Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, travanj 11, 2012
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nizozemci su se vratili. U 4 ujutro. I, naravno, upalili svjetlo. Meni je bilo vruće, i nisam se baš naspavao. A i Karađorđeva šnicla se probavljala i pravila mi probleme u želucu. 

Nikola i ja se budimo u slično vrijeme, a ubrzo se i Vesna spušta s gornjega kata. S njom i Gerd, koji izražava želju da nam se pridruži u šetnji Beogradom. Mi nemamo ništa protiv, pa se prvo upućujemo na doručak. Šećemo se do Terazija, pa potom Knez Mihajlovom.

Jutro na Knez Mihajlovoj:



Naše odredište je kavana "?" (čita se "znak pitanja"), najstarija beogradska kavana, koja je očuvana u izvornom turskom stilu. Kavana ima bogatu povijest, postoji već nekih 150 godina. U njoj su se okupljali književnici, tamo je zalazio Vuk Karadžić, bila je prvo mjesto u Beogradu gdje se igrao biljar, profesori s obližnje Akademije likovnih umjetnosti tamo su znali držati ispite... Ime kavane je neobično. Naime, u jednom je času staro ime promijenjeno u "Kod saborne crkve" (naime, preko puta kavane je beogradska saborna crkva, tj. pravoslavna katedrala), ali su se crkvenjaci bunili. Stoga je vlasnik, kao privremeno rješenje, izvjesio nad vrata upitnik - i taj se "naziv" zadržao do danas.

Zvonik Saborne crkve:



Sjedamo na terasu, i naručujemo pošteni doručak - lepinju s kajmakom (pod "lepinjom" ne mislim na ona čuda kao kod nas, što se prže u ulju, već više nešto nalik žemlji, što je prerezano i ispunjeno zrelim kajmakom koji se topi i ispečenim jajetom - kalorijska bomba), kiselo mlijeko i tursku kavu. Prava hrana za okrepu. Gerd je oduševljen, a i ovo dvoje. 

Nakon doručka zapućujemo se dalje. Prvo me, još dok spremam novce, zaskače neka Cigančica, prosjakinja. Vidjela je da ih spremam, znači znala je da imam. Budući da se nikako ne miče, velim joj odrješito "Briši." To ju je pokolebalo, pa zastaje i onda, nakon što smo odmakli nekih pet metara, kaže onako dječje prkosno "Briši ti!" Laughing
U sabornu crkvu ne možemo ući. Naime, Nikola, Gerd i ja imamo kratke hlače, a Vesna majicu na bretele. Previše kože. To vrijeđa Isusa, izgleda. To što je on gol na križu, očito nikoga ne vrijeđa.

Prelazimo cestu i krećemo na Kalemegdan. Kalemegdan (na turskom "prazan prostor u tvrđavi") jest beogradska utvrda koja na tom mjestu postoji još od Kelta, i njihovoga naselja Singidunuma. Kroz povijest su ju osvajali Rimljani, Bizantinci, Avari, Bugari, Mađari, Turci, Srbi... Upravo je na ovom mjestu 1456. János Hunyadi pobijedio Turke i tako spriječio njihov prodor prema Mađarskoj, barem za 70 godina.

Kalemegdansko šetalište:

 

S Kalemegdana puca prekrasan vidik na ušće Save u Dunav, i na Veliko ratno ostrvo, otok smješten na samom ušću.

Pogled s Kalemegdana na Savu:







Na slikama, Sava teče slijeva nadesno.

Park na Kalemegdanu:

 

Prvo obilazimo donji dio Kalemegdana:



Kameni lav uz stepenice:

 

Tu je grobnica narodnih heroja Moše Pijade, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Đure Đakovića: 



Savi ususret dolazi krak Dunava:

 

Otočić u tom kraku jest Malo ratno ostrvo, od kojega zbog vađenja šljunka više nije gotovo ništa ostalo. Ovo u sredini slike je Veliko ratno ostrvo.

Zgrada uprave za zaštitu spomenika grada Beograda: 



Još malo donjeg dijela grada:



Zatim se penjemo u gornji dio grada, prošavši pored izložaka vojnog muzeja (ne znam jeste li primijetili, ali većina gradova koji imaju očuvane utvrde tamo smješta svoj vojni muzej). Većina Kalemegdana danas je park, koji je tu i tamo prošaran fortifikacijskim objektima. Na njemu nalazimo i teniske terene, trening-igralište KK Partizan, blizu je i zoološki vrt... 

Blizu vidikovca na vrhu Kalemegdana nalazi se ploča u spomen na Hunyadijevu pobjedu:

 

Fortifikacija:





Potiskivač s teglenicama na Savi:



Sava i Dunav:



Na ovoj se slici pored krova tornjića vidi i kula Nebojša, u kojoj je bio zatočen i ubijen Rigas Ferraios, jedan od vođa grčkog narodnog ustanka, kojeg su Turci zatočili u Beogradu, te ga tamo i objesili.

Malo travnatog dijela Kalemegdana:



Nakon još malo smucanja po Kališu, kako ga zovu Beograđani, upućujemo se natrag prema gradu. Prolazeći uz zoološki vrt, Vesna dobiva želju pogledati ga. Naravno, to bi nas koštalo previše vremena za razgled grada tako da ipak odustaje, pogotovo jer je ono što vidi kroz ogradu relativno malo i skučeno, što joj se ne sviđa.

Sada smo u Dorćolu, dijelu Beograda koji je svoje ime dobio prema križanju cesta koje se ovdje nalazilo (turski "dört yol" znači "četiri ceste", usp. "kvadrivij"). Na Dorćolu se nalazi i danas jedina beogradska džamija, džamija Bajrakli:



Naličje:



Počinjemo se penjati prema centru, pa tako prolazimo i pored još jedne zanimljive vizure:



Bajagoljupci će znati o čemu je riječ. Smile

Dotična ulica vodi na Studentski trg, na kojem se nalazi i rektorat beogradskog sveučilišta. U parku na trgu nalazi se i spomenik Josifu Pančiću:



Josif/Josip Pančić, rođen u Bribiru 1814., preselio se u Srbiju u dobi od trideset godina, te je ondje stvorio ime u svjetskim prirodoslovnim krugovima. Prvo je radio kao liječnik po ruralnoj Srbiji, da bi usput skupljao bilje, te je 1855. postao profesor na beogradskom Liceju, samo na osnovi svoga poznavanja srpske flore (imao je jedan jedini objavljeni znanstveni rad). Naravno, najpoznatiji je po svom opisu Pančićeve omorike, posebne endemične vrste četinjače, koja u prirodi raste samo u području srednjega Podrinja. Također, s obzirom da je podosta vremena provodio proučavajući floru Kopaonika, najviši vrh Kopaonika nazvan je Pančićevim vrhom. Tamo je 1951. premješteno i njegovo tijelo. Pančić je bio prvi predsjednik SANU, od njenoga osnutka 1887. do svoje smrti 1888.

Beogradski trolejbusi: 



Trg Republike:

 

Spomenik knezu Mihajlu: 



Put nas opet vodi kroz centar (gdje stajemo pored spomen-ploče činovnicima poginulima u narodnooslobodilačkoj borbi - Gerdu nije jasno zašto se naglašava da su to činovnici; onda mu objašnjavamo da je u marksizmu klasa esencijalna, i da radnici imaju svoju ploču, seljaci i težaci svoju...).
Po beogradskim zidovima nađe se svačega:







Potom sjedamo u Biblioteku, zgodnu mješavinu zalogajnice i knjižnice (slično našoj Booksi, ali s hranom), koja se nalazi u prolazu između Terazija i Trga Nikole Pašića. Gerd nam priča o svom putovanju, o onome što je vidio, a što nas tek čeka (iako, on je išao i u Grčku, mi ne).

U prolazu u kojem je i Biblioteka, opet plakati:



I tako izlazimo na Trg Nikole Pašića, šećemo se početkom Bulevara kralja Aleksandra.

Cigančići na fontani na Pašićevu trgu: 





Na kraju su molili Vesnu da im pošalje slike. Ali kako i kamo?

S jedne nam je strane zgrada Skupštine Srbije, a s druge zgrada beogradske gradske skupštine. Blizu je i zgrada centralne pošte. Znam da je nedjelja, ni ne očekujem da rade, ali idem pokušati poslati razglednicu. Zatvoreno. Neka, radit će valjda pošta kod kolodvora... 

Idemo dalje Bulevarom, tu su i neka veleposlanstva, ministarstva, a tada dolazimo do crkve Sv. Marka, u kojoj se nalaze i posmrtni ostaci cara Dušana:



Portal:



Kupole:



Ovaj puta ni ne pokušavamo ući, u tijeku je vjenčanje. Gomila ljudi ispred crkve. Produžujemo dalje, u Tašmajdanski park. Tašmajdanski je park okružen raznim javnim zgradama: zgradom Radiotelevizije Srbije, športskim centrom Tašmajdan, Dječjim kazalištem... Ispod parka nalazi se sustav spilja, u kojima beogradske gradske vlasti žele napraviti podzemni akvarij.
Tašmajdan (inače "kameno polje" na turskome) je bio gadno bombardiran 1999. Zgrada RTS-a se urušila, pri čemu je život izgubilo 16 ljudi, a mnogi su bili danima zarobljeni u ruševinama. Ujedno je oštećeno i dječje kazalište. Upravo je zato u parku i podignut spomenik svoj djeci koja su poginula u bombardiranju:



Idemo dalje kroz park, pokušavamo doći do hrama Sv. Save. Putem nailazimo na još grafita:





(a i ime ulice je prikladno...)

Skrećemo, prolazimo pored Strojarskog fakulteta. Izlazimo na trg Vukov spomenik, sjedamo malo uz fontanu. Gerd mi daje plan Beograda, da se orijentiram kamo moramo do hrama Sv. Save. Napravili smo mali zaobilazak. Trebamo se vratiti, pa poprijeko. Vjerujem svojoj intuiciji.

Fontana kod Vukovog spomenika:



Poprilično smo umorni:



Ajmo, dečki, smiješak:



Vukov spomenik:



Vraćamo se opet Bulevarom, prolazimo prvo kraj tehničkih fakulteta, ispred je spomenik Tesli, poznat sa stare novčanice od 500 dinara:



Zatim dolazimo do sveučilišne knjižnice. Prelazimo cestu i idemo poprijeko kroz nezanimljive ulice. Na kraju nalazimo hram Sv. Save:



Zamišljen kao najveća pravoslavna crkva na svijetu (iako, ako pogledate Wikipediju - srpska i hrvatska vele "na svijetu", ruska i bugarska "na Balkanu", a engleska "u Srbiji"), hram se gradi od tridesetih godina 20. stoljeća. Kočili su ga rat, pa onda komunističke vlasti, pa se osamdesetih počelo ozbiljnije graditi (dotad su postojali samo zidovi, te se nedovršenu građevinu koristilo kao parkiralište i skladište), pa opet sankcije, bombardiranje, pa ga sad opet grade. Mjesto na kojem se nalazi ono je isto na kojem su navodno u 16. stoljeću Turci spalili posmrtne ostatke Sv. Save.

Crkva i zaštitnik joj: 



Kupola:



Sv. Sava:



Crkva je izvana dovršena, izgleda impozantno. Međutim, kad uđete unutra, onda imate neobičan spoj crkve i gradilišta. S jedne strane imate dovršeni dio:

 





Onda dignete pogled i vidite da gornji zidovi i kupola još uopće nisu obrađeni:



A potom ga spustite na drugu stranu i vidite vrlo komičan i sekularan prizor: 



Impresivna kupola, visine 70 metara i težine 4000 tona, koja je bila izgrađena posebno, a onda su ju naknadno nataknuli na ostatak zgrade (to je trajalo 40 dana):

 

U nju bi trebao doći mozaik Krista. Navodno bi mu samo oči trebale biti širine 3 metra, toliko je ogromna kupola.

Još dva pogleda izvana na crkvu:





Spuštamo se prema Slaviji. Lagano je već i vrijeme povratka u hostel, moramo se još malo osvježiti, spakirati se i krenuti prema kolodvoru. Putem, sudar stare i nove arhitekture:



Još mi nešto zapinje za oko:



(Vračar je kvart u Beogradu, ali, ako to zanemarimo, natpis je poprilično zabavan.)

Dolazimo do hostela, opraštamo se s Gerdom. On ubrzo kreće autom prema Bratislavi. Mi se pozdravljamo i s Nizozemcima iz naše sobe, oni su navodno bili u Rumunjskoj prije. Pitamo ih što nam preporučuju, oni vele "Ne idite u šume!" "Zašto?" "Ima medvjeda." OK, nismo ni mislili.

(Inače, nekoliko godina kasnije, kada se Gerd javi Vesni na Facebooku, doznat ću da se on zapravo zove Geert. Pa i nismo bili tako daleko.)

Dok se Vesna sprema, ja gledam adrese hostela u Bukureštu, provjeravam slobodna mjesta na internetu. Nema ih baš, zapisujem dvije adrese.
Ruksake na leđa i opet na put. Do kolodvora prolazimo kroz jedan park, gdje vidim odličnu ironiju:



Prije vlaka ćemo još nešto pojesti. Restorančić s banjalučkim ćevapima je blizu. Sjedamo, naručujemo. Ja trknem do kolodvorske pošte. Stižem minutu do tri, u tri zatvaraju. Šaljem razglednicu. Žvačemo ćevape, idemo na kolodvor. Mijenjam dinare u eure, više od 300 € dobivam za onu hrpu dinara.

Odlazim pitati ženu na šalteru ima li možda još mjesta u spavaćim kolima, uz nadoplatu. Nema, sve je puno. Ništa, spavat ćemo na sjedalima. Valjda će biti neki kvalitetni vagoni, oni rumunjski koji idu kroz Zagreb su sjajni.

Tražimo vlak, nije na onom peronu na kojem bi trebao biti. Na susjednom stoji neko groblje. Prastari olinjali rumunjski vagoni. Nijedan imalo moderniji. A putujemo u Europsku uniju. Jedino na kraju vlaka stoji jedan skockani. Spavaća kola.
Sjedala su u jednom komadu, kožnate klupe. Probam daju li se rastegnuti, čini se da ide. Onda me Nikola upozorava da je to u stvari klupa strgana i da se raspada - dakle, ako ju "rastegnem", neću ju više moći vratiti natrag.

Uglavnom, to izgleda ovako:



Nikola, naravno, svoj ruksak ne odlaže na držač prtljage, nego ga ostavlja na sjedalu. Sandale mu vise sa sjedala. Svaki put kad bih skakao k prozoru (a railfan to radi svako malo), zakvačio bih te njegove sandale. Velim mu da metne gore ruksak. Ne da mu se. Mislim da ga je tek nakon rumunjske granice pospremio.
Upisujemo prvu destinaciju u kartu: Beograd - Bucureşti, via Timişoara i Craiova.

Krećemo. Lokomotiva nas prvo izvlači do Novog Beograda, gdje slikam lokalni buvljak, i zanimljivu podlogu za izloške:



te obližnji slam:



Nakon beskrajno dugog mrdanja od nekih 20 minuta, za koje vrijeme je samo lokomotiva prešla s jednog kraja vlaka na drugi, krećemo. Putem bilježim zanimljivu uniformu otpravnice vlakova na kolodvoru Novi Beograd, na koju me već dan prije upozorila Vesna:



Prelazimo opet Savu, ovaj put drugim mostom (ovaj koji se vidi na slici je onaj koji vodi u kolodvor Beograd):



I opet uranjamo u mrak ispod Beograda. Buduća beogradska podzemna željeznica, koju sada koristi Beovoz i vlakovi za Pančevo. Ovaj je dulji i od Bežanijske kose. Imam iracionalni strah da ćemo izaći iz tunela i opaziti da nam je neko maznuo stvari iz kupea. Samo što je mrak takav da ni nitko drugi ne može ništa vidjeti.

Izlazimo iz tunela, ulazimo u stanicu Pančevački most. Opet čekamo. Naposljetku prelazimo Dunav:



Vratili smo se u Vojvodinu. Vojvodina se, to svi znamo, sastoji od tri dijela. Definiraju ju tri velike rijeke. Između Save i Dunava nalazi se Srijem. Tuda smo se jučer vozili. Između Dunava, Tise i mađarske granice, sjeverno od Srijema, nalazi se Bačka. A istočno od Tise i sjeverno od Dunava, sve do rumunjske granice, prostire se Banat. I mi upravo u njega ulazimo.
Ubrzo prelazimo Tamiš, glavnu banatsku rijeku, koja ovdje utječe u Dunav, a dolazi iz Rumunjske gdje se zove Timiş. Mađari ju pak zovu Temes, pa se i glavni grad rumunjskog Banata zove Temesvár, odnosno valahizirano Timişoara.
Prvi grad u koji stižemo je Pančevo. Vruće nedjeljno poslijepodne u jednom od najzagađenijih gradova Srbije. Rafinerija, tvornica umjetnih gnojiva, tvornica aviona, petrokemija... Mijenjaju lokomotivu, dalje nas vuče dizelka. Opet mrdaju, naposljetku krećemo. Ne želim disati zagađeni pančevački zrak, iako ništa sumnjivoga ne osjećam u njemu.

I onda počinje vožnja kroz Banat. Panonska ravnica u svom najčišćem obliku. Naselja su rijetka, kao u istočnoj Mađarskoj. Vlak se trucka, a svuda uokolo kilometri i kilometri polja. Tko to sve obrađuje? Gdje su sela u kojima ti ljudi žive? Onda shvatiš da imaju salaše negdje u blizini, kako ne bi svaki dan morali tri sata pješačiti do njive.
Da vidite kako to izgleda:





Suncokreti:



Pastorala:



Spavaća kola imaju lanac na vratima: 



Nakon pola sata vožnje kroz ništavilo prolazimo Vladimirovac, rubno mjesto Deliblatske peščare. Ali od nje ne vidimo ništa.
Umjesto toga, vidimo ovo:



Nakon dosta vremena stižemo u Alibunar. Pospani gradić usred Banata. Na kolodvoru samo otpravnik vlakova i neki Kinez. Lokalni, bit će.
Iza Alibunara slijedi Banatski Karlovac. Ne stajemo, samo promičemo. U daljini se vidi impresivna crkva u mjestu Nikolinci:



U susjedni kupe (kroz koji sam ja skakao na prozor jer je bio prazan, a nije mi se više dalo češati o Nikoline sandale) ušle su dvije ženske. Pričaju rumunjski. Primičemo se dakle rumunjskom jezičnom arealu.

Unutrašnjost kupea: 





(ovdje vidite Nikolinu torbu sa sandalama)

Preko kanala Dunav-Tisa-Dunav, i onda opet malo ravnice:



Sve dok se odjednom, posve nestvarno, iz svega toga ne pomoli brdo: 





Kao da ste upravo prešli ocean, pred vama je opet nešto što vas podsjeća na postojanje reljefa. Igrom slučaja, to je i najviše brdo u Vojvodini. Grad koji se smjestio pod njim ima prikladno ime - Vršac.

O Vršcu sam uvijek znao da je "tamo skroz na rumunjskoj granici" i da ima farmaceutsku firmu (kao klinac sam pio nekakav sirup za kašalj, koji je radio Hemofarm). Kad dođete do grada, onda vam nije jasno kako je to uopće u Srbiji. Em je i granica tako povučena da zaobilazi grad, em ima brdo, kao i susjedni rumunjski dio...baš kao da su ga Rumunji ustupili nakon Trianona. Ali ne, grad je oduvijek imao srpsku većinu. Ima miješanog stanovništva, ali srpski status Vršca je bio neupitan.

Po ulasku u kolodvor slikam kolodvorsku zgradu:



I odmah se na mene ljute neki policajci, jer to je granični prijelaz, ne smije se to.

Srpska kontrola putovnica ulazi, prolaze, pregledavaju. Tu je zanimljiv fenomen Vesninog prelaska granice. Naime, nju nikad ne zagledaju pretjerano. Očito ona generički ne može biti sumnjiva. Nikolu i mene mjerkaju, na nju se samo osvrnu i odu. Taj smo fenomen provjeravali višestruko, na svakoj granici. U Šidu su npr. Nikoli čak uzeli putovnicu i pregledavali ju u drugom dijelu vlaka. Vesni nisu. Nisu ni meni, valjda zato što sam sjedio kraj nje. Inače sam im uvijek ja bio najsumnjiviji. Uglavnom, Vesna si je umislila da je to stvar njenog šarma. Laughing

Dolazi i rumunjski kondukter. Pita nas imamo li rezervaciju. Velim da ne. Čudi se otkud znam rumunjski. Frajer veli da nam može za 10€ osigurati da imamo kupe samo za sebe do Bukurešta. Pristajem, iako mi se to čini kao muljaža.
Napokon krećemo iz Vršca. Idemo na sjever, isprva paralelno s granicom. Uslikavam Vršac, za rastanak:



i Vršačke planine:



pa još malo banatske ravnice:



I tada vlak ulazi u novu stanicu. Stamora Moraviţa. Ulazak u EU. Prilično otužno izgleda socrealistička zgrada stanice. Ulazi rumunjska granična kontrola. Dolazi policajac, već je poprilično mračno, u vagonu nema svjetla. Gleda u slike, poziva nas da izađemo na hodnik, tamo je svjetlije. Unosi nam se u lice kako bi nas bolje usporedio sa slikom. Vesni se sviđa policajac, veli da ima lijepe oči. Iz hodnika čujemo dahtanje. Stižu carinici s treniranim vučjakom. Nije nas njušio, očito ne izgledamo kao hašišari.

Prebacujemo ure, Rumunjska je jedan sat ispred nas. Vesni nije jasno kako to sve ide, misli da to ima veze s geografskom dužinom, a ne s granicom. Pojašnjavamo joj da je to danas uglavnom stvar političke odluke na razini države, pa je tako npr. Španjolska zapadnije od Velike Britanije, ali je jedan sat ispred nje po službenom vremenu.
Naposljetku krećemo, dolazi nova rumunjska lokomotiva, dolazi i struja u vagon.

Zalazak sunca nad Banatom:



Jurimo dalje, Vesna fotka, Nikola visi na prozoru i pruža ruke van. Već ga je par puta granje opalilo po prstima.

Nikola započinje razgovor s curom u susjednom kupeu. Već smo ju prije skužili, dok smo visjeli na hodniku, a ona se vraćala s WC-a, pitala me "Mogu proći?". Upotreba infinitiva ukazala mi je da cura vjerojatno nije Srpkinja, nego Hrvatica. I točno. Ispada da se zove Anamarija, iz Labina je, u Zagrebu je na postdiplomskom iz međunarodnih odnosa na politologiji i sada putuje na neki seminar o Europskoj uniji u Rumunjsku. Točnije, Rumunji će ju podučavati tomu kako ući u EU. Putuje sama. Mi joj kažemo da nije normalna, sama ženska putuje kroz Rumunjsku, noćnim vlakom. I još je sama u kupeu. Pozivamo ju k sebi, prihvaća. Pitamo se hoće li Vesni smetati druga ženska u blizini, ali nema tu tipičnog ženskog antagonizma, Vesna nije tipična ženska.
U čavrljanju brzo prolazi vrijeme, stižemo u Temišvar, opet mijenjaju lokomotivu, hrpa ljudi ulazi, ja primjećujem na peronu konduktera kojem sam dao 10€. Nije mi dao nikakvu potvrdu da je rezervirano. Je li on to nas izvozao, zaradio 10€, i sad ide doma? Ipak ne, penje se i on u vlak.

Pričamo u kupeu, čitam im zanimljivosti o Temišvaru. Izgrađen je na močvarnom tlu, pa čitava katedrala leži na 5000 stupova pobodenih u močvaru. Duh Beethovenove ljubavnice navodno obitava u jednoj kući na glavnom trgu. U Temišvaru je započela revolucija protiv Ceauşescua, a on sâm nije nikad proveo nijednu noć u tom gradu. U Temišvaru je rođen Johnny Weissmuller, američki plivač i prvi glumac koji je tumačio ulogu Tarzana. To je prvi europski grad koji je uveo konjski tramvaj (1869.) i električnu javnu rasvjetu (1889.). Sve to Vesnu ne zanima. Nju ništa takve vrste ne zanima. Veli da je u školi zamrzila povijest. OK, možeš mrziti predmet, može te to područje ne zanimati, ali onda odrasteš i poželiš popuniti rupe u znanju. Barem ja tako, nekako to očekujem i od drugih. Gdje ćeš boljeg načina nego putujući? Ali ne, nju to "ne zanima".
Vozimo se kroz Temišvar, slikam zgradu koja je izgleda zatvor:



Vesna odlazi na WC. Kasnije ju zatičem kako razgovara s nekim tipom na hodniku. On petlja s engleskim, ona ne zna što joj hoće reći. Ne želim prisluškivati, vraćam se u kupe. Ubrzo dolazi i Vesna, poprilično unezvjerena.
"Kaj je bilo?"
"Poljubil me!"
"..."
"Onaj čudni tip iz drugog kupea. Došel je i počel nekaj pričati, kak ide na operaciju, da je imal nekakvu nesreću, i onda mi je pokazal da ima rez skroz od prsa do trbuha, onda je rekel da mu je sutra rođendan, pa sam mu ja čestitala, i onda me on poljubil!"

I tako sad ona počne pričati da je tip sav nekakav čudan, da ima mrtvačku boju kože, a i u Rumunjskoj smo, možda je vampir... Provjeravam mjesec. Još tri-četiri dana do uštapa.

"Uglavnom, ja više ne idem na taj WC, strah me."

Ja izlazim na hodnik, provjeravam, ovaj je u svojem kupeu. Poslije ga vidim da priča na mobitel. Mislim si da su u strahu velike oči, i da je možda sve bio nesporazum i izgubljenost u prijevodu.

Pokušavamo zadrijemati. Vlak se kotrlja, slijede Lugoj, Caranşebeş, a onda dolazi ponoć, i ja tu prekidam izvještaj za današnji dan, jer mi putujemo čitavu noć.

egerke @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 10, 2012
Dugo sam razmišljao kako nasloviti ovo putovanje. U odnosu na lanjsko, ove se godine promijenio i sastav i itinerer. Prva ideja je bila "Lej-lev-lek tura", ali to bi bilo nepravedno prema Srbiji i Makedoniji. Onda je bila u điru ideja "Turneja po zemljama postpozitivnog člana", ali i to isključuje Srbiju. Na kraju mi je negdje u Bukureštu, mislim, sinulo da je "Ajde, bre" doista univerzalna sintagma u svih pet zemalja kojima smo prošli (OK, Rumunji kažu "hai", ali svejedno), i da je to još najprikladniji naziv.

Putovanje je trajalo petnaest dana, obišli smo sveukupno pet zemalja (šest, ako računamo i prolaz kroz Crnu Goru na povratku - zapravo i sedam, jer smo prošli i kroz Neum), vidjeli masu toga, ispucali i hrpu slika (ja osobno oko 550, Vesna oko tri gigabajta).

Ideja za put pojavila se 2007., nakon uspješnog pokoravanja Albanije. Meni se negdje u mozgu počela gnijezditi ideja o posjećivanju Makedonije preko Albanije. Onda mi je Nikola negdje u zimi spomenuo postojanje nečega što se zove Balkan Flexipass - željezničke karte koja traje mjesec dana, a unutar tih mjesec dana može se putovati određen broj dana (dakle, nije kao Interrail, kojim možete putovati tijekom cijeloga roka važenja karte) - ovisno koliko dana se odabere, tolika je cijena karte. Uglavnom, Nikolina prvotna ideja je bila Beograd-Bukurešt, pa onda možda natrag, i prugom do Bara, pa onda u Albaniju. Onda sam mu ja predložio varijantu preko Bugarske, i on je to bez previše krzmanja prihvatio. Okupljanje sastava bilo je teže. Opet smo to razglasili na više strana, ali je većina ljudi na kraju završila na "Pa, zanimljiva je to tura, ali...". Čim počnu s "ali", odmah znate kamo to vodi. Usto je još Mate dobio stipendiju za Japan, i definitivno ispao iz postave. Nikola i ja smo tako bili sigurni, a još su dvije osobe do zadnjeg časa bile u igri. Jedna od njih je Vesna, moja frendica, koju sam upoznao dvije i pol godine ranije, a naše poznanstvo i druženje zapravo je posljedicom nekoliko neobičnih slučajnosti, koje su se pretvorile u redovno dopisivanje mejlom o poteškoćama na poslu i životu općenito. Vesna je završila biologiju i kemiju na PMF-u, inače je iz Varaždina, te ondje radi u jednoj firmi za izradu ekoloških studija. Vesna je prvi puta s Nikolom i mnome u zimi 2008. putovala u Sarajevo, i dobro se uklopila, većinom zato što je taj izlet bio spontan, i zato što ni Nikoli ni meni to nije bio prvi put u Sarajevu, pa smo bili prilično ležerni. Ova se stavka trenutno čini posve deplasiranom, no, kasnije ćete vidjeti zbog čega ju spominjem. Uglavnom, Vesna se isto kolebala zbog novca i konstantnog minusa na računu, ali je negdje oko Prvog maja prelomila odluku i rekla da ide s nama, pa kud puklo. Posljednjih tjedana prije puta stalno je odbrojavala dane u mejlovima i SMS-ovima.
Druga osoba bio je Hrvoje, Nikolin frend iz srednje, koji je već tri puta išao s nama u Istru, na tradicionalnu turu početkom travnja. Hrvoje je inače student ekologije i ujedno anarhosindikalist. Poprilično zanimljiva kombinacija i zanimljiv sugovornik. Ujedno je i vegetarijanac, što je značilo da bi se u tradicionalno mesožderskim balkanskim zemljama mogao suočiti s nezgodnim poteškoćama. No, Hrvoje je petljao, te ispiti, te lova, da bi na kraju dva dana prije polaska rekao da mu putovnica nije gotova, i da ne može ići. Tako je knjiga spala na tri slova. Dva muškarca i dama. Na kraju putovanja bi se moglo reći više nešto poput "dva tutleka i rospija", ali dobro. Laughing

Itinerer smo Nikola i ja počeli slagati početkom lipnja, kada sam bio kod njega u Ivaniću. Bacili smo na papir neke ideje što sve treba vidjeti, pogledali vlakove, buseve i slično. Nekoliko dana kasnije, ja sam formirao prvu verziju itinerera, poslao ju Nikoli, s predviđenim popisom troškova. On je imao u rezervi i šparniju verziju (uglavnom da putujemo noću i spavamo u vlakovima - čime bismo zaštedjeli novce za smještaj, ali bismo isto tako bili mrtvi umorni, tako da smo od toga odustali). Prema mom predviđanju, troškovi su bili između 250 i 350 €. Na kraju se to popelo na oko 400 €, nažalost, iako je to još uvijek vrlo jeftino, s obzirom da se tu radi o dva tjedna intenzivnog putovanja, pri čemu nismo šparali ni na hrani, a ni na spavanju (odsjedali smo i u hotelima, i to poprilično luksuznima). Usporedbe radi, samo za vikend u Beču prije toga potrošio sam 300 €. Kad smo usuglasili itinerer (na kraju je iz njega ispao Niš, jer nam se nikako nisu uklapali vozni redovi), poslao sam jednu verziju i Vesni, koja je malo kmečala zbog novaca, jer je u minusu, plus što otplaćuje auto i još joj se prijateljica udala prije ljeta, pa je trebalo kupiti poklon i odjeću za vjenčanje, ali je u međuvremenu dobila i povišicu tako da joj se to na neki način kompenziralo. Ona se složila s programom, iako joj se činilo da je tempo malo prebrz (bilo je predviđeno da niti u jednom gradu, izuzev Vlore, ne spavamo dvije noći zaredom - ali u svakom je gradu bilo predviđeno dovoljno vremena za razgledavanje). Istina, tempo je bio udarni, pogotovo za nju kojoj je to bio sav godišnji (paradoksalno, na kraju je njoj bilo napornije stati nakon tog putovanja nego nama - ja sam jedva dočekao da se odmorim na Zlarinu pet dana), ali ona je i inače poprilično fizički aktivna, bavi se alpinizmom, planinari, itd. Osim toga, glavni argument koji sam iznio bio je - ne ideš svaki vikend u Bugarsku, dakle, kad si tamo, bolje je vidjeti čim više. Ako ti se bude sviđalo, onda dođeš drugi puta na dulje. Ovo je "skenerski" izlet.

Dogovor je bio da krenemo 9. kolovoza. Vesna je dobila dva tjedna godišnjeg, Nikola se 8. vratio s mora, ja sam se vratio 7. iz Zlarina. Prva postaja bio je Beograd, jer smo tamo morali kupiti Balkan Flexipass...

SUBOTA 9. KOLOVOZA 2008.

Prije svega, ovdje uvodim jedan novi koncept. Naime, s obzirom da sam negdje oko Božića u T-comovoj akciji dobio još jedan mobitel za kunu, te još 100 kn uz njega, nisam tih 100 kn nikako uspio potrošiti, tako da mi se ideja da uzmem i taj drugi mobitel na put činila zgodnom jer ću se na taj način, pozivajući doma, uspjeti riješiti te stotke. Uglavnom, taj novi mobitel ima vokmen, te sam ga ja nafilao glazbom kako bi putovanje bilo zanimljivije. Usto, ideja je bila da svaki dan ima "tematsku pjesmu", dakle pjesmu koja će svirati ujutro umjesto zvuka budilice, a na neki će način biti povezana s našim aktivnostima toga dana.

Ovo je tematska pjesma ovog dana.



Večer prije, stvari su bile potrpane u ruksak. Iako ja nisam neka osobito modno svjesna osoba, uzeo sam po jednu dnevnu majicu za svaka dva dana, određen broj večernjih majica, tri para hlača, kabanicu, desetak pari bokserica, pet pari čarapa, maramice, sandale...brzo se to nakrca. Naravno, hrpa tehničkih stvari, poput punjača za mobitel jedan, drugi, punjača za fotić, rasklopnika (ili kako već nazvati ono čudo koje nije produžni kabel, a zatakne se u utičnicu, te onda na sebi ima još dvije-tri utičnice - naime, sjetio sam se da obično ljudima po Murphyjevom zakonu mobiteli krepavaju istovremeno, a s obzirom da je Nikolin konstantno na aparatima, to i nije pogrešno). Zatim vodiči - Lonely Planet za Rumunjsku i Moldaviju, Bradt za Albaniju, albansko-englesko-albanski rječnik, rumunjsko-njemačko-rumunjski rječnik, električni prevoditelj za engleski i njemački, fotokopije vodiča "Sofia in your pocket" i "Skopje in your pocket", fotokopije Wikipedijinih članaka o Bugarskoj, Makedoniji, Varni, Plovdivu, Kruševu, Prilepu, Bitoli i Ohridu... Laughing
Da, pripremio sam se. Kad putujete s nekim dva tjedna, pogotovo po tako zanimljivim krajevima, onda s jedne strane dođe i razdoblje kad ne možete baš stalno voditi neku svakodnevnu komunikaciju. Tu uskače vodička spika. Naime, ja se užasavam tišine u međuljudskoj komunikaciji (uvijek mislim da je to znak dosade), tako da se uvijek brinem o tome da ima dovoljno štofa za pričanje. Ili, ne mora se ni pričati, može se to i pročitati. Samo da se ne vozi kao kofer.

Dakle, sva ta gomila je stala u moj ruksak, i čak je ostalo još mjesta za neke druge stvari (pive za Marka, npr.). Naravno, prije sam uredno dobio narudžbe za razglednice i to, naravno, svatko je tražio iz drugog grada, tako da sam putem imao i s tim veselja.

Kretali smo vlakom u 11 sati iz Zagreba. Vesna je toga jutra stigla iz Varaždina, našli smo se u Importanneu, popili kavu u jednom bircu na Tomislavcu, i otputili se kupiti kartu njoj i Nikoli (on ju naravno nije stigao kupiti, tako da sam mu ju morao ja kupiti). Svoju sam kartu kupio večer ranije. Kad smo u nekoliko minuta prije 11 stigli na blagajnu, zatičemo tamo red i ženu s crnogorskom brzinom rada. Naime, žena vrlo studiozno ručno ispisuje karte (HŽ je jedna od rijetkih kompanija gdje se međunarodne karte još ispisuju ručno), posve nesvjesna repine i gužve pred šalterom. Mene, koji mrzim čekanja i repove, to tjera u očaj, pogotovo jer bi vlak trebao doći svaki čas. U tom času mrzim Nikolinu komotnost, isto kako ću ju mrziti svako malo tijekom idućih dva tjedna. Na sreću, neka žena iza mene mi kaže da vlak kasni, što me donekle smirilo.
Potom se još moram naći s Martinom da mi nešto vrati. Nalazimo se na peronu, a kako vlak kasni sjedamo u kolodvorsku restauraciju, da ne stojimo s mrcinama od ruksaka na leđima. Zagrebačka kolodvorska restauracija je začuđujuće luksuzna, s obzirom da su iste inače pojam užasa.
Vlak ubrzo stiže, pa se opraštamo od Martina i žurimo se ukrcati, dok nam ne otmu sva mjesta.
I tako kreće truckanje prema Beogradu. Vesna mi priča o Metalnoj industriji Varaždin, za koju je nedavno radila studiju, opisujući gotovo srednjovjekovne uvjete u kojima se odvija posao u toj navodno perspektivnoj firmi. Prema njenim pričama, sve ono što ste slušali o čeličanama devetnaestostoljetne Engleske još i dandanas postoji u središtu Varaždina. Odjednom mi je drago da imam diplomu i da nisam metalske struke.
U Ivaniću nam se pridružuje Nikola. Vidjevši ga na peronu, skoro padam u nesvijest od smijeha i nevjerice. Naime, sjećate se da je lani u Albaniju išao s faksovskim ruksakom, za koji je svezao one komične tenisice. E, pa ove godine se s tim istim ruksakom uputio na dva tjedna po Balkanu, samo što je ove godine za njega svezao još jedne sandale (svoje stare isusovke je imao na nogama). Ekonomičnost i praktičnost odsada imaju drugo ime. Iako, meni je taj njegov ruksak kao neki supersack. Prvo je iz njega izvadio nekakav tri tjedna stari Globus, onda je izvadio Foucaultov Dijalog o moći na španjolskom i to počeo čitati. Imao je još toga u ruksaku, tako da je ubrzo i Vesni uvalio štivo - Strukturalnu antropologiju od Lévy-Straussa. Mislim, svaka čast, ali čemu čitanje na takvom putu gdje možeš neprekidno nešto vidjeti kroz prozor (izuzev vožnje kroz Banat, koja je bila vraški dosadna).
Tako se vozimo kroz Slavoniju, nakon Broda Vesna i ja odlučujemo skočiti do vagon-restorana pojesti nešto (Nikola ostaje čuvati stvari i naručuje da mu donesemo nešto slatko, ali nemaju), a potom dolaze Vinkovci, pa taljiganje prema Tovarniku, i onda napokon granica, Šid, i prvi čin prebacivanja novca iz mog novčanika za "ostale novce" u novčanik za "novce zemlje u kojoj se nalazimo" (opsesivna kompulzivnost ponekada doista može biti zabavna, jel?). Uglavnom, ostalo mi je nešto dinara otkad sam u travnju bio u Srbiji, zatim neki prastari leji, koji više ništa ne vrijede, i ja to znam, ali sam ih nosio malo prošetati do rodnoga kraja, te jasno leki od prošle godine. I euri, za silu.
Dok do Vinkovaca pičite oko 160 km/h, već pruga do Tovarnika postaje lošija, i tako se loša nastavlja kroz Srbiju. Željeznička infrastruktura u Srbiji također je u lošijem stanju od HŽ-ove, tako npr. kolodvor u Rumi izgleda ovako:



Pruga od granice do Beograda uglavnom je dosadna, jer je pejzaž ravan, samo se izmjenjuju vrste usjeva na poljima uz put:





Taj nam put krati jedna djevojka par sjedala ispred, Srpkinja, koja je očito multiinstrumentalistica, pa je malo svirala violinu (i to poprilično falš, koliko se moje laičko uho razumije), a potom gitaru. Mic po mic, primičemo se Beogradu. Stara Pazova, Nova Pazova, Zemun, Novi Beograd... Između Zemuna i Novog Beograda nalazi se brdo, poznato pod imenom Bežanijska kosa, ispod kojega je probijen tunel. Kao i većina željezničkih tunela, i ovaj je neosvijetljen, i vraški dug. Toliko je mračan da se osjećate glupo nakon par sekundi tupoga zurenja u ništavilo. Nije stvar da će vam se oči naviknuti, nemaju se na što naviknuti. Mrak je mrkli (mrkao?). Potpun. Onda izađete iz tunela, i pred vama se otvori Novi Beograd. Red novih zgrada od čelika i stakla, a uz prugu totalni slamovi:





Zatim vlak prijeđe Savu i lagano se ugnijezdi u beogradski kolodvor. Putem se još vide tragovi NATO-va bombardiranja:



Na kolodvoru prvo odlazimo do međunarodne blagajne kupiti Balkan Flexipass. Začudo, sve prolazi bez poteškoća, lagano dobivamo karte, koje su, kao i uvijek, nezgrapne veličine, pa ih onda morate presaviti (ipak je to FLEXI-pass Laughing) i tutnuti u džep. Nikola se nije mogao pomiriti s time da ju mora presaviti, tako da je stalno pazio da bude ravna. To znači da ću mu ju idućih dana, u šetnjama gradom, ja morati nositi u svom ruksaku za šetnje (eh da, i to sam uzeo - mali ruksak za najnužnije stvari koje mi ne stanu u džepove, da ne teglim sve okolo; ubrzo je taj ruksak postao javno dobro pod geslom "E, daj to spremi kod sebe".)
Nakon kupljenog Flexipassa, upućujemo se prema prvom hostelu, onome u kome smo Martin i ja odsjeli u travnju. Putem do tamo prolazimo pored zgrade Ministarstva obrane, bombardirane 1999.:



Radi se zapravo o dvjema palačama blizankama, drugi krak sam poslikao u travnju (službeno, fotkanje je zabranjeno, radi se o vojnim objektima, iako su to de facto ruševine):



Prvi hostel je pun. No, ljubazno nas osoblje, nakon provjere u kompjutoru, šalje u drugi hostel, odmah u susjedno dvorište. Tamo bi trebali imati tri kreveta. I imaju, no nažalost u različitim sobama. Tako Vesna dobiva sobicu na katu, s nekom Talijankom, a Nikola i ja završavamo u prizemlju s hrpom Nizozemaca. Jedna djevojka iz te skupine čitavo vrijeme našeg odlaganja stvari i preoblačenja u nešto komotnije za izlazak u grad pokušava svirati neki iritantni napjev na blokflauti. Iskreno se nadamo da će s tim prestati do navečer, bilo da ga nauči, bilo da odustane, jer to baš nije za podnijeti.

Zanimljivo je da je ženska u hostelu rekla da ima "samo tri kreveta slobodna". Nakon što su nas smjestili, netko je zvao na telefon, pa im je rekla da ima "samo tri slobodna kreveta". Kasnije ćemo vidjeti da su se kreveti pojavljivali vrtoglavom brzinom, iza svakog ugla.

Dvorište u kome je hostel i nije neka vizura:



Izlazimo u grad, gladni smo, želimo večeru. Odlučujem se odvesti ih na Skadarliju, tamo su cijene, doduše, nešto više, ali hrana je odlična, atmosfera također, baš za kušati nešto od prave srpske kuhinje. Skadarlija, ili Skadarska ulica, jedna je od starih beogradskih ulica, koja je ostala sačuvana u svom boemskom ugođaju. Uzduž ulice načičkani su restorančići uglavnom sa živom glazbom, u donjem dijelu ima i suvenirnica, nekoliko lijepo oslikanih fasada, spomenik srpskomu književniku Đuri Jakšiću. Na podu je kaldrma, kao u tursko doba, uzduž je drvored, navečer Skadarlija postaje šetalište mondenih Beograđana.
Putem do tamo, prolazimo pored zgrade Skupštine Srbije (i svih mogućih zemalja prije kojima je Beograd bio glavni grad):



Nasuprot državne, zgrada je gradske skupštine Beograda:



Fontana na Trgu Nikole Pašića:



Fontana i Skupština:



Spomenik Nikoli Pašiću:



Pogled niz Bulevar kralja Aleksandra, najdulju beogradsku ulicu:



Prolazimo kroz jednu zgradu, izlazimo na Terazije, glavno beogradsko čvorište gradskog života.
Terazije su ime dobile po vodotornju (terazije su inače vaga) koji se u tursko doba nalazio na njima, a koji je bio dio turskoga vodovoda od izvora u Velikom Mokrom Lugu do grada.

Hotel Moskva na Terazijama:



Terazije - pogled prema Knez Mihajlovoj, glavnoj pješačkoj ulici:



Terazije - pogled u drugu stranu (Ulica kralja Milana):



Trg Republike:



Stajem u jednoj prodavaonici kupiti pivu za Marka. Kupujem Weifert, plaćam novčanicom od 1000 dinara, na kojoj je Đorđe Weifert, prvi guverner Narodne banke Srbije, inače član poznate obitelji koja je osnovala pančevačku pivovaru. "Weifert za Weiferta", kažem prodavačici, ali ona očito ne kuži poantu.
Kasnije će mi Marko reći da je tu pivu već pio, tako da imam pivu viška.

Dolazimo na Skadarliju. Nikola i ja šećemo i razgovaramo, Vesna fotografira. U jednom času je iza nas, u drugom je nema. Nikola komentira "U ovom trenutku, Vesnini organi već putuju prema istoku." Općenito, fora s ekstrakcijom pojedinih organa za tržište bila je lajtmotiv većim dijelom putovanja. Vesna nas dostiže, žali se da ju nismo čekali. Nemamo oči na leđima, kažem joj "Idući put vikni da te čekamo." Do kraja putovanja, ona nije naučila tu jednostavnu radnju, nego bi uvijek stala, bez obavijesti.

Skadarlija:



Glave na fontani:





Još malo života Skadarlije:



Živa glazba:



Sjedamo u restoran zanimljivog imena - Ima dana:



Nonšalancija svugdje.

Niz Skadarliju:



Ulica preko puta:



Naručujemo, sve troje, Karađorđevu šniclu. Eh, to je tipičan srpski specijalitet, radi se o pohanom goveđem ili svinjskom lungiću, punjenom kajmakom, koji se servira s krumpirom i tartarom. Urbana legenda kaže da je oblikovan prema jednom dijelu Karađorđeve anatomije, no radi se ipak o modernijem izumu, iz sredine 20. stoljeća. Uživamo u jelu, iako je to daleko skuplje od našeg predviđenog dnevnog budžeta. Neka, idemo na sve jeftinije zemlje. Daj još i šopsku uz to...

Ovo se nekad zvalo "ušao mi je kandelaber u kadar", danas se zove "umjetnička kompozicija":



Noć i oslikane fasade na Skadarliji:



Poslije večere zaključujem da će mi trebati još love u Beogradu, a kako sam već unaprijed odlučio da neću nositi svu lovu sa sobom nego usput dizati po bankomatima, vrijeme je da počnem tražiti prvi. Putem natrag do centra prolazimo pored jednoga. Dižem novce, pričam usput s Nikolom. Stišćem 3000 dinara. Izlazi mi neobično debeli bunt novca. Gledam pozornije i shvaćam da sam stisnuo jednu nulu previše. Dignuo sam 30000 dinara - oko 3000 kuna. Prvi impuls mi je da manijakalno naguram lovu natrag u bankomat i natjeram ga da sve poništi, ali to naravno ne ide tako. Ostaje mi mjenjačnica. Praktički sam podigao lovu za ostatak puta. Na kraju ću ipak morati nositi svu predviđenu lovu sa sobom.
Ostaje međutim problem toga da je sutra nedjelja. A u nedjelju ništa ne radi. OK, reći ćete, mjenjačnice, makar na kolodvoru, rade. Je, i ja sam tako mislio, sve dok se 1997. u Parizu nisam uvjerio u suprotno. U čitavom Parizu nije bilo nijedne mjenjačnice koja radi nedjeljom. Martin i ja bili smo izmoreni od žeđi, ali se nismo ufali piti vodu iz pipe, jer tko zna kakva je. Na kraju smo navečer praktički na samrti pitali vlasnika našeg hotelčića može li se piti voda, i onda nam je on rekao da jasno, da ju on pije cijeli život. Uglavnom, ta pariška voda iz vodovoda bila mi je najfinije piće u životu.
No da, svrha ove digresije bila je ta da pokažem svoju skepsu i da mi ne da mira crni scenarij u kojem ja ostajem s nekih 27 tisuća dinara u rukama sutradan na odlasku iz Beograda. Mrtvi kapital. Neću imati mira dok ne odem do kolodvora i dok ne provjerim radi li tamošnja mjenjačnica. Odma, sada, odma.

Prolazimo pored fontane na Trgu Republike:



Šećemo Knez Mihajlovom. Ja zavirujem u radna vremena mjenjačnica, Vesna zastajkuje, kriči na nas da ju ne čekamo, pa opet zastajkuje i fotka. Tri gigabajta.

Knez Mihajlova:



Narodni svirač nasred Knez Mihajlove:



Još malo Knez Mihajlove:



zgrada SANU:



Kupujemo sladoled, šećemo dalje. Ulazimo u jednu knjižaru. Da, koliko se god hrvatski nacionalistički snobovi trudili Srbe prikazati kao balkanske seljačine, dok smo mi kulturni Europejci, u Beogradu knjižare rade subotom cijeli dan, a nedjeljom također, ne znam doduše da li cijeli dan, ali ujutro sigurno. Razgledamo, na polici rječnici Školske knjige: Bujasov hrvatsko-engleski, zatim hrvatsko-talijanski, hrvatsko-ruski...nitko se ne buni. Kupujem razglednice.
Skrećemo prema kolodvoru. Vesna protestira jer, em jurimo, em ne trebam to baš večeras provjeriti, kolodvor je daleko. Trebam. Inače neću biti miran.

Beograd je pun zanimljivih grafita. Evo jednoga:



Dolazimo do kolodvora, mjenjačnica je pored ulaza. I da, radi nedjeljom!  Super, neću ostati s mrtvim kapitalom. Sada se mogu opustiti. Odlazimo u jednu pravu balkansku slastičarnicu koju smo sreli putem. Treba nam doza šećera:



Da, ovo veliko bijelo su šampite. Veličine Keopsove piramide, doduše, ali šampite.

Još od prvog izleta u Sarajevo, mene u tim slastičarnicama privlači boza. Boza je oduvijek imala neki mističan prizvuk, znali smo da je to nekakvo piće, i da je poprilično mutno, jer se glupim ljudima znade reći "Bistar si ko boza." Prvi ju je probao Martin, pred neke dvije i pol godine, i rekao mi da to ima okus po bljuvotini. U Sarajevu sam je se i ja dočepao, i to specificirao: uzmeš zagorski kiseliš, umiješaš unutra žlicu brašna, promiješaš, i dodaš malo bljuvotine za aromu. Uglavnom, fino kiselkasto i osvježavajuće. I tako ja svaki puta u tipičnim balkanskim slastičarnicama uzmem bozu, pa se onda pitam šta mi je to trebalo. Isto kako u Istri pijem Favorit pivo, s istim pitanjem.
Začudo, boza se putem poboljšavala. Ova u Beogradu bila je slična sarajevskoj. Makedonske i albanske boze bile su daleko bolje.

Boza izgleda ovako:



Bistro, je li.

Malo smo se preračunali sa šećerom, tako da po izlasku dišemo na škrge. Lagano je već vrijeme počinku. Upućujemo se prema hostelu, putem prošavši pored još jednog zanimljivog grafita:



i zanimljive reklame:



(proizvodnja je licencna, puni se u Somboledu, somborskoj mljekari - valjda je i nju kupio Raić. Todorić je inače vlasnik Frikoma, najpoznatije srpske tvornice sladoleda - to vam je, inače, bivša Pekabela.)

Fontana na Terazijama:





Po povratku u hostel (onaj sa "samo tri slobodna kreveta") Vesna ustanovljuje da je dobila još jednog novog cimera, Nizozemca. Ubrzo ga i upoznajemo, tip nekog neodređenog broja godina, rekao bih između 27 i 35, predstavlja se i izgovara kao ime nešto što liči na pročišćavanje sluzi u grlu. Zaključujem da se frajer vjerojatno zove Gerd (što Nizozemci izgovaraju kao Herd - iako je taj h sličniji onom opisu gore, a ne našemu h), pa ćemo se tako referirati na njega ostatak putovanja, a i ostatak života ako se ne dokaže suprotno - a možda čak ni onda (npr. ove smo godine doznali kako se zove Vehabija, naš prijatelj iz Ulcinja, ali zajebi ti to, on ostaje Vehabija).
Dakle, taj Gerd (Hrd) putuje Balkanom, ali suprotno od nas - u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Plus što putuje sam, i autom. I tako još neko vrijeme sjedimo u "društvenim prostorijama" hostela, pričamo s Gerdom i nekim Francuzom, te s onim Nizozemcima (ona ženska više nema blokflautu), dok se naposljetku ne pokupimo na počinak. Nizozemci odlaze u život, tako da Nikola i ja možemo u miru usnuti.

Prvi dan uspješno apsolviran...

egerke @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.