Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, lipanj 18, 2012
PONEDJELJAK 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma: HC Boxer - Lokrum



Večer prije mi je Nikola još poslao poruku da je Dubrovnik jezivo skup (kao, nismo znali), i da si je uspio uganuti nogu.
Sad se budim u rano jutro, nakon mirnog sna popraćenog tek udaljenim lavežom pasa negdje u okolici. Prapatnice su selo pored Vrgorca, u podnožju brda Matokita. Odavde je Matin stari. Jutarnja idila:



Stara kuća:



I nova kuća, s Matinom tetom koja zalijeva cvijeće:



Sjedamo za stol u vrtu, na redu je obilan doručak. Znate kako to ide s mamama kada im se sin vrati, odmah ih žele nakrcati hranom. Tako sam se i ja ogrebao. Pravi domaći vrgorački pršut, sir, paradajz... Skupila se čitava familija, prepričavamo događaje. Imam vremena do busa u 11, prebacit će me do Vrgorca. Mate ostaje ovdje još par dana.

Matokit:



Krećemo, voze me autom do Vrgorca, oni idu na kavu. Ja se trpam u bus za Split. Gledam ljude u busu koji putuju, pitam se imaju li pojma odakle tek ja dolazim.
Bus ide kroz Zagoru do Zagvozda i Šestanovca. Ovo je Veliki Šibenik, vrh iznad mjesta Kozica:



Tu u blizini su i Zavojane, rodno mjesto alpinista Stipe Božića.

U mjestu Župa počinju serpentine prema Zagvozdu. Pogled unatrag, opet se vidi Veliki Šibenik:



I Biokovo:



Jedno se vrijeme vozimo uz autocestu:



U Šestanovcu skrećemo lijevo, prema Zadvarju. Iza Zadvarja slikam kanjon Cetine i hidroelektranu:



Nažalost, ovdje se ne vidi, ali točno prije toga nalazi se slap Gubavica.

I ubrzo izlazimo na prijevoj Dupci, te se spuštamo na Jadransku magistralu:





Potom poznata dionica. Omiš, Poljica... Vidim da su u Dugom Ratu konačno srušili ostatke tvornice Dalmacija. Dolazim u Split, već se tradicionalno nalazim s Markom, iako ovaj put nema piva. Sjedimo mnogo kraće ovaj put i već u tri krećem busom za Šibenik. Prolazimo kroz Kaštela, vidim putokaz "Rudine". Gledam gore, a gore je požar. Mislim si kog su vraga onda polijevali retardant ako opet gori.

Gledam našu obalu dok se vozim prema Šibeniku, dio koji mi nikada nije bio nešto posebno, ali mi se sada čini tako lijepim, nakon svih ovih zemalja. U Šibenik dolazim taman u neko nezgodno vrijeme, prvi mi brod za Zlarin ide tek u pola osam. Obavljam internet, dižem novce i odlučujem: idem u Vodice. U Vodicama lovim brod u 6 za Zlarin i 45 minuta kasnije već sam doma. Prepun dojmova koje će sada trebati ispričati...

Nije bilo lako, ali uspješno je privedeno kraju. Turska je u principu ispala dosta loše, ali je drugih tjedan i pol popravilo dojam. Ova dvojica u komadu su posebna priča. S jedne strane, kada si s nekim tri tjedna neprekidno, onda se i navikneš, pomalo ti ide i na živce, ali oni su stvarno mustre svoje vrste. Mate je također rekao da više nikad s nama dvojicom neće ići na tako duge ture. A Nikola mora pod hitno naći posao, jer to klošarenje stvarno postaje nesnosno.

Kamo dalje? Ja sam ovu godinu (2009/10.) u Debrecenu, tako da ću se sigurno zaletjeti u Rumunjsku (rekla je Tatjana da će mi doći u posjet, pa idemo skupa), na proljeće postoji okvirni dogovor da se napravi iz Debrecena kružna tura Rumunjska-Moldavija-Pridnjestrovlje-Ukrajina i natrag u Debrecen. Za drugo ljeto je okvirna ideja postojala od ranije - metoda da svake godine radimo sve širi i širi krug, pa bismo iduće godine morali ići oko Crnog mora. Nakon toga sam ja otkrio da Hrvati za Gruziju ne trebaju vizu, za Armeniju trebaju, a za Azerbejdžan je također potrebna viza s pozivnim pismom. Tako da je okvirna ideja: vlakom do Burgasa, brodom u Poti, potom Gruzija i Armenija, istočna Turska, Ani, jezero Van, vjerojatno Nemrut, a potom opaliti drito natrag i u povratku proći preko Kosova i obići još i Peć, te se potom kroz unutrašnjost Crne Gore spustiti do mora. Volio bih u Crnoj Gori vidjeti Plavsko jezero, kanjon Morače i Cetinje, za početak.

Tatjana mi je za rođendan poklonila Lonely Planetov vodič po zakavkaskim republikama, dakle nemam isprike. A tko će mi se na tome pridružiti, ne znam. Nikolu sam za početak odveo u gruzijsku pekarnicu na Knežiji, neka iskusi okuse Gruzije. Laughing
Vjerojatno će opet biti hrpa zainteresiranih, od kojih će svi pootpadati. Jedino da Rusima opet ne padne na pamet neka glupost...

Zahvaljujem svima na čitanju i otvaram diskusiju. Laughing Drago mi je da ste putovali s nama.

Trasa cijelog puta:



Slike korištene u putopisu su uglavnom moje, možda dvije ili tri su Matine.

egerke @ 18:45 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, svibanj 11, 2012
SUBOTA, 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, čekamo u koloni. Jedan tip u busu, koji stalno ima neke poluretardirane upade, gunđa protiv hrvatskih carinika, da to sigurno oni zavlače, jer si umišljaju da su Europa, blablabla. Napokon se vraća drugi vozač i veli da možemo proći. Prelazimo u suprotnu traku i pretječemo kolonu. Duga je barem dva kilometra. Načekali bismo se. Dolazimo na crnogorsku graničnu postaju. Za divno čudo, cesta je dalje posve prazna. Očito ne zadržavaju Hrvati, primjećujem, ne bez zluradosti. Naš bus staje desno, sam. Carinici ga pregledavaju. Za to vrijeme u lijevoj koloni pregledavaju jedan auto. Pregled putovnica putnicima u autu iziskuje jednako vremena koliko treba da pregledaju čitav naš bus. Očito oni vicevi o Crnogorcima baš i nisu bez osnove. Vozači nas upozoravaju da ne blebećemo ili se ne daj Bože prepiremo s carinicima - pustili su nas preko reda, ali bi nas mogli gnjaviti ako im se hoće. Ja prebacujem opet kune u novčanik za novce zemlje u kojoj smo trenutno. Jedna mi kovanica pada na pod i gubi se negdje. Tražim ju. Bojim se da ne budem sumnjiv carinicima. Ne uspijevam ju naći. Frown

Dolazimo na hrvatsku graničnu postaju. Pustoš, nigdje nikog. Sjećamo se prošlogodišnjeg incidenta. Carinica ulazi u bus. Pita ima li tko kakav alkohol za prijaviti. Nitko se ne javlja. Meni uopće ne pada na pamet da u torbi imam desetak piva, jednu bocu konjaka i bocu ružine rakije. Izvlače jednog tipa van, valjda rade štih-probu. Puštaju nas.
Nikola opet zove starog, ne javlja se. Zove nekih desetak puta. Vozimo se kroz Konavle i dolazimo nad Dubrovnik. Vesna je jako htjela vidjeti i Dubrovnik, no kad smo krenuli prilagođavati raspored odjednom je rekla da nije bitno, da ga ne mora ovaj puta vidjeti - na što sam ja reagirao s "Dobro, pa možeš li ti jednom u životu ustrajati na nečemu?" Ipak, ovaj ga puta može vidjeti jedino s ceste. Čudi se kako je zapravo malen. Nikola je zadrijemao, pa Vesna pokušava zvati njegovog starog. Razmišlja koga bismo još mogli zvati. Veli da ima tu svoju prijateljicu kojoj ide u Split, ali je ona trudna i ne može ju buditi usred noći, ali da bi ona inače sigurno došla pred nju. Ja si razmišljam kako mi nikad ne bi palo na pamet buditi usred noći nekoga da dođe po mene, osim ako to nije netko tko ima moralnu obavezu (poput npr. Nikolinog starog, koji nam je obećao pokupiti nas). Čak mi je bilo neugodno i Matu gnjaviti.
Prelazimo legendarni most (kojim nikad nisam prošao okrenut u pravcu juga! Laughing), pa onda i kobno križanje. Negdje oko Zatona Nikola na kraju dobiva starog. Uspio ga je probuditi. Veli da će ipak krenuti po nas. Uspjeh, olakšanje.
No, ne lezi vraže. 5 minuta kasnije stari opet zove Nikolu, da mu veli da ne može van iz kampa, jer su zaključali rampu. Inače ju nikad ne zaključavaju, ali baš tu večer jesu. Znači, ipak ništa. Ostaje nam se još nadati u neki iznenadni spas...
Vesna spominje da je ta njezina prijateljica u Sevidu. Ali ona ne zna gdje je to. Ne znam ni ja. Ona misli da je to negdje blizu Neretve, možda bi mogla doći. Ja velim da ne znam, da mi se samo čini da to mjesto ima zanimljivu etimologiju, ako uopće jest od Sanctus Vitus.
Prolazimo Neum, ulazimo opet u Hrvatsku. Četvrti granični prijelaz u istom danu. Stižemo u Opuzen, odnosno, vozač nas ostavlja na magistrali, prije skretanja za Metković. Iskrcavamo se, pred nama je hotel. Merlot se zove. Možda ipak uspijemo odspavati...
Ali, vrata su zaključana. Unutra nema nikoga. Nema ni zvona. Gledam vrata, ironično, može se platiti Dinersom (Nikola ima Diners i stalno se žalio da ga nigdje ne primaju, i evo mu ga sad tu).
Dakle, na cesti smo, ispred hotela. Pred nama je autobusna nadstrešnica, preko puta je zatvorena benzinska pumpa. Uokolo nigdje nikoga. Pola je tri u noći. Ne možemo nikamo leći, ne možemo odspavati, ne znamo kako bismo dalje, barem do Živogošća...
Nikoli pada na pamet da stopiramo. Pokušavamo, svi koji prolaze su stranci. Stopiramo skoro sat vremena. Nitko ni da bi. Puštamo da Vesna sama stopira, ženama obično staju:



Bezuspješno. Vesna se odlazi prošetati uokolo. Vraća se s nezrelom mandarinom. Opet pokušavamo stopirati.

Ovo je slika koja je bolje izgledala uživo - tri očajne sjene:



Dolaze i neka dva tipa u autu, Zagrepčani. Odlaze do hotelskih vrata, zaključana su. Bjesne. Velimo im da ništa od toga. Oni vele da imaju plaćenu sobu, ali da su bili vani i vratili se tek sad. Vele da su dolje na terenskom istraživanju, tako nečemu. Jedan zove nekoga, ne dobiva ga. Na kraju odlaze spavati u auto.

Mi pak od očaja sjedamo na rubnik i rašpamo nokte :



Još par pokušaja mahanja palcem, ali ništa.

Vesna opet čuje neke krikove močvarnih ptica. Pokušava skužiti koje su. Zlovoljan sam. Nakon svega, ovakav debakl. Čitavo ono lijepo zamišljeno putovanje, kroz hrpu agoničnih trzaja svađama, sada se konačno survalo u propast. Odlazim na terasu hotela i pokušavam zaspati na stolcu, koristeći drugi kao oslonac za noge. Ovi prvo ostaju uz cestu, zatim dolaze do mene.

Vesna se malo šeće uokolo, slika izlazak sunca nad Neretvom:





I nizvodno:



I napokon je svanulo:





Pojavili su se i neki ljudi. Vele nam da bus prolazi u pola 7. Sada je skoro 6. Još malo.

Nikola:



Napokon, u pola 7, evo busa. Olakšanje, odspavat ću do Splita. Vozimo se do Ploča, tamo stojimo 20 minuta. Nikola i ja se odlazimo prošetati. Jutarnji vlak za Sarajevo je već otišao. Kolodvor zjapi sablasno pust, pogotovo ogromna čekaonica. I autobusni kolodvor je golem - 20 perona. Za Ploče?
Nakon 20 minuta nastavljamo. Tonem u san. Budim se nekoliko stotina metara nakon Gradca. Još par minuta i Živogošće je tu. Nikola se iskrcava, pozdravlja nas.
Šaljem Marku poruku da ipak danas dolazim u Split, ako može preuzeti pive moja bi mu leđa bila zahvalna. Veli da ipak može, dogovaramo se u pola 10 na Pazaru. Spavam do Dugog Rata. Kasnimo, pomičem dogovor.
Ulazimo u Split, velim Vesni da imam dogovor s njim, a kako se ona s ovom prijateljicom dogovorila kasnije, već je bilo rečeno da ću joj praviti društvo dok čeka. Kažem joj da možemo svi troje nekamo.
Bus se zaustavlja u Splitu, Vesna veli da si mora zavezati tenisicu i odlazi prema trajektnoj luci. Ali ne staje. Ja idem za njom i pitam ju kamo ide, ona veli "Pa kaj se ne idemo naći s tim tvojim prijateljem?"
Opet ona i njezino kretanje u krivom pravcu.
Napokon se nalazimo s Markom, odlazimo na kavu. Dajem mu pive, ruksak je puno lakši. Razgovaramo o putu, o pivama... Vesna ga pita zna li on gdje je Sevid. Ne zna ni on. Poznato mu je, doduše. Odlazimo i nešto pojesti, u pizzeriju Galija. Negdje oko pola 12 Vesna se pozdravlja s nama, ide se naći s prijateljicom. Nema zagrljaja na rastanku. Očekivano.
Marko i ja ostajemo još malo sjediti u pizzeriji, pričamo, potom me prati na bus. Prvi bus za Šibenik kasni, mijenjam kartu. Napokon se rastajem s Markom, bus dolazi, ja sjedam i tonem u san. U jednom se momentu trgnem i pogledam kroz prozor. Bus stoji na nekom usputnom ugibalištu, negdje između Marine i Rogoznice, s druge se strane odvaja cesta, na koju upućuje putokaz: Sevid.
Opet drijemam, do Grebaštice. Šibenik je blizu, pomalo postajem svjestan da je gotovo. Balkan je iza nas, dva hipernabijena tjedna.

Dok pijem eiskaffe u Šibeniku, ženska za susjednim stolom me podsjeća na profesoricu engleskog u mojoj srednjoj. Ipak nije ona. Te sam iste večeri doznao da je dotična umrla dva dana ranije. Bizarna podudarnost.

Zalazak sunca nad Jadrijom:



I onda Zlarin, priče, prepričavanja doživljaja...i odmor! Punjenje baterija nakon ovih napora, pet dana samo za sebe. Nikola mi šalje poruku. Veli da je već u Ivaniću, da pada kiša. Vesni je pak trebalo 11 sati busom do Varaždina.

Ružne će stvari izblijedjeti, lijepe će ostati. Pustolovina je to koja se neće zaboraviti. Svi smo pomalo imali tanke živce, koji puta više, koji puta manje, ako ništa drugo, izvukao sam neke pouke o tome kako putovati i što očekivati od suputnika, i prema tome se mislim ravnati i ubuduće.
Hoću li opet putovati s istim ljudima? Pa, to ovisi i o njima. Nikola se već bilježi za iduće ljeto, dakle očito mu nisam išao na živce. Ako mu obratim pažnju na stvari kojima je meni išao, možda od njega ispadne sjajan suputnik. Mislim, već jest sjajan, s obzirom da mi je on najdraža osoba za putovati, ali ima još toga za popraviti.
A Vesna? Heh, to ne znam, to ovisi o njoj, jesam li joj se doživotno zamjerio. Znam da, ako budemo putovali zajedno, to više ne bude planski, jer ona očito ne funkcionira u takvim okolnostima. Sve ostalo je još otvoreno. Pogotovo za mjesta na kojima sam već bio, pa mi je posve svejedno kako ću provesti vrijeme tamo, nemam neki pritisak da moram vidjeti čim više novoga (npr. kako je to bilo na onom našem putovanju u Sarajevo).

Za drugu godinu prva je ideja bila Rumunjska i Moldavija, ali nedavno se pojavila još jedna ideja: Balkan Flexipassom u Tursku, te onda otamo postoji jednom tjedno vlak preko Tabriza u Teheran. U svakom slučaju, drugo će ljeto biti jednako tako zanimljivo kao i ovo. Nadam se samo s manje napetosti, jer nemam namjeru sastavljati više ništa unaprijed.

Ruta cijelog putovanja:

 

Slike korištene u ovom putopisu su dijelom moje, dijelom Vesnine.

egerke @ 15:03 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.