjete puta, te je puno sporija – ali zato sam i odabrao rutu za koju sam smatrao da ju možemo odraditi i malo sporije (usporedbe radi, naš put u Zakavkazje je trajao također 17 dana). Ironično, Ena je smatrala da je tempo našeg putovanja bio daleko brži od onoga na koji je ona navikla. Laughing

I time je još jedan putopis priveden kraju. Smile Za kraj, ruta čitavog puta:



egerke @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 23, 2013
SUBOTA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ćemo na doručak na Baščaršiju, naravno na burek i jogurt. Putem dotamo snimam ime trga s čijim pamćenjem problema vjerojatno imaju i sami stanovnici:



Odmah pored toga je i narodno kazalište:



Nakon doručka upućujemo se na tramvaj koji će nas odvesti sve do svojeg zapadnog terminusa – Ilidže. Zbog specifičnog reljefa, Sarajevo ima samo jednu tramvajsku prugu, koja se pruža od Baščaršije do Ilidže, s kratkim odvojkom do željezničkog kolodvora, ali je ipak na čitavoj toj trasi napravljeno nekoliko okretišta (Skenderija, Čengić Vila, Nedžarići), tako da kombiniranjem tih okretišta ukupno postoji čak sedam linija. Najdulja je trojka, koja transverzalno prelazi čitav grad, i kojom se mi sad vozimo.

Ilidža je nekoć bila prigradsko naselje, a danas se praktički spojila sa Sarajevom. Ujedno je i mjesto najstarijeg naselja na sarajevskom području – u obližnjem Butmiru, gdje je danas sarajevski aerodrom, nađeni su arheološki tragovi neolitske kulture iz oko 2600 godina pr. Kr. U rimsko doba ovdje se nalaze toplice – Aquae Sulphurae (Sumporne toplice), inače i najvažnije rimsko naselje na području Bosne i Hercegovine. U srednjem vijeku, čitavo je područje poznato kao Vrhbosna, što je i danas ostao naziv za sarajevsko područje u katoličkoj terminologiji (Vrhbosanska nadbiskupija). Ime Ilidža turskog je porijekla, i također znači „toplice“. Do rata, naselje je imalo relativnu srpsku većinu, ali je ipak pripalo Federaciji BiH, prouzročivši na taj način migracije stanovništva. Prije rata Ilidža je bila jedna od najrazvijenijih općina Jugoslavije, s posebno razvijenim turizmom. Naime, osim termalnih izvora (koji se poprilično olfaktivno osjete), na području Ilidže nalazi se i izvor rijeke Bosne, kao i zimski sportski centar na Igmanu.

Mi se otpućujemo prema spomenutom Vrelu Bosne, no prije toga evo opet malo revolucionarnih grafita:



Do Vrela Bosne vodi oko 3,5 kilometra dugačak drvored platana i kestena, u kojem se nalazi i mnoštvo vila iz austrougarskog razdoblja. Hodanje kroz drvored nakon nekog vremena postaje zamorno, unatoč prekrasnoj prirodi, budući da se nikako ne nazire kraj. Oni ljeniji, ali financijski potkoženi mogu iznajmiti fijaker koji će ih prebaciti do odredišta. Za one koji hodaju to znači da se pored beskonačnog hodanja još svako malo moraju izmicati fijakerima i izbjegavati konjsku balegu.

Ipak, nakon kojih pola sata hoda, dolazi se u vilinski pejzaž:





Rijeka Bosna ovdje izbija iz nekoliko vrela, te oblikuje više jezeraca, po kojima plivaju patke i labudovi. Subota je, pa ima dosta izletnika. Totalni kontrast naspram prošlog puta kada sam bio ovdje, u siječnju 2008.

Za vrijeme rata čitavo je područje bilo jako zapušteno i prepušteno nekontroliranoj sječi drva za ogrjev. Uz pomoć lokalne mladeži i međunarodnih ekoloških udruga, Vrelo Bosne je 2000. obnovljeno i odonda je jedna od glavnih turističkih atrakcija Sarajeva i uopće čitave BiH.

Uživajte još malo:





Prerano je još da bismo jeli, pa odlučujemo ručati po povratku u grad. Šetkamo se uokolo, odugovlačeći s povratkom kroz onaj beskrajni drvored. Međutim, s obzirom da nam i natrag treba oko pola sata, valja nam krenuti.

Po prispijeću na tramvajsko okretište odmah nalazimo jedna kola – subota je i tramvaji zbog izletnika voze pojačano.

Silazimo kod kolodvora, kupujemo kartu za predvečer, te se potom lagano šećemo nazad prema gradu.

Nasuprot željezničkog kolodvora nalazi se novi neboder novinske kuće Avaz, nazvan Twist tower:



Vraćamo se na glavnu sarajevsku transverzalu, Ulicu Zmaja od Bosne. U doba rata, čitav je ovaj potez, od zapadnih predgrađa do Marijin dvora, bio poznat kao Snajperska aleja, budući da je riječ o širokom brisanom prostoru okruženom visokim zgradama, kao stvorenom za snajperiste. U Sarajevu je ukupno tijekom rata od snajpera ubijeno 225 ljudi, a ranjeno 1030.

Ono što je u Bukureštu u doba rumunjske revolucije bio hotel Intercontinental, u Sarajevu je u doba rata bio Holiday Inn:



U tom su hotelu za čitavo vrijeme rata bili smješteni strani novinari, koji su tako iz prve ruke mogli pratiti život u opsjednutom gradu u kojem je svaki dan mogao biti posljednji.

Malo dalje prema centru nalazi se katolička crkva Sv. Josipa, sagrađena potkraj tridesetih godina 20. stoljeća:



I tada napokon dolazimo do Marijin dvora, koji je nekoć predstavljao zapadni ulaz u grad:



Marijin dvor je zapravo naziv za zgradu u lijevom dijelu slike, ispred koje stoji tramvaj. Riječ je o stambeno-poslovnoj zgradi koju je 1885. dao izgraditi austrijski poduzetnik August Braun, nazvavši je po svojoj supruzi Mariji. Velika zgrada na četiri ulice postala je simbolom tog novog dijela grada tako da se čitav predio, skroz do željezničkog kolodvora, nazvao po njoj.

Skrećemo prema Miljacki, no kako je obala Miljacke na suncu, odlučujemo se za sjenovitije ulice centra grada. Put nas opet vodi na Baščaršiju, na ručak. Ja ću uzeti ćevape, a Ena, koja ne voli mljeveno meso, uzet će neku piletinu. Postoji nekoliko teorija o tome gdje su najbolji ćevapi na Baščaršiji. Neki navijaju za Ferhatovića, neki za Želju, a ja sam još kod svog prvog posjeta Sarajevu dobio preporuku da su najbolji ćevapi kod Mrkve. Ćevabdžinica čiji je vlasnik Ejub Mrkva nalazi se pri samom kraju Baščaršije, iza Baščaršijske džamije. Moram priznati da su me Mrkvini ćevapi već prvi puta toliko zadovoljili da nisam imao potrebe eksperimentirati s ostalim ćevabdžinicama u kvartu.

Iako se svi oni koji su Sarajevo posjetili nakon rata kunu u to kako to više nije ono predratno Sarajevo, kako je ono imalo jednu puno pozitivniju vibru, ja moram priznati da sam u svojim posjetima Sarajevu također osjetio pozitivan duh toga grada, čak i danas. Da nije bilo tog nesalomljivog duha i specifične vrste humora, ovaj grad teško da bi izdržao jezivu sudbinu koju je trpio skoro 4 godine.

Ali nije to samo do Sarajeva, čitava je BiH takva. Sjećam se kada sam u Budimpešti naletio na grafit, nažvrljan u jednoj stražarnici kod kraljevske palače: „Jebo zemlju koja Bosne nema.“ Laughing

Doista, kada razmišljam o ovom putovanju, pada mi na pamet jedna paralela: Albanci su trokonfesionalan narod, ali nikada nisu pomislili da su tri različita naroda. Vjera ih možda razdvaja, ali spaja ih zajednički jezik, kultura, povijest... Možda su Albanci imali tu sreću da su jezično odvojeni od svojih susjeda, pa su bili upućeni jedni na druge. S druge strane, BiH je tek dio kontinuuma, smješten između dva dominantna pola, toliko dominantna da su BiH uvijek gledali kao prepreku nacionalnom objedinjenju. I zato su Albanci jedan narod s trima vjerama, a u BiH su tri vjere dale tri naroda. Upravo zato što je prvi rasadnik nacionalnog identiteta u BiH bila Crkva, katolici su svoj identitet vezali za najbliži katolički, a pravoslavci za najbliži pravoslavni narod. Muslimanima etnički identitet sve do stvaranja Jugoslavije nije bio bitan – oni su jednostavno pripadali Bosni i Hercegovini. Kasnije su se izjašnjavali svakojako, već prema dominantnoj kršćanskoj denominaciji u njihovoj općini. Tako se Raif Dizdarević (rođen u Fojnici) izjašnjavao u početku kao Hrvat, a Meša Selimović (rođen u Tuzli) kao Srbin. Neki su se već tada zalagali i za naziv Bošnjak, koji po tome ne bi bio vezan uz vjeru – bilo tko se mogao izjasniti Bošnjakom, bio on i katolik ili pravoslavac. Međutim, 1968. u ustav SFRJ dodan je novi konstitutivni narod, Muslimani, koji je u principu obuhvatio ne samo bosanskohercegovačke muslimane, već i razne druge izolirane skupine islamske vjeroispovijesti po bivšoj Jugoslaviji (Gorance, Torbeše, sandžačke muslimane, Pomake...). Ujedno su na taj način zatvorena vrata mogućnosti stvaranja jedinstvenog bosanskohercegovačkog naroda, neovisnog o vjeri. BiH je postala Jugoslavija u malome, i doista, jedino je identitet Jugoslavena mogao zadovoljiti one koji su se osjećali kao da im je domovina Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatska ili Srbija (sklon sam tu uvrstiti primjerice i Ivu Andrića).

Nažalost, takvo je stanje stvari i dovelo do krvoprolića devedesetih. Nacionalističke propagande Hrvatske i Srbije pokušavale su Bosnu i Hercegovinu prikazati kao umjetnu tvorevinu, bez ikakve povijesne utemeljenosti (a zašto bi Tomislavova Hrvatska ili Nemanjina Raška bile „utemeljenije“ od Tvrtkove Bosne?) za koju bi najbolje bilo da nestane, a onda slijedi grabež i podjela prema „prirodnim“ etničkim granicama. Muslimani? Ma oni nemaju ni kučeta ni mačeta, neće se nitko za njih zauzeti, lako ćemo mi s njima...

Početkom devedesetih, Muslimani su konačno počeli tvrditi da su Bošnjaci. Načelno, otvorili su ponovno vrata i Bošnjacima katolicima i Bošnjacima pravoslavcima. No malobrojni su ih poslušali. Ostali su uglavnom utaboreni u svojim zadojenim nacionalističkim taborima, gledajući u Bošnjacima uvijek samo muslimane. Štoviše, neki su ih gledali i kao Turke, u svojoj zadrtosti zaboravljajući činjenicu da je u povijesti bilo Bošnjaka muslimana koji su ratovali s Turcima (najpoznatiji je svakako Husein-beg Gradaščević). Da stvar postane bizarnija, mnogi Muslimani u ostalim predjelima Jugoslavije počeli su se automatizmom također izjašnjavati kao Bošnjaci. I dok je još donekle razumljiv bošnjački identitet u Sandžaku, koji je sve do aneksije 1908. bio dio Bosne i Hercegovine, malo je teže razumjeti postojanje Bošnjaka na Kosovu ili u nesandžačkim dijelovima Crne Gore. Pada mi na pamet onaj naš taksist iz Skadra, Burhan Osmanagiq, koji se izjasnio kao Crnogorac. No u Crnoj bi ga Gori vjerojatno danas smatrali Bošnjakom, iako s Bosnom nema nikakve veze.

I tako je naziv „Bošnjak“ i opet na određeni način zacementirao muslimanski identitet toga naroda, onemogućivši eklektički pristup bošnjaštvu. Vjerski vođe, kao što je ef. Mustafa Cerić, svojim izjavama samo pojačavaju značaj islama kao glavne komponente bošnjaštva, što opet proizvodi reakcije kod drugih dvaju naroda. Oni malobrojni nemuslimani koji se odluče izjasniti kao Bošnjaci, poput Željka Komšića, ispadaju izdajice u očima svoje matične etničke zajednice. Hrvati i Srbi marginaliziraju utjecaj islama u kulturi BiH. Istovremeno, i u najzadrtijim hrvatskim i srpskim predjelima BiH jedu se ćevapi i burek, pije se kava i rakija, a o upotrebi turcizama u svakodnevnom govoru da se ne priča. Povijesne se ličnosti pokušava uklopiti u ladicu „naših“ ili „njihovih“, svojataju se Ivo Andrić, Tvrtko, Kulin-ban...pogled na povijest Bosne i Hercegovine postaje shizofrena opsesija u želji da se dokaže da smo baš „mi“ tu bili prvi, OK, oni drugi kršćani (naravno, zabludjeli) su također tu postojali – ali „Turci“ nemaju tu što tražiti. Zaboravlja se pritom da muslimani u BiH nisu niotkuda „došli“, došao je tek islam, koji je svoje plodno tlo u Bosni našao upravo zahvaljujući usrdnom progonu Crkve bosanske, koji su podjednako vršile i Katolička i Pravoslavna crkva. Većina pripadnika Crkve bosanske svoj je spas pronašla u konverziji na islam, zadržavši međutim krišom i stare običaje Crkve bosanske – u nekim muslimanskim obiteljima sve do 19. stoljeća. Dakle, postojanje muslimana u BiH posljedica je crkvene netolerancije u srednjem vijeku, a taj se stav nije promijenio sve do danas. S druge strane, činjenica da se Sarajevo naziva Malim Jeruzalemom, i da su u njemu svoj dom našli mnogi španjolski Sefardi koji su bježali iz Andaluzije pred katoličkim „osloboditeljima“, može se zahvaliti upravo islamu i njegovom pozitivnom pogledu na ostale narode Knjige (za razliku od kršćana, koji u jednima vide bogoubojice, a u drugima sljedbenike nekog shizofreničara iz pustinje). Ukratko, Bosna i Hercegovina, bila ona katolička ili pravoslavna ili katoličko-pravoslavna – bila bi u svakom slučaju jedno kulturološki puno siromašnije mjesto. Dobar uvid u tu kulturološki jednoličnu BiH pruža podjela iste na entitete, zasebne pješčanike za prakticiranje samo vlastite vizije BiH. Što dulje potraje ta podjela, postat će samoispunjavajuće proročanstvo o tome kako ne postoji izdvojena bosanskohercegovačka kultura.

Nakon ručka vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Odlučujemo se uzeti taksi, ne da nam se hodati ili se prtljati po tramvaju. Zaustavljamo taksi ispred hostela. Vozač pokušava s nama zapodjenuti razgovor, no pati od mucanja, tako da razgovor teče poprilično polagano. Razmišljam kako mucanje, iako ne ometa nečiju sposobnost da vozi taksi, ipak predstavlja određen hendikep u ovom poslu, budući da su taksisti obično komunikativni tipovi koji sa svojim mušterijama vole pretresati kojekakve teme.

Vlak na koji bismo trebali ići očekivano kasni. Naravno, riječ je o vlaku za Ploče koji dolazi iz Zagreba. Kasni kojih 40-ak minuta u trenutku našeg dolaska na kolodvor, no to će se u međuvremenu još i udvostručiti. Izgleda da će nas noć uloviti putem, te Ena tako neće vidjeti Bradinsku rampu i kanjon Neretve. Ništa, treba nešto ostaviti i za drugi put...

Vlak konačno dolazi, ukrcavamo se i ubrzo nastavljamo put. Akšam pada, te nas konačno dostiže negdje oko tunela Ivan. U njega smo još ušli po svjetlu, no u Bradini se već smrklo. Od Bradinske rampe Eni mogu pokazati tek svjetla Konjica u daljini, pa nakon nekog vremena ta ista svjetla na drugoj strani vlaka...

U Mostar stižemo oko 10 navečer. Nadamo se da će nas čekati u hostelu. Grad je poprilično pust, a žega se osjeti i u ovo doba. Nalazimo rečeni hostel, vlasnica je mostarska nevjesta, inače rođena Zadranka. Smještamo se u dormitorij u kojem već ima nekoliko ljudi koji već spavaju. Klima radi luđački. Budući da smo mi netom s vlaka, ne spava nam se odmah, pa ćemo se još prošetati do starog dijela grada. Obilazimo Stari most, prelazimo na desnu obalu, tu je već življe, turisti i lokalci se muvaju uokolo. Razmišljamo sjesti negdje na piće ili čak jelo, no ništa nam ne izgleda primamljivo. Naposljetku sjedamo u jednu staru slastičarnicu na lijevoj obali. Uzimam tufahiju i bozu, Ena, mislim, uzima samo limunadu.

Sutra imamo slobodno jutro u Mostaru, pa ćemo se pomnije prošetati i poslikati što već treba. A sada se idemo smrzavati u onaj dormitorij...

egerke @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 15, 2013
PETAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prvi dio današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti. Naime, vožnja od Podgorice do Sarajeva traje čak 7 sati. Povrh toga, autobusi iz Podgorice zapravo uopće ne dolaze na autobusni kolodvor u Sarajevu, već na onaj na Lukavici, u Istočnom Sarajevu, odakle treba još potegnuti do grada.

Putem do autobusnog kolodvora u Podgorici, još malo primitivizma:



Autobus za Sarajevo zapravo je minibus. Inače, primjećujem da je najveći broj kompanija za autobusni prijevoz u Crnoj Gori smješten u Nikšiću. Skoro svaki kojim smo se vozili bio je otamo.

Izlazimo iz Podgorice i vozimo se na sjever, prema rečenom Nikšiću. Prolazimo pored Danilovgrada, koji je, kako sam već napomenuo, planski izgrađen grad, osnovan 1869., s namjerom da postane novi glavni grad Crne Gore. Međutim, ta zamisao nije nikada realizirana, nakon što je Crna Gora osvojila Podgoricu i Nikšić, Danilovgrad je izgubio na važnosti.

Vozimo se dolinom rijeke Zete, iznad prostrane ravnice nazvane po plemenu Bjelopavlića:



Na drugoj strani ravnice, u ovim brdima, nalazi se manastir Ostrog, omiljeno mjesto pravoslavnih hodočasnika, kojega je u 17. stoljeću osnovao sveti Vasilije Ostroški.

Dolazimo u Nikšić, gdje imamo pauzu od 20-ak minuta. Autobusni kolodvor je izuzetno lijepo uređen, a nalazi se odmah pored željezničkoga. U kolodvoru manevriraju neke teretne vagone – nikšićki je kraj bogat rudom, prvenstveno boksitom.

Nikšić je drugi najveći grad u Crnoj Gori, s oko 75 000 stanovnika. Glavno je industrijsko središte Crne Gore, s čeličanom, rudnicima boksita, pivovarom i drvnom industrijom. Korijeni grada su u rimskom naselju Anagastumu, odakle je preko slavenskoga Onogošt došao i današnji naziv. Ovaj se predio Crne Gore naziva i Stara Hercegovina, budući da je od 14. stoljeća bio pod vlašću bosanskih kraljeva, te kasnije obitelji Kosača. Zajedno s ostatkom Hercegovine pao je pod Turke, pod čijom je vlašću bio snažna vojna utvrda. Crna ga je Gora osvojila 1877. Knez Nikola odlučio je dotada malu otomansku kasabu pretvoriti u moderan grad, te je u tu svrhu zamolio hrvatskoga arhitekta Josipa Sladea da osmisli urbanistički plan Nikšića. On je donesen 1883., i sve do danas centar grada očuvao je izgled po tim Sladinim smjernicama. Raster ulica podsjeća na polovicu paukove mreže, a ishodište im je veliki kružni trg (lokalno zvan Skver) odmah ispred autobusnog kolodvora.

U doba SFRJ stanovništvo Nikšića naraslo je deset puta, no nakon raspada Jugoslavije upao je u gospodarsku krizu od koje se tek posljednjih godina uspijeva oporaviti.

Iza Nikšića počinjemo se penjati prema brdima. Jedan smirujući prizor uz cestu:



Približavamo se reljefu koji je uobičajeniji za Crnu Goru:







Blizu smo rijeke Pive, uz čiji ćemo se kanjon voziti ostatak puta do granice. Zapravo, na prethodne se dvije slike već vidi usjeklina iza platoa, koja je rečeni kanjon. Nedaleko mjesta kojim prolazimo nalazi se i Pivski manastir iz 16. stoljeća, koji je 1982., kamen po kamen, premješten na tu lokaciju, budući da je izvornu lokaciju potopilo akumulacijsko jezero Pive.

U jednom času, jezero počinje provirivati i s druge strane:



Naime, Pivsko je jezero zahvatilo i tok rijeke Vrbnice, koja je nekoć s lijeve strane utjecala u Pivu. Ovo što vidimo je zapravo Vrbnica.

Potom vidimo djelić jezera pred sobom:



Stajemo u Plužinama, još jednom naselju koje je zbog nastanka jezera moralo biti premješteno na viši nivo. Odavde pa nadalje, vozit ćemo se uz samo jezero, cestom koja je probijena kroz brojne tunele. Iako ukroćena i pripitomljena, Piva nije ništa manje lijepa, pa ću vas stoga prepustiti slikama:

















Dolazimo i do krivca za nastanak ovog jezera – brane Mratinje. Brana je izgrađena 1975. i sa svojih je 220 metara jedna od najviših u Europi. U nju je ugrađeno 820 000 kubnih metara betona i 5000 tona čelika, a temelji su joj ukopani 38 metara u zemlju. Preko kruništa brane cesta prelazi na drugu obalu, pa tako s vrha brane mogu slikati nastavak kanjona Pive, u njegovu prirodnom stanju:



I povratni pogled na branu:



Nastavljamo sa slikama kanjona, sada nedirnutog:





Ubrzo ga opet prelazimo:





I tako polako dolazimo do Šćepan polja, malog mjesta, praktički zaseoka, iznad kanjona Pive, u kojem se nalazi granični prijelaz. Jedan stranac, čini mi se Britanac, ovdje izlazi, budući da ide na rafting na obližnjoj Tari. Nakon graničnih formalnosti, prelazimo most, koji više nije na Pivi, već na Tari, koja dolazi zdesna:



Rijeka Tara svega nekoliko desetaka metara ispod ovog mosta utječe u Pivu. Ili Piva utječe u Taru. To zapravo nije ni bitno, budući da vodotok koji nastaje ne nosi ime nijedne od njih. Naime, rijeka koja u Šćepan polju nastaje sutokom Tare i Pive sve do svoga ušća u Savu kod Sremske Rače naziva se – Drina. Iako je Drina rijeka puna simbolike za Hrvate, Srbe i Bošnjake, mali broj ljudi je svjestan činjenice da je to rijeka koja nema izvora.

Bosanskohercegovački granični prijelaz naziva se Hum, prema zaseoku na suprotnoj strani. Za razliku od crnogorskoga, izgleda prilično nereprezentativno – u biti se radi o jednoj daščari s oznakama granične policije i carine BiH. Tu je i ručno podizana rampa.

Nastavljamo dalje cestom koja bi se teško mogla nazvati i lokalnom, a kamoli glavnom prometnicom koja povezuje Bosnu i Hercegovinu s Crnom Gorom. Naime, prvih desetak kilometara nakon granice, cesta je neki polumakadam, s natrusima asfalta, a široka je taman toliko koliko i naš minibus. Jedan pogrešan potez i završavaš u Drini, nekoliko desetaka metara niže:



S druge strane Drine, nalazi se planina Maglić (najviša u BiH), te nacionalni park Sutjeska.

Nakon skoro sat vremena taljiganja, dolazimo konačno do mjesta Brod na Drini, gdje skrećemo na drugu obalu Drine, ali svejedno nastavljamo uz nju, prema Foči.

Foča je gradić koji je u 20. st. imao iznimno krvavu povijest. Inače, korijeni Foče potječu još iz 14. stoljeća, kada je bila važna stanica na karavanskom, tzv. Dubrovačkom putu koji je dolinom Drine vodio od Jadrana prema sjeveru. 1376. Bosni ju je pripojio kralj Tvrtko. Odonda, pa sve do Drugog svjetskog rata, grad dijeli sudbinu ostatka BiH. U Drugom svjetskom ratu Foča je došla pod vlast Nezavisne države Hrvatske, te je 1941. izvršeno ustaško smaknuće istaknutijih Srba u gradu. Nakon toga, u dogovoru s Talijanima, u Foču u prosincu 1941. ulaze četničke jedinice, te je u iduća dva mjeseca izvršen pokolj oko 2000 muslimana na fočanskom području. 20. siječnja 1942. u grad ulaze partizani, koji su u gradu uspostavili središte svog pokreta. U lipnju 1942. grad ponovno zauzimaju snage Italije i NDH. U kolovozu 1942. četnici kreću u novi napad na grad, iz kojega bježi lokalna NDH-vlast, te ga ostavlja na milost i nemilost četnicima. Dio stanovništva je bježeći preko improviziranog mosta na Drini pao u rijeku kada se most pod njima srušio, dio je pobijen u samom gradu, a dio je izbjegao. Tada je stradalo još 2000 ljudi. Prema pričama svjedoka, Drina je bila crvena od krvi žrtava. Napokon, u zimi 1943. četnici su izvršili najmasovniji pokolj na fočanskom području – oko 8000 ljudi u okolici Foče, Čajniča, te, s druge strane granice, u crnogorskim Pljevljima, bilo je pobijeno, a čitava sela zapaljena. Partizani su konačno u grad ušli u siječnju 1945.

Tijekom jugoslavenskog razdoblja, Foča je većinski muslimanska općina, iako su u samom gradu Srbi bili većina. Štoviše, netom nakon Drugog svjetskog rata na fočanskom su se području krili mnogi istaknutiji pripadnici četničkog pokreta, uključujući i samog Dražu Mihailovića.

Drugo teško razdoblje za Foču započinje u doba rata u BiH. U travnju 1992. Foču su zauzele jedinice bosanskih Srba, ali uvertira u to započela je još ranije, šikaniranjem i smjenjivanjem Muslimana koji su obavljali važnije rukovodeće dužnosti u Foči (afera Fočatrans). Tijekom iduće dvije godine na području Foče provest će se intenzivno etničko čišćenje muslimanskog stanovništva (ubijeno je preko 2700 ljudi), združeno s masovnim silovanjima. S fočanskog je područja izbjeglo oko 22 500 Muslimana (prema podacima, nakon završetka sukoba na fočanskom je području ostalo svega desetak Muslimana), a svi su islamski vjerski objekti uništeni, među njima i čuvena Aladža džamija iz 16. stoljeća. Kao kruna svega, gradu je u siječnju 1994. promijenjeno ime u Srbinje, pod izlikom da je ime Foča turskoga porijekla – što je notorna glupost, jer se to ime pojavljuje još u srednjem vijeku i dolazi od starijega Hvoča, gdje se pak krije riječ „hvoja“, naziv za borovu iglicu (isto kao npr. i u toponimu Fojnica). 2004. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine promjenu proglasio neustavnom i vratio gradu ime Foča.

Danas se na područje fočanske općine vratilo oko 4000 izbjeglih Muslimana, no sam je grad etnički gotovo čisto srpski. Unatoč tomu, poduzeta je obnova nekih džamija, a zaslugu za to snosi i tolerantni gradonačelnik Zdravko Krsmanović. Upravo je taj čovjek zaslužan da se Foča od mjesta koje je bilo na crnoj listi međunarodne zajednice zbog tvrdolinijaške vlasti koja je odbijala svaku pomirbu, preobrazila u mjesto nade i povjerenja. Štoviše, Krsmanović je nekoliko puta ušao u otvoreni sukob s čelnicima RS-a, a čak je podnio i tužbu protiv Milorada Dodika. Krsmanović je valjda jedini istaknutiji političar u RS koji se otvoreno zalaže za jačanje države nauštrb entiteta. Nažalost, na izborima u listopadu 2012. Krsmanović je, opterećen optužbama za korupciju, izgubio. Ostaje vidjeti što će dalje biti s Fočom. Novi gradonačelnik već najavljuje kako će Banja Luka biti bliža Foči nego Sarajevo. Dakle, neće biti dobro.

Foča leži na rijeci Ćehotini, koja se u gradu ulijeva u Drinu:



U Foči stojimo 20-ak minuta. Grad mi izgleda pomalo sumorno. Još mi sumornije izgleda plan grada na kojem su odreda imena svih ulica promijenjena i to uglavnom po ljudima koji nemaju neke izravne veze ni s Fočom, ni s Bosnom i Hercegovinom: Njegoševa, Solunskih dobrovoljaca, Karađorđeva, Knjaza Nikole... Slično se osjećam kada u Širokom Brijegu vidim ulice koje nose imena Zrinskog i Frankopana, Jelačićevu i slične.

Po polasku iz Foče slikam Drinu:



(Foča je na desnoj obali.)

Cesta prema Sarajevu odavde je spektakularna. Vodi kanjonom rijeke Bistrice (evo je opet), mjestimice se provlačeći kroz tunele i vijugajući među ogromnim stijenama. Evo nekoliko slika kroz stražnje staklo minibusa:







Kod Trnova ulazimo u Federaciju BiH. Ubrzo zatim, ponovno smo u Republici Srpskoj. Naime, prešli smo koridor koji Podrinjski kanton i grad Goražde spaja s ostatkom Federacije.

Pristižemo na autobusni kolodvor Lukavica. Ispijam posljednji gutljaj boze iz boce koja s nama putuje od Tirane i bacam ju u kantu za smeće, zamišljajući smetenost onoga tko će ju eventualno izvući (ako uopće u BiH skupljaju boce). Tražimo taksi, jer ne znamo kako se gradskim prijevozom prebaciti do Sarajeva. Službeno, mi ni nismo u Sarajevu, već u Istočnom (nekad Srpskom) Sarajevu, gradu koji je formiran od negdašnjih predgrađa Sarajeva, i u biti ni ne tvori jedinstvenu urbanu cjelinu. Otprilike, zamislite si grad koji bi izgledao kao Zagrebačka županija, tj. grad koji bi u sebi obuhvaćao Zaprešić, Samobor i Dugo Selo. E, tako izgleda Istočno Sarajevo.

Taksi nalazimo odmah. Radi se o simpatičnom sredovječnom gospodinu, koji vozi neki poluraspadnuti Opel Kadett. Pričljiv je, raspituje se o našem putu, pita nas jesmo li prvi puta u Sarajevu... Kažem mu da nam je hostel u ulici Maršala Tita, kaže da nije siguran jesu li promijenili ime ulice. Nisu, provjerio sam. Kažem mu da bi to trebalo biti nedaleko Vječne vatre. Prolazimo tzv. Tranzitom, nekom vrstom sarajevske zaobilaznice, te se potom spuštamo do Miljacke nedaleko kazališta. Sve je u redu, nalazimo mjesto gdje je hostel, a taksist nam na rastanku daje i svoj broj telefona, ako nam još koji puta zatreba dok smo u Sarajevu. Gledam prezime: Biloš. Čudno, mislio sam da je Srbin, s obzirom da je očito iz Istočnog Sarajeva.

Smještamo se u hostel. Enin prvi dojam o gradu je odličan, kaže da odmah osjeća neku pozitivnu vibru u zraku. Njoj je to prvi puta u Sarajevu, no isto je tako od roditelja naslijedila neku ljubav prema Bosni, prema sevdalinkama i prema tom mentalitetu. Njena je majka u Slavonskom Brodu imala dobru prijateljicu, nažalost pokojnu, koja je bila porijeklom iz Zavidovića, zvali su ju teta Fata. Uz tu tetu Fatu i Ena je zavoljela bosanske slastice, tursku kavu...

Prvo ćemo nešto pojesti, gladni smo od puta. Otpućujemo se u Morića han, zastajući na tren pored Gazi Husrev-begove džamije, gdje je upravo u tijeku džuma-namaz, svećano klanjanje petkom. Još je usto i ramazan, pa je prilika tim svečanija.

U Morića hanu, koji je restoran baš po muslimanskim pravilima, te ne služe ni alkohol, pitam konobara poslužuju li uopće ručak. „Zašto ne bi?“ „Pa ramazan je.“ „A, to! Ma nema veze, ovo je turističko mjesto.“ Laughing

Poslije ručka vrijeme je za slastičarnicu (boza obavezna), a potom slijedi šetnja centrom grada – prvo do Vijećnice, kojoj će ubrzo nakon toga početi obnova, a zatim duž Miljacke. Šetnja Sarajevom je kao svojevrsni vremeplov – ako se ide od istoka prema zapadu, najistočniji je dio Baščaršija, stara turska mahala. Potom slijedi dio izgrađen u doba austrougarske vlasti, na prijelazu stoljeća, da bi tamo od palače Marijin dvor uslijedio novi dio grada, koji se stere kilometrima na zapad, sve do negdašnjeg prigradskog kupališta Ilidže, koje je danas praktički predgrađe. Naravno, Sarajevo se s godinama počelo i uspinjati iz doline Miljacke, zauzimajući okolna brda, gradeći tamo nova naselja, poput Grbavice, Dobrinje, Otoke, Mojmila... Nažalost, prirodni je položaj Sarajeva u posljednjem ratu bio i njegovo najveće prokletstvo – onaj tko drži brda, ima čitav grad na pladnju.

Sarajevo nazivaju Damaskom sjevera, zbog bogatstva orijentalne arhitekture. Nazivaju ga i Malim Jeruzalemom, s obzirom na značaj koje je imalo za sefardsku zajednicu u Otomanskom Carstvu (u Sarajevu se čuva i Sarajevska hagada, jedan od najvrednijih židovskih rukopisnih spomenika). U raznim izborima, Sarajevo redovito figurira kao jedan od najljepših gradova svijeta, ili kao jedan od gradova koji su najvredniji za posjetiti. Sarajevo je grad s bezbroj lica – grad četiriju religijskih tradicija, već spomenutih triju arhitektonskih obrazaca, grad Zimske olimpijade 1984., ali i grad koji je pretrpio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja, tri puta dulju od staljingradske i godinu dana dulju od lenjingradske: 3 godine, 10 mjeseci, 3 tjedna i 3 dana, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. (premda je rat završio par mjeseci ranije) Sarajevo je bilo u potpunom okruženju snaga bosanskih Srba. Većinu toga vremena jedina komunikacija s vanjskim svijetom bio je metar i pol visoki i 900 metara dugački tunel kod zračne luke u Butmiru, kroz koji je gradu dopremana humanitarna pomoć, namirnice, oružje, a i kroz koji su mnogi uspjeli napustiti opkoljeni grad. Danas je tunel muzej, ali ga ja nikad nisam uspio posjetiti za nekog od svojih 6 dotadašnjih posjeta Sarajevu.

Navečer opet odlazimo u dvorište u kojem se nalazi Morića han, premda sjedamo u kavanu pored. Uzimam salep. Nutkam Enu, no ona je netolerantna na laktozu, pa uzima samo jednu žličicu mojega. Poslije toga još odlazimo do željezničkog kolodvora, no on je zatvoren i ne možemo kupiti kartu za sutra. Vraćamo se polako do grada, sjedamo još malo na drugu obalu Miljacke, a potom odlazimo na počinak.

egerke @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 4, 2013
ČETVRTAK, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Želju za slikovitim jutarnjim pogledom na Plavsko jezero raspršio je jedan pogled kroz prozor:



Iako je sredina kolovoza, u ovim brdima već se pojavljuju jesenske jutarnje magle. Tako ćemo nažalost biti uskraćeni za željeno. Frown Barem razlog da se vratimo u Plav. Smile

Ujedno se na prethodnoj slici vidi i izgled autobusnog kolodvora u Plavu.

Ipak ćemo se prošetati do jezera, u varljivoj nadi da će se magla dignuti kada sunce odskoči. Kao što će se vidjeti iz sljedećih slika, to se nije dogodilo.

Plavsko jezero gledano s obale:



I molić koji se pruža u jezero:



Međutim, mora se priznati da je atmosfera mistična.

Vraćamo se do Čiče, skupljamo stvari, pozdravljamo se s domaćinima (koji govore zetsko-sandžačkom staroštokavštinom, što nam mjestimice otežava razumijevanje: jučer nam je otac obitelji – tj. vjerojatno rečeni Čiča – kad smo ga pitali ima li što otvoreno gdje možemo večerati, odvratio „Ne sekir'ajte se.“; općenito su im naglasci na mjestima na koja nismo navikli) i spuštamo do kolodvora. Naš bus za Podgoricu je zapravo kombi koji će nas prebaciti do Berana, odakle ćemo onda hvatati normalni bus.

Još jedan pogled na mjesto gdje Lim istječe iz jezera:



Vožnja do Berana traje možda pola sata, potom na beranskom autobusnom kolodvoru čekamo još otprilike toliko dok naš autobus za dalje ne krene. Ovaj put idemo na sjeverozapad kanjonom Lima, te i opet prolazimo pored ruševina tvornice celuloze. Potom ulazimo u impresivnu klisuru Lima:



(ovdje se vidi i manastir Šudikova)





Malo prije Bijelog Polja skrećemo na zapad, i iz doline Lima prelazimo u dolinu Tare. Iduće stajanje je Mojkovac. Na izlasku slikam Taru i kameni most preko nje:



Ovdje je dolina Tare još plitka, tek će u donjem toku izdubiti najdublji kanjon u Europi i drugi najdublji u svijetu (nakon Grand Canyona), dubok 1333 metra.

Mi se dolinom Tare vozimo uzvodno, te uskoro stižemo u Kolašin. Tara u Kolašinu:



Nakon Kolašina još jednom mijenjamo dolinu rijeke, ovaj put mijenjajući i sliv: iz doline Tare (crnomorski sliv) prelazimo u dolinu Morače (jadranski sliv). Cesta kojom se spuštamo u kanjon Morače je uska, zavojita, puna serpentina i usječena u samo brdo:



Pogled na okolni pejzaž (ono bi mogli biti vrhunci Durmitora, nisam siguran):





Nisam siguran je li ovo Morača:



Ali ovo jest:



Ova cesta je trenutno glavna žila kucavica koja povezuje Crnu Goru sa Srbijom. Na ovakvom terenu ne može bolje od ovoga:





Lagano se udaljavamo od brda, a ja pomalo kunjam i borim se sa snom. Tu i tamo okinem još pokoju sliku:



Morača je u međuvremenu narasla:



Kako se spuštamo bliže Podgorici, brda postaju sve ogoljelija, a vrućina raste:



Ena je bila budnija od mene, ali me nije tresla da gledam okolinu, kao što sam ja nju budio u Makedoniji. Tako imam neke propuste na tom dijelu puta. Ena kaže: „Ovo je najljepša zemlja u kojoj sam bila.“

Na ulasku u Podgoricu slikam prugu Beograd-Bar:



Vrućina je sada već poprilična. Bacam čeznutljiv pogled prema brdima:



Pristižemo u Podgoricu. Za razliku od prethodne godine, ove smo godine uspjeli pronaći hostel nedaleko kolodvora, pa se tamo smještamo. Hostel je ugodan, čist, a ima i klimu, što je u ovim uvjetima izuzetno važno.

Podgorica je moderan grad, iako postoji još od srednjeg vijeka. Čak se i antički grad Doclea – od kojega i naziv Duklja – nalazio nedaleko današnje Podgorice. Pod današnjim se imenom spominje 1326., a grad je prosperirao od svog prometnog položaja na križanju putova između Jadrana i unutrašnjosti Balkana. 1474. pada pod Turke, koji su ovdje izgradili veliku tvrđavu, te su držali grad sve do 1878., kada je Berlinskim kongresom Podgorica priključena Crnoj Gori. Ubrzo je Podgorica postala najvećim gradom u Knjaževini Crnoj Gori, a krenuo je i industrijski razvitak i dotok kapitala. Izgradnja cesta povezala je grad s ostalim dijelovima Knjaževine. Tijekom Prvog svjetskog rata, 1916-1918., Podgorica je pod austrougarskom okupacijom, da bi po oslobođenju u njoj bila donesena odluka o ukidanju crnogorske državnosti i ujedinjenju sa Srbijom. Tijekom Drugog svjetskog rata grad je bombardiran preko 70 puta, te je sravnjen sa zemljom. Odatle moderan izgled današnje Podgorice, sa svega nekoliko starijih spomenika koji su preživjeli bombardiranje. Od 1946. do 1992. nosila je ime Titograd, te je ponovno doživjela ekonomsku renesansu i populacijski rast – danas u njoj živi oko 30% stanovništva čitave Crne Gore. Za Podgoricu su karakteristična izuzetno vruća ljeta – maksimalna zabilježena temperatura bila je 46°.

Nakon smještanja u hostel odlučujemo se na odvažan pothvat izlaska na ulicu u potrazi za ručkom. Nije baš 46°, ali je oko 40. Momak iz hostela nam preporučuje restoran Skadarlija na stadionu Budućnosti. Dotamo imamo za hodati, no red je da i vidimo nešto od grada, premda se, ruku na srce, nema baš puno za vidjeti.

Jedan od spomenika koji je preživio bombardiranje je sahat-kula:



Sahat-kula se nalazi u dijelu grada koji se zove Stara varoš, i u principu je turska četvrt. Nova varoš nalazi se s druge strane rječice Ribnice, koja se u gradu ulijeva u Moraču, te je sagrađena nakon pripajanja Podgorice Crnoj Gori. Ovo je glavni trg u Novoj varoši:



Sjedamo na sasvim prosječan ručak u restoranu Skadarlija, zatim se lijeno vučemo natrag prema hostelu, napravivši pritom pauzu u jednom kafiću na glavnom trgu. Gledam račun koji smo dobili, s otisnutim imenom konobara: Danilo Bulatović. Može li biti stereotipnije crnogorsko ime? Laughing

Budući da u Podgorici doista nemamo što za vidjeti, a da nam ni vrijeme nije baš naklonjeno, odlučujemo popodne otići na izlet do Cetinja. Cetinje je u brdima, pa bi klima trebala biti ugodnija, a i grad je očuvaniji, stariji, pa će se valjda izlet isplatiti.

Srećom, minibusevi za Cetinje idu prilično često, tako da oko toga nema problema. Vožnja do Cetinja traje kojih pola sata.

Cetinje je potpuna suprotnost Podgorici. Uspavani gradić podno Lovćena stara je crnogorska prijestolnica. Danas ima oko 14 000 stanovnika, što znači da je 10 puta manje od Podgorice. Zanimljivo, po osnutku je mlađe od Podgorice – osnovano je u 15. stoljeću i to oko manastira. Svete Bogorodice. Od samog početka njime je vladala porodica Crnojević, a u doba pada pod Turke, planinsko područje u kojem je smješteno, između Rijeke Crnojevića i Boke Kotorske, bio je jedini neovisan dio crnogorskog teritorija. Tijekom idućih 200 godina to će područje biti pod stalnim napadima Turaka i Mlečana, a Cetinje će svoj uspon započeti tek krajem 17. stoljeća, pod vlašću porodice Petrović. Nakon što Crna Gora ojača svoj položaj, u doba Petra II. Petrovića Njegoša započet će i urbana izgradnja Cetinja i njegova pretvorba iz sela u gradić. Njegoš je 1838. sagradio Biljardu, novu rezidenciju vladike, a potom i druge reprezentativne zgrade. Nakon što je 1878. Crna Gora Berlinskim kongresom priznata kao nezavisna država, Cetinje postaje njenim glavnim gradom, te se stoga u gradu grade palače konzulata europskih država koje su uspostavljale diplomatske odnose s Crnom Gorom. Knez Nikola I. Petrović na Cetinju je izgradio prvi hotel, bolnicu, djevojačku školu i novu kneževsku palaču, iako je s vremenom namjeravao prijestolnicu prenijeti u novi, planski izgrađeni Danilovgrad. 1910., nakon proglašenja Crne Gore kraljevinom, gradi se nova vladina palača, a Cetinje ima oko 6000 stanovnika, po čemu je još uvijek najmanji glavni grad neke svjetske države toga vremena. Između dva svjetska rata Cetinje je sjedište Zetske banovine. Nakon što je 1945. ponovno uspostavljena Crna Gora kao zasebna politička jedinica, odlukom vlasti upravna se tijela sele u Titograd, a Cetinje polako počinje gubiti na značaju. Iako je grad postao sjedištem velikog proizvođača bijele tehnike Obod, industrijalizacija je djelovala na pad turističkog potencijala, te je Cetinje tavorilo sve do raspada Jugoslavije, kada je Obod propao.

Inače, Cetinje je ujedno i glavno središte pronezavisnosnih snaga u Crnoj Gori, kao i onih stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Naime, odnos prema terminu Crnogorac u Crnoj je Gori ambivalentan. Postoji određen broj onih koji tu odrednicu smatraju tek regionalnom, odnosno, tvrde da su Crnogorci u etničkom smislu Srbi. Oni se na popisima izjašnjavaju kao Srbi. Druga struja tvrdi da su Crnogorci zaseban slavenski narod, sa svojom posebnom poviješću i kulturom, neovisni o Srbima. Ja sam osobno priklonjen drugoj struji, budući da je neprijeporno da je Crna Gora od srednjeg vijeka imala svoj neovisni državni i kulturni razvoj (Duklja, Zeta, Crna Gora), a da se argumenti o srpskom etnicitetu baziraju prvenstveno na činjenici da Crnogorci pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. No kako je etnicitet jedno, a crkvena jurisdikcija drugo (pa se tako npr. u Grčkoj pripadnici Grčke pravoslavne crkve smatraju Grcima, neovisno o jeziku kojim govore), smatram da je argument državnosti jači i priklanjam se stavu o zasebnom crnogorskom narodu, isto kao što Austrijance smatram zasebnim narodom, a ne Nijemcima. Naravno, poštujem svačiju slobodu da se izjašnjava kako osobno želi, pa tako i odluku onih koji su se na popisu izjasnili kao Srbi, samo iznosim svoj stav o tom pitanju.

Mi za to vrijeme šećemo ulicama Cetinja. Glavna ulica (korzo):





Na njenom se kraju nalazi trg po kojem opet klinci jurcaju u električnim automobilčićima, kao dva dana ranije u Peći.

Pogled na Biljardu:



Kraljevska palača:



Crkva Rođenja Presvete Bogorodice:



Ulazimo i u manastir, no u tijeku je bogoslužje, pa samo zavirujemo. Nastavljamo obilazak dok još ima koliko-toliko danjeg svjetla. Ovo je zgrada Narodnog muzeja:



Šetkamo se među lijepim palačama koje podsjećaju na negdašnji sjaj ovog neobičnog gradića. I dan-danas Cetinje je crnogorskim ustavom označeno kao prijestolnica, te se ovdje nalazi i službena rezidencija predsjednika.

Inače, Crna Gora prema zakonu iz 2011. službeno priznaje sva građanska prava članovima kraljevske obitelji, daje prijestolonasljedniku mjesečnu plaću u visini bruto plaće crnogorskog predsjednika, te smatra da je detronizacija dinastije Petrovića bila protuustavan čin. U svrhu povijesne i moralne rehabilitacije obitelji Petrović-Njegoš, osnovana je i zaklada koja se bavi djelatnostima u interesu zaštite i promocije crnogorske kulture. Na čelu zaklade je trenutni prijestolonasljednik, Nikola II. Petrović-Njegoš, praunuk negdašnjeg kralja. Prijestolonasljednik je izjavio da je spreman preuzeti prijestolje ako to narod odluči. Inače je bio jedan od glavnih zagovornika uspostave neovisne Crne Gore i razvrgnuća državne zajednice sa Srbijom.

Jedna od cetinjskih vila, Kuća Đukanovića (nema nikakve veze s aktualnim premijerom):



Lagano izlazimo iz najužeg centra, a pomalo se i spušta mrak. Vraćamo se obilaznim putem prema kolodvoru. Nema voznog reda, tako da ne znamo kada ide sljedeći minibus prema Podgorici. Nitko nam ne zna točno reći. Taksisti naravno tvrde da idući ide tek za sat vremena i da je bolje da nas oni odvezu. Tomu nisam sklon vjerovati. Naposljetku se pojavljuje minibus i nakon pola sata opet smo u kotlu Podgorice. Iako se u međuvremenu spustila noć, vrućina nije osobito jenjala. Noću Podgorica izgleda privlačnije, no ipak ne dovoljno da bi nas zavarala.

Od silne vrućine nemamo ni apetita, tako da ćemo eskivirati večeru. Prošetat ćemo se do grada, sjesti malo pored nekog birca na obali Morače – točnije, sjest ćemo u korito Ribnice, koja je od ovih vrućina posve presušila.

Jutros smo se rano digli, tako da nećemo baš ostati predugo. Kupujemo još nešto za piće i pravac hostel...

egerke @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 15, 2013
SRIJEDA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se odjavljujemo iz hotela, vraćaju nam putovnice. Tu je ovaj put jedan tip koji nam se, kad je vidio da smo iz Hrvatske, odmah obraća na hrvatskome. Pitamo ga usput gdje je pekarnica, jer moramo uzeti nešto za doručak. Šalje nas u jednu odmah iza ugla. Obavljamo kupovinu doručka, te se potom otpućujemo do željezničkog kolodvora ispred kojeg stoje taksiji, da ne moramo pješačiti do Patrijaršije. Kada nas taksi doveze do Patrijaršije vidimo da je i ispred nje vojna kontrolna točka. Dok Dečane čuvaju Talijani, ovdje su Slovenci. Opet ista procedura, putovnica njima, propusnica nama.

Ulazimo u kompleks. Pećka patrijaršija je duhovno sjedište Srpske pravoslavne crkve i posljednje počivalište mnogih njenih patrijarha i arhiepiskopa. Točan datum njenog utemeljenja nije poznat. Vjeruje se da je još za života svetog Save pripala manastiru Žiča, kao metoh (zemlja koja pripada manastiru), te se po njoj i čitav Dukađinski plato na srpskome naziva Metohija. Kako se srednjovjekovna srpska država širila prema jugu, tako je Peć dobivala centralniji položaj, te je iz tog razloga odlučeno da se ovamo premjesti tadašnja srpska arhiepiskopija iz Žiče. U vrijeme cara Dušana Silnog Pećka arhiepiskopija dobila je status patrijaršije. Nakon smrti patrijarha Arsenija II., 1463., Patrijaršija je napuštena i počela je propadati. Obnovljena je u doba Sulejmana Veličanstvenog, 1555-57., na inicijativu Mehmed-paše Sokolovića, koji je, iako musliman, potjecao iz bosanske pravoslavne obitelji (brat mu je bio monah na Svetoj gori). Tada je Pećkoj patrijaršiji podređeno i nekoliko bugarskih eparhija. U prvoj polovici 18. stoljeća Fanarioti (balkanski grčki trgovci) i Vaseljenski patrijarh u Carigradu pokušavaju patrijaršiju podvrgnuti svom utjecaju, što im i uspijeva, te je 1766. Pećka patrijaršija ukinuta, a SPC izgubila autokefalnost. Povratit će ju tek u 19. stoljeću, sa sjedištem u Sremskim Karlovcima, da bi se u Peć vratila 1920.

Kompleks je oštećen u požaru 1981., u doba demonstracija na Kosovu, kada je malo nedostajalo da izgore riznica i knjižnica s vrijednim spisima. Službeno obrazloženje bilo je da je uzrok požara bio nepravilno izveden dimnjak, no sumnjalo se na podmetanje požara, koji je istovremeno buknuo na dva mjesta. Obnova je završila 2006., a otada se nalazi na UNESCO-vom popisu ugrožene svjetske baštine. U sklopu kompleksa se, osim crkve, nalazi i ženski manastir.

Zvonik, podignut 1970., u prvom planu ruševine starijih zgrada u kompleksu:



Pogled prema glavnoj crkvi:



Središnja patrijaršijska crkva sastoji se zapravo od triju usporedo izgrađenih crkava – crkve Svetih apostola, Svetog Dimitrija i Bogorodice Odigitrije – povezanih zajedničkim narteksom. Pored crkve Bogorodice Odigitrije nalazi se i manja crkvica Svetog Nikole, sa zasebnim ulazom. Tijekom posljednje obnove crkva je obojena u tamnocrvenu boju, istu onu u koju je obojena i Žiča, što je izazvalo žustru raspravu o opravdanosti takvoga poteza.

Stambeno krilo manastira:



Pogled na ulaz u kompleks:



Idemo u crkvu:





Unutra nas vodi jedna starija monahinja, nisam joj doznao ime. Razumije se u povijest crkve i manastira, no što se nekih stavova tiče, pokazuje izuzetnu krutost i zapravo je potpuna antiteza onom monahu dan ranije u Dečanima. Pričali smo malo dulje (zato ni nemam slika), vjerojatno je i njoj bilo drago da je našla nekoga tko se ponešto i razumije u pravoslavlje (vjerujem da je Eni taj razgovor bio pomalo naporan, no što se može), ali nisu mi se sviđali neki stavovi koje je iznijela. Primjerice, u jednom se času referirala na islam, odbijajući mu spomenuti ime (rekla je samo s prijezirom „ta...treća monoteistička religija“), kad sam ja, govoreći nešto o povijesti, rekao Istanbul, ona je reagirala sa „za mene je to oduvek bio Konstantinopol“, onda je imala neku aluziju na Hrvate, pokušavajući mi natuknuti da bih se trebao osjećati odgovornim za pokrštavanja Srba u Hrvatskoj u doba NDH...kasnije mi je pak spomenula da ni sama ne zna, kad razgovaramo o tim nekim dubljim temama, jesam li iskreno zainteresiran za to, ili sam možda neki provokator...sve u svemu, razgovor je bio izvedbeno ugodan, no nije mi se baš činila kao osoba s kojom bih mogao postići neko dublje razumijevanje. A i malo sam se zamislio – ako ova monahinja ima takve stavove prema muslimanima i katolicima, a ovo je uglavnom muslimansko-katolički kraj, jesu li to njene osobne predrasude ili ona zapravo samo odražava ono što je prevladavajući stav. Odnosno, je li prosječni kaluđer SPC-a bliži po razmišljanju njoj ili onom monahu iz Dečana?

Inače, još sam prethodnog dana u Dečanima uočio jednu razliku između pravoslavlja i katoličanstva, koju dotad nisam bio zapazio. Pitao sam, naime, monaha zašto je na svim prizorima raspeća Isus prikazan s paralelno položenim nogama, kad se obično prikazuje s prekriženima. Tada sam shvatio da se očito radi o ikonografskoj razlici – po pravoslavlju je na križ pribijen s 4 čavla, po jednim za svaki ud. Po katoličanstvu su mu noge prekrižene, jer je pribijen s tri čavla, po jednim za svaku ruku i jednim kroz obje noge. Vjerojatno je opet u pitanju simbolika broja 3, a tada mi je postalo jasno i pitanje koje sam jednom davno vidio u nekom vjeronaučnom kvizu, ali mu nisam pridavao preveliku važnost: „Je li moguće pribiti čovjeka na križ trima čavlima?“

Inače, jedna od monahinja u Pećkoj patrijaršiji je i sestra Irina, civilnim imenom Veselinka Zastavniković, bivša supruga Borisa Tadića. Ova rođena Osječanka, kćerka oficira JNA i u mladosti militantna ateistica, nakon razvoda od Tadića očito je doživjela vjersko obraćenje, te se zaredila. Eto, još jedna tema Eni za razmišljanje...

Nakon obilaska sjedamo u manastirski vrt i doručkujemo ono što smo kupili u pekarnici. Uživamo i opet u pomalo nestvarnoj atmosferi ovog manastira, u kontrastu s onim što se događa izvan njegovih zidova.

Upućujemo se prema izlazu. Unutar kapije stoji ova osmrtnica:



Riječ je o šestorici mladića ubijenih 14. prosinca 1998. u kafiću Panda u Peći, vjerojatno iz osvete za 34 pripadnika UÇK-a koji su nekoliko dana ranije na granici s Albanijom upali u zasjedu Vojske Jugoslavije i tom prilikom ubijeni. U napadu na kafić ozlijeđeno je još 15 ljudi. Iako nikada nije otkriven pravi identitet ubojica, srpska je policija uhitila 15-ak ljudi za koje se sumnjalo da su upleteni u ubojstvo. No oni nisu nikad osuđeni, budući da je ubrzo došlo do eskalacije sukoba čime je Srbija izgubila kontrolu nad Kosovom. Tvrdi se da je u pozadini čitave akcije bio UÇK-ov zapovjednik Ramush Haradinaj, koji je kasnije oslobođen optužbi za ratni zločin.

No ono što je mene osupnulo u vezi s tom osmrtnicom jesu ove kletve na njenom dnu. Razumijem ogorčenost roditelja koji su izgubili djecu tinejdžere, osuđujem gnusan čin ubojstva golobradih mladića – ali osmrtnica je mjesto na kojem bi se trebao pokazati pijetet prema pokojniku, i u njoj nema mjesta pozivima na osvetu ili proklinjanju ubojica. Dosad sam se s takvim slučajevima susretao samo na onim slikama koje su kružile internetom, gdje bi netko na nadgrobni spomenik napisao da je pokojnika ubio taj i taj, te onda kletve koje neka ga sustignu – ali to je ionako spadalo u domenu „vjerovali ili ne“. Ovo je međutim prvi puta da se s tako nečim susrećem uživo. Dodatnu dimenziju bizarnosti daje i to što se takva osmrtnica nalazi na zidu najsvetijeg mjesta Srpske pravoslavne crkve, a da je poruka u njoj posve suprotna kršćanskoj ideji oprosta i milosrđa. Usto, budući da je osmrtnica stara 13 godina, očito nije „zaboravljena“ na zidu, nego tamo i dalje stoji kako bi se podsjećalo prolaznike na taj čin, te se i dalje pothranjivala mržnja.

Dok se vraćamo prema kontrolnoj točki, slikam propusnicu:



Šećemo se natrag prema gradu. Ovdje Pećka Bistrica izgleda mnogo privlačnije nego na onoj slici od dan ranije:



Ponovno sjedamo na bozu i baklavu u onu istu slastičarnicu. Topao je ljetni dan, grad je pun života, ima i turista...mnogo bolje od onog dojma jučer.

Hotel Metohija/Dukagjini:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora i ukrcavamo na autobus za Plav. Iako je Plav zapravo udaljen kojih 30-ak kilometara zračne linije od Peći, a postoji i cesta preko Rugovskog kanjona, na prijevoj Čakor i potom do mjesta Murino, ona nije u potpunosti asfaltirana, te je granica na tom mjestu zatvorena. U principu, postoji samo jedan otvoreni granični prijelaz između Kosova i Crne Gore – Kulla/Kulina. Stoga ćemo se do Plava morati voziti „oko kere“, tj. preko Rožaja, Berana i Andrijevice.

Iz Peći izlazimo cestom prema Klini i Istoku, ali ubrzo skrećemo u brda i počinjemo se serpentinama uspinjati prema granici. Pogled na brda pred nama:



Pogled na sjeveroistok, prema Ibarskom Kolašinu i Srbiji:



Pogled na istok, prema Prištini i Kosovu Polju:



Dramatična brda:









Prolazimo kosovski granični prijelaz i ulazimo na ničiju zemlju. Zbog reljefa terena, do crnogorskog ćemo se graničnog prijelaza voziti nekih dvadesetak minuta.

Cesta vijuga kroz šumovita brda:











Na radiju svira neka tipična albanska narodna glazba, s kreštavim klarinetima. U jednom času, usred kompozicije, svirači počnu svirati s nekim jazzy napjevom, što traje nekih desetak sekundi, a potom se vraćaju uobičajenom zavijanju. Ena i ja se smijemo tom nemogućem fusionu.

Pri kraju smo ničije zemlje. Ova obitelj je očito ovamo došla na pogranični piknik:



Ulazimo u Crnu Goru, no krajolik ni ovdje nije bitno drugačiji:





Nakon nekih 45 minuta stižemo u Rožaje:





Iako se danas ovo smatra crnogorskim dijelom Sandžaka, Rožaje su nekoć pripadale Kosovskom vilajetu. Mjesto je uglavnom nastanjeno Bošnjacima, a dobilo je na važnosti devedesetih, jer su kroz njega vodile švercerske rute za Kosovo. Tada je i ovaj tradicionalno siromašan kraj malo ekonomski živnuo.

Iz Rožaja nastavljamo prema Beranima. Moram priznati da ni sam ne znam kako treba deklinirati to ime. Etimološki, Berane ima stari množinski nastavak muškog roda –ane, kao i recimo Pakoštane, Zavojane, Pađene, te bi prema tome lokativ trebao glasiti ovako kako sam ga napisao. Međutim, čuo sam da ga mnogi dekliniraju „prema Beranama“. Je li to posljedica neznanja ili se možda ipak radi o ženskom rodu, ne znam. Postoji i oblik „prema Beranu“, ali on je sasvim sigurno kriv. Postoji doduše i objašnjenje po kojem ime Berane dolazi od turskoga „bir hane“ (jedna kuća), pa bi onda sve ovo što sam napisao bilo pogrešno.

Berane su centar južnog dijela crnogorskog Sandžaka. Od 1949. do 1992. grad se zvao Ivangrad, u čast partizanskog generala i narodnog heroja Ivana Milutinovića. Inače su centar protivnika crnogorske nezavisnosti, a većina se stanovnika izjašnjava kao Srbi. Grad je nekoć bio jedna od najrazvijenijih općina Crne Gore, prije svega zahvaljujući velikoj industriji celuloze koja je, zajedno sa svojim popratnim granama, praktički nosila razvitak grada na sebi. Zahvaljujući njoj, Berane su dobile i aerodrom. A onda je, nedugo nakon antibirokratske revolucije u Crnoj Gori, 1989. odlučeno da se ta tvornica zatvori, kao „nerentabilna“. Naravno, iz tvornice je mažnjavao tko je stigao, a oni, umjesto da otkriju gdje curi, odlučili su zatvoriti tvornicu. Bila je to prva od stotina tvornica diljem Jugoslavije koja je odlukom političkog rukovodstva stjerana u propast. Epilog priče je jeziv i poučan – danas su Berane druga najsiromašnija općina u Crnoj Gori, nezaposlenost je ogromna, a od tvornice su ostale tek zastrašujuće ruševine koje podsjećaju na neka bolja i uspješnija vremena.

Sjećam se kada sam 1989. slučajno naletio na televiziji na reportažu o toj tvornici. Bio sam još klinac i nisam previše kužio ekonomsku stranu priče, no impresioniralo me dramatično prirodno okruženje te tvornice u kotlini okruženoj strmim brdima. Dotada sam za Ivangrad čuo samo kao ime sa zemljopisne karte ili tadašnjih utakmica jugoslavenske druge nogometne lige.

Berane leže na Limu:



(na desnoj se strani slike vidi u daljini dio kompleksa tvornice celuloze)

I malo bolji pogled:



Skrećemo na jug i vozimo se dolinom Lima prema Andrijevici. Pogled preko Lima na istok, prema kosovskoj granici:



A u daljini se naziru i Prokletije:



Andrijevica izgleda kao malo veće selo. Moram priznati da sam očekivao više od grada koji je već u doba Jugoslavije bio općinsko središte.

Naposljetku dolazimo i do izvorišta rijeke Lim – Plavskog jezera:



Plav je u mom životu još ranije sjećanje nego Ivangrad. Sredinom osamdesetih gledao sam na televiziji neku reportažu o nekoj obitelji iz Plava koja se iz ne znam više kojih razloga stalno motala po padinama Prokletija. Jesu li bili stočari ili takvo što, ne znam, no to je očito bilo vrlo riskantno jer vrhom Prokletija teče granica s tada vrlo negostoljubivom Albanijom. Zato su rečenu obitelj razne službe pokušavale odgovoriti od tih postupaka, ali utaman. Meni je međutim od čitave te reportaže ostala želja da posjetim Plav, to mistično mjesto na istoku Crne Gore, zabačeno u strmim brdima i smješteno pored prekrasnog ledenjačkog jezera.

Plav je staro begovsko mjesto, koje su utemeljili Turci u 17. stoljeću. Nakon Berlinskog kongresa odlučeno je da uđe u sastav Crne Gore, no lokalno je stanovništvo pružilo oružani otpor, te se crnogorska vojska morala povući. Kao nadoknadu, Crnoj je Gori dodijeljen Ulcinj. Nakon Prvog balkanskog rata, 1912., crnogorska vojska ipak ulazi u Plav, te je on otada u sastavu Crne Gore.

Danas se većina stanovnika izjašnjava kao Bošnjaci, a ima i dosta Albanaca, ne u samom Plavu, već u mjestima bliže Prokletijama (npr. u Vusanju).

Plav je i poznato turističko mjesto, ne samo zbog jezera, već i zbog drugih manifestacija tijekom ljeta. No mi smo očito zakasnili, jer nam u trenutku silaska iz autobusa na „kolodvoru“ (zapravo ogromnom neasfaltiranom parkiralištu) ništa ne govori da smo došli u mjesto u kojem su turisti dobrodošli. Nikakva putokaza za smještaj, nitko ne nudi sobe... Upućujemo se cestom prema centru, možda putem naiđemo na što. Ćorak. Pretpostavljamo da će možda biti čega bliže obali jezera. Spuštamo se stoga prema obali, no opažamo da je obala jezera obraštena trskom i nenaseljena. Lutamo i dalje ulicama u potrazi za bilo čim. Vidjeli smo čak i hotel, no čini se zatvorenim.

Usput slikam jednu od plavskih znamenitosti – Kulu Ćirkovića:



(u tom sam trenutku mislio da je to Kula Redžepagića, najpoznatija u Plavu, no nju na koncu nismo ni vidjeli)

Ena strpljivo korača za mnom, iako joj se ja ispričavam, prisjećajući se onog hodanja dan prije do Dečana, a tada je bilo mnogo manje naporno.

Vraćamo se u centar. Tražimo ikakav znak da netko iznajmljuje sobe, ali ništa od toga. U samom centru, Plav abruptno prestaje, s druge strane rječice nalazi se naselje Prnjavor. Vraćamo se natrag i ulazimo pitati u neki kafić, možda usmenom predajom nađemo nekoga tko iznajmljuje sobu. Kažu nam da probamo pitati „Kod Čiče“, da tamo svi odsjedaju. I da je to negdje kod autobusnog kolodvora, da pitamo bilo koga, svi znaju.

Putem do Čiče, evo još malo jezičnih užitaka:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora, a spomenuti Čiča nalazi se u kući odmah iznad platoa autobusnog kolodvora. Imaju sobu, nema problema. Riječ je zapravo o obitelji koja u svojoj kući iznajmljuje sobe. Štoviše, izgleda mi kao da, dok nitko drugi ne spava u tim sobama, oni sami koriste i njih. U sobi u koju su nas uveli osjećamo se kao da smo smješteni u gostinjsku sobu, a ne u zimmer frei. Sobom dominira veliki kičasti bračni krevet na kojem je madrac ugrađen u okvir presvučen crnim baršunom, a u kompletu s krevetom je i uzglavlje na kojem se nalazi integriran sat, stolići i radioaparat sa zvučnicima.

Tuširamo se, presvlačimo, i mogli bismo sada malo i do grada rasterećeni ruksaka. Razgled smo već silom prilika obavili tražeći smještaj, sad ćemo se malo prošetati i pronaći neku večeru.

Nalazimo je u nekoj ćevabdžinici u centru. Kad je dečko za šankom čuo da smo iz Hrvatske, skreće mi pažnju na televizor – Dinamo upravo igra prvu utakmicu protiv Malmöa u trećem pretkolu Lige prvaka. Malo razgovaramo s tim tipom, kaže da je baš te godine bio s nekim Zagrepčanima na izletu u Maroku... Večera je ukusna, tim više jer nismo baš previše jeli danas, osim onog bureka ujutro i baklave i boze oko podneva.

Nakon večere zastajemo još u jednoj slastičarnici, a potom se odlučujemo prošetati do jezera. Budući da je obala prekrivena trskom, ne može se baš šetati uz jezero, nego odlazimo na drveni molić koji se pruža u jezero, radeći pri vrhu četvorinu. Uz molić su vezani čamci. Nedaleko nas neki klinci piju. Mirno je i tiho, u daljini žmirkaju svjetla. Vjerojatno je to Gusinje. Nažalost, od jezera noću ne vidimo puno, pa se odlučujemo vratiti još jednom sutra ujutro, prije busa. Budući da smo u brdima, zrak je prohladan, pa imam dojam da ćemo ugodno spavati noćas.

Vraćamo se u onaj naš kičasti krevet. Eto, da jednom spavam i u takvom čudu. Još mi samo baldahin fali...

egerke @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 9, 2013
UTORAK, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Probudili su nas mujezin i Zabranjeno pušenje. Nažalost, pojavio se problem – onaj isti koji je Enu mučio i u Sofiji, budući da se nakon Sofije vratila istom obrascu kao i prethodnih dana. Tako je nakon poslovično odličnog doručka Ena odlučila ostati u sobi, a ja sam bio prepušten sâm sebi sve do podneva.

Budući da sam Prizren uglavnom već bio vidio dvije godine ranije, plan mi je bio pokazati Eni grad, no kako je to otpalo, odlučio sam se koncentrirati na neke vedute za koje me prijatelj Stanko iz Zagreba, koji je početkom sedamdesetih u Prizrenu služio vojsku, zamolio da mu ih poslikam.

Krenuo sam prvo prema Šadrvanu, potom nastavivši do Sinan-pašine džamije, koja se obnavljala dvije godine ranije, pa ju nisam mogao bolje poslikati. Evo sada pogleda na ulaz, sa zastavama Turske (koja je financirala obnovu) i Kosova:



Minaret:



Džamiju je 1616. dao izgraditi Sofi Sinan-paša, budimski beg, koristeći se pritom djelimice i kamenjem s pravoslavnog manastira Svetih Arhanđela pokraj Prizrena. Inače, toga Sinan-pašu ne treba brkati s istoimenim turskim plemićem albanskog porijekla iz 16. stoljeća, koji je čak pet puta obnašao dužnost velikog vezira, a za Srbe je najzloglasniji po kazni koju im je namijenio zbog toga što su u tzv. Dugom ratu stali na stranu Habsburgovaca – spaljivanju posmrtnih ostataka svetog Save, koje je preživjela samo desna ruka. I taj je drugi Sinan-paša sagradio jednu džamiju na Kosovu – u Kačaniku.

Penjem se prema tvrđavi. Ovo je nekoć bila srpska mahala, tu sam dvije godine ranije slikao i onaj ćirilični grafit „Za Šešelja“, koji je u međuvremenu prebrisan. Još jedan pogled na džamiju:



Kao da je puteljak do tvrđave očišćeniji no prošli puta. S tvrđave slikam prema sjeveroistoku, u smjeru u kojemu se, prema Stankovim uputama, trebalo nalaziti brdo koje su oni zvali „Golo jaje“, a koje su kao vojnici morali iz dana u dan "zauzimati":



Na jug, prema Šar-planini:



Centar grada:



Pogled prema crkvi Svetog Spasa:



I još jedan filmić sa same tvrđave.

Spuštam se u grad, prelazim Bistricu (Lumbardhu) i produžujem do hamama, kako bih ga slikao danju:



Službeno nazvan Gazi Mehmed-pašin hamam, izgrađen je u drugoj polovici 16. stoljeća, s otvorenim prostorijama za oba spola.

Nastavljam dalje tom ulicom, ne bih li negdje mogao uloviti bolji kut da ugledam Golo jaje, no od toga nema ništa, ubrzo upadam u noviji dio grada, dolazim do nekog trgića s dječjim igralištem, te se odlučujem vratiti. Na povratku slikam i negdašnji hotel Theranda, u kojem je Stanko, prema vlastitim riječima "ostavio hrpu novca" u vojničkim danima. Hotel je promijenio ime i danas se zove Tirana:



Ako se ne varam, minaret pripada Kuklibegovoj džamiji.

Putem do pansiona još jedan pogled na Sinan-pašinu džamiju:



I na crkvu Svetog Nikole:



Eni je bolje, može na današnje ne pretjerano dugo putovanje. Ruksake na leđa i pješice prema autobusnom kolodvoru. U prolazu čujemo kako jedna djevojka naglas komentira, vidjevši nas dvoje: „Ka turistë.“ („Ima turista.“), očito i sama iznenađena time što turisti posjećuju njenu zemlju.

Na kolodvoru sjedamo u bus za Peć, no mi ćemo sići u Dečanima. Vozimo se već poznatom rutom do Đakovice. Nakon Đakovice nastavljamo predjelom koji je nov i za mene, te nedugo zatim dolazimo u mjesto Dečani. Samo mjesto Dečani (Deçan) nije osobito zanimljivo, radi se o modernom naselju koje je podosta i nastradalo u kosovskom ratu, budući da je bilo jedno od glavnih uporišta UÇK-a. Ono što nas zanima je obližnji pravoslavni manastir Visoki Dečani, do kojega moramo pješice od središnjeg kružnog toka u mjestu. Imamo možda kilometar hoda, do ruba naselja, pa potom cestom uz rub polja i šume. Eni je naporno, već razmišlja na kakve bi me muke stavila zbog ovog hodanja, premda nije osobito vruće, hodamo u sjeni šume. Nedugo prije manastira nailazimo na vojnu kontrolnu točku, na kojoj su talijanski vojnici. Nemam iskustva s vojnim kontrolama, pa pomalo zbunjeno pitam, ne znajući proceduru: „Per il monasterio?“ Vojnici mi samo ležerno odmahuju rukom da produžim istom cestom. I doista nakon još kojih 200-tinjak metara dolazimo do manastira:



I na ulazu u manastir je vojna kontrola, pregledavaju nam putovnice, te potom dobivamo propusnice. Visoki Dečani, kao i drugi objekti Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, uživaju svojevrsnu eksteritorijalnost.

Odlažemo ruksake uz zid unutrašnjeg dvorišta, te se potom zapućujemo prema glavnoj crkvi manastira. Iz suprotnog smjera dolazi monah, ne mogu procijeniti koliko mu je godina, s obzirom na bradu, no po glasu zvuči mlado – Ena tvrdi da je možda čak i mlađi od mene. Po govoru bih rekao da je iz Crne Gore, možda iz Bosne (ijekavac je). Pokazuje nam manastirsku crkvu, razgovaramo o povijesti manastira. Nisam siguran da mi se predstavio, no odnekuda mi zvoni da se zvao monah Mihajlo.

Manastir Visoki Dečani sagrađen je između 1327. i 1335., a dao ga je izgraditi Stefan Uroš III. Dečanski, otac cara Dušana. On je i sahranjen u manastirskoj crkvi, posvećenoj Kristu Pantokratoru. Crkva je izgrađena pod ravnanjem majstora franjevca Vita iz Kotora u kombinaciji stilova romanike i rane gotike, te je najveća srednjevjekovna crkva na Balkanu. Iako je manastir teško stradao u turskom razdoblju, crkva je sačuvana, zajedno sa svojim freskama iz 14. stoljeća. 2004. manastir je proglašen dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

Evo nekoliko slika unutrašnjosti, nažalost prilično tamnih. Kupola:



Pogled prema ikonostasu:



Freska Krista Pantokratora:



Moram priznati da se više ne sjećam o kojem je točno dijelu riječ:





Dotičemo se i aktualne situacije na Kosovu. U razgovoru monah spominje kako je Prizren dosta tolerantna sredina, mnogo više od ostalih, jer je upravo on prije dolaska u Dečane boravio u Prizrenu, te je kaže normalno hodao gradom u mantiji i nije imao problema. Istina, Prizren vjerojatno i jest najkozmopolitskiji grad na Kosovu, no i tamo je bilo sukoba i oštećivanja srpskih vjerskih objekata.

Crkva izvana:



Zgrade manastira:



Primjećujem nekoliko mladića koji su po izgledu očito Albanci. Nisam pitao monaha, no čini mi se da je ranije nešto natuknuo kako neki od lokalnih stanovnika pomažu oko manastira, budući da još uvijek traje obnova oštećenja iz rata.

Monah nas pita jesmo li za kavu. Prihvaćamo poziv, te nas odvodi na terasu stambenog dijela manastira, gdje nam donosi kavu i domaći sok od jabuke (monasi proizvode sami poljoprivredne proizvode na obližnjem imanju). Sok je vjerojatno najbolji koji sam pio u životu. Monah se potom ispričava, kaže da bi rado popričao još s nama, no da ima druge turiste koji dolaze, te ih mora povesti u obilazak. Potom nas ostavlja da sami uživamo na terasi. Razmišljam kako ovaj manastir ovdje djeluje nestvarno, smirujuće, i kako se ubrzo moramo vratiti u prometni kaos Dečana, u jedan posve drugačiji svijet, koji prema ovome stoji u kontrastu i ozračjem i kulturom i etnicitetom.

Još jedan pogled na dio dvorišta i kompleksa:



Od Prokletija nailazi oluja:





Čujemo i gromove, nadamo se samo da nas neće zaliti negdje putem.

Vraćamo propusnice na ulazu, dobivamo putovnice i krećemo prema Dečanima. Posljednji pogled na manastir i kanjon Dečanske Bistrice u pozadini:



Vraćamo se u centar Dečana i čekamo bus za Peć. Iza nas od manastira hoda i jedan par Poljaka. I oni čekaju bus za Peć.

Nasred kružnog toka vijori velika albanska zastava. Možda je sada vrijeme da ja napravim svoj mali ekspoze o Kosovu. Naime, iako osobno podržavam kosovsku nezavisnost, budući da je smatram jedinim razumnim rješenjem tog gordijskog čvora – vidjeli smo, nažalost, da Kosovo u Srbiji funkcionira jako loše, a da ne govorimo o mogućnosti da bi u tom slučaju čak 20% stanovništva Srbije izražavalo otvoreno neprijateljstvo prema državi u kojoj žive – ne podržavam niti želju za integracijom Kosova u Albaniju, jer bi ona također izazvala čitav niz poteškoća. Kosovo je etnički mnogo šarenije od Albanije (Albanija praktički od manjina ima samo Grke, te nešto malo Makedonaca, Goranaca i Crnogoraca), a ujedinjenje s Albanijom izazvalo bi vjerojatno još snažniju albanizaciju Kosova. Nadalje, prisutna je i poprilična netrpeljivost između Kosovara i Albanaca koja se mogla osjetiti čak i u časovima najveće solidarnosti s izbjeglicama s Kosova. Albanci Kosovare doživljavaju bahatima, primitivnima, pa čak i dekadentnima, budući da ne drže toliko do nekih starih običaja (nasljeđe Jugoslavije). U svakom slučaju, iako je Kosovo produkt velikih sila, svojevrsno solomonsko rješenje, ipak je bolje ovako nego da je jednostrano pripojeno nekoj od dviju država.

Često neki razumniji pojedinci u Srbiji izreknu onu famoznu rečenicu da je Kosovo „odavno izgubljeno“. Kada biste ih pitali kada je to „davno“, vjerojatno bi vam spomenuli Miloševića, sporazum iz Rambouilleta, neki možda čak i gazimestanski govor...no Kosovo nije izgubljeno ni 2008., ni 1999., ni 1990., ni 1981....Kosovo je izgubljeno 1912., onda kada je i dobiveno. Način na koji su srpska i crnogorska vojska te 1912. ušle na Kosovo i potom produžile preko onoga što će ubrzo postati Albanija – a koji su već u to doba kritizirali neki progresivniji pojedinci, poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića – posijao je sjeme sukoba koji će tijekom sto godina dva naroda koji su tijekom stoljeća imali prilično prisne odnose pretvoriti u najljuće neprijatelje. Ironično, i sami preci dinastije Karađorđevića vode porijeklo iz sjeverne Albanije, te su stoga postojali svi razlozi da ta dva naroda surađuju u budućem razvoju stvari. Nažalost, tadašnja je elita prvenstveno težila „strateškom“ izlazu na more preko albanskog teritorija, a što se Kosova tiče, tu su se teritorijalne pretenzije podgrijavale pričom o Kosovu kao srcu Srbije. I dan-danas se taj ulazak srpske vojske na Kosovo 1912. naziva oslobođenjem Kosova. No ako pogledamo malo bolje povijesne činjenice, utvrdit ćemo sljedeće: Kosovo je definitivno ušlo u posjed Srbije (tj. Raške) krajem 12. stoljeća, a pod Turke je konačno palo 1455. Dakle, pod vlašću Srbije bilo je niti 300 godina, nakon čega je uslijedilo 450 godina otomanske vlasti. Kosovo 1912. nije ono isto Kosovo kao 1455., isto kako to nije ni ondašnja i tadašnja Srbija, te prema tome možemo govoriti samo o osvajanju, nikako o oslobađanju Kosova. Iz perspektive albanskih nacionalista, možda čak i o okupaciji.

Demografski, Kosovo je 1912. već imalo albansku većinu, a čak ni program naseljavanja srpskih i crnogorskih kolonista, provođen u doba prve Jugoslavije, nije uspio preokrenuti trend u korist Srba. Nesporna je činjenica da je Kosovo, čak i u doba otomanske vlasti, bilo žarište srpske kulture, no to samo po sebi nije dovoljno za političku aneksiju nekog teritorija, pogotovo ako se tom prilikom izvrši pogrom lokalnog stanovništva, što su snage pod vodstvom Božidara Jankovića i izvršile.

Titova je vlast Kosovu dala isprva status autonomne oblasti u sastavu Srbije (unatoč protivljenju lokalnih političkih vođa, mahom Srba), kasnije autonomne pokrajine, no također je počinila jednu diskriminatornu pogrešku. Premda su Albanci u Jugoslaviji bili brojniji od čak dvaju naroda (Crnogoraca i Slovenaca) nikada nisu dobili status konstitutivnog naroda federacije i pravo na vlastitu republiku. Isprva se to odbijalo budući da se očekivao ulazak Albanije u federaciju, no kasnije nije bilo nikakvog razloga, osim onog diskriminativnog po kojem je to „država Južnih Slavena“, a Albanci to očito nisu. Jedan od argumenata je bio i onaj po kojem Albanci ionako već imaju svoju državu, Albaniju, pa ne mogu imati i konstitutivni status u Jugoslaviji – no tom se argumentu lako moglo kontrirati idejom po kojoj su npr. Srbi imali u SFRJ svoju nacionalnu državu, SR Srbiju, te konstitutivni status u još dvije druge republike (Hrvatskoj i BiH), odnosno Hrvati SR Hrvatsku i konstitutivni status u još jednoj (BiH).

Tko zna, da je Jugoslavija dobila sedmu republiku, sastavljenu od Kosova, sjeverozapadne Makedonije i možda istočne Crne Gore (Rožaja) – možda bi stvari bile mnogo mirnije.

Za albansku premoć na Kosovu krivi su tijekom povijesti i sami Srbi – prvo su osvajanjem Niša i južne Srbije, 1878., sami protjerali dio albanskog muslimanskog stanovništva, tzv. muhadžere, koji su se naselili preko granice, u tadašnji Kosovski vilajet. Nadalje, tijekom čitave otomanske vlasti, a i tijekom Jugoslavije (s izuzetkom razdoblja kolonizacije 1920-ih i 30-ih), Srbi su se s Kosova odseljavali – što dragovoljno, što pod pritiskom. Kosovo je, međutim, uvijek bilo svojevrsna crna rupa iz koje su svi koji su mogli bježali (premda je to kontradiktorno s idejom „crne rupe“, jer iz nje ništa ne bježi Laughing ). Kamo su bježali? Na sjever. Najčešće preko Dunava, u južnu Ugarsku. Broj Srba u Ugarskoj svakim je od tih zbjegova rastao, sve dok Srbi nisu postali većina u krajevima koji će kasnije postati Vojvodina. Kada se 1848. ukazala prilika, Srbi u južnoj Ugarskoj proglasili su svoju autonomiju. Jest da je ona ubrzo skršena, no time su zasijani temelji Vojvodine. U biti, Srbi u Vojvodini nisu načinili ništa različito od onoga što će kojih 150 godina kasnije napraviti Albanci na Kosovu – demografskom silom postati većina, te potom zatražiti neovisnost. Ako se tako pogleda ta povijesna trampa, mislim da je Srbija bolje prošla – dala je zaostalo Kosovo za bogatu Vojvodinu.

Budući da su Dečani udaljeni svega 20-ak kilometara od Peći, vožnja autobusom traje kratko, te ubrzo dolazimo u Peć. Malo prije Peći u nekim selima usput po prvi puta primjećujem kuće ograđene visokim zidovima, o kojima mi je još baka pričala. U takvim kućama žene većinom borave u dvorištu, rijetko izlaze na cestu, a sa strancima uopće ne kontaktiraju.

Po dolasku u Peć odmah se idemo raspitati na kolodvoru za kartu za sutra. Žena na šalteru dokono mlati muhe muhalicom, a na moje pitanje govori li srpskohrvatski odgovara potvrdno. Po govoru bih rekao da je Bošnjakinja.

Nakon dobivene informacije nastavljamo prema hotelu Jusaj, koji je bio najpovoljniji smještaj koji sam našao. Nalazi se blizu željezničkog kolodvora, a vjerojatno se radi o nekom usputnom prenoćištu koje služi i za kurvanje. Neka, za 10€ je i to dobro.

Recepcioner ne zna nijedan jezik osim albanskoga, ni engleski, ni srpski (ili potonji ne želi govoriti), ali ipak nekako dobivamo dvokrevetnu sobu bez kupaonice. Putovnice nam ostaju kod njega, nadam se samo da neće završiti na crnom tržištu. Iako je zgrada nova, pod u sobi je drven, a vrata od sobe se ne mogu zatvoriti, tj. mogu se samo zaključati. Etažne sanitarije se svode na jednu kupaonicu veličine one u garsonijeri – kada, umivaonik i WC, sve u jednome (dakle, ako se netko tušira, a tebi se pripiša – traži po drugim katovima).

Soba ima balkon, koji se proteže oko cijele zgrade, a s njega puca pogled na kolodvor:



Nakon malo izležavanja krećemo u grad. Pronalazimo nešto što nam liči na centar, ali to izgleda prilično otužno. Očekivao sam više od Peći.

Peć (alb. Peja) ima oko 60 000 stanovnika i stari je grad. Spominje se još kao Pescium kod Rimljana i Siparantum kod Ptolemeja, a potkraj 12. stoljeća zauzima ga Stefan Nemanja. Njegov sin Stefan Nemanjić darovao je grad manastiru Žiča, te je, nakon što su Kumani potkraj 13. stoljeća spalili Žiču, ovamo preneseno sjedište Srpske pravoslavne crkve. Do dana današnjeg, Peć se smatra sjedištem srpskog patrijarha, iako on trenutno iz razumljivih razloga ne stoluje ondje.

U tursko doba grad se zvao İpek i dobio je svoj orijentalni izgled, s uskim ulicama, bazarima, džamijama... 1899. u Peći je osnovana Pećka liga, sljedbenica Prizrenske lige, pokret za stvaranje albanske autonomne jedinice u sastavu Otomanskog Carstva.

Nakon Balkanskih ratova Peć je u sastavu Crne Gore, kasnije i u sastavu Zetske banovine, a Srbiji je pripojena stvaranjem AO Kosovo i Metohija. U posljednjim ratovima preko 80% kuća u gradu je oštećeno ili uništeno.

Ovo sam zaboravio slikati dvije godine ranije – prometni znak ograničenja brzine za tenkove:



Pogled na Pećku Bistricu (zašto se skoro svaka rijeka na Kosovu zove Bistrica?):



U pozadini se vidi kanjon Rugove, zapadno od Peći, koji se prostire u dubinu Prokletija, prema tromeđi s Albanijom i Crnom Gorom.

Kako rekoh, ima dosta oštećenih objekata, što gradu daje otužan dojam:



Pretpostavljamo da ovo ipak nije sve od grada, pa tražimo dalje. Zanima nas neki plan grada, trebamo i na internet. Pitamo u turističkom uredu, upućuju nas na internet. Nakon što smo to obavili, sjedamo na ručak. Dok sjedim na terasi restorana i ogledavam se uokolo, ironično primjećujem „Pa zar su se oko OVOGA Srbi toliko borili?“

Ipak, nakon ručka utvrđujemo da još nismo vidjeli centar Peći. On se nalazi malo niz ulicu, gdje je gradski park i korzo, te pored toga veliki hotel, koji se nekoć zvao „Metohija“, a danas se zove jednako, ali u albanskoj verziji („Dukagjini“). Prolazimo korzom, pa produžujemo prema zapadu. Želimo vidjeti gdje je točno Pećka patrijaršija. Ona se nalazi na rubu grada, ali odmah pored zadnjih kuća. Nije daleko, no kako se već smračilo, izvjesno je da ćemo onamo sutra.

Zastajemo kupiti vodu u jednoj prodavaonici. Jedan nas čovjek čuje da razgovaramo na hrvatskome, pa nas pita odakle smo. Kad mu velimo, onda kaže „O, pa Hrvati! Sve je to isto, Albanci, Hrvati, Crnogorci, svi smo mi potomci Ilira!“

Mit o ilirskom porijeklu izuzetno je jak kod Albanaca. Nažalost, on lingvistički baš ne drži vodu. Elementi iz praalbanskog ukazuju da se taj jezik govorio negdje u kontinentalnom području, daleko od mora. Usto, kako albanski dijeli određen broj riječi (oko 150) s rumunjskim, vjerojatnije je da je albanski zapravo potomak mezijskoga, koji se govorio u području današnje Timočke krajine prije rimskog osvajanja, a srodan je s dačkim, čiji su elementi prisutni u rumunjskome. Ironično, Albanci guraju taj ilirski mit kako bi dokazali da su najstariji narod na Balkanu – a u biti, oni zapravo i jesu najstariji, ali ne zato što su potomci Ilira, već Mezijaca. Usto, Iliri su bili prilično visoki rastom, dok su Albanci uglavnom niski – premda gegijski gorštaci odskaču od toga (uostalom, i sama riječ Geg je staroalbanska riječ za diva). Najvjerojatnije su Albanci produkt miješanja Mezijaca i Ilira, no jezik im je mezijski.

Vraćamo se na korzo, uzimamo bozu u jednoj slastičarnici. Nastavljamo šetnju gradom, srećemo opet one Poljake. Komentiram kako ćemo ih jamačno sresti i u našem hotelu.

Po korzu jurcaju klinci u automobilčićima na baterije, vozeći slalom među prolaznicima. Želimo sjesti u park, no ne doima se baš idiličnim. Tu je i neki britanski bračni par koji nas pita za put. Živo je, ljetna večer u provincijskom gradiću, a od Prokletija puše prohladan vjetar, pa je ugodno.

Na glavnom se trgu nalazi ova spomen-ploča:



„Ovdje su 19. studenog 1968. pročitani zahtjevi prvih albanskih demonstracija u Peći poslije Drugog svjetskog rata, za slobodnu narodnu zastavu, za republiku Kosovo i za samoodređenje na albanskim teritorijima pod jugoslavenskom okupacijom.“

Vraćamo se u hotel. Ulice izvan centra su dosta opustjele, no primjećujem da su mnogo čišće nego u Albaniji. Pored našeg hostela nalazi se neka diskoteka koja pušta neku cajkoliku glazbu, a sudeći po odzvanjanju, ista je poprilično prazna. No krasno će nam biti spavati...

Ja prvi obavljam svoju higijenu, potom Ena odlazi, ali se ubrzo vraća s komentarom „Kaj misliš tko je u sobi preko puta nas?“ Naravno, Poljaci...

egerke @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 18, 2013
PONEDJELJAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U hostelu imamo doručak, koji je osrednji: malo šunke, sira, povrće (rajčica i krastavci) i kava ili čaj. Mislim da je bilo i pekmeza, ali se ne sjećam. Poslije doručka izlazimo u jutarnju šetnju.

Spomenuo sam da je hostel smješten u jednoj mirnoj pokrajnjoj ulici. Evo kako ona izgleda:



Nažalost, u Albaniji se vrlo često nad ovakvim kućercima nadvijaju moderne zgradurine iznikle u građevinskom bumu:



Spuštamo se do bulevara uz Lanu, koji se na ovom mjestu zove Bulevard Zhan d'Ark. Ne znam kakve veze Ivana Orleanska ima s Tiranom, ili uopće Albanijom, no...

Slikam Kožarski most:



A potom i tiransku katedralu Svetog Pavla, koja izvana uopće ne liči na crkvu:



Izgrađena 2002., ima oblik trokuta, koji simbolizira kako Sveto Trojstvo tako i trokonfesionalnost Albanaca, a posvećena je svetom Pavlu, budući da je on osnovao kršćansku zajednicu u Draču.

Šećemo se centrom grada, uz Lanu (susrećemo opet onog klinca), u nekoj usputnoj slastičarnici ja uzimam neku slasticu, potom nastavljamo prema sjeveru, gdje u jednom dućanu kupujem novu bocu boze (budući da od Ohrida nisam popio ništa – naravno u već legendarnoj slastičarnici Korzo), a potom se preko Skenderbegovog trga zapućujemo na sjeverozapad, sve do Unaze, velikog prstenastog bulevara koji omeđuje središnju Tiranu. Unazom idemo na istok, do željezničkog kolodvora, koji je još uvijek u vrlo lošem stanju. Vrijeme je izuzetno vruće, sunce piči, temperatura je oko 35° i Eni je već slabo od te vrućine. Kao da ju trese blaga sunčanica. Krećemo prema hostelu, još će se tamo malo odmoriti, prije polaska na autobus.

Vrućina postaje neizdrživa, a i Eni više nije do razgovora. Ovo je vjerojatno jedan od trenutaka u kojima se pita što joj je trebalo ići na ovaj put, i mogu reći da ju razumijem, jer Tirana ljeti nije baš ugodna za boravak. Ona uostalom ni ne smatra Tiranu osobito privlačnim gradom, tako da joj ni to nije neko osobito zadovoljstvo.

Uzimamo stvari u hostelu i ponovno klipšemo do Skenderbegova trga, točnije do one agencije gdje smo jučer kupili karte. Ispred nje stoji i naš autobus za Prištinu, premda mi idemo samo do Prizrena. Srećom, autobus je klimatiziran, tako da smo se s olakšanjem zavalili u sjedala i promatramo vrevu Tirane. Doista, u ovakve dane ni ja ne mogu uvidjeti ikakav šarm u ovom gradu.

Napokon polazimo. Treba nam vremena dok izađemo iz grada, kroz kaotična prigradska naselja, potom pored aerodroma Rinas i onda na sjever, cestom prema Skadru. Ta je cesta još uvijek magistrala, iako ju na nekim mjestima označavaju kao autocestu. No tek kod Milota skrećemo desno prema brdima i ulazimo na novu modernu autocestu.

Autocesta A1, odnosno Narodna autocesta (u Albaniji) i Autocesta dr. Ibrahima Rugove (na Kosovu) gradi se od 2007., a gradi ju američki Bechtel u suradnji s turskom tvrtkom ENKA. Najteži dio radova je napravljen – u Albaniji je probijen 6 kilometara dug tunel Kalimash – Thirrë, a sada preostaje još dovršiti dio od Kukësa do kosovske granice. Putovanje od Kosova do Tirane tako je s nekadašnjih 6 sati skraćeno na 2, a posredno je utjecalo i na onaj famozni trajekt na jezeru Koman – naime, sada se promet iz Tropoje prema Tirani odvija preko Kosova, jer je tako brže.

Stajemo na nekom usputnom odmorištu:



Ena odlazi na WC, te se potom vraća zbunjena. Kaže da je ušla u krivi WC, te da su ju muškarci čudno gledali kad je izašla iz kabine. Nije ni čudo da joj se to dogodilo, u Albaniji se doista možete zabuniti ako na vratima samo pišu imena spolova koji koriste taj WC: burra ili gra. Ostavljam vama da zaključite što su od toga muškarci, a što žene.

Nastavljamo put. Nekoliko slika okoliša, koje će otprilike dati ideju kako je ovuda graditi autocestu:

















U daljini već vidimo i visove Šar-planine:



Malo prije Kukësa prestaje autocesta, te se preko jezera Fierza prelazi običnim dvotračnim mostom. Pogled na jezero:







Vrleti uz samu granicu:



I potom stižemo na granični prijelaz Morina/Vermnicë-Vrbnica. (Inače, ovo je druga Morina, postoji i Qafë Morinë iznad Đakovice, također granični prijelaz.) S kosovske se strane autocesta tek gradi, tako da je cesta zakrčena gradilištem, vozilima (uglavnom kamionima), a među svime time se suvereno šetkaju i goveda:



Nakon još jedne pauze neposredno nakon granice, nastavljamo prema Prizrenu. Ovaj autobus ne ulazi direktno u Prizren, već produžuje za Prištinu, a nas iskrcava na ulazu u grad, nedaleko autobusnog kolodvora. Odande moramo pješke. Nije to problem, znam put, no ja se bojim da ne zakasnimo u pansion (onaj isti u kojem smo bili 2009., Pansion Oltas), jer zbog nepredviđenih stajanja kasnimo već više od sat vremena u odnosu na termin koji sam rekao prilikom rezervacije.

Naposljetku stižemo u pansion u zadnji čas. Vlasnik već negoduje, kaže da je zbog nas morao odbiti neke Čehe, no ipak dobivamo sobu, štoviše, onu istu u kojoj sam dvije godine ranije bio s Matom i Nikolom. Doduše, sada u njoj više nema kompjutora, već je uguran još jedan krevet, no nema veze.

Dok se Ena smješta, ja odlazim do bankomata podići eure. Budući da nosim majicu s natpisom na hrvatskom, nisam siguran hoće li me netko zamijeniti za Srbina, pa sam malo paranoičan. Podižem eure i primjećujem kako su nekako pohabani. Jest da se radi o novčanicama od 10€, ali oni koje koriste u europskim zemljama uglavnom nisu tako pohabani. Tko zna, možda su krivotvoreni. Ili ih samo u europskim zemljama češće mijenjaju novima...

Lagano pada noć na Prizren, a mi krećemo u večernju šetnju. Presvukao sam majicu, nema razloga zabrinutosti. Na Šadrvanu je živo, topla ljetna večer ponovno je izmamila ljude na ulicu. Prvo ćemo nešto pojesti u jednom restorančiću s terasom na samom Šadrvanu. Poslije tradicionalno obilne večere u kojoj smo se oboje preračunali, krećemo šetnjom uz obalu Bistrice prema zgradi Prizrenske lige. Potom nastavljamo kroz prilično bezlične ulice iza nje, radeći krug oko te četvrti, da bismo izbili na glavnu cestu iza starog hamama:



Nastavljamo potom preko Šadrvana na drugu stranu. Želim pronaći onaj park u kojem sam ono svojedobno sjedio s Nikolom i Matom, no ne uspijevam. Opet smo se zapetljali u neku mahalu, odakle ne vidim izlaza. Kupujemo vodu u jednom usputnom dućanu. Slikam zanimljivu vizuru:



Iako piše na čak tri jezika (treći je turski, koji je također službeni u Prizrenu) da se NE baca smeće, vidite i sami kako izgleda podnožje stupa.

Šećemo i dalje, u potrazi za parkom, no već nas malo hvata i neugoda, primjećujemo neke tipove koji sjede u polumraku nekog trijema, vjerojatno s ne baš najčišćim namjerama, pa se odlučujemo vratiti.

Naša prva večer na Kosovu primiče se kraju, atmosfera u gradu je prilično mirna. Ena se inače bojala odlaska na Kosovo, budući da su nekoliko tjedana ranije izbili incidenti oko preuzimanja graničnih prijelaza Brnjak i Jarinje, no ja sam joj objasnio da je posrijedi sjever Kosova, na koji ionako nećemo prismrditi, nego ćemo se uglavnom držati zapadnog dijela, tj. Metohije. Prizren joj se sviđa, a nada se da će sutra ujutro imati još bolju priliku osmotriti grad pod dnevnim svjetlom. Sad ćemo na počinak...

egerke @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 11, 2013
NEDJELJA, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja slikam pitoreskan pogled s našeg balkona:





Budući da cijena sobe ne uključuje doručak, morat ćemo nešto meznuti u gradu, te usput pokušati ući u crkvu Sv. Marije. Prvo ćemo obaviti kulturno uzdizanje, a onda žderačinu. U starom dijelu grada slikam već spomenutu Kraljevu džamiju:



A potom odlazimo u crkvu Sv. Marije:





Ena kaže da je očekivala više od same crkve, iznutra je dosta prazna, izuzev već prikazanog ikonostasa, na zidovima nema ničega.

Lunjamo duž korza, tražeći mjesto na kojem bismo mogli popiti nekakvu kavu i nešto pojesti, no ništa nam ne izgleda privlačno. Ili su posrijedi opskurne lokalne birtije, ili ušminkane slastičarnice, ili pak prčvarnice s mesom, što nam sigurno ne bi pasalo za doručak. Na kraju nalazimo jednu kućicu gdje se prodaje burek, pa sjedamo ispred i uzimamo burek i jogurt. Pravi balkanski doručak. Kada pitam ženu za pultom ima li jogurta, ona snažno odmahuje glavom, a potom vadi jedan iz frižidera. U Bugarskoj su nas ove godine mimoišli ti nesporazumi, ali evo ih zato ovdje...

Vraćamo se u hotel po stvari. Ispred hotela je kružni tok, na kojem će jedan vozač kamiona skoro pregaziti neiskusnu Enu, koja je očekivala da će, vidjevši ju, usporiti. Srećom, ja bolje poznajem mentalitet lokalnih vozača, pa ju povlačim na sigurno.

Pored hotela nalazi se veliki mural u spomen na antifašističku borbu i oslobođenje Elbasana:



Uzimamo stvari i odlazimo na stajalište furgona. Iako je nedjelja, furgona za Tiranu ima dosta. Općenito, promet furgonima se znatno poboljšao, i sada i za najudaljenije krajeve ima po nekoliko furgona u svako doba dana. Ovaj naš je krenuo uskoro, premda je bio poluprazan, očito im više nije toliko bitno da ih dupkom popune.

Isprva se vozimo glavnom cestom prema Rrogozhini, no onda skrećemo desno i počinjemo se nizom serpentina penjati iz doline Shkumbina. U dolini se sada vide pogoni čeličane:



Premda jedan mali dio čeličane još radi (uglavnom za preradu starog željeza), većina pogona je zatvorena, budući da bi prilagodba suvremenim ekološkim standardima zahtijevala ogromna ulaganja, a voljnih investitora nema. Oni koji su pokušali, ubrzo su digli ruke. Stoga čitav kompleks izgleda apokaliptično. Tvornica je inače na vrhuncu proizvodnje zapošljavala 12000 ljudi.

Cesta Elbasan-Tirana počinje nizom serpentina nakon kojih izlazi na uski hrbat brda, s obiju strana omeđen provalijama. Eni je čak malo i zlo od zavoja, no pogled uokolo je spektakularan i zastrašujuć:



Potom se istim takvim nizom serpentina spuštamo na drugu stranu, prema dolini rijeke Erzen. U daljini se već nazire položaj Tirane – ogromni oblak smoga pluta nad dolinom. Prolazimo kroz sela u kojima su uz cestu nanizani mnogi restorani koji poslužuju janjetinu – ovamo Tiranci dolaze na izlet i ručak vikendom.

Naposljetku pristižemo u Tiranu, gdje nas furgon ostavlja na obali Lane, iza negdašnje Hoxhine piramide. Krećemo u potragu za hostelom, koji nisam rezervirao, budući da nismo bili sigurni hoćemo li već prethodni dan imati vremena da nakon obilaska Elbasana produžimo za Tiranu, ili ćemo odmah odlučiti ostati u Elbasanu.

Usputna vizura s ulica Tirane:



Albanija je, uz Kosovo, vjerojatno najamerofilnija država u Europi. Jedino je ovdje moguće nekritičko prihvaćanje američke politike, državna proslava zbog ulaska u NATO i slično. U redu, u Americi živi i velik broj Albanaca, kojima je ona doista i pružila bolji život, no to ne znači da mora postojati tolika bezrezervna podrška njihovoj politici, pogotovo nazivanje jedne tiranske ulice imenom jednog od njihovih najlošijih predsjednika. Razumijem Bulevard Bill Clinton u Prištini, Clinton ima nekakve veze s kosovskom državnošću, no kakve točno veze ima Bush s Albanijom, osim što su mu tamo navodno ukrali sat? Istina je isto tako da u Albaniji prolazi ta američka libertarijanska politika, budući da tamo stvarno vlada slobodno poduzetništvo, a uloga države je tek simbolična. Ujedno je to dobar poligon za demonstraciju svih užasa koje sa sobom donosi posve slobodno tržište, posebice u domeni građevinskog poduzetništva. Napola dovršene zgrade, ili pak ušminkane deseterokatnice ispred kojih je blato, jer komunalije spadaju u društvenu domenu, a novca za izgradnju pločnika u proračunu nema...

Upućujemo se prema istočnom dijelu centra grada. Prolazimo pored tržnice, gdje se, na jednom dislociranom štandu na samoj autobusnoj stanici, prodaju živi primjerci peradi koji mirno šeću uokolo. Vjerojatno se, kada mušterija odabere svoju robu, pristupa klanju dotične, i to po svemu sudeći na tom istom mjestu. Još jedna blagodat slobodnog tržišta. Potražnje ima, ponude ima, čemu onda moralizacija o higijenskim i sanitarnim standardima, te o zaštiti građana od neugodnog prizora klanja?

Hostel je smješten u pokrajnjoj ulici jedne pokrajnje ulice, što znači da je poprilično miran. Nalazi se u negdašnjoj vili s velikim vrtom. Imaju mjesta. Hostel vodi jedna Albanka i jedan Englez. Ne znam jesu li par ili samo poslovni partneri. Naravno, postoji problem s redukcijom vode, na što nas posebno upozoravaju. Vode ima cijelo vrijeme, ali je tlak nizak, a ni ne preporučuje se dugotrajno tuširanje.

Nakon što smo se malo pofriškali, odlazimo pronaći agenciju gdje ćemo kupiti autobusne karte za sutra. Nalazimo je odmah pored Skenderbegovog trga, koji je sav raskopan, jer se centar grada upravo preuređuje. Kupujemo karte, Ena daje dio leka u kovanicama, pritom zabunom davši i jednu kovanicu bugarskih stotinki. No žena u agenciji bez problema i to uzima, samo odmahnuvši rukom. Laughing

Zatim odlazimo na ručak u jedan restoranu u Blloku koji su nam preporučili. Hrana je solidna, prava albanska, neki punjeni patlidžani, takvo što.

Nakon ručka šećemo centrom pa tako dolazimo i do zgrade sveučilišta:



Primijetite da je samo pročelje uređeno, a da bočne strane zgrade nemaju izrađenu fasadu, već samo golu ciglu.

Skrećemo lijevo od sveučilišta i upućujemo se prema velikom parku koji se nalazi iza. Park je zapravo poprilično velika šuma, sličan je Maksimiru. Ima nešto šetača, džogera, no vrućina je poprilična, pa ljudi vjerojatno ipak sjede u hladu kafića. Odmaramo se nakratko na jednoj klupici, a potom spuštamo do umjetnog jezera koje se nalazi na rubu parka:





Kompleks parka i jezera oblikovan je 1955-56., po planovima bugarskih urbanista. Unutar parka nalazi se crkva Sv. Prokopija i spomenik palim britanskim vojnicima iz Drugog svjetskog rata. Osim toga, u parku se nalaze zoološki i botanički vrt, ljetna pozornica i grobovi trojice braće Frashëri: Abdyla (književnika, političara i jednog od osnivača Prizrenske lige), Naima (pjesnika) i Samija (književnika, dramatičara i filozofa). Jezero je poribljeno, pa se tako na njemu može i pecati, a služi i kao kupalište, premda je poprilično oronulo. Park je ranijih godina imao problema s hrpama otpada koje su u njemu ostavljali posjetitelji, a bilo je i slučajeva kriminala. Zadnjih godina govori se o investicijama, koje bi trebale izgraditi još jednu četvrt na obali jezera, na taj način smanjivši područje parka (slobodno tržište!), a i botanički bi vrt trebao pasti žrtvom izgradnje nove zaobilaznice.

Sjedimo neko vrijeme pored jezera, promatrajući šetače, potom se vraćamo prema gradu. Jezero je od ostatka grada odvojeno branom koja sprečava prelijevanje vode na obližnje četvrti koje su smještene niže od razine jezera.

Dok prelazimo preko mosta na Lani, spopada nas neki klinac od kojih desetak godina. Prodaje cigarete, parfeme... Ena i ja prolazimo razgovarajući, ignoriramo ga. No on ide uz nas i gura nam svoju robu u facu. U jednom mu času ja odgurujem ruku kojom mi maše pred facom, te mu se prilikom toga čitav bunt cigareta koji drži rasipa po mostu. Malo je falilo da se neke od kutija skotrljaju u Lanu.

(Vidjet ćemo ga i idući dan nedaleko od tog mjesta, ali će se tada držati podalje. Očito je shvatio da nismo zainteresirani.)

Vraćamo se u hostel, idući preko tzv. Kožarskog mosta (Ura e tabakëve), pješačkog mosta iz 18. stoljeća koji je nekoć premošćivao Lanu, sve do njenog preusmjerenja 1930-ih. Danas premošćuje jarak njenog bivšeg korita. Most se nekoć nalazio na važnoj prometnici koja je spajala Tiranu s istočnim brdima, vodeći skroz do Debra.

U hostelu je živo. Tu je i neki par iz Britanije, dolaze i neke dvije cure od kojih je jedna Novozelanđanka... Prvi puta čujem novozelandski engleski i zvuči mi izuzetno nerazumljivo.

Tijekom večeri odlučujemo se na još jednu šetnju. Vrijeme je da vidimo kako Tirana izgleda noću. Tražimo mjesto gdje bismo mogli nešto pojesti, usput promatrajući noćni život grada. No nedjelja je i sve se prilično rano zatvara. Na kraju sjedamo u Kolonat, albansku kopiju McDonald'sa, koji se reklamira kao „mediteranski fast food“, a u ponudi ima i pizze i tjesteninu. Unutrašnje je uređenje gotovo prekopirano od McDonald'sa, a čak je i logotip sličan – no ovdje se umjesto velikog M nalazi veliko K, što zapravo izgleda kao da se zlatni lukovi McDonald'sa urušavaju. Laughing

Hrana je tipični fast food, iako imaju i dašak lokalnog – Skënderburger. Radi se u biti o ciabatti s goveđim odreskom i uobičajenim povrćem. Krumpirići su im loši.

Ena još odlazi kupiti papirnate maramice. Dok ja pokušavam pronaći kako se to kaže u rječniku, prodavačica iz Eninog objašnjavanja već kuži o čemu se radi, i kaže „facoletë“. Laughing Eh da, zaboravljamo koji utjecaj na albanski je izvršio (i još vrši) talijanski...

Vraćamo se u hostel, još smo sutra čitavo jutro u Tirani, tako da možemo ležerno odspavati...

egerke @ 18:03 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, svibanj 6, 2013
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se pozdravljamo s našim domaćinima. Ove su nam godine naplatili redovnu turističku cijenu (nekih 10€). Očito više nemamo pravo na popust. A i ruku na srce, smještaj je pomalo oronuo, mogli bismo za istu ili malo višu cijenu drugdje dobiti i štogod kvalitetnije.

Iako smo prvo do Sv. Nauma mislili ići autobusom, odlučujemo se ipak za taksi. Nije puno skuplje, a brže je i ostavit će nam više vremena za ležerniji posjet manastiru.

Vožnja do manastira traje kojih 20 minuta, za koje vrijeme ja u razgovoru s taksistom pretresam trenutnu situaciju u makedonskom turizmu i politici. Iznenadilo me naime da na Ohridu ima velik broj Nizozemaca, koji dolaze čarter-letovima. Štoviše, čak je i dosta natpisa na nizozemskome. Kaže taksist da su oni i za vrijeme Jugoslavije bili brojni gosti.

Iskrcavamo se na parkiralištu, odakle imamo još kojih 500-tinjak metara do manastira, kroz špalir štandova na kojima se prodaju suveniri i razna hrana. Lijevo od nas, u zaleđu, nalazi se jezerce, koje je jedan od izvora koji pune jezero:





Manastir je na malom brdašcu, a ispod njega nalazi se crkvica Sv. Petke:



Ulazimo u kompleks manastira:



Manastir je 895. osnovao Sveti Naum, suradnik Svetog Klimenta Ohridskog, koji je ovdje proveo zadnje godine života, te je tu 910. i umro i pokopan. Kasnije je manastir pregrađivan, a danas više nije u vjerskoj funkciji, već je muzej. Jedini objekt koji ima vjersku funkciju je crkva Sv. Arkangeli Mihail i Gavril:



Današnji oblik crkve potječe iz 16. stoljeća, a u sklopu nje se nalazi i Naumova grobnica (to je ova kupola desno, najniža).

Zanimljivo je da se manastir od 1912. do 1925. nalazio na teritoriju Albanije, a Kraljevini SHS ga je ustupio Ahmed ben Zogu, kao znak dobre volje. Lako je moguće da je ta činjenica spasila manastir, jer je pitanje kako bi prošao da je ostao u NR Albaniji, pogotovo na ovakvoj strateškoj točki.

Dvorište vrvi turistima, a ima i Hrvata – tih se dana naime u Ohridu održavao nekakav folklorni festival, a prethodne smo večeri prisustvovali i dijelu programa, gledajući nastup folklornih skupina iz Srbije, Hrvatske, Litve, Mongolije, Turske i još tako nekih zemalja. Danas je očito za sudionike bio priređen posjet Svetom Naumu.

Narteks:



Ulazimo u crkvu. Za to moramo kupiti ulaznicu. Kada čuje da smo iz Hrvatske, prodavač nam prodaje ulaznicu za domaće. Još malo makedonske gostoljubivosti.

Ikonostas:



Kupola:



Kako rekoh, u pokrajnjoj se prostoriji nalazi Naumov grob. Evo ga:



Kada se prisloni uho na nadgrobnu ploču, navodno se čuje zvuk sličan kucanju srca (ja ga nisam čuo). Zapravo se vjerojatno radi o kapanju vode negdje u grobu.

Izlazimo iz crkve i odlazimo na terasu vidikovca, otvorenu prema jezeru. Pogled na sjever, prema Ohridu:



I na zapad, prema albanskoj obali i Pogradecu:



Na istaci lijevo vidi se pogranični objekt. Udaljenost manastira od same granice je nekih 750 metara zračne linije.

Još jednom crkva, sa stražnje strane:



Ova crkva više nije u funkciji:



Stambeno krilo, izgrađeno u turskom stilu:



U kompleksu manastira ima i nekoliko paunova, koji ovuda slobodno šeću. Evo jedne paunice s mladuncima:



Navodno im se nije baš preporučljivo približavati, jer kljucaju.

Ruksake smo ostavili u narteksu. Sada ih uzimamo i pitamo možemo li proći stepenicama iz manastira direktno do graničnog prijelaza, da ne radimo zaobilazak, koji bi zahtijevao hod od kojih 2-3 kilometra. Jedna nam ženska kaže da je pored toga vojni objekt i da nije sigurna hoće li nas oni pustiti. Kaže nam da probamo. Dolazimo do stražarske kućice u kojoj je neki mladi vojnik. On kaže da nema problema, da bi nas on i pustio, ali je trenutno sam, a netko bi nam morao otključati gornja vrata. On ne može, jer ne smije napustiti stražarnicu. Ha ništa, morat ćemo onda ipak okolo.

Na parkingu nalazimo jednog taksista, te ga molimo da nas prebaci do granice. Njemu je to par minuta, a nama će uštedjeti dosta vremena.

Prelazimo granicu pješke, te potom lagano šećemo oko brda, do Tushëmishta i albanske granične kontrole. I ovdje se vidi napredak, Umjesto daščara 3 godine ranije, sada su ovdje moderni objekti, zastakljeni, propisno izgrađen pješački otok, rampe...danas izgleda bolje od makedonske strane graničnog prijelaza.

Nakon obavljenih graničnih formalnosti uzimamo taksi do željezničke stanice Pogradec. Vozimo se kroz centar Pogradeca, koji je također skockan, izgleda da će čak napraviti i pješačku zonu, te potom krećemo na sjever, uz obalu Ohridskog jezera, do kojih 5 km udaljene željezničke stanice. Uz cestu lokalci prodaju ribu iz jezera, držeći je u rukama i pokazujući ulov vozačima. Iskrcavamo se, plaćamo taksistu, i potom ulazimo u već dobro popunjenu čekaonicu:



Ena kaže „Kakav je ovo kulturni šok za mene.“, a ja si razmišljam kako se Albanija u zadnje vrijeme kultivirala i nije više toliko kaotična kao kada sam bio prvi puta.

Imamo još kojih sat vremena do polaska vlaka. Prije toga ćemo morati kupiti karte. Pogled na cjenik (desno) i vozni red (lijevo):



Primijetit ćete da najskuplja karta (do Vlore – nekih 7 sati vožnje) košta 310 leka, što je oko 16,5 kn. Unatoč smiješno niskoj cijeni, vrijeme putovanja vlak čini neprihvatljivim većini ljudi, osim ako ne idu na stvarno kratke relacije ili su stvarno toliko siromašni da si ne mogu priuštiti furgon.

Kolodvor Pogradec izvana:



A tu je i alternativno prijevozno sredstvo:



Preko puta se nalazi nekakva propala industrija, koja izgleda sablasno:



Još nas ne puštaju na peron, vrata su zaključana. U jednom se času upuštamo u razgovor s tipom koji stoji pored nas. On je isto turist, Francuz, zove se Antoine. Putuje sve do Tirane. Pitam ga zašto, pobogu, ako nije railfan. Kaže da je mislio proći jeftinije. U to nema sumnje, ali stići će u Tiranu u 9 navečer (sada je pola 2).

Antoine govori dobar engleski s obzirom da je Francuz. Kaže da je iz Normandije, a i izgledom više podsjeća na nekog Germana. Kaže da još ne zna kamo će nakon Tirane, da li na jug, prema Vlori, ili možda prema Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Napokon dolazi vlak. Krenuo je iz Tirane u 6 ujutro:



Još jednom završetak albanske željezničke mreže u Pogradecu:



Taman dovoljno prostora da lokomotiva može izmanevrirati s kraja na kraj vlaka. A i zadržavanje vlaka u Pogradecu traje taman toliko vremena.

Ukrcavamo se u vlak. Vagoni su solidni (usprkos propucanim prozorima). Pogled iz vagona prije polaska:



Propagandna poruka, koja je očito potrebna, a čini mi se da pomalo i daje plodove:



(„Čuvajte vagon čistim. Čistoća je kultura.“)

Krećemo. Pogled na već poznate terase:



Vozimo se na sjever, uz obalu jezera, sve do mjesta Lin, a potom vlak ulazi u jako dugačak tunel i izlazi s druge strane brda, na početku doline Shkumbina. Kroz nekoliko ćemo se serpentina spustiti do mjesta Prrenjas. Pejzaž malo podsjeća na Čepić-polje u Istri:



A brdo kroz koje smo prošli u tom bi slučaju bila Učka:



(Gore se vidi velika reklama za Eagle Telecom, jednu od albanskih kompanija mobilne telefonije. Kombinacija boja podsjeća na Google, koji su odabrali očito zbog sličnosti imena.)

Nakon što se spustimo u dolinu, to izgleda ovako:



U Prrenjasu se nalazi groblje vagona i lokomotiva. Dvije impresije iz vlaka:





Nakon Prrenjasa pruga ulazi u kanjon Shkumbina, što znači da većinu puta provodi na vijaduktima ili u tunelima, dok je cesta mnogo niže. Većina vijadukata je izgubila svoju metalnu ogradu, no očito je betonska konstrukcija još dovoljno čvrsta. Evo pogled na jedan iz „jurećeg“ vlaka:



Jedan od spomenika partizanskoj borbi, negdje usput:



Budući da sam tijekom puta razgovarao s Antoineom, nisam baš mogao mirno snimati cijelo vrijeme, no ipak sam se potrudio da ova vožnja vlakom ostane najbolje dokumentirani dio čitavog putovanja.

Još jedan vijadukt bez ograde:



Pogled u dubinu:



Malo pitomiji dio puta:



U daljini se nazire veliki vijadukt preko rijeke Bushtrice, vizualno najimpresivniji objekt na ovoj pruzi:



Ubrzo nailazimo na njega. Osim što prelazi rijeku (odnosno, tih dana njeno suho korito), prelazi i dvaput cestu, koja ispod njega čini zavoj u obliku slova U. Začudo, ima očuvanu ogradu:







Sjećam se kako sam ga tri godine ranije promatrao s ceste, i gledao moćne stupove koji ga nose, pitajući se koliko su još jaki i neće li uskoro zbog kroničnog neodržavanja kolabirati.

Nastavljamo dalje dolinom Shkumbina:





I potom stižemo u Librazhd. U tom trenutku još nisam znao da sam se vjerojatno posljednji puta vozio prugom Pogradec-Librazhd, budući da je promet na njoj obustavljen tijekom 2012., a onaj krš iz Prrenjasa se prebacuje u Elbasan. Daljnja sudbina ove pruge je neizvjesna – premda bi ju se moglo povezati, bilo s Grčkom (na Florinu), bilo s Makedonijom (preko Qafë Thanë i Struge na Kičevo), izgleda da će prije biti demontirana. Šteta, budući da bi Albaniji trebala još koja željeznička veza s inozemstvom, a to bi bila i možda najbrža željeznička poveznica Jadrana i Crnog mora (ako se još izgradi pruga od Kjustendila do Skopja).

Kolodvor u Librazhdu i lokalna fauna:



Ono u daljini mi izgleda kao polovica pasarele, ali možda je samo neka dizalica:



Kolodvorska zgrada u socrealističkom stilu:



Nakon Librazhda kanjon Shkumbina postaje dublji i uži:









U jednoj od usputnih stanica ukrcao se u vlak i neki čovjek s ovcom u vreći. Još malo kulturnih šokova za Enu. Laughing

Nakon kanjona, krajolik se otvara i ulazimo u ravnicu u kojoj leži Elbasan:



Ono u daljini bi trebao biti planinski masiv Tomorr, koji se nastavlja pored Berata prema južnoj Albaniji.

Još malo pitomijeg krajolika, ali s podsjetnikom da brda u Albaniji nikad nisu daleko:



Kada sam ovuda prolazio tri godine ranije s Nikolom i Vesnom, Nikola mi je skrenuo pažnju na bizarnu konstrukciju. Naime, premda pruga ne prolazi kroz nikakvo brdo, odjednom vlak ulazi u tunel – točnije, u betonsku konstrukciju nalik na tunel, koja stoji posve izdvojeno. Evo, da vidite o čemu se radi, premda je iz vlaka to teško uslikati:





Nemam ni približnog pojma zašto je to izgrađeno. Undecided

Približavamo se Elbasanu, što znači da je vrijeme silaska. No prije toga, još malo propagande:



(„Čuvajte svoj vagon. Sutra ćete opet putovati.“)

I napokon, nakon 4 sata truckanja, pristižemo u Elbasan. Pozdravljamo se s Antoineom (sjetit ćemo ga se u nekom trenutku večeras, pomislivši kako vjerojatno upravo tada pristiže u Tiranu) i silazimo. Zgradu kolodvora (jednu od rijetkih koja nije u onom jednoličnom stilu) su obnovili od prošlog puta kad sam bio ovdje:



Upućujemo se prema centru, koji nije daleko. Tamo je jedan hotel u kojem bi moglo biti slobodnih mjesta. Nažalost, kada dođemo tamo, reći će nam da ih nema, nego da pokušamo kojih pola kilometra zapadnije, navodno ima neki hotel „kod mosta“. I doista, nalazimo hotel, a imaju i mjesta. Recepcioner na engleskome kaže „Thirteen euro.“ Za dvije osobe? Pa to je stvarno jeftino. Ulazimo u sobu, i ja odmah želim platiti. Dajem recepcioneru 13€, no on i dalje stoji. Kažem mu: „You said thirteen euro?“ „Yes, thirteen.“ „But here it is. Thirteen. Trimbëdhjetë.“ „Oh, no! Tridhjetë.“ „Ah, that's thirTY, not thirTEEN.“

Dakle, soba košta 30€. Ni to nije baš previše skupo, za nas dvoje. Imamo i balkon, minibar, televizor, veliku kupaonu... U minibaru nalazim punu bocu ledenog čaja, koja je doduše otvorena. Ena je skeptična, tko zna tko je to otvorio, možda su i pili iz toga... Meni ne smeta, žedan sam, a i male su šanse da ću baš pobrati neku boleštinu preko boce koja je bila u frižideru.

Budući da nemamo 30€ kod sebe, odlučujem otići na bankomat, dignuti leke i onda platiti u lekima. Dok se Ena tušira, ja ću to obaviti. Po povratku se i ja tuširam i spremni smo za šetnju do grada.

Subota je navečer, pa je u centru korzo:



Elbasan je četvrti najveći grad u Albaniji (zaostaje vrlo malo za Vlorom). Razvio se još u rimsko vrijeme na važnom prometnom pravcu zvanom Via Egnatia, koji je spajao Jadran s Konstantinopolom. Međutim, u srednjem vijeku naselje je nestalo, da bi korijeni današnjeg Elbasana počeli s Turcima i njihovom tvrđavom sagrađenom 1466. u vrijeme Mehmeda II. Osvajača. Odatle vjerojatno dolazi i ime grada: otomanski turski oblik il-basan znači „tvrđava“. Pučka etimologija tvrdi da dolazi od turske sintagme el basan, što znači „drobeća šaka“. Otada, pa sve do 1911., Elbasan je bio sjedište elbasanskig sandžaka, središta otomanske urbane kulture u Albaniji. 1909. u Elbasanu je održan i Albanski nacionalni kongres, kojim su riješena neka važna kulturna i obrazovna pitanja, između ostaloga, potvrđena je odluka o odabiru latinice za službeno pismo albanskog jezika, a razmišljalo se i o elbasanskom dijalektu kao o bazi standardnog albanskog jezika. U gradu je osnovana i prva učiteljska škola u Albaniji. Tijekom Prvog svjetskog rata grad su, u različitim razdobljima, okupirali Srbi, Bugari, Austrijanci i Talijani. Nakon Prvog svjetskog rata započinje industrijski razvoj grada, osnivanjem tvornice duhana i alkoholnih pića. Grad je teško stradao i u Drugom svjetskom ratu, no obnovljen je u doba Hoxhine vladavine. Štoviše, uz kinesku je pomoć sedamdesetih godina zapadno od grada izgrađena ogromna čeličana Čelik partije, koja je ostavila teške ekološke posljedice na grad i dolinu Shkumbina.

Jedan od najznačajnijih Elbasanaca bio je Konstantin Kristoforidhi, koji je tijekom 19. stoljeća prvi preveo Novi zavjet na gegijsko narječje albanskoga, a ujedno je i izdao i rječnik i gramatiku albanskoga, na taj način zauzevši važno mjesto u izgradnji albanskog standarda.

Središte Elbasana zapravo je nekadašnja tvrđava (na prethodnoj se slici lijevo vide njene zidine). Mi ulazimo u nju i šećemo uskim i neravnim uličicama, gdje je mnogo mirnije nego na bučnom korzu. Pokušavamo doći do crkve Sv. Marije, pravoslavne crkve iz 15/16. stoljeća. Evo je:



U doba Hoxhe crkvu je od uništenja spasila činjenica da su okolne ulice preuske da bi do nje mogli doći buldožeri. Danas je proglašena kulturnim spomenikom i sjedište je Nacionalne autokefalne albanske crkve, koja se 1995. odvojila od Albanske pravoslavne crkve. Inače, današnji je izgled dobila u 19. stoljeću, nakon požara.

Crkva je međutim zatvorena, budući da smo došli prekasno. Stoga ćemo ju morati obići sutra. Šećemo dalje ulicama, tražeći i Kraljevu džamiju, izgrađenu 1492., te je naposljetku i nalazimo (izgleda kao obična kuća, nema minaret), ali se ne usuđujemo ući, jer nismo posve sigurni jesmo li dobro potrefili.

Vraćamo se prema korzu. Iz jednog usputnog birca dopiru jednolični zvukovi čitanja brojeva binga. Na korzu slikam elbasansku sahat-kulu:



Prolazimo kroz gužvu, tražeći i neko mjesto gdje bismo sjeli na večeru. Odlučujemo se vratiti drugom stranom ulice. Nalazim neki restoran u svom vodiču, upućujemo se onamo, no na spomenutom mjestu nema ničeg sličnog. Vraćamo se do glavnog parka, tamo je neka pizzerija, pa nećemo komplicirati. Poslije večere lagano se upućujemo u hotel. U sobi veselje: Ena je naime prilikom odlaska iz sobe ostavila bojler da se puni toplom vodom, i on se u međuvremenu zagrijao do maksimuma. Ima sigurnosni mehanizam koji to označava, no taj pišti svako malo. Isključujemo bojler i nadamo se da će to pištanje prestati kad ispraznimo dio tople vode iz njega. No to se ne događa. I tako će on pištati u pravilnim razmacima čitavu noć i drugo jutro, sve do našeg odlaska...

egerke @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, travanj 20, 2013
PETAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dan odmora na Ohridu protječe u već uobičajenom ritmu. Ujutro, za doručak, burek s limunadom (nažalost, bureka nije bilo u onoj našoj tradicionalnoj buregdžinici, pa smo morali improvizirati), posjet slastičarnici Korzo, šetnja centrom grada, pa uz jezero, preko plaže do Sv. Jovana Kanea, gdje zatječemo neku dvojicu Hrvata u društvu Amerikanke, penjemo se na Plaošnik i potom do Samuilove tvrđave. Na tom putu, na šetalištu prema Sv. Jovanu Kaneu zapažam zgodan dizajn ulične svjetiljke, inspiriran tradicionalnom turskom arhitekturom Ohrida:



Poslije Samuilove tvrđave spuštamo se do obale, prošavši usput pored crkve Svetog Konstantina i Elene:



Odlazimo na ručak u jedan od restorana koji imaju terasu nad samim jezerom, potom se vraćamo doma na popodnevni odmor. Predvečer odlazimo do plaža južno od grada, gdje ću se na kraju samo ja okupati, a navečer sjedamo u jedan kafić nedaleko Korza. Ohrid je zapravo zadnje mjesto na ovom putu gdje ćemo spavati dvije noći, tako da je ovo i posljednji „lijeni“ dan putovanja.

egerke @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 16, 2013
ČETVRTAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prethodnoga sam dana poslao poruku Biljani, onoj curi iz Skopja s kojom smo se Mate, Nikola i ja sreli na našem putovanju 2009., kako bismo se eventualno naći i ovaj put. Međutim, Biljana mi odgovara kako se ne osjeća baš dobro i da je pobjegla nekamo iz grada, jer ju „ubija ova vrućina“. Nezamislivo mi je to, u Sofiji je prethodni dan lijevala kiša.

Budimo se prije 6, nabrzinu spremamo i uzimamo taksi na Bulevardu Vitoša do kolodvora. Vožnja do kolodvora ispada 2 leva (1€). Jeftinije od najjeftinijeg zagrebačkog starta, čak i nakon drastičnog kresanja cijena.

Na kolodvoru nabavljamo kartu, a potom još kupujemo i neku hranu i bozu u boci (iako ja još uvijek uz sebe imam onu iz Beograda – već je dobrano fermentirala i danas ću ju vjerojatno dovršiti). Nažalost, ova bugarska boza je rađena upotrebom sladila i odvratno smrdi. Toliko da ju ne mogu piti. Pokušao sam par puta, na kraju sam ju na Ohridu zgađeno bacio. Nezamislivo odvratno.

Izlazimo iz Sofije. Vrijeme se proljepšalo, vedro je, uz naoblaku koja se lagano kida. Slikam predgrađa Sofije:





(mislim da je prvu fotku čak Ena okinula)

Kolikogod sam se u prethodne tri godine trudio ljudima koji su pljuvali po Sofiji dati neki protuargument, kako je centar lijep, kako grad ima potencijala, nekako sve više i sâm sumnjam u to. Nažalost, Sofija je sve u svemu poprilično ružan grad, zapušten, prljav i sumoran. Ako već moram izdvojiti neki lijepi grad u Bugarskoj, bio bi to Plovdiv, a kažu da je lijepo i Veliko Trnovo. Ostatak koji sam vidio je prilično neobećavajuć.

Nad Sofijom bdije planina Vitoša:



Zaobilazimo grad autoputom sa zapada, koji ide od Vidina na Dunavu sve do grčke granice. Jugozapadno od Sofije probijeno je nekoliko tunela. Primjećujem da u Bugarskoj imaju poseban znak za kraj tunela, koji stoji odmah iza izlaza iz tunela. Pitam se koja je svrha takvog znaka, pogotovo na mjestu gdje je postavljen. Imao bi smisla u jako dugim tunelima, da upozori na približavanje izlazu, ali ovako...

Kod Pernika skrećemo na autocestu prema Kjustendilu. Pernik (inače grad prijatelj Splita) je uvjerljivo najružniji grad koji sam vidio. Čak i u poljskoj Gdyni, koju sam dosad smatrao najružnijom, nalazi se koliko-toliko pristojan centar. Pernik je hrpa kutijastih zgrada i industrije, i sve to bez ikakve stare jezgre. Promatram ga dok prolazimo autoputom pokraj njega, tražim tragove makar neke ljepote, bezuspješno. Pernik je inače grad ugljena, čija su se bogata nalazišta počela eksploatirati početkom 20. stoljeća, tako da je tek u to vrijeme Pernik postao gradom (danas ima oko 120 000 stanovnika).

Sve se više vedri, iako je još dosta hladno. Naš prijevoz do Skopja je inače minibus, prosječno popunjen. Iza Kjustendila stajemo na pola sata, da vozač popije kavu. Dolazimo na granicu, nema nikakvih neugodnosti i ubrzo smo u Makedoniji. I Ena je nekako živnula, veseli se Makedoniji nakon neugodnosti u Bugarskoj.

Put nas vodi preko Krive Palanke do Kumanova. Ovim smo dijelom tri godine ranije prošli noću, tako da je i meni ovo nov krajolik. Istočnu Makedoniju uglavnom smo na tim svojim putovanjima zaobilazili, premda i tu ima zanimljivih stvari za pogledati: manastir sv. Jovana Osogovskog, Kratovo, Štip, Tikveško vinogorje, Strumica...

Kumanovo, koje je treći (ili možda već čak drugi) najveći grad u Makedoniji izgleda prilično neprivlačno, tako da nam za njega neće biti žao što ga propuštamo. Penjemo se na autoput i ubrzo ulazimo u Skopje. Primjećujem novinu od prošlog puta – u skladu s novim zakonom o manjinama, koji nalaže da svaka manjina koja ima preko 25% stanovništva u nekoj jedinici lokalne samouprave može tražiti dvojezične natpise, Albanci (kojih ukupno u Skopju ima 20%, ali čine apsolutnu većinu u dvjema gradskim općinama) su se izborili za dvojezične putokaze po gradu.

Ostavljamo stvari na kolodvoru i upućujemo se prema centru. Prvo ćemo u slastičarnicu Šeherezada, na bozu. Ovaj puta i Ena uzima cijelu čašu, odvažila se. Laughing

Izlazimo na Ploštad Makedonija, na koji je par tjedana ranije postavljena golema skulptura Aleksandra Makedonskog na Bukefalu. Biljana nam je to još najavila dvije godine ranije, samo je bilo govorkanja i o glazbenoj fontani, koja će svirati pjesme Toše Proeskog. Ne znam je li se od toga odustalo ili će se tek napraviti – ili je to tek bio trač.

Uglavnom, skulptura izgleda ovako:



Ubrzo shvaćamo da Aleksandar nije jedina novost u centru Skopja. Tu se pojavilo još nekoliko spomenika (sv. Ćirilu i Metodu, Klimentu Ohridskom, Goci Delčevu i Dami Gruevu, caru Samuilu...), a počinje se graditi i sva sila novih zgrada. Ovo je tako novi arheološki muzej:



Sve su to posljedice projekta Skopje 2014., kojim se želi gradu koji je nakon potresa 1963. obnovljen u modernom stilu dati dašak klasične arhitekture. Protivnici projekta ga jednostavno nazivaju pseudohistoricističkim kičem, tim više jer cijena čitavog projekta iznosi od 80 do čak 500 milijuna eura. Usto, tvrdi se da će taj projekt samo pojačati tenzije prema Grcima, Bugarima i Albancima, budući da se uglavnom podižu građevine i spomenici koji podupiru kontinuitet slavenskih Makedonaca s onima iz Aleksandrova i Filipova doba. Antialbanski sentiment je dijelom ublažen postavljanjem kipova Nexhata Agollija (komunističkog političara, stradalog u čistki informbiroovaca), Josifa Bagërija (pjesnika i književnika iz doba albanskog narodnog preporoda) i Pjetëra Bogdanija (književnika iz 17. stoljeća, zapravo prvog albanskog književnika), te imenovanjem jednog trga po Skenderbegu.

Po mom mišljenju, iako taj projekt na prvi pogled izgleda tragikomično, zapravo treba uzeti u obzir da je pred kojih 200 godina neoklasicizam bio sasvim uobičajeni stil u Europi i da su mnogi europski gradovi radili ono što Skopje radi danas. Dovoljno je recimo pogledati bečki Parlament, budimpeštanski Nacionalni muzej, pariški Panthéon... Zašto bi Skopju bilo uskraćeno pravo na takvu arhitekturu? Zato što je anakrona? Pa historicizam je anakron sam po sebi. Slažem se da je glavni problem u novcu, kojega u Makedoniji kronično fali. Ali licemjerno je podsmjehivati se ovom projektu iz pozicije onih koji su to isto radili kojih 200 godina ranije.

Mi se preko Stare čaršije upućujemo do tvrđave Kale. No prvo skrećemo do džamije Mustafa-paše:



Džamija je zatvorena, pa ne možemo unutra. Ena nije nikada bila u džamiji, pa sam joj rekao da će na ovom putu imati prilike za to. Nažalost, do kraja puta nismo uspjeli ući ni u jednu džamiju.

Prelazimo stoga cestu prema tvrđavi, pa odatle još jednom slikam džamiju:



Tvrđava je zatvorena. Unutra nešto rade, uređuju (nadam se ne nešto u sklopu projekta Skopje 2014.), tako da se ne možemo prošetati tuda. Vraćamo se do Stare čaršije i idućih dvadesetak minuta lutamo kolopletom uličica, među sitnim radnjama. Ovdje se već osjeti duh Orijenta. Ljudi koji se ovdje zadržavaju, osim turista, uglavnom su Albanci.

Pored Stare čaršije je i crkva Sv. Dimitrije. Ulazimo malo razgledati, a jedan od dvojice koji stoje kraj ulaska mi pritom još kaže i „bujrum“. Razmišljam kako je to bizarno, da osoba iz crkvenih krugova, koji su najkonzervativniji što se tiče turskog utjecaja, koristi jedan ovakav tipičan turcizam. Pokazuje koliko je turština duboko prožela balkansku kulturu, pa makar ona bila i kršćanska. Daje podosta i za razmišljati u vezi onih krajeva Balkana gdje i danas postoji neprijateljstvo prema muslimanskoj vjeri. Jer, izgon turske kulture s Balkana znači i istjerivanje ćevapa, bureka, rakije, ispijanja jake kave, javašluka...što je sve ovamo doneseno s Turcima i uhvatilo duboko korijenje.

Na obali Vardara podižu i tzv. Muzej svega i svačega (Muzej borbe za makedonsku nacionalnu neovisnost i Muzej žrtava komunističkog terora):



Pogled preko Kamena mosta na Ploštad Makedoniju i planinu Vodno s velikim Milenijskim križem:



Južno od Ploštadi Makedonija, na Ploštadi Pella (nazvanoj prema glavnom gradu antičke Makedonije) niče Porta Makedonija, slavoluk koji bi trebao obilježiti trijumf borbe za neovisnost:



Ovo je već teški kič. Slavoluci stvarno nemaju nikakvu funkciju osim pokazne, iako su i njih gradili u doba historicizma (kao npr. onaj u Parizu). Ali opet, slavoluk na trgu okruženom socijalističkim zgradurinama...

Šećemo se Ulicom Makedonija do kraja, do negdašnje željezničke stanice, a danas muzeja. Potom skrećemo desno i dajemo se u potragu za kultnim skopskim jugonostalgičarskim restoranom „Kaj Maršalot“ (Kod Maršala). Navodno je čitav ukrašen memorabilijama iz doba socijalizma, a konobari su odjeveni kao pioniri.

Iako imamo adresu restorana, to ne pomaže previše – ta ulica ili nije tamo gdje bi trebala biti, ili je pak neoznačena. Nakon nekih 20-ak minuta vrtnje po kvartu i pitanja prolaznika napokon nalazimo restoran. Ambijent je u redu, imaju i prostrani vrt, ali to je zapravo sve. Što se menija tiče, posrijedi je obična pečenjara, koja nudi uobičajene pljeskavice, ćevape i slično, s tek tu i tamo kojim „dorađenim“ receptom (salata „Računajte na nas“, desert „Desant na Drvar“).

Nakon ručka lagano krećemo prema kolodvoru. U prolazu slikam grafit za moje ljevičare:



Na kolodvoru uzimamo stvari i polazimo na bus za Ohrid. Imamo koja 3 sata do Ohrida. Ena je pospana, pa ubrzo tone u san. Ja ju obično probudim kad bude nešto zanimljivo, iako je njoj očito više stalo do sna nego do gledanja okoliša, premda nema baš priliku ovuda prolaziti svaki dan. Negdje između Tetova i Gostivara se konačno posve razbudila i poslije mi je spomenula da joj je drago da nije prespavala ostatak puta prema Ohridu.

U Ohridu ćemo naravno spavati kod Vesne i Ace. Ja sam im poslao poruku još iz Zagreba, no prvi broj koji sam imao bio je kriv, onda sam pokušao na drugi, pa su mi odgovorili s dva dana zakašnjenja, kad smo već krenuli. Danas im isto šaljem poruku kad dolazimo u Ohrid i kad nas mogu očekivati, ali nema povratne informacije. Oni su totalno šlampavi. Po dolasku u Ohrid zapućujemo se izravno k njima, valjda će sve biti u redu.

Ulazimo u kuću, sve je tiho, zvono ne radi. Otvaramo vrata i ulazimo u dnevni boravak. Jest, Vesna je tamo, ispričava se zbog nereda, sve je u redu, imaju oni nas u vidu, samo što nije stigla danas od silnih poslova još i nas obavijestiti. Sjedamo malo u dnevni boravak. Ubrzo dolazi i Nikola (Acin brat, taksist koji nas je tri godine ranije i doveo k njima usred noći). Ćaskamo malo, komentiramo novogradnju po Skopju, kaže Nikola kako je više-manje svaka konstrukcija nacionalne mitologije proizvoljna i izmišljena. Pa zašto onda ne bi bila i ova, uostalom. Vrlo često na Balkanu slušamo rasprave o tome kako je ova ili ona nacija „umjetna“, jer su ju stvorili političari u recentnijem periodu. Ali, nisu li i ove druge, „prirodne“ nacije također stvorili političari (ili Crkva) u ranijim razdobljima? Evo, protivnici Makedonaca tvrde da je Makedonce stvorio Tito, a da su prije toga oni bili ili Bugari ili Srbi. Ali to ne znači da su Makedonci umjetniji od Bugara ili Srba – naposljetku, i Bugari i Srbi su to postali uslijed širenja nacionalnog duha u okviru Crkve. Što je srpski seljak iz 17. stoljeća znao o Nemanjićima i koliko je njihovu državu osjećao kao svoju? Taj je seljak radio za nekog turskog feudalca, isto kako je njegov prapradjed radio za srpskog feudalca. I ovaj mu potonji nije bio nimalo bliži – vjerojatno je srpskom seljaku bio bliži cincarski kmet negoli srpski vlastelin. E sad, imaju li oni koji su se kao nacija ustrojili u prvom valu nacionalnog buđenja (tijekom 19. stoljeća) pravo osorno se postavljati prema onima koji su to počeli činiti mnogo kasnije? Pa sve i ako su se dotada izjašnjavali pripadnicima ovog prvog naroda? Ja bih rekao da ne. Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci, Bunjevci...a sutra možda i Kosovari (naspram ostalih Albanaca, jer i tu postoji netrpeljivost) nisu nimalo umjetniji narodi od Hrvata, Srba, Grka, Bugara... I pri oblikovanju jednih i drugih prisutan je bio određeni inžinjering, ustrojavanje zajedničkog jezičnog standarda, svijesti o zajedničkoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji, itd. Ono što se radi u Skopju zapravo su dvije muhe jednim udarcem: akcentuiranje spomenute svijesti o kulturnoj tradiciji (o njenoj utemeljenosti otom-potom – ali kritičko preispitivanje nacionalnih mitova balkanskih naroda odvelo bi nas u predaleke digresije) , kao i arhitektonsko oživljavanje grada. Kako rekoh, možemo se tomu smijati, ali to bi trebao biti smijeh odrasle osobe koja promatra dijete kako nešto prvi puta čini i sjeća se sebe i svoje vlastite naivnosti u doba kada je to i sama radila. Nikako ne bi smjela biti nadmena sprdačina.

Napokon se smještamo u sobu. Nije baš bogznakakva, školjka pušta vodu, umivaonik se klima...Ena ipak smatra da su oni preljubazni prema nama (još su nas i ponudili slatkišima i pićem), ja joj kažem da to nije ništa naspram onoga što smo doživjeli pred 3 godine. Ovo je sad već uobičajeni posao.

Odlazimo u večernju šetnju Ohridom. Večerat ćemo u onom restoranu gdje su nas dvije godine ranije spopali oni Cigančići koji su nas žicali salatu. Ovaj puta sjedamo unutra.

Nakon večere smo dovoljno umorni da se zaputimo doma i zakrmimo. Na Ohridu uvijek punimo baterije, pa ćemo tako i sutra lunjati ovuda...

egerke @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 12, 2013
SRIJEDA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stvar se nije sredila. Ena je stoga odlučila propustiti današnji izlet, nakon što se još dodatno posavjetovala s mamom (liječnicom). Isto smo se tako složili da nema razloga da ja ipak ne odem onda sâm u Rilski manastir.

Dok sam rezervirao hostel, pisalo je da u hostelu imamo doručak. Nakon što sam sjeo za stol i počeo si uzimati hranu, vlasnica hostela mi na prilično grub način daje do znanja da moram platiti 3€, ili ne mogu jesti doručak. Zgađeno odustajem od doručka (iz principa joj neću dati 3€ zbog takve nepristojnosti) i odlučujem da ćemo doručkovati u Dunkin' Donutsu. Iako su ti proizvodi prilično nezdravi, ja volim tamo svratiti, a Bugarska je jedina zemlja u regiji gdje to mogu.

Dunkin' Donuts je odmah uza ugla. Nakon doručka se pozdravljamo – Ena se vraća u hostel i kaže da se nada da će se situacija smiriti tako da se barem kasnije može prošetati gradom. Ja pak idem na tramvaj koji će me prebaciti do manjeg autobusnog kolodvora u naselju Ovča Kupel, na zapadnom dijelu grada. Vrijeme je tmurno, u zraku visi neka kiša.

Poučen prethodnim iskustvima iz Sofije, odlučujem se kupiti kartu za javni prijevoz, košta 1 lev (oko 3,5 kn). Tramvaj je uobičajena šklopocija, a ni pruga nije u bajnom stanju. Imaju doduše najavu stanica, ali poništivač za karte je još uvijek mehanička bušilica koja kartu vrlo često rastrga na nezgodan način, tako da sam se bojao da ću imati problema s kontrolorom ako se pojavi. Srećom nije, što pak znači da sam bezveze potrošio 1 lev.

Pristižem na Ovču Kupel. Sofijska predgrađa puna su bezličnih socrealističkih blokova i izgledaju poprilično depresivno. Bus za Rilu je već tamo, a ja kupujem posljednju kartu. Da je Ena ipak išla, imali bismo problem.

Smještam se u zadnji kut autobusa, a potom krećemo. Izlazimo cestom preko mjesta Vladaja, kuda smo išli i 3 godine ranije za Skopje, a potom prije Pernika skrećemo na jug, na autoput prema Blagoevgradu.

Negdje usput:



Prolazimo Dupnicu, još jedno mjesto koje izgleda tako kao što zvuči. Sliku nemam.

Ubrzo nakon toga skrećemo s glavne autoceste prema gradiću Rila. Krajolik:



Iza mjesta Rile ulazimo u kanjon, koji vodi u dubine planinskog masiva Rila:





Nakon još nekih 20-ak minuta vožnje, zaustavljamo se pred ulazom u Rilski manastir:



Imam nekih sat i pol vremena do povratka autobusa, što bi trebalo biti dovoljno za razgled manastira.

Službeno nazvan Manastirom svetog Ivana Rilskog, Rilski je manastir najveći i najznačajniji u Bugarskoj, a uvršten je i na UNESCO-v popis svjetske baštine. Manastir su u 10. stoljeću ustanovili učenici svetog Ivana Rilskog, koji je kao pustinjak živio u pećini nedaleko mjesta na kojem se manastir nalazi. Sve otada, pa do pada Bugarske pod Turke, svaki je car svojim donacijama potpomagao razvoj manastira, koji je postao glavno središte bugarskog duhovnog života. U 14. stoljeću srpski vlastelin Hrelja Ohmućević Dragovol dao je obnoviti crkvu manastira i izgraditi obrambeni toranj koji se danas naziva Hreljinim tornjem. Ujedno je to najstariji dio današnjeg kompleksa manastira, budući da su Turci nakon osvajanja Bugarske uništili veći dio manastira. Potkraj 15. stoljeća, ponajviše zalaganjem sultanije Mare Branković, manastir je obnovljen, a tada su ovamo iz Velikog Trnova preneseni i posmrtni ostaci Ivana Rilskog. Otada je manastir funkcionirao kao žarište bugarskog jezika i kulture. Iduće razaranje dogodilo se 1833., kada je stradao u požaru. Obnovljen je prilozima bogatih Bugara i tada je dobio današnji oblik. Obnova je trajala 28 godina. U to je vrijeme, pod vodstvom Neofita Rilskog, u manastiru utemeljena i škola koja je širila bugarsku nacionalnu svijest.

Ulazim u glavno dvorište manastira. Na sredini je crkva:







Dvorište je okruženo stambenim kompleksom manastira:









U stambenom se dijelu nalazi oko 300 soba, 4 kapele, a tu je smještena i knjižnica kao i manastirski muzej.

Ovdje se dobro vidi dubina klanca u kojem je manastir smješten:





Hreljin toranj:



Pritisnut zovom prirode moram se nakratko udaljiti od manastira, pa tako imam priliku uslikati i ovaj kutak doline:



Po povratku odlučujem iznutra obići crkvu. Trijem je ukrašen freskama:











Dvorište vrvi turistima. Čujem razne jezike: grčki, ruski, francuski, srpski...kasnije ću vani vidjeti i jedan hrvatski autobus. Inače, manastir godišnje posjeti oko 900 000 ljudi.

Dio kompleksa obnavljaju:



Ulazim u crkvu. Unutra je zabranjeno fotografiranje (vjerojatno jer blicevi smetaju freskama i ikonama), ali sam ipak uspio okinuti par slika, bez blica:













Na slikama se vidi vrijedan ikonostas, na kojem su četvorica majstora radila pet godina.

Malo duhovno kontempliram, čak se i pomolim za uspješan nastavak putovanja, pa potom izlazim opet na dvorište. Muzej ne stignem obići, mogu se još malo vrzmati po dvorištu, ili se mogu prošetati uokolo i nešto pojesti. To ću i učiniti, možda nađem neke bugarske specijalitete.

Još malo brda uokolo:





Pokraj manastira se nalazi samo jedan restoran koji je dosta gužvovit, tako da je pitanje bih li stigao naručiti i pojesti prije polaska autobusa. Odlučujem se stoga na kupnju nekakve slatke lepinje, pomoću koje ću izdržati do Sofije, a onda ćemo vidjeti za dalje.

Izvana manastir izgleda kao tvrđava:



Bliži se čas polaska. Vraćam se na parkiralište pred manastirom:



Bus ubrzo polazi, imam nekih dva sata vožnje do Sofije. Šaljem poruku Eni da se nađemo opet ispred Dunkin' Donutsa i da se nadam da je dobro. Odgovor ne dobivam jer je Ena ostala bez novca na mobitelu, ali se nadam da je vidjela poruku.

Još jedna od stijena kanjona:



Putem natrag za Sofiju slikam umjetno jezero kod mjesta Djakovo:



Kako se približavam Sofiji, sve jače pada kiša. Kišobran nisam uzeo, ne samo na izlet, nisam ga uzeo ni na put (obično u takvim okolnostima uzmem kabanicu). Bit će veselo po dolasku u Sofiju...

Na Ovčoj Kupeli istrčavam iz autobusa i nekako se uspijevam dočepati druge strane ceste gdje je tramvajska stanica, a stajem i pod nekakav krović dok čekam tramvaj (na samoj stanici nema nikakve nadstrešnice). Šaljem Eni još jednu poruku, da sam stigao i da bude spremna.

Ovako izgleda ambijent na Ovčoj Kupeli – pogled prema autobusnom kolodvoru:



Tramvaj konačno dolazi, za desetak minuta sam iza Palače suda, i sad bi bilo zgodno skoknuti 50 metara dalje i pogledati postoji li još Hostel Sofija, no vani se upravo sastavlja nebo sa zemljom, pa tako ja trčući krećem prema mjestu gdje me Ena (nadam se) čeka s kišobranom. Još moram pretrčati i Bulevard Vitoša... Napokon, evo me kod Dunkin' Donutsa, Ena me, hvala Bogu, čeka.

Njoj je bolje, stvari su krenule, ali ćemo ipak prvo do hostela, da se ja osušim i da pričekamo mogući prestanak kiše.

Nakon nekih sat i pol kiša je jenjala, pa se odlučujemo za šetnju. Tada Ena primjećuje da joj je nestao kišobran, koji je ostavila pred vratima stana da se suši. Sve mi se manje sviđa ovaj hostel, ali, što se može, platili smo za dvije noći...

Izlazimo u šetnju. Usput slikam zgradu Akademije dramskih umjetnosti i filma:



A i narodno kazalište:



Rotunde sv. Georgija se možda i sjećate od mog prošlog posjeta Sofiji (tada ju je doduše posjetila samo Vesna):



A tu je i zgrada središnje natkrivene tržnice:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za idući dan za Skopje. Sjećate se možda da u Sofiji postoje dva autobusna kolodvora, veliki i Travel market, s onim kolopletom kućica u kojima su razne agencije (i onaj pas koji je ugrizao Vesnu). Idemo se prvo raspitati na veliki kolodvor. Nigdje ne nalazimo zadovoljavajuće informacije, pa se stoga obraćam ženi na šalteru. Žena nam kaže da liniju za Skopje održava samo kompanija Matpu i da moramo na Travel market. Kaže nam i broj kućice u kojoj je ured. No ured je zatvoren. Bus polazi ujutro u 7, ali se ured otvara već u pola 7, tako da ćemo stići kupiti kartu i ujutro.

Odlazimo na večeru. Ja sam, pretražujući svoj stari vodič Sofia in your pocket, našao restoran pod imenom Manastirska magernica, koji servira bugarske specijalitete i to uglavnom one koji su se jeli po manastirima. Bez previše razmišljanja odlučujemo se provjeriti kako to izgleda. Restoran je smješten u centru, u jednoj od ulica okomitih na Bulevard Vitoša, ima i uređen vrt, no vrijeme je takvo da nitko ne sjedi vani. Unutra je uređen u tipičnom stilu za etničke restorane, s puno predmeta povezanih s narodnom kulturom (odjeća, alatke...), a izgleda kao veliki stambeni prostor, pa su pojedine prostorije otprilike veličine dnevne sobe ili čak manje. Naručujemo i dok čekamo pravu hranu, donose nam neke meze (sir, mesne nareske i slično) na čijoj se sredini nalazi neka čudna bijela meka masa za koju ja pretpostavljam da je sir. Po teku ne izgleda kao sir. Ena misli da je mast, ali nema okus ni po masti. Zaključujem da je možda posrijedi maslo, iako ni sâm ne znam kako točno izgleda maslo. No pretpostavljam da bi bilo žuće. Mnogo kasnije (u biti, tek nedavno) mi je palo na pamet da se možda radilo o skuti. U svakom slučaju, štogod da je bilo, Ena baš nije previše toga jela (još se ne usudi, pogotovo ne nešto što otvara), što je meni omogućilo da ga u potpunosti slistim. Laughing Ena je tvrdila da se čak i konobarici na licu vidjelo čuđenje kad je vidjela da je netko to sve pojeo.

Hrana je solidna, ambijent je u redu, ako ste u Sofiji svakako preporučujem. Smile

Nakon večere slijedi još kratka šetnja Sofijom, a onda se vraćamo u hostel, sutra nam se valja poprilično rano dignuti. Po dolasku u hostel uviđamo da je Enin kišobran tamo. Netko ga je očito posudio za to popodne.

Bugarska epizoda neće nam ostati u osobito ugodnom sjećanju – što zbog ljudi, što zbog Eninih problema, što zbog činjenice da Ena nije vidjela Rilu. Neka, sutra prelazimo u zemlju koju mnogo više volimo – ja zbog pozitivnih iskustava s Makedoncima, a Ena zbog svojih korijena (naime, njen pradjed je iz Velesa). Ena, doduše, ima i bugarske korijene – njena prabaka (ili praprabaka, nisam više siguran), Persida Petkova, bila je bugarska Romkinja. Kažu da Ena jako liči na nju. Nisam vidio sliku dotične, no Ena ne izgleda baš kao Romkinja.

Dižemo se prije 6, zato hrrrrr...

egerke @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 11, 2013
UTORAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U drugom madracu nije bilo buha, tako da je Ena ovu noć spavala mirno.

Osvanuo je vjetrovit, ali sunčan dan, ono što bismo nazvali „zdravim vremenom“. Jutro u Nišu iskoristit ćemo za obići još jednu lokalnu znamenitost. S tim se ciljem upućujemo prema istočnom rubu grada. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas kod kompleksa:



Riječ je o Ćele-kuli, bizarnom spomeniku koji svakako nije izgrađen s tim ciljem. Čitava priča započinje 31. svibnja 1809., tijekom Prvog srpskog ustanka, kada se na brdu Čegar, nedaleko Niša odvila ključna bitka kojom su srpski ustanici pokušali zauzeti Niš i potom nastaviti s prodorom dalje na jug. Prije te bitke srpske su snage držale Niš u blokadi tri tjedna, tražeći od grada da se preda. Turci, koji su u gradu imali poprilično malo vojske, to su vrijeme iskoristili za dopremanje novih snaga. Naposljetku je broj turskih vojnika iznosio do 40 000, dok je Srba bilo najviše 18 000. Od 6 položaja srpskih ustanika ljudstvom je najbrojniji bio onaj na brdu Čegar, sjeveroistočno od Niša. Njime je zapovijedao Stevan Sinđelić. Iz tog su razloga Turci svoj napad usmjerili upravo na Čegar. Napadali su 4 puta, i svaki puta bili odbijeni. Naposljetku su, uslijed stalnog pristizanja novih vojnika, uspjeli nadvladati srpski otpor i prešli na borbu prsa o prsa. Kada je Sinđelić shvatio da je situacija bezizlazna, te da će izginuti zajedno sa svojim vojnicima, odlučio se na očajnički čin – potegnuo je kuburu i pucao u skladište baruta. Eksplozija je poubijala sve preostale srpske i mnogo turskih vojnika – konačan broj žrtava bio je oko 16 000 Turaka i 4000 Srba (naravno, nisu svi poginuli od eksplozije, neki su stradali ranije).

U želji da zastraše Srbe i spriječe ikakvu pomisao na novi ustanak, Turci su odlučili sazidati Ćele-kulu – jednostavan objekt od četiri zida koji zatvaraju šuplji unutrašnji prostor, a na čijim su zidovima s vanjske strane bile uzidane lubanje ustanika (vjerojatno onih kojima je glava nakon eksplozije ostala čitava). Takvih je lubanja, prema iskazima svjedoka, bilo 952. S druge strane, kože s glava čije su lubanje završile u Ćele-kuli bile su napunjene slamom i poslane sultanu u Carigrad (što je bila standardna procedura u Turskom Carstvu, samo što se obično nije vadila lubanja). Lokacija objekta također je pažljivo odabrana – radilo se o mjestu pored glavne ceste Niš-Sofija-Carigrad, na usamljenoj čistini, te je zamislivo kakav je dojam ostavljala takva građevina na prolaznike, pogotovo npr. noću.

S vremenom je lokalno srpsko stanovništvo, unatoč zabrani, uklanjalo pojedine lubanje i pokapalo ih. Već 1882. nalazimo zapis da se u kuli nalazi samo 511 lubanja. Danas je broj spao na svega 58.

Europa je za Ćele-kulu prvi puta čula kada je ovuda prošao francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine, koji je tom prilikom zapisao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu koliko vrijedi neovisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cijenu platili njihovi očevi.“ Unatoč tomu, Ćele-kulu je htio srušiti Mithat-paša, jedan od modernizatora Otomanskog Carstva, jer ju je smatrao iskazom primitivizma. No niški su se Turci usprotivili, te je građevina tako ostala. 1892. prilozima iz čitave Srbije financirana je izgradnja zaštitne kapelice koja je Ćele-kulu zaštitila od zuba vremena, koji ju je dotada poprilično načeo. 1937. središnji je dio kule očišćen, te je tada pronađeno još nekoliko lubanja koje su ponovno ugrađene u zidove. Kula je izvorno imala i krović, koji se s vremenom urušio, a na vrhu krovića nalazila se jedna zasebna lubanja, za koju se vjeruje da je Sinđelićeva.

Pored kapelice nalazi se ova ploča:



I Sinđelićeva bista:



Obilazimo oko kapelice, no sva od četiriju vrata su zaključana. Hm, po radnom vremenu bi trebalo biti otvoreno. Potom tek primjećujemo da je pored parkirališta s istočne strane nekakva zgradica u kojoj, izgleda, prodaju karte. U pravu smo. Dobivamo i stručno vodstvo, jednu djevojku koja nas uvodi u kapelicu i izgovara priču sličnu ovoj koju sam ja maloprije naveo.

Jedna od glavnih mana kapelice jest da je zapravo premalena, tako da je vrlo teško pogledom uopće obuhvatiti cijelu kulu. O fotografiranju da ne govorim. Pokušat ćemo, koliko se može:











Neke lubanje imaju vidljivu rupu od taneta, što znači da su njihovi vlasnici poginuli u nekom ranijem trenutku bitke.

Lubanja koja je navodno Sinđelićeva danas se nalazi na posebnom mjestu, budući da krova više nema:



Pogled na vitraje kapelice:



Kada sam prvi puta čuo za Ćele-kulu i vidio sliku, ispunila me jeza. Sada, kojih 25 godina kasnije, stojim na tom mjestu i, iako više ne osjećam užas, opet ne mogu vjerovati na kakve je sve gnjusobe spreman ljudski rod iz osvete. Shvaćam da je Turke pekla ta Pirova pobjeda na Čegru, ali istovremeno mi nije jasno kako bi podizanje jedne takve morbidne građevine trebalo ikoga odvratiti od možebitnog ustanka? Štoviše, takva bi okrutnost samo mogla pojačati otpor prema vlasti koja ne preza od takvog čina – a onaj tko je spreman uzeti oružje i boriti se za zbacivanje takvih tirana, te u toj borbi i poginuti, sasvim sigurno neće biti preplašen mogućnošću da mu lubanja bude izložena u nekakvoj budućoj građevini te vrste.

Napuštamo Ćele-kulu, vraćamo se u hostel, uzimamo stvari i krećemo na put prema kolodvoru.

Vlak iz Beograda očekivano kasni. Kupujemo kartu za Sofiju, a potom odlazimo do mjenjačnice kako bi se Ena riješila preostalih dinara i zamijenila ih za eure. Leve se ovdje ne može nabaviti.

Napokon dolazi vlak koji je puniji no obično. Ne nalazimo mjesta ni u jednom kupeu, te stoga moramo stajati kod WC-a. Dok čekamo polazak, gledam konduktera, koji me užasno na nekoga podsjeća. Isti pokreti glavom, iste grimase...ali ne uspijevam naći poveznicu. Još ni dan-danas se nisam uspio sjetiti.

Vlak se putem do Pirota donekle ispraznio, pa smo uspjeli uloviti mjesto, prvo na preklopnim sjedalima u hodniku, a potom i u kupeu. U Pirotu ulazi mnoštvo Bugara, premda su neki u vlaku bili već od Niša. Nije potrebno dugo da bi se skužilo – svi furaju razne vrećice, a kako se približavamo Dimitrovgradu svi su se uzjogunili i traže kojekakve zakutke u koje guraju robu – uglavnom šteke cigareta. Šverceri. Bit će veselo na granici.

Dimitrovgrad prolazimo bez većih poteškoća (uz Enino zgražanje na što liči), a potom dolazimo do Kalotine, gdje bugarski carinici ulaze praktički na otvorenoj pruzi – pored kolosijeka je neki improvizirani metalni peron i carinski ured. Uopće nije potrebno pratiti gdje se u vlaku nalazi kontrola – vidi se po stupnju užurbanosti ljudi na hodniku. Neka starica nije imala sreće – carinica joj iz vreće izvlači nekoliko šteka, sipajući pritom bujicu grdnji. Drugima se na licu vidu olakšanje – misle da će očito onda njih mimoići.

U našem kupeu je i neka žena koja putuje s liječenja u Ljubljani. Ne znam više točno što joj je, no putovanje Ljubljana-Sofija vlakom sasvim joj sigurno neće popraviti zdravstveno stanje. Doduše, ne bi joj ni autobusom bilo bolje...

Jedna druga žena, preko puta nas, pokušava nam objasniti kako Bugari kupuju u Srbiji, jer je sve mnogo jeftinije. Govori nam na bugarskom, pa ju samo djelomično razumijemo. Kaže kako su u Srbiji jeftiniji „cigareti, stoka...“ Treba mi koji trenutak da shvatim da je Bugarima „stoka“ ono što je nama „špeceraj“, tj. živežne namirnice, i da ipak nitko ne šverca ovce preko granice.

Zbog čitave te zavrzlame s carinom, pa onda još dodatnog zadržavanja u Dragomanu, nakupili smo do Sofije kojih 2 sata kašnjenja. Ali nema veze, i ovdje smo dva dana.

Po prispijeću u Sofiju uspješno izbjegavamo lešinare koji nas žele prebaciti do vagona za Istanbul, a potom izlazimo iz kolodvorske zgrade. Prvi je dojam – ovdje se u tri godine, otkako sam zadnji puta bio u Sofiji, nije ništa previše promijenilo. Dok se na drugim glavnim gradovima novih članica EU vide nekakve investicije, makar u najobičniji facelifting, ovdje toga nema. Pločnici su i dalje puni rupa, grad je raskopan jer još uvijek grade metro (valjda su u to upumpali sve novce od EU), a ni rasvjeta nije baš najsjajnija. Ni uz najbolju se volju ne mogu osloboditi one predrasude koju sam imao još iz doba kad nisam ni prismrdio Bugarskoj – da je to sumorna zemlja, sumornija od svih ostalih u bivšem istočnom bloku, a i da su Bugari sumorni ljudi, sušta suprotnost veselim i dobronamjernim Makedoncima. Zanimljivo, taj će dojam, neovisno, steći i Ena (pred kojom sam ja čak i zagovarao Bugare).

Upućujemo se Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru, stajući usput na bankomatu. Nismo se odlučili za hostel Sofija, ipak je malo prekaotičan za Enu. Odabrali smo jedan drugi hostel u centru, u jednoj mirnijoj uličici, ali samo 2 minute hoda od Bulevarda Vitoša. Riječ je zapravo o privatnom trosobnom stanu, koji je adaptiran u hostel. Vlasnica (valjda) je ne osobito ljubazna sredovječna Bugarka.

Izmoreni od puta, prvo ćemo jesti. Iza ugla je vegetarijanski restoran, pa ćemo tamo. Nakon večere, krećemo u noćnu šetnju Sofijom. Vodim Enu pokazati joj najznačajnije gradske znamenitosti, točnije one koje nismo prošli prilikom dolaska od kolodvora do hostela. A tu svakako spada katedrala Aleksandra Nevskog:



Kao i ruska crkva Sv. Nikole Čudotvorca:



Te večeri počinje problem koji će obilježiti čitav idući dan. Naime, dok su dosada moji suputnici imali uglavnom probleme s proljevom, Ena ima suprotan problem. Rekao sam već da ona nije previše putovala, pogotovo ne ovako, s ruksakom. Također sam spomenuo i da je dosta gadljiva. A kad putujete s ruksakom, često ne znate gdje će vas potjerati na WC. U Eninom slučaju taj je strah toliko jak da je ona razvila zatvor kao metodu efikasne kontrole. No, i zatvor ima svoje ograničenje, pogotovo ako redovno jedete, a ne želite riskirati zapletaj crijeva. I tako se te večeri, u Sofiji, po prvi puta na ovom putovanju (a već je peti dan puta) njena utroba pobunila. Stvar je dodatno zakomplicirala situacija da hostel, budući da je stan, ima samo jedan WC za sve goste (i vlasnicu, koja također tamo živi). Ipak, Ena me upozorila da bi se moglo dogoditi da će sutra veći dio dana morati biti blizu WC-a i da je lako moguće da sutrašnji planirani itinerer nećemo moći izvesti, barem ne zajedno. Odlučila je međutim pričekati do jutra, pa mi reći kako joj je, a onda ćemo vidjeti, želim li samo ja otići na planirani izlet ili će mi se ona pridružiti – smatrala je da je blesavo da samo radi nje ostanem u Sofiji, tim više jer je znala da će joj nakon tog jednog dana biti dobro.

Ha ništa, poći ćemo onda spavati i držati fige da se stvar do ujutro sredi...

egerke @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 8, 2013
PONEDJELJAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja, Ena se žali na komarce koji su ju posve izjeli. Začudo, mene nije nijedan. Premda, hostel je pored rijeke, nije ni čudo.

U hostelu su i neki Grci, koji su iznenađeni kada im se Ena predstavi. Naime „ena“ na grčkome znači „jedan“. Osim njih, tu je i neki Francuz koji pješke hodočasti od Francuske do Jeruzalema.

U hostelu nema doručka, stoga ćemo kupiti nešto u obližnjoj pekarnici i uputiti se prema autobusnom kolodvoru. Usput slikamo ulaz u nišku tvrđavu:



(Ovaj Nišville je onaj spomenuti jazz festival, iako bi po očitoj sličnosti s Nashvilleom trebao biti country festival.)

Ispod nas protječe Nišava:



Hostel je malo dalje od lijevog ruba slike.

Dolazimo do kolodvora. Niški je autobusni kolodvor u doba otvaranja osamdesetih godina bio najmoderniji u Jugoslaviji, međutim danas je to već poprilično dotrajalo. Kupujemo kartu za bus za Kuršumliju i ubrzo krećemo na put.

Nakon izlaza iz Niša vozimo se neko vrijeme prema jugu autocestom, a potom skrećemo na zapad, prema Prokuplju. Krajolik je brežuljkast, prošaran voćnjacima. Prolazimo kroz gradić Prokuplje, zatim nastavljamo prema višim brdima oko Kuršumlije. Krajolik:



Vozimo se paralelno s prugom:



To je pruga Niš-Prokuplje-Kuršumlija-Merdare-Podujevo-Priština. Dio prema Kosovu je zatvoren, no prometa (barem putničkoga) nema ni na srbijanskom dijelu pruge, što se vidi iz vegetacije koja ju postupno obrasta.

I onda napokon, nekih sat i pol vremena vožnje od Niša, ugledamo Kuršumliju:



Kuršumlija izgleda kao što zvuči – radi se o uspavanom gradiću, smještenom u dolini između Kopaonika i Radana. Ima kojih 12 000 stanovnika, a korijeni mu se nalaze u rimskom naselju Ad Fines (što ukazuje da je i tada bila smještena u pograničnom području između Gornje Mezije i Dalmacije). Kasnije se naziva Toplica i Bele Crkve, a današnje ime dobiva s Turcima (kurşun – olovo). Uzrok imena su olovne ploče kojima su bile pokriveni manastiri Bogorodice i Svetog Nikole, koje je dao izgraditi Stefan Nemanja, čija je prijestolnica Kuršumlija bila između 1159. i 1168. Međutim, budući da se u Kuršumliji trgovalo olovom, moguće je da je i to uzrok naziva. Grad je priključen Srbiji 1878., iz njega je pobjegla većina muslimanskog stanovništva, koja je nadomještena ljudima iz Sandžaka i Crne Gore, međutim gotovo odmah nakon toga počinje pasivizacija u korist Prokuplja i Niša, tako da je Kuršumlija ostala emigrantsko mjesto.

E sad, zašto mi idemo u jednu takvu, da prostite, vukojebinu? Naravno, ne radi Kuršumlije same, nego radi jednog obližnjeg lokaliteta, koji je izvan granica Srbije postao poznat tek u zadnjih nekoliko godina, iako ja za njega znam još tamo od kraja osamdesetih. Radi se o Đavoljoj Varoši.

Ona se nalazi kojih 27 km jugoistočno od Kuršumlije i dotamo nema organiziranog prijevoza. Stoga odmah po prispijeću na kuršumlijski kolodvor prilazimo taksistima i dogovaramo prijevoz dotamo. Dogovaramo se s jednim da nas za cijenu od 4000 dinara prebaci tamo, pričeka dok mi obiđemo lokalitet i potom nas vrati u Kuršumliju. Iako nam se nije službeno predstavio, odnekud mi zvoni da se zvao Nebojša.

Priča on tako, dok se vozimo, kako je Kuršumlija totalno zapostavljena, a da ima ogroman turistički potencijal (osim Đavolje Varoši, tu su čak i tri banje – od kojih je Prolom banja najpoznatija po svojoj mineralnoj vodi - a i razne crkve, manastiri, čak i mjesto s kojeg je navodno car Lazar krenuo u Kosovski boj), ali da ljudi slabo dolaze, premda ima i dosta stranaca. Kaže da čak ima i Albanaca. Veli on „Mene to ne smeta, ako mušterija plati da je vozim, meni nije bitno ko je odakle.“ Slažem se, pogotovo nakon što sam čuo za neugodnosti koje su neki srpski državljani doživjeli na hrvatskoj obali samo zbog svoje nacionalnosti. Kaže kako je porijeklom iz Crne Gore, ali da su ga baš na crnogorskom moru znali pošteno oderati. Onda priča kako je devedesetih znao ići u Bugarsku, svašta se švercalo odande dok je Srbija bila pod sankcijama, a veli da su Bugari onda bili strašna sirotinja, jadniji od Srbije pod sankcijama. Za 5 maraka se moglo iznajmiti taksi da te vozi kroz cijelu Sofiju, čeka koliko treba, i još štošta.

Cesta kojom se vozimo vodi prema graničnom prijelazu Merdare i Podujevu. Pitam ga ima li Albanaca baš u samoj Kuršumliji. Veli da nema. Kažem „Pa zar ni slastičara?“ Kaže da slastičarnu drži Goranac. (Nisam pitao, ali dao bih se kladiti da se slastičarna zove Pelivan, kao i sve goranačke slastičarne. Laughing ) Priča kako su neki lokalci htjeli tom slastičaru smjestiti spačku, podvalivši mu slaninu u neki mesni obrok (Goranci su uglavnom muslimani), a ovaj je fino to sve pojeo, rekavši „Budale jedne, pa ja sam katolik.“ Laughing

Napokon dolazimo do parkinga ispod Đavolje Varoši, odakle ima kojih desetak minuta pješice kroz šumu do samog lokaliteta.

Što je zapravo Đavolja Varoš? To je mjesto na kojem se dogodilo nešto slično onomu u Kapadociji – snažna erozija, koja je uspjela isprati veći dio obronka planine, izuzev onih mjesta gdje se u tlu nalazilo veliko kamenje, koje je zaštitilo zemlju ispod sebe. Tako je nastao velik broj uskih i visokih stupova, koji su u bazi široki 0,5-3 metra, a visoki od 2, pa sve do 15 metara. Takvih stupova na čitavom lokalitetu ima dvjestotinjak, a kako erozija još traje, neki nestaju i novi nastaju. Od stupova u Kapadociji razlikuju se sastavom (tlo je mnogo čvršće od vulkanskog tufa u Kapadociji), bojom (koja je ovdje uglavnom crvenkastosmeđa), i veličinom kamenja na vrhu (radi se o mnogo manjim komadima andezita). Isto tako, stupovi u Đavoljoj Varoši smješteni su na vrlo strmom obronku brda, dok je u Kapadociji tlo uglavnom ravno.

Osim stupova, u Đavoljoj se Varoši nalaze dva neobična izvora, jedan izuzetno kiseo (pH 1,5) i s velikom količinom minerala, pod imenom Đavolja voda, a drugi, nazvan Crveno vrelo, manje kiselosti, ali bogat željeznim oksidom koji mu daje karakterističnu crvenu boju. Isto tako, u šumi kroz koju upravo hodamo nalaze se ostaci negdašnjeg saskog rudnika željeza.

Čitav kompleks Đavolje Varoši pod zaštitom je od 1959., a pred par je godina bila nominirana za novih sedam svjetskih čuda prirode. Neko je vrijeme i vodila u svojoj kategoriji, na kraju je završila oko 70. mjesta.

Prolazimo pored Crvenog vrela:



I dolazimo do početka Đavolje Varoši:



Iznad nas, brdo se uzdiže vrlo strmo, te je, bez odgovarajuće opreme, gotovo nemoguće popeti se uz obronak (a nije ni dozvoljeno, s obzirom na zaštitu lokaliteta):





Stoga je napravljena posebna konstrukcija sa stepenicama, odignuta od zemlje, kako bi čim manje utjecala na okoliš.

Pogled na brdo uništeno erozijom i naslage kamenja iz kojih će jednom u budućnosti nastati stupovi:





Jedan stup u blizini:



Đavolja varoš sastoji se od dviju skupina stupova, nazvanih Đavolja Jaruga i Paklena Jaruga. Ovo je Paklena Jaruga, tj. stupovi u nastanku:



Ovi vrlo vjerojatno ni neće preživjeti, jer nemaju na sebi kamen.

Krajolik uokolo:





Još jedan pogled uvis:



I u dolinu:





Neobičnost krajolika, čudni izvori, a posebice neobičan, sablastan zvuk koji stvara vjetar pušući između stupova, dali su ime ovom mjestu, koje je vjerojatno izazivalo strahopoštovanje kod lokalnog stanovništva. Jedna od legendi o njegovom nastanku kaže kako je Vrag ljudima iz jednog obližnjeg sela pomutio um, te su oni krenuli vjenčati brata i sestru. Kako nije bilo drugog načina da se spriječi rodoskvrnuće, Bog je odlučio svadbenu povorku pretvoriti u kamen – i današnji stupovi zapravo su okamenjeni svatovi.

Nedavno su inače po lokalitetu postavljeni reflektori u više boja, koji noću osvjetljavaju stupove i daju im poseban ugođaj.

Na hrptu između dviju jaruga nalazi se crkvica koju trenutno obnavljaju, a ispred koje se na drveće vežu molitvene vrpčice za uklanjanje tegoba. Naime, molitelj zaveže vrpčicu za stablo, ona ostaje tamo zavezana nekih 2 tjedna, a potom ih se ukapa u zemlju, na taj način simbolično ostavljajući i tegobu pod zemljom. Kažem Eni neka ona zaveže jednu, za svoje probleme sa sinusima (ima polipe u sinusima), no njen racionalni um joj ne dopušta takvu egzibiciju, čak ni za probu.

Vraćamo se natrag do parkirališta, gdje nas čeka Nebojša. Čitav izlet je trajao možda 2 sata, s tim da smo u Đavoljoj Varoši bili oko sat vremena. Vraća nas u grad, pitamo ga da nam preporuči neko mjesto gdje se u Kuršumliji dobro jede. Kaže nam da probamo u pečenjarnici Srbija, veli da je roštilj fantastičan, i napominje kako, unatoč imenu lokala, nećemo imati problema i ako doznaju da smo iz Hrvatske. Srbija se nalazi odmah pored glavnog trga, jest da je posrijedi tipičan pajzl, ali moje mi iskustvo obično kaže da što lošije mjesto izgleda, to je hrana bolja. I doista, pljeskavica je sjajna. Ena uzima piletinu, budući da ne voli mljeveno meso.

Nakon ručka prošetat ćemo još malo centrom Kuršumlije. Nema se ovdje bogzna što za vidjeti, pa evo jednog motiva:



Zanimljiv naziv prodavaonice Laughing :



(ovo je, ako se ne varam, jedina slika u cijelom putopisu na kojoj se vidi netko od nas dvoje)

Na glavnom se trgu nalazi park, gdje je spomenik žrtvama NATO-va bombardiranja 1999., ali i žrtvama ratova koje su Srbi vodili devedesetih:



Uvijek mi je zanimljivo vidjeti različita gledišta zabilježena na spomenicima. Tako sam npr. za Uskrs te, 2011. godine, u Bosanskom Novom slikao spomenik žrtvama Odbrambeno-otadžbinskog rata 1990-1995. (što se u Hrvatskoj zove „srpska agresija na BiH“), dok je naše putovanje započelo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (što se pak među Srbima smatra završetkom etničkog čišćenja Hrvatske od Srba). Apsolutno smatram da sve žrtve ratnih sukoba treba poštovati i treba im odati počast spomenicima – problem je nažalost u ideologiji koja se redovno upisuje na te spomenike. Da recimo na ovom spomeniku piše „Žrtvama ratova 1990-2000.“, to bi bio ideološki posve čist spomenik, koji bi jednako odavao počast i srpskim civilima i vojnicima, i žrtvama Srebrenice i Ahmića, i redarstvenicima iz Borova Sela, i Albancima iz Račka. Jer sve su to žrtve suludih ideologija koje su zakuhali političari. No ako se konstatira da su ovi umrli za budućnost srpskog naroda, oni za oslobođenje svete hrvatske zemlje, a oni treći pak za neovisnost Kosova – dolazi do rangiranja važnosti „naših“ i „njihovih“ smrti. Naši su umrli s razlogom, s plemenitim motivom (kakav li je plemeniti motiv postojao u činjenici da su se neki jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, kao npr. putnici vlaka u Grdeličkoj klisuri ili ljudi poginuli u granatiranju Zagreba?), a njihovi su umrli jer su sami to tražili. Naše treba slaviti i kovati u nebo, a njihovima treba plesati na grobu. I gdje je tu mogućnost pomirbe? Rekao mi je jednom jedan znanac iz Beograda: „Među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima nema jezične barijere, pa smo opet uspeli da razvijemo toliko različita gledišta na istu stvar. Kako li je onda tek među Srbima i Albancima? Ko zna šta oni govore o nama, a mi to nismo čak u mogućnosti ni da razumemo i demantujemo pre nego uhvati korenje.“

Istina je da bi takav spomenik svim žrtvama bio pomalo sterilan, politički korektan, što znači da bi ujedno bio i spomenik svima i spomenik nikomu. Iako mi se politička korektnost gadi, opet smatram da bi to bio jedini način da se shvati da u ratu stradavaju prvenstveno LJUDI – čak i ako ostanu živi, u ratu umiru ljudi. Jer čovjek koji mrzi „njih“ samo zato što su „oni“, nije čovjek. A nisu puno dalje ni oni koji se ponose svojom nacionalnošću. Ponos je proizvod nekakvog postignuća, a to što je nekoga nekamo donijela roda (da ne budem vulgarniji) nije nikakvo osobno postignuće, već puki splet okolnosti.

Nakon kratkog obilaska Kuršumlije vraćamo se na autobusni kolodvor. Dok sjedimo i čekamo autobus za Niš, promatramo život uokolo. Ena kaže „Ovdje je Bog rekao laku noć.“ I doista, u ljetno popodne atmosfera je ovdje poprilično učmala. Samo očekujem vidjeti kuglu trave koja se kotrlja parkiralištem...

Put do Niša protječe mirno, bez osobitih događaja. Dolazimo u grad u kasno popodne, odlazimo do hostela. U hostelu Ena utvrđuje da ju te noći vjerojatno nisu izboli komarci, nego izgleda da u madracu ima buha. Stoga predstojeću noć odlučuje spavati na drugom krevetu, možda će biti bolje sreće. Ja, da pokucam u drvo, ne osjećam nikakve ugrize.

Šalimo se kako smo dvije vreće buha i odlazimo u grad. Pronašli smo jednu pivnicu s ugodnim dvorištem, pa tamo provodimo ostatak večeri. Prije spavanja odlazimo još u šetnju tvrđavom, i potom na spavanac.

egerke @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 7, 2013
NEDJELJA, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Jutros preskačemo doručak, nemamo vremena. Kupit ćemo nešto na kolodvoru. U pekari na kolodvoru zanimljiv jezični moment: Ena od prodavačice traži pecivo, i kaže joj „Ovo sa sezamom“, našto prodavačica, koja ne razumije, odgovara s „Excuse me?“. Ena naravno ne zna da se sezam u srpskome kaže susam, a očito je prodavačici ponudila premalo jezičnih informacija da ova shvati da govori njoj bliskim jezikom.

Ubrzo se ukrcavamo u bus za Kladovo. Zašto pobogu idemo u Kladovo? Pa, prvenstveno zbog puta dotamo („Life's a journey, not a destination“), koji prolazi kroz Đerdapsku klisuru. U Kladovu ćemo se zadržati taman toliko da ulovimo autobus za dalje, što će, s obzirom da je nedjelja, potrajati kojih dva sata.

Izlazimo iz Beograda, vozimo se autoputom do izlaska za Požarevac. Potom nastavljamo na istok i ubrzo prelazimo Moravu:



U Požarevcu je pauza od dvadesetak minuta. Izlazim, požarevački kolodvor nije osobito ugledan prizor, no u obližnjem dućančiću kupujem Plazma kekse s čokoladom. Dok kupujem, iz zvučnika trešti neki školski primjer cajke. Eto, čim se maknem iz Beograda, uronim posve u ono drugačije kulturno ozračje. Ne kažem da se kod nas ne slušaju cajke, no i u tom su slučaju one proizvod kulturne (?) razmjene s istokom. Meni osobno takva glazba izaziva imunološku reakciju, i ne pušim spike o tome kako se na nju može sjajno isplesati. Može se isplesati i na techno i dubstep, pa mi nijedno nije po volji. Ako želim balkanski melos, radije ću se isplesati na Kočani orkestar i Fanfare Ciocărlia.

Nudim Enu Plazma keksima, no ona je suzdržana. Zbog svoje gadljivosti želi ograničiti unos hrane i pića dok putuje, kako ju ne bi tjeralo na WC na nekom usputnom kolodvoru (a znamo kakvi su kolodvorski zahodi), ili, još gore, ulovilo ju u trenutku dok nema nikakvog zahoda u blizini. Meni to ne smeta, pa listim čitavu vrećicu, zalijevajući to onom bozom kupljenom jučer.

Ime Plazma mi je oduvijek bilo smiješno. Kad sam prvi puta čuo za Bambi Plazma keks, u reklamama TV Beograd osamdesetih, nije mi bilo jasno što stavljaju unutra. Krvnu plazmu? Tek ću mnogo kasnije doznati da riječ „plazma“ ovdje opisuje kašastu masu u koju se takvi keksi pretvore kada ih se uroni u mlijeko. Je li „plazma“ zvučalo učenije od „kaša“, ne znam, no doista mi taj naziv zvuči bizarno. Doduše, ni Bambi Kaša keks ne bi bilo osobito sretno rješenje...ostavlja dojam kao da je keks već napola prožvakan.

Nakon Požarevca ulazimo u brežuljkasto područje sjeverno od Homoljskih planina dok se vozimo prema Dunavu. Iduća postaja je Veliko Gradište. Za Veliko sam Gradište prvi puta čuo čitajući putopis Marina Zurla „Splavom od Zagreba do Crnog mora“, iznimno detaljnu knjigu koja opisuje putovanje dvojice pustolova na rečenoj relaciji, i za koju, ni nakon upornog guglanja, nisam uspio doznati je li tek fikcija ili stvarni putopis (nijedna Zurlova biografija ne opisuje taj poduhvat). U svakom slučaju, Veliko je Gradište bilo njihova posljednja postaja prije spuštanja niz Đerdap.

Mi ćemo se još malo voziti cestom prije ulaska u grotlo Đerdapa, pa ćemo se tako zaustaviti i u Golupcu. Dunav se ovdje raširio poput jezera, rekao bih da je širok oko 5 kilometara:





Uzimam Lav radler pa se odlazimo prošetati do obale, koja je odmah pored kolodvora. Nakon ovog jezera Dunav se suzuje u grotlo od kojih dvjestotinjak metara širine. To je tamo:



Na ulazu u klisuru stoje ruševine starog grada Golupca:



Đerdap je treća i najveća od triju klisura koje na svojem putu probija Dunav. Prva je klisura Wachau, zapadno od Beča, a druga Dunavski zavoj (Dunakanyar, Donauknie) sjeverno od Budimpešte, gdje Dunav mijenja svoj dotad redovni smjer toka prema istoku i zakreće na jug, sve dok ga opet Fruška gora ne vrati u pravi smjer. No te su dvije klisure u usporedbi s Đerdapom pitome, a plovidba kroz njih ne pretjerano neugodna. Đerdap je nešto sasvim drugo. Osim što je najveća klisura na Dunavu, najveća je i u Europi (duga 134 km), a zapravo ju tvore 4 manje klisure (Golubačka, Gospođin vir, Kazan i Oršovska) prekinute manjim kotlinama. Dunav ovdje prestaje biti lijena nizinska rijeka i postaje brzica koja nosi sve pred sobom, puna virova i prilično duboka (oko 50 m). Naziv klisure u svim jezicima osim srpskoga zvuči vrlo zlokobno: mađarski Vaskapu, turski Demirkapı, rumunjski Porţile de fier – tj. Željezna vrata. Velik broj podvodnih grebena izazivao je pogibelj za brodove, te su konačno 1890. sprovedene mjere regulacije, koje je izveo tadašnji ugarski ministar prometa Gábor Baross. Baross je tom prilikom fasovao i prehladu od koje je umro. Uklanjanje grebena i stvaranje plovnog puta nije međutim bilo u potpunosti zadovoljavajuće - struja koju je stvarao tako oslobođeni Dunav bila je toliko jaka da su brodovi koji plove uzvodno morali biti vučeni lokomotivama. Situacija se promijenila izgradnjom hidroelektrane kod Kladova, kojom je tok rijeke donekle umiren.

Unatoč zastrašujućoj reputaciji, Đerdap je bio nastanjen još od mezolitika. U Lepenskom viru kod Donjeg Milanovca nađena je jedna od prvih mezolitskih naseobina u Europi, budući da je rijeka omogućavala nešto višu temperaturu od okolnih krajeva, te tako stvarala povoljnije uvjete za život. Stanovnici te kulture bili su ribolovci na Dunavu, što je dokazano velikim brojem skulptura koje prikazuju glave s izbečenim očima i ribljim ustima, za koje se vjeruje da prikazuju nekakve riblje toteme.

Đerdap je danas nacionalni park u objema državama kroz koje prolazi, unatoč činjenici da su radovi koji su u njemu izvođeni u proteklih stoljeće i pol (regulacija plovnog puta i izgradnja hidroelektrana) uglavnom izmijenili prirodni izgled rijeke i okoline, prekinuli migracijski put dunavske jesetre, te izazvali štetu na kulturnoj baštini (pod vodu je prilikom podizanja razine rijeke otišao otočić Ada Kale, svojevrsna turska eksklava koja je stoljećima uživala status slobodne luke i središta kojekakvih sumnjivaca, a predstavljala je i vrijedan primjer otomanskog naselja). Ukupno je čak 17 000 ljudi moralo biti preseljeno zbog podizanja razine rijeke.

Stari grad Golubac, utvrda koja kontrolira uzvodni ulaz u Đerdap, spominje se prvi puta u 14. stoljeću, premda je vjerojatno podignut ranije. Ne zna se tko ga je točno izgradio, no činjenica da se u jednoj od kula nalazi srpska pravoslavna kapelica ukazuje da je to vjerojatno bio neki srpski velikaš. Kasnije je mijenjao vlasništvo, pa su njime vladali Mađari, Srbi i Turci, koji su ga svi pomalo dograđivali. Bio je često zadnja (ili prva) utvrda između Turske i Mađarske, te je stoga bio izuzetno strateški važan. Nažalost, i on je poprilično stradao u 20. stoljeću, budući da je kroz njegove zidine probijena magistralna cesta koja vodi od Srbije prema Rumunjskoj, a potom je porast razine Dunava poplavio najdonje dijelove grada. Međutim, još je uvijek jedna od najslikovitijih vizura Srbije, a činjenica da se na neke zidine može uspeti izravno iz čamca svojevrsna je atrakcija.

Mi se autobusom približavamo Golupcu:



I prolazimo kroz njega:



Inače, u blizini Golupca živi i endemična golubačka mušica, kukac sličan komarcu koji je svojedobno izazivao velike pomore stoke. Nakon izgradnje HE Đerdap mušica je gotovo posve nestala, da bi se opet pojavila nakon 1999. i NATO-va bombardiranja, zbog čega ju lokalno stanovništvo naziva i klintonka. Radi se o malom kukcu čiji se ubod uopće ne osjeti, jer u slini ima neku vrstu prirodnog anestetika, no potom slijedi alergijska reakcija koja može zahvatiti veliku površinu kože oko uboda.

Nakon Golubačke klisure, Dunav se širi u Ljupkovsku kotlinu:



Ispod se već vidi iduća klisura, Gospođin vir:





Iza koje slijedi Donjomilanovačka kotlina:





Stajemo u Donjem Milanovcu, koji, suprotno očekivanjima, nema nikakve veze s Gornjim Milanovcem (oba se zovu po Milanima iz dinastije Obrenović, no Gornji se Milanovac nalazi u Šumadiji i zove po bratu, a Donji se nalazi na Dunavu i zove po sinu knez Miloša Obrenovića). Nakon Donjeg Milanovca započinje Kazan, najuži i najneugodniji dio Dunava, gdje se rijeka suzuje na svega 150 m širine:



Rumunjska se obala može gotovo dotaknuti rukom:



Već samo ime Kazan ukazuje na ponašanje Dunava u tom uskom grlu.

Na izlasku iz prvog dijela, Velikog Kazana, s rumunjske se strane nalazi manastir Mraconia:



Manastir je podignut prije 15-ak godina na mjestu ruševina srednjovjekovnog manastira, izgrađen je prilozima lokalnih seljana, a bilo je i optužbi da se jedna od monahinja u njemu bavi vradžbinama. Skandal je kasnije utišan, a sporna monahinja premještena.

Odmah pored toga, u velikoj stijeni iznad Dunava isklesano je Decebalovo lice:



Decebalovo lice je najveća kamena skulptura u Europi, a klesalo ju je 12 kipara tijekom 10 godina (1994-2004.). Trošak je iznosio preko milijun dolara, a financirao ga je rumunjski poslovni čovjek Ioan Constantin Dragăn, amaterski zaljubljenik u povijest koji je nažalost, kako to obično na Balkanu biva, pomalo zabrazdio u toj svojoj ljubavi prema povijesti i bio blizak rumunjskom protokronizmu, pokretu koji zagovara slavnu dačku povijest Rumunja. Budući da se sa srpske strane Đerdapa nalazi Trajanova ploča, spomenik izgradnji prve ceste kroz Đerdap, kojom je car Trajan olakšao svoju invaziju na Daciju i njeno pripajanje Rimskom Carstvu, s rumunjske su strane odlučili podići spomenik Trajanovu protivniku u tom ratu, dačkom vođi Decebalu.

Zanimljiva je ta rumunjska shizofrena povijest, budući da oni jednako slave svog zavojevača Trajana, kao i njegovog poraženika Decebala. Po gradovima podižu spomenike Kapitolijskoj vučici i diče se romanstvom, a potom preimenuju gradove dodajući im imena starih dačkih naselja (Cluj-Napoca, Drobeta-Turnu Severin). Opet, možda je to upravo i put, možda doista treba shvatiti da su i jedni i drugi ugradili sebe u kolektivnu povijest rumunjskog naroda, a ne da postoji samo jedan narod čiju nit treba pratiti od doseljenja, a da su svi ostali samo smetala. Možda su Rumunji upravo primjer da treba prihvatiti nasljeđe svih koji su dali svoj obol, umjesto da brojimo krvna zrnca. Na Balkanu je naprotiv vrlo često potrebno dokazati da je taj i taj bio „naš“ i samo naš. Kada Makedonci svojataju Aleksandra, Grci se bune, jer Aleksandar ne može biti nitko drugi no Grk. Makedonci pak ne odriču Grcima pravo na Aleksandra, samo njegovu ekskluzivnost. Srbi su se pred par godina uznemirili kada su Albanci ustvrdili da je Miloš Obilić možda porijeklom Albanac. Bez želje da ulazim u činjeničnu istinitost te tvrdnje, što bi točno bilo izgubljeno čak i da jest? Bi li stoga izgubio mjesto u srpskoj povijesti? O povijesnim ličnostima govore njihova djela i posljedice tih djela, a ne njihova etnička pripadnost. To ide toliko daleko da se čak i suvremene ličnosti, koje se jasno izjasne u pogledu svoje etničke pripadnosti, pokušava uklopiti u svoje nacionalističke stereotipe, zanemarujući njihov glas u cijeloj priči. Padaju mi na pamet primjeri Nikole Tesle i Ive Andrića. Ima li doista ikakve potrebe da se takve ljude mora strpati u ili-ili tabor naših ili njihovih? Hoćemo li, u suludom nacionalističkom sljepilu, ako priznamo poraz i ustvrdimo da je Tesla neminovno Srbin, prestati koristiti izmjeničnu struju jer su to „četnička posla“? Kao priča koju sam svojedobno čuo, da Albanci žele promijeniti sve toponime slavenskoga porijekla u Albaniji, kako bi valjda dokazali da Slaveni nemaju prava na Albaniju. Zar je toponim pravo? I zašto onda ne promijeniti i druge toponime, npr. grčke? Zašto su Rrogozhina ili Shishtavec sporni, ali Gjirokastër ili Vlora nisu?

Što više razmišljam o tome, smatram da su Rumunji u pravu. Nisu sazdali crno-bijelu legendu „mi Rimljani smo došli i satrli onu dačku stoku“, ili „mi Dačani smo se obranili od onih povampirenih Rimljana“, već su jednostavno shvatili da su i Dačani i Rimljani zasijali sjeme koje će izrasti u drvo rumunjske nacije. Eh, još da prihvate i utjecaj Geta, Gepida, Fanariota, Turaka, Židova i svih onih ostalih koje su trli i taru ih još uvijek (a znamo koje crnomanjaste nacionalne manjine u Rumunjskoj ima najviše u Europi)...

Ovdje se cesta odvaja od Dunava i presijeca zavoj Dunava kod grada Orşove (još jednoga koji je postojanjem platio cijenu akumulacijskog jezera, pa je morao biti podignut na drugom, višem mjestu), te ubrzo opet izbija na Dunav kod HE Đerdap I:



Po kruni brane vodi cesta kojom se može prijeći u Rumunjsku. Tu je i granični prijelaz. Neke dvije turistice, čini mi se da su bile Francuskinje, ovdje izlaze i pješke prelaze u Rumunjsku. Mi pak nastavljamo do našeg prinudnog odredišta – Kladova.

Kladovo je gradić od kojih 9000 stanovnika, smješten u onom repiću Srbije koji je posljedica vrtuljave neodlučnosti Dunava. Nedaleko današnjeg smještaja grada svojedobno se nalazio Trajanov most kojim se ovaj prebacio u Daciju da satre Decebala i njegove. Čitava regija oko Kladova i dalje na jug pasivni je kraj, gdje većina stanovništva pečalbari i šalje zaradu onima koji nisu dovoljno sretni da uspiju otići. U Kladovu smo primijetili velik broj automobila s francuskom registracijom. Isprva nam nije bilo jasno što toliki Francuzi rade u ovoj zabiti, a onda smo shvatili da se radi upravo o pečalbarima.

Kladovo se međutim trudi ostaviti dojam turističkog mjesta. Nakon što smo ostavili stvari na kolodvoru, prošetali smo se do obale Dunava. Ali to nije samo obala, to je i plaža:



S druge strane je rumunjski grad Drobeta-Turnu Severin. Toliko je blizu da se u Kladovu uredno čuje sirena koja označava kraj smjene u brodogradilištu:



Za razliku od Kladova, čija ekonomija uglavnom tavori, s druge strane rijeke stvari idu dosta dobro. Izgleda da je Dunav u nastavku toka dovoljno dubok da do Turnu Severina mogu doploviti i morski brodovi:



Kupanje s pogledom na luku me nikada nije privlačilo. Kupanje u rijeci koja uzvodno ima nekoliko milijunskih gradova (Beograd, Budimpešta, Beč, a ni Bratislava nije daleko od milijun), te još par na pritocima (Zagreb, München) po mom je mišljenju samo za one koji nemaju nikakvu bolju alternativu. Kao npr. za one Francuze...

Čitav ovaj predio Srbije nastanjen je Vlasima. Vlasi govore rumunjskim, no imaju zaseban identitet, premda je nedavno Rumunjska pokušala natjerati Srbiju da izjednači te dvije skupine (slično kako npr. Hrvatska pokušava odreći Bunjevcima pravo na etnicitet i tvrdi da je to sve smicalica kako bi se umanjio broj Hrvata u Srbiji). Vlasi imaju određene običaje koji se u ostatku Srbije ili ismijavaju, ili ih se čak ljudi plaše.

Jedna od karakteristika Vlaha u tim krajevima je izuzetna razmetljivost bogatstvom stečenim u inozemstvu. Kuće koje se grade (i u kojima nitko ne živi, budući da su vlasnici u pečalbi) redovito su na nekoliko katova, ukrašene balustradama, a pored dvorišnih vrata redovno su napravljeni lavovi ili slična zvjerad. Evo primjera jedne skromnije, desno je valjda negdašnja obiteljska kuća:



Ono što kod mnogih izaziva strah jesu neki bizarni pogrebni rituali kod Vlaha. Budući da nisam pobliže proučavao temu, ne mogu reći što je istina, a što urbana legenda, no postoje priče o opremanju grobnica kao da su stanovi, redovitom donošenju jela i pića te dnevnih novina na grob, pa sve do otkapanja pokojnika i večere u njegovu čast - na grobu, naravno. Među Vlasima je rašireno i vjerovanje u vampire – štoviše, riječ „vampir“ u jezike je svijeta ušla upravo iz srpskoga (izvorni bi hrvatski odraz glasio „upir“, etimologija je nejasna).

Nakon ne pretjerano plodonosnog vrzmanja po Kladovu, upućujemo se natrag na kolodvor, gdje kupujemo kartu do Niša. Prijevoznik je Niš Express, o kojemu se Ena isto tako naslušala priča od tate. Sjećam se i ja onih ljubičastih autobusa koji su nekad vozili od Slovenije za Srbiju, i koji su bili u poprilično lošem stanju, pogotovo za putovanje od desetak sati, koliko je to nekoć trajalo. Danas je vozni park Niš Expressa ipak u boljem stanju, premda će motor tu i tamo znati zakašljucati dok ćemo se danas i sutra voziti tim prijevoznikom.

Iz Kladova krećemo na jug. Presijecamo onaj povratni zavoj Dunava i opet izbijamo na njegovu obalu nešto niže, kod Brze Palanke. Vozimo se pored Prahova, gdje se nalazi HE Đerdap II, a potom stižemo u Negotin, po kojemu se čitava ova regija zove Negotinska krajina. Negotin je poznat kao grad iz kojega potječe najveći srpski skladatelj, Stevan Mokranjac, u čiju se čast u rujnu svake godine u gradu održava festival Mokranjčevi dani. Kod Negotina je poginuo i Veljko Petrović (Hajduk Veljko), borac protiv Turaka s početka 19. stoljeća.

Nakon Negotina nastavljamo na jug, prema Zaječaru. Vozimo se paralelno s bugarskom granicom, koju u ovom području čini rijeka Timok. Stoga se čitavo područje zove Timočka krajina. Zaječar je najveći grad u istočnoj Srbiji, s oko 45 000 stanovnika. Nedaleko grada, u Gamzigradu, nalazi se arheološko nalazište Felix Romuliana, ostaci rimskog grada koji je podigao car Galerije. Zaječar je osim toga poznat i po svojoj Gitarijadi, festivalu demo-bendova koji se održava od 1969.; zatim po svojoj pivovari u vlasništvu turskog Efesa, a i kao rodno mjesto srpskog premijera Nikole Pašića.

Iza Zaječara stajemo u Knjaževcu, gdje se Svrljiški Timok i Trgoviški Timok ujedinjuju u Beli Timok (koji će se u Zaječaru združiti s Crnim Timokom u Veliki Timok). Nakon Knjaževca počinjemo uspon preko Svrljiških planina, koje odvajaju dolinu Timoka od doline Nišave. Posljednji pogled na Timočku krajinu:



Već pada sumrak kada prolazimo kroz Svrljig i priključujemo se na autocestu prema Nišu. Stižemo u Niš kad se već smračilo. Uličice pored autobusnog kolodvora odaju već jednu drugu sliku, sliku mnogo bližu Balkanu kakvog poznajem – atmosferu koja više liči na Skopje ili Tiranu nego na Beograd. No to prestaje čim izađemo na obalu Nišave, odmah pored ulaza u nišku tvrđavu. Hostel je na drugoj obali rijeke, na samom keju, u drvoredu. Izgleda da je zgrada u kojoj se nalazi ruševna i da osim hostela u njoj nema ničeg drugog. Kasnije ćemo doznati da i hostel planiraju zatvoriti od rujna.

Niš je treći najveći grad u Srbiji i ujedno jedan od najstarijih. Još je u antici bio značajan (Naissus), a oduvijek se nalazio na križanju putova - na jug prema Makedoniji i na istok prema Bugarskoj i Crnom moru. Bio je sjedište prvo Tračana, pa potom Mezijaca, a onda je postao središte rimske provincije Gornje Mezije. U gradu je 272. rođen rimski car Konstantin Veliki. Slaveni su ga zauzeli u 6. stoljeću, ali je nastavio mijenjati posjed, upravo zbog svoje strateške pozicije. Pod Turke je pao 1445. i ostao pod njihovom vlašću do 1878., uz nekoliko kraćih zauzeća (od Austrijanaca i Srba, u Prvom ustanku). Nakon 1878. trajno je u sastavu Srbije, a jedan od prvih kroničara života u Nišu poslije priključenja Srbiji bio je književnik Stevan Sremac, koji je ta zbivanja opisao u romanu Zona Zamfirova (koji je idealan za proučavanje torlačkog narječja srpskog jezika). Niš je danas važan industrijski centar južne Srbije, a proglašen je i najugodnijim gradom za život u Srbiji. U blizini grada nalazi se nekoliko zanimljivih spomenika: arheološko nalazište Mediana, Ćele-kula (koju ćemo posjetiti), ostaci koncentracijskog logora Crveni Krst, Bubanj (mjesto na kojemu su nacisti strijeljali 10 000 civila iz Niša i južne Srbije), Čegar (mjesto bitke iz Prvog srpskog ustanka koja je vezana i uz Ćele-kulu), zatim Niška Banja, živopisno selo Sićevo, itd.

Mi se nakon smještanja i osvježavanja odlazimo malo prošetati i na večeru. Odabiremo jednu pizzeriju s vrtom, u ugodnoj ulici s drvoredom u samom centru. Nakon večere odlazimo još malo u Nišku tvrđavu, koja se nalazi na drugoj obali rijeke.

Tvrđava je stara preko 2000 godina, premda su današnje građevine turskog porijekla, izgrađene u 18. stoljeću. Danas su sačuvane zidine s bastionima, arsenal, Bali-begova džamija, Pašin konak, barutana, skladište, kovačnica, te hamam, dok je ostatak (preko 22 ha) pretvoren u park u kojem su dograđeni neki kasniji objekti (npr. meteorološka postaja, spomen kosturnica za žrtve Topličkog ustanka, lapidarij). U tvrđavi se od 1966. održava i Niški filmski festival. Osim toga, vidimo da nakon našeg odlaska počinje i jazz festival, što je šteta, jer oboje volimo jazz.

Nakon kraće šetnje tvrđavom, vraćamo se u hostel. Lokacija je sjajna, ali ispred prozora je neki kafić iz kojeg trešte cajke. Pokušat ćemo ipak ubiti oko...

egerke @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 4, 2013
SUBOTA 6. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Sviće, dakle, zora u subotu, a mi započinjemo svoj drugi dan u Beogradu. Ovaj malo blaži tempo koji imam s Enom (premda se njoj činio izuzetno brz – ona je, naime, strahovito spora) omogućuje i meni pogledati jednu stvar koja mi je dosada promakla kad god sam bio u Beogradu...ali sve u svoje vrijeme.

Tradicionalno, u Beogradu doručkujem u Znaku pitanja, pa ćemo tako i Ena i ja prošetati dotamo. Budući da ona ima smanjenu toleranciju na laktozu, preskočit će kiselo mlijeko, ali će s guštom srknuti pravu tursku kavu. Ona je prekaljeni kavopija i ne funkcionira bez šalice kave ujutro, ja se nikad nisam uspio navući na kavu, iako ju katkada popijem. Štono bi se reklo, ja sam društveni kavopija.

Poslije doručka prelazimo ulicu i završavamo u beogradskoj Sabornoj crkvi. Dok ja načelno imam pozitivan stav prema duhovnosti i čovjekovoj potrazi za višim smislom, Eni je poprilično stran takav način razmišljanja (još jedno nasljeđe koje je dobila od oca). U početku naše veze imali smo nekoliko rasprava o toj tematici, bez nekakvih zaključaka. Kasnije više nismo pričali o tome, no čini mi se da je barem donekle olabavila svoj tvrdi materijalistički pogled na svemir. U biti, taj stav je kao posljedicu imao i to da se ona podosta klonila dubljeg istraživanja fenomena duhovnosti (premda je za temu maturalnog rada odabrala Kierkegaardov pogled na vjeru – što je opet moglo samo produbiti predrasude), pa tako i nije previše zalazila u sakralne objekte. Štoviše, pretpostavljam da joj je ovo prvi posjet nekoj pravoslavnoj crkvi.

U crkvi je u tijeku krštenje. Prisustvujemo, jer i mene zanima kako izgleda pravoslavno krštenje. Djevojčica koja se krsti ima, po mojoj procjeni, nekoliko mjeseci, možda čak i godinu dana. Nije ni svjesna što ju čeka. Majka ju drži na rukama dok traje obred, mala se osvrće oko sebe, posve nesvjesna da je ovo obred posvećen njoj i da će ju, ni krivu ni dužnu, ubrzo zaliti vodom, te ju potom, protiv njenog pristanka, ugurati u članstvo Srpske pravoslavne crkve. Kada dolazi trenutak zalijevanja, mala udara u plač. Očekivano. Ne sjećam se svog krštenja (imao sam 2 i pol mjeseca), ali sam prilično siguran da je neugodno kad vas zaliju vodom, koja usto nije osobito topla. Pomislim ponekad kako je možda moj strah od ronjenja izazvan činjenicom da je nešto prilikom mog krštenja pošlo krivo, pa sam se nagutao vode.

Iako se u mnogočemu ne slažem s protestantima, moram priznati da poštujem njihovu odluku da krštenik mora biti svjestan čina koji se nad njim vrši, i da stoga ne dopuštaju krštenje djece. Doduše, protestantsko je krštenje, iz moga pogleda na interakciju s vodom kao medijem, još traumatičnije, jer se krštenik posve uranja u vodu, i to ne svojevoljno, već ga krstitelj gnjuri, no barem stigne uzeti zrak.

Krštenje je neopoziv čin, tj. ne možete se ispisati iz Crkve, kada jednom postanete njenim članom. No s obzirom da je dobrano preko 90% katolika i pravoslavaca članom Crkve postalo u doba kada nisu bili toga svjesni, je li u redu da snose posljedice roditeljske odluke, čak i ako se u kasnijem životu udalje od učenja Crkve? U redu, njima će načelno biti svejedno (poznajem dosta krštenika koji su otišli u ateiste – između ostalih, čak i Enin otac), no smatram da bi trebala postojati mogućnost odašiljanja poruke Crkvi: „evo, sad vas napuštam“. Ironično, ulazak u članstvo Crkve je jedina odluka koju u naše ime donose roditelji, a koja nije opoziva. Čak i odluku o rođenju možemo opozvati (samoubojstvom). Život možemo odbaciti, članstvo u Crkvi ne.

Obred krštenja je završio (moram priznati da sam zaboravio ime djevojčici...kao da je bila Katarina, ili takvo što) unatoč dvoje heretika koji su u tom času bili u crkvi (ateistici i bivšem katoliku – hm, da, bivšem, malo sutra), te sad napokon izlazimo iz crkve. Ena primjećuje fascinantnost sakralne umjetnosti i arhitekture, te motiva koji je tjerao te ljude da izvode ta djela. Kaže da ju zanima to stanje duha, ta sigurnost u ono u što vjeruju, nepokolebljivost u postojanje višeg bića kojemu posvećuju svoja djela.

U Prizrenskoj stajemo u slastičarnici koja je prošle godine bila zatvorena. Ja naravno uzimam i bozu uz kolače, pa tako Ena izražava zainteresiranost da kuša bozu. Očekujem reakciju gnušanja, no Ena ispada prva meni bliska osoba kojoj je boza ukusna. Unatoč tomu ne želi uzeti cijelu čašu za sebe, budući da ne zna kakav će to efekt izazvati na njenu probavu.

Nastavljamo šetnju i vraćamo se na Terazije. Spomenuo sam da se beogradske fasade slabo obnavljaju, no ona Hotela Moskva na Terazijama nedavno je skockana:



Ja volim secesiju, podsjeća me na zlatno doba Austro-Ugarske, Eni je ona prenapadna.

Preko Terazija i Pašićevog trga dolazimo do crkve sv. Marka. U njoj je u tijeku vjenčanje, a mladenci su pozvali i ciganski orkestar (duhački) da im svira. Sviraju ispred crkve, zanima me kakav bi efekt imalo kada bi ušli unutra i u akustičnoj crkvi počeli svirati neki od svojih brzih brojeva.

Zanimljivo, „ciganska glazba“ je koncept koji označava dvije različite pojave, a upravo se Srbija našla na njihovoj razmeđi. Sa sjevera dolazi utjecaj mađarske puste, gdje su Cigani gudači, gdje cilik violina i jujuškanje plesača priziva čardaš, pucketanje bičeva, prpošne Mađarice i razigranu pentatoniku. Na jugu, balkanski Cigani su pak skloniji limenim duhačkim instrumentima (ima neka tajna veza između Cigana i metala...), i opet se čuje jujuškanje, ples dok ne otpadnu noge i furiozan zov talambasa. Fascinantan je taj kolektivan balkanski (i mađarski) prezir prema Ciganima, sve dotle dok ne zatreba stvoriti atmosferu. Te Cigani su lopovi, te neradnici, te žive od socijalne pomoći i samo se kote, a koga ćemo za vjenčanje da nam svira? Pa Cigane, naravno, nema boljih od njih.

Tašmajdanski je park nedavno uređen, i to kreditom iz, ni manje, ni više, nego Azerbejdžana. Lijepo su skockali prostor, no i to je imalo svoju cijenu. Na kraju šetnice koja vodi sredinom parka postavljena su dva spomenika. Prvi je onaj Heydaru Әlijevu, prvom predsjedniku Azerbejdžana (za koga je čulo valjda ravno 1% ljudi u Srbiji, ako), te Miloradu Paviću, autoru Hazarskog rečnika (jer Hazari su obitavali u Azerbejdžanu, pa stoga, jel...). Dakle, mi vam damo novac, a vi postavite spomenik koji mi zatražimo. Eh, da je u doba Nesvrstanih Jugoslavija imala takve zahtjeve, pa bismo imali npr. branu Rade Končar u DR Kongu, elektranu Sedam sekretara SKOJ-a u Iraku, kip Edvarda Kardelja odmah pored Bokassinog u središtu Banguija...

Poprečnim ulicama idemo do hrama Svetog Save. Evo, o ovome sam govorio:



Al šta sviraju nakon takvog obroka...

Prije dolaska do hrama Sv. Save prolazimo pored Udruženja krematista. Nije nam sasvim jasno o čemu se radi: jesu li to ljudi koji imaju svoje privatne krematorije u kojima obavljaju kremiranja, jesu li to pogrebnici koji se brinu o kremiranju, ili ljudi koji su odlučili da ih se nakon smrti kremira? Kasnije ću doznati da je ovo potonje, premda mi je malo bizarno da postoji pravna osoba koja okuplja takve ljude. Pitam se imaju li sastanke, i o čemu na njima raspravljaju.

(Povezano s time, svojedobno je jedan moj frend došao na ideju malog privatnog prijenosnog krematorija kojim bi obilazio Hrvatsku i obavljao kremiranja u manjim mjestima, gdje si obitelji ne mogu priuštiti prijevoz pokojnika do Zagreba. Zvuči bizarno, ali ideja je zapravo jako praktična. Osobno ne bih volio biti kremiran, no nedavno sam doznao da Gradska groblja Zagreb imaju bizarnu odredbu prema kojoj se svaki pokojnik koji bi bio sahranjen u grob za koji je prošlo manje od 15 godina od ukopa prethodnog pokojnika mora kremirati. Tako da to nažalost više nije ni stvar osobnog izbora.)

Ironična je poveznica s prethodnom temom ta da je hram Sv. Save podignut na mjestu na kojem je Sinan-paša pokušao spaliti posmrtne ostatke Svetog Save. A kako je Sinan-paša bio porijeklom Albanac, neki maliciozniji će ovdje vidjeti prve korijene netrpeljivosti između dvaju naroda...

Hram Sv. Save i dalje zjapi poluzavršen, od posljednjeg se mojeg posjeta nešto i uradilo, no kriza je, a kako se ionako gradi već 80 godina nema žurbe. Ako se Sagrada Família može graditi već stotinjak godina...

Obilazimo ga zakratko, potom se spuštamo do Slavije, pa Nemanjinom. Idemo na trolejbus za Banjicu. Stanica je nedaleko hrvatske i američke ambasade u Kneza Miloša. Trolejbus nas nekih 5 minuta kasnije iskrcava ovdje:



Kuća cvijeća, legendarno posljednje počivalište Josipa Broza Tita, nekoć obavezna postaja u protokolu svakog državničkog posjeta Jugoslaviji. Koliko sam puta gledao kao klinac u vijestima na televiziji kako neki strani politički dužnosnik polaže vijenac na Titov grob. Smještena je u parku na rubu Topčiderske šume i zapravo je riječ o memorijalnom kompleksu koji uključuje i Muzej povijesti Jugoslavije (nazvan i Muzej 25. maj). To je zapravo ova glavna zgrada:



Kuća cvijeća nalazi se pored, u parku. Kupujemo ulaznicu, uspinjemo se stepenicama i ulazimo u pustu građevinu koja je nekoć bila stakleni vrt:



Na sredini je posljednje počivalište „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“:



Budući da sam imao svega 7 mjeseci kada je umro, ne mogu iz osobnog iskustva posvjedočiti kako je bilo živjeti s Titom (OK, da sam cinik, uzevši u obzir moju dob koju sam imao dok je on još bio živ, rekao bih da je bilo usrano i zapišano Laughing ). Kasnije, a pogotovo u nacionalističkom ludilu devedesetih, o Titu se uglavnom govorilo pogrdno. Bila je to, da tako kažem, opružna reakcija na 45 godina zatupljivanja o Titovoj savršenosti. Je li ga trebalo skinuti s pijedestala? Jest. Je li ga trebalo baciti u blato? Nipošto. Jer, ako stvari pogledamo hladne glave, taj je izučeni bravar iz siromašnog zagorskog sela (zaboravimo načas teorije zavjere da je bio ubačeni ruski plemić) od zaostale siromašne seljačke zemlje (istinabog, uz obilatu pomoć stranih kredita, omrsivši se tako povoljnim geopolitičkim položajem Jugoslavije) stvorio ekonomski poprilično stabilnu zemlju. Može se netko danas podsmjehivati i tvrditi kako se u toj zemlji masovno švercala roba iz Trsta, no po mom mišljenju, traperice nisu nasušno potrebne za nečiji životni prosperitet, no riješeno stambeno pitanje itekako jest. O respektu koji je u međunarodnim krugovima uživala Jugoslavija dovoljno govori činjenica da je jugoslavenski crveni pasoš bio najvredniji na crnom tržištu svjetskih isprava.

Uvijek će ostati činjenica da je Tito bio prvi (i zapravo jedini) političar koji se javno usprotivio Staljinu i iznio glavu na ramenima. Sve i ako je tu imao zaleđe Zapada, neporecivo je da je bio odličan dribler. Da je uspio u blokovskom svijetu stvoriti organizaciju koja je okupila oko 120 zemalja svijeta (više nego dva glavna bloka zajedno), stvorivši tako prilike za jugoslavensku privredu, omogućivši nadarenim učenicima iz tih zemalja školovanje u Jugoslaviji... Razgovarao sam nedavno s jednim mlađim Albancem koji je tvrdio da je Tito bio neprincipijelan, dok se Enver Hoxha držao onoga što je proklamirao. I to je točno, no u Hoxhinom je slučaju ta principijelnost njegovom narodu donijela samo patnje. U svijetu geopolitike valja biti prilagodljiv. Srećom, Tito je u tome bio majstor.

Spočitavat će mu mnogi Goli otok, gušenje Hrvatskog proljeća, onu famoznu rečenicu o Savi koja teče prema Zagrebu, Srbi će mu spočitavati tezu o potrebi slabljenja Srbije da bi ojačala Jugoslavija...nažalost, stvari koje su uslijedile nakon njegove smrti, pokazale su da je itekako dobro vukao te poteze. Usporedbe radi – u Drugom svjetskom ratu, u BiH je broj zaraćenih frakcija bio još i veći nego u ovom posljednjem ratu. No dok si danas, 17 godina nakon kraja rata, u BiH još uvijek podmeću noge i uživaju u smrti susjedove krave, 1962. se više nitko u Bosni nije sjećao (odnosno, nije se poticalo sjećanje, nažalost, bilo je zlopamtila koja su se toga sjećala i do 1992.) tko je bio u četnicima, a tko u Handžar-diviziji. Gledalo se naprijed, u izgradnju sretne socijalističke utopije, a ne se navlačilo s brojem entiteta, nacionalnim ključevima i slično.

Titu treba odati počast već stoga što je ponovno iz pepela uskrsnuo državu koja je već jednom propala kao međunacionalna zajednica, i uspio ju održati dvostruko dulje. Nažalost, život jednog čovjeka je prekratak da bi se iz države s tolikim različitim narodima, kulturama i mitomanijom moglo izgraditi posve homogeno društvo. Iskre stare netrpeljivosti tinjale su još dovoljno snažno nakon 1980. da ih bukači mogu raspiriti i kanalizirati u nacionalnu svijest stare mitove o granici na Drini, o kosovskom boju, o tome kako je većina ostalih naroda Jugoslavije zapravo umjetni konstrukt da se umanji „naš“ nacionalni korpus...te dodali još par novih (što ćemo osobito vidjeti kad dođemo do Skopja). I kao posljedicu svega obični su ljudi vrtjeli glavom i govorili „pa zar smo s tim ljudima mi živjeli u istoj državi?“. Potrebne su godine da se uspostavi pravo povjerenje, ali samo dva-tri nesporazuma da plane mržnja.

O tome koliki je ugled Tito uživao u svijetu, govore sljedeće brojke:



Pored grobnice nalazi se zbirka štafeta koje su uručivane Josipu Brozu tijekom priredbi za Dan mladosti. Ironijom sudbine, posljednju štafetu za Titova života uručila mu je Sanija Hyseni, studentica iz Prištine. Samo dvije i pol godine kasnije, u Prištini će početi raspad Jugoslavije. Sama Štafeta mladosti, pod geslom „I poslije Tita Tito“, trčat će se do 1987., kada je neslavno propala uslijed dizajnerske svinjarije Neue Slowenische Kunsta, koji su plakat za tugodišnju štafetu izradili po predlošku nacističkog propagandnog plakata. Usto, štafeta je izmijenila oblik, više nije bila palica, nego konstrukcija na 4 stupa. Nakon toga, štafeta je ugašena, a 3 godine kasnije počelo je sranje.

Izlazimo iz Kuće cvijeća i odlazimo u susjednu zgradu, gdje se nalazi zbirka predmeta darovanih Titu (jasno, samo manji dio). Tu se nalaze narodne nošnje i ostali odjevni predmeti iz svih krajeva Jugoslavije, oružje, nakit, namještaj, i to ne samo iz Jugoslavije, već i iz ostalih država čiji su političari gajili prijateljske odnose s Titom i Jugoslavijom.

Obilazimo i Muzej 25. maj, posvećen prikazu povijesti i gospodarskog napretka Titove Jugoslavije. To već previše podsjeća na agitprop, pa se ne zadržavamo predugo. Po izlasku, sjedamo malo u park. U okolici kompleksa su vile u kojima se uglavnom nalaze veleposlanstva i rezidencije. Šećemo kroz obližnju šumu, gdje se nalazi trim-staza. Potom se otpućujemo natrag prema gradu.

U daljini dominira kupola hrama Sv. Save:



A prije no što ćemo stići do stanice trolejbusa, fotkam i ulaz u Beograd Prokop, nesuđen beogradski središnji željeznički kolodvor, koji je na najboljem putu da mu izgradnja potraje jednako dugo kao i ona hrama Sv. Save:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, nabaviti kartu za sutra, a potom se opet uspinjemo do Terazija. Na početku Ulice kralja Milana primjećujem da u jednoj prodavaonici prirodnih proizvoda prodaju bozu u boci. Odlično, sad imam popudbinu...

Nakon kratkog odmora u hostelu, odlazimo na ručak/večeru. Krenuli smo u Srpsku kafanu, u koju u principu uspijem ući svaki parni put kada se onamo zaputim. Radimo pritom mali zaobilazak, do ruske pravoslavne crkve Sv. Trojice, koja se nalazi odmah pored crkve Sv. Marka:



Večeramo u Srpskoj kafani, potom produžujemo Svetogorskom, pored kultnog beogradskog kazališta Atelje 212 (Ena se inače amaterski bavi glumom, pa mi skreće pozornost, ja vjerojatno ne bih bio svjestan tog podatka), te se kroz centar spuštamo opet do Saborne crkve i potom do kluba Velike stepenice, koji sam prvi puta posjetio za Uskrs 2011., kada je jedan moj beogradski znanac tamo svirao. Klub je smješten uz stepenice koje se od Kalemegdana spuštaju prema Savi, a s njegove terase puca prekrasan pogled na rijeku, mostove i Novi Beograd. Razmišljam kako svaki grad noću izgleda mnogo ljepše, a Beograd izgleda kao prava metropola. Očito je da mu taj pogled na rijeku daje taj neki glamur koji u Zagrebu ne postoji, jer Zagreb ne živi u potpunosti sa svojom rijekom. I moram priznati da je meni to čak i drago, drago mi je da Sava u Zagrebu ostaje pomalo izvan grada, kao zona rekreacije, ne mogu si ju zamisliti ovako urbaniziranu, kakva je u Beogradu, ili kakav je Dunav u Budimpešti, Vltava u Pragu...neka ih, radije bih da Zagreb žrtvuje glamur za zeleni potez Save.

Provodimo večer u pijuckanju i razgovoru, a potom se povlačimo na spavanje. Sutra u biti započinje pravi put...

egerke @ 01:09 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 2, 2013
Dvojio sam trebam li uopće napisati ovaj putopis, budući da sam ljeto 2011. putovao u posve drugačijem okruženju od svojih uobičajenih hahara, pa je tako lišen uobičajenih pikanterija. Naime, Nikola i Mate su, svaki u svom aranžmanu, otputovali u SAD, a kako sam ja nakon Zakavkazja rekao da više ne želim putovati s Matom na dulja putovanja, nisam ni radio nikakve planove u tom smjeru. Stoga sam se toga ljeta odlučio na put sa svojom curom. Bio je to ujedno svojevrstan test naše veze, koja je tada trajala tek 4 mjeseca, a ujedno i želja da joj pokažem krajeve u kojima nikad dotad nije bila. Moja se cura inače zove Ena i, premda rođena u Slavonskom Brodu, čitavo je djetinjstvo provela u Buzetu u Istri. Spletom životnih okolnosti putovala je jako malo, a kako je pod očevim utjecajem razvila pozitivan stav o Jugoslaviji, pomislio sam kako bi bilo lijepo napraviti još jednu balkansku turu, malo drugačijim rutama nego dosada. U redu, obišli smo i neke već viđene punktove, dodali neke nove, a kako će se pokazati, ulovili i posljednju priliku za vidjeti neke stvari. Baš zbog toga sam se ipak odlučio i za pisanje putopisa. Slikao sam samo ja, budući da Ena nema fotoaparat, a kako sam i sâm bio malo indisponiran bilježiti neka mjesta na kojima sam već bio, ovaj će putopis ipak biti više prožet mojim impresijama i razmišljanjima, a takve će biti i (neke) fotografije.

Ideja je bila da put traje 17 dana, i toliko je na kraju i potrajao, nije bilo nikakvih kraćenja. Na put smo krenuli 5. kolovoza. Ena nikada do tada nije putovala toliko dugo i nikada ovako u slobodnom aranžmanu, s ruksakom, tako da je to i za nju bio velik izazov. Premda je manjih problema bilo, junački je izdržala intenzivan tempo, kao i ekstremne vrućine na nekim dijelovima puta.

Pa krenimo stoga...

PETAK, 5. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao i prethodnih triju godina, na put krećemo iz Zagreba za Beograd. Nekako je taj smjer kazaljke na satu najpraktičniji, a i Beograd je ujedno najskuplji grad na našem putu, pa je bolje da to riješimo odmah na početku, dok još imamo novca napretek.

Odlučili smo se za jutarnji vlak Zürich-Beograd. Smještamo se u švicarski vagon, koji izgleda najudobnije, a određenu ulogu igra i činjenica da smo jedino tamo uspjeli još uloviti slobodno mjesto. Laughing Pored nas do Vinkovaca putuje neka žena kojoj se po odjeći vidi da je pravovjerna muslimanka. Zanima me što će napraviti kada joj dođe vrijeme za namaz, tj. hoće li klanjati u vlaku i pritom tražiti smjer prema Meki (doista, nikada nisam prisustvovao situaciji gdje muslimani klanjaju u nekom prijevoznom sredstvu). Pokazat će se da će, kad joj dođe vrijeme molitve, samo izvaditi neku dekicu, staviti je na stolić ispred prozora, i okrenuta ravno pred sebe, sjedeći, obaviti klanjanje. Kao što rekoh, silazi u Vinkovcima i nastavlja za Gunju.

Potom ulazimo u Srbiju. Ena je uzbuđena, budući da joj je to prvi puta u Srbiji. Njen je otac svojedobno studirao u Beogradu, pa je tako ona, slušajući njegove priče, o Beogradu stekla romantiziranu predodžbu. Općenito rečeno, naša obiteljska situacija u tom je pogledu poprilično različita. Ja sam također prvi puta u Srbiji bio prilično kasno, 2008. Naime, potječem iz malograđanske agramerske obitelji u kojoj se stalno povlačio stav o tome kako smo mi Srednjoeuropejci, a Srbi Balkanci. Nije tu bilo nikakve patološke mržnje prema Srbima, više nekakvog prezira, koji se manifestirao u stavu kako se „bolje ne petljati s njima“. Tako da, kad su me kao klinca vodili na putovanja, to nikada nije bilo na istok, uvijek se stremilo na zapad, k Europi. A onda su došle devedesete i taj nesretni rat, koji je samo produbio tu predrasudu koja je obitavala u mom domu. Iako sam se sâm, u kontaktima s ljudima iz Srbije, kasnije izdigao iznad malograđanštine i kolektivističkog gledišta, trebalo je proći još dobrih desetak godina dok sam konačno otputovao u Srbiju. Tada razlog više nije bio strah ili zazor, već jednostavno nedostatak novca za putovanja. Kad sam počeo zarađivati, na red je došla i Srbija. I tako se, štoviše, u iduće 4 godine prometnula u jednu od mojih najčešćih destinacija – Beograd je po broju mojih posjeta druga europska prijestolnica, od 2008. do sada čak 10 puta, više negoli u Beču (naravno, Budimpešta je nedostižna, prestao sam i brojati navrate koliko sam tamo bio).

Ena je pak iz roditeljskog doma ponijela mnogo pozitivnije stavove o Srbiji. Njen otac, osim što je studirao u Beogradu, čak vuče i porijeklo iz Srbije (premda je rođen u Slavonskom Brodu). Štoviše, zbog te je činjenice njena obitelj, ni kriva ni dužna, devedesetih imala i problema s pojedincima koji su bili skloni „državotvornom“ razmišljanju (a bilo ih je i u tolerantnoj Istri). Dok je kod mene želja da proučim Srbiju i Srbe iz prve ruke bila plod bijega od crno-bijelog nacionalističkog ludila devedesetih i filistarskih predrasuda moje obitelji, naizgled benignih, ali dozlaboga glupih u svojoj zatucanosti (primjerice, ponosa moje majke činjenicom da ne zna čitati ćirilicu i da ju je uvijek odbijala naučiti), kod Ene je Srbija imala prizvuk nekih drugih sretnijih vremena, Beograda ranih sedamdesetih, spoznaje da ako „ova“ strana, nedvosmisleno u kolažu Hrvatske devedesetih prikazivana kao „dobra“, „nedužna“, „žrtva“, a opet kao takva demantirana realnošću, očito nije ono za što se izdaje, onda isto to mora vrijediti i za onu drugu stranu, u istom tom kolažu okarakteriziranu kao „zlu“, „agresorsku“, „krvoločnu“. U crno-bijeloj realnosti Buzeta devedesetih, Ena je vidjela da i bijeli mogu biti izuzetno okrutni ako nekoga dožive kao crnoga – i stoga je skinula takve naočale mnogo prije nas ostalih, uronjenih u ocean bjeline. Upravo zbog toga u njoj je čitavo vrijeme tinjala i neka čežnja za vidjeti Srbiju izbliza, odvagnuti realnost. Za mene je Srbija bila tek jedna od zemalja, s kojom jesmo imali zategnute političke odnose koji su se prelijevali na međuljudski plan, no nije imala nikakvu posebnu mističnu privlačnost, niti sam, ulazeći po prvi puta u nju, osjetio onaj oćut tinejdžera koji pali prvu, zabranjenu cigaretu, koji odlazi u kvar, u draču, na opći užas (ali i divljenje) bližnjih, koji mu možda i zavide na pothvatu, no svakako se kriju iza vela kolektivne osude, jer je tako lakše. Ena je vjerojatno u tom uzbuđenju, ako ih se uopće i sjetila, pokazivala srednji prst svim onim buzetskim malograđanima koji su po svoj prilici vjerovali da tamo negdje istočno od Tovarnika žive ljudožderi, stav koji nije samo buzetski ili agramerski, već je to, mutatis mutandis, stav koji kreće uprav tamo od bečkog Južnog kolodvora (odnosno, sada od gradilišta novoga Hauptbahnofa Laughing ), pa preko Dobove i Tovarnika prosljeđuje sve tamo do (danas) Kosovske Mitrovice i vrleti Prokletija, a osim geografski, raste i ovisno o količini melanina u koži „njih“. I zato je bolje ostati ovkraj tih fiktivnih granica, ni ne pokušavati ljuljati formirane stavove, jer tko bi u kršu cigli koji bi uslijedio poslije sudara s kuglom realnosti uspio ponovno pronaći ideje vrijedne ugradbe u novu zgradu stavova, podignutu na čvršćem tlu empirije, umjesto na pjeskovitom mulju predrasuda?

Neka oni misle što hoće, nas se dvoje zadovoljni i dalje kotrljamo put Beograda. Pače, kako bi osjećaj Enine opijenosti činjenicom da je konačno u Srbiji dulje potrajao, vlak nakon granice prometuje sporije no prije njenog prelaska.

Napokon pristižemo u Beograd, smještamo se u hostel (ovaj puta sam odabrao nešto posve drugo nego dotad, jedan hostel u ulici Kneza Miloša). Prilikom raspakiravanja uviđam da nisam dovoljno dobro zatvorio poklopac bočice sa šamponom, te mi se dio šampona razlio po toaletnoj torbici. Srećom, u Beogradu smo dva dana, pa će se stići osušiti nakon što ju operem. Osvježavamo se i krećemo u grad. Prolazimo kroz Pionirski park i otpućujemo se prema centru. Na Pašićevom trgu neki se očito još uvijek ne slažu s preimenovanjem trga:



Izbijamo na Terazije, prolazimo pothodnikom i već smo na Knez Mihajlovoj. Trebat će podići novce. Ena je poslušala moj savjet o dizanju novca na bankomatima, te je odlučila ne nositi ništa sa strane. Sada ja prvo dižem svoje – 20 000 dinara, a potom na bankomat dolazi ona. No plaća danak neiskustvu – budući da nema ponuđene opcije 20 000 dinara (nego samo „drugi iznos“), ona se odlučuje dignuti u dva navrata po 10 000. Nakon mog upozorenja da je to onda dvostruka transakcija, što znači i dvostruku naplatu za transakciju u inozemstvu, odustaje. Ionako će trošiti manje od mene, jer ona ne jede toliko.

Knez Mihajlova je puna uličnih umjetnika, neki akrobati izvode svoje točke – čovjek radi stoj na rukama na dvije hrpe cigli, te potom, čitavo vrijeme stojeći na rukama, uklanja jednu po jednu ciglu iz naizmjeničnih hrpa (za to vrijeme balansirajući samo na drugoj ruci), sve dok ne završi oslanjajući se o podlogu. Ljeto je i vani je živahno. Na kraju Knez Mihajlove prelazimo na Kalemegdan. Na jednom štandu stajem kupiti nešto za popiti i vidim da je manija radlera stigla i u Srbiju. Uzimam Jelen radler, nije loš. Šetamo Kalemegdanom u sumrak, uživamo u pogledu na ušće Save u Dunav, bilježim zidine:



Beograd je, zbog svoje turbulentne povijesti, masu puta bio razaran, tako da u urbanističkom smislu ima koječega. Usto, na Beograd je mnogo više utjecala francuska urbanistička škola, tako da je to grad dugih uličnih poteza, bez pravog pješačkog centra (osim Knez Mihajlove, no ona je u principu zadržala više funkciju varoškog korza, a ne pješačke zone milijunskog grada), a i arhitektonski se razlikuje od gradova sjevernije i zapadnije od njega. Beograd nema taj mitelojropejski arhitektonski slog, utjecaj Austro-Ugarske zastao je u Zemunu.

Jedan je frend jednom rekao kako bi se trebao zvati Sivograd, a ne Beograd. To je poprilično točno – siva boja uglavnom prevladava, fasade se slabo obnavljaju. Unatoč tomu, u Beogradu ima kvartova koji su izuzetno ugodnog karaktera, a jedan od njih svakako je Dorćol sa svojim drvoredima i blago nakošenim ulicama. Dorćol je možda od svih dijelova Beograda onaj koji me najviše podsjeća na Zagreb. Naime, tek sam putujući na istok bivše nam države shvatio koliko je Jugoslavija bila kulturno šarolika zemlja. Jer kad bih npr. otišao u Ljubljanu, stvari nisu izgledale bitno drugačije od Hrvatske (premda bi možda koji Slovenac rekao da je obrnuto istina i da on osjeća drugačije kulturno ozračje kad se zatekne u Hrvatskoj). I Vojvodina ne pokazuje prevelike razlike u odnosu na Slavoniju. No u Beogradu se već osjećaju natruhe nečeg drugog. Na razini urbane kulture, rekao bih da su Zagreb i Beograd poprilično slični – Zagreb je dakako manji, pa stoga i skučeniji, no smatram da bi se Zagrepčanin vrlo lako mogao uklopiti u „krug dvojke“. No ono što vrije ispod toga, onaj živi priliv kulturološke infuzije koji daje aromu gradu, tu se itekako osjeća razlika. Kao što su i hrvatski i srpski jezik na razini standardnog jezika vrlo slični, dok ispod kape standarda, na razini dijalekata i govora, vrvi bogatstvo različitih entiteta, nesukladnih i međusobno, a nekmoli još s onima ispod druge kape, tako je i s urbanošću Zagreba i Beograda. Zagreb svoj svježi priliv dobiva iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, Hercegovine...a Beogradu ga daju Šumadinci, Šopi, Vojvođani, Sandžaklije, Crnogorci... I upravo je to ono što nepogrešivo identificira razliku neke dorćolske ulice od posestrime joj na Medveščaku. Ne fizička komponenta, već ozračje grada.

Grafiti su ono što spaja oba grada. U Beogradu se, doduše, traži pravda za Uroša, dočim u Zagrebu poručuju Nikici da se ne da, no to su već finese. Evo još jedne tipično srpske varijante:



Šetamo Dorćolom, pa se preko Studentskog trga upućujemo prema Skadarliji. Za prvu večeru u Beogradu je red da bude sa stilom. Usput nam pogled zapinje na poprilično neobičnoj kombinaciji resora:



Ako itko uviđa zajednički nazivnik ovih dvaju pojmova, molio bih pojašnjenje. Undecided

Na Skadarliji sjedamo u Dva jelena. Gužvovito je, ipak je petak, što znači da je udarni dan. U restoranu preko puta, glazbenici praše svoj uobičajeni set, a onda u jednom času zaredaju s ruskima. Primjećujem da su se i okupili oko jednog određenog stola, vjerojatno s ruskim turistima.

Večera nije baš najjeftinija, ali atmosfera je ono po što smo došli. Poslije večere šećemo Krunskom (nekoć Proleterskih brigada – obesmrćenom u Arsenovoj Ne daj se, Ines) do pred kraj, skoro do Kalenića pijace, potom skrećemo prema Pravnom fakultetu. Želja da u jednoj usputnoj prodavaonici kupim Tuborg Lemon izjalovljuje se – nakon 22 sata zabranjena je prodaja alkoholnih pića. Vjerojatno kako bi se spriječilo izgrede. Kao da je prohibicija ikada polučila željeni rezultat...

Iza Pravnog fakulteta preko Tašmajdana dolazimo do Mašinskog fakulteta, te potom i do Vukovog spomenika. Sjedamo nakratko, odmaramo se. Drugom stranom parka prolaze neki mladići, dobacuju nešto nekim djevojkama. Jedan od njih skida hlače i maše spolovilom. Srećom da su zabranili prodaju alkohola nakon 22...

Umorni i najedeni upućujemo se prema hostelu. Prvi je dan obavljen...

egerke @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.