Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
utorak, ožujak 17, 2015
Kubanska kriza u listopadu 1962. vjerojatno je događaj kada je svijet bio najbliže izbijanju nuklearnog rata. Nakon invazije u Zaljevu svinja, mlada je revolucionarna vlast na Kubi bila svjesna da Amerikanci neće prezati s daljnjim pokušajima rušenja nove vlasti, te je prihvatila pomoć koju joj je u tom času nudio SSSR. Iako se Fidel Castro smatrao socijalistom, oduvijek je naglašavao kako nije komunist, već prvenstveno antiimperijalist i da je spreman surađivati i s Amerikancima, naravno pod uvjetom da oni Kubu tretiraju sebi ravnopravnom državom. No nakon Zaljeva svinja je postao pragmatičniji. S druge strane, SSSR je u to vrijeme doživio nekoliko snažnih udaraca: Amerikanci su postavili svoje nuklearne rakete Jupiter u Italiji i Turskoj, s dometom do Moskve; došlo je do izgradnje Berlinskog zida; a brojka međukontinentalnih balističkih projektila bila je uvelike na strani Amerikanaca. SSSR je imao projektile srednjeg dometa, no njima su sa svog teritorija ili s teritorija svojih satelita mogli gađati jedino američke saveznike ili Aljasku, dok im je glavnina teritorija SAD-a bila izvan dometa. Stoga su vidjeli ovaj zaokret Kube kao dobru priliku da se i oni nasele u američkom dvorištu i uzvrate svojom varijantom Damoklova mača. Iako se Castro isprva protivio takvom aranžmanu, jer je on značio definitivan ulazak u sovjetsku sferu utjecaja, pristao je kada je postao svjestan da će time SAD konačno moći biti ucjenjivane, od čega bi mogao imati koristi čitav socijalistički blok. Na tajnom sastanku Castra i Hruščova u srpnju 1962. dogovorena je narudžba i postavljanje nuklearnih projektila, te se ubrzo pristupilo njihovoj izradi. Kako bi se operacija učinila izuzetno tajnom, dobila je ime Anadyr, prema rijeci u Čukotskom okrugu, a svi koji su radili na izradi projektila bili su uvjereni da je njihovo konačno odredište ruski polarni Daleki istok. Na Kubu je ukupno prebačeno 43 000 ljudi koji su trebali raditi na izgradnji lansirnih raketa, zakamufliranih u „stručnjake za navodnjavanje“, „rukovatelje strojevima“ i „poljoprivredne savjetnike“.

U rujnu je SAD najavio održavanje velike vojne vježbe u Karipskom moru, što su Kubanci odmah protumačili kao izliku za novu invaziju. Istovremeno, kako je oružje počelo stizati na Kubu, Sovjeti su prisnaživali da je riječ isključivo o obrambenom oružju, da nema nikakve bojazni da bi na Kubu bile postavljene balističke rakete. Hruščov se inače u tim političkim potezima dosta uzdao u svoju procjenu da je Kennedy prilično slab lik koji se neće imati hrabrosti otvoreno usprotiviti SSSR-u i Kubi sve dok situacija ne bude gotova, a postojanje raketa na Kubi svršeni čin.

Prvi su projektili počeli dolaziti 8. rujna 1962., a ukupno je bilo planirano postavljanje 40 lansirnih rampi. U tom času bilo je teško sačuvati daljnju tajnost, premda je Sovjetima na ruku išlo što su se u kolovozu dogodila dva incidenta sa špijunskim zrakoplovima na području Sahalina i Kine, zbog čega čitav rujan Amerikanci nisu obavljali špijunske letove iznad Kube. Međutim, narod je pričao. Vijesti su došle i do kubanske zajednice u Miamiju, i, premda je većina tih dojava bila dvojbena i mogla se odnositi i na obrambeno oružje, nekoliko je izvještaja govorilo o „dugim valjkastim predmetima na kamionima, toliko dugima da kamioni s njima nisu mogli prolaziti kroz zavoje bez opsežnog manevriranja“, što je značilo da su dulji od običnih obrambenih raketa. Dodatna potvrda stigla je od sovjetskog dvostrukog špijuna Olega Penkovskog, koji je bio zaposlenik GRU-a, ali je radio i za CIA-u i MI6.

U studenome su u SAD-u bili izbori za Kongres, a republikanci su u kampanji optuživali demokrate da su prilično nemarni prema događanjima na Kubi. Konačno su 14. listopada obnovljeni letovi američkih špijunskih zrakoplova, te su uočeni neoborivi dokazi o postavljanju lansirnih rampi kod mjesta San Cristóbal na zapadu današnje provincije Artemisia. Dokazi su idući dan predočeni Kennedyju, a onda se pristupilo analizi mogućih odgovora, budući da su SAD dotada pokazale priličnu naivnost spram sovjetskih uvjeravanja da neće doći do postavljanja nuklearnih raketa. Vojni vrh je predlagao puni napad i invaziju, no Kennedy je bio skeptičan, budući da nije vjerovao da će Sovjeti tek tako pustiti Kubu niz vodu ili da neće iz odmazde krenuti na Zapadni Berlin. Svi su se slagali da ti projektili neće pretjerano poremetiti vojnu ravnotežu, budući da su SAD još uvijek imale mnogo više nuklearnih bojevih glava (gotovo 20 puta više). No ovo je bilo pitanje političkog rejtinga (a znamo da Amerikanci ne vole biti javno poniženi) – činjenica da je SSSR instalirao nuklearne rakete pred nosom Amerikanaca odjeknula bi jako loše među američkim saveznicima i podigla rejting SSSR-u.

Kada je idućim letovima potvrđeno postojanje četiriju operacionalnih lokacija lansirnih rampi, SAD su reagirale uspostavom vojne blokade Kube i zahtjevom o zabrani daljnje dostave ikakvog oružja, te o trenutnom rastavljanju postojećih vojnih instalacija i njihovom povratku u SSSR. Opcija vojne blokade i to u međunarodnim vodama bila je način da se izbjegne karakteriziranje toga čina kao ratnog. Kako bi se još dodatno otklonila dilema, upotrijebljen je izraz „karantena“.

Retorika se počela zaoštravati, a međunarodni akteri su počeli zauzimati strane. Kina je dala podršku Kubi, SR Njemačka SAD-u. Francuski Le Monde izrazio je isprva sumnju u vjerodostojnost špijunskih fotografija, ali ju je prihvatio dva dana kasnije, nakon što ih je posjetio CIA-in agent. Papa Ivan XXIII. uputio je apel obama čelnicima da „ne budu gluhi prema kriku čovječanstva“, koji je čak objavljen i u Pravdi. Čini se da je upravo taj apel nekako omogućio da obje strane reteriraju, a da se istovremeno to ne prikaže kao sramotni uzmak. Istodobno su se u diplomatskim krugovima počeli pojavljivati glasovi kako bi možda SAD kao znak dobre volje trebale pokazati inicijativu u uklanjanju raketa iz Turske i Italije, budući da su te rakete ionako u to doba već bile zastarjele.

Iako su Sovjeti doista okrenuli neke brodove koji su već plovili prema Kubi, na samom otoku je nastavljen rad na daljnjoj izgradnji lansirnih rampi. Kennedy je u tom času počeo razmišljati i o invaziji, koja je mogla rezultirati i nuklearnom osvetom, no ipak je odlučio pričekati i pojačati diplomatske napore.

26. listopada na telefaks State Departmenta prispijelo je pismo za koje se vjerovalo da ga je napisao Hruščov osobno, u kojem kaže Kennedyju kako misli da je vrijeme da obojica prestanu „povlačiti krajeve užeta koje je svezano u čvor rata, jer bi se taj čvor mogao stegnuti tako čvrsto da ga se više neće moći otpetljati, već samo presjeći – a s obzirom na termonuklearni kapacitet naših država, svjesni ste što to može značiti“. Hruščov stoga predlaže obostrano popuštanje i jamstva SAD-a da će pustiti Kubu na miru, uslijed čega više neće biti potrebe za postojanjem nuklearnih raketa na Kubi. Idućeg dana na Radio Moskvi Hruščov je u svom govoru iznio već postojeći prijedlog o razmjeni – uklonite svoje rakete iz Italije i Turske, a mi ćemo svoje s Kube. Time je Hruščov zapravo došao u prednost, jer je za javnost to bio njegov prijedlog Amerikancima, te ako ga odbiju, oni će ispasti tvrdoglavi. Dakle opet su bili dovedeni u neugodan položaj. Italija se inače složila s tim prijedlogom, ali Turska ga je odbijala (premda, realno nijedna od tih dviju država nije imala zadnju riječ u vezi tog pitanja). Istoga toga 27. listopada iznad Kube je srušen jedan američki špijunski zrakoplov. Kasnije će se ispostaviti da je zapovijed o rušenju bila autonomna odluka jednog sovjetskog zapovjednika, no u tom je času to izgledalo kao još jedna otegotna okolnost u pregovorima na vrhu. U to vrijeme američki je stav bio pokretanje invazije ako dođe do rušenja ijednog zrakoplova. Srećom, američko je vodstvo odlučilo pričekati s odlukom o konačnom napadu, te je umjesto toga nastavilo formulirati prijedlog za pregovore. Još kasnije toga dana dogodio se novi incident – američki su zrakoplovi podvodnim bombama napali jednu sovjetsku podmornicu nedaleko Kube. Ono što Amerikanci nisu znali, bilo je da je podmornica naoružana nuklearnim torpedom koji se ima ispaliti u slučaju da dođe do oštećenja oplate. Takvu odluku morala su potvrditi sva tri časnika na brodu, no jedan od njih, Vasilij Arhipov, nije se složio, te je tako izbjegnut još jedan sukob. Ovaj je potonji incident vjerojatno bio i najopasniji, budući da je zahtijevao opoziv redovne zapovjedne procedure, pa se tako Arhipova naziva čovjekom koji je spasio svijet.

Napokon su 28. listopada dvije strane postignule sporazum prema kojem je, u verziji za javnost, SSSR pristao povući svoje projektile u zamjenu za američko jamstvo da nikada više neće napasti Kubu bez izravne provokacije (što i nije neko jamstvo, budući da SAD gotovo redovito napadaju bez provokacije), a u verziji koja nije bila za javnost, SAD su pristale povući svoje projektile iz Italije i Turske. Blokada je potrajala još nekoliko tjedana, dok doista nije potvrđeno da je sve oružje uklonjeno s Kube, te je službeno okončana 20. studenog 1962. Nakon Kubanske krize uspostavljena je izravna linija komunikacije između Bijele kuće i Kremlja, kako bi se ubuduće izbjegli ovako rizični scenariji. Zanimljivo, isprva su na Kubi ostavljene taktičke rakete s nuklearnom bojevom glavom, budući da one nisu bile obuhvaćene pregovorima (koji su se odnosili samo na nuklearne rakete srednjeg dometa), no u studenom 1962., bojeći se eventualne kubanske vojne eskalacije, Sovjeti su naredili i njihovo uklanjanje.

Budući da službeno javnost nije znala ništa o uklanjanju američkih raketa, povlačenje s Kube percipiralo se kao sovjetski poraz, što se odrazilo i na Hruščovljevu političku sudbinu i smjenu dvije godine kasnije. Isto tako, Kuba je povlačenje doživjela kao izdaju, čime su zahladnjeli odnosi između dviju zemalja. Naposljetku, u čitavoj je situaciji Castro izigran – prvo su unatoč njegovu inicijalnom protivljenju Sovjeti instalirali rakete na Kubi, a onda, kada je on prihvatio tu realnost i počeo navijati za takav razvoj situacije, ostavili su ga na cjedilu kao nevažan faktor. Stvar je završila onako kako su se veliki dogovorili, što je upravo ono protiv čega se Castro borio – da u međunarodnoj politici ne bude privilegiranijih aktera.

Osobna karta projektila:



I sâm projektil (ovo je replika bez bojevog punjenja, darovana Kubi od SSSR-a 1960-ih), slikovito smješten u vegetaciji:



Ovdje se nalazi i slika Arnalda Tamaya Méndeza, prvog Kubanca u svemiru:



(„Brigadni general Arnaldo Tamayo Méndez. Rođen 29. siječnja 1942. u provinciji Guantánamo. Prvi Kubanac koji je putovao u svemir. 18. rujna 1980. poletio je s kozmodroma Bajkonur u Kazahstanu sa sovjetskim kozmonautom Jurijem Romanjenkom. Noseća raketa ponijela je u orbitu brod Sojuz 38 u kojem je udružena sovjetsko-kubanska posada izvela let do i od svemirske stanice Saljut 6, vrativši se na Zemlju 26. rujna 1980. Heroj Republike Kube.“)

Pogled na ostale izloške (moram priznati da nisam stručnjak):



Protuzračni projektil S-75 Dvina, kakvim je srušen U-2:



A ovo u prvom planu je krilo tog srušenog U-2:



Iza su panoi koji ukratko prikazuju odvijanje Kubanske krize.

Naslovnica novina iz tog vremena:



(„Nacija na rubu rata! Premijer Fidel Castro zapovijeda u opasnosti od Kennedyjeve agresije“ I ispod, rečenica koja je službeno geslo Republike Kube i naslov ovog putopisa – „Domovina ili smrt! – Pobijedit ćemo!“ Samu rečenicu je Fidel izgovorio prvi puta 5. ožujka 1960., prilikom komemoracije za poginule vojnike, a zapravo se radi o dvočlanom pozdravu, kao „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, „Za domovinu s Titom! – Naprijed!“ ili „Hvaljen Isus i Marija! – Uvijek je!“ Posljednja rečenica kaže „Fidel će se danas obratiti narodu“.)

Time sam završio obilazak ovog parka, ali sad sam već dosta naknap s vremenom, jer su već 4 sata, a u 7 po mene dolazi taksi za aerodrom. Moram se brže-bolje dočepati grada, trebam još ručati i spakirati se...

Odustajem od varijante da idem do trajekta, te se pješice vraćam prema El Morru. Bit će valjda u blizini neki taksi. Srećom, ubrzo se iza mene pojavljuje jedna Lada, službeni taksi. Zaustavljam vozača i pitam ga koliko je do Castillo de la Real Fuerza, kod Plaze de Ármas. Kaže da je 3 CUC. A udaljenost vrlo slična onoj jučerašnjoj koju sam platio 8 CUC...

Dolje smo za neke 3-4 minute. Izlazim odmah na Plaza de Ármas i kupujem kod prodavača knjiga još jednu knjigu za Anu – Cheov dnevnik iz Bolivije. Potom brzo krećem dalje u Calle O'Reilly, gdje uzimam jedan bici-taksi i dajem mu adresu jednog restorana samo dvije ulice od moje case particular. Potom kreće truckanje od desetak minuta u bici-taksiju. Da sam malo opušteniji i da mi se ne žuri, vjerojatno bih uživao u toj vožnji i čak mi je pomalo i žao da nisam češće koristio bici-taksije.

U jednom trenutku, na uglu Avenide de Misiones, moj bici-taksi zaustavlja policajac. Ne razabirem točno razgovor između njega i vozača, ali čini se da nema problema, tako da ubrzo nastavljamo. Nažalost, na jednom semaforu stojimo taman iza autobusa, što znači da moram zadržavati dah s obzirom na količinu dima koji izlazi iz njegovog auspuha.

Vozač bira pokrajnje, manje prometne ulice. U jednom času fućka nekoj mlađoj ženski koja hoda noseći malo dijete, ona se okreće i strijelja ga pogledom. Da, mačizam je vrlo jak na Kubi i dok s jedne strane žene doživljavaju mnoge ljubazne geste, s druge su strane često izložene dobacivanjima, povicima i zvižducima. U tom trenutku sam se i ja osjećao neugodno zbog vozačeva zvižduka.

Stižemo na rečeno mjesto, riječ je o paladaru pod imenom Casa Miglis, koji je zapravo švedsko-kubanski (!) restoran. Doista, ima tipična švedska jela, poput tosta skagen (tosta sa škampima i majonezom) ili mesnih okruglica s krumpirom (to je valjda prvi krumpir koji vidim na Kubi). Vlasnik je Šveđanin, a i čitav interijer je uređen u minimalističkom Ikeinom stilu. Nevjerojatno, ali uz mesne okruglice dobivam čak i džem od brusnica kao prilog. Pitam se kojim to kanalima nabavljaju...

Barem sam se za zadnji dan počastio nečim drastično različitim od uobičajene kubanske hrane. Razmišljam kako su ove kolonijalne zgrade sa svojim izuzetno uskim vratima zapravo neprikladne za restorane, budući da konobar jedva prođe kroz vrata s poslužavnikom. Plaćam i krećem prema casi particular, koja se nalazi dvije ulice dalje. Ulična scena havanskog popodneva – pogled uz Calle Lagunas:



I pogled prema Malecónu, sa žutim američkim (nekad školskim) autobusom koji prolazi po Calle San Lazaro:



Vraćam se do Jorgea i Nancy, tuširam se i pakiram, potom podmirujem račun, zamijenivši usput jedan dio cijene u CUC-ima s nacionalnim pesosima, tako da ih se mogu riješiti (CUC će mi još trebati). Pijuckam još sok od guave čekajući 19 sati, malo ćaskam s Jorgeom (između ostaloga pitam ga kako su ranije podnosili toliku vrućinu, kada nije bilo klima-uređaja – evidentno je naime da i Kubancima smetaju te vrućine, da nisu baš navikli na njih. Jorge kaže da je prije bilo hladnije, da je to očito isto posljedica globalnog zagrijavanja.), odlazim na balkon i promatram Calle San Lazaro...kolikogod su mi ovih dva tjedna Kubanci išli na živce i natjerali me da odbrojavam vrijeme do povratka, sad se osjećam nekako domaće ovdje i svjestan sam da će mi neke stvari ipak faliti. Uvijek mi se to događa na putovanjima – kad shvatim da je kraj blizu, a pogotovo nakon povratka, postajem tolerantniji prema neugodnostima. To je valjda isto tako i s ljudima – umirućima i mrtvima smo skloni oprostiti mnoge stvari koje ne bismo živima.

Kako su mi svi vlasnici casas particulares dali svoje vizitke, a znam da iznajmljivači tvore neku vrstu informacijske mreže i imaju podatke o ostalima, pitam Nancy ima li podatke o svima kod kojih sam odsjeo. OK, neke mi je ona dala, no neke druge nema, poput Marais iz Camagüeya, Roberta iz Varadera i Osvalda iz Matanzasa. Stoga ih odlazi zapisati.

Malo prije sedam sati dolazi neki tip, sjeda u kuhinju i priča s Jorgeom. Pretpostavljam da je to neki njihov kompić, da bi mi u jednom času Jorge onako usput rekao da je taksi stigao i da mogu krenuti. Spuštamo se do ulaza, pozdravljam se s Jorgeom i sjedam u Ladu koja će me za 20 CUC odvesti do aerodroma. Jorge me ranije pitao znadem li koji terminal trebam. Na mojoj karti to ne piše, ali znam da međunarodni letovi polijeću s terminala 3, pa tako kažem i vozaču.

Vozimo se već poznatom rutom pored Plaza de la Revolución, a onda izlazimo na Avenidu de la Independencia, široku aveniju koja vodi prema aerodromu. Dvije slike iz auta:





Palme kao lajtmotiv Kube...

Nakon nešto manje od pola sata vožnje, stižemo na Terminal 3. Pozdravljam se s vozačem, uzimam stvari i ulazim u aerodromsku zgradu. Dok tražim svoj let kako bih pogledao gdje je check-in, shvaćam da ga nema na displeju! Prva pomisao je „Pa nisu valjda otkazali let, a ja nisam dobio nikakvu obavijest? Ostat ću na Kubi!“ Onda si mislim da možda još nije na displeju, no prikazani su i neki kasniji letovi. Rade li uopće ti displeji kako spada? Lutam uokolo predvorjem tražeći informacije, ali nalazim samo šalter za turističke informacije o Havani i Kubi. Ne znam što ću. Spuštam se zatim na donji nivo i tamo pitam nekog tipa koji je inače odgovoran za transport do grada. On mi kaže da Condor polazi s Terminala 2. Aha, Terminal 2 je inače rezerviran za čarteraše i za letove za Miami, ali očito i redovne Condorove linije polijeću otamo. Kako doći dotamo? Morat ću opet u taksi, trebao bi koštati nekih 5 CUC, jer je predaleko za hodati (ima oko 2,5 km), a ni ne znam točno u kojem smjeru trebam ići.

Vraćam se na parkiralište i pitam nekoliko taksista. Ne da im se voziti tako kratku relaciju, svi pikiraju voziti do grada. Naposljetku mi se jedan smilovao, pitam ga koliko traži, on kaže „5 CUC. Ali ako ti ne odgovara mogu i više.“ Laughing Prodano.

Vožnja traje možda 5 minuta, ali onako natovaren bih hodao sigurno preko pola sata. Terminal na koji dolazim je ista ona zgrada koje se sjećam od slijetanja, sada mi je to jasno. Ovdje nema nikakve gužve (za razliku od repina na Terminalu 3) pa brzo čekiram prtljagu – ali zbog dodatnog troška taksija sada nemam više dovoljno novca za platiti aerodromsku pristojbu od 25 CUC, koja se plaća na svim odlaznim letovima. Dižem još 50 CUC na bankomatu, plaćam taksu, dobivam potvrdu, te potom, shvativši da uokolo nema nikakve suvenirnice (odnosno, ima jedna, ali s vrlo jadnim izborom) ili nečeg drugog gdje bih mogao potrošiti novac, odlazim na šalter mjenjačnice promijeniti sve preostale CUC u eure. Ostaje mi možda nekih 5 CUC u kovanicama. Prolazim graničnu kontrolu, ostavljam im i drugu polovicu svoje turističke karte, te ulazim u čekaonicu, gdje uviđam svoju pogrešku. OVDJE su suvenirnice. Ali love više nemam. Odnosno, imam je taman toliko da investiram u još jednu malu bocu vode. Inače, Mate me zadnji dan zamolio da mu donesem neki suvenir s Kube. Da me zamolio ranije, imao bih vremena potražiti, donijeti mu magnet za frižider s likom Che Guevare stvarno nema smisla.

Odlazim u prodavaonicu živežnih namirnica, gdje uzimam bocu vode za 1,5 CUC, te potom čekam skoro pola sata u redu zato što svi ispred mene kupuju rum u duty free zoni. Kad sam konačno s tom sirotinjom došao na blagajnu, prodavačica se počinje smijati. Laughing Barem sam ubio pola sata čekanja.

Osim našeg leta, prije njega s ovog terminala polazi samo još jedan za Miami. Bio sam u čekaonici još dok su odlazili putnici za taj let, te sam si razmišljao kako će prije oni biti u Miamiju nego što ću se ja ukrcati na svoj let. No vrijeme prolazi i približava se 10 sati, vrijeme polaska. Konačno nas puštaju u avion, do kojega moramo hodati (ovo je Kuba, nema ovdje autobusa – doduše, Terminal 3 ima mostove). Prije nego što ću se uspeti stepenicama, okrećem se i bacam još jedan pogled na Kubu. Bilo je to posebnih 17 dana.

Opet sam smješten na srednjim sjedalima, ovaj put uz lijevi prolaz. Opet neću baš puno vidjeti van, ali ovo je ionako noćni let. Ovaj put smo dobili i dekice za pokriti se dok spavamo, ali uz količinu mjesta koju imamo, to neće biti osobito ugodan san. Srećom, ovaj puta ispred mene nije nitko toliko bezobziran da bi uporno spuštao sjedalo. Istina, žena ispred je pokušala, ali je skužila kad sam joj koljenima blokirao put.

Počinjemo rulati. Terminal 2 je smješten na samom početku aerodroma, što znači da do drugog kraja piste ima oko 4 km. Zato rulanje poprilično traje. A onda se avion zaustavlja. Vidim kroz prozor da stoji pored izlaza na glavnu pistu, ali se ne miče. I tako stojimo nekih desetak minuta. Konačno se oglašava naš pilot, koji kaže kako je dok smo rulali na pisti primijetio busenje trave i neki plastični otpad, te se boji da slučajno nešto od toga nije dospjelo u motor, pa su pozvali mehaničare koji su upravo stigli. Kaže da je bolje provesti rutinsku provjeru nego riskirati oštećenje prije transatlantskog leta. Pritom govori s jakim šušljetanjem na kraju riječi („I wishhhhh“, „flightshhhh“), tako da je očito postao predmet zafrkancije među stjuardesama koje su u međusobnoj komunikaciji ostatak leta govorile poput njega. Nakon daljnjih desetak minuta dobivamo potvrdu da je s motorima sve u redu i da možemo poletjeti. Napokon izlazimo na uzletno-sletnu stazu i započinjemo uzlijetanje. Negdje nasred piste avion kao da upada u neku udarnu rupu koja se očito nalazi na pisti, izgleda da asfalt nije baš u bajnom stanju. Napokon se uzdižemo u zrak, a s lijeve strane pojavljuje se mnoštvo svjetla Havane. Nažalost, prizor ne traje dugo, budući da ubrzo dolazimo nad more i krećemo prema Bahamima.

Ovaj puta doista dobivam posebnu večeru, isplatila mi se ta nadoplata. Riječ je o nekom gulašu, ako se dobro sjećam, a za razliku od drugih, dobivam pravi pribor za jelo, ne plastični. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Istu ću stvar doživjeti i ujutro s doručkom.

Za razliku od prošlog leta, ovaj put ne idemo prema Grenlandu, već gotovo izravno preko Atlantika, iznad Bahama, Bermuda i onda prema Bretanji. Pratim let na ekranu i vidim kako smo sve udaljeniji od najbližeg kopna, sve dok još u samom gornjem lijevom kutu ekrana ne vidim Newfoundland. Znači to je to. Ako sad nastupe problemi, završit ćemo u Atlantiku. Srećom sam preumoran da bih sada brinuo oko toga, pa tonem u san da iskoristim ovu prilično kratku noć...

egerke @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 0
PONEDJELJAK, 25. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka, koji je ovaj puta bio u pola 8, da sve stignem, krećem pješice ponovno već poznatom rutom po Calle San Lázaro do Avenide Italia, pa potom skrećem u pješačku Calle San Rafael. Tamo u jednom času čujem iza sebe nekoga tko na španjolskome komentira moje cipele. Iza mene je neki tip koji na engleskome ponavlja „What happened to your shoes?“ (nije im se dogodilo ništa, nosim obične sandale natikače, malo istrošene od dva tjedna landranja). Ali, naravno, pitanje o cipelama je tu tek da mi privuče pažnju, onda slijedi uobičajeno „Jesi li zainteresiran za cigare ili rum?“ Odbijam ponudu i skrećem u Calle Industria, te dolazim do Nacionalne tvornice duhana Partagás. Proizvodnja je trenutno preseljena na drugu lokaciju, no ovdje se nalazi prodavaonica. Nedaleko ulaza na ulici stoji neki lik koji mi objašnjava da je tvornica zatvorena i da se tamo ne mogu kupiti cigare. Znam koji bi bio nastavak „...ali ja znam gdje ih se može nabaviti“, tako da ga u potpunosti ignoriram i dolazim do zgrade tvornice u čijem prizemlju naravno da radi prodavaonica. E sad, ja se u cigare ne razumijem osobito, znam da je Cohiba najcjenjenija marka, ali i Cohibe dolaze u raznim veličinama. Tako da dugo vremena prebirem te naposljetku odabirem dva pakiranja s po 5 cigara u svakome, jedne su Lanceros (tanke i dugačke), a druge su Siglo V. Odnosim to na blagajnu, a zatim mi žena tamo kaže da je bolje da uzmem Siglo IV, jer su te kvalitetnije. Ja se u to ne razumijem, no one su i cjenovno nešto povoljnije, tako da pristajem. Ukupno međutim tih 10 cigara košta 150 CUC. Budući da im je ovo glavni turistički artikal, tu se baš i ne štedi. Ha, ništa, nadam se barem da će moji drugovi to znati cijeniti...

Cigare sam dakle riješio, rum ću kasnije, a sada ću se, radi štednje vremena, ukrcati na jedan od hop-on hop-off autobusa za razgled Havane, te u mnogo kraćem vremenu pogledati sve ono što još nisam vidio, a i ponešto što jesam. Karta ionako košta 10 CUC, a vrijedi cijeli dan.

Pored Kapitola nalijećem na ovo čudo:



Jedna od posljedica Specijalnog perioda, kada je vladala oskudica nafte, bila je opća racionalizacija prijevoza. Tada su se na kubanske ceste vratila zaprežna vozila i los camellos, počeli su se voziti motocikli s prikolicom, a povećao se i kapacitet postojećih vozila tako da su npr. nastajale ovakve produžene Lade, vjerojatno u improviziranim radionicama, zavarivanjem dvaju karoserija. Ne znam koliko su takvi auti uopće sigurni prilikom sudara...

Fuente de la India u daljini:



Ova fontana od kararskog mramora djelo je talijanskog kipara Giuseppea Gagginija, a napravljena je 1837. i prikazuje mladu Indijanku koja u jednoj ruci drži štit s grbom grada, a u drugoj rog obilja pun voća. Uokolo nje se nalaze 4 dupina.

Autobusi stoje na zapadnoj strani Parque Central. Dok hodam dotamo, slikam Gran Teatro de la Habana:



I drugi kraj Calle San Rafael:



Hotel Inglaterra, najstariji u Havani:



Otvoren je 1856., a na banketu u njegovom restoranu José Martí je 1879. održao govor u kojem je zagovarao kubansku nezavisnost. Plava zgrada je Hotel Telégrafo, a između je ona neobnovljena, koju sam sinoć slikao.

Ukrcavam se u bus i penjem na gornji, otvoreni kat. Sve je isto kao i u Varaderu, samo što su sjedala mnogo izlizanija, mnogo kubanskija nego ona u sterilnom Varaderu.

Čekamo 15-ak minuta dok se bus konačno ne pokrene. Krećemo niz Prado do Malecóna, te potom Malecónom na zapad, do Vedada. Na ulazu u Vedado, na jednom otvorenom prostoru, nalazi se spomenik Antoniu Maceu (službeno se i Malecón zove Avenida Maceo):



Visinu ove uske šesterokatnice dodatno potencira urušenost okolnih zgrada:



A malo dalje je i ova neobična zgrada, koja na prvi pogled izgleda kao zatvor ili vojarna:



Zapravo je to hotel Nacional, jedna od havanskih ikona, otvoren 1930., u kojem su odsjedali mnogi ugledni gosti u vrijeme kada je Havana bila američko igralište. Kada je 1933. još anonimni pukovnik Fulgencio Batista izveo vojni udar protiv tadašnjeg predsjednika Machada, 300 vojnih časnika sakrilo se u hotelu očekujući pomoć od američkog veleposlanika koji je tamo bio smješten. No veleposlanik ih je ostavio na cjedilu napustivši hotel, dok su Batistine trupe otvorile vatru, ubivši 14 i ozlijedivši 7 časnika. Nakon što su se predali, još ih je dio smaknut. U prosincu 1946. ovdje je održan već spomenuti skup sjevernoameričkih mafijaša, pod izlikom koncerta Franka Sinatre. Pedesetih je još dodatno proširen, da bi nakon Revolucije bio korišten prvenstveno za strane delegacije i diplomate. Nakon otvaranja Kube turizmu situacija se poboljšala, ali Nacional svejedno danas više nema onaj značaj koji je imao za vrijeme Batiste. Zgrada hotela je inače nacionalni spomenik Kube.

Bacam pogled na more. Opet jedan tanker u daljini, možda još onaj isti:



Prolazimo i pored već opisanog Edificio Focsa:



Ovo je Plaza Tribuna Anti-Imperialista (Trg antiimperijalističke tribine, poznat i kao Plaza de la Dignidad, Trg dostojanstva):



Taj se trg nalazi pred zgradom u kojoj je smješteno Zastupništvo američkih interesa pri veleposlanstvu Švicarske na Kubi (što je najbliže veleposlanstvu što SAD mogu tolerirati u zemlji s kojom su službeno prekinuli diplomatske odnose – zanimljivo, i u Iranu im poslove vode Švicarci). Na tom se mjestu obično održavaju i veliki antiamerički protesti, kada dođe do situacije da Kubanci žele izraziti svoj stav o nekom američkom potezu na njihovu štetu. Amerikanci su inače na zgradu postavili veliki elektronski displej s kojega se odašilju propagandne poruke, na što su Kubanci odgovorili postavljanjem čitave šume od 138 crnih zastava, koje blokiraju pogled na displej. Displej je u međuvremenu uklonjen, ali zastave su ostale.

Idemo dalje. Zgrada na lijevom dijelu slike, koja liči na crkvu, zapravo je Casa de las Américas, kulturna građevina u kojoj se nalaze galerija i knjižara, te sjedište organizacije koja dodjeljuje najstariju i jednu od najprestižnijih književnih nagrada u Latinskoj Americi:



Na desnom se kraju prethodne slike vidi spomenik Calixtu Garciji. Evo ga ovdje iz malo boljeg kuta:



Calixto García bio je general u tri kubanska ustanka protiv Španjolaca. Još kao 18-godišnjak uključio se u Desetogodišnji rat, gdje se istaknuo svojim umijećem. Kada je naposljetku bio opkoljen i trebao pasti u zarobljeništvo, pucao si je u glavu, samo da ne bude zarobljen. Metak mu je prošao kroz lubanju, ali on je preživio, premda je ostatak života trpio glavobolje. Završio je u zatvoru, odakle je pušten nakon Sporazuma iz Zanjóna. Kasnije se udružio s Maceom, te je u ratu 1895. zapravo bio zaslužan za mirno iskrcavanje Amerikanaca na istoku Kube, budući da je očistio teren od španjolskih gerilaca. U znak zahvalnosti, Amerikanci su mu zabranili ulaz u Santiago nakon predaje Španjolaca. Umro je 1898. u Washingtonu od upale pluća, u dobi od 59 godina.

Moderna kubanska stanogradnja:



Ovdje se okrećemo, pa sa stražnje strane prolazimo pored Garcíjina spomenika:



Skrećemo na Calle G, poznatu i kao Avenida de los Presidentes, gdje se nalaze spomenici istaknutim latinskoameričkim vođama, između ostalih Benitu Juárezu, Salvadoru Allendeu i Simónu Bolívaru. Na kraju se nalazi ovaj pompozni spomenik Joséu Miguelu Gómezu, drugom kubanskom predsjedniku:



Dolazimo potom na Plazu de la Revolución, gdje ovaj puta malo bolje slikam portret Camila Cienfuegosa:



A potom i Memorial a José Martí:



Dok sam ovo slikao, tipu dva reda ispred mene, nekom Nijemcu, vjetar je s glave otpuhnuo šešir. Srećom, zapeo je o moj objektiv taman da ga uhvatim. Dok sam ga hvatao, isti nalet vjetra odnio je meni kapu s glave, srećom samo na pod autobusa.

Nastavljajući dalje, vozimo se uz ogradu groblja Cristóbal Colón:





Portal groblja:



Zaokrećemo prema jugu. U daljini se vidi Memorial a José Martí:



Prelazimo potom rijeku Almendares, koja odvaja Vedado od Miramara:



Urbane vile na havanski način:



Spuštamo se prema obali, pri čemu nas vodičica (bolje rečeno pratiteljica, jer žena ne priča baš ništa o onome pokraj čega se vozimo) upozorava da sada ni slučajno ne ustajemo sa svojih mjesta, jer su žice u ovom predjelu izuzetno niske i mogle bi nekoga dekapitirati.

Stižemo u ugodne predjele Miramara, omeđene drvoredima, te potom opet izbijamo na obalnu cestu, pored onih luksuznih hotela uz koje sam prolazio kada sam išao u dolinu Viñales. Jedna zgrada ovdje poprilično odudara svojim stilom:



Riječ je o ruskom (nekoć sovjetskom) veleposlanstvu, građenom od 1978. do 1987., u vrijeme kada je sovjetski utjecaj na Kubi bio mnogo veći nego danas ruski, pa i zgrada, koju neki uspoređuju sa zabijenim mačem, a neki s golemom špricom za injekcije, odražava svojom veličinom taj utjecaj.

Nastavljamo još malo prema jugozapadu, pa tako slikam crkvu Jesús de Miramar:



Riječ je o drugoj najvećoj crkvi na Kubi, sagrađenoj 1948., koja ujedno ima i najveće orgulje na Kubi (preko 5000 cijevi), te zanimljive murale.

Dolazimo do jednog okruglog trga na kraju Miramara, gdje se okrećemo i gotovo istim putem se vraćamo nazad. Budući da znam da se u Miramaru nalazi velika maketa Havane, još veća od one u Santiagu, odlučujem tu sići, pogledati ju i onda se idućim busom vratiti u grad. Silazim stoga na donji kat kako bih pratiteljicu pitao gdje točno moram sići za maketu. Ona odmahuje rukom i kaže „Maketa? Ma to je već odavno zatvoreno.“ No dobro, onda ostajem u busu i vraćam se skroz do centra.

Na jednom usputnom križanju nalazi se spomen-ploča Carlosu Finlayu, čovjeku koji je pronašao cjepivo protiv žute groznice:



„U ovoj općini je Finlay 1881. započeo svoje pokusne radove glede žute groznice, ispitane isto tako na ovom mjestu 20 godina kasnije. Lion's Club Marianao odaje zasluženu počast velikom dobrotvoru koji je oslobodio trope od njihovog najstrašnijeg biča.“

Carlos Juan Finlay, rođen u Camagüeyu, ali škotsko-francuskog porijekla, prvi je postavio hipotezu da bi za prenošenje žute groznice mogli biti odgovorni komarci, točnije vrsta komarca Aedes aegypti. 20 godina ta je hipoteza bila nepotvrđena te, štoviše, predmet podsmijeha ostatka znanstvene zajednice, sve dok ju 1900. nije potvrdio američki liječnik Walter Reed. Iako je i sâm Reed isticao Finlayeve zasluge, a Finlay je i zahvaljujući svojim drugim radovima iz područja medicine čak sedam puta bio nominiran za Nobelovu nagradu, nikada je nije osvojio, tako da se njegov značaj često previđa.

Vraćamo se ponovno preko rijeke Almendares:



I stižemo opet do Plaze de la Revolución:





Dok se upućujemo prema centru grada, evo još jedan propagandni plakat:



„Blokada – najopsežniji genocid u povijesti.“ Naravno, riječ je o ekonomskoj blokadi Kube, koja traje praktički od 1959., premda je u prosincu 2014. najavljeno ukidanje blokade, budući da ista tijekom 55 godina nije uspjela postići cilj radi kojega je uvedena – kubanski se narod nije digao i srušio Castra, već se naprotiv solidarizirao s njime. Pritom je ekonomska blokada uvelike otežala kubansku svakodnevicu, premda daleko od toga da bismo to mogli nazvati genocidom, budući da Kubanci ne umiru zbog te blokade (dapače, prosječni životni vijek im je sve dulji, zbog izuzetno dobre zdravstvene zaštite). No to bi se svakako moglo nazvati jednom od najvećih ucjena – 55 godina susjedni gigant i dotada glavni ekonomski partner tlači jadnu Kubu samo zato što je odlučila bez odštete nacionalizirati velike privatne posjede američkih industrijalaca.

Dok se spuštamo kroz Vedado, slikam kino Yara, kao jedan lijep primjer arhitekture art decoa na Kubi:



Te potom, dok vozimo Malecónom prema Staroj Havani, bolnicu Hermanos Ameijeiras:



Zgrada je građena još pedesetih, kako bi postala sjedište Nacionalne banke. Nije dovršena, te je nakon Revolucije stajala u poludovršenom stanju 23 godine, sve dok 1982. nije preuređena u bolnicu.

Stižemo na početak Malecóna. Pogled na kip Máxima Gómeza i Muzej Revolucije:



I nesmetaniji pogled na Muzej Revolucije:



Iz autobusa se iskrcavam opet na Parque Central, gdje slikam kip José Martíja:



Potom, kako sam planirao, odlazim malo predahnuti kod Sloppy Joe'sa, prije nego što sjednem na drugi autobus i odem na drugu stranu grada. No Sloppy Joe's je zatvoren. Ostaje mi alternativa – obližnja El Floridita. Dok hodam dotamo, u hodu mi se pridružuje neka ženska, maznim me glasom pitajući na španjolskom „Bok, želiš li razgovarati s Kubankom?“ Sve i da hoću, sada nemam vremena, a i jasno mi je u čemu je caka, pa samo kažem čvrsto „¡No!“ i prolazim dalje. Ona ostaje iza mene i dobacuje mi „Pa zašto si onda dolazio na Kubu?“ Zbog socijalizma, draga moja, ne zbog ćaskanja s Kubankama koje zanima moja lova...

El Floridita je možda najpoznatija kao jedna od dvije tradicionalne stanice Ernesta Hemingwaya – u La Bodeguiti del Medio je pio mojito, a u El Floriditi piće koje je ovdje i stvoreno negdje nakon Prvog svjetskog rata, a riječ je o daiquiríju. Hemingway se pošteno natakao ovim koktelom od drobljenog leda i ruma – navodni rekord mu je bio 13 zaredom. Današnje cijene prisjele bi vjerojatno i Hemingwayu – jedan koktel košta 6 CUC (u El Chanchulleru za tu cijenu dobijete tri koktela). Ali eto, kad već nisam uspio kod Sloppy Joe'sa, uzet ću jedan banana daiquirí ovdje, čisto da mogu reći da sam bio u čuvenoj El Floriditi.

Za šankom se nalazi i kip Hemingwaya u prirodnoj veličini, kako sjedi na jednom od barskih stolaca. Naravno, većina blesavih turista se slika s njime. Općenito, riječ je o onoj vrsti lokala u koje se ne ide popiti piće, nego se ide vidjeti turističku atrakciju, te eventualno usput popiti piće. Zato ga napuštam vrlo brzo – nije mi ugodno sjediti na takvom mjestu, a i naknap sam s vremenom.

Druga linija busa za obilazak grada vozi na istočnu stranu. Ovaj bus je obični zatvoreni jednokatni bus, poput nekog međugradskog. Poslije polaska vozimo se Pradom, a potom idemo u tunel koji prolazi ispod ulaza u havansku luku, te izranjamo na drugoj strani. Nakratko zastajemo kod dviju tvrđava, a potom se vozimo nekih desetak minuta, sve do područja Playas del Este, Istočnih plaža, što je naziv za nekoliko povezanih lokaliteta koji su zapravo neka vrsta Varadera za siromašne. Relativno blizu Havane, ovo je mjesto kamo Havanci odlaze na kupanje, a hotelska arhitektura za goste iz daljih krajeva uglavnom je socrealistička. Po zimi ovo mjesto izgleda prilično depresivno, a ni ljeti nije neka ljepota.

Autobus me iskrcava na posljednjoj stanici. Nije da bih ja htio ovdje izaći, nego vozač i pratiteljica navodno idu na ručak, pa će nas pokupiti za 20-ak minuta na ovom mjestu.

Izlazim iz autobusa i gledam uokolo. Hotelska arhitektura malo podsjeća na Albaniju:



Iako je okoliš prilično uređen:



Tu se nalazi neki štand koji prodaje piñu coladu, ali i obično kokosovo mlijeko i to direktno iz kokosa. Neki tip ih mačetom oguli od vanjske ljušture, potom ih lijepo isteše u obliku nekog poliedra, pa se potom probuši rupa i unutra utakne slamka. Ugodno osvježavajuće, ali i dosta skupo s obzirom na količinu tekućine koju dobiješ za to.

Doista, nakon dvadesetak minuta autobus se vraća, te se ponovno krećemo truckati natrag prema Havani. Usput slikam ovu poruku na jednoj fasadi:



„Glavni zapovjedniče, naređuj“. Glavni zapovjednik je naravno Fidel, ali baš si razmišljam kako je ovakva rečenica zapravo posve u suprotnosti s idejom socijalizma, a pogotovo komunizma, jer ističe postojanje hijerarhije i naređivanje – što su obilježja suprotna komunizmu.

Potez obale na kojem plaže nisu uređene:



I potom se autobus opet penje na brdo iza dviju tvrđava, a ja se ovaj puta ovdje iskrcavam, kako bih ih obišao. Prvo krećem prema Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro. Pogled prema starom dijelu grada:





Tvrđava El Morro sagrađena je 1589. kako bi štitila havansku luku. Inače, sama riječ el morro označava istaknutu stijenu, vidljivu s mora, koja se koristi kao orijentir u navigaciji. Premda naoružana sa 64 topa i s posadom od 700 ljudi, skoro dvjestotinjak godina imala je više distrakcijsku vrijednost nego što je doista morala služiti kao obrambeno uporište. A onda su se 1762. pojavili Britanci, koji su u sklopu Sedmogodišnjeg rata odlučili napasti Španjolce i u njihovim prekomorskim posjedima. Napad je bio prilično neočekivan – u to su vrijeme komunikacije bile vrlo dugotrajne pa upozorenje nije stiglo dovoljno brzo – pa su tako Španjolci na Kubi, u trenutku kada su pred Havanom ugledali brojno britansko brodovlje (50 brodova s ukupno 20 000 ljudi), mislili isprva da je riječ samo o prolasku britanske flote pored Kube. Kad su Britanci krenuli u napad bilo je već kasno – ubrzo su se iskrcali istočno od tvrđave, odsjekli ju od grada zbog nebranjenog brežuljka jugoistočno od nje, te ju nakon dvomjesečne opsade natjerali na predaju, a s njom i Havanu. Iako je iduće godine sporazumom iz Pariza Havana vraćena Španjolcima u zamjenu za Floridu, ipak je relativna lakoća kojom su Britanci slomili obranu Havane nagnala Španjolce da na tom susjednom brežuljku podignu mnogo veću i jaču tvrđavu San Carlos de la Cabaña. El Morro je obnovljen, ali nikada više nije bio glavnom havanskom utvrdom.

Tvrđavi prilazim sa stražnje strane, kao i Britanci:



(vanjski zidovi su inače debeli 3 metra)

Dio topova i plutača koja označava plovni put ulaska u havansku luku:



I pogled u dubinu luke:



Malecón i druga plutača:



(lijevo se, utonula u okolni teren, vidi i tvrđava San Salvador de la Punta)



Kupujem ulaznicu. Naravno da je različita tarifa za strance i Kubance – numeričke su vrijednosti iste, ali domaći plaćaju u nacionalnoj valuti, a stranci u konvertibilnoj, što znači da plaćaju 25 puta više.

Unutrašnje dvorište koje sa svih strana okružuje središnju zgradu u kojoj su nekoć bile spavaonice:



U središnjoj se zgradi danas nalazi muzej, kojem je načelna tema pomorstvo, ali ima i nešto umjetničkih slika, a jedan je dio posvećen i britanskoj opsadi. Razgledavam muzej, ne pretjerano detaljno jer za to nemam vremena. Potom izlazim van i penjem se na terasu na zidinama, odakle opet slikam panoramu luke:



Pogled na čitavu terasu:



Na slici se vidi i svjetionik koji je dodan 1846.

Ukošeni pogled na istok od tvrđave:





(oslonio sam fotić na zid, koji je očito bio malo nakošen)

Detalj vanjskih zidova:







S morske strane je pad od 20-ak metara izravno u more:



Jedan od topova:





Još malo vanjskih zidova:



Prema Playas del Este, gdje sam maločas bio:



Spomen-ploča:



(„U spomen na g. Luisa de Velasca, na markiza Gonzáleza i na one koji su po naredbama obojice pali u junačkoj obrani ove utvrde 1762. Svjedočanstvo divljenja generalnog upravitelja otoka, Antonia Caballera de Rodasa, 187?“)

Još jednom pogled na vanjsku stranu tvrđave:



I na unutrašnje dvorište:



Cijev jednog topa danas služi kao odlagalište smeća – ili je ova limenka pive možda novi projektil?:



Još jedan vanjski bastion:



Topići:



Spuštam se opet u unutrašnje dvorište:



I ponovni pogled na Malecón:



Krećem prema svjetioniku:



Ali prije toga bilježim posebni tajni prolaz za bijeg i opskrbu, gdje su se čuvale i zalihe vode:



Svjetionik je, kao što sam rekao, pušten u pogon 1846., a visok je 25 metara. Pogled odozdo:



Uspinjem se vrlo strmim zavojitim stepeništem, koje isto ima i nizak strop, do prostorije na vrhu, gdje neki tip, vjerojatno svjetioničar, poluzainteresirano gleda neki sportski prijenos s nekim svojim frendom. Izlazim na kružnu terasu svjetionika i slikam već poznate motive - luku:



Malecón:



Tu se vidi i ona terasa s koje sam ranije slikao svjetionik:



U zgradi u prednjem planu trebao bi se nalaziti ured havanskog lučkog kapetana, koji je također smješten u tvrđavi.

Pogled na malu obrambenu istaku ispod svjetionika:



Tanker na obzoru, čini se da otplovljava:



Pogled preko krova glavne zgrade (sa spavaonicama) prema istoku:



Svjetioničko svjetlilo izbliza:





A ovo su stepenice kojima mi se valja spustiti:



Gore je još išlo kako-tako, ali dolje se moram spuštati praktički sjedećki, jer se ne mogu sagnuti unazad, a bogme niti hodati unatraške niz spiralne stepenice.

Time sam riješio tvrđavu El Morro, kupujem prilično skupu vodu u kafiću koji se nalazi u sklopu tvrđave, od žeđi ispijam odmah gotovo pola boce, a potom krećem na jug, prema tvrđavi San Carlos de la Cabaña.

Kao što sam rekao, ova je tvrđava sagrađena da bi se popravili propusti u vezi El Morra. Izgradnja je započela odmah po povratku Havane u španjolske ruke, 1763., a dovršena je 1774. U trenutku završetka, to je bio drugi najveći fortifikacijski objekt u Americi (danas je treći), s površinom od 10 hektara. Tijekom idućih 200 godina nikad ju nitko nije napao, ali je bila korištena kao vojna baza, ali i kao zatvor – još je Batista svoje političke protivnike zatvarao u La Cabañu. Nakon ulaska revolucionara u grad vojska je bez borbe predala tvrđavu, te ju je nova vlast koristila kao svoj vojni stožer i zatvor, a ovdje su se tijekom idućih pet mjeseci odvijala suđenja i smaknuća kadrova odanih Batistinu režimu. Danas se u njoj nalazi nekoliko muzeja, između ostaloga i muzej posvećen Che Guevari.

Za razliku od El Morra, koji prilično uočljivo strši na istaknutom položaju pored ulaza u luku, La Cabaña je mnogo niža i bolje uklopljena u okolni krajolik. Svake večeri u 21 sat ovdje se odvija cañonazo, pucanje iz topa, što je običaj koji datira iz kolonijalnih vremena, kada se pucnjem iz topa označavalo zatvaranje gradskih vrata.

Prolazim kroz prvi pojas zidina i dolazim do blagajne gdje se kupuju ulaznice, a usput uzimam i još jednu vodu. Pripeka je strašna. Potom krećem prema unutrašnjem dijelu tvrđave:



Obrambeni jarak:





(bijela zastava s crvenim saltirom je zastava španjolskog kolonijalnog imperija)

Tvrđava je iznutra pravi gradić, s nekoliko ulica između zgrada u kojima su bile smještene spavaonice, spremišta i druge prostorije potrebne da se izdrži dugotrajna opsada – navodno je tvrđava mogla odolijevati godinu dana. Ironično je da joj ime zapravo znači „koliba“.

Nekoliko kadrova:







(topovi i kugle su naravno ovdje naslagani iz dekorativnih razloga, njihov izvorni smještaj bio je usmjeren prema prostoru izvan tvrđave)





Dolazim potom do velike čistine gde je vjerojatno bilo zborno područje i vježbalište:



Tvrđava je imala i svoju kapelicu – ne znam komu je posvećena, ali nekom logikom, sudeći po imenu tvrđave, trebalo bi biti svetom Karlu (što je bilo i ime španjolskog kralja koji je naredio izgradnju tvrđave):



Sunčani sat:



Uspinjem se na zidine i otamo bacam pogled na luku u kojoj je teretni promet prilično živahan:



Stara Havana:



A na drugoj strani se vidi Área Expositiva Crisis de Octubre, o kojoj će još biti riječi:



Pogled duž zidina prema El Morru:



Budući da me nedostatak vremena tjera dalje, ponovno se zapućujem kroz ulice tvrđave:



Do ovog trga, koji je zapravo krov ogromne cisterne u kojoj su se nalazile zalihe pitke vode za godinu dana i to za 1000 ljudi!:



(pitanje je doduše kakav bi okus ta voda imala nakon godinu dana...)

Uspinjem se potom na krov još jedne zgrade u kojoj su bile spavaonice i fotografiram opkop i zidine:



Ovo su ventilacijski otvori na krovu spavaonica:



Vidjeli ste nešto slično i u El Morru.

Spuštam se zatim natrag do onog ulaznog dijela utvrde i ulazim u prodavaonicu suvenira koja se tamo nalazi. Moram kupiti rum. Isprva sam planirao otići u Muzej ruma, koji se nalazi nedaleko one ruske pravoslavne crkve, ali sada više nisam siguran da ću stići, pa kupujem ovdje jednu bocu sedmogodišnjeg Havana Cluba. Time sam riješio dva suvenira koja sam mislio kupiti – cigare i rum. Kad smo već kod cigara, u ovoj prodavaonici nalazi se najdulja cigara na svijetu:



(kao što vidite s desne strane, to je tek zadnja u nizu rekordnih cigara, a za očekivati je da će smotati i dulju)

Cigara (zajedno sa svojim kraćim prethodnicama) je smještena u plastičnoj kutiji na stropu prodavaonice, a zbog svoje je duljine morala na nekoliko mjesta biti svinuta, što svejedno nije štetilo njenom integritetu. Slikao sam, ali se na slici teško razabire:



Naravno, to je čista ekstravagancija, koja nema nikakve druge svrhe osim ganjanja rekorda. Pitanje je uopće može li se to zvati cigarom, kada je za vanjski omot svakako potrebno mnogo više od jednoga lista duhana...

Izlazim iz tvrđave i odlučujem se zaputiti prema jugu, pored  Áree Expositive i statue Cristo de La Habana sve do Casablance, odakle bih onim istim trajektom kao i jučer preplovio u središte grada, obavio još nekoliko stvari koje tamo imam, te se onda zaputio na kasni ručak i natrag u casu particular. Krećem stoga na jug i ubrzo dolazim do Áree Expositive, postavljene 2012., na 50-godišnjicu Kubanske krize. Tu se nalazi ovaj MiG-21:



Fidelova izjava:



(„Tkogod dolazi na Kubu u inspekciju, treba doći spreman na borbu.“)

Niz protuzrakoplovnih topova:



egerke @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 16, 2015
NEDJELJA, 24. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro je doručak opet na terasi, ali prije toga ću se popesti na krovnu terasu i malo uslikati panoramu. Pogled prema brdu Montserrate:



A ovo u daljini je Castillo de San Severino, tvrđava iz 1735., koja je kasnije služila kao zatvor, a danas je Muzej ropstva:





Krovna terasa:



Pogled prema zaljevu:





Tamo negdje u daljini je Varadero:



Zanimljivo odlagalište kičastih stvarčica:



Odnekud je donio čak i hidrant:



Autobus iz ptičje perspektive:



Sve je derutno – ali sve funkcionira.

Obavljam doručak, a potom radim još jedan đir kroz kvart Versalles, kako bih uslikao crkvu Svetog Petra Apostola, koja je nedavno obnovljena:



A onda krećem opet u centar. Imam vremena do podneva, kada mi polazi vlak za Havanu, pa ću obići još jednu znamenitost u centru.

Puente de la Concordia, Most sloge, koji premošćuje rijeku Yumurí:



I simpatičan parkić s druge strane mosta:



Ponovno onaj mural koji sam slikao prethodnog popodneva, sada u cijelosti:



Upućujem se opet prema Parque Libertad. U 83. ulici me dostiže neki mlađi tip i započinje neki usputni razgovor s uobičajenim pitanjima. Začudo, ne nudi mi ništa na prodaju. Pita me kako mi se sviđa Kuba, ja mu iskreno kažem da je zemlja OK, ali da mi ljudi idu uglavnom na živce, jer ti svi pokušavaju nešto uvaliti. On se načelno slaže sa mnom, kaže da to zna biti iritantno. Potom me pita koliko još ostajem u Matanzasu. Kad mu kažem da danas idem u Havanu, odmah kaže „Ako nemaš smještaj u Havani, mogu ti ja preporučiti nekoga.“ Nato mu ja kroz smijeh kažem „Imam smještaj, a ti sad upravo radiš ono što sam ti maloprije rekao da mi ide na živce.“ I njemu je smiješno, ali pokušava se opravdati s „Pa, mislio sam pomoći, znaš kako je...“ Da, svi hoće pomoći. Samo što meni ta pomoć ne treba.

Stižem do jutrošnjeg odredišta, a to je Farmaceutski muzej. Muzej je zapravo stara ljekarna koju je 1882. otvorio Francuz Ernest Triolet, koji se priženio u Matanzas. Bila je to prva ljekarna ovakvog tipa u Latinskoj Americi, a radila je sve do 1963., nakon čega je nacionalizirana i pretvorena u muzej. Zanimljivo, odlaskom u taj muzej zapravo na neki način otplaćujem dug blogerici Putnici koja je 2008. također obilazila Kubu rutom sličnom mojoj, s tim da je bila samo na jedan dan u Matanzasu i muzej je bio zatvoren. Kako osim muzeja nije imala ništa za vidjeti u gradu odlučila je što prije nastaviti put, ali nije više imala veze za dalje, pa su nastale čitave peripetije, oprala ju je i kiša, ukratko – Matanzas joj je ostao u jako lošem sjećanju. Tako da sam ja, kao neku vrstu zahvale za taj njezin putopis kojim me inspirirala za moje putovanje, odlučio otići u muzej i ispraviti tu nepravdu. Smile

Na ulazu me tip opet pita (na španjolskom) želim li vođenje na engleskom ili španjolskom. Kada mu kažem „En inglés, por favor.“, on me zbunjeno pogleda i kaže „Pero, habla español.“ Onda mu kažem da ga ne govorim dovoljno dobro da bih razumio vođenje po muzeju, tako da se on ipak prebacuje na engleski.

Unutrašnjost malo podsjeća na onu dubrovačku ljekarnu:





Objašnjavao mi je u čemu je fora s ovom velikom bocom, ali nisam najbolje shvatio – kao neko pomagalo koje je ljekarniku omogućavalo bolji pregled zbivanja, zbog loma svjetlosti.

Natpis:



Na sredini je ova vitrina s bočicama:



I ovdje je takva boca:



Vaga:



Svaka mušterija imala je svoju posebnu ladicu u koju je ljekarnik spremao dokumentaciju:



Ljekarije:



Ovo bi trebao biti Hipokrat:



A ovo Galen:



Apotekarska vaga, role za umatanje i ove velike keramičke posude:



Originalno pakiranje Aspirina:



Bočice u kakvima su se izdavali lijekovi u rinfuzi:



Na vratima se nalazila ova rupa sa zvekirom:



Bilo je to za slučajeve kada ljekarna nije radila, a nekomu je trebao lijek. Tada bi se kroz taj otvor izdavao hitni lijek.

Tu je i kip Majke Božje od kararskog mramora:



Pogled na vrata s originalnim vitrajem:



Mislim da je ovo slika gospođe Triolet, ali ne znam koje točno:



María Justa de Figueroa bila je sestra Juana Fermína Figueroe, koji je bio zaslužan za dolazak Ernesta Trioleta na Kubu. Ona je bila zaslužna za ostanak. No ubrzo je preminula od tuberkuloze, tako da je Ernest ostao udovac. Doskora se ponovno oženio, i to Maríom de los Dolores de la Caridad Cleofas Figueroa y Marty, kćeri Juana Fermína Figueroe, koja je 1886. završila farmaciju u New Yorku i postala tako prvom kubanskom doktoricom farmacije. Tako je Figueroa Trioletu bio i djever i punac. Iz drugog braka rodilo mu se troje djece, Ernesto mlađi koji je nastavio obiteljski posao, Celia koja je postala slikaricom i Alfredo koji je postao forenzički liječnik. Nažalost, Ernest stariji je preminuo 1900., tako da su ljekarnu kasnije vodili njegova udovica i sin.

Dosta sadržaja bočica je s godinama ishlapjelo:



Telefon koji još uvijek radi:



Ekstrakti indijske konoplje i opijuma:



A ovo je knjiga mušterija, sa svim izdanim lijekovima:



Natpis utemeljitelja na jednom stupu:



U stražnjoj prostoriji, još bočica:





Mužari:



Eliksir dugovječnosti. Nije ga puno ostalo u bočici:



Medalja koju je Triolet osvojio na Svjetskoj izložbi u Parizu (prilikom putovanja na koju je preminuo):



Ljekarničke utenzilije:



Antikna blagajna:



A ovo je rečeni Ernest Triolet:



Iza ljekarne se nalazi unutrašnje dvorište:



U kojem se nalazi „farmaceutska kuhinja“ za mućkanje i destiliranje lijekova:



Još malo antiknog hardvera – pisaće mašine:



I čuveni Alka-Seltzer, koji bi i meni dobro došao, s obzirom da godine halapljivog žderanja dolaze na naplatu:



Kotao za destilaciju:



Posuđe:



Sterilizator:



Vaš izvjestitelj u dvorištu:



Tinktura koke i tinktura kola oraha:



Ne znam jesu li namjerno stavljeni jedno kraj drugog.

U kutu su boce pod tlakom, za koje ne znam čemu su točno služile:



Također, ne sjećam se više ni funkcije ovog aparata:



Porodnička oprema:



Prah jelenjeg roga. Navodno afrodizijak:



U predvorju se nalazi bicikl kojim se išlo u kućne posjete:



Ovo je telefonska govornica u predvorju (vidite i vodiča u odbljesku):



Na katu se nalazi stan ljekarnika, koji je sada pretvoren u malu galeriju s nekoliko umjetničkih radova, kao što su ovi mobili:





Vraćam se ponovno u prizemlje. Tu je sprava za računanje:



I sat koji stoji (inače bi značilo da mi za minutu polazi vlak za Havanu):



Vodič me pod svaku cijenu htio ovjekovječiti u ljekarni, pa evo:



OK, to sam obavio, krećem natrag prema casi particular, prošavši usput ponovno pored Teatra Sauto:



I Plaza de la Vigía, jutro nakon karnevala:



Vraćam se lagano u Versalles, ali prije nego što ću kupiti osvježenje i krenuti se spakirati, slikam ono što sam već spomenuo – stanje kubanskih pruga gdje je tucanik toliko ispran da tračnice stoje u zraku:



Po povratku u casu Osvaldo gleda moj fotoaparat i kaže da i njega zanima fotografija, pa me pita koliko sam platio fotoaparat. Kažem mu preračunato oko 600 CUC. Nato on kaže „Pa nije ni skupo.“ Mislim si, kako u državi u kojoj je doktorska plaća 25 CUC cijena od 600 CUC nije skupa, ali opet pomislim, s obzirom na to da se ta plaća zaradi od jedne noći u casi particular, to možda i stvarno nije skupo – barem onima koji iznajmljuju sobe. Općenito, na Kubi mi je bilo teško imati bilo kakav osjećaj za cijene, jer, em imaju taj dvomonetarni sustav, em zarada izvan državnog sektora višestruko premašuje plaće u državnom sektoru (toliko da se u jednom danu može zaraditi koliko inače u mjesecu). Zato mi pogotovo nije jasna nasrtljivost taksista, koji jednom vožnjom (na dulju relaciju) mogu zaraditi preko pola mjesečne plaće liječnika. Dakle, da svaki dan ima samo jednu takvu vožnju, zaradit će 15 puta više od liječnika.

Osvaldo me također želi fotografirati, pa tako ja poziram za šankom u njegovoj kuhinji:









I reklama za jednu od malti:



Ovo je Osvaldo za svojim računalom:



I nas dvojica zajedno:



Primijetili ste prenatrpanost zidova kojekakvim drangulijama, o čemu sam vam već govorio. Tu se nalazi i ovaj set novčanica:



Donje tri novčanice su pesosi iz doba kada je guverner centralne banke bio Che Guevara (vidi se njegov potpis na lijevoj strani novčanica), a najgornja je današnja novčanica od 3 nacionalna pesosa s Cheovim likom. Vrijedi oko 60 lipa.

Plaćam račun Osvaldu. Jedna noć me ovaj puta izlazi 50 CUC. Naime, zaračunao mi je sve – spavanje, večeru (jastoga – 12 CUC), doručak, pića, dolazak pred mene na kolodvor...nakupi se. Uvijek zaboravim da je na Kubi i gostoprimstvo biznis i da se tu ništa ne radi iz usluge. Uz takve cijene, doista mu 600 CUC nije velik iznos.

Inače, zanimljivo, svi moji domaćini su me odmah po dolasku zamolili putovnicu kako bi zapisali moje podatke u prijavu koju vjerojatno trebaju pokazati nekom nadležnom organu (premda ne znam zašto – iznos poreza koji plaćaju iznajmljivači je fiksan, neovisno o tome imaju li goste ili ne), osim Osvalda. Ne znam je li to posljedica nemara, nekakvog muljanja ili čega već, znam samo da sam ga ja u dva navrata pitao želi li moju putovnicu, a on mi je svaki puta rekao da ćemo to obaviti poslije. Na kraju nismo.

Spuštam se u prizemlje, pozdravljam s Osvaldovim roditeljima, a onda me on još moli da fotografiram kuću s druge strane ceste i pošaljem mu slike, kako bi ih imao za internetsku stranicu case particular. Evo slike kuće:



Krećem prema malom željezničkom kolodvoru. Naime, Matanzas je s Havanom povezan na dva načina – redovnom željezničkom prugom i tzv. Hersheyevom željeznicom. Hersheyevu željeznicu sagradila je istoimena američka kompanija za proizvodnju čokolade, kao svoju industrijsku željeznicu, a pruža se između Matanzasa i Casablance, s istočne strane havanske luke, u duljini od 92 km. Na sredini pruge nalazi se gradić Camilo Cienfuegos (nekoć Hershey), gdje je bila velika šećerana u vlasništvu kompanije Hershey. Pruga je sagrađena 1917/18. i jedina je danas elektrificirana pruga na Kubi. Pruga prolazi prekrasnim predjelima doline rijeke Yumurí, koji su inače dosta udaljeni od glavnih turističkih pravaca. Ujedno je putovanje tom željeznicom dobra prilika za doživjeti pravu Kubu. Vlak je spor – ekspresna linija, koja ne staje na svakom stajalištu, vozi oko 3 sata. Ja idem upravo na tu ekspresnu, ona jedina gotovo sigurno vozi, ostale znaju otkazati.

Na kolodvoru je poprilična gužva – ljudi se nakon sinoćnjeg karnevala vraćaju kućama u neko od sela na putu do Havane. Čekaonica:



Karata još ima – no ovo je Kuba, mislim da ovdje ne postoji razmišljanje jesu li prodali previše karata.

Vozni red:



Vlakovi koji danas voze na pruzi su elektromotorne garniture nabavljene devedesetih godina iz Katalonije.

Započinje ukrcavanje i već vidim da će to biti jedno od onih nadrealnih iskustava, gužvanje i možebitno stajanje skroz do Havane. Uspio sam nekako staviti ruksak na policu za prtljagu, ali ostatak vlaka je dupkom pun:



Ipak, nekako su svi koji su željeli uspjeli stati u vlak. Provjeravam stalno džepove, ovakvo mjesto je raj za džepare, ali srećom nema posljedica. Vlak polako kreće iz Matanzasa, ali ubrzo zastaje na prvom stajalištu, nakon kojeg mu treba nekoliko minuta da se opet pokrene. Ne znam je li problem u pretrpanosti, u slabim vučnim motorima ili u nečem trećem, ali u nekoliko se navrata dogodilo da vlak jednostavno ostane stajati nekoliko minuta. Činilo se da se nitko oko toga ne uzrujava, pa se nisam ni ja, premda mi je bilo jasno da ću se, ako vlak crkne, teško iskobeljati iz ove zabiti kojom prolazi. Naposljetku bi uvijek krenuo i na kraju smo bili u Havani točno po voznom redu.

Oko mene vlada poprilično rasno šarenilo, ima crnaca, bijelaca, mulata, jedan pokazuje čak i da vjerojatno ima nekog Kineza među precima...ali sve je vrlo harmonično – barem onoliko koliko jedna kaotična latinoamerička zemlja može biti harmonična. Svi pričaju, dovikuju se... Jedan mladić pored mene me pita kamo putujem (iako je zapravo očekivano – teško da bih kao turist putovao u neko usputno seoce) i potom me također pita imam li smještaj u Havani. Vjerojatno bi mi i on nešto ponudio...

Nekoliko usputnih fotografija koje sam uspio „ukrasti“ u toj gužvi. Prvo se vozimo dolinom rijeke Yumurí:



Rijeka je tamo negdje iza drveća:



Usputna polja:





Nakon nekog vremena vlak se dovoljno ispraznio da sam uspio čak i sjesti. Preko puta mene sjedi jedna djevojka (teško joj je odrediti godine, ali rekao bih da je mlađa od mene) sa svojim dečkom. Pokušava razgovarati sa mnom, ali kako ona zna samo španjolski, to nije bogznakakva komunikacija. Budući da je poprilično vesela, prvo me pita odakle sam, kada joj kažem, pita me je li i u Hrvatskoj takva vrućina. „Ne, kod nas je sad ljeto, ali nije toliko vruće.“ „Ženi me! Ženi me i povedi me u Hrvatsku.“ Laughing Onda joj kažem da u Hrvatskoj pada i snijeg, to joj zvuči očaravajuće. Zapravo, zapanjujuća je spoznaja da ovi ljudi nikada nisu vidjeli snijeg. Djevojka (kasnije ću doznati da se zove Yoima) stalno nešto priča, i to užasno brzo i nerazumljivo, tako da mi većina fora koje priča ostaju nerazumljive. Ipak, shvatio sam da mi kaže da se želi udati za mene („Ali ja imam curu!“ – „Nema veze, riješit ćemo to. Ja sam ti bolja od nje.“) i da njezin momak ne smije biti ljubomoran. Zatim me molila da ju fotkam:





(ovo iza joj je momak)

Ako je netko zainteresiran, dala mi ja kasnije čak i svoju e-mail adresu. Laughing

Stižemo u gradić Hershey (Camilo Cienufegos), gdje slikam šećeranu:



I potom, u nastavku puta, opet polja:





U jednom me trenutku Yoima i njeno društvo nude chicharronesima. Riječ je o posebnoj kubanskoj varijanti čvaraka. Ja inače nisam neki ljubitelj svinjetine, tu i tamo uzmem čvarke, ali nisam lud za njima. Već sam ranije viđao ulične prodavače kako prodaju chicharrones po gradovima, a kako je baš prije ljeta došlo do jedne zabune kada je Ana mislila da su chicharrones kobasice, nekako sam obratio pažnju na taj prehrambeni artikal i sada ga imam priliku kušati. Ima okus kao smoki ili nešto tomu slično. Nije nejestivo, ali nije baš ni hrana za ovu sparinu.

Yoima i njezino društvo silaze u nekom manjem mjestu koje je već u aglomeraciji Havane, a sada već poprilično praznjikav vlak približava se havanskoj luci. U daljini se vidi čak i kupola Kapitola:



Vlak se ispraznio:



Prolazeći pored jednog zida uz prugu vidim opet neku izjavu Raúla Castra kako svaka zemlja treba trošiti isključivo onoliko koliko može proizvesti i pomišljam kako je to zapravo istina – Kuba se, dijelom zahvaljujući i sankcijama, uopće ne zadužuje na međunarodnom tržištu. Imali su neke dugove još prema SSSR-u, koje je preuzela Rusija i u međuvremenu ih otpisala. Mnogi se podsmjehuju Kubi i njihovom standardu, ali taj standard barem nije nastao iz života na dug. Većina drugih zemalja, čak i s mnogo višim standardom, pritisnuta je dužničkim obavezama čak i kad mogu redovno servisirati dugove.

I tako smo dokloparali do Casablance. Izvlačim ruksak, usput oderavši prst, te potom fotografiram vlak izvana:





Odmah pored željezničke stanice je pristanište trajekta koji će nas prevesti na drugu stranu luke, u centar grada. Mjere sigurnosti su smiješno stroge – otvaraju torbe, pregledavaju ih detektorima metala – zato što je trajekt u dva navrata, 1994. i 2003. otet kako bi otmičari njime otplovili na Floridu (iako otmičari nisu uspjeli izaći iz kubanskih teritorijalnih voda). Isto tako, iako je cijena vožnje 10 nacionalnih centavosa, turisti plaćaju 250 puta više – 1 CUC.

Trajekt je poprilična nezgrapna olupina, ne znam kako bi se itko s time usudio otploviti dalje od obale, ali očito su neki bili očajni. S trajekta slikam ulaz u havansku luku:



Centar grada:



Pogled unazad – desno statua Cristo de La Habana, lijevo tvrđava San Carlos de la Cabaña:



A na ulasku u luku je Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro:



Iz širega, sve troje:



Lučka skladišta:



Pravoslavna katedrala Nuestra Señora de Kazán:



Ova crkva je posvećena 2008., a cilj joj je bio poboljšati odnose Kube i Rusije koji su dosta zamrli nakon raspada SSSR-a. Nesumnjivo je riječ o impresivnoj građevini, no pitanje je koliko doista vjernika ruskog pravoslavlja ima na Kubi.

Još jedno derutno skladište:



Na drugoj strani luke na brdu se nalazi Nacionalni opservatorij:



I još jednom Cristo de la Habana:



Iskrcavam se iz trajekta i krećem prema Plaza San Francisco de Asis. Osjećam se kao da sam se vratio doma. Nevjerojatno, na takvim putovanjima vam čak i mjesta na kojima ste proboravili dva dana izgledaju vrlo familijarno kada se u njih opet vratite. Nedjelja je popodne, ulice su prazne, tražim neki taksi da ne moram hodati skroz do kuće Jorgea i Nancy. Naposljetku mi prilazi neki tip, kažem mu adresu i pitam ga koliko bi to koštalo. On kaže 10 CUC. E sad, nisam ni ja baš tolika naivčina, 10 CUC košta od Viazulovog terminala do grada, što je desetak minuta vožnje. On mi nudi 8 CUC. I to je skoro triput skuplje od redovne cijene, ali pristajem, ne da mi se sada još natezati s drugim taksistima i onda naposljetku biti prisiljen pješačiti.

Taksi me dovozi do već poznate adrese, gospodin Jorge mi otvara vrata prije nego što sam uopće uspio pozvoniti, pozdravljamo se kao stari znanci i potom se penjem na kat. Soba u kojoj sam bio trenutno je zauzeta, ali gosti odlaze malo kasnije, tako da mogu birati hoću li u drugu sobu ili ću pričekati „svoju“. Odlučujem se držati tradicije. Želim i zadnju noć na Kubi provesti u krevetu u kojem sam proveo prvu.

Smještam se u kuhinju, ispijam sok od guave, malo razgovaram s Jorgeom i Nancy, pričam im o nekim dogodovštinama iz proteklih dva tjedna... Nakon nekog se vremena pojavljuju gosti, sredovječni bračni par iz, mislim, Francuske. Uzimaju stvari i potom taksijem odlaze na aerodrom. Sad još moram pričekati da oni očiste sobu i pripreme ju za mene. Za to vrijeme Jorge je stavio CD s najvećim hitovima Plattersa. Fino pristaje uz vozni park na ulicama...

Soba je napokon spremna, useljavam se, presvlačim i odlazim pod tuš, kako bih se osvježio za havansko predvečerje. Večerašnji program je razmjerno opušten. sutra ću se morati poprilično žuriti ako želim stići sve namjeravano.

Izlazim prvo na Malecón, te primjećujem na obzoru obrise velikog broda, vjerojatno jednog od tankera s venezuelanskom naftom. Slikao sam ga, ali fotografija to vrlo loše bilježi, tako da ako ga vidite, u redu, ako ga ne vidite, barem ćete vidjeti pogled koji se s Malecóna pruža prema Floridi:



Skrećem na Avenida de Italia i krećem uobičajenim putem, ali ne skrećem u Calle Neptuno, nego nastavljam prema jugu, do Kineske četvrti. Pogled kroz Calle Barcelona prema Kapitolu:



Ploča na ulazu u Kinesku četvrt:



Skrećem u Calle Zanja i dolazim iza Kapitola (kod onih lokomotiva, ako se sjećate). Jedna oronula zgrada:



Pogled na Parque El Curita:



Iz malo daljega – desno je Calle Zanja, ravno Calle Dragones vodi prema Parque El Curita:



A ovo je ona oronula zgrada otprije, s pročelja:



Ne znam živi li itko unutra, čini mi se da vidim rublje na prozorima. Zgrada je očito nekoć bila hotel, vidi se natpis na vrhu.

Pogled preko parka uz krajnji južni dio zgrade Kapitola na kuće na Pradu:



I na drugu stranu, slika je tamna, ali iza ograde se vide lokomotive, no slikao sam onaj tornjić tamo iza, na zgradi Muzeja telekomunikacija:



Pogled uz sjeverni rub Kapitola prema zgradi Gran Teatro de la Habana:



Niz Calle San Martín:



Nažalost, i ovo je Havana – smeće i kuće koje se urušavaju:



Šarene fasade kuća na Pradu:



Pročelje Gran Teatro de La Habana:





Na ovom je mjestu još 1837. sagrađen Teatro Tacón, čija je zgrada srušena početkom 20. st. kako bi ustupila mjesto Galicijskom centru, koji je okupljao doseljenike iz te španjolske regije. Iako je čitavo vrijeme u sastavu Galicijskog centra bilo i kazalište, službeno preimenovanje se dogodilo tek 1985., na inicijativu već spomenute baletne dive Alicie Alonso. Ujedno, s obzirom da se oslanja na tradiciju Teatra Tacón, ovo kazalište tvrdi da je najstarije aktivno kazalište na zapadnoj polutci. Kapacitet gledališta je 1500 ljudi.

Jedna neobnovljena zgrada stisnuta između dvije obnovljene:



Krećem dalje promenadom na sredini Prada i nalijećem na neobičan prizor – skupina ljudi pleše tango nasred šetališta:



Zabilježio sam i kamerom.

Iako se tango vezuje uz Argentinu, jedan od utjecaja na tango izvršila je i habanera, kubanski ples iz 19. st., čiji se ritamski bubanj katkada također naziva tangom.

Meni je zapravo fascinantno vidjeti ovakvu vrstu događanja u javnom prostoru, za koju nisam sasvim siguran ni bi li se baš mogla susresti u Londonu ili New Yorku, a kamoli u zemlji poput Kube, koja se percipira sumornom zemljom Trećeg svijeta. Ovo zapravo pokazuje kako je riječ o izuzetno kulturnoj i profinjenoj zemlji u kojoj se još cijene takvi običaji.

Odlazim na ugao ulice Ánimas i Agramonte, gdje se nalazi koktel-bar Sloppy Joe's. To je jedna od negdašnjih havanskih institucija koja je dobila novi život. Priča seže u 1919., kada je mladi španjolski useljenik José García otvorio skromni bar na rečenom mjestu. Iako higijenski standardi nisu bili na razini (zato uostalom i nadimak Sloppy Joe), kokteli koje je posluživao bili su jeftini i bilo ih je u izobilju, te je mjesto ubrzo postalo popularno, naročito među Amerikancima koji su bježali od prohibicije. Kada se 30-ih i 40-ih godina u Havani nastanila mafija, novi priljev američkih kockara samo je proširio reputaciju ovog lokala. José je odlučio u ponudu uvesti i hranu, stvorivši tako i sendvič sa sjeckanom govedinom (ropa vieja) koji je nazvao Sloppy Joe. Bar je bio toliko popularan da je 1937. u floridskom Key Westu otvorena kopija. Ernest Hemingway je u svom uobičajenom bauljanju od El Floridite do La Bodeguite del Medio navraćao i u Sloppy Joe's. Tu su se znali obresti i Frank Sinatra i Graham Greene, a bar se pojavio čak i u ekranizaciji Greeneova romana Naš čovjek u Havani. U to vrijeme, Sloppy Joe's je bio jedan od najčuvenijih barova na svijetu, svojevrstan hram u kojem su se obični turisti mogli gurati rame uz rame sa celebrityjima. Nakon Revolucije, Sloppy Joe's je doživio strahovit pad prometa (oko 90% klijentele su bili Amerikanci) i doista počeo opet ličiti na opskurno mjesto kakvo je bio na početcima, a onda je početkom 60-ih nastradao u požaru. Trebalo je proći 50-ak godina da se ponovno otvori, 2013., kao čišća i otmjenija verzija svog prethodnika.

Sjedam u Sloppy Joe's i častim se dvama koktelima, no cijene mi već pokazuju da je ovo prvenstveno usmjereno na turističku klijentelu i da debelo preplaćujem koktele koji su inače sasvim solidni, ali drugdje bih ih dobio upola ili čak trostruko jeftinije.

Nakon skoro sat vremena, opet sam na ulici:



I krećem prema kraju Prada, gdje se na obali nalazi Castillo de San Salvador de la Punta:





Ova tvrđava sagrađena je krajem 16. st. kao obrana havanske luke, ali zapravo se nikada nije iskazala u svojoj obrambenoj funkciji. Između nje i tvrđave El Morro na drugoj strani ulaza u luku noću se stavljao debeli lanac kojim se zatvarao pristup luci.

Tu je i spomenik Franciscu de Mirandi, venezuelanskom revolucionaru s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće, kojeg se smatra prethodnikom Simóna Bolívara:



Tvrđava El Morro s druge strane luke:



Onaj brod je još tamo – i sad se bolje vidi:



Malecón:







Krećem lagano Malecónom na večeru. Jedna od raskošnih kuća s fasadom od majolike, danas nažalost trošna:



Blaga svjetlost ulične rasvjete međutim, poput šminke, sakriva njene ožiljke i ističe joj adute, čineći je šarmantnom i savršeno uklopljenom u atmosferu večernjeg Malecóna.

Za večeru je, kao što je dogovoreno, jastog, s uobičajenim prilozima, iako ovaj puta jedem i fufu, pire od banane, umjesto kasave ili prženih kriškica banane (tj. plantaina), što je inače prilog. Nakon večere krećem u posljednji večernji izlazak na Kubi, već poznatom rutom do Prada, pa potom direktno do El Chanchullera. Ovaj put je malo veća gužva, tako da trebam čekati neko vrijeme ispred, no kako sam sâm, ubrzo se otvara jedno mjesto za šankom. Sjedam i naručujem prvo jedan mojito, pa kasnije još i caipirinhu...ali se tu odlučujem zaustaviti, jer sam ranije još popio dva koktela u Sloppy Joe'su i još pivu uz večeru, a ne bih baš htio da mi se ponovi Baracoa ili da sutra ujutro budem mamuran, budući da imam još dosta posla.

U susjednom dućanu kupujem bocu vode i krećem kući. Na Malecónu primjećujem jednu razliku u odnosu na prošli put – sada navečer nije zatvoren za promet. Karneval je završio i auti normalno voze. Nije da je promet gust, ali mi je ipak neobično. Htio sam napisati „nisam navikao“, ali onda mi je sinulo da sam prije toga samo dvije večeri prolazio Malecónom u vrijeme kad je promet bio zatvoren. To je ono što sam već spominjao, na putu se čovjek brzo zbliži s nekim mjestom i udomaći se, pa mu izgleda da je negdje boravio puno dulje nego što u stvarnosti jest.

Spremam se na počinak, posljednji na Kubi...

egerke @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 3, 2015
PONEDJELJAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Danas ne moram ustati osobito rano, recimo oko 8, budući da oko 12 polazim na autobusni kolodvor, a do onda imam sasvim dovoljno vremena za obići željeno. No čovjek snuje, a bioritam određuje. Opet se budim oko 7, jer mi je očito tjelesni sat još uvijek na hrvatskom vremenu (u Hrvatskoj je oko 13 sati). Odrađujem doručak i potom krećem po Calle San Lazaro ravno do Muzeja Revolucije. Inače nisam baš neki ljubitelj obilazaka muzeja, ali ovaj moram pogledati, ako ništa drugo, onda zbog fenomena Kubanske revolucije.

Muzej je smješten u bivšoj predsjedničkoj palači, koja je dovršena 1920. i u njoj su stolovali svi predsjednici od Maria Garcíe Menocala do Fulgencia Batiste. Budući da sam u vodiču vidio da se plaća skuplja ulaznica u slučaju da imam fotoaparat, odlučio sam se za svoj stari fotić, diskretniji je pa ga možda ni ne skuže. No na blagajni je jedinstvena cijena ulaznice (barem za strance – Kubanci jasno plaćaju nižu), tako da mi je manevar bio posve nepotreban.

Kubanska revolucija naziv je za niz zbivanja koja su započela još 1953., a završila trijumfalnim ulaskom gerilaca u Havanu na Novu godinu 1959. No krenimo redom. Već smo spomenuli da je Fulgencio Batista u svom prvom predsjedničkom mandatu bio prilično progresivan, ali kako ustav nije dopuštao dva uzastopna mandata, Batista se morao povući s dužnosti 1944. Ponovno se kandidirao na predsjedničkim izborima 1952., no kako je po anketama bio tek na trećem mjestu, 10. ožujka 1952. izveo je vojni udar, preuzeo vlast i otkazao predstojeće izbore. Međunarodne su reakcije bile mlake, budući da je Batista stekao potporu SAD-a zbog svog antikomunističkog stava (doba je to makartizma u SAD-u), premda je u svom prvom mandatu imao podršku Komunističke partije Kube. Batista se osigurao snažnom policijskom i doušničkom infrastrukturom, te pretvorio Kubu u policijsku državu. Istovremeno je šurovao s američkom mafijom, kojoj je Havana postala sigurno utočište. Iako je Kuba bila relativno prosperitetna država po ekonomskim pokazateljima, novac je išao samo najbogatijima – prosječna kubanska obitelj zarađivala je oko 6 dolara tjedno, nezaposlenost je bila 15-20%, a samo trećina domova imala je tekuću vodu.

Mladi odvjetnik i aktivist Fidel Castro istupao je oštro protiv Batiste i njegove vlasti, no kako su njegova pozivanja na ustavno pravo odbacili korumpirani kubanski sudovi, na kraju je zaključio da se mirnim putem neće moći smijeniti tiranina. Do kraja 1952. Castro je oko sebe već imao oko 1200 sljedbenika iz havanske radničke klase, spremnih da se Batisti suprotstave i oružanom borbom. 26. srpnja 1953. Castrova jedinica od 123 čovjeka napala je vojarnu Moncada u Santiagu de Cuba. No loša pripremljenost, neorganiziranost, kao i činjenica da je većina sudionika akcije bila iz Havane i nije dobro poznavala Santiago, doveli su do debakla. Prema kasnijim Castrovim memoarima, 9 boraca je odmah ubijeno, a još ih je 56 kasnije smaknuto. Castro je umakao u brda, ali ga je tamo pronašla vojna jedinica kojom je zapovijedao poručnik Pedro Sarría. Premda je imao naredbu da ga ubije, Sarría je svojim vojnicima viknuo „Ne pucajte, ne možete ubiti ideju!“ i tako mu poštedio život (kasnije će mu se Castro odužiti tako što će ga nakon Revolucije imenovati članom revolucionarne vojske, iako je do kraja bio u Batistinoj vojsci). Castro je tako završio na sudu, gdje je održao četverosatni govor (njegov zaštitni znak su maratonski govori), koji je završio proročanskim, premda u tom času možda preuzetnim riječima: „Čak i ako me osudite, to ne znači ništa. Povijest će me iskupiti.“ I osuđen je – na 15 godina zatvora. Njegov brat Raúl, koji ga je vjerno cijeli život pratio na revolucionarnom putu, dobio je 13 godina. Obojica su otpremljena na Isla de Pinos (Otok borova, današnji Isla de la Juventud), u zloglasni zatvor Presidio Modelo.

Umjesto 15 godina, Castro je odslužio 15 mjeseci – naime, početkom 1955. Batista je podlegao pritisku javnosti i kao PR potez odlučio osloboditi sve političke zatvorenike. Međutim, u strahu da bi ga Batistini agenti mogli ubiti sad kad je na slobodi, Castro odlazi u Meksiko, gdje oko sebe okuplja istomišljenike. Nazvali su se Movimiento 26 de júlio (Pokret 26. srpnja) prema datumu neuspjelog napada na Moncadu. Nakon oko godinu i pol priprema i vojne obuke u Meksiku, članovi pokreta, njih 82, ukrcali su se na 19 metara dugu jahtu Granma, koju su nabavili preko posrednika iz SAD-a (nazvana je inače prema baki izvornog vlasnika). Jahta je bila stara 13 godina i građena za kapacitet od 20 ljudi (ovdje ih je bilo preko 4 puta više). Nakon ponoći 25. studenog 1956. Granma je isplovila na svoj put iz Tuxpana u Meksiku prema istoku Kube. Ruta je simbolično označavala rutu kojom se iz Meksika na Kubu vratio José Martí, a ujedno je odabran istok Kube kao tradicionalno ruralno područje s izraženom revolucionarnom tradicijom i gustim šumama u kojima bi se gerilci mogli sakriti. Jahta je imala i svog liječnika – nekog Argentinca imenom Ernesto Guevara, kojega je Castro susreo u Meksiku i zainteresirao za svoju stvar. Nakon sedam dana plovidbe na prekrcanoj jahti koja je usto propuštala vodu i zamalo se prevrnula, gladni i izmoreni morskom bolešću, 2. prosinca gerilci su se iskrcali (bolje rečeno, nasukali) na Playa Las Coloradas, u provinciji Oriente (nakon reorganizacije sedamdesetih, to će se mjesto naći u novostvorenoj provinciji Granma, nazvanoj upravo po jahti). Kasnili su dva dana u odnosu na dogovoreni termin. Naime, član njihovog pokreta Frank País trebao je 30. studenog u Santiagu započeti ustanak kojim bi se privukla pažnja Batistinih snaga i tako se olakšalo neprimjetno iskrcavanje. País je to i učinio, no ustanak je bio ugušen za 4 dana – sasvim dovoljno da se vojska i policija mogu posvetiti češljanju ostatka zemlje, te su tako 5. prosinca na mjestu ironično nazvanom Alegría de Pío (Radost pobožnoga) Batistine snage okružile gerilce. U pucnjavi koja je uslijedila, ubijena ih je većina – manje od dvadeset uspjelo je pobjeći u okolne šume i raštrkati se u nekoliko manjih skupina. I tu sada započinje još jedno od veličanstvenih čuda Kubanske revolucije. Castro će kasnije reći kako je u jednom času bio zapovjednik sebi i još dvojici – ta dvojica bili su njegov tjelohranitelj Universo Sánchez i havanski doktor Faustino Pérez. Četiri dana i tri noći oni su ležali u polju šećerne trske, dok su oko njih švrljali progonitelji, a iz zraka ih tražilo kubansko zrakoplovstvo. Pérez je ostao bez oružja, Sánchez bez cipela. Castro, odlučan u želji da ga ne uhvate živog, spavao je s otkočenom puškom pod bradom. Istovremeno je hrabrio svoje suborce vatrenim govorima o Martíju, o slobodi, o revoluciji, o tome kako će sva slava svijeta stati u zrno kukuruza. Druga dvojica nisu dvojila – Fidel je poludio, bili su to znaci delirija, kraj je bio blizu. Četvrtog dana dogodilo se čudo. Uvjerena da su konačno svi gerilci mrtvi, vojska se povukla. Castro i njegovi suborci krenuli su na sjeveroistok, prema brdima Sierra Maestre, hraneći se usput šećernom trskom čiju su srčiku sisali. Njihova odiseja trajala je još četiri dana, prilikom čega su se provlačili kroz kanalizaciju, izbjegavali vojne ophodnje i pili vlastitu mokraću. Napokon, 13. prosinca sreli su Guillerma Garcíu, seljaka koji je podržavao njihovu borbu i koji ih je sakrio u sigurnoj kući. Dva dana kasnije iz šume se pojavio Raúl Castro s još trojicom, svi sa svojim oružjem. Naposljetku, 18. prosinca stigla je i treća iscrpljena skupina od čak 8 boraca, među njima i Camilo Cienfuegos i već spomenuti liječnik Guevara. Na proplanku nazvanom Cinco Palmas, Fidel je održao svoj govor pred 14 suboraca, u kojem je rekao „Dobit ćemo ovaj rat! Tek smo počeli!“.

17. siječnja 1957. gerilci su izvojevali svoju prvu pobjedu, napavši malu vojnu postaju u La Plati. Mjesec dana kasnije Fidel je stupio u kontakt s Herbertom Matthewsom, novinarom New York Timesa, te ga pozvao da ga dođe intervjuirati u svom stožeru u Sierra Maestri. Bio je to ključan propagandni udarac, kojim je Castro pridobio simpatije liberalnih Amerikanaca. No Batistina se vlast klimala i drugdje. 13. ožujka skupina studenata napala je predsjedničku palaču u Havani (to je upravo ovaj Muzej Revolucije), s namjerom na ubiju Batistu. Od 35 napadača, 32 su ubijena. Batista je odgovorio novom represijom. Čak je i američka vlada povukla svoju podršku Batisti, a od njega su se počeli distancirati i dotadašnji simpatizeri na Kubi. Uz njega su u tom času stajali još samo američki poslovni ljudi i mafija. U rujnu 1957. mornarički časnici u Cienfuegosu podigli su oružanu pobunu i počeli dijeliti oružje lokalnom stanovništvu. Iako je ustanak ubrzo skršen, a začetnici smaknuti, bilo je evidentno da Batistina vlast puca po šavovima. Castrovi gerilci vršili su napade na vojarne po čitavom istoku Kube i do početka 1958. planinski jug Kube bio je gotovo pod potpunom kontrolom gerile. U veljači 1958. uspostavljena je piratska radiopostaja Radio Rebelde (Pobunjenički radio) koja je svojim odašiljačem pokrivala veći dio Kube i odašiljala poruke protiv vlasti. U to vrijeme gerilaca još uvijek nije bilo više od 200, naspram Batistine armije od oko 37 000 ljudi – no nakon što su SAD uvele embargo na isporuku oružja, kubanska vojska, koja je već i ovako imala nizak moral, bila je tehnički posve inferiorna gerilcima. U srpnju 1958. vojska je započela ofenzivu s oko 12 000 unovačenih i neobučenih vojnika. U bitci kod La Plate Castrove snage porazile su bojnu od 500 ljudi, zarobivši pritom 240, a izgubivši samo trojicu svojih ljudi. Krajem mjeseca, u bitci kod Las Mercedesa Batistine su snage opkolile 300 gerilaca. Castro je zatražio prekid vatre i pregovore. General Eulogio Cantillo, iz ne sasvim jasnih razloga, pristao je na pregovore, iako je naredba bila jasna – uništiti gerilce. Tijekom jednotjednih pregovora, gerilske su se snage polako izvlačile iz obruča, te su do kraja pregovora posve umakle vojsci. Nakon ovoga je bilo sasvim jasno – vojska je slaba i nije se više voljna boriti. Vojnici su bili demoralizirani, Batista je izgubio povjerenje u svoje zapovjednike, bilo je izvjesno da je kraj blizu. Pobunjenici su pak to shvatili kao znak da intenziviraju borbu. Tri kolone, pod vodstvom Camila Cienfuegosa, Che Guevare i Jaimea Vege poslane su prema zapadu, u središnji dio Kube. Vegina kolona upala je u zasjedu Batistinih snaga, ali Cienfuegos i Guevara su se dočepali središnje Kube. Tamo su se susreli s opozicijskim snagama koje nisu bile pod Castrovim zapovjedništvom (između ostaloga i s antikomunističkim snagama Revolucionarne direkcije, odgovornima za napad na predsjedničku palaču), te unatoč određenim čarkama, ipak se nastavili boriti zajedno s njima. 30. prosinca 1958. Cienfuegosove su snage pobijedile u bitci za Yaguajay. Idućeg dana u Santa Clari je izvojevana ključna pobjeda Kubanske revolucije – gerilci su diverzijom izbacili iz tračnica oklopljeni vlak koji je vozio pojačanje snagama na istočnom bojištu. Na taj je način praktički Kuba bila presječena napola. Nedugo nakon ponoći 1. siječnja 1959. Fulgencio Batista pobjegao je svojim privatnim avionom u Dominikansku Republiku, odnijevši usput preko 300 milijuna dolara. Guevara i Cienfuegos istoga su dana u popodnevnim satima trijumfalno ušli u Havanu, gdje ih je dočekalo razdragano mnoštvo. Fidel je za to vrijeme držao vatreni govor u Santiagu de Cuba, da bi potom sjeo u džip i krenuo na svoj 7 dana dug put do Havane, držeći pritom govore u svim gradovima usput.

Revolucionari su se vrlo brzo i prilično brutalno obračunali s Batistinim kadrovima – većina ih je smaknuta po kratkom postupku. Potom se pristupilo ispravljanju Batistinih nepravdi – nova je vlast u prvoj godini donijela preko 1000 zakona kojima su pokušali uspostaviti pravedniju socijalnu državu. Provedena je agrarna reforma (prije Revolucije 75% kubanske najbolje obradive zemlje bilo je u stranom vlasništvu), smanjenje troškova najma i režija, donijeti su zakoni protiv rasne diskriminacije... Poboljšani su higijenski i zdravstveni uvjeti, pismenost, smanjena nezaposlenost i korupcija... Zanimljivo, prvo međunarodno putovanje Fidela Castra nakon Revolucije bilo je ono u SAD, gdje je tražio podršku za novu vlast. Istovremeno je negirao da su on i njegovi gerilci komunisti, premda nije poricao da želi stvoriti socijalno pravedniju Kubu. Međutim, američki strah da bi se revolucije slične kubanskoj mogle uskoro proširiti i po drugim zemljama Latinske Amerike, a pogotovo nacionalizacija američke imovine na Kubi bili su dovoljni da SAD umjesto prihvaćanjem novoj vlasti odgovori trgovačkim embargom. Tako će nakon neuspjele američke agresije u Zaljevu svinja Castro doista otvoreno pristati uz komunizam i svrstati se uz Sovjetski Savez (jednom je izjavio kako je između SAD-a i SSSR-a odabrao SSSR čisto zato što je bio dalje). Također, Kuba je doista počela pružati podršku drugim revolucionarnim pokretima u Latinskoj Americi, Africi i Aziji (poznat je kubanski angažman u angolskom građanskom ratu).

Američki embargo protiv Kube traje i danas, 55 godina nakon Revolucije. SAD i dalje ucjenjuju i sankcioniraju organizacije i države koje trguju s Kubom, no glavni cilj nije postignut. Unatoč 55 godina embarga i preko 800 pokušaja ubojstva, Fidel i Raúl Castro nadživjeli su 11 američkih predsjednika, preživjeli raspad najvećeg saveznika i katastrofalnu ekonomsku krizu koja je uslijedila, i sve to uz vrlo mlake proteste. Možemo mi misliti što god hoćemo, ali Kubanci očito vole Castra. Po onome što sam vidio, nije im ispran mozak kao Sjevernokorejcima, imaju kontakta s vanjskim svijetom, znaju kako je drugdje, ali opet, uglavnom se ne bune. Nama su možda smiješne njihove plaće od 25 CUC mjesečno, njima je vjerojatno smiješno (ili tragično) to što mi moramo plaćati za visoko obrazovanje ili za zdravstvo, što su nam visoke režije, što možemo umrijeti od gladi ako nemamo novca za hranu... Sve je to relativno.

No, toliko o Revoluciji. Hajdmo sada na slike. Penjem se na prvi kat, gdje su u prvoj sobi izlošci posvećeni napadu na Moncadu, ali ja bacam pogled kroz prozor na stražnji vrt muzeja, gdje se nalazi Paviljon Granma, u kojem je danas čuvena jahta:



Pored toga je i neka suvenirnica, gdje kupujem Ani knjigu Che Guevarinih promišljanja o pedagogiji. Zamolila me da joj donesem nešto o Che Guevari.

Izlošci baš i nisu za fotografiranje, budući da većina ima staklo koje stvara nezgodan odbljesak, a i ne privlači me baš fotografirati stare puške ili krvave uniforme. Radije slikam raskošni strop:



Pogled na unutrašnje dvorište palače:



Sa zastavom u nadnaravnoj veličini:



Prema gore:



Rozeta na podu:



Ovo je nekadašnji predsjednički ured:



(ako pažljivo pogledate, vidjet ćete na komodi pored vrata zlatni telefon, kojim se služio Batista)

Pogled kroz prozor predsjedničkog ureda, pred zgradom se vidi ostatak nekadašnjeg gradskog zida:



Ovo je pak kabinet za sjednice vlade:





Dok se na prvom katu nalaze izlošci posvećeni samom tijeku Revolucije, na drugom su katu izlošci vezani uz reforme nakon Revolucije. Prikazane su tu tako reforma zemljišta, kampanja opismenjavanja, opća stanogradnja... Tu je i zanimljiva karta zemalja s kojima je Kuba uspostavila diplomatske odnose:



Izuzev nekih manjih država u oči bode ova praznina na mjestu SAD-a.

Nakon obilaska eksponata spuštam se u dvorište, te ga još jednom slikam:





A potom izlazim u stražnji vrt, kako bih vidio tamošnje eksponate. Naravno, tu je vječna vatra „herojima nove domovine“:



Te nešto vojne mehanizacije, Castrovi vojni džipovi, jedan kamion, avioni... Ovo mi je privuklo pažnju:



O invaziji u Zaljevu svinja ću još pisati, ali me ovdje zaintrigirao ovaj monstruozni podatak da SAD 19 godina nisu zatražile povratak tijela ubijenog pilota kako ne bi morale priznati svoju upletenost u akciju (službeni je stav bio da SAD samo daje potporu, a da akciju izvode kubanski disidenti).

I sad, slike Granme, koje su zapravo vrlo loše, jer se ista nalazi u staklenom paviljonu, koji je usto još i prevelik da bi ga se moglo dobro obuhvatiti fotoaparatom. Ponešto se ipak vidi:







Zanimljivo je da je Granma pod stalnom prismotrom, valjda kako netko ne bi na njoj pobjegao na Floridu. Laughing

Izlazim iz Muzeja Revolucije. Pogled prema moru:



U daljini se vidi kip Máxima Gómeza, već spomenutog dominikanskog generala koji se zajedno s Martíjem i Maceom borio u ratu za nezavisnost.

Budući da više nemam nikakvog važnog posla u gradu, krećem prema smještaju. Usput slikam zanimljiv prizor radnika na gradilištu:



Primijetite da svi imaju kacige i da se jako poštuje njihova sigurnost, što je poprilično u suprotnosti s neredom koji inače vlada na Kubi. Ujedno vidite kako to izgleda kada se zgrada sruši i ostane stajati samo jedan zid – kao što je slučaj sa zelenom zgradom na sredini slike, kojoj je ostalo samo pročelje.

U smještaju se pakiram, plaćam za prethodne tri noći i obroke koje sam pojeo, te pića koja sam konzumirao (izlazi nekih 80-ak CUC), molim ih da za svaki slučaj obavijeste još jednom Osmanyja s kojim busom dolazim, te napominjem da se vraćam u Havanu za 13 dana i da bih htio rezervirati sobu za noć s 24. na 25. kolovoza. Nema problema, soba će me čekati. U 12 sati stiže taksi koji su mi naručili, pozdravljamo se i spuštam se do stare neklimatizirane Lade koja će me prebaciti do kolodvora za 10 CUC.

Nekoliko impresija Havane sa suvozačkog sjedala taksija:











I stižemo na terminal. Budući da kartu ionako već imam, nije mi sasvim jasno zašto sam morao doći ranije. Kasnije ću shvatiti da se prtljaga predaje unaprijed, slično kao kod aviona, pa ju onda njihovi službenici prebace u autobus. Autobusi dolaze jedan za drugim, postoji praktički samo jedan peron i ukrcavanje ide kao na traci. Napokon stiže i moj bus. Izlazim na peron i tada uviđam tu proceduru s prtljagom. Nema veze, mogu ju uručiti i ovako. Nekako imam više povjerenja u to nego da mi ju tamo neki službenici prebacuju, ipak ovo nije avio-promet, a i Kubanci su dosta nonšalantni što se toga tiče.

U autobusu me dočekuje uobičajena polarna klima, ali i uobičajeni znak novog najvećeg vanjskopolitičkog prijatelja Kube:



Izlazimo iz Havane i upućujemo se Autopistom Nacional, cestom koja bi trebala biti prometnom kičmom otoka, ali zasad je izgrađena samo do Sancti Spiritusa, te jedan mali dio na istoku, oko Santiaga de Cuba. Za ostatak komunikacije i dalje služi stara magistrala Carretera Central.

Vožnja protječe prilično monotono, očekujem da ćemo negdje stati na ručak, ali to se ne događa, nije ovo Albanija. Stajemo tek na jednu piš-pauzu od 15-ak minuta na jednom odmorištu uz cestu. Kako je odmorište s druge strane autoceste, primjećujem da i ovdje postoji sistem kao u Iranu – traka za polukružno okretanje na sredini autoceste, pa onda natrag u drugom smjeru.

Nedaleko grada Jagüey Grande, točnije kod naselja nazvanog Central Australia („central“ je na Kubi naziv za šećeranu) skrećemo s autoceste na jug, te se krećemo rubom područja nazvanog Ciénaga de Zapata, najvećeg močvarnog područja na Kubi, sličnog floridskim Evergladesima. Kao i na Floridi, i u ovim močvarama vrebaju krokodili – postoji endemični kubanski krokodil, veličinom malen, ali vrlo agresivan, koji živi isključivo ovdje, a uveden je i na obližnjem Isla de la Juventud.

Ubrzo se uz cestu počinju pojavljivati propagandni plakati koji nas upozoravaju da se približavamo memorijalnom području Playa Girón. Ono što Kubanci zovu Playa Girón, ostatak svijeta zove po imenu obližnjeg zaljeva, Bahía de Cochinos, Zaljev svinja.

Invazija u Zaljevu svinja još je jedna velika pobjeda Fidela Castra, iako su Amerikanci dosta pomogli svojom šeprtljavom organizacijom iste. Naime, nakon Revolucije Kuba je razbjesnila SAD eksproprijacijom njihove imovine na Kubi. Sličnu priču vidjeli smo s Mossadeghom i Britancima u Iranu, no tamo je postojao lojalan saveznik u samom Iranu, Mohamed Reza Pahlavi, koji je omogućio da se „incident“ s Mossadeghom ubrzo korigira. No na Kubi toga nije bilo, budući da su revolucionari uspješno neutralizirali opoziciju. Stoga je Eisenhower u ožujku 1960. dodijelio preko 13 milijuna dolara CIA-i s ciljem operacije smjene Castra. Eisenhowerov nasljednik Kennedy složio se s planom. Službeni plan je bio da će SAD samo omogućiti vojnu obuku borcima, no napad će izvesti isključivo kubanski emigranti i ne dolazi u obzir ikakvo javno povezivanje SAD-a s napadom.

13. travnja 1961. preko 1400 boraca okupilo se u Gvatemali, odakle su se brodom uputili na Kubu. Dva dana kasnije, 8 američkih bombardera zamaskiranih u boje Kubanskog revolucionarnog zrakoplovstva, kojima su upravljali kubanski emigranti, izvelo je napad na kubanske aerodrome s ciljem uništenja avijacije, ali su uglavnom nanijeli štetu civilnim zrakoplovima. 16. travnja započelo je iskrcavanje boraca na južnoj obali Kube, upravo na području Playe Girón. No, iznenađujuće, Kubanci nisu bili nespremni – obavještajne informacije su doprle do njih, tako da ih je na obali odmah dočekala lokalna milicija. Dok se glavnina boraca iskrcavala, Kubanci su im potopili dva opskrbna broda na kojima se nalazila većina logistike i dodatnog oružja. Istovremeno, padobranski odred koji se iskrcao sjeverno od Zaljeva svinja ostao je također bez oružja, jer su avioni isto izbacili u obližnje močvare. Borci nisu baš mogli računati ni na podršku iz zraka, jer je kubanska protuzračna obrana rušila napadačke zrakoplove. Na kraju su ukupno zarobljena 1202 borca, od čega ih je 1113 vraćeno u SAD godinu i pol kasnije, u zamjenu za odštetu u hrani i lijekovima, vrijednu 53 milijuna dolara.

Neuspjeh invazije bio je strahovita neugodnost za Kennedyjevu administraciju, a ujedno je homogenizirao Kubance. Mnogi su retci napisani o tome gdje se pogriješilo, ali sve se svodi na glavnu poantu – Amerikanci su podcijenili Castra. Zaboravili su da im s druge strane stoji čovjek koji je na vlast došao kao vođa gerile i da je riječ o osobi visoke vojne inteligencije. Usto, odabrano je katastrofalno loše mjesto za iskrcavanje, daleko od bilo čega, u susjedstvu velike močvare. Precijenila se i veličina kubanske opozicije Castru. Postojali su pobunjenici koji su operirali na području Sierra de Escambray, na središnjem dijelu južne obale, ali oni nisu imali dovoljno snage za ozbiljno suprotstavljanje revolucionarnoj vojsci.

Kako bilo da bilo, na pogrebnoj svečanosti za poginule vojnike, Fidel Castro prvi je puta izrekao znamenitu rečenicu „Socijalizam ili smrt!“, koja će postati deviza kubanske politike u nastavku. I ako je na početku Castro još i vjerovao da je moguće savezništvo i uvažavanje između socijalističke Kube i kapitalističkih Sjedinjenih Država, nakon američke invazije dvojbe o odabiru glavnog saveznika više nije bilo. Amerikanci su još jednom pokazali da im je njihov povrijeđeni ponos važniji od pragmatizma i tako zauvijek izgubili Kubu.

Vozimo se uz propagandne plakate. Na jednome je označeno „Dovdje su došli plaćenici!“, vjerojatno označavajući mjesto dokle su najdublje u kopno zašli borci koje je sponzorirala CIA.

Prolazimo kroz Playu Largu i Playu Girón, prvi puta se susrećem s Karipskim morem, ali kako sjedim na drugoj strani autobusa, ne fotografiram. Umjesto toga slikam svojevrsni memorijalni park pokraj kojega smo zakratko stali:





(nažalost, slabo se vidi, zbog odraza u staklu, ali riječ je o tenkovima i avionima koji su vjerojatno bili korišteni u obrani od invazije)

Još dok smo bili na autocesti poslao sam poruku mojim idućim domaćinima, u Trinidadu, kamo bih trebao pristići sutra. Odgovaraju mi tek sad, nekih 2 sata kasnije, da je sve u redu i da me očekuju sutra.

Ubrzo počinje kiša. Prava tropska kišurina u kojoj se nebo i zemlja sastavljaju, premda ne traje osobito dugo. Vozimo se kroz sela sakrivena u bujnom zelenilu, kroz šumarke palmi, pored još propagandnih plakata. Evo još jednog, iako se zbog kiše slabo vidi:



(„La patria grande que crece – Velika domovina koja raste“. Na slici su Chávez, Castro i Mandela.)

I potom, s više od sata zakašnjenja, stižemo u Cienfuegos. Još uvijek ne znam hoće li me Osmany čekati, no uzdam se u to. Po onome što vidim iz autobusa, Cienfuegos je dražestan, barem njegov centar. Provlačimo se kroz relativno uske ulice oko kolodvora i stižemo na odredište. Izlazim van, kiša je prestala, ali vruće je i vlažno, te mi se odmah magle naočale. Ipak, primjećujem jednog tipa s papirom na kojem je moje ime. Pozdravljamo se, ja grabim svoj ruksak (ispada da oni koji su predali prtljagu ranije na kolodvoru imaju još neke ceduljice, ja to nemam), te se upućujemo prema njegovoj kući, koja je relativno blizu, premda u pravcu suprotnom od centra grada. Ipak, kako su u Cienfuegosu autobusni i željeznički kolodvor jedan pored drugoga, hodajući do Osmanyjeve kuće prolazimo uz kolodvor, pa je barem zanimljivo promatrati vlakove.

Osmany naravno priča samo španjolski i to opet nerazumljivo. Pita me je li Hrvatska bila dio Sovjetskog Saveza. Kažem mu da nije, da je bila u Jugoslaviji. Čuo je za Jugoslaviju, ali i dalje je kasnije u nekoliko navrata rekao nešto po čemu se moglo zaključiti da i dalje misli da smo bili dio SSSR-a.

Njegova kuća je prizemnica, relativno malena prema ulici, ali nastavlja se u dubinu parcele. Upoznaje me sa svojom obitelji – tu je supruga, dvije kćeri (od kojih jedna govori prilično dobar engleski, barem tih par riječi koje mi je uputila) i jedan sin. U kući se osjeća jak miris psa ili mačke, premda ne vidim nikakvu životinju u vidokrugu. Moja soba je odmah iza kuhinje, prilično manja od one u Havani (dovoljno velika da stane jedan bračni krevet, ormar i jedan stolac), ali sa svojom kupaonicom.

Budući da sam već kratak s vremenom, jer mrak pada za nekih dva i pol sata, a ja sam u Cienfuegosu samo jednu noć, ne želim se dugo zadržavati u smještaju, barem ne prije večere. Međutim, Osmany i njegova supruga Ileana prilično su pričljivi ljudi. Opskrbljuju me kartom grada, potom mi Osmany kaže da mi je već organizirao sutra ujutro izlet do vodopada El Nicho, nekih 40-ak km od Cienfuegosa, u Sierra de Escambray. Ne bunim se, premda me praktički stavlja pred gotov čin, budući da ću to morati platiti tipu koji će me voziti dotamo, nekom njegovom prijatelju. Dok ispijam čašu soka od guave, dogovaramo detalje oko večere. Osmany kaže kako mu je Nancy rekla da volim piletinu (a doista sam obje večeri u Havani jeo piletinu), no ja kažem kako bih ovaj puta neko drugo meso. On me pita „¿Quieres cerdo?“ i ja zaključujem, ne znam kojom logikom, da je „cerdo“ govedina (a zapravo je svinjetina) i prihvaćam. Zanima ih još svašta, naravno veći dio onoga što mi govore jedva razabirem (ironija je u tome da sam tijekom idućih dva tjedna izbrusio svoj španjolski, ali više nikada nisam naletio na toliko pričljive domaćine kao ovo dvoje), a ja sam istovremeno na iglama, jer znam da imam ograničeno vrijeme, pogotovo ako želim sve obići pješice. Nakon što sam dovršio svoju čašu soka od guave, Osmany me pita bi li mi natočio još. Odbijam, ponavljam mu kako sam kratak s vremenom i kako sad stvarno moram krenuti. Dragi su ljudi i bojim se da ne zvučim autistično, ali, s druge strane, pričati možemo i večeras, dok ja po mraku ne mislim fotografirati. Pozdravljamo se stoga, uz dogovor za večeru u 9, i ja krećem u obilazak grada.

Spuštam se prema gradu i prvo prolazim pored kolodvora. Zastat ću ovdje i zabilježiti nekoliko kadrova kolodvora u Cienfuegosu, koji demonstrira prilično jadno stanje u kojem se nalaze kubanske željeznice:





Nakon toga produžujem do obližnjeg autobusnog kolodvora, kako bih si odmah kupio kartu za sutra za Trinidad. No ured Viazula u podrumu je zatvoren, tako da ću morati doći sutra prije polaska autobusa, oko 13 sati, i nadati se da neće biti navale.

Upućujem se potom prema centru grada. Cienfuegos ima 150 tisuća stanovnika i deveti je najveći grad na Kubi. Poznat pod nazivom La perla del sur, Biser juga, jedan je od najmlađih kubanskih gradova. Osnovali su ga francuski useljenici iz Bordeauxa i Louisiane 22. travnja 1819. Status grada dobio je 1880. Francusko nasljeđe očituje se u njegovoj bogatoj neoklasicističkoj i eklekticističkoj arhitekturi, po čemu je jedinstven na Kubi. Grad je smješten na obali dubokog zaljeva, koji je jedna od najboljih prirodnih luka Kube. Od 2005. centar grada nalazi se pod zaštitom UNESCO-a, kao najbolji postojeći primjer ranog španjolskog prosvjetiteljstva u urbanom planiranju. Dolaskom na tu listu u grad je počeo pritjecati i novac uz pomoć kojega je centar grada poprilično skockan. No osim kulturne baštine, Cienfuegos je i važno industrijsko središte i lučki grad – ovdje se recimo nalaze brodogradilište, termoelektrana, a gradi se i petrokemijski kompleks.

Ulica koja me vodi prema centru:



Ovo je zgrada za koju će mi kasnije navečer Osmany reći da je bivši samostan:



Iako se to iz ovog kuta ne vidi, zgrada je većim dijelom ruševna i stoje samo zidovi. Tek je u ovom jugozapadnom kutu uređen jedan dio u kojem se živi.

Nastavljam prema centru, slikajući usput arhitekturu:



Izlazim na Prado, danas sasvim nemaštovito nazvan 37. ulicom (sve gradske prometnice u pravcu sjever-jug su ulice i imaju neparne brojeve, a u pravcu istok-zapad avenije i imaju parne brojeve, neovisno o širini), te me ovdje dočekuje kip jednog poznatog Cienfuegošanina, Bennyja Moréa:



Bartolomé Maximiliano Moré Gutierrez, poznat jednostavno kao Benny, bio je po mnogima najveći kubanski pjevač zabavne glazbe. Rođen 1919., svoju karijeru je počeo graditi četrdesetih godina, a krenulo mu je kada je počeo surađivati s čuvenim Trio Matamoros. S njima odlazi u Meksiko i postaje velikom zvijezdom u Latinskoj Americi, premda ostaje praktički nepoznat u svojoj domovini. Na Kubu se vraća 1952., te osniva svoj sastav Banda Gigante. 50-ih godina Banda Gigante postigla je velike uspjehe na području Kariba i SAD-a, gdje su čak svirali na dodjeli Oscara, no ostali su relativno nepoznati u Europi jer je Moré odbio poći na europsku turneju zbog svog straha od letenja (dotada je doživio već tri avionske nesreće). Nakon Revolucije, Moré je odlučio ostati na Kubi, „sa svojim narodom“, kako je govorio. No kako je bio dugogodišnji alkoholičar, to je ubrzo došlo na naplatu, te je umro sa samo 43 godine, od ciroze jetre. Pogrebu mu je prisustvovalo oko 100 000 ljudi.

Ljubav Bennyja Moréa i Cienfuegosa vidi se u tekstu pjesme Cienfuegos, gdje kaže da je Cienfuegos „La ciudad que más me gusta a mí“ – grad koji najviše volim.

U čast toga, evo i pjesme.

Pogled uz Prado prema sjeveru (Bennyjev kip je iza mojih leđa):



(da, ovo desno je kino)

Pogled prema centru, niz tzv. El Bulevar, 54. aveniju, koja je u ovom dijelu pedestrijanizirana:



(tip na slici bi mogao biti Benny Moré)

Nekoliko kadrova El Bulevara:





(primijetite neobične telefonske govornice)







Pokrajnje ulice su manje skockane:



(vozač bici-taksija ima odmor)

Ovdje sam se koncentrirao na nebo, pa mi je u kadar upao auto (smeće i motocikl nažalost su ono na što ne možete utjecati – na Kubi će vam uvijek tako nešto zasmetati):



I dolazim na glavni trg, koji se zove Parque José Martí, gdje slikam Catedral de la Purisima Concepción:



Pogled uz južni dio trga prema zapadu:



Na središnjem šetalištu trga klinci igraju nogomet, u pozadini se nalazi slavoluk pobjede, jedini na Kubi, izgrađen povodom kubanske neovisnosti:



Ovi imaju pravu loptu, no često sam viđao klince kako napikavaju probušenu loptu ili čak neku improvizaciju, npr. konzervu. Lopte su na Kubi skupe i kupuje ih se isključivo za CUC-e, pa očito nisu prioritet.

Paviljon na glavnom trgu:



Na sjevernoj strani trga nalazi se Teatro Tomás Terry, nazvan po venezuelanskom industrijalcu:



U kazalištu su nastupale i takve veličine kao što su Enrico Caruso i Ana Pavlova. Navodno je unutrašnjost predivna, s kararskim mramorom, ručnim drvorezbarijama i stropnim freskama, ali ja to nisam imao prilike vidjeti.

Pored toga nalazi se Colegio San Lorenzo:



(natpis pored Cheove slike na zgradi desno kaže „Tu ejemplo vive, tus ideas perduran“ – Tvoj primjer živi, tvoje ideje ustraju)

Na sredini trga je naravno Martíjev spomenik:



Na južnoj strani trga nalazi se Palacio de Gobierno, gradska vijećnica:



Zgrada pored nje je Museo Provincial:



(ispred vidite zanimljive primjerke kubanskog voznog parka)

Na zapadnoj strani nalazi se Palacio de Ferrer iz 1918. godine, u kojoj je danas kulturni centar Benjamin Duarte:



Krećem s trga prema jugu, po 27. ulici. Malo prije no što ću izbiti na obalu nailazim opet na pješački dio:



Zgrada s lijeve strane je zgrada Carine, evo je sada s pročelja:



Vrlo smirujuća vizura kao ulja mirne površine mora u Cienfuegoškom zaljevu:



Kad si zamišljam karipsku obalu, onda si to zamišljam nekako ovako – niska obala s gustim palmama, iz koje proviruju kuće:



Vraćam se na Prado i krećem u pravcu juga, prema Punta Gordi. Duž čitavog Prada proteže se s obiju strana ovakva kolonada:



(Desno vidite plavi znak kojim se označava casa particular. Pored toga piše „arrendador divisa“ – iznajmljivač za devize, jer se CUC smatra devizom. Postoji isti takav crveni znak, i tada piše „arrendador moneda nacional“.)

U svom južnijem dijelu Prado postaje Malecón, budući da izlazi na samu obalu zaljeva:



Još jedan pogled prema zapadnoj strani zaljeva. Vidi se da po moru pada slaba kišica:



Sada se već približavam Punti Gordi, poluotoku koji završava uskim pojasom zemlje zarivenim u Cienfuegoški zaljev. Ovdje su bogati trgovci šećerom gradili svoje vile, te se tu mogu zateći najraskošniji primjerci cienfuegoške arhitekture.

Jedna malo dotrajalija vila iza raskošnih palmi:



I jedna obnovljena:



Palacio Azul, danas hotel:



I pored nje Club Cienfuegos, zgrada u kojoj se nalazi sjedište nautičkog kluba:



Pogled na jednu tipičnu manju casu particular:



Matanzas je ime grada na Kubi, no doslovce znači „masakri“. Nije baš zgodno ime za casu particular. Laughing Na terasi se vide stolice za ljuljanje, koje su na Kubi obavezni dio kućnog namještaja.

Dolazim do same Punte Gorde, tako da mi je more sada s druge strane. Pogled preko zaljeva na Sierra de Escambray na horizontu:



Ovdje, na vrhu poluotoka, nalazi se Palacio de Valle, pomalo kičasta zgrada u neogotičko-maurskom stilu, sagrađena 1917.:



Batista je htio spomenutu palaču pretvoriti u kasino, ali nije stigao. Danas se u njoj nalazi restoran.

Ribarski čamci isplovljavaju – Cienfuegos je inače središte kubanske flote za lov na škampe:



Vraćam se natrag, jer pada mrak, a i želim se vratiti na večeru. Usput bilježim još pokoji kadar, kao što je npr. ovaj:



Ako su „matanzas“ bili „masakri“, „carcasses“ su „trupla“. Morbidan neki grad...

Štoviše, budući da je posrijedi Dr. Carcasses, možda je to neki patolog. Laughing

I za kraj, dok šećem Malecónom, totalno kičasta razglednica zalaska sunca nad Cienfuegosom:



U nekoliko navrata me vozači bici-taksija, koji voze u suprotnom smjeru, prema Punta Gordi, pitaju trebam li taksi. Još sam zelen i ne ignoriram ih, nego se trudim svakom odgovoriti da ne trebam.

Vraćam se na sjever Pradom, skrećem pored Moréova kipa i krećem prema autobusnom kolodvoru, te potom pored njega dolazim do Osmanyjeve kuće. Pokušavam otključati vanjska vrata, no nešto nije u redu s ključem. Srećom, čitava obitelj sjedi u dnevnom boravku (na Kubi se – kao i u Americi – praktički s ulice ulazi u dnevni boravak, nema predsoblja, izravni su to ljudi), pa mi pomažu otvoriti vrata iznutra. No i njima se zaglavio ključ, te sad niti oni mogu van, niti ja mogu unutra. Srećom, nakon malo vrdanja uspijevamo rasklimati bravu i ja ulazim. Imam još malo vremena prije večere, pa ću se otići istuširati.

egerke @ 01:20 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 1, 2015
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem oko pola 7, bez poteškoća, očito jet lag čini svoje. Vani je još mračno – iako je Havana skoro na Rakovoj obratnici, ipak je ovo puno južnije od Hrvatske i puno bliže tropskom omjeru od 12 sati dana i 12 sati noći tijekom čitave godine. No moji domaćini su mi već pripremili doručak. Eto, oni se doista trude zaraditi tu lovu, umjesto da uokolo žicaju pokoji konvertibilni pesos. Inače, zbog toga što na Kubi još uglavnom nema supermarketa, nabavka namirnica traje, jer se mora obilaziti pekarnice, mesnice, agropecuario (tj. plac), kako bi namirnice bile spremne za goste. Očito je da za ovakve slučajeve, kada je doručak prije nego se išta otvori, moraju imati i zalihe.

Sunce ubrzo izlazi i dok sam ja izašao iz kuće već se posve razdanilo. Krećem ponovno Malecónom prema 5 minuta hoda udaljenom hotelu Deauville, koji je nekada bio zloglasna mafijaška kockarnica, a danas je hotel umjerenih cijena (jednokrevetna soba je oko 50 CUC). Obojen u morsko plavu boju, na njegovoj nedavno obnovljenoj fasadi već se vide sve poteškoće održavanja u ovoj vlažnoj i vrućoj klimi, pogotovo na Malecónu, gdje fasade još nagriza i sol.

Kažem na recepciji da sam ovdje radi izleta, oni me upućuju da sjednem u predvorju. Kroz prozor promatram ranojutarnji Malecón. Tek pokoji automobil na velikoj šesterotračnoj cesti, ranojutarnji džogeri, rijetko koji prolaznik. Sušta suprotnost sinoćnoj gužvi. U daljini vidim jedan parkirani autobus, koji nakon desetak minuta kreće u pravcu našeg hotela. Ispostavit će se da je to onaj koji meni treba. Autobus skreće u Avenida de Italia, a ja izlazim van provjeriti je li to taj. Izvana dolazi tip sa šiltericom u crvenoj majici turističke agencije, ispostavit će se naš današnji vodič. Ulazim u autobus parkiran iza ugla i suočavam se s polarnom klimom kubanskih autobusa. Rekao sam da je klima nužna za preživljavanje u kubanskim vlažnim uvjetima, ali oni često pretjeruju. Bojao sam se da me ne strefi infarkt od temperaturnih razlika, a kad sam se jednom vozio noću, morao sam obući majicu dugih rukava, koju sam ponio specijalno radi toga, jer su me već upozorili na neumjerenost upotrebe klime. Dok je vani temperatura od 35°, u autobusu je 20° ili manje.

Ja sam jedan od prvih putnika, sada još trebamo obići druge hotele po Havani i skupiti preostale izletnike. To će potrajati. Ja za to vrijeme slikam prizore kroz prozor autobusa, pri čemu rabim svoj stari fotoaparat. Zbog mutnih stakala, slike baš nisu najbolje ispale. Nakon hotela Parque Central prolazimo pored Kapitola:



Nakon kruga kroz centar, preko Prada se upućujemo na Malecón:



I stižemo do vedadskih nebodera:



Mastodont u sredini slike je već spomenuti Edificio Focsa. Visoka 121 metar, s 38 katova i 373 stana, to je u trenutku izgradnje, 1956., bila druga najveća betonska zgrada na svijetu. Zanimljivo je da je izgrađena za samo 28 mjeseci i to bez korištenja kranova. Projektiranje je obavljeno tada pionirskom kompjutorskom tehnologijom. U zgradi su se u 50-ima nalazili poslovni prostori radiotelevizijske mreže CMQ, koja je bila druga nacionalna TV-mreža na svijetu, nakon američke. 70-ih godina u stanovima su živjeli stručnjaci i savjetnici iz SSSR-a i zemalja SEV-a, a samoposluživanje u prizemlju bilo je isključivo za strance. 1990-ih, kada je čitavu Kubu zahvatila kriza, Edificio Focsa također je prolazio kroz teško razdoblje – na najvišim katovima počele su se gnijezditi ptice, a 2000. došlo je do pucanja kabla dizala, pri čemu je jedna osoba poginula. Nakon toga pristupilo se obnovi zgrade, tako da je danas opet u svom nekadašnjem sjaju (ako zanemarimo već spomenuta oštećenja fasade uslijed atmosferilija). Danas u zgradi žive strani radnici, uglavnom Venezuelanci, a ovdje se nalaze i uredi, RTV studiji, kino, kazalište, bazen, te nekoliko restorana, od kojih je najpoznatiji La Torre, smješten na 33. katu, s pogledom na čitavu Havanu.

Nakon obilaska još nekoliko hotela po Vedadu, nastavljamo na zapad Malecónom prema najelitnijim dijelovima Havane. Ovo je ušće rijeke Almendares, koja odvaja Vedado od Miramara:



Ušće štiti tvrđavica Torreón de la Chorrera iz 17. st.

Obilazimo još i najmondenije havanske hotele: Panorama i Meliá, te konačno krećemo prema izlazu iz grada. Na samim rubovima grada nalaze se i karakteristične panelke sovjetskog tipa (premda kubanske proizvodnje), koje također izgledaju prilično oronulo.

Naš vodič (nisam mu zapamtio ime, možda je Jorge) govori engleski s pretjerano izafektiranim američkim naglaskom, gdje svaku rečenicu započinje s „OK, guys...“. Malo me to nervira. Zvuči mi kao netko tko se trudi biti veći Amerikanac od Amerikanaca.

Inače, bez obzira na službenu politiku, amerofilija na Kubi je poprilično jaka i često ćete vidjeti automobile s naljepnicama američke zastave (katkada i kanadske), ili majice s nekim američkim motivima. Bojim se da mnogi Kubanci još uvijek vjeruju pričama o lagodnom životu u kapitalizmu, zaboravljajući da on sa sobom donosi i posvemašnju nesigurnost, nešto što danas nemaju, budući da se država najviše što može brine o osnovnim potrebama svakog građanina. Reforme Raúla Castra jesu možda uvele neke elemente kapitalizma, ali srećom, još uvijek u ograničenoj mjeri. Strah me međutim hoće li biti dovoljno mudrosti kod nasljednika braće Castro, kako Kuba ne bi potonula u samo još jedno potrošačko društvo u kojem neki materijalno dobivaju mnogo više no što imaju sada, neki gube i to malo materijalnoga što sada imaju, a u smislu socijalne sigurnosti gube svi, a određene stvari koje se danas smatraju pravima svih postaju dostupne samo onima koji si to mogu priuštiti.

Izašavši iz Havane, krećemo prema gradu Pinar del Río. Riječ je o sjedištu istoimene provincije, najzapadnije na Kubi. Dotamo vodi autocesta (na Kubi nazvana autopista), koja infrastrukturno izgleda kao i svaka druga autocesta – dvije trake u svakom smjeru + zaustavna, zeleni pojas na sredini – no što se prometa tiče, nema veze s autocestama drugdje. Prvo, autocestom se kreće svašta: osim uobičajenih automobila, kamiona i motocikala, ovdje možete vidjeti i bicikliste, vozače zaprežnih kola, pa čak i pješake. Drugo, ne postoji hijerarhija traka. Naš je autobus cijelo vrijeme vozio po preticajnoj traci, a ako je neki auto bio brži, pretekao bi nas s desne strane.

Vozimo se kroz rižina polja, u jednom času prelazimo i željezničku prugu koja na ovom dijelu izgleda prilično novo, valjda je to jedna od onih obnovljenih dionica... Vodič spominje priču koju sam već čuo, u vezi krava na Kubi. Naime, budući da su u prošlosti zbog nestašice mesa Kubanci često klali krave, te tako zapravo onemogućavali dovoljnu proizvodnju mlijeka, odlučeno je da sve krave budu pod ingerencijom države. Seljaci i dalje naravno mogu držati i hraniti te krave, te ih musti, jedino ih ne smiju zaklati bez posebnog državnog odobrenja. Kazne su isprva bile premale da to nekog očajnika ne bi spriječilo da ipak zakolje kravu, pa ode na neko kraće vrijeme u zatvor, no onda su ih postrožili do te mjere da se danas za ubojstvo krave dobiva 4 do 10 godina zatvora.

Razmišljam kakav je to impuls u ljudskim bićima da, premda žive u poljoprivredno vrlo obilnoj i rodnoj zemlji, oni unatoč svemu imaju toliku potrebu za mesom da su spremni riskirati i zatvor da bi došli do njega. Kubanci bi mirne duše mogli biti i vegetarijanci i ne bi im ništa falilo – a opet su u doba gladi devedesetih jeli i paunove i iguane, samo da bi se dočepali mesa.

Na autoputu prestižemo jedan oldtimer:



Malo krajolika – to su Sierra del Rosario:





Na drugoj slici vidite kraljevsku palmu, najprepoznatljivije drvo Kube. Ima ih oko 20 milijuna na otoku, a toliko je povezana s Kubom da se nalazi i na državnom grbu.

Zatim stajemo na piš-pauzu na nekom usputnom odmorištu, pa fotografiram još jednu parolu:



„Solo vencen los que luchan y resisten“ – Pobjeđuju samo oni koji se bore i odupiru.

Ovo je normalan nadvožnjak, no vodič nas je upozorio na mnoge nadvožnjake koji su sagrađeni preko autoceste, a da zapravo ne vode nikamo – ni s jedne strane nema priključne ceste. Naime, za nadvožnjak je bilo novca, ali za cestu nije, pa tako stoje usred ničega. Viđao sam slične slučajeve po Albaniji.

Nakon nekih 2 sata vožnje dolazimo do pred sâm ulaz u Pinar del Río, ali potom skrećemo na sjever, prema Valle de Viñales. Provincija Pinar del Río je neka vrsta kubanske Bosne ili Zagorja – za njene stanovnike vladaju predodžbe da su dobroćudni, prostodušni i ne previše pametni, te ostatak otočana s njima zbija viceve. Npr. „Zašto stanovnici Pinar del Ría nikad ne putuju daleko iz svog grada? Zato što na izlazu iz grada stoji ploča s natpisom 'Doviđenja, vratite se uskoro!'“ Za razliku od ostalih kubanskih provincija, gdje je glavna poljoprivredna kultura ipak šećerna trska, u Pinar del Ríu je to duhan. Ovdje se nalaze plantaže najkvalitetnijeg duhana na Kubi.

Valle de Viñales je kraška dolina koja zauzima površinu od 132 km2 u planinama Sierra de los Órganos. Centar doline je gradić Viñales, a dolina je okružena poljima duhana, kao i neobičnim planinama vrlo strmih stranica, nazvanim mogotes. Zbog kraškog porijekla, uokolo se nalazi mnogo špilja i drugih kraških fenomena.

Izlazimo iz busa i bacam pogled uokolo:



(to su mogotes)

Na drugu stranu, krajolik je malo niži:



Ulazimo u jednu sušaru, gdje će nam jedan lokalni guajiro (seljak) pojasniti postupak proizvodnje duhana.

Ukratko, duhan se u ovim predjelima bere u ožujku, a onda se nekoliko mjeseci suši. Već pri sušenju lišće se po kvaliteti razvrstava u 4 vrste. Ono najnekvalitetnije koristi se za cigarete i cigarillose. Drugo po redu koristi se za punjenje cigara, treće za potpalu cigare, dok se ono najviše kvalitete rabi za vanjsku ovojnicu cigare. To potonje mora biti bez ikakvih oštećenja i promjena boje, budući da se cijeli list koristi za omatanje. Cigare se mogu motati strojno, uz eventualno ručnu doradu, ili se mogu posve motati ručno – i to ne na bedrima jedrih Kubanki, kao što vole maštati pojedinci, nego to obično rade vrlo vješti i cijenjeni majstori, nazvani torcedores. Naš predavač nam za primjer rola jednu cigaru (naravno, daleko je to od savršenih ručno smotanih cigara, ali je još uvijek zadovoljavajuće za laika). Objašnjava nam isto tako da država otkupljuje oko 90% proizvodnje duhana, dok 10% ide uzgajivačima za njihove potrebe. Samo 20% otkupljenog duhana ide u cigare. Državna firma koja se brine o duhanu zove se Cubatabaco, a 1994. je osnovana i njena podtvrtka Habanos S. A., koja se bavi distribucijom kubanskih cigara diljem svijeta (osim SAD-a, kamo ne mogu izvoziti zbog embarga). Trenutno je 50% Habanosa u vlasništvu tvrtke Imperial Tobacco.

Lišće koje se suši:





A na polju vani nema ničega, budući da sad nije sezona:



Još jedan pogled na mogotes prije kretanja prema idućem odredištu:



Nakon desetak minuta vožnje, dolazimo do sljedećeg odredišta – Prethistorijskog murala:



Iako po meni prilično kičast, Prethistorijski mural je nema sumnje bio veliki pothvat. Čitava slika je duga 120 metara, te ju je slikalo 18 ljudi tijekom 4 godine. Glavni umjetnik bio je slikar Leovigildo González Morillo, sljedbenik meksičkog slikara Diega Rivere, a začetnici čitave ideje bili su Celia Sánchez, revolucionarka i bliska Fidelova suradnica (neki tvrde čak i ljubavnica), Alicia Alonso, čuvena kubanska balerina, te Antonio Nuñez Jiménez, revolucionar. Mural ukratko prikazuje evoluciju, od amonita, preko dinosaura, sve do ljudi, i izgleda poprilično psihodelično. Bolji se razmjeri vide po izlasku iz autobusa:



Ovdje se baš nema bogznašto za raditi. Odlazim na WC, pa potom na obližnjem štandu kupujem piñu coladu, koju nam je vodič preporučio (naravno, to su vodičke cake, on zapravo vjerojatno ima neki deal sa šankerom). Piña colada je zapravo portorikanski koktel, i radi se s likerom od kokosa, ali ni ova kubanska verzija s rumom nije loša. Zanimljivo, oni vam ga naprave bez alkohola, pa si vi onda sami dolijete ruma po želji. Također, po njemu pospu cimet, što nije uobičajena praksa za piñu coladu.

U blizini se mogu iznajmiti i konji, pa onda možete jezditi okolnim livadama, ali mi smo prekratko ovdje da bismo to isprobavali. Slikam stoga krajolik:



A potom se vraćam do autobusa i još jednom okidam mural:



Treba još nekih petnaestak minuta dok se ekipa posve ne skupi i ne krenemo prema sljedećoj točki obilaska – Cuevi del Indio. Do nje imamo 15-ak minuta vožnje, kroz sâm gradić Viñales, koji više liči na neko selo, s kućama koje izgledaju kao bungalovi, pa onda kroz polja iza njega. Bus nas ostavlja na parkingu, a putem do ulaza u špilju nailazimo na nekoliko lokalaca koji prodaju guarapo – cijeđeni sok šećerne trske. Riječ je o žućkastozelenoj tekućini, koja se istiskuje pomoću ručnog tijeska, a zbog vrlo slatkog okusa dodaje mu se sok od limete kako bi ga se razblažilo. Usto ovi momci unutra stavljaju i led. Razmišljam o svim upozorenjima o tome kako se voda na Kubi ne smije piti i kako je opasan i led koji se radi u nekontroliranim uvjetima, a onda šaljem sve kvragu i plaćam 1 CUC za čašu ukusnog napitka (da sam htio s rumom, platio bih 2). Kasnije ću doznati da ista količina na štandovima za lokalce košta 1 nacionalni pesos (25 puta jeftinije), a i to da nije problem samo led, već i da se u samom soku zna nakupiti kojekakva gamad, zbog velike slatkoće. No ovaj je barem iscijeđen pred nama, pa to ne bi trebao biti problem.

Pogled na vrč guarapa:



Krećemo prema ulazu u Cuevu del Indio. On je toliko obrastao izvana da se jedva vidi:



Cueva del Indio je u usporedbi s nekima u okolici relativno mala špilja, kroz koju prolazi podzemna rijeka. Obilazak uključuje prolaz od nekoliko stotina metara pješice (po asfaltiranom puteljku koji je napravljen u špilji), da bi se potom posjetitelji ukrcali u motorne čamce kojima onda obiđu još jedan slijepi kanal, te ih potom izvezu iz špilje kroz otvor kuda i rijeka izlazi na površinu.

Slike su pomalo mutne, jer sam ih slikao nabrzinu, a ni svjetlost baš nije bila jaka:













Nažalost, očito se baš ne pazi na čistoću špilje:



(Na slici se vidi limenka Cristala, najpoznatije pive, te Bucanera Malte, specifičnog pića od hmelja i ječma, ali bez fermentacije i s dodanim šećerom. Malta je inače omiljeno piće u karipskom području i poprilično osvježava. Po okusu malo podsjeća na kvas.)

Napokon se ukrcavamo u čamac, te nakon malo plovidbe (koji nisam slikao, zbog prevelike gužve u čamcu i prevelike tame uokolo) izlazimo iz špilje:





Nakon obilaska špilje, na redu je ručak u obližnjem restoranu. Prije toga prolazimo pored štandova sa suvenirima, na kojima se prodaje svašta – od generičkih kubanskih suvenira, kao što su cigare ili majice i šalice s likom Che Guevare, te registarske pločice (iz nekog razloga to je vrlo popularan suvenir na Kubi), pa do malo autentičnijih, kao što su razne posude ili figurice izrađene od pletenog lišća palmi. Izgledaju lijepo i ukusno, no nažalost ih neću kupiti, budući da sumnjam da bi u mojoj prtljazi čitave došle do Hrvatske. Ne bi ni Kubu obišle čitave.

Za ručak je, naravno – comida criolla. Vodič nam je to u autobusu predstavio s oduševljenjem, kao, sad ćete probati nešto što još niste, nešto autentično kubansko – i moguće da je i bio u pravu, jer nekako mislim da ljudi koji odsjedaju po hotelima jedu nekubanske obroke. Prvo naravno dobivamo voćnu salatu, a potom stiže meso, ovaj puta svinjetina, pečena na drvenom ugljenu. Nisam ljubitelj, ali hajde, neću izvoditi kerefeke. Uobičajeni prilozi: riža, grah, plantain, salata... Na kraju desert, nekakav mekani natopljeni biskvit. I usto se pije sok od manga. Čitavo vrijeme svira nam neki lokalni bend s pjevačicom. Naravno da nam na kraju nude da kupimo njihov CD. Neki kupuju, ja izbjegavam.

Ostala je još samo jedna stanica prije povratka u Havanu: vidikovac iznad doline, odakle se lijepo vidi čitava dolina i raznoliki mogotes. Do tamo ima možda dvadesetak minuta vožnje. Riječ je o terasi na rubu doline odakle puca prekrasan pogled:









Ima nešto preddiluvijalno u ovom pejzažu. Kao da podsjeća na Jurski park...

Nekoliko slika sa zumom:





Više gorje na obzorju:



I tu se trpamo u autobus, a vodič kaže kako će sada uslijediti jedna tipična kubanska siesta, te nas pušta na miru do povratka u Havanu.

Vožnja je monotona, a nakon ručka sam pomalo dremljiv, tako da većinu puta do Havane kunjam. Sjećam se tek jednog prizora na autocesti, gdje se u suprotnom smjeru frajer nasred ceste okreće s kolima koja vuče konj. Na autocesti! Eh, Kuba...

Po povratku u Havanu opet se čitavo klupko odmotava unatrag, ostavljamo prvo goste iz najmondenijih hotela, pa krećemo u kruženje Vedadom, da bismo napokon izbili na Calle San Lazaro i zaustavili se taman na mom uglu (ali ne zbog mene, već zbog jednog hotela koji je u istom bloku, ali na malecónskoj strani). Silazim i odlazim u svoj smještaj, kako bih se malo osvježio prije predvečernje šetnje. Bliži se 7 sati, imam još 2 sata vremena do večere, a imam i ideju kamo točno želim otići.

Upućujem se prema Edificio Bacardí, na Avenida de Bélgica:



Zgrada je izgrađena u art-deco stilu 1930. za poznatu kubansku tvornicu ruma u vlasništvu obitelji Bacardí. U vrijeme izgradnje bila je najveća građevina u Havani. Na vrhu tornjića nalazi se prepoznatljivi znak šišmiša, koji nam je poznat s boca Bacardíjevih pića.

Inače, obitelj Bacardí (s naglaskom na zadnjem slogu, a ne na predzadnjem, kao što je uvriježeno) potječe iz Katalonije, a poznatu destileriju ruma osnovali su 1862. u Santiagu de Cuba. Iako su isprva podržavali Kubansku revoluciju, čak i financijski, kada su vidjeli da u njoj prevladava marksistički element naglo su se prometnuli u kritičare iste, jer im je očito više bilo stalo do vlastite tvrtke nego do kubanskog naroda. Nakon Revolucije tvrtka je nacionalizirana, a vlasnici su pobjegli s Kube. Već u godinama prije Revolucije, zbog zabrinutosti oko Batistine diktature, kompanija Bacardí otvorila je nekoliko ispostava u drugim zemljama, na Portoriku i u Meksiku, te su nakon nacionalizacije onamo preselili sva imovinska prava marke Bacardí. Odonda kompanija (čije je sjedište danas u Hamiltonu na Bermudi) vodi žestoku kampanju protiv kubanske vlasti te podupire američki ekonomski embargo protiv Kube. Zapravo, zanimljivo je to. Kompanija koja je svoje sjedište registrirala u poreznom raju istovremeno se buni što im je Kuba nacionalizirala imovinu bez kompenzacije.

Ulazim u raskošno predvorje, te potom plaćam portiru 1 CUC, koliko košta svojevrsna ulaznica za lift koji vodi do vidikovca na tornjiću. Točnije, lift vodi do kata niže, potom se još nastavlja stepenicama. Po izlasku iz lifta, dočekuje me znatno drugačija slika unutrašnjosti zgrade:





Nastavljam se uspinjati stepenicama koje imaju mramorni rukohvat, no na suprotnom zidu proviruje armatura:



I napokon izlazim na vidikovac, koji je terasa oko tornjića na vrhu. Pogled na jugoistok, prema centru Stare Havane i gradskoj luci:



Na istok – ne znam što je ova velika zgrada u sredini:



Na sjeveroistok – vide se tvrđava San Carlos de la Cabaña i Iglesia del Santo Ángel Custodio:



Na sjever – s Muzejom Revolucije i tvrđavom Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro, te nacionalnim odjelom Muzeja lijepih umjetnosti u prvom planu:



Pogled na jugozapad, prema Kapitolu:



I ovdje je ograda poprilično dotrajala:



Gustoća havanskog prometa – OK, jest da je nedjelja predvečer, ali nije ni inače puno gušći:



Detalj havanskih krovova – bojleri u kojima sunčeva toplina grije vodu, čest prizor u zemljama s puno sunca:



Pokušao sam se još spiralnim stepenicama popeti do samog vrha tornjića, ali ta su vrata bila zatvorena. Vraćam se stoga opet u prizemlje i fotografiram mnogo raskošnije predvorje:





Vraćam se prema svom smještaju, te na križanju Calle San Lazaro i Avenide de Italia slikam semafor koji sam primijetio već na putu do grada, s nevjerojatno brzom izmjenom faza:

filmić

Vidio sam svojedobno video na Youtubeu s jednim sličnim takvim u Iranu, koji traje možda još i kraće.

Ovaj su mi puta, poučeni iskustvom od prethodne večeri, servirali malo manje obilnu večeru, premda još uvijek preobilnu da ju posve pojedem. Naravno, opet je na repertoaru bila comida criolla s piletinom, a za desert sam ovaj puta, uz uobičajeni sir dobio nešto za što sam zaključio da je kitnkes. Ali odakle dunje na Kubi? Tek ću mnogo kasnije doznati da se na Kubi taj slatkiš radi od guave, premda je po strukturi i boji gotovo jednak našem kitnkesu.

Navečer se opet upućujem do grada. Shvaćam da su mi zaključali vrata na stubištu, pa pomalo nevoljko odlazim do njihovog dijela kuće kako bih ih zamolio da me puste van. Tamo čitava obitelj gleda televiziju, podsjeća me to na Jugoslaviju sedamdesetih i osamdesetih i ta večernja okupljanja pred televizorom. Nancy mi otvara vrata da bi mi onda ukazala da i ja sâm imam taj ključ na privjesku koji su mi dali. Lupam se po glavi, ne znam za što sam mislio da mi služi treći ključ, ispričavam se zbog inkomodiranja, ali ona to sve popraćuje svojim uslužnim smiješkom.

Do grada ne idem Malecónom, već ravno po Calle San Lazaro. Prolazeći pored jedne kuće primjećujem tipa koji spava na cesti. Na Kubi nema beskućnika, iako doduše postoje stanovi koji ne zadovoljavaju standarde stanovanja, no država se brine da svaki građanin ima stambeni prostor. Vjerojatnije je da se ovaj tip napio i potom zaspao.

Dok hodam prema centru, u Calle Neptuno prolazim pored zgrade koja je ruševina, ostali su samo zidovi, a unutar toga nalazi se divlje odlagalište smeća. Taman prolazi jedan auto i netko iz njega baca preko pločnika u pravcu te zgrade upravo dovršenu bocu piva. Boca leti zrakom, a još nekoliko kapljica koje su ostale u njoj pada po meni. Razmišljam kako bi mi ovo trebalo biti gadljivo, ali gledam Havanu oko sebe, prljavštinu na ulicama i mislim si kako sam još 2007. u Albaniji svladao tu nekakvu gadljivost od prljavštine i prašine i kako mi to zapravo omogućava opušteni pristup mnogim zemljama u kojima bi netko ostao šokiran neurednošću. Meni je Kuba sasvim prihvatljiva. Očekivao sam prljavštinu i to sam i dobio.

Upućujem se u El Chanchullero. Tamo je uvijek dobra atmosfera, a taman nalazim i jedan slobodan stolac za šankom. Naručujem daiquirí, drugi ikonični kubanski koktel. Nazvan prema selu nedaleko Santiaga de Cuba, daiquirí se sastoji od 9 dijelova bijelog ruma, 5 dijelova soka od limete i 3 dijela šećernog sirupa, te mrvljenog leda. Sve se to izmiješa u blenderu, katkada se još dodaje i neko voće (npr. banana ili jagoda). Sve u svemu, izgleda ekstravagantno, ali mojito mi je draži. Za razliku od mojita, daiquirí je postao šire popularan tek u 20. st., a pravi je bum doživio za Drugog svjetskog rata, kada je zbog rata u SAD-u bila otežana nabavka votke, viskija i ostalih žestica. Istovremeno, Roosevelt je potaknuo tzv. Politiku dobrih susjeda, povlaštenu trgovinu sa zemljama Latinske Amerike. Na taj je način i u Americi skinuta stigma s koktela temeljenih na rumu, koji se dotad smatrao samo pićem mornara i jeftinih alkoholičara.

Nakon daiquiríja uzimam još jednu piñu coladu. Treba mi nešto slađe za kraj večeri. Budući da je cura koja miješa koktele stavila veću količinu no što treba za jednu čašu, još mi nadolijeva nakon što sam već otpio trećinu čaše. Laughing Plaćam 4 CUC-a (20 kn za dva koktela – u Hrvatskoj i jedan košta više), te se upućujem pješice doma. Nažalost, u dućanu odmah pored El Chanchullera nema vode, tako da ću morati uzeti nešto iz kuhinjskog frižidera u casi particular.

Malecón je opet pretvoren u šetalište, ali karnevalske povorke nema. Budući da je dugačak 8 km, lako ju je promašiti u svakom pojedinom trenutku.

Izmoren ranim ustajanjem odlazim na spavanje, pokušat ću sutra još iskoristiti slobodno jutro u Havani prije polaska autobusa za Cienfuegos. Osmany mi je potvrdio da me soba čeka, ja sam mu još rekao kad dolazim, no na to mi nije odgovorio. Valjda će me čekati...

egerke @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 28, 2015
Skrećem na Obispo i trudim se zagubiti u gužvi. Vrijeme mi je ručku, tako da ću i to iskoristiti da se odmorim od jineterosa. Sjedam u restoran Doña Eutimia, preporučen u mom vodiču. Riječ je o paladaru – malom obiteljskom restoranu koji ne smije imati stolove za više od 12 ljudi i ne smije zapošljavati nikoga osim članova obitelji. Na taj način država štiti Kubance od kapitalističkog sustava eksploatacije, u kojem bi se moglo dogoditi da zaposlenik „dobrovoljno“ pristane na plaću koju mu odredi poslodavac, dok na ovaj način vjerojatno i vlasnik i zaposlenici ravnopravno dijele zaradu.

Sjedam na terasu, jer unutra trenutno nema mjesta. Naručujem voćnu salatu (koja se ovdje jede kao predjelo), picadillo (mljevenu govedinu) i sok od manga.

Kubanska hrana, tzv. comida criolla, prilično je jednolična. Okosnica obroka je meso – svinjetina, piletina, govedina, riba ili jastog – uz koji ide prilog od riže i crnog graha (obično žitkog), te potom još pržene kriške banane (točnije, njene varijante koja se zove plantain i zbog većeg sadržaja škroba koristi se kao što mi rabimo krumpir – ove pržene kriške su slične čipsu ili pomfritu) ili pire od kasave (koji je također sličan pireu od krumpira). Uz to ide i salata od sezonskog povrća, što su u kolovozu bili krastavci, mahune, rajčice (i to prilično anemične, sve neke žućkasto-ružičaste nijanse) i neizbježni avokado. I to se vrti do besvijesti. I deserti su prilično slični – najčešće je to flan de caramelo, jelo slično našoj rožati.

Budući da sjedim vani, izložen sam glazbi koju izvodi neki tip na gitari pored terase. Naravno, on to ne radi besplatno – nitko nikad na Kubi ništa ne radi besplatno – nego pokušava tako zaraditi koji CUC. Tako nakon tri pjesme prekida glazbu i traži goste da mu nešto daju. Ja ga ignoriram. Ne svira nešto osobito, a nisam ni svojevoljno na terasi pa da ga moram slušati.

On ubrzo odlazi, pa dolaze neki drugi klinci koji sviraju malo bolje, a i više mi se sviđa njihov glazbeni odabir, pa im tako dajem 2 CUC-a. Pokušavaju mi prodati i svoj CD, ali tu se zahvaljujem.

Nakon ručka krećem dalje u šetnju, po Calle Lamparilla do bara El Chanchullero („Muljator“). Riječ je o simpatičnom užurbanom baru za mlađe ljude, na čijim vratima stoji pločica „Aquí jamás estuvo Hemingway“ (ovdje nikad nije bio Hemingway), aludirajući na horde turista koji odlaze u preskupe El Floriditu i La Bodeguitu del Medio, gdje je dotični trusio mojite i daiquiríje – a koji će ih danas koštati i do 6 CUC-ova, dok ih ovdje možete dobiti za samo 2. U El Chanchulleru se može i jesti, ali moj odabir je mojito. Kubanci u mojito stavljaju posebnu lokalnu vrstu metvice koju nazivaju yerba buena (dobra trava). Taj vjerojatno najpoznatiji kubanski koktel nastao je u Havani, premda su mu korijeni nejasni. Neki ga povezuju s Francisom Drakeom koji je 1586., nakon napada na Cartagenu u današnjoj Kolumbiji, zaplovio prema Havani, gdje je zbog epidemije dizenterije i skorbuta na brodu morao nabaviti lokalno bilje zajedno s neprerađenim rumom (aguardiente, tj. vatrena voda), od čega se posada izliječila. U svakom slučaju, danas u koktel idu 4 dijela bijelog ruma, 3 dijela svježeg soka limete, 2 žlice šećera, 6 listova metvice i soda voda. Kiselkast okus biljaka ublažava oštar okus ruma i čini taj koktel odličnim tažiteljem žeđi.

Poslije popijenog mojita po Calle Brasl izlazim pred kubanski Kapitol:



Capitolio Nacional sagrađen je potkraj 1920-ih godina, kada je diktator Gerardo Machado odlučio bogatstvo koje je Kuba tih godina ubirala od prodaje šećera uložiti u izgradnju velebne palače u koju će se smjestiti kubanski Kongres. Građen je po uzoru na američki Capitol, iako je malo veći i urešeniji, a izgradnja je koštala 17 milijuna tadašnjih dolara. Nakon Revolucije i raspuštanja Kongresa u nj je smješteno Ministarstvo znanosti, tehnologije i okoliša, a danas se u njemu nalazi Kubanska akademija znanosti i Nacionalna znanstvena i tehnološka knjižnica.

Trenutno se Kapitol obnavlja, a u njega bi se nakon obnove trebala useliti Narodna skupština Kube. U zgradi se inače nalazi treća najviša skulptura na svijetu u zatvorenom prostoru, 15 metara visok kip Republike, prekriven 22-karatnim zlatom. U podu u sredini glavne dvorane nalazi se 24-karatni dijamant koji označava nulti kilometar Kube – tj. sve udaljenosti na Kubi mjere se od te točke. Danas se na tom mjestu nalazi replika – original je dao ukloniti Castro 1973. i ne zna se gdje je danas (iako zlobnici tvrde da znaju gdje bi mogao biti).

Kapitol dakle zbog obnove neću vidjeti iznutra, ali iza njega, na početku Calle Zanja, nalazim zanimljiv prizor:



Pored toga je ovo:



Objašnjenje za prvu sliku dobivam malo dalje:



Riječ je očito o lokaciji gdje se obnavljaju stare parne lokomotive s plantaža šećera, a sâm proces obnove je također zamišljen kao svojevrsna atrakcija. Nije mi jedino poznata daljnja sudbina tih lokomotiva – ostaju li ovdje ili će ih prevesti nekamo drugamo kako bi tamo bile izložene, ili možda čak i vozile.

Još jedna slika, s Kapitolom u pozadini:



Zgrada čiji neugledni postranični zid vidite na slici jest Real Fábrica de Tabacos Partagás, najpoznatija havanska i kubanska tvornica cigara. Ovdje se proizvode npr. čuvene Cohibe.

Objašnjenje one druge neobične slike jest da je to ulaz u havansku kinesku četvrt. Ono bitno što kineskoj četvrti u Havani nedostaje – jesu Kinezi. Naime, većina Kineza napustila je Kubu još nakon Revolucije, premda su prije toga bili prilično brojni, a kineska četvrt u Havani bila najveća u Latinskoj Americi. Prvi Kinezi na Kubu su stigli još 1847. kao radnici na poljima šećerne trske, a potjecali su iz južne Kine i s Tajvana. Imali bi ugovor na 8 godina, a poslije isteka mnogi bi ostali na Kubi. Krajem 19. st. na Kubu su bježali i mnogi Kinezi iz SAD-a, koje su ondje diskriminirali. No kako se Kinezi uglavnom bave sitnim poduzetništvom, nova vlast ih je nakon Revolucije eksproprirala, što je dovelo do egzodusa. Čistokrvnih Kineza danas na Kubi ima malo (svega tristotinjak), ali postoji dosta mješanaca, prije svega između Kineza i crnaca. Najpoznatiji Kubanac kineskog porijekla bio je nadrealistički slikar Wifredo Lam (otac mu je bio Kinez, a majka iz miješanog braka crnog roba i mulatkinje).

Inače, kad smo već kod sastava stanovništva, oko dvije trećine Kubanaca su bijelci, četvrtina miješani, a desetina crnci. Iako, hodajući Havanom, uglavnom ćete zamjećivati crnce i mulate.

Danas vlasti pokušavaju potaknuti doseljavanje novih Kineza, u sklopu razvijanja dobrih odnosa Kine i Kube, a jedan od poteza jest i stavljanje dvojezičnih natpisa ulica:



Zasad baš i nije uspješno, Kinezima se očito ne žuri na Kubu.

Vraćam se lagano prema smještaju po Avenida de Italia. Pogled na arhitektonski potpuri:



U jednom času mi prilazi neki jinetero s rečenicom „Hello, you remember me?“. Ne, ne sjećam ga se, možda je to čak onaj prvi od jutros, ali ne namjeravam istraživati. Danas sam stekao dovoljni imunitet na gnjavatore.

Dok se hrvam s vratima case particular (brava je okrenuta naopako, pa ključ morate okretati u suprotnom smjeru), prilazi mi neki stariji žicar. Odmahujem glavom, no on mi sad pokušava pomoći oko vrata, valjda u nadi da ću cijeniti njegovu pomoć i nagraditi ju ponekim CUC-om. No uopće mi ne pomaže, jer umjesto da gura vrata, on ih vuče. Naposljetku se sjetim rečenice koju ću idućih dana vrlo često upotrebljavati u komunikaciji s Kubancima: „Déjame, por favor.“ (Pusti me, molim te.) Začudo, udaljava se bez ustezanja.

Smještam se u sobu i pokušavam s gospođom Nancy vidjeti kako bih mogao doći do autobusnog kolodvora, kako bih na vrijeme nabavio kartu za prekosutra za Cienfuegos. Naime, turisti na Kubi moraju putovati autobusnom kompanijom Viazul, koja svoje karte prodaje u konvertibilnim pesosima. Postoje i druge kompanije, kao što su Astro ili Ómnibus nacionales, ali one po zakonu ne smiju primati strance. A kako im busevi nisu klimatizirani, možda je i bolje da ne primaju. No kako postoji samo jedan bus koji mi odgovara, ne želim ostati bez karte. Međutim, Viazul ima svoj kolodvor u Nuevo Vedadu, koji se nalazi poprilično daleko od mog smještaja, a javni prijevoz do onamo je manjkav. Nadao sam se da će mi Nancy možda ponuditi da ona nazove kolodvor i telefonski rezervira kartu (neki vlasnici casas particulares to i rade), međutim ne izgleda voljna ponuditi mi tu mogućnost. Umjesto toga mi objašnjava da pokušam uzeti neki od taxi colectivosa (to su yank tanks koji voze na stalnim rutama i za par nacionalnih pesosa – možda i centavosa – prebacuju ljude kroz grad; sličan koncept postoji i u Iranu), ali svejedno moram jednim dijelom pješice. Ništa, odlučujem se krenuti pješice, pa ću u prolazu zahaltati neki colectivo, čini se da stalno prolaze...

Krećem po Calle San Lazaro prema zapadu, te ubrzo ulazim u Vedado. Taksiji prolaze, no nisam siguran kojom rutom idu, tako da sam sve skloniji tomu da othodam čitavu dionicu. Vrućina je malo popustila, a i to je prilika da malo bolje vidim udaljenije dijelove grada.

Usput nailazim na jedan od propagandnih murala:



Más unidos y (ne mogu pročitati), defendiendo el socialismo – Ujedinjeniji i (?), u obrani socijalizma. Lijevo je grb CDR-a, Vijeća obrane revolucije, što su lokalne kvartovske organizacije koje služe za zaštitu revolucionarnih vrijednosti, a procjenjuje se da je oko 75% Kubanaca učlanjeno u njih. Moto im je „Revolucija u svakoj četvrti“, a zadaća im je motrenje lokalnog stanovništva i promatranje kontrarevolucionarnih aktivnosti. Iako sve to zvuči vrlo totalitaristički, CDR-ovi se zapravo i dosta angažiraju oko praktičnih problema, radnih akcija, akcija solidarnosti, kampanja cijepljenja, organizacije evakuacije u slučaju izvanrednih događaja, društvenih priredbi...

Slika propagandnih murala i plakata bit će još puno u nastavku putopisa.

Uspinjem se do kraja Calle San Lazaro, gdje se nalazi havansko sveučilište:



Sveučilište je osnovano 1728. kao jedno od prvih u Americi, a 1842. postalo je sekularnim. U sadašnjoj se zgradi nalazi od 1902. i danas ima 15 fakulteta. U vrijeme Batiste bilo je središte revolucionarne djelatnosti, te ga je on 1956. zatvorio. Otvoreno je ponovno poslije Revolucije, ali uz ideološku čistku.

Odustao sam posve od taksija, skrećem lijevo i ubrzo dolazim do bolnice Calixto García, gdje me čeka Cheov citat:



„Ali milijune puta više vrijedi život jednog ljudskog bića nego sva imovina najbogatijeg čovjeka na svijetu.“

Doduše, Che se baš nije toga držao prilikom egzekucije Batistinih oficira nakon ulaska u Havanu 1959., kada su isti po kratkom postupku smaknuti.

Na slici je naravno i Fidel.

Nastavljam prema jugu-jugozapadu, te nakon nekog vremena izlazim na Plaza de la Revolución. Ovaj golemi trg projektiran je još 1920-ih i do Revolucije se zvao Plaza Civica. Bio je zamišljen kao novo prometno čvorište Havane, u stilu pariškog Place de l'Étoile. Međutim, s obzirom da je danas okružen socrealističkim državnim zgradama, mnogo više liči na ogromne sovjetske ploščadi. 31. je najveći trg na svijetu, s površinom od 72 000 m2. Na njemu se često održavaju javni mitinzi, a ovdje je u siječnju 1998. i papa Ivan Pavao II. služio svetu misu pred oko milijun ljudi.

Na sjevernoj strani trga nalaze se dva portreta izrađena od čeličnih profila:



S lijeve strane, na zgradi Ministarstva unutrašnjih poslova nalazi se portret Che Guevare, s njegovim čuvenim „Hasta la victoria siempre“ (Uvijek do pobjede). Desno, na zgradi telekomunikacija, 2009. godine dodan je portret Camila Cienfuegosa, uz riječi „Vas bien, Fidel“ (Ide ti dobro, Fidel).

I dok je većina ljudi barem marginalno upoznata s postojanjem Che Guevare (ako ništa, onda zahvaljujući legendarnoj slici Alberta Korde koja je postala najprepoznatljivijom fotografijom na svijetu), Camilo Cienfuegos nije pretjerano poznat široj javnosti. Cienfuegos je bio antibatistički aktivist koji je zbog svoje djelatnosti u protestima bio na meti policije, a kako u to vrijeme nije bio zaposlen (zbog nedostatka sredstava morao je odustati od studija) otišao je prvo u SAD, odakle je prognan u Meksiko nakon što mu je istekla dozvola boravka. U Meksiku je susreo Fidela Castra te se pridružio njegovoj skupini od 82 ljudi koji su na jahti Granma isplovili prema Kubi kako bi pokrenuli oružanu pobunu. Prema anegdoti, bio je zadnji koji se ukrcao na Granmu, a i to samo zato što je bio mršav i nije zauzimao puno mjesta.

U revolucionarnim borbama Cienfuegos se pokazao kao vješt i sposoban borac, te je zajedno s Cheom vodio borbu za Santa Claru, čijim je padom postignuta odlučujuća pobjeda u rušenju Batiste. Nakon Revolucije zauzimao je visoke položaje u vojsci i angažirao se oko agrarne reforme. No ne zadugo. 28. listopada 1959. prilikom noćnog leta iz Camagüeya u Havanu njegov avion je nestao. Pretpostavlja se da se srušio u more. Neki su čak tvrdili da je ubijen prema Castrovoj naredbi, budući da je bio vrlo omiljen, te kao takav smatran potencijalnom opasnošću za Fidelovo vodstvo, no ozbiljniji povjesničari odbacuju takve optužbe. Vjerojatno je bio posrijedi tehnički kvar na avionu, ili ga je pak oborio kubanski lovac koji je greškom mislio da je riječ o stranom špijunskom avionu.

Nije sasvim jasan politički kurs koji je Cienfuegos zauzimao. Bio je manje dogmatičan od Castra i Guevare, a potjecao je iz obitelji španjolskih anarhista. Pitanje je kako bi se kubanska politika dalje razvijala da je Cienfuegos ostao živ i nastavio utjecati na državnu politiku.

Rečenica napisana ispod njegovog portreta potječe iz doba prvog Castrovog govora u Havani nakon Revolucije, kada se on, tražeći povratnu informaciju od svojih suboraca, okrenuo Cienfuegosu koji je stajao iza njega i pomalo nesigurno ga upitao „¿Voy bien, Camilo?“, na što je ovaj sa širokim osmijehom odgovorio „Vas bien, Fidel“.

Nasuprot tim dvama portretima, na sredini Plaza de la Revolución nalazi se Memorial a José Martí:



109 metara visoka građevina najviša je u Havani, a na njenom se vrhu nalazi i vidikovac. Ima oblik petokrake zvijezde, građena je od mramora s Isle de la Juventud u razdoblju 1953-1958., a u njoj se nalazi muzej posvećen Joséu Martíju. Ispred zgrade je 18 metara visok Martíjev kip. Zanimljivo je da je projekt koji je prihvaćen bio tek treći na natječaju. Razlog odabira bio je taj što je njegov arhitekt bio Batistin osobni prijatelj.

José Julián Martí Pérez, nazvan „Apostolom kubanske nezavisnosti“, bio je pjesnik, esejist, novinar, revolucionarni filozof, prevoditelj, profesor, izdavač i politički teoretičar. Moglo bi se dakle reći da je bio prilično značajna ličnost svoga vremena. Laughing Rođen je 28. siječnja 1853. u Havani, kao najstarije od osmero djece, te ujedno jedini sin. Zarana je pokazivao sklonost progresivnim idejama, te ga je već kao 12-godišnjaka iznimno potresla Lincolnova smrt. Kada je imao 15 godina izbio je prvi kubanski rat za nezavisnost (Desetogodišnji rat). Premlad da bi se borio, Martí je svoju podršku izražavao pišući pjesme o nezavisnosti i slobodi Kube. U dobi od 16 godina završio je u zatvoru zbog pisma koje je napisao prijatelju koji se priključio španjolskoj kolonijalnoj vojsci. Optužen je za izdaju i osuđen na 6 godina zatvora. No u zatvoru se razbolio, a kako je još uvijek bio maloljetan, kazna mu je smanjena, te je umjesto toga protjeran u Španjolsku, u nadi da će boravak ondje pozitivno djelovati na njegovu lojalnost Španjolskoj. Umjesto toga, Martí je iskoristio svoj boravak u Španjolskoj da popularizira ideju kubanske nezavisnosti u metropoli, gdje mnogi građani nisu bili ni svjesni kolonijalne brutalnosti. Nakon što je 1873. proglašena prva Španjolska Republika, u čijem je proglašenju bilo navedeno da je Kuba neodvojivi dio Španjolske, Martí je reagirao esejem Španjolska Republika i kubanska revolucija u kojem je ukazao na licemjerje parlamentarnih zastupnika koji Kubi odriču pravo na ono što su upravo sami proglasili – slobodu.

1874. diplomirao je pravo, da bi potom napustio Španjolsku i otišao u Meksiko (budući da na Kubu nije i dalje smio). S početkom građanskog rata u Meksiku Martí kritizira Porfiria Díaza te se sve više angažira u radničkim krugovima. Ipak, nakon 2 godine zakratko se vraća na Kubu pod lažnim identitetom, ali ubrzo odlazi u Gvatemalu, u to vrijeme vrlo progresivnu. Zapošljava se na sveučilištu, ali i dalje neumorno traži podršku za kubansku neovisnost. Nakon što je Desetogodišnji rat završio, Martí kritizira Sporazum iz Zanjóna, kojim nije postignuto ništa značajno. Ponovno se zakratko vraća na Kubu, potom odlazi u New York i Venezuelu. U Venezueli piše, radi kao novinar i prevodi. Usput neumorno i dalje zagovara ideju neovisnosti Kube. No kada su 1884. Máximo Gómez i Antonio Maceo htjeli započeti novi napad na Španjolce, Martí se nije slagao. Tvrdio je da rat treba biti pažljivo isplaniran i da je još prerano.

1891. se vraća u New York, a ubrzo nakon toga dolazi mu i supruga sa sinom. No kako je bila nezadovoljna činjenicom da joj suprug više vremena posvećuje kubanskoj nezavisnosti nego svojoj obitelji, napustila ga je i vratila se na Kubu. Martí ju više nikad neće vidjeti.

Unatoč osobnoj tragediji, Martí nastavlja putovati po Srednjoj Americi i Karibima, kako bi propagirao svoje ideje. Drži govore pred Kubancima u svim tim zemljama, prikuplja novac i oružje za novu revoluciju. Konačno, početkom 1895. u dogovoru s Máximom Gómezom, generalom dominikanskog porijekla, Martí kreće iz Dominikanske Republike i iskrcava se na krajnjem istoku Kube, gdje je rat već započeo, pod vodstvom braće Maceo. Nažalost. Martí će ubrzo poginuti u Bitci kod Dos Ríosa. Za to je dijelom i sâm kriv – u bitku je išao na bijelom konju, odjeven  u crni kaput, što ga je učinilo lakom metom. Prilično glupa i besmislena smrt za nekog tko je bio takav velikan u drugim aspektima. Da je poživio vjerojatno bi postao prvim predsjednikom Republike Kube, ovako je bio samo jedan mučenik više, ali je to pridonijelo njegovom kultnom statusu. Pokopan je na groblju u Santiagu de Cuba – ali o tome ćemo kad dođemo dotamo.

Prelazim Plaza de la Revolución i nastavljam na jug. Ovaj dio grada više nije pokriven kartom koju imam, tako da se krećem po osjećaju. U jednom trenutku nailazim na jednu širu ulicu i zaključujem da bih skrenuvši nadesno mogao doći do terminala. No varam se. Šećem kroz naselje koje izgleda kao zapuštenije američko predgrađe i razmišljam da li da nekoga pitam ili da se pouzdam u vlastiti instinkt. Pogađate što odabirem. Laughing

Nakon skoro kilometra ulica lagano skreće, a ja izlazim na jednu veću ulicu, za koju vidim da se zove Calle 26 (u Vedadu su ulice uglavnom nazvane po brojevima i slovima), a prema podacima koje imam, na njoj bi se trebao nalaziti terminal. Još oko kilometar vijuganja i dolazim do terminala, koji se nalazi nasuprot havanskog zoološkog vrta. Terminal je prilično neugledan – više mi liči na ambulantu nego na kolodvor. Objašnjavam liku u predvorju što trebam, potom me on upućuje sa nekom ženskom koja bi mi trebala prodati karte na blagajnu. Karta je obični komadić papira na koji se žigom lupi špranca koja sadrži mjesto za odredište i datum (s tim da se oboje upisuje ručno). Potom se moram vratiti do onog tipa u predvorje da mi on dadne rezervaciju za sjedalo, tj. da mi jednostavno na kartu nadopiše još jedan broj koji bi valjda trebao označavati sjedalo. Kaže mi još da budem na kolodvoru najkasnije pola sata prije polaska.

Sad sam zbrinut za iduća dva dana što se tiče putovanja (još moram samo srediti spavanje u Cienfuegosu) i mogu se vratiti u grad. Ovaj puta ne mislim ići pješke, već uzimam taksi. Da, naplaćuje mi 10 CUC-a, ali takva je cijena, premda je se ne bi ni Zagreb postidio. Vozi me uz groblje Cristóbal Colón, havanski nekropolis s preko 800 000 grobova na površini od 57 hektara. Nastavljamo po Avenida Salvador Allende, pa skrećemo na Zanja, Padre Varela...i evo nas pred casom particular. Odlazim se još malo pofriškati, no kako sam se dogovorio da večera bude u 9, imam još malo vremena da se spustim do Malecóna i okinem par fotki u zalazak sunca:









Kao što vidite, mnogo je živahnije nego jutros. Ubrzo bi trebao početi i karneval, tako da ga možda kasnije večeras vidim.

Vraćam se kući taman pred večeru. Na Nancyno pitanje kako sam na kraju došao do kolodvora odgovaram da sam se prošetao, na što ona skoro pada u nesvijest. Očito Kubancima nije jasno zašto bi netko hodao ako ne mora. Pogotovo turisti. Iako je hodanje upravo ono što su Kubanci radili godinama, pogotovo u vrijeme tzv. Specijalnog perioda devedesetih, kada je vladala nestašica nafte.

Za večeru je piletina, s uobičajenim dijapazonom priloga koji sam već opisao. Budući da toga ima jako puno, a ja baš i nisam pretjerano gladan od te vrućine, ostavljam poveći dio toga na tanjuru. Ispričavam se Nancy, koja mi začuđeno kaže „¡Tu comes poquito!“ (Jedeš majušno!) Razmišljam kako je to obično tendencija u zemljama koje su u prošlosti iskusile nestašice hrane i glad, ta želja da se posjetitelja zatrpa hranom, da mu se pokaže da se ima.

Uz večeru dobivam i sok od guave, koji je manje sladak od mangovog, dosta je vodenast, ali fino osvježava. Za desert imam neki desert od kokosa, koji je žitke konstitucije, a jede se zajedno s kriškama žutog polutvrdog sira (sličnog npr. kačkavalju), tako da se slankastost sira sljubljuje s intenzivnom slatkoćom kokosa.

Također uz večeru po prvi puta imam priliku probati Cristal, lokalnu kubansku pivu, jednu od dvije najprisutnije (druga je Bucanero). Budući da to ne ulazi u redovnu cijenu večere, računa se dodatnih 1,5 CUC. Ne možeš na Kubi ništa dobiti besplatno...

Navečer se odlučujem još malo prošetati do grada i po mogućnosti sjesti u onu pivnicu na Plazi Vieji, htio bih vidjeti kakva im je piva. Ostavljam sve suvišne stvari kod kuće – uzimam tek mobitel (iako mi ni on ne treba) i nekih desetak CUC-a. Iako nema baš puno kriminala, ako se mogu pokušati uklopiti, zašto ne? I doista, dok šećem prema Staroj Havani ne primjećujem previše pogleda niti mi itko pristupa. U mraku izgledam kao Kubanac. Možda malo šminkerskiji Kubanac, ali ipak.

Nakon nekih pola sata stižem u pivnicu, ali onda moram čekati još nekih petnaestak minuta da me netko primijeti i posluži. Već poprilično umirem od žeđi, a piva baš i ne taži najbolje žeđ. Ipak ju ispijam, malo je pregorka za moj ukus, te se potom, budući da me počeo shrvavati umor, upućujem natrag kući, zaobilaznim putem, preko Plaza San Francisco de Asís. Možda pronađem koji bici-taksi, za 2 CUC-a bi me trebao prebaciti do kuće. Vidim policajca kako mi maše da priđem. Dolazim, a on me traži putovnicu. Nemam ju, ostavio sam ju u casi particular. To mu i kažem. Nemam nikakvu ispravu kod sebe. Nadam se samo da me to neće uvaliti u probleme. Nisam radio ništa sumnjivo, šetao sam. Pita me gdje mi je casa particular. Kažem mu. On mi potom kaže „6 CUC-a“. Pitam ga za što, misleći da je riječ o nekoj globi zato što nemam isprave. Ali nemam ni to, dao sam novce za pivu. On mi kaže da nije za globu, nego za taksi. Pokušavam mu reći da mi ne treba taksi, eventualno bici-taksi. „Ne može se, Malecón je zatvoren zbog karnevala.“ Ovo mi sve izgleda prilično besmisleno i više mi izgleda kao pokušaj iskamčivanja love, tim više jer uz policajca stoji i par taksista. Još mi nešto pokušavaju objasniti, ali ja se pravim blesav i objašnjavam im da ne razumijem dobro španjolski, te se potom udaljavam preko trga nadajući se da me nitko neće pokušati zaustaviti. I nije.

Izlazim na Obispo i na uglu sa San Ignaciom nailazim na jednog bici-taksista. Pitam ga koliko je do hotela Deauville, malo dalje od mog smještaja. On odmah ustaje i priprema mi mjesto u bici-taksiju. Ponavljam pitanje – koliko? On kaže 5 CUC-a. 5 CUC-a za nešto što bi trebalo koštati najviše 2 CUC-a? Odmahujem glavom i krećem dalje. On nudi 3. I to mi je previše, radije ću hodati. Stranac jesam, ali budala nisam.

Pola sata kasnije sam u smještaju, nakon što na Malecónu nisam vidio ništa od karnevala (osim činjenice da je zatvoren zbog istog i da ljudi šeću posred šesterotračne ceste). Malo prije hotela mi se pokušao napakirati neki lik koji je očito posumnjao da sam stranac, i to s posve nemaštovitim uletom „It's very hot...“, pa onda nakon mog ignoriranja „It's very hot, my friend! Where are you from?“. Srećom, zamaknuo sam za svoj ugao i šmugnuo u casu particular. Dosta gnjavatora za danas. Umoran sam, a i sutra se rano dižem, doručak sam zakazao već u 6.45, još samo tuš, pranje zubi i spavanje...

egerke @ 16:36 |Komentiraj | Komentari: 0
SUBOTA, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se prije 7 ujutro. Unatoč izmorenosti prethodni dan, svejedno nisam uspio otegnuti spavanje. Neka, ovo će biti dug dan, pa je i bolje da rano krenem.

Oblačim se i izlazim iz sobe u kuhinju. Prethodnu večer smo dogovorili da me doručak čeka u 8. Imam još vremena, pa tako izlazim na kuhinjski balkon, kako bih po prvi puta promotrio Havanu po danu.

Ulice su još puste – i inače je promet na Kubi rjeđi nego u Europi ili Americi, jer je broj automobila manji. Pogled na istok, prema starom dijelu grada:



I na drugu stranu – šarene i oronule fasade:



Na slici vidite i bici-taksi, osebujno prijevozno sredstvo, zapravo neku vrstu rikše na nožni pogon, kakvih su puni kubanski gradovi. Vozači ovih vozila ujedno su među najnapornijim individuama na Kubi, jer se poput pirane bacaju na svakog mogućeg turista nadajući se da će zaraditi po koji pesos. Ja sam ih uporno odbijao, osim u nekoliko iznimnih slučajeva.

Još jednom bici-taksi:



Promet je malo živnuo, a pojavili su se i yank tanks:



Unutrašnji hodnik mojeg smještaja – on vodi prema dijelu zgrade gdje su smješteni vlasnici:



Usputni prizor s druge strane ceste:



Dolazi vrijeme doručku. Za početak voćna salata: mango, ananas, papaja i guava. Zatim je tu kava u termosici (u tih ću 17 dana popiti kave koliko nikad u životu), kruh s maslacem i nekim kupovnim pekmezom, sir, a potom mi donose i omlet (koji Kubanci zovu tortilla de huevos – tako da ne mislite da ćete dobiti onu meksičku tortilju), uz koju se nalazi neko voće koje ima okus poput masne dinje, s blago slankastom aromom. Kasnije ću doznati da je posrijedi avokado – jeo sam ga mnogo puta i zapravo mi je ukusan, ali uvijek sam ga jeo u obliku nekakve kreme, nikad ovako. Na ovaj način je poprilično bezukusan. Dobivam i neko pecivo punjeno šunkom i sirom, te naravno svježe iscijeđeni sok od manga. Upravo je mango ono čemu sam se najviše veselio na ovom putovanju – pravi, prirodni, nedavno ubrani mango, a ne ovaj iz naših prodavaonica, koji je ubran poluzreo, potom se povlačio po hladnjačama, da bi ga ovdje prodavali za 12 kn po komadu.

Iako sam oduševljen novim okusima, ispostavit će se da je ovo praktički univerzalni doručak na Kubi, uz tek pokoju varijaciju. Nakon nekoliko dana sam se navikao i postalo mi je poprilično jednolično. Svejedno, hrana je prirodna i zdrava, čak je i kupovni pekmez napravljen bez aditiva.

Nakon doručka uzimam svoju opremu i krećem u grad. Ne mogu nikako zakamuflirati fotoaparat, tako da svojom pojavom stršim i privlačim pažnju lokalaca. Očekivalo bi se da su Kubanci naviknuti na turiste, s obzirom na godišnji broj od oko 3 milijuna ljudi koji posjete Kubu, ali i dalje ćete dobivati neželjenu pažnju. Razlog: novac. Kubancima država subvencionira jako puno toga – imaju besplatno zdravstvo, školstvo, čak i kazališne i sportske ulaznice (jer se kultura i sport smatraju pravom naroda), a subvencionirane su i racionirane namirnice kojima se pokriva između trećine i polovine svakodnevnih potreba kubanske obitelji. No za sve ostalo, potrebno je pribaviti novac. Kada se Kuba devedesetih godina otvorila turizmu, uveden je sustav dvojnih cijena – turisti su robu plaćali po skupljoj cijeni no domaći. Kako bi se i fizički odvojili sustavi plaćanja, stranci su plaćali u američkim dolarima, čija je vrijednost bila otprilike 25 puta veća od vrijednosti nacionalne valute, pesosa. Na taj su način oni koji su radili u djelatnostima povezanima s turizmom lakše dolazili do dolara i ostvarivali viši standard. Oni koji nisu bili te sreće da imaju posao vezan uz turizam, pokušavali su se na razne načine ubaciti u prihode od turizma. Neki radnik u tvornici cigara bi možda neku škartnu cigaru, koja bi zapravo trebala ići u otpad ili barem za osobnu konzumaciju radnikâ, prošvercao i preprodao naivnim turistima. Netko drugi je sklepao bici-taksi i počeo nuditi vožnje turistima. Treći se jednostavno odlučio na lovačke priče kojima pokušava iskamčiti pokoji dolar od samilosnih turista. Ukratko, na Kubi se turisti doživljavaju kao hodajući novac, i to je ono što doista iritira. Ne samo da vrlo često istu robu plaćate 25 puta više od lokalaca (jer je numerička cijena ista, ali valuta je različita), nego možete biti sigurni da ako vam netko priđe na ulici i započne razgovor s vama, to nije tek iz pukog interesa za vas. Odnosno, možda ih i zanima odakle ste, ali ako se upustite u dulji razgovor s njima neminovno će vam ili nešto ponuditi na prodaju, ili će vas zatražiti da im date novac za neki trošak koji si ne mogu priuštiti... Najčešće su to prilično maleni iznosi, sretni su ako im date i jedan dolar, ali stvar je u načelu. Ja sam se unaprijed pripremio na to žicanje i čvrsto odlučio da nemam namjeru dati ni centavosa takvim gnjavatorima. Pobogu, pa njima njihova država jamči više nego meni moja. Iako su nominalne plaće smiješno male (recimo, plaća liječnika je 25 dolara, odnosno 625 pesosa), niski su i svakodnevni troškovi (pola kile subvencionirane racionirane riže košta 25 centavosa, dakle ¼ pesosa). A doista nemam namjeru kroz žicanje financirati njihovu kupovinu luksuzne robe. Ako želiš zarađivati više, pronađi legalan način zarade.

Inače, naziv za profesionalne muljatore koji vam pokušavaju utrapiti neki proizvod (cigare, rum, čak i cure – ili jednostavno za proviziju dovode ljude u neki restoran ili casu particular) jest jineteros – jahači. Unatoč imenu, nisu toliko naporni kao u drugim zemljama. Ako im date do znanja da niste zainteresirani, uglavnom će vas pustiti na miru. Problem je jedino što ih ima mnogo, tako da ih stalno morate odbijati. Prvi dan u Havani bio sam još zelen, pa sam se upustio u nekoliko razgovora s jineterosima, ali sam shvatio da je to popriličan gubitak vremena, tim više što svi vrte uglavnom iste priče („Tu u blizini ima prodavaonica cigara i samo danas je akcija, cigare su u pola cijene, evo, pokazat ću ti...“). Naravno, svi vam se obraćaju s „¡Hola, amigo!“ ili čak na engleskom „My friend!“ (što izgovaraju kao Myfriend, s naglaskom na prvom slogu). Ne jednom mi je došlo da se okrenem i kažem im „Slušaj, ja ti nisam nikakav prijatelj. Ti želiš moj novac, ja ti ga ne želim dati, i to je to. Prestani glumatati.“ No na kraju sam zaključio da je najbolje uopće ne trzati na takva dozivanja. OK, postoji mala šansa da tako propustim neki zanimljivi razgovor, ali opet, s obzirom na već opisani način kako Kubanci govore, pitanje je koliko bih imao koristi od takvog razgovora.

Osim jineterosa, postoje i jineteras, samo što to nisu ženske koje prodaju cigare, rum i slično – već jednostavno ženske koje vam se prikrpaju kako biste ih počastili pićem, odveli ih na neko ekskluzivnije mjesto koje im nije cjenovno dostupno i uživali u njihovom društvu. Nije isključeno da će vam se poneka od njih odužiti i seksom, premda to nije primarni motiv da vam se prikrpaju. Dakle, nije riječ o prostitutkama, već jednostavno o sponzorušama. Neke od njih su i vrlo privlačne, ali hvala lijepa – ne vidim ništa privlačnog u komunikaciji s nekim za koga znam da je tu zbog mog novčanika, a ne mene. No nije rijetkost vidjeti starije Nijemce i Britance u društvu mladih Kubanki. Tko voli...

Izlazim iz kuće i slikam zgradu na uglu prekoputa:



Pogled uz Calle San Lazaro prema zapadu:



I na drugu stranu:



Prevaljujem pedesetak metara i izlazim na Malecón, široku obalnu aveniju koja se proteže 8 km od središta grada na zapad. Pogled prema zapadu:



Na slici se vidi Vedado, zapadni i otmjeniji dio Havane, zajedno s nekoliko nebodera koji su tamo sagrađeni pedesetih godina, u doba kubanske romanse s SAD-om. Najviša zgrada na horizontu je čuveni Edificio Focsa, o kojem će još biti riječi.

Havana ima 2,1 milijun stanovnika, te je, nakon Santo Dominga, drugi najveći grad na Karibima. Nalazi se na onom dijelu kubanske obale koji je najbliži Floridi, a proteže se od dobro zaštićene luke u smjeru zapada. Moguće ju je raščlaniti u nekoliko dijelova: odmah uz samu luku smještena je La Habana Vieja, Stara Havana, kolonijalna jezgra grada. Zapadno od nje prostire se Centro Habana, izgrađen na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. To je dio u kojem se nalazi i moj smještaj. Još zapadnije je Vedado, izgrađen u prvoj polovici 20. st., koji se dijeli na dio koji podsjeća na omanji američki downtown (to je ovo na gornjoj slici), te na zelene rezidencijalne četvrti s obiteljskim kućama. Još zapadnije od Vedada nalaze se Miramar, Playa i Marianao, koji još više podsjećaju na američka predgrađa, a danas je tamo smještena većina veleposlanstava.

Havana je utemeljena 1514. na južnoj obali Kube, da bi unutar idućih 5 godina bila još dvaput premještena, oba puta na lokacije na sjevernoj obali. Od 1519. nalazi se na sadašnjem mjestu. Ime je po svemu sudeći dobila prema taínskom poglavici Habaguanexu, a izvorno puno ime bilo je San Cristóbal de la Habana. U to vrijeme Havana je bila tek uporište za daljnju kolonizaciju Amerike. Međutim, nakon zauzeća Meksika, strateški važan položaj i sigurna luka osigurali su da Havana postane nezaobilazna stanica na putu između Staroga i Novog svijeta. Ovdje su se brodovi s blagom iz Meksika, ali i iz Perua, pregrupirali prije plovidbe preko Atlantika. 1592. dobiva status grada, a 1607. preuzima i funkciju glavnog grada od Santiaga de Cuba. Nadimak joj je „Ključ Novog svijeta i bedem Zapadne Indije“. U 17. st. grad raste i razvija se, te unatoč epidemiji kuge 1649., u kojoj je stradala trećina stanovništva grada, do sredine 18. st. postaje trećim najvećim gradom u Americi (većim od New Yorka). Tijekom Sedmogodišnjeg rata, u lipnju 1762., Havanu su zauzeli Britanci, no kada je već iduće godine rat završio, Havana je razmijenjena za Floridu, koja je dotad bila u španjolskom posjedu. Kako im se to više ne bi ponovilo, Španjolci su dobrano utvrdili Havanu, koja je tako postala najutvrđenijim gradom u Americi. Ulaz u gradsku luku danas čuvaju čak 4 utvrde. 1796. u Havanu su iz Santo Dominga preneseni i posmrtni ostaci Kristofora Kolumba, koji su ovdje ostali do španjolskog gubitka Kube 1898., kada su prebačeni u Sevillu.

Tijekom 19. st. Havanu nazivaju Parizom Antila. 1837. sagrađena je prva željeznička pruga, 51 km između Havane i Bejucala u unutrašnjosti otoka, koja je služila za prijevoz šećera. Kuba je tako postala petom zemljom u svijetu koja je dobila željeznicu. Havana je ujedno bila i jedan od prvih gradova u svijetu koji su dobili tramvaj, 1859. Razvoj se nastavlja u prvoj polovici 20. st., s američkim ulaganjima i turizmom, posebice u razdoblju prohibicije kada je Kuba bila odredište za lokanje jeftinog, a dobrog ruma. Havana postaje bogati grad, s trećom najvećom srednjom klasom na zapadnoj polutci, a u gradu se otvaraju i brojne kockarnice i hoteli u vlasništvu kojekakvih mutnih likova, kao što su Meyer Lansky i Lucky Luciano. Život u Havani u to je vrijeme možda bio bolji nego danas, no bio je i u snažnom kontrastu s ostatkom Kube, osim što je ovisio i o stranom pranju novca.

Nakon Revolucije dolazi do javne stanogradnje i poboljšanja socijalnih službi, no američki embargo i česte nestašice dovode do propadanja. Mnoge zgrade pate od zapuštenosti (to se vidi i na gornjim fotografijama), a tomu ne koristi ni poprilično neugodna vlažna klima, koja uzrokuje brzo propadanje i netom obnovljenih zgrada. 1982. Stara Havana je stavljena na popis Svjetske baštine UNESCO-a, čime je pribavljen i dio novca za obnovu najugroženijih dijelova. No grad je prevelik da bi se obnova mogla oslanjati samo na UNESCO-v novac. Osamdesetih godina gradski povjesničar Eusebio Leal Spengler započeo je vlastitu inicijativu obnove grada. Osnovao je Habaguanex, državnu firmu koja u svom vlasništvu ima hotele, restorane, muzeje i prodavaonice suvenira, a koja ostvareni profit ulaže u obnovu Havane. Za sada je potpuno obnovljena četvrtina Stare Havane, a radovi su često vrlo opsežni (recimo, ispod Plaze Vieje se svojedobno nalazila podzemna garaža koju je dao sagraditi još Batista, a koja je prilikom obnove uklonjena kako bi se trgu vratio izvorni oblik) i vrlo precizni (prilikom obnove konzultira se sva dostupna građa, od spisa, skica, povijesnih knjiga pa sve do starih fotografija, kako bi konačni rezultat bio što vjerniji izvorniku). Budući da obnovom ne želi Staru Havanu pretvoriti u grad muzej, Spengler nastoji da se dio prihoda Habaguanexa (koji iznosi preko 160 milijuna dolara godišnje) investira i u razvitak društvenih sadržaja u tom dijelu grada, pa se tako izdvaja za škole, vrtiće, staračke domove...budući da grad nisu samo zgrade već i ljudi.

Pogled duž Malecóna na istok, prema centru grada:



Na samom rtu vidi se tvrđava Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro.

Pogled na neke od zgrada na Malecónu:





Nekima nije bilo spasa, pa su srušene i njihove parcele stoje prazne. Takva je ova skroz lijevo na drugoj slici. Ispred žute zgrade vidite smeđu ploču, koja označava da se zgrada renovira.

Kao što se može vidjeti, Malecón je prazan. Tek tu i tamo koji džoger. Hodam prema istoku, kad mi u jednom času prilazi moj prvi jinetero. „Hello, my friend. Where are you from? Are you interested in buying cigars?“. Pristojno ga otpiljujem i imam osjećaj da sam prilično glatko to prošao. Prema najavama koje sam čitao očekivao sam da će biti naporniji. No, kako rekoh, kasnije ću shvatiti da se napor krije u brojnosti, ne toliko u nasrtljivosti pojedinaca.

Skrećem desno u Avenidu de Italia, koja me vodi podalje od Malecóna:



Pogled unatrag:



Malo kolonijalne arhitekture:



Ova fotografija je zgodan pregled kubanskog voznog parka:



Yank tank, Lada, neki kineski auto (Geely?) i naprijed neki stariji japanski. Velika bijela zgrada krajnje desno je art deco zgrada u kojoj se nalazi Teatro América.

Evo nas na semaforu ispred Teatra América, još malo automobila:



Skrećem u Calle Neptuno i nastavljam na istok prema Habani Vieji. Tražim mjesto gdje ću promijeniti novac. Evo me na rubu Parque Central, pogled prema Hotelu Inglaterra i Gran Teatru de La Habana:



Pored je i Hotel Telégrafo, jedan od Habaguanexovih hotela:



Prolazim pored mjesta na kojem bi u mom vodiču trebala biti Cadeca (Casa de cámbio – državna mjenjačnica), ali tamo nema ničega. Nastavljam stoga prema centru, točnije prema Calle Obispo, gdje bi se trebalo nalaziti više mjenjačnica.

Calle Obispo jest glavna ulica Stare Havane, ali ne izgleda pretjerano monumentalno:



Naravno da sam i ovdje uletio u ralje jednom jineteru, koji mi je prvi poveo priču o prodavaonici cigara ovdje u susjedstvu koja eto baš danas ima posebnu ponudu. Pošao sam s njim dio puta, a onda sam mu objasnio da ja osobno ne pušim cigare, da ih namjeravam doduše kupiti za poklon, ali kako sam tek došao na Kubu i namjeravam landrati okolo po otoku idućih dva tjedna, radije ću ih kupiti po povratku u Havanu, kako se ne bi bezrazložno oštetile. Hvala i doviđenja. Nije baš izgledao zadovoljno, ali se pomirio s mojom odlukom. Budući da smo skrenuli jedan blok južnije od Obispa, u malo neugledniji predio, vraćam se do Obispa i pronalazim Cadecu. Ovdje se po prvi puta susrećem s kubanskom institucijom čekanja u redovima. Naime, kako bi se izbjegle nepotrebne gužve, dosta prodavaonica i inih gospodarskih objekata ima na ulazu zaštitara koji pušta jednu po jednu mušteriju unutra, kako netko od onih koji su već unutra obave svoj posao. Red za čekanje često je kaotičan, no zna se tko je zadnji (prva stvar koju ljudi naprave kada dođu u red jest pitanje „¿El último?“, kako bi znali iza koga su oni na redu).

Ubrzo dolazi i moj red, ulazim. E sad, zašto ja uopće moram mijenjati novce, kad sam rekao da turisti mogu plaćati i dolarima? Zato što više ne mogu. Mogli su do 2003., kada je američki dolar, kao odgovor na Bushevo postroženje sankcija prema Kubi, izbačen iz upotrebe, a umjesto njega uveden je tzv. konvertibilni pesos (ime je ironično, budući da ga nigdje izvan Kube ne možete nabaviti, što znači da nije konvertibilan), u omjeru 1:1 prema dolaru (zato neki Kubanci danas i konvertibilni pesos zovu jednostavno dolar). Tako na Kubi postoje dva pesosa: prvi se naziva moneda nacional , nacionalna valuta, i oznaka mu je CUP, drugi je konvertibilni pesos, kojemu je oznaka CUC. Zato se često u slengu i kaže cuc (čita se „kuk“) za konvertibilne pesose. Dvije valute se razlikuju izgledom, ali i stanjem novčanica (nacionalni pesosi su prilično dotrajaliji). No kod kovanica, ako ste nepažljivi, može doći do zabune. Ima naravno prodavača koji vas prevare, pa vam umjesto u CUC-ovima kusur vrate u nacionalnim pesosima, čime vas mogu zakinuti 25 puta. Meni se srećom to dogodilo samo jednom, kada sam umjesto 1 CUC-a dobio kovanicu od 3 CUP-a, što znači da sam zakinut samo 8 puta.

Osim što je dolar izbačen iz upotrebe, na zamjenu dolara mjenjačnica će vam naplatiti još 10% kazne uz redovnu proviziju, tako da se na Kubu definitivno ne isplati nositi američke dolare. Ja sam nosio kanadske dolare, koje mi je frend svojedobno dao jer mi je nešto dugovao, a nije ih se mogao riješiti, ali i eure. Sve u svemu, ponio sam 1060 kanadskih dolara i još 500 eura.

Mijenjam 350 kanadskih dolara i dobivam oko 320 CUC-a. Naravno, prije promjene moram dati putovnicu, sve je vrlo birokratizirano. Činovnica preda mnom dvaput broji novac, kako bih se uvjerio da je sve u redu i da je cifra točna. Napokon sam gotov, spremam novac i financijski sam sposoban da se otisnem u kupoprodajne transakcije s Kubancima.

Vraćam se na Obispo, gdje nalijećem na još jednog jinetera s cigarama. Kažem mu da sam maloprije razgovarao s njegovim kolegom i da doviđenja. Nakon kojih stotinjak metara skrećem lijevo prema katedrali.

Ona se nalazi na Plaza de la Catedral:



Trg potječe iz 18. st. i dobar je arhitekturalni primjer kubanskog baroka. Sa zapadne strane trga nalazi se Palacio de los Marqueses de Aguas Claras, barokna palača dovršena 1760.:



Trgom dominira katedrala Djevice Marije od Bezgrešnog začeća, nazvana katkada i katedralom Sv. Kristofora (San Cristóbal de la Habana):



Gradila se gotovo 40 godina, a dovršena je 1787. U gradnji je korišten koraljni kamen, a u zidovima se gdjegdje mogu vidjeti i fosili morskih biljaka i životinja. Tornjevi su namjerno sagrađeni asimetrično, tj. zapadniji uži toranj je takav kako bi s trga lakše mogla otjecati voda koja se ovdje skupljala za jakih kiša (čitav trg je inače sagrađen na močvarnom tlu). Romanopisac Alejo Carpentier svojedobno je katedralu opisao kao „glazbu zapisanu u kamenu“. Upravo su u toj katedrali stotinjak godina počivali i Kolumbovi posmrtni ostaci.

S istočne strane trga je Casa de Lombillo, sagrađena 1741., u kojoj se nekada nalazila pošta, a danas je ured gradskog povjesničara:



Najstarija zgrada na trgu je ona s južne strane, sagrađena 1720. i nazvana Palacio de los Condes de Casa Bayona, u kojoj se danas nalazi Muzej kolonijalne umjetnosti:



To je još i Palacio del Marqués de Arcos:



Odlazim zaviriti u katedralu, ali kako sam ljetno odjeven ne želim previše švrljati unutra, pa ću samo opaliti nekoliko kadrova iz ulaznog dijela:









Nastavljam šetnju i dolazim do Plaza de Armas, drugog i najstarijeg povijesnog trga Stare Havane:





Kao što se vidi, nasred trga je park, a uokolo su prodavači starih knjiga. Trg je inače nastao nedugo nakon utemeljenja grada, 20-ih godina 16. st. Nekoć se zvao Plaza de la Iglesia, po crkvi koje danas više nema, dok je današnje ime dobio u kasnom 16. st. kada ga se koristilo za vojne vježbe.

Nasred trga nalazi se kip Carlosa Manuela de Céspedesa, koji je 1955. zamijenio kip španjolskog kralja Ferdinanda VII.:



Carlos Manuel de Céspedes, nazvan Ocem Domovine, bio je zemljoposjednik, odvjetnik i pjesnik, koji je 10. listopada 1868., u tzv. Kriku iz Yare (Yara je grad na istoku Kube) pozvao na borbu Kubanaca za nezavisnost. Toga jutra okupio je svoje robove i, dok su oni čekali da im dadne upute za dnevne dužnosti, objavio im da su odsada slobodni ljudi te ih pozvao da mu se pridruže u borbi protiv Španjolaca. Iduće godine proglašen je ratnim predsjednikom Kube. Tijekom prvog kubanskog rata za nezavisnost, nazvanog još i Desetogodišnjim ratom, glavni sukob bio je na relaciji između criollosa (Kubanaca rođenih na Kubi) potpomognutih mulatima i oslobođenim robovima, i peninsularesa („poluotočana“, useljenika iz Španjolske). Prvi su bili koncentrirani na istoku otoka, a potonji na zapadu.

1873. de Céspedes je postao žrtvom frakcionaških borbi, te je smijenjen. Novo pobunjeničko čelništvo nije mu dopustilo da pobjegne iz zemlje, niti mu je pružilo zaštitu pred Španjolcima. Stoga se morao skrivati u planinama, gdje je iduće godine i ubijen. 4 godine kasnije rat je okončan Sporazumom iz Zanjóna, kojim se nije postiglo mnogo – robovi koji su se borili na strani pobunjenika amnestirani su i mogli su ostati slobodni, ali ropstvo nije ukinuto, niti je Kuba postala nezavisnom.

Zanimljivo je da je de Céspedes imao ukupno sedmero djece s tri različite žene, od toga dva sina imenom Oscar. Naime, drugi Oscar dobio je ime po prvome, kojega su strijeljali Španjolci, budući da su de Céspedesu dali ultimatum da se odrekne svog položaja predsjednika kubanskih pobunjenika, ili će mu ubiti sina. De Céspedes je odgovorio kako Oscar nije njegov jedini sin, jer su i svi pali u borbi za slobodu Kube njegovi sinovi. Njegov drugi sin, Carlos Manuel de Céspedes y Quesada, bio je 1930-ih predsjednik Kube.

Na istočnoj strani trga danas se nalazi Museo el Templete:



Na ovom se mjestu nalazilo drvo ceiba (nalazi se i danas, ali ne isto) pod kojim je u studenom 1519. služena prva sveta misa u Havani.

S druge strane luke vidi se tvrđava San Carlos de la Cabaña:



A na samom trgu je Castillo de la Real Fuerza:





Ova tvrđava, građena od 1558. do 1577., jedna je od najstarijih u Americi. Danas se u njoj nalazi Muzej plovidbe.

Zapadnom stranom trga dominira Palacio de los Capitanes Generales:



Ovdje su od 1791. boravili španjolski upravitelji Kube, zatim američki vojni upravitelji, pa je potom jedno kraće vrijeme bila predsjedničkom palačom. Od 1968. u zgradi se nalazi Muzej grada.

Odlazim s Plaza de Armas i nastavljam po obnovljenoj Calle Mercaderes:



U jednom minijaturnom parku nalazi se kip Simóna Bolivara, borca za dekolonizaciju Južne Amerike:



A tu je i podsjećanje na čovjeka koji je želio biti Bolivarov nasljednik:



Chávez i Venezuela na Kubi su izuzetno cijenjeni. Venezuela je Kubu izvukla iz teške ekonomske krize u koju je upala nakon što je 1991. propao SSSR, a Kuba ostala bez nafte koju joj je dotada SSSR vrlo povoljno prodavao. Tek kada je na vlast u Venezueli došao Hugo Chávez stvari su se za Kubu poboljšale. Danas Venezuela Kubi isporučuje 90 tisuća barela nafte dnevno, što je oko 3,5% ukupne venezuelanske proizvodnje. Zauzvrat, Kuba Venezueli šalje medicinsko osoblje i učitelje, pogotovo u siromašnija područja. Također, oko 100 000 Venezuelanaca dosada je putovalo na Kubu zbog raznih medicinskih zahvata – uključujući i samog Cháveza koji se od karcinoma liječio upravo na Kubi.

Pogled na Calle Mercaderes prema Plazi Vieji prije no što skrenem lijevo:



I niz Calle Amargura:



Izlazim potom na Plaza de San Francisco de Asís:



Na trgu se svojedobno nalazila tržnica, koja je kasnije premještena zato što je buka smetala redovnicima iz franjevačkog samostana s južne strane trga. Crkva koju vidite na slici nije u funkciji od 1840-ih, u njoj i samostanu koji je pored održavaju se koncerti, a od 1994. tu je i Muzej vjerske umjetnosti.

S druge strane trga je Lonja del Comercio, nekadašnja burza, a danas uredska zgrada:



Na trgu se nalazi i Fuente de los Leones, fontana iz 1836.:



Pogled na zapadnu stranu trga:



Na istočnoj strani je terminal za turističke brodove:



Mala žuta vozila koja vidite pred njima su coco taxiji, neka vrsta kubanskih tuk-tuka. Nisam ih imao prilike iskušati.

Ovdje mi počinje zvoniti mobitel. Naime, mene su već prethodnu večer Jorge i Nancy pitali koja je moja ruta Kubom, te sam im nabrojao neke od gradova, pa mi je Nancy dala vizitke i brojeve od nekih casas particulares u tim gradovima. Budući da su pozivi jako skupi (oko 20 kn po minuti) poslao sam poruku prvom potencijalnom domaćinu, Osmanyju u Cienfuegosu. I sada me on zove. Ništa, čekam da prestane zvoniti, pa mu šaljem poruku da ne mogu razgovarati i neka mi odgovori porukom. No dok to napišem, ovaj uporno još nekoliko puta zove. Na kraju mu uspijem poslati poruku, ali ne dobivam odgovor. Odgovorit će mi tek sutradan.

Nastavljam na jug po Calle Oficios. Ubrzo nalijećem na još jednog jinetera. I ovaj nudi cigare, s tim da je prodavaonica o kojoj govori sada praktički pored nas. Objašnjavam mu da nemam namjeru danas kupovati cigare, čak i ako je akcija, i tip me pušta. No ovaj put ne otprve. Budući da stajem kako bih nešto slikao, on to shvaća kao da se premišljam, pa me opet pokušava nagovoriti. Srećom, naišao je neki drugi turist pa se prebacuje na njega.

A slikao sam ovo:



Coche Mambí, vagon sagrađen 1900. u SAD-u i dopremljen na Kubu 1912., bivši je predsjednički vagon. Ulaz u njega je besplatan, ali u to je vrijeme bio zatvoren.

I potom skrećem desno i dolazim na Plazu Vieju:



Zanimljivo je da se ovaj trg (u prijevodu Stari trg) nekoć zvao Plaza Nueva (Novi trg). Ispod njega se nalazila ona već spomenuta podzemna garaža.

Zapadna strana trga, s pivnicom La Factoria Plaza Vieja u žutoj zgradi:



Središnja fontana i sjeverozapadni kut trga:



Južna strana, s umjetničkim centrom La Casona i Muzejom igraćih karata:



U ovoj se zgradi nalazi camera obscura – naprava koja omogućava panoramske poglede na Havanu:



Na jugoistočnom uglu trga je Palacio Cueto, zgrada koja je najbolji primjer secesije u Havani, trenutno u procesu obnove:



Napuštam Plazu Vieju i krećem na zapad po Calle Brasil:



(u daljini se vidi kupola havanskog Kapitola, o kojem će još biti riječi)

Calle Brasil je u svom središnjem dijelu poprilično raskopana, pa treba vremena da dođem do Plaza del Cristo, gdje se nalazi župna crkva Sv. Krista od Dobrog Putovanja (eto, ta mi treba Laughing ), sagrađena 1732.:



Zgrade s istočne strane trga:



I još jednom, širi kontekst trga:



Kupujem bocu vode za 75 konvertibilnih centavosa, potom izlazim na Avenidu de las Misiones i krećem prema jugu. Usput slikam jednu od kolonijalnih zgrada:



I približavam se havanskom željezničkom kolodvoru:



Ovo u prvom planu je ostatak negdašnjih gradskih zidina, srušenih 1863., kada se grad počeo širiti.

Kubanske željeznice pamte mnogo sretnije dane od ovih danas, što se vidi u monumentalnoj arhitekturi kolodvorâ. Zanimljiv je povijesni kuriozitet da je Kuba imala željeznicu prije Španjolske. Danas je riječ o jedinoj aktivnoj javnoj željezničkoj mreži na Karibima (dakle, ne računajući kojekakve industrijske željeznice za prijevoz šećera). Ukupna duljina mreže je 4226 km, od čega je elektrificirano svega 140 km. Mreža se pruža uzduž cijelog otoka, od grada Guane u provinciji Pinar del Río na krajnjem zapadu, do Caimanere, nedaleko američke vojne baze u Guantánamskom zaljevu. Od glavne se pruge odvaja nekoliko pobočnih, uključivo i one koje su paralelne s glavnom, a pruga za Trinidad je već 20-ak godina fizički odvojena od mreže jer se srušio most koji ju povezuje s glavnom mrežom. Vozni park je skupljen odasvud, uglavnom iz Kine, Meksika, Kanade i europskih država. Najbolji vlak je Tren Francés, koji se, kao što mu ime kaže, sastoji od starih francuskih vagona s Trans Europe Expressa, a vozi između Havane i Santiaga de Cuba. Put traje 16 sati. Zadnjih godina postignuti su dogovori s Venezuelom o obnovi infrastrukture, kako bi se prosječna brzina s mizernih 40 km/h podigla na 100 km/h, a ujedno je potpisan i ugovor o kupnji 200 putničkih i 550 teretnih vagona od Irana.

Upravo zbog katastrofalno sporih i neudobnih željeznica po Kubi, uz jednu iznimku, nisam koristio to prijevozno sredstvo. No zavirio sam u havanski kolodvor – mračna i zapuštena čekaonica, vozni red ispisan na papiru, brojni vlakovi otkazani...

Nastavljam istočno i dolazim do bivših lučkih skladišta u kojima je danas natkrivena tržnica, a ispred njih se nalazi ovaj niz starih obnovljenih parnjača:



Vraćam se prema Plaza de San Francisco de Asís, gdje se zakratko sjedam odmoriti. Potom krećem dalje po Calle Amargura i zastajem nakratko u Museo del Chocolate, što, unatoč imenu, je ipak više kafić nego muzej. Uzimam jednu čašu hladne čokolade na uličnom prozoru kafića i nastavljam šetnju. Ironično, Calle Amargura znači Ulica gorčine, premda iskonska čokolada doista i jest gorka.

Nakon još malo muvanja po Plazi Vieji odlazim po Calle San Ignácio na sjever, do ugla s Obispom, gdje se nalazi turistička agencija. Sutra želim poduzeti izlet u Valle de Viñales, a to će mi biti praktičnije ako uplatim turistički aranžman nego ako idem u vlastitoj režiji. Žena u agenciji me šalje u obližnji hotel Ambos Mundos, budući da je ovo zapravo samo informativni ured. Ujedno mi kaže i cijenu aranžmana – 59 CUC-a, s prijevozom, ulaznicama i ručkom. Odlazim do hotela na susjednom uglu, pronalazim šalter u predvorju, no potom čekam 15-ak minuta dok neki Talijani isplaniraju neki svoj izlet. Naposljetku dolazim na red, te uz neke manje komplikacije (nije ta agencija koju sam mislio, već neka druga) uplaćujem aranžman za sutra i dobivam običnu priznanicu koja mi treba služiti sutra ujutro kao potvrda na ulasku u bus. Moram se samo nacrtati u pola 8 ujutro ispred hotela Deauville, koji je 5 minuta hoda od mog smještaja, budući da bus kruži po havanskim hotelima i skuplja ljude.

Vraćam se Obispom prema zapadu i usput slikam unutrašnjost jedne muzejske ljekarne:



Izlazim iz Stare Havane na Prado. Službeno nazvan Paseo Martí, Prado je prva ulica izgrađena izvan gradskih zidina, u razdoblju od 1770. do 1830-ih. Ujedno je bio i prva popločena ulica u Havani. Ideja je bila napraviti široki gradski bulevar sličan onima u Parizu i Barceloni. Procijenite sami koliko se u tome uspjelo:



Na sredini je široka promenada koja je ujedno prava pozornica gradskog života, malo mondenija nego Malecón. S obiju strana nalaze se po dvije prometne trake, a rubove Prada omeđuje prava retrospektiva kubanske eklektične arhitekture 19. st.:



(da, zgrada s desne strane je kino)



Kao što vidite, ima i suvremenijih interpolacija iz postrevolucionarnog doba.

Još malo:



Pogled unazad prema Kapitolu, s drugog kraja Prada:



Zgrada nalijevo je doživjela tužnu sudbinu mnogih velebnih havanskih zgrada – nakon Revolucije je propala do te mjere da se urušila. Sad ju obnavljaju.

Prolazim kroz Parque de los Enamorados (Park zaljubljenih), gdje se nalaze ostaci Cárcela (zatvora Tacón) u kojem su robijali mnogi kubanski domoljubi, te dolazim do bivše predsjedničke palače u kojoj je danas smješten Muzej Revolucije:



Zgrada je građena od 1913-1920., a unutrašnjost joj je uresila između ostalih i poznata njujorška draguljarnica Tiffany's. Muzeju ću posvetiti pažnju jedan od idućih dana, sada samo prolazim pored njega. Ispred se nalazi još jedan dio gradskog zida i tenk SAU-100 koji je koristio Castro u bitci u Zaljevu svinja. Iza je Iglesia de Santo Angel Custodio (Crkva Sv. Anđela čuvara):



Nastavljam uz kompleks muzeja, odbijam još nekoliko pokušaja razgovora, a onda pokušavam slikati paviljon Granma, koji se nalazi iza muzeja. I tom času pored mene se zaustavlja dvoje Kubanaca, uz uobičajeno pitanje sviđa li mi se muzej. Budući da sam upravo dobio SMS od Ene u kojem mi javlja da su pokopali Kandúra na Jelenovcu, malo sam smeten, te dozvoljavam da mi ovi ukližu. Potvrdno odgovaram, nakon čega slijedi pitanje odakle sam. Nakon što i to odgovorim, dolazi izjava od tipa da njegova sestra (to je ta koja je s njim) ove jeseni, točnije u prosincu, ide u Hrvatsku, jer je ona učiteljica salse i pitaju me kakvo je tamo vrijeme. Kažem im da je hladno i da ima snijega, ali već vidim da ih se neću tako lako riješiti. Sudeći po njenom stasu, ona baš i ne izgleda kao učiteljica salse, bačvasto je građena, kao i velik broj kubanskih crnkinja (zapravo, postotak jako zgodnih žena na Kubi je prilično malen – uglavnom su niske, krivonoge i muče muku s viškom kilograma koji im se nakupljaju na struku i stražnjici). Zanima me koju će mi oni priču prodati. On tvrdi da je glazbenik i da je učio od glazbenika iz Buena Vista Social Cluba, te da mi mogu srediti upad na njihov koncert večeras (većina glazbenika iz Buena Vista Social Cluba su već mrtvi, tako da je i to patka). Naravno da ne mislim popušiti priču, niti ovo dvoje mufljuza omogućiti proviziju, ali ću ipak pustiti da me otprate do mjesta gdje bi koncert trebao biti, večeras u 6.

Riječ je o baru dva ugla dalje, nasuprot kojega se nalazi kuća u kojoj je, prema priči mojih vodiča (ili da ipak upotrijebim izraz „pijavica“?) neko vrijeme boravio Castro. Sumnjičav sam prema tome, budući da nigdje ništa ne piše o tome, ali ipak slikam kuću:



Ulazimo potom u bar, on me upoznaje s nekim starijim glazbenikom, kojega mi predstavlja kao „maestra“, potom sjedamo za stol. Ubrzo se stvara i konobarica. Pristojno odbijam naručiti bilo što, rekavši kako sam samo nakratko ovdje (ne želim riskirati da mi se i ovo dvoje ubace u narudžbu), i začudo konobarica ne stvara probleme oko toga. Potom mi tip daje ceduljicu na kojoj piše da imam pravo na povlašteni upad u bar večeras, traži me samo da mu dam svoje ime. Od toga neće biti neke štete, ionako večeras oko 6 mislim biti negdje drugdje, pa mu mogu dati ime. On zapisuje, zatim mi daje „sretni novčić“ od 3 nacionalna pesosa. Zasad sve ide glatko. No onda sestra počinje svoju tužnu priču kako ima doma dvoje male djece, a nema dovoljno mlijeka za njih (laže, jer sve kubanske obitelji s djecom imaju pravo na besplatno sljedovanje mlijeka), te kako bi me zamolila ako bih joj mogao pomoći oko toga. Ja kažem „Dakle, želite moj novac.“ „Ne, ne želim novac, meni treba samo mlijeko. Ne treba mi novac.“ (Ako trebaš mlijeko, ja ga nemam. Zašto onda pitaš mene?) Lagano pada maska čitavog ovog igrokaza. Učiteljica salse koja tobože ima za kartu do Hrvatske, a nema za kupiti dodatnog mlijeka svojoj djeci. Puštam još malo da vidim dokle će to ići. Evo, kaže, ona tu u blizini zna za ženu koja prodaje mlijeko, pa ako bih mogao poći s njom... Sjajno, sad ću biti nasamo s njom, jer brat ostaje u baru, čeka nas da se vratimo, pa će mi biti lakše otarasiti je se.

Deset metara dalje, ona zaziva neku ženu na balkonu na drugom katu zgrade koja joj ubrzo spušta dvije plastične vrećice s mlijekom (sjećate se toga, kod nas su nestale ranih devedesetih). Ova ih pokazuje meni i kaže da to košta 20 pesosa. E sad je ovo prilika da provjerim na što ona točno misli. 20 nacionalnih pesosa je 80 konvertibilnih centavosa. To mi se čini prejeftino za dvije vrećice mlijeka, s obzirom da sam vodu platio 75 centavosa. 20 CUC-a pak...jest skuplje nego što plaćam sobu u Havani. Pitam ju otvoreno na koje pesose misli. Ona se pravi blesava, vjerojatno čeka da izvadim novce. Ja ne mislim vaditi nikakve novce, samo me zanima smatra li me idiotom. Kaže kako je to jako dobro mlijeko i zato takva cijena. Ja samo inzistiram misli li na 20 nacionalnih ili konvertibilnih pesosa. Onda ona čini ključnu pogrešku – počinje se cjenkati. 15 pesosa. 10 pesosa. 7 pesosa za jednu vrećicu. Očito je dakle da nije riječ o nacionalnim pesosima, jer ne bi toliko spuštala cijenu. OK, komedija je završena, još jedno moje čvrsto „ne“ i ona se vraća na drugu stranu ulice kako bi pokunjeno vratila mlijeko. Koristim tu priliku da šmugnem što dalje, no s druge strane mi iz bara njezin brat veselo maše „Hey, Croácia“. Odmahujem mu i udaljavam se prije nego mu sestra objasni što se dogodilo, ne želim još dodatne probleme.

egerke @ 15:31 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 22, 2015
PETAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nažalost, večer prije mog polaska dobio sam tužnu vijest. Taman negdje oko ponoći uginuo je Kandúr, Enin mačak. Iako smo Ena i ja ovoga proljeća okončali našu trogodišnju vezu, ostali smo u prisnim odnosima, djelomično upravo zahvaljujući Kandúru. Ime sam mu dao ja, prema mađarskoj riječi koja jednostavno znači „mačak“. Kandúr je bio mladi ulični mačak (u trenutku smrti imao je neke 4 godine) koji je navraćao u vrt kuće u kojoj je Ena u proljeće 2012. unajmila stan. Isprva je bio nepovjerljiv, ali Ena ga je počela hraniti, te je pomalo postajao sve pitomiji, počeo se privikavati i na stan, premda je načelno i dalje većinu vremena provodio na ulici. Kada se posve opustio, ispostavilo se da je velika maza. Bio je vrlo flegmatičnog karaktera, nisu ga zanimale igračke i natjeravanje po stanu, uglavnom je većinu vremena jeo i mazio se. Ovoga siječnja nije ga bilo deset dana, da bi se onda pojavio, mršav, izmoren, slab, bez apetita. Zabrinuta Ena ga je odvela veterinaru, gdje se ispostavilo da je pozitivan na FIV (mačju sidu) i FeLV (mačju leukemiju). Svaka od tih bolesti je za sebe poprilično gadna (premda je FIV zapravo relativno benigan, jer sporo napreduje i mačka s njim može doživjeti i poprilično visoku dob), ali zajedno su praktički smrtna presuda. Nismo znali je li ih dobio preko majke ili ih je pokupio negdje na ulici, ali nismo nimalo dvojili da ćemo učiniti sve da ga spasimo. Dali smo ga kastrirati, zaliječili mu upalu usta koju je imao, ostao je tjedan dana kod veterinara na liječenju. Kad se vratio doma, više nije dolazio u obzir povratak na ulicu. Kandúr je tako postao kućni mačak i vrlo se brzo priviknuo na stan, u kojem je nažalost dosta vremena provodio sam, jer je Ena cijele dane bila na poslu. Budući da su nam u veterinarskoj ambulanti rekli da oni ne mogu više puno učiniti, odveli smo ga drugom veterinaru, koji slovi za najboljeg u Zagrebu. Ponovljeni test pokazao je da ipak nema FIV, nego samo FeLV. Krvna slika bila mu je jako slaba, bio je anemičan, u nekoliko je navrata morao primati transfuzije zbog toga što jednostavno nije imao dovoljno eritrocita za normalan promet kisika. Izvađena mu je većina zubi, nekoliko je puta bio na rubu smrti i vraćao se, dobivao sredstvo za poticanje proizvodnje eritrocita, te je napokon početkom lipnja njegova krvna slika izgledala normalno, a i on je sam dobio energiju kakvu nikad nije imao. Činilo se da je nakon dugih tjedana uspona i padova konačno ono najgore iza njega. Ali onda je negdje početkom ljeta počeo naglo kopniti, bivao je sve slabiji, imao je sve manje volje za životom i sve više apatije. U času kad sam ga ja zadnji puta vidio, 7. kolovoza navečer, Ena ga je donijela od veterinara, a on, koji je obično jedva čekao da se otvore vrata transportera da pobjegne van, ostao je ležati unutra, sklupčan u fetalnom položaju. Iako smo oboje mislili da je to samo još jedna od faza, ispostavilo se da se priprema za svoj odlazak. Ena je bila svjesna da su čak i veterinari već pomalo dizali ruke od njega, jednom su čak razmišljali o uspavljivanju i samo ih je Enino inzistiranje od toga odgovorilo, ali sad je očito došao trenutak da se oprostimo od njega. Konačan razlog smrti nije utvrđen, a Kandúra je Ena dva dana kasnije sahranila u jelenovačkoj šumi. S jedne strane mi je žao što nisam bio uz njega u trenutku smrti, s druge strane mi je drago da sam ga ipak zadnji puta vidio dok je još bio živ.

Zbogom, mali moj prijatelju, i sretno na tvom daljnjem putu. Pamtit ću te kao idealnog mačka, mirnog, pristojnog, umiljatog, nezahtjevnog... I nadam se da ti je naša briga olakšala zadnjih pola godine života, kada ti je svaki dan bio poklonjen.

Kandúr:



Eto, u takvom sam tužnom raspoloženju ja krenuo na put. Bilo mi je žao što nisam mogao biti uz Enu u tim trenucima, a jedan od razloga bio je i čisto praktične prirode – naime, ja sam tu zadnju noć prije puta prespavao kod svoje sadašnje cure, Ane, koja živi u Središću, u Novom Zagrebu, odakle mi je ujutro bilo lakše doći do aerodroma. Iako Ani ne bi smetalo da sam otišao tješiti Enu, stvar je bila nezgodna zbog toga što sam se ja morao probuditi oko 5 ujutro, a vijest o Kandúrovoj smrti primio sam oko ponoći, iz čega proizlazi da ne bih puno spavao te noći, a kako me idući dan čekao prekooceanski let trebao sam barem malo odspavati. Iako to i nije bio osobito kvalitetan san – em je bio kratak, em sam bio potresen.

Ujutro odlazimo oboje taksijem do aerodroma. Računam da će nas vožnja koštati nekih 30-ak kn, budući da mi se čini da je udaljenost Središće-aerodrom otprilike jednaka udaljenosti Kvatrić-Kosirnikova, koju sam često prevaljivao kad sam išao Eni. Varam se. Izgleda da je duplo veća, jer cijena ispada 60 kn. Zadnje kune dajem za taksi. Obavljam check-in i predajem prtljagu, a potom sjedamo još u aerodromski kafić, gdje Ana uzima preskupu kavu. Nisam baš neko društvo, u glavi mi je košmar, ona rečenica koju ljudi obično kažu u takvim trenucima, „Učinili ste sve što se mogli“ zvuči nepravedno. Ako netko umre, onda se nikad nije učinilo sve što se moglo, jer „“sve što se moglo“ znači „spriječilo se smrt“. Predbacujem si svoju odgovornost, možda je i prekid s Enom imao neku ulogu u tome, njena se uzrujanost možda prenijela na njega, a to se na njemu manifestiralo kao pogoršanje... Samo želim da se to nije dogodilo, pogotovo ne u ovakvom trenutku, kada ne mogu pomoći ni Eni, budući da ću ju vidjeti tek za mjesec dana, jer ona odlazi na godišnji taman kad se ja vratim. Ana pokazuje zavidnu razinu razumijevanja, svjesna je da mi je teško i nije ljubomorna. Beskrajno sam joj zahvalan na tome. Ana i ja imamo isto zanimljivu i dugu priču, ali njoj ovdje nije mjesto.

Dolazi vrijeme polaska, moram još obaviti sigornosnu kontrolu i granicu, pozdravljam se s Anom i upućujem se polako prema izlazu.

Polijećemo na vrijeme, čak i malo ranije, te letimo prema sjeverozapadu. Pokušavam se pribrati, malo čitam Croatia Airlinesov časopis, malo gledam kroz prozor, taman dok prelijećemo akumulacije na Dravi kod Varaždina. Dolazi hrana, snack zapravo, te se nakon nekih sat i pol približavamo Frankfurtu. Manevar slijetanja je zanimljiv, praktički prelijećemo aerodrom, da bismo potom napravili zaokret od 180° i sletjeli.

Frankfurtski je aerodrom već poslovično ogroman i toga sam svjestan. Dosad su mi najveći aerodromi s kojima sam imao posla briselski (za polijetanje) i istanbulski Atatürk (za slijetanje). Kada sam na briselskom aerodromu tražio izlaz 80 na terminalu 2, mislio sam kako je ogroman, a ovdje ću tražiti izlaz 86 na odjelu C terminala 1. Ali to će uslijediti tek mnogo kasnije. Sada prvo obavljam granicu i podižem prtljagu. Bliži se 10 sati ujutro, a moj let za Havanu polazi u 3 popodne. Odlazim na gornji kat locirati šaltere za check-in. Condor ima čitavu jednu dvoranu za sebe i svoje letove, uglavnom prema egzotičnim destinacijama. Sjedam malo na klupu, nazivam Enu, pokušavam vidjeti kako joj je, razgovaramo malo, ali znam da bilo što što kažem jest samo formalnost, da ništa neće vratiti Kandúra. Svjestan sam da osjeća prazninu, u roku od tri mjeseca ostala je i bez dečka i bez kućnog ljubimca, teško mi je jer sam za ovo prvo sâm odgovoran, ali opet, postoje dobri razlozi zašto je to tako ispalo. Ali ovo drugo nije trebalo biti tako. Kao rastavljeni roditelji koje ujedini smrt djeteta, tako se i mi trenutno osjećamo – Kandúr se prvi puta pojavio na njenom prozoru upravo usred jedne naše prepirke, kao da mu je zadaća bila da nas pomiri i poveže. A sada, kada smo se mi razišli, i on je odlučio otići, ali nas je tom svojom smrću ponovno povezao.

Preda mnom se formira dugačak red, jedan za sve Condorove šaltere. Proteže se daleko u glavnu dvoranu frankfurtskog aerodroma. Ipak, pomiče se relativno brzo. U međuvremenu se na ekranu koji prikazuje samo Condorove letove pojavio i naš let za Havanu, ali uz napomenu da se polijetanje odgađa za 5 sati popodne. No krasno.

Nakon što sam konačno došao do šaltera za check-in žena mi prilikom izdaje ukrcajne propusnice kaže da nešto nije u redu s motorom i da zato polijećemo u 5. Nije baš ugodna stvar za čuti prije prekooceanskog leta, pogotovo ako se načelno i dalje bojiš aviona.

Rasterećen od prtljage lunjam aerodromom, spuštam se na donji kat kako bih prezalogajio neku tjesteninu u Mövenpickovu restoranu. Potom se vraćam natrag gore, nazivam još majku kako bih joj rekao za Kandúra (i ona je pratila cijelu priču otpočetka), a i kako bih se pozdravio za iduća dva tjedna, jer nisam sasvim siguran kako će biti s mrežom na Kubi – čuo sam kojekakve oprečne informacije.

Dok čekam let, vidim da je let za Fort Lauderdale, također Condorov, odgođen za iduće jutro. Pitam se neće li se to možda dogoditi i mom letu ako se kvar ne otkloni. Naposljetku, negdje oko 4, na displeju se pojavljuje toliko žuđena obavijest „Gate C86“. Sad je valjda to konačna potvrda. Nakon još jedne kave u Starbucksu, krećem prema svom izlazu. Nema gužve na provjeri ni na granici, ali ima na izlazu. Uobičajena turistička ekipa, Nijemci i Talijani, a i ponešto Kubanaca. Uočavaju se njihovi svjetloplavi pasoši. Avion je Boeing 767. Moj prvi let širokotrupcem. Sjedalo je 43 F. Budući da je raspored 2-3-2, to bi značilo da sam s desne strane, uz prolaz. Izgleda da ću ipak moći gledati ponešto van...

Konačno nas puštaju u zrakoplov. Tražim svoje mjesto, ali vraga. Slova ne idu po redu, tako da je 43 F zapravo u središnjem nizu sjedala, krajnje desno. Neću moći gledati van. A neću imati ni puno od in-flight entertainmenta, jer nemam svoje slušalice, a stjuardese ih ne dijele. Ništa, barem ću promatrati kartu leta.

Ispred mene je neki krkan koji je naravno spustio naslon bez ikakve uviđavnosti sjedi li netko iza njega, nekmoli netko s dugim nogama. Ovo možda jest širokotrupni avion, ali za noge je jednako skučeno.

Konačno polijećemo. Imam osjećaj da avionu treba puno više da se odlijepi od tla nego svima s kojima sam dosada letio. U jednom času pomislim da će mu pista možda biti prekratka, ali onda konačno uzlijećemo. Vrijeme je da se idućih 10 sati posvetim kunjanju, zurenju u kartu puta i konzumiranju dvaju obroka i pokojeg usputnog besplatnog pića.

Za ručak su neke lazanje, ima čak i salatice, tu je obavezni raženi kruh i neka rolada za desert... Drugi obrok, serviran negdje prije početka slijetanja, je nešto laganiji, ne sjećam se više točno što je bilo. Sjedim dovoljno blizu kuhinjice, pa mogu uživati u mirisima koji se šire iz podgrijane hrane.

Letimo ravno na sjeverozapad, preko Velike Britanije sve do negdje južno od Islanda, pa preko južnog vrha Grenlanda skrećemo na jugozapad, te se preko Nove Škotske i istočne obale SAD-a spuštamo prema Kubi. Opisujemo veliku parabolu na, zbog Zemljine zakrivljenosti, najkraćoj ruti od Frankfurta do Havane. U nekoliko navrata tonem u drijemež, pa se budim. U jednom času krkan preda mnom odlazi na WC. Koristim priliku i dižem mu sjedalo. Kad se vratio, opet pokušava spustiti, ali ja sad čvrsto koljenima upirem u sjedalo i ne dam mu da se makne. Shvatio je poruku i odustaje.

Iako letimo unatrag i tako pratimo Sunce, ipak je ono brže, tako da negdje nad SAD-om konačno pada noć. Taman kad je pilot najavio početak slijetanja, ja opet tonem u drijemež. Nastojim biti što izmoreniji, kako se zbog jet laga ne bih budio prerano, ali tijelo traži odmor.

Iz drijemeža me budi udarac u pistu. Sletjeli smo. Na Kubi smo. Ali sada imamo još desetak minuta rulanja po pistama međunarodnoga aerodroma José Martí dok se konačno ne zaustavimo na stajanci terminala 2. Napokon avion gasi motore, nastaje uobičajena strka, no srećom ja sam odmah blizu stražnjeg izlaza, tako da među prvima izlazim.

Nakon sekundu-dvije, osjećam kako me kubanska klima udara potpunim intenzitetom. Zamislite si da ste ušli u kupaonicu u kojoj se netko upravo tuširao 20 minuta kipućom vodom. E tako izgleda kubanska klima. Temperatura i nije previsoka – 30-35°C – ali vlaga se bliži 100%, čak i ovako kasno navečer. Hodam pistom prema zgradi, gledam uokolo, mutno osvjetljenje, konture palmi, jedan crni zaposlenik aerodroma... Ulazim u zgradu i stajem na red za pregled putovnica. Među prvima. Srećom, jer u avionu nas je bilo tristotinjak, što bi čak i uz nekoliko otvorenih kućica za pregled podrazumijevalo čekanje od 15-ak minuta. U aerodromskoj zgradi zrak je klimatiziran, što je odlično, jer je ona vlaga vani neizdrživa. Prilazim graničnom policajcu, traži me da skinem naočale i pogledam u kameru, pita me želim li žig u putovnicu (Kubanci obično lupaju žig samo na turističku kartu, a kako ona ostaje na Kubi, od toga nema nikakve uspomene), potvrđujem mu, potom udara, trga polovicu turističke karte (drugu polovicu moram čuvati do izlaska iz zemlje), te mi želi dobrodošlicu u zemlju. S obzirom da u putovnici imam iransku vizu i kubanske žigove, pitam se kakve su šanse da dobijem američku vizu ili da me gnjave na granici ako se onamo otputim...

Nastavljam u dvoranu s karuselima za prtljagu. Krenula je dostava prtljage, no ne primjećujem svoj ruksak. Poučen Damirovim iskustvom od lani malo sam paranoičan, no onda primijetim da postoji i drugi karusel, na kojem također iskrcavaju prtljagu iz našeg aviona. Nakon malo gledanja amo-tamo opažam konačno svoj ruksak, ali zbog gužve drugih putnika ne uspijevam ga pokupiti na vrijeme. Ništa, pustit ću ga da napravi još jedan krug...

Napravio je dva kruga, jer mi je drugi put proletio ispod radara, pa sam ga tek iz treće ščepao. OK, sad trebam naći mjenjačnicu... Izlazim iz zgrade i tu me odmah jedan tip pita trebam li taksi. Kažem da trebam, ali da prvo moram promijeniti novce. On veli da mogu platiti i u eurima, jer je na mjenjačnici dugi red i potrajat će. Koliko eura, pitam. 20, kaže on. Prema mojem vodiču, cijena bi i trebala biti otprilike toliko. Skupo je, ali alternative nema – ne postoji javni prijevoz do aerodroma.

Ukrcavam se u taksi, on kaže da će još pogledati ima li koga drugog tko treba taksi, kako bi nas došlo jeftinije, ali umjesto toga se vraća s jednom ženskom koja, sudeći po uniformi, radi na aerodromu i vjerojatno treba besplatni prijevoz do grada. Auto je inače neki Volkswagen Caddy ili tako nešto, uglavnom suvremen. Ima i klimu. Vozač iz džepa vadi smartphone, nešto tipka...eto, ni Kuba nije toliko tehnički zaostala, kao što mnogi misle.

Izlazimo na glavnu cestu i krećemo prema gradu. Difuzna javna rasvjeta pomalo me podsjeća na Jugoslaviju osamdesetih. Vozni park koji nas okružuje na cesti već više liči na Kubu koju znamo s fotografija – Lade, Moskviči, Volge i stari američki auti iz pedesetih, tzv. yank tanks. Do grada imamo nekih 20-ak minuta vožnje. Ja sam inače rezervirao svoj prvi smještaj na Kubi, a za dalje ću se već snaći. Smještaj na Kubi može naravno biti u hotelima, ali mnogo povoljnija opcija su tzv. casas particulares, što je neka vrsta zimmer freia. Riječ je o privatnim sobama (katkada čak i stanovima) koje registrirani iznajmljivači iznajmljuju za cijene od 15 do 35 dolara (ovisno o gradu i lokaciji unutar istoga, kao i o kvaliteti smještaja). Iznajmljivači plaćaju fiksan iznos poreza, bez obzira imali ili nemali goste, a vladine inspekcije redovno provjeravaju je li standard smještaja i dalje zadovoljavajuć, te oduzimaju licencu u slučaju da prestane biti. Casas particulares su dobar način da upoznate lokalce, a uz nadoplatu možete dobiti i obroke (obično doručak i večeru), te tako povoljno kušati pravu kubansku hranu. Na Kubi postoje na tisuće casas particulares, a može ih se unaprijed rezervirati preko interneta. Ja sam pronašao jednu po cijeni od 18 dolara, u kojoj ću provesti prve tri noći u Havani. Iznajmljivači su inače međusobno dobro povezani, tako da će vam, ako im kažete svoju daljnju rutu, svaki od njih znati preporučiti smještaj u nekom od idućih mjesta te vam dati kontakte.

Republika Kuba ima površinu od oko 110 tisuća km2, s nešto preko 11 milijuna stanovnika. Obuhvaća glavni otok Kubu (koji je 17. najveći otok na svijetu), manji Isla de la Juventud (Otok mladosti), te više manjih arhipelaga koji se pružaju uzduž glavnog otoka. Glavni je otok izdužen i uzak (na najužem mjestu ima svega 40-ak km), tek se na jugoistočnom dijelu širi. Kažu da Kuba ima oblik krokodila koji leži, pri čemu mu je njuška okrenuta na zapad. Zapadno od Kube nalazi se poluotok Yucatán, na sjeveru je Florida udaljena 150 km, dok se istočno na udaljenosti od nekih 70-ak km nalazi otok Hispaniola, točnije država Haiti. Kuba je jedan od obodnih otoka koji čine granicu Karipskog mora.

Kubu su nastanjivala razna indijanska plemena: predneolitski Guanajatabeyi na krajnjem zapadu, Ciboneyi na južnoj obali, te Taíni (srodni s Aravacima) na istoku i središnjem dijelu. Taíni su razvili i složen društveni sustav, a bili su i prvi kubanski urođenici s kojima se ujesen 1492. susreo Kolumbo. Kolumbo je Taíne nazvao jednim od najmiroljubljivijih i najsretnijih ljudi koje je sreo, ali unatoč tomu unutar idućih 30 godina čak 90% Taína je umrlo ili ubijeno, dijelom i zbog otpora koji su pružali kolonizaciji. Za Kolumba je Kuba bila „najljepša zemlja koju su ljudske oči vidjele“, ali je bio razočaran činjenicom da je oskudijevala zlatom, tako da ju je zanemario u korist susjedne Hispaniole. Kolumbo je otok nazvao Juana, prema španjolskoj prijestolonasljednici, kasnijoj Ivani Ludoj. Porijeklo imena Kuba je nejasno. Moguće je da dolazi od taínske riječi cubao u značenju „mjesto bogato plodnom zemljom“.

1511. drugi pokušaj kolonizacije proveo je Diego Velázquez de Cuéllar, s 4 broda i 400 ljudi, koji je na otoku utemeljio sedam naselja: Havanu, Trinidad, Baracou, Bayamo, Camagüey, Santiago de Cuba i Sancti Spíritus. Sva ta naselja postoje i danas, iako ponekad na drugom mjestu – u to je vrijeme naime bio običaj da se gradovi premještaju, tj. grade na drugom mjestu, ali uz zadržavanje imena. Indijanci, isprva prijateljski prema došljacima, ubrzo su shvatili da ovi nemaju baš namjere poštovati lokalni društveni i ekološki sustav, te je uslijedila pobuna pod vodstvom Hatueya, caciquea (riječ koja je označavala taínskog poglavicu, a danas u kubanskom žargonu označava lokalnog moćnika) s istoka Kube, na području današnje Baracoe. Hatuey je ubrzo uhvaćen i spaljen na lomači, čime je pobuna obezglavljena i primirena. Iako je papinskim ediktom bilo zabranjeno robovlasništvo, pronađena je rupa – španjolski su kolonisti prisilili lokalne Indijance da rade za njih uz opravdanje da tako dobivaju besplatnu poduku iz kršćanstva. Sustav je funkcionirao idućih 20 godina, dok se svemu nije suprotstavio Bartolomé de Las Casas, „Apostol Indijanaca“, na čiju je inicijativu konačno praksa obustavljena. Prekasno za Taíne, koji su, osim od napornog rada, umirali i od dotada nepoznatih bolesti koje su im donijeli Europljani (poput npr. boginja i ospica), te je do 1550. na Kubi ostalo oko 5000 Taína.

Španjolska je vladala Kubom skoro 400 godina (uz kratko razdoblje britanske okupacije krajem 18. st.). Uspješna pobuna robova na susjednom Haitiju preplašila je kubanske zemljoposjednike, te se uslijed toga Kubanci nisu pobunili protiv Španjolaca u vrijeme opće latinoameričke dekolonizacije u prvoj polovici 19. st. U tom času Španjolsku su vidjeli kao zaštitnika njihovog povlaštenog statusa. No 40-ak godina kasnije, izmorenima španjolskom kolonijalističkom politikom, kubanskim zemljoposjednicima je prekipjelo te su poveli rat za nezavisnost. U međuvremenu je robovlasnička svijest pomalo jenjala (bilo je to doba Lincolna u SAD-u), pa je tako 10. listopada 1868. Carlos Manuel de Céspedes, veleposjednik, pjesnik i odvjetnik s istoka Kube, oslobodio svoje robove na plantaži šećera nedaleko Manzanilla i pozvao na otpor španjolskim kolonistima. Iako su secesionisti dobro započeli, oklijevali su s napadom na zapadni dio Kube, gdje je bio bastion kolonista, što je produljilo rat na čak 10 godina, odnijevši živote 280 000 ljudi (između ostaloga i de Céspedesov), a završio je pobjedom Španjolaca, uz obećanje veće autonomije.

Petnaestak godina kasnije na obzoru se pojavila nova dominantna figura – José Martí, pjesnik, intelektualac i prije svega domoljub, koji je u to vrijeme živio u izgnanstvu u SAD-u. Iako se divio američkom gospodarskom napretku, odbacivao je konzumerizam i materijalizam, želeći pronaći alternativu za Kubu. (Ujedno mu je takav stav osigurao i to da i danas na Kubi ima cijenjeni status.) Nakon što je oko sebe u New Yorku okupio istomišljenike u sklopu Kubanske revolucionarne stranke, početkom 1895. odlučeno je da se krene s novim ratom za nezavisnost. Martí je poveo vojsku od 40 000 vojnika, ali je u svibnju 1895. pao u bitci. No pobunjenička vojska ovaj puta je učila iz pogrešaka u prošlom ratu, te su odmah udarili na zapad, provodeći politiku spaljene zemlje. Do siječnja 1896. većina otoka bila je pod kontrolom pobunjenika, dok je Havana bila u okruženju. Španjolci potom izvode protuudar, osujećujući podršku za pobunjenike tako da trpaju lokalno stanovništvo u koncentracijske logore, te ubijaju svakog za koga se dokazalo da podupire pobunu. Tijekom 1896. uspostavljena je ravnoteža u ratu, a glavni udarac pobunjenicima zadan je kada je ubijen Antonio Maceo, general koji je vodio pobunjeničku vojsku u oba rata.

I možda bi Kubanci izgubili i ovaj rat da se u sve to nije umiješao još jedan faktor – moćan sjeverni susjed. Amerikanci su u 4 navrata pokušali kupiti Kubu od Španjolske, budući da im je ista bila strateški važna. Dugotrajni rat za nezavisnost bio im je prilika – ako se ubace na strani pobunjenika, uklonit će mrske Španjolce i dobiti trajne saveznike u vlastitom dvorištu. U siječnju 1898. u Havanu je poslan američki bojni brod Maine, kako bi nadgledao situaciju. Tri tjedna kasnije, Maine je iznenada raznesen u eksploziji, pri čemu je život izgubilo 266 mornara. Iako nikada nije definitivno potvrđeno što se dogodilo (najvjerojatnije je bila riječ o eksploziji ugljena u brodskom spremniku), Amerikanci su promptno optužili Španjolce za tragediju, te im objavili rat. Španjolci su se možda mogli nositi s kubanskom pobunjeničkom vojskom, no s već tada moćnim Amerikancima nisu imali šanse. Rat je okončan u srpnju 1898., a SAD su osim Kube dobile Puerto Rico, Filipine i Guam. Zanimljivo je da na potpisivanje mirovnog sporazuma u Parizu nije pozvan nitko od Kubanaca. Prema sporazumu, Kuba je trebala postati nezavisnom, ali uz određene uvjete. Uvjeti su bili da američka vojska može intervenirati na Kubi ako to smatra potrebnim (i to se i dogodilo čak triput u prvih 15 godina nezavisnosti), a ujedno je SAD-u u zakup dano zemljište u Guantánamskom zaljevu, gdje je uspostavljena vojna baza radi kontrole područja Kariba i Panamskog kanala, čija će gradnja ubrzo započeti. Pod tim je uvjetima 20. svibnja 1902. Kuba proglašena nezavisnom državom.

Tijekom prve polovice 20. st. Kuba postaje igralištem bogatih Amerikanaca, često mafijaša, koji ulažu u izgradnju hotela i kockarnica u Havani. Na otoku cvijeta prostitucija i kriminal, a većina stanovništva, pogotovo ruralnog, živi u siromaštvu i neobrazovanosti. Većina predsjednika zapravo su američke marionete, kojima je više u interesu boljitak stranih ulagača nego lokalnog stanovništva (poznato?). 1940. na vlast dolazi Fulgencio Batista, koji donosi novi, progresivniji kubanski ustav, kojim su zajamčene građanske slobode i radnička prava. Nakon 4 godine na vlasti, Batista se povlači (ustav nije dozvoljavao direktan reizbor predsjednika), da bi se vratio 1952., ali u bitno drugačijem i manje liberalnom izdanju. Nakon što je bilo izgledno da će izgubiti na predsjedničkim izborima, izvodi državni udar, otkazuje izbore i uvodi diktaturu. Ono što je uslijedilo više-manje je poznato, a i time ću se više baviti u nastavku putopisa: Kubanska revolucija, američki pokušaji da ju se sruši, te potom 55 godina vlasti braće Castro, koja je transformirala Kubu iz zemlje Trećeg svijeta u umjereno razvijenu zemlju s visokim indeksom obrazovanja i zdravlja, sumorni period devedesetih, te reforme početkom 21. stoljeća kojima se nastoji usavršiti socijalizam.

Primičemo se mojem odredištu. Adresa je Calle San Lazaro 556, entre Lealtad y Escobar. Adrese na Kubi imaju američki stil adresiranja, tj. u svakom bloku brojevi kreću otpočetka (dakle, 2, 4, 6 – kraj bloka – 12, 14, 16...), a radi dodatne preciznosti uvijek se navodi i između kojih okomitih ulica se nalazi rečena adresa. Da stvar bude kompliciranija, često se rabe starija, predrevolucionarna imena ulica, čak i ako se govornik ne sjeća razdoblja kada se ulica tako zvala.

Taksist malo luta, okreće se oko jednog bloka, te potom nalazi rečenu adresu. Taman imam 20€, plaćam mu i krećem prema vratima, koja su već otvorena. Na vratima se nalazi gospodin Jorge, koji je vlasnik ove case particular. Uspinjemo se stepenicama na kat, tamo susrećem i gospođu Nancy (ne znam je li mu žena, sestra, što li), te mi pokazuju moju sobu. Riječ je o staroj kolonijalnoj zgradi s vrlo visokim stropom (5 metara) i poprilično uskim vratima i prozorima. Soba ima jedan bračni i jedan normalan krevet, kupaonicu i ono najvažnije – klima-uređaj. Bilo me strah kako će moje tijelo reagirati na šokove ulaska u klimatizirane prostore i izlaska iz njih, ali nije bilo nikakvih problema nigdje na Kubi.

Dajem gospođi Nancy putovnicu, mora me ubilježiti u knjigu gostiju, a ja razgovaram s gospodinom Jorgeom. Kaže mi da je ovih dana u Havani karneval, koji se odvija na Malecónu (obalnom šetalištu), a to je samo jedan blok od mog smještaja. Pitam ga još neke servisne informacije, kao npr. gdje promijeniti novac. Jorge govori samo španjolski, Nancy zna ponešto engleskog (unatoč imenu, žena je Kubanka). Morat ću se malo uvježbati sa španjolskim, učio sam ga davno, znam osnove, ali ono što ja znam je kastilijanski (književni španjolski), dočim je kubanski izgovorom prilično različit. Recimo, Kubanci ne izgovaraju glas s, pa to zna otežati prepoznavanje riječi (recimo, kažu epañol, mimo, eperar...umjesto español, mismo, esperar), usto čim skuže da natucaš španjolski odmah se ušaltaju u petu brzinu, ni ne trude se govoriti sporije...

Sve to je u ovom času, nakon cjelodnevnog puta, previše za mene. Vraćaju mi putovnicu i ja se povlačim u svoju sobu. Tuš i krevet, iako je tek 11 navečer. U Hrvatskoj je 5 ujutro, znači da sam budan praktički 24 sata. Prije spavanja isključujem klima-uređaj, ali ga ipak stavljam na program ventilatora, ne bih mogao podnijeti potpuni nedostatak bilo kakvog rashladnog sustava.

Prva noć preko Velike bare...

egerke @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.