Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
subota, rujan 8, 2012
Krećemo na vožnju prema Tbilisiju. Ovdje je možda prilika da nešto kažem o zemljopisu Gruzije. 
Gruzija se prostire u udolini koju sa sjevera i juga omeđuju dva gorja. Na sjeveru je Kavkaz, koji se prostire u blagom sjeverozapadno-jugoistočnom pravcu duž čitave prevlake između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Kavkaz ujedno tvori i granicu prema Rusiji. Na jugu se paralelno s njime nalazi Mali Kavkaz, koji je, kako mu i ime govori, niži, a on čini sjevernu granicu Armenske visoravni. Dva su gorja udaljena stotinjak km, a povezuje ih okomiti gorski lanac Lihi, koji dijeli udolinu među njima na dva dijela - zapadno je Kolhida, istočno Iberija. Kolhida zbog blizine Crnog mora ima suptropsku klimu, dok je klima u Iberiji kontinentalnija, na krajnjem jugoistoku i polupustinjska. Najviši vrh Gruzije je Šhara na Kavkazu, visok 5201 metar. Budući da je Kavkaz tektonsko gorje, česti su i potresi, pogotovo u području Malog Kavkaza. U tom području također ima i mnogo izvora termalnih voda (npr. poznato kupalište i lječilište Bordžomi). Na Kavkazu se nalazi i najdublja špilja na svijetu, to je Voronja u današnjoj Abhaziji, čija je dubina istražena do 2140 metara. 
Dvije glavne gruzijske rijeke su Rioni na zapadu (na kojem leži Kutaisi) i Mtkvari (ili Kura) na istoku (na kojem leži Tbilisi). 
Oko 40% zemlje pokriveno je šumom. Inače, za razliku od Armenije ili unutrašnjosti Turske, gruzijski krajolik ne izgleda nimalo egzotično. Većinu vremena imate osjećaj da se vozite kroz neku srednjeeuropsku zemlju. 

Ovako recimo izgleda krajolik odmah iza Kutaisija: 



Zanimljivo, masline smo viđali dosta duboko u kopno, mnogo dublje nego u Hrvatskoj. 

Ubrzo prolazimo kroz Zestaponi. Most preko rijeke Kvirile, i vrlo dugačak putnički vlak: 



A nakon toga počinje uspon kroz Lihi. Pejzaži su alpski, ali zbog zavojite ceste i tresuće maršrutke stvarno je teško slikati: 





Letica u jednom času predlaže da, kad već prolazimo uz Gori, odemo i tamo. Prva mi je pomisao da opet opstruira itinerer i već kreće moj obrambeni mehanizam, no onda se zaustavim i shvatim da ta ideja zapravo uopće nije toliko loša. Gori je naime bio u planu sutra. No ako ga odradimo danas, kada ionako prolazimo uz njega, onda ćemo sutra imati više slobodnog vremena u Tbilisiju i tako nadoknaditi onaj dio koji smo danas propustili. Letica je ipak popravio stvar. Sad još samo to treba reći vozaču i zamoliti ga da nam vrati razliku u cijeni, jer idemo kraću dionicu. 

Stajemo na nekom usputnom odmorištu. Dio kroz koji prolazimo malo podsjeća na Gorski kotar. Evo naše maršrutke: 



Odlazim u WC, i ostajem zabezeknut. S jedne strane se na malom podestu nalazi niz čučavaca, koji su međusobno odvojeni pregradama od PVC-ploča, ali su s prednje strane otvoreni! Dakle, svatko tko uđe u prostoriju može vidjeti one koji se upravo olakšavaju. S druge je strane pisoar, koji pak izgleda kao jedna dugačka kopanja. Ajde, takve sam barem viđao. 

Vani na štandu prodaju neko slatko pecivo. Uzimam jedno, a uz to uzimam i bezalkoholno piće s okusom estragona. To sam već čuo, da u Gruziji imaju piće s tim okusom, no posebno je zanimljiva otrovno zelena boja koju to piće ima. Ne izgleda nimalo prirodno, iako jest. 

Tu je i izvor na kojem ekipa toči vodu koja je poprilično mutne crvenkastosmeđe boje. Mislim da se ne bih usudio to piti. Iako i ovaj estragon izgleda bizarno. 

Letica kaže vozaču da ipak idemo samo do Gorija i da nas tamo iskrca. On kaže da nema problema. No kaže da nam ne može vratiti razliku u cijeni. Hm. "Ne može" ili neće?

Nastavljamo put nakon nekih pola sata. Ovo je jedna od luksuznijih maršrutki. Ali, zanimljivo, svi vozači maršrutki imaju omaleno svetište puno ikonica iznad vjetrobrana: 


 
Nije valjda da tako loše voze da trebaju zaštitu svetih sila? 

Sad smo u ravnici Iberije. Dosta smo se odmakli od Kavkaza. Tamo negdje sjeverno od nas je Južna Osetija: 

 



Približavamo se Goriju. U jednom času vidimo putokaz lijevo za Chinvali. Chinvali je glavni grad Južne Osetije. Svega smo 40-ak kilometara udaljeni od grada. Od granice Južne Osetije možda koji kilometar. Čudan osjećaj. 
Malo prije Gorija prelazimo most na rijeci Veliki Liahvi, koji se obnavlja, jer je uništen u rusko-gruzijskom ratu dvije godine ranije. Nakon mosta dolazi putokaz za Gori, nadesno. Vozač staje i čeka da izađemo. Čekaj, pa zar nas neće odvesti u grad? Očito je da se njemu ne isplati voziti 4 km do grada i onda natrag, samo da bi nas iskrcao. A višak love si je mogao zadržati... 
Ha, ništa, valja nam dakle pješačiti. 4 km do grada. Razmišljamo što ćemo. Hoćemo li čekati neku maršrutku? Ako maršrutka ide u Gori, onda je vjerojatno da je pred samim gradom puna, jer se vozaču ne isplati ići s praznom maršrutkom. Tim više jer nas ima pet, a pet slobodnih mjesta sigurno nema. Da stopiramo - a tko će nam stati? Petorica smo, i još s prtljagom. Trebao bi nam stati kombi ili kamion. Tako se upućujemo pješke. Ništa, sat vremena ćemo hodati. 
Nikola hoda ispred nas. U jednom se času okrene i gleda prema nama. Stoji nasred križanja. Iza leđa mu dolazi auto, prilično brzo. Daje žmigavac da će skrenuti točno onamo gdje on stoji. Velim mu "Nikola, makni se!" On ne reagira. "Nikola, makni se, auto će te zgaziti!" On i dalje stoji. OK, znam da malo slabije čuje, ali nisam toliko daleko od njega, osim toga, vidi me da mu nešto govorim i mašem mu rukom da se makne. Auto već skreće na njega. Sada i ostala trojica poviču "NIKOLA, MAKNI SE!", i tek se u tom času on okrene i shvati da auto, koji je u međuvremenu usporio, ide prema njemu. Srećom ga je zaobišao. 

Evo nas u pohodu na Gori: 



Hodali smo možda pet minuta, kada nam je odjednom netko odostraga potrubio. Okrenuli smo se i ugledali kombi. Maršrutka! Ma kakvi, još bolje. Kombi u kojem su neki tip i ženska, sami. Pitaju nas na engleskom trebamo li do Gorija. Naravno da trebamo. Ulazimo unutra, odvest će nas. Tip se zove Zurab i živi u Goriju. Pričamo s njim, malo na engleskom, malo na ruskom. Ženska cijelo vrijeme šuti i smješka se. Valjda ne zna engleski. Zurab nam malo priča o gradu, Letica mu postavlja neka pitanja. 

Gori ima 49 500 stanovnika i glavni je grad regije Šida Kartli (Unutrašnja Kartlija). Leži pored rijeke Veliki Liahvi, na samom njenom ušću u Mtkvari. Ime grada dolazi od gruzijske riječi "gora", što znači isto što i na slavenskim jezicima (gruzijska mi etimologija nije poznata, možda se radi o posuđenici, jer teško da je to neki od nostratičkih korijena). 
Iako je po gruzijskim kroničarima grad osnovao David Graditelj, postoje nalazi koji ukazuju da je naselje na tom mjestu postojalo još od antike. 1299. osvajaju ga Alani, preci današnjih Oseta, ali samo na 20 godina. Budući da je bio važno križanje, često je mijenjao vlasnike: Perzijanci, Turci, pa opet Perzijanci... Konačno je potkraj 18. stoljeća pripao Gruziji, no ne zadugo. Ubrzo Rusija anektira Gruziju, a Gori 1801. dobiva status grada. Tada počinje njegov prosperitet, koji traje do 1920., kada je razoren u potresu. U SSSR-u je bio važan industrijski centar, no industrija je propala nakon nezavisnosti. Zbog svog važnog strateškog položaja u blizini južnoosetske granice, u Goriju se stacionirala 1. pješačka brigada gruzijske vojske, a ovamo je premještena i središnja vojna bolnica. 
U rusko-gruzijskom ratu 2008., Gori je napala ruska vojska, nanijevši gradu znatna oštećenja. Gruzijsko stanovništvo je pobjeglo iz grada, a ruska vojska i južnoosetske paravojne trupe povukle su se nakon 10 dana. Zanimljivo, rusko-gruzijski rat započeo je 8. kolovoza 2008., dakle danas je dvogodišnjica. 
Gori je svakako najpoznatiji po činjenici da je u njemu 18. prosinca 1878., u obitelji lokalnoga postolara Besariona Džugašvilija rođen sin Joseb, koji će kasnije postati jedna od najznačajnijih ličnosti 20. stoljeća, Josif Visarionovič Staljin. O životnom putu dotičnoga ionako je ispisano već jako mnogo, i mislim da nam je svima poznat. Po mnogima on je jedan od najvećih zločinaca ljudske povijesti, uz bok Hitleru. Po drugima, on je nesumnjiva veličina i državnik. Winston Churchill jednom je slikovito rekao kako se o Staljinu može misliti štogod, ali činjenica je da je to čovjek koji je našao Sovjetski Savez s drvenim plugom, a ostavio ga s atomskom bombom. 
Gruzijci prema Staljinu imaju poseban odnos. Iako je bio na čelu mrskoga režima, koji je zatirao gruzijsku državnost i, posebno, Crkvu, još uvijek ostaje taj nekakav ponos da je on bio "jedan od njihovih". Vjerujem da to proizlazi iz činjenice da su Gruzijci bili pomalo kivni na Ruse, jer su ti "barbari sa sjevera" zavladali njihovom državom, iako su bili inferiorniji u smislu kulture i tradicije. A onda se pojavio jedan Gruzijac koji je opet zavladao tom Rusijom. Staljin sâm nije nikada posve izgubio iz vida da je Gruzijac, premda je postao i snažan ruski nacionalist. Do smrti mu se u ruskome osjetio gruzijski naglasak. 
Upravo je zato poprilično osjetljiva tema kritiziranje Staljina u Gruziji. Pogotovo u Goriju. 

Zurab nas je malo provezao gradom. Na trgu ispred gradske vijećnice do lipnja je stajao veliki Staljinov kip, jedan od posljednjih u bivšem Sovjetskom Savezu. Sada je uklonjen i bit će premješten u Muzej sovjetske okupacije. To se uklanjanje tražilo već 20 godina, međutim građani Gorija opirali su se tomu. Pa mogli su pričekati još dva mjeseca s time... 

Trg u okrnjenom izdanju: 



Na mjestu postolja danas je ovo zelenilo:



Napravili smo krug oko kompleksa Staljinova muzeja. To je naše odredište u Goriju. Zurab nas dovozi natrag i kaže nam da, nažalost, ima neki dogovor, inače bi nas pozvao k sebi, budući da mu je bila obljetnica očeve smrti, pa je imao neku vrst karmina. Ali daje nam svoj broj telefona, i kaže da ga nazovemo ako budemo imali ikakvih problema ili nam bilo što treba. Nakon toga ga Letica pita ono što svi mislimo - koliko smo mu dužni za to. On se okreće Letici i kaže: "Pazi, ja sam jedan, a vas je pet. Ali ako mi još jednom postaviš to pitanje, sam ću vas svu petoricu istući. Hajde!" i pozdravlja se s nama. Eto, čuli smo priče o gruzijskoj gostoljubivosti, a sad ju i doživljavamo. 

Dakle, Staljinov muzej. Začudo, zgrada izgleda kao neka vrsta crkve: 



Muzej je otvoren 1957., a zatvoren 1989. Međutim, zbog zahtjeva mnogih turista, ubrzo je ponovno otvoren. Zanimljivo, zgrada je građena za lokalni muzej, ali su se ubrzo prešaltali na unosnije eksponate. 

Predvorje i stubište: 



Plaćamo ulaznicu i za 5 larija više uzimamo i vođenu turu. Ostavljamo stvari u predvorju i penjemo se na kat, gdje čekamo vodičicu. Na zidovima vise portreti iz života druga Kobe: 







Ubrzo dolazi i vodičica. To je mlada i poprilično zgodna cura, samo što se iz njenog tona vidi da je rečeni tekst izrekla već stotine puta i vergla ga bez imalo entuzijazma. Kad je čula da smo iz Hrvatske kaže kako su ranije toga dana imali još jednu skupinu Hrvata. Još je Nikola komentirao kako ćemo sigurno sresti neke zemljake putem. Mate misli da možda uopće nije bilo nikakvih Hrvata, nego da ova to kaže iz kurtoaznosti. 

Portret mladog Staljina, u dobi od 16 godina:

 

Iz doba kada je bio sjemeništarac u Tbilisiju: 



S političkim mentorom: 



Pitanje bi li se Lenjin ovako samozadovoljno smješkao da je znao koga je doveo na vlast. 

E, ovo je već Staljin kakvog znamo: 





Pogled kroz dvorane muzeja: 



Posmrtna maska: 



Portret preminulog Staljina: 



Kopija Staljinovog ureda: 





Iza toga nalazi se jedna prostorija u kojoj su sakupljeni darovi koje je Staljin dobio od stranih državnika. 
Reljef na zidu: 



Sudeći po krajoliku, ovo bi trebalo prikazivati mladog Staljina kako čita revolucionarnu književnost s drugovima u okolici Gorija:



Stubište odozgo (i neki krelci desno): 



U vrtu se nalazi negdašnja kuća Besariona Džugašvilija, u kojoj je mali Joseb prvi puta zaplakao: 



Kako bi ju zaštitili, iznad nje su podigli paviljon:



Ploča: 



(Datum je 21. prosinca 1879. Naime, oko točnog datuma rođenja postoje neslaganja, danas se najpouzdanijim smatra 18. prosinca 1878.)

U kući se nalaze dvije prostorije:

 



Nekako mi se čini da je namještaj preluksuzan za kuću jednog postolara u provincijskom gruzijskom gradu krajem 19. stoljeća. 
Zanimljivo, prezime Džugašvili vjerojatno je osetsko, od osetskog imena Džuga. Postoji etimologija i od starogruzijskog "džogi", što znači "čelik". To je bila osnova za Staljinov revolucionarni nadimak. Staljin je bio treće dijete, prva dva sina, Miheil i Giorgi, umrli su kao mali. Besarion je još prije Josebova rođenja počeo piti, a neki Staljinovu urođenu tjelesnu manu - srasla dva prsta na nozi - pripisuju očevom alkoholizmu. Staljinova majka, Ketevan (r. Geladze) bila je ta koja je željela da Joseb upiše sjemenište i postane svećenik. Kada je Besarion, koji je želio da mu sin izuči postolarski zanat, to čuo, od bijesa se napio, porazbijao lokalnu krčmu i došao u sukob s mjesnim šefom policije. Rezultat je bio progon iz Gorija u Tbilisi. Kada je Joseb otišao u sjemenište, sretao se s ocem, koji ga je nagovarao da napusti sjemenište i izuči zanat. Naposljetku su Joseba izbacili iz sjemeništa. Tada se posljednji puta sreo s ocem, jer je pokušao organizirati štrajk u tvornici u kojoj mu je otac radio. Navodno mu je otac rekao "Mani se toga i počni se baviti trgovinom." Besarion je umro 1909. i pokopan je u gradu Telaviju. 
Ketevan je bolje prošla. Nakon što se Staljin probio, omogućio joj je život u bivšoj kraljevskoj rezidenciji na Kavkazu, ali joj se rijetko javljao. O njoj se brinuo Staljinov zemljak Lavrentij Berija. Ketevan je sa sinom uglavnom kontaktirala putem pisama (bila je pismena, što je u to vrijeme bilo rijetko za osobu njenog društvenog položaja). Ketevan nikada nije naučila ruski, sa sinom je komunicirala isključivo na gruzijskom. Prema anegdoti, Staljin ju je jednom pitao "Zašto si me tako tukla dok sam bio mali?" Ketevan mu je odgovorila "Zato si i ispao tako dobar." Međutim, opet mu je rekla da bi mu bilo bolje da je postao svećenik. Umrla je 1937. 

Još jedan pogled na muzej izvana:



Pored muzeja nalazi se Staljinov vagon: 



Ovaj 81 tonu težak blindirani vagon Staljin je koristio od 1941., a njime je putovao i na konferencije u Jaltu i Teheran. Nakon Staljinove smrti trunuo je u depou u Rostovu na Donu, dok ga 1985. nisu dovezli u Gori. 

Idemo ga pogledati iznutra. Na početku je očito salon za sastanke:



Spavaća soba: 



Ovo je očito krevet za intimuse: 



Tehnikalije: 



Kuhinja:



Obavezni samovar: 



WC za službeno osoblje Laughing :



Hodnik: 



(gospodična u dubini je naša vodičica) 

Kupaona (s prekrivenom kadom):



E, OVO je Staljinov zahod: 



Hm, ova mi lampa za čitanje izgleda kao teški anakronizam Undecided : 



Izlazimo iz vagona. Pred muzejem je manji kip Staljina, iza se vidi paviljon koji štiti rodnu kuću: 



Inače, zanimljivo je da postoje razmišljanja nakon 2008. da se muzej prenamijeni u Muzej ruske agresije. 

Nakon što smo vidjeli muzej, uzimamo stvari i odlazimo još pogledati tvrđavu. Putem dotamo još par zanimljivih registracija: 







Evo tvrđave, koja dominira gradom: 



Goris-Cihe, tj. Gorijska tvrđava, utvrđena je još iz razdoblja prije Krista. Službeno se u kronikama prvi puta spominje u 13. st. Napuštena je tijekom 19. stoljeća, a 1920. je i oštećena u potresu. 

Tu je i katedrala koju obnavljaju. Vjerojatno je oštećena dvije godine ranije: 



Oni će se popeti na tvrđavu, ja sam preumoran da bih išao gore. Rado ću ih pričekati i pripaziti im na stvari. 

Ispod tvrđave se nalazi ovaj spomenik. Očito su to neki vitezovi, no detalje ne znam: 



Pogled na katedralu:



Oni se uspinju: 



Tvrđava je ogromni prazan prostor: 







Ali lokacijom dominira gruzijska zastava:



Pogled na sjeveroistok: 



I na sjeverozapad, prema Velikom Liahviju:


 
Ravno dolje:

 

I uz zidine: 



Ondje je autobusni kolodvor. Dobro da znamo: 



Pogled na jugoistok. Tamo je i gradska vijećnica:



Zidine na drugoj strani: 



Katedrala i spomenik vitezovima odozgo: 



Prema istoku:



I sjeveru:


 
I oni imaju grafitere: 

 

Silazak: 







Napokon dolaze do mene. Ja odlazim još kupiti vodu za sebe i Hrvoja, a Letica za to vrijeme zaviruje u katedralu: 



Kažu mi da je kolodvor s druge strane brda. Super. Krećemo jednom pokrajnjom ulicom oko tvrđave, i dolazimo nasuprot. Ovdje je bolji kut za slikanje: 



Ja želim izaći na glavnu ulicu. Letica mi veli da ne tamo, da treba još ići. Ja mu velim da smo prošli točno pola kruga oko brda i da smo trenutno točno tamo kamo je on pokazao rukom da je kolodvor. No da, on je očito pokazao krivo. Treba proći tri četvrtine kruga oko brda.

Ubrzo dolazimo na kolodvor i nalazimo maršrutku za Tbilisi. Prtljažnik je pun i morat ćemo stvari unijeti u maršrutku. No na ulazu nastaje čep. Netko štopa red. Iza mene stoje Hrvoje i Nikola, Hrvoje je već živčan, želi sjesti. Napokon i ja ulazim u maršrutku. Ali nema mjesta za prtljagu na gornjim policama, izuzev jednog jedinog, a to bi zahtijevalo da uguravam ruksak kroz rupu između dviju štangi, što znači da bih automatski sada JA štopao red, i opet Hrvoju dao povoda da gunđa. Ma, zajebi, ja ću sjesti i staviti ruksak na sjedalo pored sebe. Tri muhe jednim udarcem. Ne trebam dizati ruksak, ne štopam red, a još imam zajamčeno da nitko neće sjediti kraj mene, što se u maršrutki obično dogodi - netko nepoznat ti se uvali. Ali brus. Vozač pod svaku cijenu želi imati dupkom punu maršrutku i naravno da se neki tip želi uvaliti kraj mene. Traži me da maknem ruksak. Pokušavam mu objasniti da nemam kamo, u nadi da će odustati. Ne, on je baš zapeo. Ha, ništa, onda ću staviti ruksak u krilo. Sada me Nikola gnjavi s pitanjem zašto nisam stavio ruksak gore. Velim da prije nisam mogao, a sad mi se više bogme ni ne da dizati deset kila težak ruksak. Na kraju mi ga on diže gore. Barem da je jedanput napravio neku uslugu, a da ga nisam trebao moliti. 

Da vidite kako smo nagurani: 



Napokon je ovaj nagurao sve koje je htio i krećemo prema Tbilisiju.

egerke @ 20:04 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.