Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 24, 2013
Strašno! Nitko me od čitatelja nije upozorio da je blog "pojeo" kraj prethodnog posta iz Banja Luke. A tek je uslijedio najbolji dio... Evo ga sada.

Ideja je bila da se posjeti toplo preporučena gostionica „Kod Muje“, u samom centru. (Kasnije, kad sam se vratio kući, pitala me baka jesmo li jeli baš tamo, pričajući mi kako su ona i djed u mlađim danima znali potegnuti iz Ivanića skroz do Banja Luke samo kako bi kod Muje pojeli ćevape ;) ). Gostionicu međutim ne uspijevamo locirati, pa, umoru pojedinih putnika unatoč, nastavljamo s obilaskom. Pada ideja da obiđemo Ferhadiju, jedinu džamiju u gradu koja još stoji (točnije, u procesu je obnove), jer svih je ostalih 15 tokom rata srušeno. Ona je smještena malo izvan centra. 

Putem prolazimo preko trga Krajine:

Posted Image

Kadar banjolučkog bulevara:

Posted Image

Ferhadija je 1993. oštećena u eksploziji postavljene bombe, da bi je zatim vlasti RS srušile do temelja. Na dan kad je minirana – 7. svibnja – obilježava se u BiH Dan džamija. Obnova je započela 2001. uz velike nerede – par tisuća srpskih nacionalista napalo je par stotina muslimana koji su došli prisustvovati polaganju kamena temeljca, poslavši mnoge u bolnicu, jednog i u grob. 

Mi smo pak svjedoci da stvari danas ipak bolje napreduju:

Posted Image

Nedaleko Ferhadije, na obali Vrbasa, stoji i tvrđava zvana jednostavno Kastel. Moramo naravno i to obići:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Obala Vrbasa:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Unutar tvrđave smjestio se park:

Posted Image

A u tvrđavi se smjestio i restoran Kazamat, također spomenut u Letičnom vodiču koji smo konzultirali. Odmah se odlučuje da se nahranimo baš tu, jer „tko će sad tražit nekog Muju“. Ja sam pomalo razočaran, jer me opis Muje (tradicionalna bosanska hrana, niske cijene, ljubazna bakica koja vas poslužuje) oduševio, no, volja naroda mora se poštivati, sve da broji pet ljudi. ;)

Naglo izmijenjenim izborom nismo ipak fulali; restoran je smješten na obali Vrbasa, a konobar je jednostavno sjajan, ljubazan, brižan i duhovit. Cijene su doduše bliže zagrebačkima no bosanskima, no što je tu je. I meni je malo nespretan - ispisan je na ćirilici, pismu problematičnom za nekog tko je u školu krenuo 1991. 

Društvo požuruje s narudžbom, stoga slijedim Krešin primjer i naručujem jednu od interesantnijih stvari koje sam uspio iščitati s menija, „palačnke od heljde s kajmakom“, i, naravno, ćevape „na starinski“, koje su uzeli svi osim, dakako, Hrvoja. Pitamo kakav prilog dobijemo, konobar veli „ništa“. Odmah se ispravlja i veli da ovdje ćevapi podrazumijevaju lepinju i luk. Što još više treba? Konobar nas doduše pita hoćemo li poslije jela otići hvatati cure, no uvjeravamo ga da nećemo.

Moralo se naravno isprobati i lokalnu šljivovicu; bila je još bolja od one iz Bihaća. Stiže predjelo nama koji smo ga naručili – one palačinke zapravo su nekakva slana torta – i tu se ja prisjećam da zapravo uopće ne volim heljdu i pitam se koji mi je vrag došao da je naručim. Prvi zalogaj me užasava i proklinjem svoju glupost, no s daljnjim zalogajima stvar čudesno postaje sve bolja i bolja. Zanimljivo. 

Zvijezde večere – ćevapi – uistinu su sjajni, no Mate nije nešto oduševljen. Kaže: „ok su, ali ništa posebno.“ Ja mu se čudim (rasprava se sljedećeg dana nastavila unedogled putem mejla). 
Dovršavamo večeru, mrak polako već pada, a Letica, Krešo i Mate krenu pričati kako će poslije ovakvog sjajnog obroka i putovanja, sjajno leći nogometna utakmica. Naime, vidjevši onaj plakat, oni su došli na fantastičnu ideju da odu na tu utakmicu. Ja sam mislio da se šale, no sad vidim da su mrtvi ozbiljni. Hrvoje i ja odlučno odbacujemo zamisao, jer em nismo ljubitelji nogometa (ja još kako-tako, ali Hrvoje baš nikako), em nam se ideja čini kao puko izazivanje vraga (tim više što trojac namjerava navijati za Sarajevo). Ovi ne odustaju. Neka im. 
Podmirujemo račun; ostavljamo čak i solidnu napojnicu (čak se i ostatak ekipe, inače škrci, ovog puta isprsio kojom markom). Vraćamo se u centar; samoubilački raspložen trojac produžuje do stadiona (nije ga se moglo fulati, reflektori i oblak dima vidjeli su se nadaleko), a Hrvoje i ja svraćamo do auta da uzmem duge rukave; odlučujemo vrijeme potrebno za čekanje onih mamlaza potrošiti na obilazak grada. Komentiramo kako bi nam bilo gotovo drago da trio popije batine, kad već nema drugog načina da ih se prizove pameti. Onda nam pada na pamet da bismo ili morali čekati da ih zašiju, ili se sami uputiti do Hrvatske, a nit imamo volje provesti noć u banjolučkoj hitnoj, nit nam se da samima plaćati skupi benzin. :D

Odlučismo skoknuti i do tog stadiona, nadajući se da će možda ponestati karata pa ćemo zateći ljubitelje lopte kako se pokisli vraćaju, no ništa od toga.

Evo stadiona iz različitih kuteva:


Posted Image

Posted Image

Odlazimo zatim do zgrade institucija Republike Srpske. Iste izgledaju svjetski: 


Posted Image

Čudimo se otkud ovoj kvazidržavnoj tvorevini tolika lova. Putem nalijećemo na grupicu tipova koji su izgledali kao da bi nas rado pretukli, no srećom problema nije bilo. 
Razgovor je, prigodno, skrenuo na temu samoobrane i borilačkih vještina. Hrvoje je trenirao krav magu, i objašnjava mi da nema te vještine koja će ti pomoći ako te samog napadne grupa ljudi. Ja sam razočaran. Bruce Lee nam je lagao! :D 

Kružimo gradom – centar Banja Luke noću je poprilično živahan - i nastavljamo raspravljati o samoobrani. Hrvoje veli da u zadnje vrijeme postaje sve potrebnija, jer su se ultradesničarske grupe osilile, čak i u Hrvatskoj. U jednom času nalijećemo i na neki mini tehnološki park. Izložena je bila i neka mini lokomotiva, no nažalost rukla mi se zatresla kad sam je snimao, no zato je ova neobična naprava uspješno zabilježena:


Posted Image

Veselo komentiramo kako ćemo ostatak ekipa moći podbadati na naš stari način – „joj, samo da znate što ste propustili!“, i to kad dovoljno odmaknemo od grada, da ovi ne bi dobili ideju da nabace još jedan mali obilazak. Mi pak nemamo ideja kamo da još odemo, stoga sjedamo pored crkve. Razgovor se prebacuje na razne političke ideologije - s time da je s Hrvojem mnogo ugodnije pričati o toj temi no s Matom, jer ne dijele se etikete reakcionara i idiota na najmanji znak neslaganja. ;) 


Grupice navijača koje počinju prolaziti gradom daju nam zaključiti da je utakmica gotova. Nadamo se skoroj pojavi ostatka, i želja nam se ostvaruje, prvo stiže poruka „ajte do auta“, a onda nalijećemo na Krešu i Matu (Letica kaska negdje iza, liže sladoled). Prošli su neoštećeni. Njihovi odabranici iz Sarajeva izgubili su međutim 2:0.

Evo par kadrova utakmice koje su pohodili. Prvo, stadion:


Posted Image

Navijačka družina (osim Letice, Kreše i Mate, na tekmi je prema njihovim riječima bilo možda 50-ak navijača Sarajeva):


Posted Image

Boje Borca:


Posted Image

Bakljada:


Posted Image

Akcija na terenu:


Posted Image

Posted Image

Baklje lete i na teren: 


Posted Image

I za kraj, evo uvredljivog transparenta, zanimljivog u kontekstu onog kontroverznog naslova ovog putopisa:


Posted Image

Shvaćamo što su pjesnici željeli reći, no ne možemo se ne nasmijati. Poruci samoj, a njenom stilu još i više ;)

Neoštećen kao i naši navijači jest i auto; iskobeljavamo se iz grada, opskrbljujemo sokovima na benzinskoj, i pravac Hrvatska. Jedina zanimljiva stvar koju smo još vidjeli bili su Laktaši, mjesto nešto sjevernije od Banja Luke, inače rodna gruda Milorada Dodika. Centar izgleda poput kakvog zagrebačkog kvarta, a niti sto metara dalje počinje teška selendra. Prijelaz je upravo nestvaran. 

Granicu prelazimo bezbolno, ostaje još oko sat i pol vožnje do Zagreba... razgovor polako zamire, meni se drijema ali uspijevam ostati priseban. Prolazimo i Ivanić, ali družbu treba odbaciti kući, krećem doma tek nakon što sam Zagreb prešao uzduž i poprijeko, kad stižem već je pola dva, vrata kuće zaključana... 


egerke @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 3, 2013
Buđenje za ostatak ekipe zbiva se već oko osam sati – uhvatio sam dakle bijedna 2 sata sna. Na vlastito iznenađenje, ne osjećam se previše krepano. Ipak, slutim da će ostali vozači morati uskočiti, eda se ne bi ponovile scene iz 2007. godine, ako ih tko pamti.

Podmirivanje troškova – ni gazda ni sin nisu kod kuće, pa ćemo to morati obaviti s gazdinom ženom - pretvara se u zavrzlamu, jer svatko želi platiti drugom valutom, sad kunama, sad eurma, sad markama... uboga žena međutim stoički trpi naša raskusuravanja i prihvaća novac u svakom obliku. 

Parkiramo opet na onoj ledini kod Une, preko dana to i košta, no radi se o sići, mislim marku po satu. 
Pogled na Bihać s parkirališta:

Posted Image

Idemo do centra, razgledati ga na danjem svjetlu i potražiti doručak. Opet smo razočarani nedostatkom tradicionalnijih radnji, nadali smo se pravom bosanskom doručku. 

Centar Bihaća u subotnje jutro:

Posted Image

Posted Image

Todorić je posvuda pustio pipke:

Posted Image

Džamija u centru:

Posted Image

Posted Image

Unutrašnjost:

Posted Image

(slike su Letičine)

Vidi se vjerujem da se nekoć radilo o crkvi koja je preuređena.

Krešo me opet podsjeća da uhvatim wifi i napokon doznam služeno ime Abdićevog dominiona. I doista, grad Bihać nudi besplatan spoj na internet, uz pomoć kojeg saznajemo da se radilo o – Automnoj pokrajini. He, he, he! Konsternirani Krešo pokušava mi oteti mobitel iz ruku i provjeriti sam – „odi na hrvatsku Wikipediju, tam piše oblast!“ – no, nakon što sam spasio mobitel iz njegovih šapa, ustanovismo da se hrvatska Wikipedija do u riječ slaže s engleskom. Smjesta šaljem Letici poruku da je pobijedio. Krešo međutim ne baca koplje u trnje, već najavljuje da će iskopati izvor koji će potvrditi njegovo mišljenje. Nas trojica potiho komentiramo da je Letica možda jutro, umjesto obilasku, posvetio poštelavanju Wikipedije. :D

Što dakako nije slučaj, evo dio onog što je zabilježio.

Očito su psi u Bihaću prijateljskije nastrojeni no u Erevanu :D

Posted Image

Nišani:

Posted Image

Par kadrova Une:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Nakarada do koje ćemo se još vratiti:


Posted Image

Most Alije Izetbegovića:


Posted Image

Lijep kadar potopljenog čuna:


Posted Image

Pogled na Bihać s unske ade: 


Posted Image

Drveni most koji vodi prema centru:


Posted Image

Knjižnica na obali Une:


Posted Image

Ne nedostaje ni spomen-ploča HVO-a:


Posted Image

Niti ulične umjetnosti:


Posted Image

Još grb grada Bihaća:


Posted Image

Vratimo se sad ostatku družine. Hrvoju i meni nedostaje lokalne valute, pa se bacamo u potragu za mjenjačnicom. Iste međutim u Bihaću kao da ne postoje. Tu je zato banka; dok čekamo u redu, u poslovnicu ušetava i Letica. S dovoljno šuštavih maraka u džepu, upućujemo se prema pekari (burek i slično, sve vrlo dobro, ali ni po čemu različito od krušne ponude u Zagrebu), zatim na obalu Une.

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tu je i spomenuto derutno zdanje...

Posted Image

...ispisano grafitima koji privlače pažnju pojedinih putnika:

Posted Image

Posted Image

Evo još i ade koja služi kao okupljalište bihaćke mladeži:

Posted Image

Posted Image

I mape Bihaća i pripadajućeg kantona:

Posted Image

Posted Image
Polazimo razgledati još Kapetanovu kulu, razrušenu crkvu od koje je samo toranj ostao. I ta je crkva bila posvećena svetom Anti. Očito ih neće bogomolje s imenom toga sveca. Letica je već bacio oko na nju i, znajući da sam skloniji avanturama od ostatka ekipe, predlaže meni da se popnemo do vrha. Što se mene tiče, može, ako postoje stepenice. Kaže Letica, nisu baš stepenice, prije neke ljestve... ljestve? Kroz glavu mi prolazi slika starog naftnog tornja nedaleko Ivanić-Grada (nečijom glupošću srušenog) i njegovih jezivih 30-40 metarskih ljestvi koje se nikad nisam usudio svladati. Nisam baš siguran da se želim u to upuštati. 

Putem do crkve nailazimo na zanimljiv reljef, o kojem mi je već pričao jedan znanac:

Posted Image

S jedne strane borba protiv Turaka...


Posted Image

...s druge borba protiv mrskog okupatora:


Posted Image

Toranj malo izdaleka: 


Posted Image

Još par kadrova:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Unutrašnjost crkve je potpuno devastirana i zaudara na pišalinu, a zidovi su ispisani bizarnim grafitima. Ljevičarčad se čini zadovoljna takvim stanjem. Ja se međutim usredotočujem na drvenu konstrukciju koja glumi uspon do vrha, a koja svakim svojim metrom vrišti „lom vrata“. I Letica i ja zaključujemo da nam je pametnije da se manemo ćorava posla. 

Evo tog užasa:


Posted Image

Posted Image


Zaključujemo da je vrijeme za polazak, i polako se upućujemo prema autu – osim Letice, koji će još skoknuti do turističkog ureda. Dogovaramo se da ćemo ga čekati „kod Une, tamo smo parkirali“. Odlazimo još obići i park smješten na unskoj adi – i zatim sjedamo u auto (zaključujem da sam dovoljno priseban da vozim). 

Letice međutim nema i nema. U jednom času zvoni mi telefon – vidim da je to on – no smjesta prekida. Odlučujem pričekati da nazove ponovo, no mobitel se ne oglašava. Tad shvaćam da sam na hrvatskoj mreži – Bihać je vrlo blizu granice – pa zovem. Sad Letica ne odgovara. Suputnici šize, predlažu da krenemo dalje, da Letici poručimo neka sjedne na bus... ja se ne slažem i odlazim kupiti vode. Po povratku saznajem da se Letica konačno oglasio i da tvrdi da se dogovorio sa mnom da ćemo se naći kod Vile Une – hotela u kojem sinoć nismo našli mjesta. Ups. Nesporazum. Sasvim sam smetnuo s uma da Letica ne zna da „tamo kod Une“ znači da smo parkirali kod rijeke.

No dobro, Letica nam se pridružuje na mostu preko Une i nastavljamo put najzanimljivijom dionicom, uz kanjon Une. 
Pruga nam je na putu do Bosanske Krupe dobrim dijelom stalan pratilac, neprekidno siječe cestu, premošćuje rijeku, nestaje u tunelima. Kontaktna mreža je mjestimice polomljena, kao i signalizacija. Drača koliko hoćeš, vlakova međutim ni od korova. Tim bolje, jer prijelazi su upravo jezivi – nema rampi, nema čak ni Andrijinih križeva, a od silnih tunela i zavoja teško bi bilo primijetiti vlak da naiđe poštenom brzinom. Tješim se što prometa, prema Krešinim riječima, jedva da ima, što je onaj postojeći zacijelo spor, i prisjećam se kako nam je Krešo spominjao da vlakovi na bosanskim prugama staju prije cestovnih prijelaza, baš zbog nedostatka signalizacije... nadam se da je u pravu, za svaki slučaj. 
Evo kako ta pruga izgleda:

Posted Image

Letica je fasciniran tunelima usječenima u živoj stijeni. Želio bi uslikati jedan, no jedini način da to učinimo jest da – prikočimo na pružnom prijelazu. Izrazito nerazborita stvar, no evo plodova:

Posted Image

Krešo komentira – „da nas sad pokupi vlak, bila bi to sreća u nesreći“. Kad ja zbunjeno pitam gdje je sreća u tome da umremo u hrpi zgužvanog gvožda, on odgovara „pa to bi značilo da ipak ima prometa na pruzi“. Da se Auschwitz ponovo otvori, on bi valjda bio sretan što bi željeznice eto dobile posla. 

Pruga u jednom času nestaje iza brda, a mi odlučujemo malo pristati uz rijeku. Cesta je uska, no ima mnogo utabanih odmorišta.
Una nas uistinu oduševljava:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Ja sam se naravno morao spustiti do obale:

Posted Image


Potrpavamo se u auto i nastavljamo, niti 300 metara dalje nailazimo na još bolji vidik. Opet parkiramo i slijedi još jedan kratak obilazak:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Kadli, u naplavinama rijeke pronalazim ovo:


Posted Image

Davno je to bilo kad sam položio forenzičku antropologiju, no usudio bih se ustvrditi da ta kost ne pripada ljudskom biću. Kako bilo, pomisao da je to možda ipak ostatak nekog nesretnika stradalog u proteklim ratovima ne sprečava me da se dam uslikati u neukusnoj „Hogar Strašni“ pozi:


Posted Image

Uz obalu se nalazi i simpatična pješčana plažica:


Posted Image

Pitaju me hoću li se okupati. Umakanje ruku u rijeku otkriva da voda nije baš toliko jezivo hladna koliko bih očekivao, ona plažica uistinu mami, obično sam raspoložen za egzibicionističke gluposti... ali, brate mili, travanj je, upala pluća mi baš i ne treba. Nastavljamo. 


Sljedeće odredište, Bosanska Krupa, nije daleko. Nevelik je to ali dosta lijep gradić. Parkiramo u centru i bacamo se na obilazak. Vizura:

Posted Image

Bogomolje triju religija:

Posted Image

I neobičan spomenik žrtvama posljednjeg rata:


Posted Image

Tvrđava koja se uzdiže nad Krupom:


Posted Image

Prolazimo kroz centar i izbijamo na drveni most preko rijeke.


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tvrđava s druge obale rijeke:


Posted Image

Uočavamo sojenice i mlinove, danas preuređene u ugostiteljske objekte. 


Posted Image

U jedan od njih se smještamo da nabrzinu nešto trgnemo. Obraća nam se gospođa sa susjednog stola, pita nas odakle smo, kako to da smo došli, sviđa li nam se ovdje... Sviđa nam se, naravno!


Krećemo mostom natrag, sad ćemo obići tvrđavu šetalištem uz rijeku. Uz nju s glavom pod krilom spava bračni par pataka. Poželih zabilježiti tu idilu, no patke se nažalost bude i kidaju:

Posted Image

Letica predlaže da se popnemo na tvrđavu, ja odmah prihvaćam, ostali nešto njurgaju, „vruće je“, „sigurno nema puta gore“, no Letica ih demantira, već je ranije uočio put. 
Jednu padinu brežuljka pokrivaju spomenici:


Posted Image

Mislim da je Krešo bubnuo da su to spomenici ljudima koji su se tuda pokušali uspeti pa nisu uspjeli. Radi se međutim o sjećanju na poginule iz Drugog svjetskog rata.
Uspon na tvrđavu: 


Posted Image

Posted Image

Pogled na Krupu:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Sama tvrđava:


Posted Image

Netko zlobno primijećuje da je top usmjeren baš na crkvu:


Posted Image

I još jedan pogled na tvrđavu:


Posted Image

Krupa je odrađena, sad je vrijeme da konačno prijeđemo u Republiku Srpsku. Prva sljedeća postaja je Novi Grad, nekad znan kao Bosanski Novi. Srpsku se poznaje po putokazima na kojima ćirilica skače na prvo mjesto. 

U Novome hvatamo parking kod lokalnog hotela:


Posted Image

Mate komentira: „čudo socijalističke arhitekure“. Novi se doima ofucanijim od dosad obiđenih gradova. Ruku na srce, i nema se što interesantno za pogledati. Hrvatska je odmah preko puta rijeke, nedaleko centra evo i graničnog prijelaza:


Posted Image

Iako je ovo Republika Srpska, džamija je tu:


Posted Image

Krešo uslikava meni; „bosanski lonac“ postao je samo „lonac“. Čudimo se ljudskoj gluposti.


Posted Image

Ulice Novog:


Posted Image

Crkvica:


Posted Image

Unutrašnjost je opet zapuštena:


Posted Image

Tu je plakat s poznatim imenom:


Posted Image

Zaključivši da tu više nemamo što za vidjeti, polako krećemo natrag prema autu. Letica međutim još odlazi obići gradski park:


Posted Image

Nišani su tu:


Posted Image

Kao i partizanski spomenik:


Posted Image

Koji kaže:


Posted Image

Pogled na Novi:


Posted Image

Mi načas sjedamo u parkić:


Posted Image

Tu stoji i interesantan spomenik:


Posted Image

U Federaciji je posvuda stajalo da je rat trajao „od 1992. do 1996.“.

Evo nas do auta; Leticu se još čeka. Mene konačno hvata umor i predajem ključeve auta Mati. Letica po dolasku predlaže da još odemo do nedalekog ušća Sane u Unu.
Tu je ada slična onoj u Bihaću:


Posted Image

Ušće:


Posted Image

Posted Image

Sana:


Posted Image

I to smo vidjeli, pravac Prijedor. Ja kunjam na prednjem sjedalu.

Nalazimo parking u centru Prijedora. Kaže „samo za osoblje univerziteta“. Pitam nekog taksistu je li slobodno ovdje, kaže da u principu nije. Imate li pauka? Imaju, ali, dodaje on, danas je subota, ne da im se raditi. Odlično, ionako nećemo dugo.

Prijedor je iznenađujuće dobro uređen. Glavni trg:


Posted Image

Glavna ulica:


Posted Image

Tu je i friško obnovljena džamija:


Posted Image

Krešo bilježi i grafit:


Posted Image

Dolazimo do parkića krcatog ljevičarsko-antifašističkim grafitima. Naši me ljevičari žicaju da ih poslikam:


Posted Image

Posted Image

Nešto dalje, u većem parku, nalazi se i bizaran spomenik; ne piše koga ili što predstavlja, ali nam 4 ocila na rukavima prikazanih likova daje naslutiti o čemu bi se moglo raditi:


Posted Image

Tu je i ulica zanimljivog imena:


Posted Image

Naša ultraljevičarčad došla je na svoje:


Posted Image

Uočavamo lokal koji se hvali da poslužuje „grill na žaru“ :D, razmišljamo da nabacimo ručak, ali ideja otpada. I Prijedor je odrađen, sada idemo na legendarno mjesto partizanske mitologije – Kozaru.


Na suvozačkom sjedalu nisam odspavao ni časa, no osjećam se dovoljno osvježeno da ponovo preuzmem volan. Putem do Kozare, Letica želi čuti lokalnu radijsku ponudu; čačkamo po stanicama dok ne nalazimo pravu stvar. „Mogu da mi ukradu i ovo malo para, mogu da mi uzmu ovo srce iz njedara, mogu da me drže na hlebu i vodi i bez snaaaa, ali ne mogu da mi skinu tvoje ime s usana ...“ Narodnjak kakav smo i tražili! Tip u jednom času spominje i nešto u stilu da „mogu da me odvedu na Goli Otok“, na sveopće oduševljenje. Spuštam prozore i poglašnjavam muziku. Smijemo se. Ostatak nas hitova međutim razočarava svojom pitomošću. Očekivali smo pravi hardcore trešeraj, a dobili popić s daškom istočnjačkog melosa. Bezveze. Kao Coldplay ;) 
Letica spominje da se u blizini Prijedora nalaze i srpski logori iz zadnjeg rata, poput Omarske i Keraterma (poslije Srebrenice i naravno Sarajeva, Prijedor je grad s najvećim brojem žrtava ratnih zločina). Vrtila se prije polaska ideja da svratimo i do njih, no, nekako sumnjamo da ih se može posjetiti kao što se može posjetiti npr. Ovčaru. Teško da bi se našlo i vremena.

Kozari – koja je i nacionalni park – prilazi se uskom cestom koja vodi kroz pitoreskna sela. Na ulazu u park je i čuvar koji naplaćuje upad. Srećom, radi se o samo dvije marke, a nakon što smo produžili, ustanovismo da je spomenuti gospodin u autu uočio samo četvoricu ljudi. Cesta do samog spomen-parka poprilično je uska, strma, nemoguće zavojita, a mjestimično i posuta odronulim kamenjem. Prednost je što prometa gotovo i nema.
Stižemo do podnožja stepenica koje vode memorijalnom centru; pored njih smjestila se rustikalna gostionica s cijenama istaknutima na drvenoj instalaciji koja sliči na putokaz. Onako neispavan pročitam „ćevapi na 5 kilometara“ i odmah mi postane jasno kakvu sam budalaštinu izvalio. Ostatak ekipe umire od smijeha. Parkiramo i odmah se bacamo na uspon do spomenika. 

Evo kako to izgleda:


Poslana slika

Poslana slika

Pogled odozgora:


Poslana slika

Poslana slika

Krećemo na uspon:


Poslana slika

Još i ti daleki ćevapi: :D


Poslana slika 

Stariji čitatelji su priču o bitci na Kozari pretpostavljam morali učiti napamet kao pjesmicu, no, za mlade i one slabijeg pamćenja, ponovimo ovdje osnove jedne od najpoznatijih partizanskih priča. U proljeće 1942. partizani su uspjeli osloboditi dijelove zapadne i srednje Bosne – Prijedor, Glamoč, Drvar, Petrovac, Grahovo – a u sastavu tog teritorija našla se i planina Kozara. Na oslobođenom području formirala se čak i Prva krajinska proleterska udarna brigada. Švabe i ustaše shvatili su tada da im protivnici ugrožavaju ne samo Banja Luku, već i važan rudnik u Ljubiji, te početkom ljeta iste godine pokrenuli protunapad, uslijed kojeg su partizanske jedinice opkoljene baš na Kozari. Nakon mjesec dana teških borbi, partizani su pokušali probiti obruč, no tek ih je 1000 uspjelo pobjeći, dok je ostatak zaglavio. Stradalo je i dosta civila, neki na licu mjesta, a neki u logorima gdje su završili po završetku bitke. Ustaški i njemački dokumenti kažu da je, poslije češljanja terena, zarobljeno gotovo 70 tisuća ljudi, a spomen park Kozara pobrojao je oko 35 tisuća poginulih (je li taj broj pretjeran, nije na meni da procijenim). Kako bilo, žrtve su počašćene grandioznim spomenikom, čiji je autor Dušan Džamonja.

Evo i tog čuda, u svim pozama:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Letica se uspio uvući i u unutrašnjost za jednu ekskluzivnu fotku:


Poslana slika

Malo sa strane:


Poslana slika

Malo održavanja ne bi mu škodilo, beton je već poprilično ofucan. Ljevičarčad i nije baš zadovoljna spomenikom, vele da se s toliko love i materijala moglo podići „nešto razumljivije“ (socrealističnije, predmnijevam), a ne nekakvi „bezvezni apstraktni modernizam“. Meni se pak, kao ljubitelju monumentalne megalomanije, stvar poprilično dopada.


Iza spomenika nalazi se nešto nalik dvorištu u kojem su postavljene table s imenima palih boraca. Tih ploča ima zastrašujuće mnogo – nisam ih ni počeo prebrojavati - a ovlaš brojeći dolazim do zaključka da svaka sadrži stotinjak imena. Strahota.

Dvorište:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Vječni plamen očito je već dugo izvan funkcije:


Poslana slika

Na livadi ispred spomenika čilaju izletnici:


Poslana slika

Spuštamo se natrag (osim Letice, koji odlazi obići čitav memorijalni centar) i bacamo oko na onu gostionicu, opet s idejom da nabrzinu nešto pojedemo. Saznajemo međutim da se nudi samo roštilj, a time smo se namjeravali pozabaviti u Banjoj Luci. Lakša jela poput čorbi ne drže. Do obroka ćemo se ipak strpjeti, ne pet, već par desetaka kilometara. Odlazimo još malo proštetati uokolo. Ja se nadam pronaći kakvo mjesto s kojeg bi se pružao dobar vidik, budući da smo potpuno okruženi šumom. Nailazim na putokaz koji pokazuje prema vidikovcu, no u tom smjeru nema ništa osim šikare.

Pa evo i tog, kakvog-takvog vidika:


Poslana slika

Vraćamo se do auta, no Letice još nema. Opet padaju prijedlozi da se kidne, no Letica se srećom pojavljuje. Objašnjava da je mislio da smo sjeli u gostionicu. Slijedi opet kalvarija po onoj strašnoj cesti, no jednom kad smo se dokopali glavne magistrale, Banja Luka nije više bila daleko.


Neka je metropola tek jednog entiteta u poluraspadnutoj državi, Banja Luka doista izgleda svjetski. Nalazimo parking u samom centru i krećemo u grad s namjerom da prvo navalimo na nešto jestivo. Jedna od prvih stvari koju uočavamo jest plakat koji poziva na nogometnu utakmicu FK Sarajeva i banjolučkog Borca, a ista se održava... danas. Auh. Nadamo se da nikog neće smetati auto zagrebačkih tablica, no začuvši huk navijača koji je odzvanjao čitavim centrom, kao i niz eksplozija (nečeg krupnijeg od petardi), pobojasmo se da ćemo auto zateći na klocnama i polupanih stakala. :D

Plakat:


Poslana slika

A odmah pokraj parkirališta nalazi se i par istaknutijih banjolučkih zgrada. Prvo, svježe obnovljeni Hram Hrista Spasitelja:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Uz crkvu je postavljena tabla koja kaže da je na tom mjestu stajao Hram Svete Trojice, no taj je srušen 1941. – ustaše su skupile lokalne Srbe, Rome i Židove i natjerale ih da ga rastave, ciglu po ciglu. Za vrijeme SFRJ sagrađena je nova crkva koja je dobila ime ove srušene, dok dozvola za obnovu izvornog hrama u komunistička vremena nije dobivena. Ponovna izgradnja počela je stoga 1993., dovršena 2004., a hram je posvećen 2009.

Zatim, tu je i sjedište predsjednika RS:


Poslana slika

Poslana slika

Te zgrada gradske vijećnice:


Poslana slika

Poslana slika

Ulice u centru:


Poslana slika

Poslana slika


egerke @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2013
Ovo će biti kratak putopis u dva nastavka koji je svojedobno sastavio Nikola, a koji će poslužiti kao uvod u opet nešto redovniji i veći putopis koji će uslijediti. Ja sam neznatno izmijenio izvorni tekst.

Ekipa koja je 2010. poharala Tursku i Kavkaz (Krešo, Letica, Mate, Hrvoje i ja, za one koji ne pamte) uspjela se za vikend 8/9. travnja 2011. skupiti kako bi se otputila na jednoipoldnevni izlet u Bosnu. Buduć da su prijašnje pustolovine spomenute peteročlane bande nailazile na vrlo dobar prijem, sjetih se da bih mogao opisati njene nove putešestvije. Tim više što će se ova družina teško ponovo okupiti za kakvo veće putovanje; Krešo ostaje kod toga da ne želi putovati s bilo kime od nas izim Letice, a mi ostali smo se za ljeto namjeravali rasuti kojekuda. Iako je ovo putovanje bilo kratko, štofa za putopis ima, zanimljivih fotki također. Palicu dežurnog opisivača zbivanja od Kreše ću preuzeti ja, što će značiti da ćete ostati uskraćeni za nizanje podataka o posjećenim mjestima (osim ako Krešo ne dobije volju da se ubaci sa svojim prilozima), ali vjerujem da vam to s obzirom na moje pripovjedačke vještine neće osobito nedostajati. I svečano obećajem da neću spominjati nikakve probavne tegobe (tim više što ih nije ni bilo).

Dakle, ovaj izlet predstavljao je za nas oživljavanje tradicije započete u proljeće davne 2005. godine. Krešo i ja bili smo tada tek manje-više dobri pajdaši s faksa a odnosi među nama bili su idilični, za Leticu nitko osim Kreše nije tada čuo, kao (osim mene) ni za Hrvoja, koji je za Matu i Krešu bio tamo neki "Nikolin frend iz srednje". Što se Mate tiče, u njemu nitko ne bi prepoznao današnjeg ljevičara - jedino oko čega su se on i Krešo mogli pokačiti bilo je naglašavanje u baltoslavenskim jezicima, a ono oko čega su se on i Hrvoje tada sporili nisu bile doktrinarne razlike, već kvaliteta filma "Gospodar prstenova" u odnosu na knjigu (i ne, Mate, film ne valja, iza toga Hrvoje i ja čvrsto stojimo još dan-danas :D ).

Putovalo se tada na gostovanje Noama Chomskog u Novigradu (dok smo Hrvoje i ja htjeli čuti što će jedno od najvećih alterglobalističkih imena imati za reći o svjetskoj politici, Krešo i Mate nadali su se popričati s njime štogod o lingvistici, i, naravno, grdno se razočarali jer o lingvistici Chomski nije rekao ni a ni be). Izlet je svima ostao u lijepom pamćenju pa smo sljedeće godine početkom proljeća Krešo i ja smislili napraviti reprizu izleta, da posjetimo i druge krajeve Istre. Smišljeno - učinjeno, iako nam se nitko nije pridružio. Grešku neodaziva je ostatak ekipe ispravio iduće godine, i tradicija jednodnevnog muvanja autom po Istri čim na proljeće zatopli konačno je rođena. 2010. umalo je zamrla uslijed Krešinog boravka u Debrecenu, no iduće smo je se godine sjetili obnoviti, uz malu modifikaciju - budući da je Istra našim prisustvom deflorirana uzduž i poprijeko, odulčismo upoznati i ostale krajeve Lijepe Naše. 

Prvotna ideja bila je da se obiđe Lika, s Donjim Lapcem kao referentnom točkom (tad bi putopis bio nazvan "Final Destination Donji Lapac", pa ne bi bilo ovog kontroverznog naslova), no onda se u računicu ušuljala i Bosna. Ekipa je dobila i pojačanje - svi se složismo da kavkaskog suputnika Leticu uključimo u izvornu postavu. No, puno je vode proteklo od 2005., i do danas su Hrvoje i Mate postatli suborci (i povremeni suparnici) na hrvatskoj ultraljevici, Krešo i ja smo više puta poželjeli ubiti jedan drugoga (obično na putovanjima), a svi skupa (s Matom na čelu) smo uspjeli toliko ispiliti Krešu da odbija otići s nama na put dulji od dva dana i dvije države. Još kad se Letica ubaci u tu kombinaciju, dobivate pravi Molotovljev koktel, pa makar se putovalo u Dugo Selo. ;)

Poslah mejl gore navedenoj ekipi s pozivom na izlet, navodeći da još nemamo točan plan puta, osim Lapca kao ključnog odredišta i pozivajući da se iznesu dodatne ideje za mjesta koja bi mogli posjetiti. Svi nekako slutimo da će Krešo odraditi svoju uobičajenu ulogu itinerardžije – Letica već najavljuje „jedva čekam da mu zeznem itinerar“. :D – no na kraju će baš on uskočiti u Krešine cipele, ubacujući u cijelu priču i Drvar i Travnik i Jajce i Banja Luku. Uslijed sumnji da ćemo takav izlet (naslov bi mu također bio potencijalno kontroverzan - „Putevima AVNOJ-a“) uspjeti odraditi u dva dana, kristaliziramo varijantu s Lapcem kao prvom točkom, noćenjem u Bihaću i produživanjem prema Prijedoru i Banja Luci dolinom (ili je to ipak bio kanjon?) Une. Javila se i ideja da posjetimo Željavu, zapušteni aerodrom JNA na granici RH i BiH, vrlo postapokaliptičnog štiha kakav se meni osobito dopada, no od nje odustajemo saznavši da je dotično mjesto opasno po zdravlje. 

Sve je bilo spremno za put 2./3. travnja, ja užicao auto od mame, svi se nabrusismo, kad odjednom Hrvoje javlja da ima neke obaveze tog vikenda i ne može nikako ići. Nema veze, svima odgovara da odgodimo za tjedan dana. Taman smo se uspjeli dogovoriti do u detalje, kad krećemo, gdje ćemo se naći, kad Mate javlja da su ga pozvali u emisiju na TV 24 sata, koja će se snimati u nedjelju prijepodne, a u kojoj će gostovati i povjerenik za proširenje EU. Mate, veli, ne želi nikako propustiti priliku da se „obračuna s eurokratom“ – dakle, na njega ne možemo računati taj vikend, jer su „narod i revolucija na prvom mjestu“. Što sad? Daljnja odgađanja ne odgovaraju nikome, a opet ne želimo (barem ja) ostaviti na cjedilu i jednog od ljudi s kojima smo već dogovorili putovanje. 

Poručujem Mati u šali nek se mane naroda, jer isti bira diktatore i mrzi pedere i tako to. Krešo međutim moju provokaciju shvaća ozbiljno, hvata se za šlagvort i kreće objašnjavati zašto misli da sam u pravu. Naši ljevičari naravno to uzimaju kao objavu rata i kreće prepucavanje (naravno, ni jedni ni drugi nemaju za reći ništa što već nisu rekli). Ja zadovoljno trljam ruke jer materijala za putopis već ima, a nismo još ni krenuli na put. Teške riječi padaju, no uslijed te tarapane uspijevamo smisliti spasonosno rješenje – prebacujemo putovanje jedan dan ranije. Ionako nitko ništa ne radi tog dana, osim Kreše, koji zaključuje nešto u stilu „na poslu neće skužiti da me nema“. Sad pak Letica uskače da zezne koncept, jer ima obaveze u petak i ne može nikamo prije 15 h. Konačno odlučujemo da ipak krenemo u petak popodne, što međutim znači da Lapac (kao i sva mjesta u RH) ispada iz kombinacije. Idemo ravno u Bihać, otuda slijedimo zacrtanu rutu. Lika ostaje za neka druga vremena. 


Mjesto sastanka: „ na parkiralištu kod NSB-a“, u petak, pola 4 popodne; revan kakav jesam, stižem onamo autom, iz Ivanića, 15-ak minuta ranije. Ostatak ekipe skupit će se kroz sljedećih pola sata; Mate stiže posljednji, podbadamo ga da je stigao čak i nakon Letice. On se pak besramno presvlači nasred ulice:

Posted Image

Sad treba odabrati put prema Bihaću. Mate i Hrvoje odnekud dobivaju ideju da idemo preko Siska, jer „tamo još nismo bili“. Krešo i Letica se zgražaju, kakav Sisak kakvi bakrači, držimo se Bosne jer bi nam posjećivanje mjesta u Hrvatskoj odnijelo previše vremena. Ja pak pomalo lažem da se u Sisku i nema što za vidjeti (Krešo domeće: „osim željezare i rafinerije“). Ljevičarski dvojac svoj prijedlog međutim stavlja i na glasanje, uspijeva ga i izglasati zbog apstinencije dijela putnika, no odbacuju ga kad im je objašnjeno da bi ruta preko Siska bila predugačka i odveć zaobičazna. Idemo u Karlovac, pa putem Vojnića do Velike Kladuše (trebao sam eto i Babu nekako ubaciti u naslov...).

Nakon nekih sat i pol vožnje (kordunske – ili je to Banovina? - ceste nisu neka sreća) stižemo na granicu. Letica uočava nekakav dućan i odmah nestaje iz auta da kupi sok i sladoled. Usput je, kršeći sve propise naravno, zabilježio i granicu:

Posted Image

Graničari nam ne rade probleme, granica je zajednička hrvatsko-bosanska i za tili čas evo nas u Bosni. Velika Kladuša nije daleko. Grad je to najpoznatiji zacijelo po lokalnom kabadahiji Fikretu „Babi“ Abdiću, u socijalistička vremena uspješnom direktoru lokalnog poduzeća Agrokomerc, a u ratu (točnije, 1993.) osnivaču i vođi paradržavice Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. Ista je uspješno surađivala s manje-više svim zaraćenim stranama u ratovima na području bivše Juge (već kako bi vjetar okrenuo), a protiv središnje vlasti BiH (Izetbegovićeve, no). Tvorevinu su 1994. razjurile snage Armije BiH, no Babo ju je ponovo uspio uspostaviti (sad uz pomoć martićevaca i pod imenom Republika Zapadna Bosna) sve dok projekt nije konačno dokrajčen u isto vrijeme kad je Hrvatska poduzela Oluju. Abdić je klisnuo u Hrvatsku (ima i državljanstvo), no 2002. je zbog ratnih zločina osuđen – na sudu u Karlovcu – na 20 godina zatvora (kasnije smanjeno na 15). Kaznu trenutačno guli u hrvatskim kaznionicama. Još ima Kladušana koji ga pamte po dobrome – neki će se čitatelji sjetiti da su u Hrvatsku pristizale i njhove delegacije kako bi mu pred zatvorom čestitale rođendan (29.9., inače datum proglašenja AP Zapadna Bosna).

Kladuša je zgodan, pomalo učmao gradić. Evo panorame centra, s neizbježnim Agrokomercom: 

Posted Image

Prekoputa svjetovnog centra evo i duhovnog: 

Posted Image

Spuštamo se niže, do ugodnog parka, gdje se druže Kladušani:

Posted Image

Na njegovom početku je i antifašistički spomenik:

Posted Image


(dolje u ćošku je Hrvoje)

Koji je zapušten iako još stoji:

Posted Image

Letica snima još i kulu ponad Kladuše:

Posted Image

Sjedamo u kafić nabrzinu nešto popiti. Pitamo mladu konobaricu postoji li još Babina stranka, veli da postoji. Ne zna nam međutim odgovoriti da li je trenutačno na vlasti u ovom kraju.
Evo još jedne kladuške panorame, samo iz drugog kuta:

Posted Image

Revni Letica stigao je zabilježiti još i pravoslavnu crkvu Velikomučenika Georgija (dok smo ga mi čekali pokraj auta):

Posted Image

U rečenoj su crkvi za vrijeme II. svjetskog rata ustaše izvršile pokolj pravoslavnog stanovništa Velike Kladuše i okoline.

Nastavljamo za Cazin. Na izlazu iz Kladuše Letica hvata i pogone Agrokomerca (kompanija je danas, ne biste vjerovali, u teškim problemima, bosanska vlada nastoji spastiti što se da, čak se razmišljalo i o donošenju posebnog zakona o toj firmi!):

Posted Image

Putem izbija rasprava Kreše i Letice oko točnog naziva Abdićeve nadri-države. Krešo je „100% siguran“ da se radi o „autonomnoj oblasti“, Letica pak tipuje na „pokrajinu“. Pada i oklada – u igri je večera u Bosni - a preostala trojica smo svjedoci. Kasnije, u šetnji Bihaćem, ponešto iznervirani Krešinom bahatom samouvjerenošću, potiho ćemo se dogovoriti da se, čim uhvatimo nekakav internet i saznamo tko je u pravu, pravimo da se Letica kladio na ispravnu opciju, koja god bila, u pravoj staljinističkoj mjeri („dva i dva su ti pet, ozbiljno!“) uvjeravajući Krešu da mu je pamćenje ozbiljno popustilo :D. Siguran sam doduše da Letica, inače veliki poštenjak, nikad ne bi pristao na takvu drsku spačku. 

No, o ishodu oklade nešto kasnije, vratimo se sada do Cazina. Ulaz u gradić ne obećava, već mislimo produžiti bez zaustavljanja, kad uočavamo medresu na brdašcu pored grada:


Posted Image

Penjemo se autom, na ulazu je podignuta rampa, zbog čega pomislismo da nam možda ovdje i nije mjesto, no bezobrazni kakvi jesmo, nastavljamo dalje i parkiramo se u podnožju. Krešo i Letica snimaju Cazin:


Posted Image

Posted Image

Krešo i Letica bi pješačili do podnožja, ostatku takvo što ne pada na pamet. Da bi im jasno dali do znanja (ma, moš' mislit kako je to razlog, učinismo to iz puke perverzije), udaram po gasu i ustremljujemo se autom na Krešu koji hoda posred ceste. Ipak, u pravi čas on skače na travu pored prilaza. Svi se cerimo.

Cazin ipak ima i suvisli centar; putokaz nas upućuje prema starom gradu. Dolazimo do raskrižja obilježenog znakom kružnog toka, no meni nije jasno gdje je tu kružni tok, stvar izgleda kao ordinarno raskrižje. Produžujem stoga ravno, i – kojih desetak metara dalje, policajac mi maše da stanem. Do vraga.

Dotični čuvar javnog reda ozbiljan je, no dosta prijazan čiko. Objašnjava mi da sam upravo počinio prekršaj - „Niste vidjeli da je ono kružni tok? Gledate li Vi znakove?“. Ne staje na vozačkoj i prometnoj, želi vidjeti i isprave čitave družine. Iz Hrvatske, je li, što radimo ovdje, pa eto došli malo vidjeti ovaj kraj, htjeli bismo razgledati i centar Cazina... Ovaj proučava osobne i pasoše, bilježi podatke u tekicu. Milicioner starog, jugokomunističkog kova (pretpostavljam, premlad sam da bih imao iskustva s takvima). Razmišljam koliko bi moglo ispasti mito, kako da ga uvalim na pristojan način, i hoće li ostatak biti spreman podijeliti troškove sa mnom (da, znam da nije lijepo, ali nitko od nas nema toliko maraka da podmiri jednu BiH kaznu, koje se plaćaju na licu mjesta). Srećom, ništa od kršenja zakona, gosn milicioner nam vraća dokumente, daje mi savjet da pripazim kako vozim i ljubazno nas upućuje do starog grada. Nakon kruga oko centra, vraćamo se na famozni kružni tok (ovaj ga put obilazimo po propisu) i parkiramo se na omanjem trgu. Na njemu ima i restorana, razmišljamo da li da nešto nabrzinu mezimo, da malo smirimo glad prije no što sjednemo na poštenu večeru u Bihaću, no ideja demokratski otpada. 

Letica slika trg, na kojem skupina djece igra nogomet. Šalimo se da će ga netko dohvatiti zbog pedofilije.


Posted Image

Dječaci mu međutim rado poziraju:


Posted Image

Iz jedne od gostionica izlazi brkati vlasnik i zapodijeva razgovor. Spominjemo mu incident na kružnom toku, on udara u kuknjavu kako „takvog kružnog toka nema ni u Zanzibaru“. Spominje nam i džamiju na vrhu brda na kojem je smješten grad, a od koje puca pogled kakvog, veli, „nema u čitavoj Europi“. Moramo to vidjeti i polako se udaljavamo, iako bi ovaj rado još razgovarao. Volim izraze balkanske gostoljubivosti, volio bih prozboriti koju s čovjekom, ali – em trenutačno nemamo vremena, em mi se ostatak ekipe ne čini odveć zainteresiran za komunikaciju s lokalcem. A taj se ne gasi, zamičemo za ugao, a on još naklapa.

Uspinjemo se do džamije:


Posted Image

Snimam zanimljiv kadar minareta s polumjesecom:


Posted Image

Komentiramo kako je prigodno da u muslimanskom kraju na nebu svijetli polumjesec. Sljedećeg ćemo se dana u Banja Luci čuditi kako eto i u Republici Srpskoj imaju polumjesec na nebu, i pitati se ne radi li se možda o provokaciji... :D

Evo i jedne Krešine slike džamije:


Posted Image

A evo i par kadrova tog famoznog pogleda pa sami procijenite je li nam gostioničar lagao:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tu je i spomen ploča... ne piše doduše tko je ubio te nesretnike:


Posted Image

Definitivno odbacujemo ideju o čalabrcavanju u Cazinu, strpit ćemo se do Bihaća. Još malo vrludamo gradom u potrazi za cestom do Bihaća, a Letica koristi priliku da, na onom kružnom toku, zabilježi zanimljiv spomenik:


Posted Image

Putem do Bihaća kreće razgovor o pub kvizu koji predano igramo Krešo, Letica i ja (Letica u zasebnoj ekipi). Ova dvojica nam se čude što se time zabavljamo i nazivaju nas gikovima. Pokušavamo im objasniti u čemu je ljepota, ali nisu baš uvjereni. Tvrde da su pitanja glupa i da bi trebalo složiti „jedan revolucionarni kviz“. Ajde dajte, da vas vidim!

U Bihać stižemo već za noći i smjesta se bacamo u napornu potragu za prenoćištem. Kružimo centrom, ja fulavam parkirališta, odbacujemo nekoliko hotela zbog prevelikih cijena, konačno se, umorni i gladni, smještamo na ledinu na obali Une da razradimo ratni plan. Vrti se prijedlog da napunimo želuce – svima nam je hrana na pameti – no zaključujemo da je bolje da se prvo skućimo. Prilazi nam čuvar parkirališta i upućuje nas u konačišta s druge strane Une, malo dalje od centra, daleko jeftinija od onih u centru. Prihvaćamo savjet i pičimo preko Une, do hotela zvanog „Vila Una“, čije su cijene taman, ali – nema mjesta. Ljubazne recepcionerke priskaču nam u pomoć, primaju naš auto na svoj parking i zovu drugi hostel. Taj je međutim daleko od centra – ne smeta, motorizirani smo – pa pada dogovor da će Krešo i Letica skoknuti onamo s vlasnikom (koji se dovezao autom), kako bi nas znali uputiti do noćišta kad se vratimo iz večernjeg izlaska. 

Oni odlaze, a mlada recepcionerka nas nudi kavom. Budući da ljevičarski dvojac ne pije kafu i ne toleriše razgovor, ja se jedini odazivam. Eto i prilike da malo pročavrljam s hotelijerkama, što o televiziji, što o profilu gostiju u hotelu, što o turističkoj ponudi u Bihaću. Vraća se izvidnički dvojac, što znači – pravac hrana. Najbliži nam je restoran strateški smješten na obali Une, zgodno uređeno, ali pusto mjesto - 5-6 ljudi u petak navečer oko 9 sati. Smještamo se uz rijeku, redaju se šljivovice, pljeskavice, pastrve, tufahije... hrana je i više no zadovoljavajuća, ne baš i spektakularna, no odveć smo gladni da bi nas bilo briga. Jedva smo skucali dovoljno maraka da platimo ceh – nitko osim mene i Kreše nije imao značajniju sumu bosanske valute, pa je Krešo svojom stotkom morao pokriti cijelu večeru (osim mog dijela), bankrotiravši za tili čas.

Sada pravac Bihać. Evo kako grad izgleda noću:


Posted Image

Sati je oko 23, no grad je na naše razočaranje manje-više mrtav. Osobno sam očekivao veću živost, no kafići prazni, pred zatvaranje. Jedina živost vlada na maloj unskoj adi, gdje se okupila bihaćka mladost. Nedaleko od nje trešti i muzika, nekakav prežvakani YU-rock, ako me pamćenje dobro služi. Očekivao sam i jači bosanski štih, no grad je sličniji bilo kojoj hrvatskoj provinciji na kontinentu no recimo Sarajevu. Nema tradicionalnih radnji, slastičarni i sličnog, umjesto ćevabdžinica vrte se obični döneri. No, nema veze, meni se dopada. Nedostaje mi noćnih slika grada, evo samo jedne, na kojoj je zabilježena džamija u centru:


Posted Image


Džamija je inače bivša katolička crkva Sv. Ante, koju su Turci pretvorili u džamiju, nazvanu Fethiye (kao i ostale džamije adaptirane od crkava - to otprilike znači "osvajanje").

A tu je i moj kadar neobične kombinacije natpisa na jednoj zgradi:

Posted Image

Krešo me neprekidno davi da uhvatim kakvu bežičnu mrežu, da provjerim podatak o točnom nazivu Babine državice. Čini se da grad Bihać u centru nudi besplatnu bežičnu mrežu, no koncentriranje na obilazak sprečava me da udovoljim Krešinim salijetanjima. 

Prije odlaska na spavanje pronalazimo otvoren kafić, zgodno uređeno – ali također prazno – mjesto na obali Une. Ne zadržavamo se dugo, ponoć se bliži a svi smo mrtvi umorni. Pravac auto, Krešo i Letica navode me u oronuliji kraj grada, uz željezničku prugu. Hostel nam je u mraku, ključ ne ide u bravu... slažemo već neke jezive scenarije u glavi, ali tada otkrivamo zvono i prizivamo bunovnog sina vlasnika. Ja razmjenjujem par riječi s njime, ostatak kida u sobu. Smještaj je i više no dobar (sin nam se još i ispričao što nam ne mogu osigurati doručak, hostel je još nedovršen). Slijedi timarenje pred spavanje i poprilično brzo povlačenje u krevete.

Eh sada... kad već nije bilo probavnih smetnji, javile su se one sa snom. Nesanica je moja stara boljka, posljednjih godina doduše rijetka, ali voli se pojaviti baš pred ovakva putovanja (takozvani „rajzefiber“). Upozorio sam ostale vozače iz ekipe (Mate, Letica) da svakako ponesu vozačke, i pripremao se na inače mi mrsko gutanje tableta (konkretno, praksitena) noć prije izleta, no zbog kasnog polaska stvar nije bila potrebna. Rajzefiber se međutim sjetio udariti baš sad. Nakon nekih sat vremena prevrtanja po krevetu, shvatih s užasom da mi se ne spava ni zericu, iako sam se probudio u 8 i proveo naporan dan. Ostatak ekipe spava snom pravednika, ja buljim u strop i prevrćem koještarije po glavi. Kako ću voziti sutra? Hoće li (mamin) auto biti siguran u šapama one dvojice? U jednom času oglasili su se već i mujezini, pomislim pa nije vrag da već zora rudi (nisam bacao pogled na sat, da se još više ne zbediram), ali vidim da su zvijezde još u punom sjaju. 
Da ne duljimo, ta je kalvarija potrajala do barem 6 ujutro, kad se Letica, kako je najavio probudio, i pješke krenuo u grad.


egerke @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 10, 2012
PETAK 20. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se taman dok ulazimo u neki veliki grad. Opet smo negdje u noći promijenili smjer kretanja, dakle onaj obilazak i dalje traje. Shvaćam da je grad Plovdiv. 
Svi smo se pomalo razbudili, spremili ležajeve, pokušavamo još malo zakunjati. Daniel na hodniku priča s onim Talijanima iz susjednog kupea. To je par, cura i dečko, bili su u Grčkoj, pa do Istanbula, a sad idu u Sofiju na avion. 

Budući da smo mi platili vagon do Sofije, dolazi nam naš pratitelj kola, tip koji podsjeća na nekog sporednog lika iz horror filmova (zovemo ga Nosferatu), i uzima nam posteljinu, upozoravajući nas da se u Sofiji moramo prebaciti u drugi vagon, ili pak nadoplatiti još 10€, ako hoćemo ostati do Beograda u ovom vagonu. 

Već smo u Sofijskoj kotlini, eno Vitoše: 



Po dolasku na sofijski kolodvor, dok nas izmanevriraju na drugi kolosijek, Letica trči do službe za izgubljene stvari. Usput slika kolodvor iznutra: 



U službi za izgubljene stvari imaju samo jedan ukrajinski pasoš. Ništa slično njegovim dokumentima. Ja sam pak izašao na peron i pješice odlazim do srpskog vagona, koji je dupkom pun. Nema nigdje mjesta. A taman sam mislio pogledati je li novčanik ostao negdje ispod sjedala... Doduše, to vjerojatno i nije taj vagon, on je na onom večernjem vlaku, što znači da trenutno putuje od Beograda prema Sofiji.

Letica kaže: "Ha ništa, onda ću morati zvati Zuraba." Laughing Zurab je onaj Gruzijac iz Gorija koji nam je rekao da mu se javimo ako ćemo imati ikakvih problema.

Budući da je vagon dupkom pun, kada su priključili spavaća kola s istanbulskog vlaka (u kojima su bila preostala trojica), zaključujemo da bismo možda ipak mogli iskeširati tih 10€ i odvesti se kao ljudi do Beograda. Letica neće, on odlazi u drugi vagon, već je pri kraju puta i nema dosta novca. Nosferatu uzima novce i daje nam novu posteljinu. Ma ne treba nam to... 

U Dimitrovgradu nam priključuju još par vagona. No super, mogli smo izdržati to malo od Sofije i onda se voziti u miru, te ostati bogatiji za 10€. 
Ostatak dana prolazi u beskrajno dugoj vožnji. Prvo do Niša (konačno su sredili onaj dio između Niške Banje i Sićeva, pa vlak vozi sasvim pristojno), gdje nam se priključuje vlak iz Soluna. Nakon toga krećemo prema Beogradu. Po voznom redu stižemo dovoljno rano u Beograd da se Hrvoje i Mate prije polaska vlaka za Zagreb stignu naći s jednim Hrvojevim prijateljem anarhistom. No svima su se mobiteli ispraznili, jedino ja još imam malo struje, dovoljno da ovomu pošaljem poruku. 
No put se oduljuje. Ovaj put, umjesto preko Mladenovca, idemo preko Male Krsne, što je dulji put. Letica se vratio k nama u vagon i sada on i ja opet izvodimo svoj šou s jezicima, pa nam ostatak kupea prijeti fizičkim nasiljem. Laughing Oni svi imaju neke knjige, jedino nas dvojica ne čitamo ništa, pa imamo vremena laprdati. Hrvoje čita neku svoju knjigu i pritom miče usnama. Nikola mu ukazuje na to, a on se vadi na to da mi cijelo vrijeme blebećemo i to ga dekoncentrira. 
Leticu i mene su izbacili iz kupea, sad stojimo na hodniku i trkeljamo. Ovaj u jednom času spomene Madredeus, da bi u sljedećem trenutku iz susjednog kupea izvirio neki Portugalac, zaprepašten da netko priča ovdje o Madredeusu i da je uopće čuo za njih. 
Vrijeme odmiče, a Beograda nigdje. Izgleda da će ipak stići naknap. Opet moram slati poruku ovomu, da se sastanak ipak odgađa, zbog premalo vremena. Nadam se samo da mu za sat-dva neću morati slati i treću poruku da je vlak otišao i mogu li oni prespavati kod njega. 

Sunce je već zašlo, noć se nadvija nad Srbiju, a mi prolazimo podno Avale. Obojica pokušavamo uslikati TV toranj na Avali, ali ovo je najkvalitetnija slika (pa si vi mislite): 



Stižemo u Topčider. Opet stojimo nekih dvadesetak minuta. Napokon krećemo, opet nas dalje vuče dizelka. Hrvoje je već na rubu živaca, veli da nas više ne želi gledati i da samo broji sate do kraja putovanja. Srećom, i Letica i ja ostajemo u Beogradu, tako da će do Zagreba morati trpjeti samo preostalu dvojicu (tj. Nikolu do Ivanića). 
Treba nam skoro pola sata do glavnog kolodvora. Ovi prvi istrčavaju van, ja za njima, a Letica zadnji. Oni odmah jure na drugi peron, gdje je već postavljen vlak za Zagreb. Ja čekam Leticu, koji je zaostao, pozdravlja se sa svojom beogradskom prijateljicom. Evo napokon i njih, upoznaje me s njom. Oni večeras idu na neki koncert, kurtoazno me pozivaju, ali meni je u ovom času samo do tuša. Ipak nisam od ponedjeljka navečer spavao u normalnom krevetu, niti obavio ikakvu higijenu osim pranja zuba. Letica odlazi, a ja se još odlazim pozdraviti s ovom trojicom. 

I to je to. Koliko sam god čekao taj trenutak u času kad su mi išli na živce, nekako su svi ti završeci zajedničkih putovanja tužni, jer su nekako uvijek izvedeni naprečac. Odavde se naši putevi razilaze na tri strane. Oni idu doma. Letica i ja noćimo u Beogradu, sutradan on ide u Novi Sad, a ja se moram, u svojoj tradiciji, dočepati Zlarina, jer mi treba par dana intenzivnog odmora nakon puta. 

Odlazim do onoga hostela Belgrade (poznatog otprije dvije godine kao "tri slobodna kreveta"). Prije mene, u hostel se prijavljuju neka dvojica iz Zagreba, koji su došli na vikend. Raspakiravam se i odlazim pod tuš. Spirem sa sebe prašinu s puta, znoj, Tursku. Oblačim čistu odjeću i odmah se osjećam nekoliko godina mlađim. Krećem u večernju šetnju i potragu za večerom. Otići ću na Skadarliju, počastiti se poštenom večerom, barem što se ambijenta tiče, jer nisam toliko gladan, danas sam čitav dan sjedio u vlaku. 
Pileće bijelo meso, kruh, paradajz salata, Nikšićko i tufahija - 1300 dinara. Nije čak ni toliko skupo. Još je tu i glazbeni dodatak, za tamburaše koji neumorno praše starogradske. Baš su mi lijepo legli Tamburaši s Petrovaradina... 

Prilično sam izmožden, pa se upućujem u hostel na počinak. Još internet prije spavanja i napokon krevet. Prvi nakon Karsa...

egerke @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 8, 2012
ČETVRTAK 19. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Turska je zemlja koja je uglavnom orijentirana na cestovni prijevoz. Upravo zato začuđuje loša kvaliteta njihovih cesta, napose onih magistralnih. Iako smo se mi vozili vrlo luksuznim busom, koji povezuje jedno veliko regionalno središte u istočnoj Turskoj s prijestolnicom, cesta kojom smo išli mjestimice se pretvarala u obično gradilište, slično onima u Albaniji. Čovjek bi očekivao da su dosada napravili već i autoceste, međutim njih ima izuzetno malo. Zato putovanje uzduž Turske traje i toliko dugo, kolikogod Turska sama bila izdužena zemlja. 

Rano je jutro, te sviće, a mi stižemo na ankarski kolodvor. Čak ne ni na kolodvor, nego nas iskrcavaju pred kolodvorom. Bus produžuje za Istanbul, no mi ćemo ipak u Ankari na vlak. 
Ankarski međugradski autobusni kolodvor (AŞTİ) najveći je u Turskoj, prostire se na nekoliko katova i neprekidno je pun buseva koji odavde idu u sve kutke Turske. Evo jedne slike u rano jutro: 



Dečki odlaze na WC, svi kolektivno. Ja čekam vani, pored stvari, da ih netko ne ukrade. To se oduljilo, a i ja bih se malo prošetao uokolo, da razgledam kolodvor. Napokon se iz WC-a pojavljuje Letica. E super, sad će on pripaziti na stvari, dok ja...vraga! Prolazi kraj mene i odlazi svojim putem. No, sjajno. Zašto bi mene bilo briga hoće li im netko ukrasti stvari, ako njih same nije briga. Umoran sam, dvije noći se nisam pošteno naspavao, nije mi do altruizma. 

Letica je pak još uspio zabilježiti redare kako slatko snivaju: 



Napokon se svi okupljamo, jedino još nema Hrvoja, on je zapeo u WC-u. Naime, iako je njega mučio proljev, zapravo ga većinu vremena uopće nije mučio proljev, nego samo osjećaj da bi ga mogao uloviti proljev. Tako je on zapravo jako malo puta doista uspio obaviti ono u što se upustio, a većinu vremena je samo pokušavao. Tako i sada, nakon dobrih 20 minuta izlazi iz WC-a neobavljena posla. Srećom pa vlak ima WC. 

Upućujemo se prema metro-stanici. Ankarski metro ima dvije linije: prva je Ankaray, u pravom smislu riječi laka gradska željeznica, izgrađena u prvoj polovici devedesetih; a druga je pravi metro, koji vozi od 1997. Na kolodvor vozi Ankaray. 

Kupujemo karte kod nekog klinca koji ih prodaje. Mate kupuje kartu i nešto mu nije jasno, čini se da mu je klinac naplatio više no što treba. Prepire se s njime i traži da mu mali vrati novac, a on njemu vraća kartu i kaže da će ju kupiti na automatu. Dolazimo na automat i cijena je točno ista ona koju je klinac rekao. 

Spuštamo se u podzemlje. Mate i Letica se prepiru na kojoj stanici trebamo sići za željeznički kolodvor. Naime, Ankaray ne ide do kolodvora, već ima dvije stanice južno od željezničke pruge (koja prepolavlja Ankaru, slično kao i Zagreb). Pitanje je odgovara li nam više Tandoğan ili Maltepe. Mate je za Tandoğan, Letica za Maltepe. Ja sam također za Tandoğan, jer je on bliže onom podvožnjaku kojim se prolazi ispod pruge i začas dolazi do kolodvora. 

Na kraju idemo doista do Tandoğana. Slikamo garnituru po izlasku iz nje: 



Izlazimo na ulicu, no iako ja upozoravam da trebamo skrenuti lijevo, pa kroz podvožnjak, svi idu desno, jer "tamo je kraće, sigurno ima neki prolaz". Nakon nekih 5 minuta hoda dolazimo do izlaska iz stanice Maltepe. Sada Letica likuje, "Evo vidite da smo trebali ići dovdje." 
Skrećemo prema pruzi. Dolazimo do južnog ruba kolodvora. Prolaza nema, tu je ograda koja odvaja kolodvor od ceste. U ogradi je rupa, i oni se svi odlučuju provući kroz tu rupu i onda preko kolosijeka uputiti prema kolodvoru. Meni to nije ni nakraj pameti, jer, prvo, nisam siguran mogu li se uopće provući kroz tu rupu sa svojim ruksakom i svojom spretnošću; drugo, ne želim ovako umoran, usporen i opterećen prtljagom pretrčavati kolosijeke, pa makar oni bili i sporedni; i treće, ne želim imati okapanja s nekim turskim zaštitarom, ako nas ulovi. Stoga se ja odlučujem za zaobilazni put uz ogradu sve do podvožnjaka, pa opet natrag do kolodvora. 

Zgrada kolodvora izvana, s reklamama za vlak velike brzine: 



Ulazim unutra, oni su već tamo. Dapače, još me požuruju, da nam ne pobjegne vlak. Gledamo čime sve možemo ići. Postoji YHL (Yüksek hızlı tren - Vlak velike brzine), ali za njega treba nadoplata i ne vrijedi Flexipass (kasnije smo doznali da on zapravo još ni ne ide do Istanbula, jer je pruga za veliku brzinu još neizgrađena - zasad ide samo do Eskişehira). Postoji i brzi vlak - ovo "brzi" treba shvatiti uvjetno, jer vozi 10 sati. No nema veze, kreće u 8 i u Istanbulu je u 6 navečer. Odlično, sve stignemo. Kupujemo rezervacije za taj vlak. 

Pogled na kolosijeke: 



Fontana ispred kolodvora: 



Razmiljeli smo se uokolo. Letica fotografira, ja sam otišao nešto doručkovati, a ovi sjede u čekaonici i pune si mobitele na nekom štekeru. Nakon završenog doručka, Letica me upozorava da je malo niže na prvom peronu postavljen nekadašnji Atatürkov vagon. To treba zabilježiti. 

Evo ga:
 




("Mustafa Kemal Atatürk u ovom je vagonu išao na svoja tuzemna putovanja.") 

Atatürkov portret se nažalost ne može dobro zabilježiti fotoaparatom, jer je odbljesak sa svake strane, dok se sprijeda pak vidi odraz fotografa:



Odmah iza vagona je željeznički muzej: 



Krećemo na peron, do našeg vlaka. To je ovaj: 



("Bosporski vlak", u prijevodu.) 

Ovo je izraz lica čovjeka koji nije pošteno spavao dvije noći kada mu uperite iPhone u lice: 



Do Istanbula ima oko 620 km. Čim je vlak krenuo, tonem u drijemež. Budim se malo nakon Polatlıja (antičkog Gordiona), gdje se na brdu Kartaltepe nalazi veliki spomenik vojniku: 



Detalje o spomeniku nažalost ne znam.

Veliki cestovni most prije Beylikköprüa: 


 
Čitavo vrijeme do Eskişehira uz našu prugu ide i pruga velike brzine: 



A evo i YHT-a na njoj: 



Zanimljivo kazalište sjena na stranici knjige: 



(radi se o motivu polumjeseca sa zvijezdom koji se nalazi na svim prozorima u vagonu) 

U jednom trenutku Nikola i ja odlazimo u vagon restoran, nešto pojesti i popiti. Vagon restoran je i u Turskoj pretežno prazan: 



Uzimam neki omlet, ajran i sok. Ubrzo dobivamo društvo: 



Letica uzima jelovnik, pregledava ga, usput priča s nama. Konobar već dolazi i stoji kraj njega, a ovaj flegmatično lista jelovnik. Skrećem mu pažnju da čovjek čeka, a Letica na to odgovara s "Pa neka čeka, to mu je posao." Foot in mouth
A kažu da meni fali socijalna inteligencija... 

Vraćamo se u svoj vagon. Nakon Eskişehira vlak skreće na sjever i prolazi kroz planinski predio:
 




I onda odjednom meni želudac počinje slati signale. Napokon je i mene ulovio proljev, iako sam se dobro držao dva tjedna. U kratkom razdoblju odlazim čak 4 puta do WC-a. Jedini WC koji ima papira jest čučavac. Pa baš da probamo kako funkcioniraju čučavci u vlaku... 

Jezero Sapanca: 



Sa svakim odlaskom na WC sve sam zabrinutiji, jer približavamo se Istanbulu, a to ne jenjava. Očito nisam smio kombinirati ajran i sok, a još je bio i paradajz uz omlet... 

Nakon Kocaelija izbijamo na obalu Mramornog mora i vozimo se uz njega: 



Tankeri čekaju ulaz u Bospor: 



Ulazimo već u konurbaciju Istanbula. Ovo je jedno od prigradskih naselja, iako je od Bospora udaljeno 50-ak km: 



Opet me tjera, no odlučujem čekati. Ako uspostavim kontrolu nad svojim crijevima, možda prestane. Nekoliko minuta je gadno, potom se smiruje samo od sebe i više nisam imao potrebu skroz do Beograda. 

Vozimo se kroz Istanbul skoro sat vremena. Dolazimo na Haydarpaşu sa zakašnjenjem od skoro sat vremena, ali još uvijek dovoljno rano da sve stignemo. Izlazimo iz Haydarpaşe i odmah idemo na brod za Europu. 

Pogled na Kadıköy: 



Ovaj je upravo doplovio iz Europe: 



A naš dolazi s druge strane. Malo je moderniji i manji, jedan od onih koji se ukrcavaju preko pramčane rampe. 
Polazimo. Pogled na Haydarpaşu s mora: 



Nažalost, sunce iznad Europe prejako tuče i slike su loše: 



Brodogradilište: 



Čini mi se da je ovo gat na koji pristaju trajekti s teretnim vagonima koje prevoze preko Bospora: 



Pogled na Europu - točnije, na Beyoğlu: 



Lukobran i Mramorno more: 



Otvara se Bospor: 



Udaljavamo se od Azije: 



Trajekt s kojim se križamo je Demiryolu - željeznički trajekt koji preko Bospora prebacuje teretne vagone: 



Sultanahmet: 



Beşiktaş: 



Sad se već vidi i most: 



A ovako to izgleda u pokretnim slikama

Blizu smo Europe. Pozdravljamo kulu Galata: 



Topkapı: 



Ovdje se negdje nalazi utovarna rampa za vagone koji stignu na Sirkeci, a treba ih prebaciti u Aziju.

Karaköy: 



Bospor:



Most Galata je pred nama: 

 



Prošli smo ispod njega i pripremamo se za pristajanje na Eminönüu: 



Izlazimo na europsko kopno nakon 13 dana (iako zapravo nemamo pojma jesu li Gruzija i Armenija u Europi ili Aziji). Dočekuje nas Yeni cami: 



Idemo izravno na Sirkeci, ostaviti stvari i srediti rezervaciju za kušet. Na Sirkeciju ne postoji služba odlaganja prtljage, nego se sve odlaže u ormariće. Prvo ćemo to obaviti. Treba nam vremena da prokljuvimo sistem. Letica i Nikola uzimaju jedan, Mate, Hrvoje i ja drugi ormarić. Potom se vraćamo na blagajnu. Kako bi nam prodali kušet, moramo im pokazati karte. Svi ju imamo - osim Nikole. Biser je kartu stavio u ruksak i zaključao ju u ormarić. Ne bi me čudilo da je i putovnicu ostavio u ruksaku. Sad opet otvaraj ormarić, nadoplaćuj za novo zaključavanje (jer mu je prošao rok od nekih 2 minute u kojima se ormarić može otključati bez naplate), a tip na blagajni na kraju nije ni pogledao njegovu kartu. 

Koji je sada plan? Letica ide u Ortaköy, poslikati onu džamiju i ribarnicu koje nije uspio prvi puta. Ja moram naći poštanski sandučić. Nikola i Hrvoje će sa mnom, pa ćemo nešto pojesti, a usput će si i kupiti neku hranu za put. Mate će se samostalno prošetati. 

Na izlasku iz kolodvora evo sandučića. Jest da je star i hrđav, ali valjda ga prazne. Kako su mi kasnije javili, barem jedna je razglednica došla. 

Nedaleko kolodvora je "Lahmacun salonu", pa ćemo konačno moći pojesti lahmacun, koji čekamo još od Karsa. Nakon brzinske večere odlazimo u obližnju prodavaonicu mješovite robe, gdje dečki kupuju vodu i neke kekse, čips, takvo što. Potom odlazimo u onu slastičarnicu gdje smo Letica i ja sjedili prvi puta. Kolači su sjajni (uzeo sam neke profiterole), i trošimo zadnje lire na njih. Nažalost, nigdje nisam uspio uvaliti one stare kovanice. Ukupno ih je 5 takvih, dakle 2,5€. 

Zadnji obrok u Turskoj: 

 

Pitam Nikolu "Ček, ti si ostavil ruksak skupa s Letičinim? I kod njega je ključ?" Hrvoje prasne u smijeh, jer mu je jasno na što aludiram. I Nikoli je jasno. Ha, ništa, vidimo se u Zagrebu... Laughing 

Nakon slastičarnice odlazimo još malo na obalu. Stojimo i razgovaramo. Hrvoje kaže da ga se ipak od svih gradova najviše dojmio Istanbul. Kaže da ima sve: more, urbanost... 

Most preko Bospora je osvijetljen: 



Ako produžim ekspoziciju, onda dobijem ovo: 



Galata: 



Vraćamo se na kolodvor. Mate je već tamo. Letica, očekivano, kasni. No ipak stiže, oko pola 10, kako smo se dogovorili. Uspio je obaviti sve što je planirao. 

Uputio se tramvajem preko mosta Galata:



Uspio uslikati džamiju, koja je točno ispod mosta: 



(košarkaška lopta je zbog košarkaškog EP koje tek što nije počelo) 

A stigao je i do famozne ribarnice: 







Te je na povratku također uslikao most: 



Pruga je i dalje zatvorena, pa do Çerkezköya moramo autobusom. U autobusu Letica i ja počinjemo ono što ćemo raditi većinu idućeg dana - pričati međusobno na stranim jezicima: talijanskom, francuskom, švedskom, engleskom, pa čak i crnogorskom.  Bus je pun stranih turista koji se vraćaju iz Istanbula. Iza nas je neki srpski par. 

Kaos u Çerkezköyu, dok čekamo na raspodjelu u pravi vagon: 



Našeg broja vagona nema. No ipak, samo je jedan vagon za Beograd i mi smo u tome. Trpamo se unutra, opet nastaje krkljanac u kupeu dok se svi rasporedimo. 

Pred polazak: 



Do nas su neke Španjolke, jedan talijanski par...Španjolke planiraju ići u Hrvatsku, stati u Zagrebu, otići na more. Letica im savjetuje da ne idu u Zagreb, jer je on bezveze, neka radije ostanu u Beogradu, pa onda odu direktno u Hrvatsku na more. Vele da su čule da Beograd nije siguran. Letica to raspršuje. 

OK, ovo je treća noć bez kreveta, iako je sada ovo barem nekakav ležaj. Malo ćemo se ispružiti do granice, potom već uobičajeni izlazak i pregled putovnica, i konačno možemo utonuti u san.

egerke @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 6, 2012
SRIJEDA 18. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



(naravno, Nikola je prethodnu noć otišao spavati par sjedala iza, a onih 25 kuruşa su mu ispali iz džepa) 

Sunce izlazi negdje prije Elâzığa, no jedino je Letica budan da to zabilježi: 



Ja sam se iz sna trgnuo samo nakratko, dok smo prolazili kroz Elâzığ, grad čije mi ime zvuči smiješno, jer se prvi dio izgovara normalno, a onda iza z slijedi samo jedan neodređeni vokal. Grad je poznat po svojoj velikoj cementari, koja je potaknula rast stanovništva, a neko je vrijeme imao izuzetno disproporcionalan omjer muškaraca i žena u stanovništvu, jer su se u grad doseljavali prvenstveno muškarci, zaposleni u cementari i na izgradnji obližnje brane. 

Nakon još sat i pol vožnje budim se pred Malatyom. Krajolik je tipičan za unutrašnjost Anatolije: 



Dolazimo u Malatyu. Kolodvor je opet na rubu grada, pa moramo proći kroz čitav grad da dođemo do njega. 
Pozdravljamo se s vanskom mačkom: 



i ulazimo u zgradu kolodvora. Odmah na nas, poput lešinara, navaljuju agenti s kojekakvih šaltera, pitajući nas kamo idemo i trebamo li prijevoz. To je jedna stvar koja mi strahovito smeta u Turskoj, to nepoštovanje nekakvog osobnog prostora. Turci su jednostavno pretjerano naporni za nekoga tko želi biti samo stranac u gradu. Ne puštaju vas na miru. 

Koje su naše današnje opcije? Mi želimo otići na Nemrut Dağı. Prema prvotnoj zamisli mislili smo se priključiti organiziranim turama koje idu iz Malatye, dovedu vas u hotel ispod vrha, potom se pješice ide na vrh gledati zalaz sunca, vraća se u hotel, noći, ujutro ustaje prije svitanja, gleda izlazak sunca s vrha i vraća u Malatyu u jutarnjim satima. To bi značilo da noćimo na Nemrutu. Međutim, dečki razmišljaju bismo li ovdje mogli isto tako uštedjeti dan, da Nemrut obavimo u jednom danu, vratimo se već do popodneva i produžimo dalje - bilo vlakom (koji ide oko pola 4), bilo busom. 
Koliko shvaćamo, iz Malatye ne postoje redovne putničke linije na Nemrut, dakle ostaje nam jedino taksi ili najam nekakvog dolmuşa. Ovi na kolodvoru nude nam bus do Kahte, grada južno od Nemruta, iz kojega također vodi put na Nemrut. No Kahta nam je definitivno predaleko da stignemo sve u jednom danu. 

Ništa, otputit ćemo se do centra grada, tamo je turistički ured, pa vidjeti što oni nude. To naravno znači da moramo tegliti stvari sa sobom, jer ne znamo hoćemo li se uopće vraćati na autobusni kolodvor i hoće li to biti danas. 

Preko puta kolodvora je stajalište gradskih dolmuşa. Upadamo unutra s našim frižiderima na leđima i još stojimo, jer je dolmuş krcat. Čak se ni Letica nije uspio uvaliti na neki stolac. Svi bulje u nas kao u zadnja čuda. Na kraju nam neki dečko objašnjava gdje moramo sići za centar grada. 

Glavna je ulica raskopana, izgleda da grade ili podvožnjak, ili kanalizacijski kolektor: 





Malatya ima oko 380 000 stanovnika i glavni je grad istoimene pokrajine. Grad postoji još od starog vijeka, kada su Hetiti na tom mjestu imali naselje Melid - "Medni grad". Kasnije njime vladaju Asirci, Armenci, Rimljani. 638. grad pada pod Arape, i tamo ostaje idućih 300 godina. U 10. st. zauzimaju ga Bizantinci, te se u gradu, koji se tada naziva Melitene, nastanjuje sirijski antiohijski patrijarh. Grad je bio poluzavistan do 1101., kada pada pod seldžučku vlast. 1515. osvajaju ga Otomani i odonda je čvrsto u turskim rukama, iako je u gradu bila i velika armenska manjina, za koju ne treba posebno napominjati što joj se dogodilo. 
Malatya je najpoznatija u svijetu upravo po svetoj voćki Armenaca - grad zovu svjetskom prijestolnicom marelica. Iz Malatye dolazi između 10 i 15% svjetske proizvodnje svježih i između 65 i 80% sušenih marelica. Uokolo grada prostiru se beskrajni voćnjaci puni stabala marelice. Svakoga srpnja u gradu se od 1978. održava i festival marelica. 
Grad je poznat i kao važno željezničko križanje, gdje se razdvajaju pruge prema Tatvanu na jezeru Van, te na jug prema Diyarbakıru i Siriji. 
Dva su Malatijca postala predsjednici Turske. Prvi je bio İsmet İnönü, Atatürkov nasljednik, deseterostruki premijer i vođa iz rata za nezavisnost; a drugi Turgut Özal, predsjednik Turske početkom devedesetih, poznat po tome što je pokrenuo privatizaciju mnogih državnih poduzeća u Turskoj, kao i po tome što je želio napasti Armeniju za vrijeme rata oko Karabaha. Po Özalu se inače zove i malatijsko sveučilište. Osim njih dvojice, iz Malatye potječe i Hrant Dink, novinar armenskog porijekla, ubijen u Istanbulu 2007. 

Nakon malo lutanja, nalazimo turistički ured. On se nalazi u parku, koji je ispunjen terasama nekoliko restorana i kafića. Dapače, sam ured također posluje u kafiću. Prilazi nam frajer koji je pljunuti Mišo Kovač, jedino što je malo živahniji i ima malo rjeđu kosu na prednjem dijelu. Kaže da se zove Kemal i da je on odgovorni u tom uredu. Iznosimo mu svoje planove. On kaže da je moguće organizirati taksi do Nemruta koji bi nas odveo tamo, pričekao nas pola sata-sat i onda nas doveo natrag. Veli da ima jednog frenda koji to može izvesti (jer smo ga pitali ima li možda radije minibus, budući da nas je pet, pa da se ne gužvamo). Frend ima malo veći auto, tako da ćemo stati. Cijena je 200 lira za nas petoricu, tj. 40 lira po osobi. Jeftinije od organizirane ture, koja je 60 lira. Odlično, sada samo trebamo čekati da ovaj dođe. Kemal nam kaže da stvari ostavimo tamo u kafiću, neće ih nitko uzeti, on će paziti. Uostalom, naši ruksaci su toliko ofucani da ih ionako nitko neće ukrasti. 

Vidi se da se baš nismo naspavali: 



Ubrzo dolazi i naš vozač. Izgleda simpatično, iako baš ne zna engleski, tako da smo većinu puta s njim šutjeli. 

Letica prije polaska kupuje sladoled koji po boji izgleda kao žitki beton: 



Krećemo na vožnju s našim novim prijateljem. Auto je doista prostran, Volkswagen Caddy, u koji uredno stanemo četvorica otraga. Letica je naprijed. Vozimo se iz grada opet na istok, no ubrzo skrećemo prema jugu. Do Nemruta ima 70-ak km, pa nam se čini da ćemo brzo doći dotamo. Pitamo našeg vozača (nisam mu zapamtio ime, bilo je nešto s E, ali ne neko od ovih poznatih: Ekrem, Emre, Eniz...nego neko koje nisam čuo) koliko je dosada puta bio na Nemrutu. Kaže nijednom. Hm, pa to mu je praktički pod nosom, a nije ga nijednom posjetio. Stvarno... 

Cesta isprva vijuga brežuljcima, tu i tamo opazimo neki voćnjak marelica. Na izlazu iz Malatye bilo ih je hrpa. Evo jedne: 



Krajolik: 













Jedan od onih vrhova je možda Nemrut: 



Kako odmičemo od glavne magistrale, promet na cesti postaje drugačiji: 



A krajolik još negostoljubljiviji: 





Cesta je zasad solidna: 





No ubrzo skrećemo s nje i počinje truckanje po makadamu. Imamo još nekih 35-40 km makadama do Nemruta. 

Što je zapravo Nemrut? Radi se o 2134 m visokom vrhu u gorju Toros. Na samom je vrhu 62. g. pr. Kr. helenistički kralj Antioh I. Komagenski dao izgraditi vlastitu grobnicu i svetište. Lokacija na slikama izgleda prilično impresivno, pogotovo statue na vrhu, pa smo ju mislili posjetiti još i prošle godine, no odustali smo, jer se nalazi poprilično istočnije od Kapadocije, koja nam je tada bila najistočnija točka. 

Sama lokacija je poprilično zabačena, te ju je u moderno doba otkrio tek njemački inženjer Karl Sester, koji je 1881. radio u Turskom Carstvu na projektiranju cesta. 

Prolazimo preko jedne lijeve pritoke Eufrata: 





Tu i tamo među brdima proviri neko selo: 



Vjerujem da su to kurdska sela, budući da je kraj južno od Malatye gotovo čisto kurdski. 

Pejzaž je vrlo neeuropski: 



Dok se uspinjemo, počinjemo razgovarati o tome kako Turci, iako relativno bogati, ne putuju baš puno po svijetu. Kada ste zadnji puta naletili na turskog turista negdje? Jedini Turci koje viđamo obično su kamiondžije koje voze na zapad. Čini se kao da ih baš ni ne zanima previše ostatak svijeta, mnogi se iščuđavaju kada čuju za Hrvatsku, a ne znaju baš ni za Jugoslaviju. Nekako razgovor kreće na standard i njegovu ulogu u putovanjima. Recimo, Hrvati su po standardu u prosjeku slični Turcima, no mnogo više putuju. Tu se dakle postavlja pitanje o tome što je onda točno standard i kvaliteta života, tj. da je to nemoguće objektivno ustvrditi, jer Hrvati dižu kredite da idu na more i na skijanje, a Turcima je to posve nebitna stavka. Na to se nadovezuje Hrvoje, s izjavom da po nekakvim istraživanjima sreće pojedinih država, najsretnija država u svijetu je Butan - koji je daleko od bilo kakvog ekonomskog blagostanja. Potom ja zaključujem kako je eto sreća mnogo više stvar stava ljudi, nego nekakvih objektivnih ekonomskih okolnosti. Tu Mate pobjesni, govoreći da su to gluposti, jer po tome ispada da onda ne bi trebalo raditi nikakva poboljšanja, jer ionako ljudi neće biti sretniji. Ja mu ukazujem da oni možda hoće biti kratkotrajno sretniji oko nekog konkretnog poboljšanja, no da su Hrvati generalno jedan narod koji uvijek gunđa i kojemu nikada nije ništa dovoljno dobro, uvijek smo opterećeni time da smo najgori, da su svi bolji od nas...a Butan, koji šišamo po ekonomskim parametrima ohoho puta, ima daleko sretnije stanovništvo od nas, što ukazuje da sreća nije rezultat objektivnih ekonomskih okolnosti, već subjektivnog odnosa prema životu. Budući da su Butanci budisti, logičnije je da imaju pozitivniji stav prema životu od tradicionalno kršćanskih zemalja, u kojima postoji rekao bih i afirmirajući stav prema patnji, tj. život je suzna dolina, loše je uživati i biti bezbrižan, itd. Mate kaže u svom stilu "Budisti su kreteni." Da, materijalizam je mnogo bolji. Da je tako, zašto onda Amerikanci, usmjereni na materijalizam i s dosta visokim standardom, nisu među najsretnijim nacijama na svijetu, već upravo suprotno, nigdje nema toliko depresivnih koliko tamo? Matin je odgovor naravno da je za to kriv kapitalistički sustav, koji čovjeka lišava prilike da uživa u životu, jer je opterećen kreditima, poslovnom nesigurnošću i slično. To je naravno sve točno, no on opet ne uviđa jednu stvar - mnogo se lakše može promijeniti individualni stav prema svijetu, nego čitav sustav koji ljude tišti. Naravno, to NE znači da ne treba mijenjati sustav, no potrebno je ipak primarno da svatko mijenja sebe, pa ćemo imati sretnije ljude, koji će na bolji i mirniji način mijenjati sustav. Iz nesretnih ljudi može proizaći samo gorčina, nasilje i još više gorčine. Naravno, onaj tko prezire duhovnu komponentu čovjeka, taj ni ne zna za drugi put osim revolucionarnoga, i sva pregnuća za poboljšanje svijeta kroz duhovni rast pojedinca smatra "reakcionarnima" ili takve ljude etiketira kao "kretene". 

Pred kraj našeg puta do vrha slijedi oštar uspon kroz nekoliko serpentina, kojim se naš horizont širi: 





Napokon, poslije nekih dva i pol sata vožnje od Malatye, stižemo do zgrade hotela: 



Otvaraju nam rampu, plaćamo ulaz u nacionalni park, i potom se vozimo još par serpentina do zaravanka ispod vrha, gdje se parkiramo. 

Pogled uokolo: 







Na jugoistoku se u daljini nazire veliko umjetno jezero Atatürk Barajı: 



Radi se o umjetnom jezeru izgrađenom na rijeci Eufrat, najvećem u Turskoj (trećem ukupno, iza jezera Van i Tuz). Jezero je inače podiglo mnoge kontroverze, kada se gradilo osamdesetih godina, jer je potopilo mnoge povijesne spomenike na tom području, a ujedno su Sirija i Irak protestirali, jer na taj način Turska kontrolira količinu vode koja se pušta u Eufrat i može ju uskratiti svojim nizvodnim susjedima. Tvrdi se da je upravo spor oko Atatürkovog jezera bio razlog zbog kojega je Sirija osamdesetih godina pružila svoju potporu PKK-u (Radničkoj partiji Kurdistana). 

Mjesečev krajolik: 





Ima neke vegetacije, ali to je slabo: 



Pogled na naš današnji cilj: 



Dolazimo do niza kipova, kojima su svima glave skinute i položene do nogu: 



Jedno objašnjenje je da su glave jednostavno pale uslijed potresâ tijekom stoljeća. No postoji i objašnjenje da su kipovima možda glave skinute i oštećeni im nosovi, zbog zabrane idolopoklonstva u doba ranog kršćanstva. Opet, ostaje pitanje ne bi li tada jednostavno uništili kipove do kraja. 

S obiju strana niza od šest glava, nalaze se orao i lav: 



Zatim slijede, zdesna nalijevo - Heraklo (ili Ares) i kralj Antioh I.: 



Zeus (ili Ormuzd) i Tihe, boginja sreće: 



I Apolon (ili Mitra, a možda i Helije ili Hermes): 



Nasuprot tomu je terasa, na kojoj je bio oltar vatre. Pokraj nje se nalazi ovaj lav, koji podsjeća na singapurskog: 



Sama terasa: 



Pogled na kipove:



Iza kipova vidi se tumul. Antiohova ideja bila je stvoriti neku vrstu sinkretističke religije između grčko-rimske i perzijske, a Nemrut je trebao biti prvo svetište te religije. Kako bi izgradio svetište, dao je izvesti velike radove pri čemu je čitav izvorni vrh planine uklonjen, da bi potom bile izgrađene tri terase svetišta. Mi smo trenutno na istočnoj terasi. Materijal koji je uklonjen i razmrvljen prilikom gradnje, upotrijebljen je za izgradnju tumula. Vjeruje se da se u tumulu nalazi grobnica Antioha, no dosadašnja arheološka iskapanja nisu to otkrila. Po tumulu se inače najstrože zabranjeno penjati. Da nije, Letica bi već bio gore. 
Vjeruje se da je svetište napušteno nakon 72. g. po. Kr., kada je kraljevstvo Komagene palo pod Rimljane. Prvi kršćani koji su se zatekli ovdje vjerovali su da je kipove podigao Nimrod, Noin praunuk. Po njemu je čitavo brdo dobilo ime. 

Još jednom Atatürkovo jezero: 



Pogled na sjeveroistok: 



Ono dolje je zapravo početak Mezopotamije: 





Filmić

Još jednom sve glave u nizu: 



Komentiramo kako su glave u biti uživo male. Na slikama izgledaju mnogo veće. 

Ovo je slika u stilu "American tourist in Turkey":



I s druge strane dolazi cesta, ova iz Kahte: 



Još jedan videozapis okolice.

Tumul:



Putom usječenim u rub brda, obilazimo ga do zapadne terase. Ovdje se vide klifovi koji pokazuju negdašnji prirodni vrh brda i kuda je on išao: 



(desno je dakle tumul, a ovo je vanjski obod stošca koji je činio vrh nekada)

Zapadna terasa:







Ipak se on uputio gore:



I ovdje je pustoš:



Zapadna terasa bila je namijenjena samo odabranima, plemstvu. To ujedno objašnjava i zašto su kipovi koji se nalaze ovdje (isti oni s istočne terase) smješteni na mnogo nižim pijedestalima, te su im glave mnogo veće - vjerojatno zbog toga što je plemstvo bilo bliže bogovima, tj. na višem nivou od običnih ljudi. 

Tzv. Mitridatove stele, na kojima Mitridat, Antiohov otac, pozdravlja različite bogove: 





Ovdje se mimoilazimo s nekim turistima. Ti su vjerojatno došli s juga, iz Kahte. 

Tu se lijepo vidi kako je izgledao nekadašnji vrh: 



Terasa i tumul: 



Uokolo terase nalazio se niz stela na kojima je bilo prikazano 15 grčkih i 15 perzijskih Antiohovih predaka. Ispred svake stele bio je i malen oltar. Danas je to sve uglavnom uništeno. 

Još jedan pogled na zapadnu terasu: 



I na Mezopotamiju:



Pogled na zapad: 



Ostaci podesta na kojemu su sjedili bogovi: 



Ulaz na zapadnu terasu, koji je nekoć čuvao zastrašujući kip lava s trima glavama: 



Lav se također stropoštao. 

Evo imperatora: 



Vraćamo se prema istočnoj terasi, napravili smo puni krug oko vrha: 



Tu se inače nalazila manja terasa, na kojoj su se hodočasnici okupljali. Potom bi se razdvajali: plemstvo desno, na zapadnu terasu, a obični ljudi lijevo, na istočnu. Uz put koji je spajao sjevernu i istočnu terasu također su se nalazile stele, ali bez ičega na sebi. One su bile namijenjene Antiohovim nasljednicima. 

Ova mi je slika baš nekako spektakularna: 



Još jedan pogled na istočnu terasu:



I ovdje su s obje strane bile stele s Antiohovim grčkim i perzijskim precima. 

Hotel je sitna točkica u daljini: 



Istočna terasa u čitavoj svojoj grandioznosti: 



Vraćamo se do auta. Ovaj puta Mate sjeda naprijed. S ceste bacamo još jedan pogled na Nemrut:



Stajemo još kod hotela, kupiti neko osvježenje. Gore je paklenski vruće, nema nikakve sjene. 

Još malo stijenja uokolo: 



Serpentine kojima se spuštamo od hotela prema sjeveru: 



(u ovom je dijelu čak napravljen i asfalt) 

Na jednom zavoju vidimo uredno parkiran tegljač. Nije nam jasno kako je taj uspio doći ovamo kroz sve ove serpentine. I, još bolje, zašto. 

Već smo se dosta spustili:



Jedno selo koje me iz nekog razloga podsjeća na albanski Dhërmi: 



I evo nas ponovno na asfaltu. Čini mi se da bi onaj vrh tamo u daljini mogao biti Nemrut: 



Kako se približavamo civilizaciji, krajolik postaje sve pitomiji: 











Vraćamo se u Malatyu, pozdravljamo s našim vozačem. Ipak, otpratit će nas još do Kemala. Stvari su tamo, nitko ih nije dirao. Vlak smo propustili, iako je moguće da kasni. No ipak, s busom smo brže u Ankari, pa ćemo tamo hvatati vlak za Istanbul. Uostalom, uštedjeli smo tu noć na Nemrutu, i ako stvari budu po planu, u petak navečer trebali bismo biti u Beogradu. To znači da se Nikola može cijepiti u subotu i sve je u redu. 

Mi bismo sada nešto ručali, no Mate i Hrvoje nas požuruju da uzmemo nešto usput, da sad ne sjedamo po nekakvim restoranima. Inače, u Malatyi smo čuli da postoji restoran koji se zove Satir, što je jedan od Nikolinih nadimaka (zbog izgleda). Specijalitet u tom Satiru je - saç kavurma. Doista, baš idealno za Nikolu. Nažalost, malo nam je izvan ruke pa ćemo ga ostaviti za neki drugi put. 

Uzimamo neki kebap, na jednom od štandova u tom parku, pa se potom upućujemo prema autobusnom kolodvoru. Treba naći neki prijevoz dotamo. Usput prolazimo pored pošte, pa ja odlazim poslati one razglednice iz Tbilisija, koje nisam uspio poslati u Karsu. Dobivam marku, ali sada opet moram sam tražiti poštanski sandučić, a njega nema nigdje u i oko zgrade pošte. Čudno. Ništa, valjda će biti još negdje putem u Turskoj sandučić. 

Nalazimo dolmuş za kolodvor. Promet je tradicionalno kaotičan. Dolmuş staje svako malo, a vozač ima pomoćnika, dječaka od nekih 13 godina, koji stoji na vratima i na svakoj stanici govori ljudima koji čekaju kamo dolmuş ide, raspoređuje ih po sjedalima i naplaćuje karte. Mislim si je li to njegovo redovno radno mjesto, radi li to mali preko ljeta za džeparac, ili što. A i taj promet dolmuşima... Turska je prepuna tih kontrasta. Zapadni dio je moderan i europski, dok je istočni dio poput neke zemlje Trećeg svijeta. Jasne su mi maršrutke, kao direktan proizvod budećeg kapitalizma u postkomunističkim zemljama, ali Turska je mogla taj kaos malo urediti. Mislim, imaju i dolmuşi svojih prednosti, ali u gradovima bi to stvarno moglo biti u ingerenciji gradske vlasti. 

Dolazimo na kolodvor, muvamo se uokolo dok čekamo polazak busa. Našli smo i internet-caffé, pa odlazimo provjeriti mejl. 

Na gradskom grbu Malatye nalaze se marelice: 



Nikola si počinje razbijati glavu, jer misli da mu fali 50 lira. Pokušava rekonstruirati troškove koje je imao od povratka iz Anija, kada je promijenio novce. Ispada da mu doista fali 50 lira. Pitam ga jesu li mu ispale. Veli da nisu, da to uvijek provjerava (naravno da nema novčanik, njemu to "ne treba"). Kaže da misli da mu netko možda nešto duguje, a on je to zaboravio. 

Ukrcavamo se u bus i krećemo. Opet je Metroov bus, što znači da ponovno imamo televizore u sjedištima, a i Letica bi opet mogao tražiti Pepsi. Nikola i dalje razmišlja gdje su mu nestali novci. Velim mu da nije isključeno da mu ja dugujem, ali sam u svojoj smušenosti to zaboravio, i nudim se da mu dam te novce. On međutim veli da to ne želi, nego hoće utvrditi gdje su mu točno ti novci. Istovremeno aludira na to da mu Mate mora vratiti nešto. Mate se brani da mu on ništa ne duguje, da je Nikola kriv jer ne pazi što radi s novcem. Rasprava završava bez zaključka. Odjednom meni u jednom času sine: pa Nikola cijelo vrijeme pogrešno rezonira. Tvrdi da zna da je u Van došao bez ijedne lire, jer je morao dizati novce na bankomatu. Međutim, tu je greška. On je imao 50 lira kada je došao u Van (to je tih 50 lira koje je navodno izgubio), ali ih je dao za kartu, jer smo svi stavljali novce na kup. Sve štima. Onda mu pak nije jasno, ako je već ranije kupio kartu, na što je potrošio ostatak novca dignutog u Vanu. Računa jučerašnje i današnje troškove i sve se slaže, pa zaključuje "Skupa je ta Turska, bogme." 

Gledamo televiziju. Primjećujemo da na ekranu, tijekom neke emisije, prikazuju termine u kojima u pojedinim gradovima Turske zalazi sunce, te je, shodno tomu, u tom času i vrijeme večernjeg namaza i kraja ramazanskog posta. Kreću s krajnjim istokom, s Iğdırom, i pomalo nižu gradove prema zapadu, završavajući s Edirneom. Razmak između Iğdıra i Edirnea je preko sat vremena, što pokazuje koliko je Turska izdužena u pravcu istok-zapad. 
Sad pak Letica započinje raspravu. On naime tvrdi da mu nije jasno zašto se u jednoj sekularnoj državi na televiziji objavljuju informacije vezane uz vjerski blagdan. Ja kažem da mi to nije ni najmanje čudno, jer sekularna država samo znači da su religija i država odvojene, a ne i da religija nema pravo pristupa medijima. Naposljetku, religija je jedan od oblikovatelja kulture svake pojedine države i ne vidim razlog zašto bi se to trebalo ignorirati. Shodno Letičinoj logici, u dosljedno sekularnoj državi ne bi se smjeli slaviti ni državni praznici vjerske provenijencije. Od 14 hrvatskih državnih praznika, takvih je čak 8. Zanima me koliko ima tih dosljednih sekularista kojima užasno smeta tih 8 neradnih dana, jer se time njima vjerojatno nameće kršćanski pogled na svijet. 
I naravno da se poteže onaj argument "Meni kao ateistu smeta što se tomu daje prostor u državnim medijima". Zapravo, to mi je uvijek bila fantastična logika, po kojoj se ateisti bune jer se njihovom gledištu "ne daje dovoljno prostora". Po mojoj procjeni, dobrih 95% programa HRT-a je sekularno. Ako nekomu izričito smeta prijenos mise nedjeljom, neka ga jednostavno ne gleda, umjesto da ulaže proteste, jer bi umjesto toga televizija trebala prikazivati - što točno? Oni kažu "nešto što propagira alternativno, ateističko viđenje svijeta". Koliko ja vidim, to se može naći u svakoj znanstvenoj emisiji. Uostalom, pa misa nije promocija teističkog viđenja svijeta, već obred, kulturološka manifestacija ljudi koji imaju teističku percepciju svijeta. Meni je takav zahtjev otprilike jednak kao da se za vrijeme nogometne utakmice na nekom drugom programu održava talk-show o tome kako je nogomet glupa igra. Ili da sapunici parira kulturna emisija u kojoj se fenomen sapunica prikazuje kao zabava za praznoglave kućanice. 
Meni užasno smeta taj stav koji sam vidio kod dosta ateista, jer on zapravo prikazuje da ateisti imaju problem sa samim postojanjem religije, tj. bili bi sretni da ona posve nestane iz javnog prostora. Toliko o toleranciji, čiji nedostatak oni često spočitavaju religiji. Ja se naravno slažem da ne treba dopustiti uplitanje vjerskih organizacija u politiku, zakonodavstvo ili školstvo, no smatram da zdravo društvo treba uvažavati one koji prakticiraju određen oblik vjere, dokle god oni time ne smetaju drugima. Apsurdno mi je međutim da oni koji ne vjeruju u ništa traže za sebe jednak tretman kao i oni koji vjeruju u nešto. 
Hrvoje je nekoliko puta tijekom ovoga putovanja naveo kako se "znanost oslanja na činjenice i modificira zaključke tijekom vremena kako se spoznaja širi; za razliku od religije, koja ima vječne istine i od njih ne odstupa". Zanimljivo, ako slučajno religija modificira svoj stav o nečemu (recimo Katolička crkva o evoluciji), onda ju ti isti dušebrižnici napadnu zbog nedosljednosti i izruguju joj se kako je morala popustiti kada je stjerana u kut. S druge strane, kada je npr. u kut bila stjerana flogistonska teorija, onda je to bio "napredak znanosti". Znanost također pretendira objasniti stvarnost sveukupno i beziznimno - samo što su njeni sveti tekstovi i obredi ipak manje ritualizirani od vjerskih. 
Zaključujem dalje isto tako da su licemjeri svi oni koji se nazivaju "skepticima", ali tu skepsu primijenjuju samo na vjerska tumačenja stvarnosti. Kada se radi o znanstvenom tumačenju, o racionalnom tumačenju, tu neke stvari uzimaju aksiomatski, tj. ne prilaze sa skepsom fenomenu razuma, premda nemamo nikakvo jamstvo da je percepcija stvarnosti kakvu dobivamo doista jednaka stvarnosti kao takvoj. Štoviše, kada se prvi puta pojavila kvantna teorija, mnogi su također bili u čudu, jer su njene postavke bile potpuno u suprotnosti s logikom svakodnevnoga makrosvijeta. No u mikrosvijetu, ta teorija dosljedno funkcionira, premda znanstvenici još uvijek nisu u stanju razumno objasniti kako i zašto. Hrvoje ima objašnjenje za to: "Naš mozak je mozak primata. On je programiran da traži hranu, sklonište, partnera. Jednostavno, mi evolucijski nismo nikada imali potrebu razmišljati o svijetu subatomskih čestica i zakonima koji tamo vrijede, te je stoga jasno da će nam ti zakoni, kolikogod oni bili dosljedni i eksperimentalno provjerljivi, izgledati "nelogično"." S time se mogu složiti, no, naš mozak isto tako nije programiran niti da pokušava dokučiti konačnu prirodu stvarnosti, pa opet su mnogi spremni, sa svojim primatskim mozgovima za traženje hrane, skloništa i partnera, autoritativno izjavljivati kako Boga nema, kako je život nastao posve slučajnom rekombinacijom aminokiselina i kako je to jedino smisleno objašnjenje. No već smo se uvjerili (na primjeru kvantne fizike) da se priroda ne ponaša uvijek "smisleno". Isto tako, znanost koju poznajemo - kao i religiju uostalom - stvorio je taj isti primatski mozak. Stoga, dragi skeptici, budite dosljedno skeptični - i prema vjeri i prema razumu. Više ću cijeniti iskrenog agnostika, otvorenog za sve opcije, nego nekoga tko se nominalno smatra agnostikom, ali će mu uvijek prvi pokušaj objašnjenja neke pojave biti materijalističko-mehanicistički. Taj je već izabrao stranu. 

Nakon nekih sat-dva vožnje stajemo u gradiću Elbistanu. Tu stojimo nepredviđeno dugo, preko pola sata. Ispada da su prodali previše karata i da ne znaju kako sad to riješiti. Bus su dupkom ispunili, svi se vrzmaju uokolo. Napokon su nekako riješili taj krkljanac, pa krećemo. 

Ja opet gledam Kolo sreće. Nikola sjedi do mene i sluša glazbu na vokmen. Problem je u tome da tu glazbu s njime slušam i ja, jer ju navine toliko da mu uopće ne trebaju slušalice. Unatoč tomu što on već ima poprilične probleme sa sluhom, za koje sâm tvrdi da su mu od preglasnog slušanja glazbe, ne želi to stišati, iako sam ga već upozorio. Pa mislim, kao da mu savjetujem nešto loše. Uostalom, radi se o njegovom sluhu. 

Pomalo tonemo u san, no tu i tamo nas razbudi neka piš-pauza. Provjeravam WC-e, ima li negdje možda neki na kojemu se samo ostavi kovanice, da se lišim onih nevažećih, no svugdje je klozether (budući da je muški, jel). 

U jednoj od tih usputnih stanica Letica slika naš nektar: 



Ajran se dakle mućka u ovakvim bazenima, te se onda svjež servira gostima. Ajran je definitivno idealno piće za ove vrućine - osvježava, gasi žeđ, a kako je slankast, ujedno i vraća soli izgubljene znojenjem. Zanimljivo, ajran se u Turskoj navodno servira čak i u McDonald'sima. Ne bih znao, nismo bili. 

Druga noć u autobusu, Pepsija nema, a u Ankaru stižemo u cik zore...

egerke @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 0
UTORAK 17. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Poslovično odličan doručak, pakiranje, plaćanje sobe i pješačenje do poslovnice agencije gdje smo kupili karte. Rekli su nam da bus otamo kreće i da tamo budemo u pola 9. Po voznom redu, s kolodvora kreće u 9. Znači li to da prvo ide u agenciju, pa na kolodvor? Čudno. 

Putem do kolodvora, Letica slika neku vrstu kovačnice, koju je očito vrijeme pregazilo, nažalost, sunce ne surađuje: 



Ako se sjećate prošlogodišnje anegdote s Nikolom i saç kavurmom, onda će vam ova fotografija biti jasna: 



Stižemo u poslovnicu. Tu je još par putnika, onaj tip od jučer i mi. Sjedamo i čekamo da bus osvane. 

Na zidu je slika Saladina: 



Saladin je bio sultan Egipta i Sirije u 12. st., koji je ratovao s križarima. Porijeklom Kurd, bio je poznat u kršćanskoj Europi kao primjer izuzetno čestitog i pravednog vladara, koji je, iako je ratovao s križarima, bio izuzetno korektan prema svim kršćanima, pa čak i prema zarobljenoj vojsci. Čak je engleskom kralju Ričardu Lavljeg Srca, kada je ovaj obolio, poslao svoga liječnika. 

Busa nema, pa nema. Onda se napokon pojavljuje. Izgleda da je ipak prvo išao na kolodvor, pa tek potom po nas. Bus je neobično malen, a čak nam nisu dopustili ni da prtljagu stavimo u bunker. Ubrzo shvaćamo i zašto. Naime, ovaj nas bus vozi do ruba grada, a tamo prelazimo u veći bus, međugradski. Prebacujemo se u njega, potom se Mate sjeti da je u malom busu zaboravio knjigu. Trči po nju i stiže ju pokupiti. 
Put nas iz grada vodi prema jugozapadu, cestom za Erzurum. Prelazimo prugu za Erzurum: 



Nakon početnog dijela u kojem prolazimo preko visoravni, skrećemo na jug, i ulazimo u pojas crnogorice: 





Nakon toga spuštamo se opet u usku dolinu neke rijeke, kojom ćemo se voziti sve do Horasana. Krajolik postaje suroviji: 







Rijeka uz koju se vozimo je Araks, iako to u tom času ne znamo: 





U Horasanu, malom i ne pretjerano zanimljivom gradiću skrećemo na jugoistok. Sada pejzaž postaje mnogo planinskiji, a mi se vozimo kroz klisure: 





U jednom času nailazimo na vojnu kontrolnu točku. To nas podsjeća da smo u području koje nije sasvim sigurno, zbog akivnosti Radničke partije Kurdistana. Vojnici ulaze u bus i pregledavaju nam isprave. Iako je to rutinska kontrola, svejedno nije ugodna spoznaja. 

I u nastavku puta krajolik je krški: 







Iduće odredište je grad Ağrı, sjedište istoimene provincije. Tu stojimo nekih dvadesetak minuta, pa izlazimo malo protegnuti noge po kolodvoru. Po povratku u bus vidimo da je došlo do frke. Naime, dvoje Poljaka koji su sjedili na sjedalima u prvom redu imali su laptop u busu. Na kolodvoru su se otišli prošetati, i kad su se vratili u bus, laptopa nije bilo. Zovu policiju, pitaju stjuarda, tada meni sine da sam vidio nekog klinca u ljubičastoj majici kako trči prema busu dok sam izlazio i dvoumim se da li da im to spomenem... U tom času dolazi vozač, otvara spremnik iznad sjedala i iznutra vadi laptop, koji im je tamo spremio da im ga netko ne ukrade. Laughing 

Krećemo opet na jug. Letičina primjedba o tome kako je bus pun turista idealna meta za teroriste poput PKK izaziva burnu reakciju kod Mate, po kojemu PKK nisu teroristi. Naime, oni se samo bore za slobodu, a teroristima ih proglašava država protiv koje se bore. Njegov odgovor na to je da nitko ne spominje terorizam sponzoriran od države. U tome "promašuje ceo fudbal", jer terorizam ne definiraju ciljevi, već sredstva. PKK jest teroristička organizacija, jer na svom kontu od 1984. imaju 37 000 mrtvih, uslijed kojekakvih akcija. Istina, Turska je u međuvremenu uništila oko 8000 kurdskih naselja i stvorila 3-4 milijuna izbjeglica. No ne smijemo upasti u zamku relativizacije. Turska politika prema Kurdima nije i ne može biti opravdanje za ubojstva, sabotaže, otmice i bombaške napade u kojima su stradali civili. Usto, PKK je u svojim akcijama koristio i bombaše samoubojice, a što se mene tiče, takve organizacije ne mogu podržavati ni da se bore za najplemenitije ciljeve. Što se mene tiče, bolje rob nego grob. Zato ću uvijek biti i protiv palestinske borbe, uostalom. Naravno da smo se i njih dotakli. Stvari se i dalje nisu promijenile od prošle godine, što se naših stavova tiče. Letičin je stav negdje između, tj. on priznaje Izraelu pravo na postojanje, no istovremeno smatra da su u čitavom sukobu uglavnom Izraelci agresori. 

Putem smo se dotakli još jedne teme. Letica je pričao kako je bio u Albaniji i kako ga se ta zemlja nije ni najmanje dojmila, dapače, to je jedna od zemalja za koju mu ne bi bilo žao da se ne vrati u nju. Nikola i ja protestiramo, kažemo da je Tirana recimo jedan dovoljno ugodan grad da bi se u njemu moglo čak neko vrijeme i živjeti. Njemu je to čudno. Nikola i ja kažemo da nam se više sviđa Tirana nego npr. Split. Letica je konsterniran tom izjavom (on je inače rođen u Splitu). Nije mu jasno kako nam se više sviđa Tirana. Ja kažem da je meni osobno prva slika Splita pogled preko Kaštelanskog zaljeva na Pujanke, Kman i Sjevernu luku, i da mi to nije nimalo privlačno. Svaka čast Marjanu, ali to je to. Onda nas pokušava zafrkavati, pa kaže da je onda Tirana sigurno ljepša i od Dubrovnika. I dalje ni njemu ni Mati nije jasno da ima ljudi kojima je Split ružan. Čak dvojica istovremeno. Onda im kažemo da nam je i Rijeka daleko ljepša od Splita, pa se zgražaju. Laughing 

Krajolik se opet mijenja: 



I potom, nakon nekih 6 sati vožnje od Karsa, izlazimo na obalu jezera Van, kod grada Ercişa: 



Jezero Van (Van gölü, ili Van denizi - Vansko more) najveće je tursko jezero. Ima površinu od 3 755 km2, leži na visini od 1640 metara, a najveća dubina mu je 451 metar. Jezero je endoreično - tj. voda iz njega ne otječe. Zbog toga je sastav vode lužnat (pH 9,8) , a voda je bočata, s dosta otopljenih soli (ponajviše prirodne sode, tj. natrijevog karbonata). Zbog takvog je sastava u vodi moguće prati rublje bez deterdženta. Istovremeno, voda je stoga siromašna višim oblicima života - osim planktona, bakterija i algi, jedina viša životinja je jedna riba iz porodice šarana, slična klenu, koja živi u jezeru, ali se mrijesti u rijekama koje ga napajaju. Prilikom putovanja u te rijeke, velik broj riba stradava od izlova, te im prijeti izumiranje. Kao i svako jezero koje drži do sebe, tako i jezero Van ima i navodno čudovište koje u njemu živi. Prvi je puta opaženo 1995., a do danas ima preko 1000 očevidaca. Skeptici kažu da se vjerojatno radi o vješto smišljenom triku da se privuku turisti. 

Preko jezera inače prolazi trajekt kojim se vlakovi iz Turske za Iran prebacuju od Tatvana na zapadnoj obali do Vana na istočnoj. Naime, zapadna obala jezera dosta je strma i izgradnja pruge zahtijevala bi velike zahvate, pa su se stoga odlučili za mnogo jeftiniju varijantu. Ukoliko kapacitet prometa željeznicom poraste, TCDD će biti prisiljen izgraditi prugu. 

Jezero je bogato povijesnim spomenicima. Prijestolnica države Urartu, Tušpa, nalazila se na istočnoj obali, na mjestu današnjeg grada Vana. Uokolo jezera i na četirma otocima u njemu nalazio se i velik broj armenskih crkava i samostana, no većina ih je uništena.

Mi ćemo se uputiti na istok, pa oko isturenog zaljeva skrenuti na jug i krenuti prema gradu Vanu. 

Slike usput: 

 







Kraj zaljeva: 



Uokolo je krajolik poprilično pust: 



Zaokrenuli smo: 



Kupača je izuzetno malo: 



Pučina (ako se to uopće može reći na jezeru): 



Ubrzo ćemo se udaljiti od jezera i presjeći put do Vana: 







Solana? Ili postrojenje za izradu pitke vode: 



Nekih 30-ak km prije Vana opet nalijećemo na kontrolnu točku. Srećom, ovaj puta nas ne legitimiraju, samo nas puštaju. 

Približavamo se Vanu. Gradom dominira prastara tvrđava: 



Potom nas bus iskrcava na kolodvoru. I opet kasnimo neka 2 sata u odnosu na predviđeno vrijeme dolaska. Sad ćemo prvo kupiti karte za Malatyu. Svi smo pri kraju s novcem, tako da stavljamo sve na hrpu i uspijevamo sakupiti dovoljno. No sad pod hitno moramo nabaviti još lira. Ostavljamo stvari u kolodvorskoj garderobi i rasterećeni krećemo tražiti dolmuş koji će nas prebaciti do centra, do mjesta odakle polazi dolmuş za Akdamar.

Van je grad od nekih 400 000 stanonika i najveći je grad krajnjeg istoka Anatolije. Iranska je granica odavde udaljena 50-ak km. 

U 9. st. pr. Kr. Van (Tušpa) je glavni grad kraljevine Urartu. Kasnije pada pod armenske Orontide, pa pod Perzijance, da bi ga 331. pr. Kr. osvojio Aleksandar Veliki. Nakon toga njime vladaju Seleucidi i opet Armenci. Nakon kratke vlasti Bizanta u 7. st. zauzimaju ga Arapi, da bi u 10. st. postao dio novog armenskog kraljevstva Vaspurakan. Nakon što su 1071. pobijedili u bitci kod Mansikerta, Seldžuci su zauzeli čitavu istočnu Anatoliju. Potom slijede Mongoli, Perzijanci i Otomani. Od 1548. Van je čvrsto u turskim rukama, te dobiva stratešku važnost, kao grad blizu nekoliko granica - perzijske, kasnije i ruske. 
U doba armenskog genocida, armensko je stanovništvo grada protjerano ili pobijeno u nekoliko navrata. Grad je prilikom sukoba potkraj Prvog svjetskog rata skoro posve uništen, te je današnji grad podignut istočnije od nekadašnjega. Stanovnici su danas uglavnom Kurdi. 
Van danas zovu "biserom istoka", zbog vrlo lijepe prirode uokolo grada. Stara armenska izreka kaže "Van u ovom životu, raj u idućem". Grad je poznat po svojim doručkovaonicama. Navodno su vanski doručci poznati diljem Turske. No mi eto nećemo spavati u Vanu, tako da smo lišeni toga iskustva. 

Našli smo dolmuş koji nas odvozi u smjeru suprotnom od onoga koji smo očekivali. Mislili smo da je centar bliže obali. Zanimljivo, iznad grada nalaze se litice koje malo podsjećaju na Omiš: 



Našli smo lokaciju odakle polaze dolmuşi, sada samo trebamo nabaviti novac. Nikola i ja dižemo na bankomatu, ostali idu u mjenjačnicu. Parking dolmuşa je malo niže. Prvi koji polazi za Gevaş i Akdamar već je pun, tako da ćemo morati na idući. Malo smo naknap s vremenom, moramo stići na zadnji brod za Akdamar. Letica i ja kupujemo vodu u obližnjem dućanu i vidimo neke tipove kako se mole. Upravo su mujezini pozvali na molitvu. Zanimljivo, prošle smo godine vidjeli samo jednoga tipa kako obavlja namaz - taksista u Ankari - a sada samo ove. A još smo usred svetoga mjeseca. 

Dolmuş napokon polazi. Provlači se kroz nekakve uske uličice, a potom kreće na jugozapad, uz obalu jezera. 
Jezero je u izmaglici: 





Pogled unatrag prema gradu: 



(vidi se da nije baš na obali) 

U daljini već vidimo otok Akdamar: 





Skrećemo prvo u Gevaş, mjesto oko kilometar u kopno. Tamo izlazi većina putnika. Rekli smo vozaču da idemo za Akdamar, i on klima da zna. Ali unatoč tomu kruži Gevaşom, razgovara s poznatima, traži nekoga. U središtu Gevaşa stoji kip dinosaura, vjerojatno Vanskog čudovišta. Nakon nekih 5-10 minuta vrzmanja po Gevaşu ipak kreće prema pristaništu broda za Akdamar. 

Blizu smo: 



Dolmuş nas iskrcava kod pristaništa. Pitamo vozača kada ide zadnji dolmuş za Van. Kaže za sat vremena. Odlično. 

Pogled na otok: 



Akdamar je drugi najveći otok u jezeru Van, površine 0,7 km2. Udaljen je od kopna oko tri kilometra. Ime mu na turskome znači "Bijela žila", ali zapravo je armenskog ili kurdskog porijekla i glasi Ahtamar. Postoji i pučkoetimološka priča kako je dobio ime. Naime, na otoku je navodno živjela princeza, koja se zvala Tamar i koja je ljubovala s mladićem, Kurdom, koji je bio pastir. Budući da je njezin otac bio protiv toga, sastajali bi se noću - on bi plivao do otoka vođen svjetlom koje bi mu ona ostavila upaljeno. No jedne je noći otac doznao za tu ujdurmu i razbio svjetlo. Mladić je na pola puta ostao bez vodilje, te se utopio. Zadnje su mu riječi bile "Ah, Tamar!". Te se riječi navodno još uvijek mogu čuti noću u blizini otoka... 
Na otoku je u 10. st. svoju kraljevsku palaču podigao armenski kralj Gagik I. Palača je prekrivala veći dio otoka, iako su joj danas gotovo posve zagubljeni tragovi. Trag koji je preostao nekadašnja je dvorska kapela, crkva Sv. Križa (Surb Hač), koja je od 1116. do 1895. bila sjedište armenskog katolikosata. Naravno, mi na otok idemo radi te crkve. Bit će to posljednja crkva koju ćemo obići na ovom putu.

Brod je tu, no drugih putnika osim nas nema. Vele da će nas prebaciti na otok za 70 lira. OK, to je 14 lira po osobi, nije ni toliko puno, ako brod vozi samo za nas. No kako se njima žuri doma, moći ćemo ostati maksimalno pola sata. Ha, što se može. 

Pogled uz obalu prema Vanu: 



Salon broda je poprilično lijepo uređen: 



Ali mi se ipak penjemo na vanjsku terasu: 



I ovdje je u brdo usječen polumjesec: 



Krećemo. Pogled prema zapadu: 



Pogled unazad: 



Mimoilazimo se s prethodnom turom izletnika: 



Tamo u daljini je Van: 



Pristanište ostaje za nama: 



Brdo Artos u pozadini: 



Ne znam oponašamo li to opet imperatore, ili se tako držimo zbog hvatanja ravnoteže: 



Hrvoje je danas obukao bijelu majicu. Jedinu koju je nosio na čitav put, inače je uvijek u crnome. Nije mi jasno kako izdrži po toj vrućini.

"Kužiš, a onda ćemo pristati tamo s lijeve strane": 



Originalni imperator: 



Približavamo se otoku: 



Naravno da se odmah uočava turska zastava, da ne bi bilo... A lijevo od nje je i crkva: 



Opet prema Vanu: 



Ulazimo u zavjetrinu otoka: 



Sada se Artos lijepo vidi: 



Pristan i crkva: 



Iskrcavamo se: 



Nakon izlaska iz broda kažu nam da nemamo pola sata, nego 15 minuta na raspolaganju. No, ovo će stvarno morati biti munjevita akcija. 

Pogled prema vrhu otoka: 



Crkva se nalazi u gaju bademovih stabala, što mora biti prekrasno u kasnu zimu, kada bademi krenu cvjetati, a na okolnim se brdima još zadržava snijeg. 

Pročelje: 



Natpis: 



Crkva je građena između 915. i 921. i sve do 1915. bila je dio samostanskog kompleksa. Tada je samostan uništen, redovnici pobijeni, a crkva opljačkana. Danas se vodi kao muzej. Turska ju je prije nekoliko godina obnovila, ali je zgrada konfiscirana, te su Turci bili vrlo neskloni ideji da se u akdamarskoj crkvi vrše ikakvi kršćanski obredi. Na kraju su ipak popustili i dozvolili da se 19. rujna 2010. održi liturgija. No ni to nije prošlo bez protesta turskih nacionalista, koji smatraju da Armenci na taj način pokušavaju od Turske ishoditi nekakve ustupke zbog "navodnog genocida".

Usput: u Turskoj danas službeno ima oko 70 000 Armenaca, uglavnom oko Istanbula. Usporedbe radi, prije Prvog svjetskog rata bilo ih je oko 2,5 milijuna. U čitavoj se Turskoj nalazi jedno jedino čisto armensko selo - Vakıflı Köyü, u provinciji Hatay. Jedini razlog zašto to selo još postoji leži u činjenici da je Hatay do 1939. pripadao Siriji, pa se genocid tamo nije uspio sprovesti.

Unutrašnjost: 







Freske: 





Hačkar: 



Još malo armenskih natpisa: 



Zdenac, vjerojatno nekoć korišten i za krštenje: 



No ono što je posebno vrijedno na crkvi, to su njeni biblijski reljefi, koji se nalaze na fasadi. Nekoliko slika crkve izvana: 











Zvonik: 



Brežuljak s barjakom:



Filmić

Crkva u sutonu:



Na vrhu crkve stoji galeb. U prvi sam mah pomislio da se radi o metalnoj ptici: 



Zanimljivo, Armenci su tvrdili da obnova crkve nije potpuna dok se na mjesto na kojemu je trenutno galeb ne vrati križ. Turci su odgovarali da nema smisla metati križ na objekt koji je sekularan. Nakon čitavog natezanja, križ je ipak postavljen 2. listopada 2010. 

Pored crkve su ostaci groblja. Još malo hačkara: 







(kao što vidite, tu je i neki kafić - čak je i otvoren, premda mi nije jasno za koga)

Pogled prema sjeveru: 

 



I istoku: 



Opet pučina: 



Letica se udaljio, pa slika jednu panoramsku:



I samo crkva: 



Pogled na zapad: 



S desne je strane na obali postavljena solarna elektrana, koja je u promet puštena 28. kolovoza 2010. Ispada da smo propustili sve važne događaje na ovom otoku koji su se dogodili u idućih mjesec i pol. 

Vrijeme nam je poći. Pozdrav crkvi: 





Naravno, naplatili su nam i ulaz: 



Naše plovilo: 



Ulazimo u salon, sve miriši po paprikama. Izgleda da si kuhaju večeru. Razmišljamo bi li nas ponudili da ih zamolimo. Zapravo, Letica je stručnjak za takve ulete. Vjerojatno bi, ali ipak produžujemo na terasu. 

Smiraj na jezeru Van: 









Ostavljamo Akdamar: 



Šteta. Trebali smo prespavati u Vanu, kušati neki od njihovih doručaka i doći ovamo ujutro, pa pogledati crkvu i okupati se, sve bez žurbe. Neki drugi put... 

Letica i ja smo konačno sklopili sporazum oko itinerera: 



Negostoljubiva obala nas čeka: 



Ovaj nešto cijedi:



Sunce je posve zašlo: 



Akdamar ostaje u tami: 



Pristajemo:



I evo nas opet na kopnu. Sada trebamo čekati onaj dolmuş koji navodno ide za petnaestak minuta. Ovi na brodu su nam rekli da je onaj kojim smo došli bio zadnji. Hm, komu vjerovati. 
Kada izlazimo na cestu prolazi neki dolmuş, ali u suprotnom smjeru. Na vjetrobranu mu doduše piše "Van". Mislimo si da možda ide malo dalje, pa da će nas u povratku pokupiti. Pričekat ćemo ovdje, imamo još vremena, bus nam polazi tek u 22. 

Na cesti: 





Izgubljeni: 



Evo, da se vidi koliko je onaj mladić morao plivati svake noći: 



Flota: 



I dalje ničeg na vidiku: 



Pokušavamo uštopati neka vozila koja nam liče na dolmuşe iz daljine, ali to su obično ili neki kamiončići ili kombiji. Preko ceste je neki restoran. Jedan nam tip nudi da će nam pozvati taksi. Kažemo da može, ali neka pričeka još par minuta, možda dođe dolmuş. 
Nakon par minuta, pogađate, molimo tipa da nam pozove taksi. 
Nije još ni dovršio poziv, kad evo taksija. Ispada da to nije taj koji je ovaj zvao. Tip nam je rekao "Ako vam pozovem taksi, onda nemojte ući u neki drugi." No ispada da ovaj frajer u taksiju nudi istu cijenu kao i taksist od frajera iz restorana. Ovaj iz restorana veli da je u redu, možemo onda i s ovim. 
Opet se moramo ugurati tako da Nikola legne poprečki. Letica se izvukao, on sjedi ovaj puta naprijed. 

Vožnja do Vana traje nekih 20-ak minuta. Tražimo tipa da nas ostavi u centru, želimo još nešto večerati. Točnije, samo Nikola, Letica i ja, ova dvojica će se prošetati. 
Upravo je započeo iftar (svečani prvi ramazanski obrok nakon cjelodnevnog posta), pa su restorani puni i unutra vlada poprilično hektična atmosfera. Smještamo se u jedan. U ovome osim redovite gužve zbog iftara vlada i kaos jer se u stražnjem dijelu srušio dio stropa: 



Dio konobara raščišćava nered, drugi poslužuju goste. Nemaju lahmacun, ali imaju razne druge vrste hrane, pa nećemo cjepidlačiti. Usto još i ajran... Večera je dobra, a konobar ljubazan. Na kraju plaćamo ceh od 20 lira za svu trojicu. Dogovaramo se da ćemo konobaru ostaviti napojnicu. Dečki kažu svaki po liru. To bi bilo 23 lire. Ali ja nemam sitnoga, pa mu dajem 25. Letica veli da misli da sam mu ostavio previše. A kako da mu objasnim da hoću da mi vrati samo dvije lire? Ja ne znam toliko turskog. Uostalom, njemu ni iz džepa, ni u džep. 

Izlazimo iz restorana, tu su i ova dvojica. Kupit ćemo još dondurmu. Zanimljivo, ovdašnji prodavači ne izvode one pizdarije kao istanbulski. Iako, nastaje problem s Nikolinim plaćanjem, jer mu prodavač kaže cijenu na turskome, Nikola očekuje da mu ja to prevedem, a ja nemam pojma što prodavač kaže. Mislim da je bilo nešto s polovicama lira, a ja ne znam izraz za "pola". 

Van je noću poprilično živahan grad: 



Uspijeva nam uloviti taksi do kolodvora. Ovaj put sam se ja uvalio naprijed, dok se ovi gužvaju otraga. Taksist nas opet vozi kroz neke pokrajnje ulice do kolodvora. Vadimo stvari, potom se vrzmamo po kolodvoru. Hrvoje se vraća iz WC-a i vraća mi neki dug u sitnišu. Shvatim da mi je uvalio još jednu staru kovanicu lira. On se pravda da su ju njemu uvalili kao kusur za WC. Super. Komu ću to utrapiti? 

U čekaonici vanskog kolodvora nalazi se slika još jednog simbola Vana - vanske mačke: 



Vanska mačka potječe iz ove regije, a karakteristična je po svom bijelom krznu, očima različite boje, te činjenici da voli vodu. Hrvoje i Mate kažu da su vidjeli jednu u gradu dok su se šetali. Inače, te su mačke nezgodni kućni ljubimci, jer, iako prijateljski nastrojene prema ljudima, ne podnose druge životinje u svojoj blizini, vole uništavati stvari, a obično se ni ne glasaju mijaukanjem, već zavijanjem. 

Jedna je i maskota autobusne kompanije Best Van Türizm: 



Ukrcavamo se u bus. Čeka nas desetak sati vožnje do Malatye, kamo stižemo rano ujutro. 
Bus, pogađate već, iz grada izlazi kroz nekakve uske i zabačene ulice. Imam osjećaj da u ovom gradu nitko ne vozi glavnim cestama. Potom kreće opet obalom, dionicom koju prolazimo već treći put u roku od 5 sati. Gledamo Akdamar u tami, vide se svjetla iz onog birca. Očito je netko stalno na otoku, valjda pazi na crkvu. Ili to Tamar opet pali svoju lampu... 

Tonem u san. U neko se doba trgnem i vidim da je Nikola, koji je sjedio kraj mene, nestao. Umjesto njega, na sjedalu je kovanica od 25 kuruşa. Bit će da ga je netko uzeo i platio...

egerke @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 30, 2012
Prilikom povratka u grad, prvo iskrcavamo nekog Španjolca na kolodvoru. Sad bar Nikola zna gdje je kolodvor, ako se predomisli. Potom nas odvoze do agencije koja prodaje karte za bus do Vana. Međutim, nitko osim mene nema dovoljno lira, pa će stoga prvo otići u banku promijeniti novce.
Dok hodamo do banke imamo prilike malo bolje osmotriti Kars. To je tipičan turski provincijalni grad, što znači da je kaotičan, da su zgrade gusto i usko poredane, da je promet živ i da svi bulje u vas i dobacuju "Turist, turist", ili pokušavaju pokazati da znaju engleski tako da vam dovikuju "Hello!". Nažalost, to je jedino što znaju od engleskoga. Ne znam, mogu razumjeti to da su u ovim krajevima turisti rijetka pojava, no nije mi jasno zašto su tolika atrakcija. A i poprilično me nervira to dobacivanje. 
Napokon smo našli banku, pa ova trojica ulaze, a Letica i ja idemo još nabaviti nešto za popiti. U banci je gužva, pa to traje. Vraćamo se. Nikola izlazi, Letica ulazi. Čekamo da ovi dođu na red. Za to vrijeme svi koji prolaze bulje u Nikolu i mene. Nikola još nije naučio da je protiv takvih najbolja taktika ignoriranje, jer ti ništa pametno neće reći (niti ti mogu reći, ako ne znaš turski), i on svaki puta gleda u mene očekujući valjda da ja razumijem što kažu. Ne, ne razumijem, niti me baš zanima.
Napokon dolaze ovi s novcem, sada svi imamo dovoljno. Vraćamo se do agencije. 

Kamo to ovaj autobus vozi? 



(svastika, Hitler...što je sljedeće?) 

U agenciji tip za šalterom drijema na stolu. Letica kaže "Gle, ga, u 4 popodne već spava." 4 popodne? Sada je 2. Nego, da tebi nije mobitel u Aniju preskočio na armensku mrežu? Doista, jest. Laughing 

Karte su u džepu, a sada idemo na ručak. Ramazan je, pa su restorani poprilično pusti. Ulazimo u jednu aščinicu nedaleko našeg hotela. Vidimo da su sva jela s mesom, što nije dobro za Hrvoja (Mate i Hrvoje su odlučili ručati, budući da su sada u dometu hotela i WC-a). Mate provjerava kod tipa ima li nešto bezmesno. Pokazuje na Hrvoja i kaže "On ne jede meso." "Nema problema", kaže tip. "Evo, ima ovo. To je s piletinom." Laughing 
Naime, Turci razlikuju "et", što je crveno meso, i "tavuk", što je piletina. Piletina, dakle, nije meso. Kada ga Mate opet pita ima li nešto bez mesa i bez piletine, kaže da nema. Ništa, idemo dalje tražiti. 
Napokon nalazimo restoran imena Döneristan (tj. "zemlja dönera"). Tu imaju relativno zadovoljavajuću ponudu, iako također suženu zbog ramazana. Na kraju uglavnom uzimamo iskender kebap, jelo od mesa u sosu od rajčice, preliveno jogurtom. Usto sam uzeo još i samostalno jogurt, pa to još zalijevam ajranom. Doista testiram svoja crijeva. Hrvoje uzima nekakvu rižu, opet gunđa zbog suženog izbora. 

Vraćamo se u hotel malo se odmoriti. Čak smo i zadrijemali. Negdje oko 5 ja odlazim pronaći poštu, budući da moram poslati još dvije razglednice. Nikola mi se pridružuje, no poštu nam zatvaraju skoro pa pred nosom. Ništa, poslat ću ih odrugud. 
Vraćamo se do ostalih u hotel i odlazimo u šetnju do tvrđave. Tvrđava dominira gradom, a na njoj je i obavezna turska zastava: 



Službena turska verzija kaže da je tvrđavu izgradio sultan Murat III. krajem 16. st., prilikom rata s Perzijom. Tomu međutim u prilog ne idu križevi usječeni u zidovima, kao i hačkar s armenskim natpisom u najistočnijem tornju. Vjerojatno citadela potječe još iz doba Bagratida, premda ju je Murat doista renovirao.

Sumrak je i već se pale svjetla na tvrđavi: 


 
Ispod tvrđave nalazi se armenska katedrala Sv. Apostola: 



Crkva je izgrađena u 10. st., a 1579. je pretvorena u džamiju. Kada su došli Rusi, pretvorena je u rusku pravoslavnu crkvu. 1918., kada je Kars opet završio u Turskoj, postala je džamija, potom joj je 1919., u Demokratskoj Republici Armeniji, vraćena izvorna funkcija, no povratkom pod tursku vlast, opet je pretvorena u džamiju. Turci su crkvu htjeli srušiti, no ipak nisu - srušen je samo zvonik, koji su izgradili Rusi, Umjesto toga, bila je korištena kao skladište petroleja, pa muzej. Danas je napuštena, iako se opet bave idejom da ju pretvore u džamiju. 

Zanimljivo, u katedrali u Karsu svoje je učenje započeo i grčko-armensko-rusko-francuski mistik Georges Gurdjieff, inače rodom iz Gjumrija. 

Popevši se na vrh, odozgo puca lijep pogled na grad: 







Na drugom brdu je ovaj spomenik, za koji ne znam što predstavlja:



Tvrđava je zatvorena. Otvorena je do 6, a sada je 6,15. Jedino što mogu jest gurnuti ruku kroz procijep u vratima i naslijepo okinuti ovo: 



Tu su i neka dva tipa koja sjede i razgovaraju. Žele se slikati s nama. Još malo razgovaramo s njima, nešto kurtoazno, potom krećemo natrag, prije nego se posve spusti mrak. 

Silazimo: 



Tu se načas razdvajamo. Letica odlazi do rječice, kako bi vidio kakvu promenadu ima Kars. Još jednom tvrđava: 



Kaže da je rijeka bezveze, prljava, puna komaraca i smeća. Za to su vrijeme ova trojica već odmakli naprijed. Meni u tom času zvoni telefon. Neka ženska za anketiranje. Ha, barem imam dobar razlog da izbjegnem anketu. Još kad bi znala gdje me točno zatekla... 
Ova trojica odlaze u hotel. Bezveze. Umjesto da se prošećemo svi skupa. Letica kaže da ga zanima neka džamija, koja je adaptirana iz ruske pravoslavne crkve i da ju ide pogledati. Pridružit ću mu se. 

Evo Döneristana: 



A evo i tradicionalnih ramazanskih peciva: 



Kars je brežuljkast grad, što znači da ulice uglavnom idu gore-dolje. Usto su plan grada definirali Rusi, pa se većina ulica sječe pod pravim kutom. Evo jedne ulice: 



U gradu ima i kuća koje su građene u ruskom stilu, kakvih nema nigdje drugdje u Turskoj. Npr.: 







(u ovoj je i neka galerija) 

Letica ne zna kako da se dođe do te džamije, iako zna ime. Pita nekog tipa koji natuca engleski. Ovaj mu objašnjava. Potom ga Letica pita "Is it close?" Ovaj prevede drugomu, i ja iz njihovog turskog shvaćam da je ovaj krivo razumio, tj. razumio je "closed", pa mu kaže da nije zatvorena. Velim Letici da ponovi pitanje, ali da ga pita "Is it near?", ali on to ne želi, iako zapravo nije dobio traženu informaciju. Još se čudi zašto se ja oko toga žestim. 

Srećom, džamija doista jest blizu. Prvo prolazimo pored Atatürkovog konjaničkog kipa: 



On se nalazi nasred kružnog toka. Dok to slikamo, prolazi auto iz kojeg nam opet onaj naš tip koji nam je organizirao prijevoz dovikuje da je tu malo dalje ruska crkva pretvorena u džamiju. Imam osjećaj da taj tip prati sve turiste u ovom gradu. 

Napokon dolazimo do te džamije: 

 

Ona se zove: 



(Džamija osvajanja, to bi otprilike bio prijevod. Zanimljivo, adaptacija u džamiju dogodila se poprilično kasno.) 

Iznutra je premračno, pa moram produljiti ekspoziciju, a onda je mutno: 



S pročelja se vide obrisi pravoslavne arhitekture:



Vraćamo se prema hotelu. Preko puta džamije, praktički u središtu grada, nalazi se velika vojarna. Vojska je u Turskoj jako prisutna u gradovima, pogotovo ovdje na istoku - ne samo zbog granice. Vojska je u Turskoj jamac sekularnosti države i očuvatelj kemalizma. 

Stajemo opet u jednom dućanu taman dok pored nas prolazi na biciklu jedan od one dvojice s tvrđave. Hm, kada po gradu počneš sretati poznata lica, znaš da si predugo ovdje. 
Potom se razdvajamo, jer ja želim otići kupiti med u jednu prodavaonicu koju sam pikirao, Letica pak želi ići drugim putem doma. Ja pronalazim svoju prodavaonicu, ali je zatvorena. Zatvorena je većina dućana, jer je večernji namaz. Ubrzo će završiti dnevni post. Ne znam da li da čekam da se vrate s molitve, ili da potražim nešto drugo. Napokon nalazim jednu prodavaonicu meda koja radi. Uzimam dvije teglice, i to mi naplaćuju 40 lira. 20€. 70 kn za jednu teglu meda? Malo mi izgleda da su me oženili. 

Opet počinje koncert mujezina i opet na kraju slijedi onaj prasak, kao i jučer. Zaključujem da bi to možda moglo imati neke veze sa završetkom posta. Valjda kao neka završna sirena, što li. 

Vraćam se u hotel, opet se malo vrzmamo uokolo. Hrvoju i Mati se vratio proljev. Nisu trebali ručati. 

Nikola, Letica i ja ćemo još u večernju šetnju. Trebali bismo nešto i pojesti. Nikola želi lahmacun, i meni bi dobro legao, no nigdje ga nema. Svi restorani su puni izgladnjelih muslimana i oni su već slistili sve lahmacune. A ostala hrana nam je malo preteška. Naposljetku odlazimo u slastičarnicu (ne onu istu) i opet primijenjujemo recept "bir tane". 
Ja uzimam zalogaj nekakvog kolača koji izgleda kao velika bijela lazanja - i shvaćam da ima okus po sapunu. Letica je uzeo to isto i isti mu je dojam. Čini mi se da je to güllaç, vrsta kolača koji se obično jede za ramazan, a obično u njega stavljaju ružinu vodicu. Zato ima okus i miris po sapunu. 

Evo ga na tanjuru: 



Nakon čašice razgovora vraćamo se u hotel. Letica kupuje med usput. Teglicu plaća - 10 lira. Duplo manje. Da, oženili su me. 

Poslije povratka u sobu još malo gledamo televiziju, opet tursko Kolo sreće, potom se odlazim istuširati i na počinak...

egerke @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2012
PONEDJELJAK 16. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Doručak u hotelu je odličan: ne baš bogat izbor, no raznolik. Usto ima domaćeg karškog meda i to dvije vrste. Jedna je izuzetno tamna, po boji podsjeća na melasu. Doručkujemo samo Letica i ja, te Nikola. Ova dvojica opet propuštaju. 
Večer prije smo pretresli sve mogućnosti koje imamo. Naime, zbog Nikoline obaveze docjepljivanja, on se mora vratiti u Hrvatsku najkasnije do vikenda, tj. do petka ili subote. Mi bismo po planu trebali prispjeti u Hrvatsku u ranim satima ponedjeljka. Sada treba vidjeti, možemo li ušparati barem jedan dan, pa da se Nikola eventualno cijepi u nedjelju. Ako ne uspijemo, Nikola bi se morao vratiti sam, bilo avionom, bilo vlakom - iz Karsa za Istanbul vozi vlak direktno, doduše 36 sati, ali zahvaljujući Flexipassu može besplatno ići skroz do Beograda (ne i do Zagreba, jer smo uzeli grupnu povratnu kartu, radi popusta, a tu bi kartu onda vjerojatno ostavio ostalima). Letici bi također odgovarao taj dan više, jer bi htio ostati u Beogradu kod jedne prijateljice, a već u utorak ili srijedu mora biti u Zagrebu. Stoga sam ja iznio prijedlog da ne noćimo u Vanu, već da odmah navečer produžimo noćnim busom za Malatyu. Time bismo uštedjeli jedan dan. Letica je još imao prijedlog i da umjesto druge noći u Karsu produžimo za Doğubeyazıt, pa tamo spavamo i produžimo dalje za Van, no na kraju smo zaključili da ćemo današnje popodne ipak iskoristiti za mali odmor u Karsu prije onoga što slijedi. 

Provjeravajući džep opet shvaćam da mi nema novčanika. Mislim da mi je sinoć ispao u sobi kod ove trojice. Pitam Nikolu je li mi vidio novčanik u sobi, kaže da nije. Nadam se da je to njegova poslovična dezorijentiranost (novčanik je ipak manji od ruske pravoslavne crkve) i odlazim provjeriti u sobu kod ove dvojice. S vrata ih pitam jesu li mi vidjeli novčanik. Nisu. Nasreću, vidim ga na podu prije nego sam se uspio zabrinuti. 

Nakon što smo se spremili, spuštamo se u prizemlje. Tu je onaj tip koji nas je jučer spopao u aščinici. Rekao je da će nam dati popust - umjesto redovnih 30 lira, nas će aranžman koštati 20. Pitamo se kaže li to svima. Plaćamo mu, potom tip odlazi u auto i nekamo nestaje. Mislimo si je li nas namagarčio. 

Čekamo pred hotelom: 



Napokon se pojavljuje dosta uredan dolmuş, zajedno s onim tipom. On je samo organizator, nije i vozač. Osim nas, ima još par turista, a potom krećemo, vozeći kroz grad, te na još par mjesta skupljamo turiste. Pitajući druge, shvaćamo da nam je tip doista dao popust - očito smo mu bili simpatični. 

Vozeći se prema izlazu iz grada, prelazimo željezničku prugu: 



(stakla su zelenkasta, nažalost) 

Kars je danas zadnja stanica do koje se može doći željeznicom. Dnevno postoje dva vlaka koja dolaze iz Istanbula, nakon dan i pol truckanja. Pruga se dalje nastavlja, vjerojatno još ima nešto teretnog prometa do granice. Most na rijeci Arpaçay, kojim pruga prelazi u Armeniju zatvoren je i srušen. Dalje pruga dolazi do Gjumrija, koji je odmah uz granicu. Kada bi se tursko-armenska granica otvorila, izolacija Armenije bi se itekako smanjila. Naime, čitavo je Zakavkazje željeznički odsječeno od svijeta, budući da je pruga kroz Abhaziju dijelom i srušena, dok je pruga koja povezuje Dagestan i Azerbejdžan zatvorena za sve osim za državljane tih dviju država (mislim, Rusije, ne Dagestana). Koliko mi je poznato, ni Azerbejdžan nije povezan s Iranom - odnosno, povezana je azerbejdžanska eksklava Nahičevan, koja pak ima zatvorenu granicu s Armenijom, tako da opet ništa od toga. 

Izlazimo iz Karsa i krećemo kroz ravnicu prema istoku. Pejzaž je stepski: 







Ne znam što su Nikola i Letica uspjeli izvesti da im slike nisu zelenkaste – vjerojatno su otvorili prozor, što se na mojoj strani nije moglo: 



Ima i ponešto brda: 



Primičemo se cilju. Ona brda preko su već u Armeniji: 



Potom dolazimo do kraja ceste. Ili početka, ako gledate u drugom smjeru, gdje piše da smo od Karsa udaljeni točno:



Ovdje, na rubu sela Ocaklı, nalaze se ruševine Anija: 



Naš dolmuş staje točno pred gradskim vratima:



Ani je jedno od mjesta koje plijene kako svojom poviješću, tako i svojim smještajem. Smješten je na strmoj obali rijeke Ahurian/Arapaçay (za koju sam ja uredno čitavo vrijeme mislio da je Araks, iako se zapravo radi o pritoci Araksa), odmah uz današnju tursko-armensku granicu. Grad je potpuno napušten od sredine 18. stoljeća, iako je u svojem zlatnom dobu imao između 100 i 200 000 stanovnika i bio jedan od najvećih bliskoistočnih gradova. 

Premda je mjesto na kojem je grad podignut naseljeno još od neolitika, sam grad Ani prvi se puta spominje u armenskim kronikama u 5. st., kao tvrđava dinastije Kamsarakan. U 9. st. uključen je u državu armenske dinastije Bagratuni (nije sasvim jasno je li ta dinastija srodna s gruzijskom dinastijom Bagrationi - unatoč sličnosti imena, to se može objasniti i time da se u imenu obiju čuva perzijski oblik "bagdat" - tj. "Bogom dan"), koja je 961. ovamo prenijela svoju prijestolnicu iz Karsa. 992. ovamo je premješteno i sjedište armenskoga katolikosata. Početkom 11. st. Ani je već poznat kao "Grad 40 vrata" i kao "Grad tisuću i jedne crkve". Upravo je u vrijeme tadašnjeg kralja Gagika I. Ani dosegao svoj vrhunac. Njegov sin Hovhannes Smbat prenio je suverenitet na Bizant u slučaju vlastite smrti, što je Bizant iskoristio i 1045. zavladao gradom. Već 1064. grad su zauzeli Seldžuci, da bi ga potom predali kurdskoj dinastiji Šadadida. Grad je tijekom 12. st. nekoliko puta prelazio iz ruku Šadadida u gruzijske ruke i natrag. 1199. zauzeli su ga opet Gruzijci pod vodstvom kraljice Tamare, te ga potom predali Armencima kao svojim vazalima, novoj dinastiji Zakarida, koja je ubrzo gradu vratila prosperitet. Nažalost, to nije dugo trajalo, jer su ga već tridesetak godina kasnije osvojili Mongoli. Iako su zadržali svoje vazale, tu je pomalo počelo propadanje grada. 1441. iz grada je premješten i katolikosat. Nakon Mongola gradom su jedno vrijeme vladali Perzijanci, da bi 1579. bio uključen u Otomansko Carstvo. U to je vrijeme Ani već bio gradić smješten na granici dvaju carstava, u regiji koja je općenito gubila stanovništvo, te je posve napušten u 18. st. Tomu je pomogla činjenica da nije ležao ni na jednom bitnom prometnom pravcu - iako je u doba vrhunca kroz njega prolazio i Put svile. 
Kada je Ani potkraj 19. st. pripao Rusiji, započela su arheološka istraživanja pod vodstvom ruskoga arheologa i lingvista Nikolaja Marra. Osim konzervacije, Marrova je ekipa uredila i muzej Anija u posebnoj zgradi. Nažalost, nakon Prvog svjetskog rata ti su radovi obustavljeni, a Velika narodna skupština Turske zatražila je 1921. od svog generala i zapovjednika Istočne fronte Kâzıma Karabekira da ostatke Anija izbriše s lica zemlje. Srećom, Karabekir se na tu naredbu oglušio, i zato mi danas imamo što gledati. Unatoč tomu, činjenica da je Ani prvo 70 godina bio na rubu najčuvanije državne granice na svijetu, a potom je, nakon 3 godine, ista ponovno zatvorena, doprinijela je njegovom prirodnom propadanju. Istok Turske je seizmički aktivna zona, u Aniju još i dan-danas boravi vojska, a sve do prije nekoliko godina turistički posjet Aniju zahtijevao je dugačku proceduru ishođivanja dozvola od policije i muzeja u Karsu. Kada bi vas konačno pripustili, bilo je zabranjeno fotografiranje. Takav je režim trajao sve do 2004. Sasvim je jasno da bilo kakvi arheološki konzervatorski radovi nisu mogli uopće ni prismrdjeti ovoj lokaciji. Usto, vojska je čak neke od zgrada znala koristiti kao mete za gađanje. 
Turska danas shvaća da je Ani mjesto koje može dovesti mnogo turista u ovo zabačeno i osiromašeno područje i upravo se zato trudi očuvati grad. No unatoč svemu, i dalje se negira armenski karakter grada. Na ulazu u grad nalazi se ploča s kronologijom lokaliteta, s koje je brižno uklonjen svaki spomen Armenaca: 



Uočite pogotovo spomen ujedinjenja Anija s "maticom zemljom". Foot in mouth 

Pored je i druga ploča: 



Nakon što se prođe kroz zidine, ulazi se praktički u otvorenu pustopoljinu, na kojoj su tu i tamo razbacane hrpice kamenja. Jedini objekti koji stoje, u više ili manje ruševnom stanju, su oni sakralnog tipa - očito su oni bili kvalitetnije građeni od ostalih. 

Evo kako to izgleda: 







S druge je strane Armenija. Lijepo se vide pogranične čeke: 



Ispod je kamenolom. Zanimljivo je da su Turci optuživali Armence da Ani propada zbog miniranja u kamenolomu. Da nije tragično, bilo bi smiješno. 
Ujedno, Armenci su s te strane napravili vidikovac, koji je mnogim Armencima jedina prilika da vide Ani. Najbliži put ovamo vodi preko Gruzije. 

Inače, gledajući u Armeniju gledamo i u budućnost, budući da je na lijevoj obali Ahuriana dva sata više nego ovdje. 

Pogled na zidine iznutra: 



Ono tamo je katedrala: 



Vjerojatno jedna od negdašnjih gradskih vrata: 



A i s turske strane ima čeka: 



Prva crkva do koje dolazimo je crkva Otkupitelja (Surb Prkič - budući da smo sada u zapadnoj Armeniji, pisanje imena će se ponešto razlikovati od istočnoarmenskih):



Crkva je izgrađena 1035., a u njoj su se navodno nalazili i fragmenti izvornog Isusova križa. Crkva je uglavnom stajala netaknuta do 1955., a onda: 





je udario grom, od kojega se urušio čitav istočni dio crkve. 

Pogled unatrag: 



Čitav Ani od 2002. je ograđen 3 metra visokom ogradom s bodljikavom žicom. Vjerojatno je primarni razlog taj što se nalazi na granici, iako su tvrdili da je kompleks ograđen kako lokalno stanovništvo ovdje ne bi napasalo svoju stoku. 
Pogled na ogradu:



Pogled uzvodno. Tamo je ruska vojna baza: 



Još jednom unazad: 



Ostaci kupališta: 



Impresivan kanjon: 



Pogled na jugozapad: 



Na strmini koja se spušta prema rijeci stoji crkva Sv. Grgura Tigrana Honenca: 







Crkvu je 1215. dao izgraditi bogati trgovac Tigran Honenc. Ujedno je najočuvanija crkva u Aniju, s bogatim freskama.

Portal: 



Nema Armenaca u Aniju, kažu Turci. Odakle onda ovo pismo? 



Unutrašnjost: 




 
Ispred su ostaci narteksa: 



Rijeka je primamljiva, ali divlja: 



Još malo crkve izvana: 



Evo, da se vidi rub: 



Strike a pose, dečki: 



Jedna umjetnička: 



Nikola i Letica žele se spustiti skroz do rijeke. Nikola je naime došao na suludu ideju da bi se mogao okupati. U pograničnoj rijeci. Gol, vjerojatno. U rijeci koja je izdubila ovakav kanjon i koja teče dovoljno brzo da se to vidi čak i na slikama. Srećom, zaustavla ga je ista ona ograda koju smo već spominjali. 

Vraćaju se do crkve. Zabat: 



Ruševina boktepitaj čega: 



Evo, još jedan završni pogled: 



Vidi se kako kanjon vijuga kroz visoravan: 



Na susjednom obronku vidimo zgradu koja liči na nekakvu ciglanu: 



Opet se odlučuju spustiti prema rijeci. Tu se, na istaci koja dramatično visi nad kanjonom, nalazi samostan Djevica Sv. Hripsime: 



Hripsime i Gajane bile su vođe skupine od 35 kršćanskih djevica, koje su došle u Armeniju kako bi širile kršćanstvo. Upravo je Hripsime zapela za oko kralju Trdatu III., te ju je on, kada ga je odbila, dao živu ispeći. Za kaznu je poludio, da bi ga izliječio Grgur Prosvjetitelj, te je Trdat potom kršćanstvo proglasio državnom religijom Armenije.

Samo podsjetnik da se Nikola ne može bućnuti: 



Malo niže nalazi se most kojim je Put svile prelazio rijeku: 



Nepristupačna armenska obala: 



Toliko smo blizu Armeniji da na mobitel dobivam obavijest armenske mobilne mreže želim li namjestiti vrijeme na lokalno - što znači na dva sata više nego što mi je sada namješteno. 

Još jedan pogled na kapelu i kompleks samostana, zajedno s mostom te citadelom na brdu: 



Filmić

Povratak na plato i pogled prema Surb Prkiču:



I naprijed, prema katedrali i ciglani: 



Katedrala: 



Katedrala se zove Surb Asdvadzadzin (tj. Surp Astvacacin na istočnoarmenskome - Sveta Mati Božja) i izgrađena je 1001. Autor je bio Trdat, najslavniji srednjevjekovni armenski arhitekt. Vjeruje se da su neka arhitektonska rješenja iz stila kojim je građena utjecala kasnije na europsku gotiku. Kada je Ani pao pod Seldžuke, crkva je 1071. pretvorena u džamiju. 

Ulaz: 



Kupola zjapi prazna: 



Zanimljiva igra svjetla i sjene u unutrašnjosti: 





Apsida:



Izlaz: 



(primijetite crvene šipke kojima su podboltani neki oštećeni stupovi, kako se sve ne bi urušilo) 

Izvana: 





Ovdje Ahurian radi zavoj: 



Ovo dočarava strminu turske obale - ipak manje strme od armenske: 



A evo nas konačno i kod ciglane: 



Naravno, to nije nikakav industrijski pogon, već džamija. Štoviše, jedna od najstarijih u Turskoj. Izgradio ju je šadadidski vladar Minučihr potkraj 11. st., iako od tog objekta preostaje samo minaret. Današnji oblik prostorije za molitvu potječe iz 12/13. st. Džamija je popravljena 1906., kako bi Marrova ekipa u nju smjestila dio muzejskog postava. 

Ulazimo u džamiju. Budući da je sagrađena na samom obronku, s prozora puca spektakularan pogled na rijeku:



Još malo minareta: 



Minaret ima stube, pretpostavljam da se nekoć moglo i gore, no očito su preruševne. Odozgo bi bio fenomenalan vidik. 

Most iz ovog kuta: 



Kamenolom na armenskoj strani: 



Kamen koji se ovdje vadi je vulkanski bazalt. Od tog su kamena izgrađene sve zgrade u Aniju, barem ove očuvane. To je ujedno i materijal od kojega je izgrađeno dosta zgrada po Erevanu (ona boja koja Letici ide na živce).

Još jedan filmić.

Džamija iz daljine: 



Idemo prema citadeli:



No nešto nas priječi: 


 
Citadela potječe iz 7. st., a u njoj se nalaze nekadašnja kraljevska palača, ruševine triju crkava i još neke zgrade. Marrova ekipa izvela je neke konzervacijske radove, no danas je to uglavnom uništeno, vjerojatno u potresu 1966. Danas je u citadeli vojska, što se vidi i po turskom barjaku koji se vije: 



Šaka u oko Armencima. 

Vraćamo se prema džamiji: 



I skrećemo lijevo. Tu su ruševine neke obične kuće: 



Tek tu i tamo proviruju ostaci nečega: 



Crkva Sv. Apostola (Surb Arageloc): 



I crkva Sv. Grgura: 







Obje crkve izgradila je obitelj Pahlavuni. Uz potonju je bio i njihov mauzolej, danas ruševan. 

Crkva Sv. Grgura iznutra: 





Sa zapadne strane Ani je omeđen još jednom dolinom: 





Ograda i citadela: 

 

Letica se uputio prema izlazu: 



Dok smo mi ostali malo sjeli u džamiju. Imamo još skoro sat vremena do polaska dolmuşa, koji se vraća u podne.

A onda i mi krećemo prema izlazu:



Letica je još zabilježio i treću crkvu Sv. Grgura - ovu je dao izgraditi kralj Gagik: 



Crkvu je početkom 11. st. izgradio arhitekt Trdat, kao kopiju katedrale u Zvartnocu pored Erevana. Nažalost, crkva se ubrzo srušila i sve do Marrovih iskapanja bila je zapravo veliki brežuljak prekriven zemljom. Čak su na njoj podignute i druge zgrade. 

Dvije crkve Sv. Grgura u istom kadru:



Zidine: 





Pogled uokolo: 



Tu su i ostaci palače, za koju se još ne zna komu je pripadala: 





Palača je inače 1999. restaurirana, no to je izvedeno nestručno i s posve drugačijom vrstom kamenja nego izvornik.

Ovo su ostaci negdašnjeg hrama vatre: 



A tu je i gruzijska crkva: 



Pogled unatrag: 





Tzv. Lavlja vrata na ulazu: 



Svastika: 



Izlazimo svi van i dostižemo Leticu. On sjedi i pijucka čaj koji je neki tip tamo nudio. Nikola kupuje razglednice, a potom se odlazimo prošetati uz zidine s vanjske strane. 

Na jednu stranu: 



I na drugu: 



Nakon što smo se otputili malo dalje uz zidine, ja stanem i slušam. Ovdje, gdje nema vjetra i ne čuje se šum rijeke, vlada sablasna tišina. Nema ni šuma trave, ni kukaca, niti zvuka ljudi...ove ruševine stoje same i napuštene na kraju svijeta, daleko od svega, daleko od ikoga. Izgleda mi nepojmljivo da je jednoć ovdje postojao grad velik poput Splita.

Letica se još malo otišao prošetati unutra. Nikola slika stepu uokolo: 


 
Bliži se čas polaska. Svi smo se potrpali u dolmuş i kreće opet truckanje natrag. U jednom času nasred ceste stado krava, koje mirno i bez ikakvog respekta prelaze cestu. Posve su okružile dolmuş: 



A nastavak dana u Karsu - u idućoj epizodi.

egerke @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2012
NEDJELJA 15. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Ranojutarnje ustajanje. Hostel je još uspavan, Dodo je u dvorištu. Ubrzano se pakiramo, u ovo rano nedjeljno jutro još vjerojatno ne voze maršrutke, morat ćemo na taksi. Pozdravljamo se s Dodo, unatoč svemu, ovo je bio nekako najdraži smještaj koji smo imali na ovom putu i voljeli bismo još koji puta navratiti k njoj, ako se u međuvremenu zgrada ne sruši. 
Prolazimo Mardžanišvilijem. Blok ispred Dodinog hostela nalazi se ruska pravoslavna crkva, kraj koje smo u prosjeku prolazili po 4 puta svaki dan, što ipak nije Nikolu spriječilo da, još u prvom navratu kad smo bili u Tbilisiju, na neki moj komentar o toj crkvi, pita "Koja crkva?" Ispostavilo se da on nije primijetio tu crkvu, iako je to samostojeći objekt popriličnih dimenzija. Undecided 

Dolazimo do metro stanice Mardžanišvili, tu stoje i taksiji. Tražimo neki koji će nas prebaciti na Ortačalu. Ima taksija, ali ima i problem. Naime, nas je petorica, što znači da nas otraga mora stati četvero. Mate je sjeo naprijed, Letica, Hrvoje i ja sjedamo otraga, dok će najlakši od nas, Nikola, leći preko nas trojice. Evo kako to izgleda: 



Na Ortačali smo za manje od 10 minuta. Naš bus je ovdje, po prvi puta nakon Turske opet sjedamo u pošteni bus (zapravo, prvi bus uopće nakon Turske, ako ne računamo ono klepetalo za Ečmiadzin). I ovaj bus je turski - zapravo vozi skroz do Istanbula (oko 30 sati). Mi ipak ne idemo toliko daleko, premda ćemo se i mi voziti dosta dugo. Po voznom redu trebali bismo u Karsu biti u 14, što znači oko 7 i pol sati vožnje. 

Autoportret: 



(u maršrutkama iznad vjetrobrana vise ikonice, ovdje smo nasred vjetrobrana mi Laughing ) 

I krećemo. Vozimo se desnom obalom Mtkvarija, ispod centra, pa na sjever. Prolazimo pored poznate bivše zgrade Ministarstva za ceste: 



Ipak smo je vidjeli, a da nismo morali klipsati do nje. 

Potom se s desne strane spaja poznata cesta s Didubea. Na križanju je veliki kip Davida Graditelja:



Vozimo se na sjever, izlazimo iz Tbilisija. Uz cestu stoje kamioni na kojima se prodaju lubenice i dinje. Izgleda da vozači i kondukterka razmišljaju o tome da stanu i kupe jednu. Rečeno-učinjeno: 



Prelazimo Mtkvari i vozimo se autoputom na sjever, prema Mcheti. Evo Džvarija na brdu: 



A potom, iza Mchete, prolazimo uz veliko naselje jednakih niskih kućica:



Radi se o naselju podignutom za izbjeglice iz Južne Osetije. Ukupno je u ratu 2008. iz Južne Osetije izbjeglo oko 15 000 Gruzijaca.

Krajolik regije Šida Kartli:


 
Iza grada Hašurija skrećemo lijevo. Desno vodi cesta prema Kutaisiju, kojom smo došli prije tjedan dana. Lijevo pratimo dolinu Mtkvarija, koja sve više zalazi u brda. Ulazimo u južnu regiju Samche-Džavaheti. 

Dolina Mtkvarija:



Ubrzo stajemo na jednom usputnom odmorištu. Tu je neka daščara u kojoj nekoliko žena u pravoj peći na drva peče svježe hačapurije. Odlučujemo ih kupiti, to su nam vjerojatno posljednji hačapuriji u Gruziji. Nikola i Letica podijelit će jedan, a ja neću sitničariti, uzimam cijeloga za sebe. Domaći, netom pečeni hačapuri. Vruć toliko da ga se ne može ni jesti, ali odličan. 

Evo ih: 





(još i sad mi cure sline na ovu sliku) 

Ubrzo nastavljamo put. Dolina je sve zelenija: 



Mtkvari:



A onda stižemo do Bordžomija: 



Bordžomi je gradić od nekih 14 500 stanovnika, poznat kao lječilište i po svojim izvorima mineralne vode. Mineralna voda Bordžomi poznata je diljem bivšeg SSSR-a, a eksploatira se još od kraja 19. stoljeća. U Bordžomi su, zbog njegovih izvora mineralne vode i čiste planinske klime, još u 19. stoljeću počeli dolaziti pripadnici ruskog plemstva, te je gradić procvjetao. Poznat pod nadimkom "Biser Kavkaza", u njemu su svoju ljetnu rezidenciju imali i Romanovi, ruska carska obitelj. Bordžomi se, zajedno s obližnjim skijaškim centrom Bakurianijem, kandidirao za ZOI 2014., no nije im uspjelo - igre je dobio ruski Soči. 
Pored Bordžomija nalazi se i nacionalni park Bordžomi-Haragauli. 

Kolodvor u centru Bordžomija: 



(malo me krajolik podsjeća na Sinaiu) 

Još jedna slika Bordžomija iz busa: 



Iza Bordžomija se dolina Mtkvarija malo širi: 



Tvrđava Koški:



Prolazimo Ahalcihe, administrativno središte regije Samche-Džavaheti i upućujemo se prema Valeu, posljednjem gruzijskom selu prije granice. Iza Valea cesta postaje malo bolji poljski put, koji vijuga kroz voćnjake. Opet je vrijeme da se vozači opskrbe svježim voćem, ovaj put jabukama: 



Put vijuga po pitomim brežuljcima. Uopće nemamo osjećaj da se nalazimo na granici koja je nekoć razdvajala ideološke blokove i bila jedna od najneprohodnijih na svijetu. 

Preko je već Turska: 



S lijeve nas strane prati ograda, koja nas ipak podsjeća da je tu granica: 



Potom usred tog makadama, posve nestvarno, izroni granični prijelaz. Kao da se netko zafrkava. Ipak, kontrola je ozbiljna. Ne toliko s gruzijske strane, no na turskoj strani moramo otići u zasebnu zgradicu izvan graničnog prijelaza, gdje nas imigracijski službenici provjeravaju. Jedva smo našli kućicu, neki ljudi su nas uputili. Mate je zadnji i dok je obavio svoje formalnosti na gruzijskoj strani, već nas je izgubio iz vida. Nadamo se da neće zalutati. Mi već debelo stojimo u redu kada on dolazi. Srećom, red ide dosta sporo, ima začudno puno ljudi za ovakvo mjesto. Ipak tu prolaze i međunarodne autobusne linije. Naime, Turska i Gruzija imaju samo dva međusobna cestovna prijelaza. Onaj u Sarpiju se sjećate kakav je bio. Ovaj je posve zabačen, ali ipak živ. 

Nakon što smo konačno obavili pograničnu kontrolu, vraćamo se u autobus i krećemo. Ponovno vraćamo sat unatrag. Opet smo u zemlji koja koristi latinicu kao službeno pismo. Čudan osjećaj.

Malo sam zadrijemao, pa sam propustio Posof, prvi gradić s turske strane. No ovaj dio Turske je inače posve pust, zabačen, divlji. Ostatak današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti kroz prelijepu nedirnutu prirodu. Evo par slika: 


 

 
(usjek na brdu mogao bi predstavljati trasu naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan) 

Visokogorska stepa:
 

 




Cesta vijuga bregovima: 



Tu i tamo koje selo: 



A inače samo divljina: 











Meni nepoznato postrojenje nedaleko Posofa, vjerojatno nešto u vezi naftovoda: 



Stočarski objekti: 



I još stoke na ispaši: 



Još malo pašnjaka: 



Nakon truckanja kroz prekrasnu prirodu prvo stižemo u Hanak, zabačeni i nimalo reprezentativni gradić, gdje prvi puta stajemo. Nakon daljnjih sat vremena vožnje, stižemo u Ardahan. Već kasnimo sat vremena u odnosu na termin u koji smo trebali biti u Karsu. 
Ardahan je nekakvo središte ove regije, iako je vrlo neugledan. Gradić ima 17 000 stanovnika. U prošlosti je bio nastanjen uglavnom Armencima, a Turskoj je pripao nakon Prvog svjetskog rata, kada je Rusija Turskoj prepustila čitavu Karšku oblast. Čitavo područje ima vrlo hladnu planinsku klimu, gdje se snijeg zadržava do svibnja i česte su lavine. 
Ovdje nam kažu da mi koji idemo za Kars ovdje napuštamo bus i prelazimo u dolmuş koji nas već čeka. No vozač dolmuşa potom nas odvozi do jednog parkirališta u središtu grada i kaže nam da krećemo dalje u 4. No krasno. Još čekanja. 

Mi se nećemo udaljavati od dolmuşa (između ostaloga, Ardahan ne izgleda nimalo obećavajuće), ali Letica zuji uokolo. Naš dolmuş: 



Scena s ulice: 



Tvrđava (još uvijek s vojnom posadom):



U jednom času vozač dolazi i kreće. Letica je uzeo zdravo za gotovo da dolmuş kreće u 4 i otišao se prošetati, ostavivši sve stvari i dokumente u dolmuşu. Nasreću, Mate kaže vozaču da nam nema prijatelja i da ga pričeka. Šaljem poruku Letici da se smjesta nacrta kod dolmuşa jer se samo njega čeka. On ubrzo dolazi i opravdava se. Očito mu nije neugodno što ga se mora čekati. Ujedno kaže da je Ardahan jedno od najružnijih mjesta koje je posjetio. Ne sumnjam. 

Izlazimo iz Ardahana: 





Na brdu iznad grada ucrtana je velika silhueta polumjeseca sa zvijezdom: 



Ponovno smo na otvorenoj planinskoj stepi: 







Dolazimo do križanja, skrećemo desno prema Karsu. Tu još postoji nekoliko gustih crnogoričnih šuma. Čitavo područje bilo je nekoć šumovito, no potom su posjekli šume i napravili pašnjake. 

Neobično selo od identičnih kuća, ne znam o čemu se radi: 



Pejzaž je fascinantan, sviđa se i Hrvoju: 





U dolmuşu: 



Vidi se razlika u standardu - dolmuşi su puno uređeniji od maršrutki. 

Cesta se mjestimično gradi, pa se vozimo po makadamu, što znači da idemo još polaganije. To nam barem omogućuje lakše divljenje krajoliku: 





Tu i tamo viđamo iranske kamione. Dakle, i oni zalaze u ove krajeve.

Nakon brežuljkastog predjela iza Ardahana, krajolik postaje ravniji: 


 

 
Na jednom dijelu vozimo kroz netom nanesen asfalt, vjerojatno par sati ranije. Već smo nestrpljivi, gdje je taj Kars. Napokon vidimo da mu se približavamo. 

Oluja u daljini: 



Mate je bio isprva narogušen kada je čuo da je predviđeno da spavamo dvije noći u Karsu. Pitao se što se to ima toliko zanimljivo ovdje vidjeti. Zapravo ništa, no nismo u mogućnosti izvesti sve u jednom danu, budući da bus iz Karsa za Van ide ujutro, i to je jedini. Ako želimo vidjeti Ani, to je neizvedivo. Mate se ipak nada da će postojati i neki kasniji bus za Van. 

Ulazimo u Kars s nekih 4 sata zakašnjenja. Već je kasno popodne. 
Kars je grad koji ne ostavlja baš lijep prvi dojam. Smješten na prostranoj visoravni, ovaj vjetroviti hladni grad ujedno je i najviši grad u Turskoj, na 1768 metara nad morem. Ima 130 000 stanovnika, i praktički je jedini veći grad u ovom dijelu države. Spominje ga još Strabon, pod imenom Chorzene. Grad je bio važan centar armenskih kraljevina, u nekoliko navrata i glavni grad čitave Armenije. U 11. st. pao je pod vlast Bizanta, a ubrzo zatim pod Seldžuke. U 13. st. njime su nakratko vladali Gruzijci, zatim u 14. st. Mongoli, a potom Otomani. 1828. po prvi su ga puta zauzeli Rusi, ali su ga kasnije prepustili Turcima. No nakon Rusko-turskog rata, mirom u San Stefanu 1878. Kars je postao dijelom Ruskog Carstva. Dolaskom ruske vlasti pokrenuta je emigracija muslimanskog stanovništva i doseljavanje većeg broja Armenaca i Grka. Kars je ostao dijelom Rusije sve do mira u Brest-Litovsku, kada ga Rusija prepušta Turskoj. Međutim, grad je bio pod kontrolom Armenaca koji su se odbili predati. Iako je otomanska vojska 1918. zauzela grad, pod pritiskom britanske vojske morala se iz njega povući, a grad je postao dijelom Demokratske Republike Armenije. Nakon nove turske ofenzive 1920. mirom u Aleksandropolu Armenija je bila prisiljena ustupiti Kars Turskoj. 23. listopada 1921. u Karsu je skopljen mirovni sporazum između SSSR-a (koji je u međuvremenu okupirao Armeniju) i Turske, kojim je uspostavljena današnja granica Turske, tj. priznata je sovjetska aneksija Adžarije, dok su Turskoj ostali Kars, Ardahan i Iğdır. Sovjeti su kasnije željeli tu granicu korigirati, no Turska je to odbila. 1945. SSSR je bio spreman čak povesti i napad protiv Turske radi toga, no ipak su odustali u zadnji čas. 
Danas je Kars poprilično izoliran, dijelom zahvaljujući činjenici da je zbog zatvaranja tursko-armenske granice 1993. obustavljen sav promet prema Armeniji, pogotovo prugom Kars-Gjumri. 

Iskrcavamo se na autobusnom kolodvoru i odmah se oko nas roje taksisti. Prvo Mate odlazi pitati kako idu busevi za Van i dobiva odgovor koji smo već imali - samo jedan bus, u 9 ujutro. Trebamo pronaći smještaj. Lonely planet spominje samo jedan hotel u Karsu, a nema karte. Ništa, idemo ipak taksijem, da sad još ne bauljamo gradom. Ispada da je hotel dvije ulice dalje. Bezveze. 

Uzimamo jednu trokrevetnu i jednu dvokrevetnu sobu. Nije pretjerano skupo, 14 lira (7€) za noćenje s doručkom. Letica i ja ćemo u dvokrevetnu. Smještamo se u sobu, sasvim je pristojna, televizor, kupaonica... 
Negdje oko pola 8 počinju pjevati mujezini. Opet smo u islamskom svijetu, a ovdje, na ovoj visoravni, pjev mujezina, iako mističan, ujedno zvuči pomalo sablasno. Nakon što su završili, čujemo neki snažan prasak. Pitamo se je li to možda PKK postavio neku bombu. 
Ipak, morat ćemo u šetnju. Trebamo i na večeru. Izlazeći iz sobe shvaćam da se vrata naše sobe uopće ne daju zaključati. Očito je brava razmrdana. No dobro, nadajmo se da nam nitko neće ništa zdipiti... 
Odlazimo ponovno do kolodvora, vidjeti ima li još koja agencija, no nema ničega, sve je zatvoreno. Općenito, Kars je dosta mrtav i pust. U redu, nedjelja je navečer i još je ramazan, a ovo je vjerski dosta konzervativno područje. 

U Kars je događaje u svom romanu Snijeg smjestio i turski nobelovac Orhan Pamuk. Taj se roman upravo bavi jačanjem islamizma u turskoj provinciji, a Kars je u njemu opisan kao teška zabit. Pitam se je li Kars namjerno odabran, zbog imena - na turskome se "snijeg" inače kaže "kar". 

Nakon malo lunjanja ulicama dolazimo do nekog lokala u kojima poslužuju pide i lahmacun, neku vrstu turske pizze na vrlo tankom tijestu. Letica i ja ulazimo, naknadno nam se pridružuje i Nikola, a Mate i Hrvoje zbog svojih problema s probavom i dalje neće ništa jesti. 

Dok sjedimo i večeramo, dolazi nam neki tip i obraća nam se na engleskome. Pita nas idemo li sutra u Ani. Kažemo da idemo. Ispada da je tip odgovoran za prijevoz turista dotamo i da su nam ga već u hotelu spomenuli. Kaže nam kada moramo sutra ujutro biti spremni i da će nas dolmuş čekati ispred hotela. Odlično, ne moramo se brinuti. 

Poslije večere još se šećemo gradom. Kars je poznat po svom odličnom medu i dobrim sirevima. Specijalitet je sir u medu. Upravo je zato grad pun prodavaonica meda i sira. Mi ćemo ipak sjesti u jednu slastičarnicu. Budući da niti jedan od kolača u ponudi nije označen, a ukratko nam svi liče na baklave, uzimamo neku mješavinu, pomalo od svega. S našim klimavim turskim, to znači da upiremo prstom u pojedine kolače i govorimo "bir tane...bir tane..." (jedan komad). Pitamo imaju li salep, no i opet ga nemaju. Imaju barem čaj od jabuke. 

Naš odabir za večeras:



Još malo sjedimo i razgovaramo. Potom se upućujemo prema hotelu. Hladno je i puše, iako je ljeto. Takva je klima u Karsu. Umorni smo, iako smo se cijeli dan vozili. Nakon Gruzije i Armenije, koje, iako su zemljopisno u Aziji, izgledaju europski, tek ovdje shvaćamo da smo u bitno drugačijem kulturnom krugu. Ljudi su nasrtljiviji, ozračje je drugačije, iako je priroda slična armenskoj. 

Iz sobe nam nisu ništa ukrali, a mi ćemo danas ranije na spavanje...

egerke @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, listopad 24, 2012
Dogovor je da današnje popodne provedemo svaki na svoj način. Letica će obići Cmindu Samebu, na kojoj još nije bio, Mate ne zna još što će, Nikola će nekamo svojim smjerom, ja moram na poštu, a onda bih mogao na Narikalu. Hrvoje pita može li mi se pridružiti. Eto, danas se ja brinem o Hrvoju. 
Odlazimo prvo u McDonald's, jer sam još u Kutaisiju primijetio da je Gruzija dosada jedina zemlja u kojoj sam bio, a da u ponudi McDonald'sa ima vegetarijanski hamburger. Zanima me od čega je. Hrvoje bi čak i uzeo (rekao sam već stav njegovih kolega anarhista o McDonald'su), ali i dalje ga muči probava. Vegetarijanski hamburger ima u sebi neki popečak od povrća, nije čak ni loše, ali opet će me gnjaviti žgaravica. Potom se upućujemo preko Mtkvarija, i to Galaktionovim mostom. Pogled na rijeku: 



Na Galaktionis hidiju nalaze se ostaci ikonografije bivšeg režima: 



Dolazimo na Rustavelis gamziri, no promašujemo zgradu glavne pošte. U povratku ulazimo u vrlo neugledan i mračan hol u predvorju goleme zgrade, gdje nam ženska objašnjava da moramo otići u drugi ured, s druge strane Rustavelija. Ništa, hajdemo tamo. Ovaj puta odabiremo pothodnik, ne pretrčavamo. Pronalazimo ured u jednom dvorištu, šaljem razglednice. Hrvoje me pita što sad. Kažem mu da sam mislio na tvrđavu. On se premišlja da li da mi se pridruži ili da se vrati doma, kao da mu se nešto događa u crijevima. Ipak se odlučuje poći sa mnom. Šetamo kroz stari dio grada, ulice su uske, kuće trošne, s brojnim balkonima: 


 

 
(ima i modernijih zgrada, vidi se) 

Odlučujem kupiti još neke razglednice, a i Hrvoje mora nekomu kupiti poklon. Stajemo u nekoj suvenirnici. Hrvoje uzima neki magnet za frižider u obliku Gruzije (ili gruzijske zastave, ne sjećam se više, nekoliko ih je vrtio). Potom dolazimo do jedne vinoteke. Hm, da, moram kupiti jedno gruzijsko vino kao poklon prijatelju i jedno za doma. Ulazimo. Prodavač mi nudi za kušati jedno crno i jedno bijelo. Crno je saperavi, jedna od njihovih najcjenjenijih sorti. Bijelo je cinandali. Saperavi za prijatelja, cinandali za doma. Prodavač nudi i Hrvoju da kuša, no ovaj objašnjava da ne može zbog "pretty bad diarrhoea". Laughing Prodavač se smije. Plaćam karticom, isprva ju uređaj ne želi prihvatiti (meni opet počinje paranoja), no sve je ipak u redu. Sad imam dvije boce u ruksaku i moram paziti kako hodam, nekmoli kamo se pentram. 

Nastavljamo i dolazimo do tbiliške sinagoge: 



Promašujemo smjer, pa se potom vraćamo i pokušavamo drugim putem doći do Narikale. To je tamo gore: 



Opet promašujemo smjer, te naposljetku iz treće pronalazimo strmu ulicu kojom se uspinjemo do tvrđave. Pogled na Metehi i Cmindu Samebu (a vidi se i predsjednička palača): 



Ove ste slike već vidjeli kada je Letica bio gore, tako da neću previše gnjaviti. 
Opet crkva Fericvalebis: 



(desno dolje je vrh minareta jedine tbiliške džamije) 

Grad, mostovi, crkve: 



Centar:



Crkva Sv. Nikole na Narikali: 



Pentramo se skroz na vrh, po vrlo trusnom puteljku. Srećom, ispada da mi se u sandalama mnogo manje skliže nego u tenisicama. Još kada ne bih imao te dvije boce u ruksaku... 
Napokon smo na samom vrhu, kod križa. Pogled na Mtkvari: 



Potom onaj gori dio, vrlo oprezno spuštanje, koje traje skoro desetak minuta. Odlučujemo se prošetati uz zidine do Kartlis Dede, da i to još vidimo. Iz profila: 



I odozdo: 



Potom se spuštamo u stari dio grada. Ja umirem od žeđi, pa ćemo negdje još nešto popiti prije nego što krenemo u hostel, na čvenk s ostatkom ekipe. 
Još jedna uščuvana kola tbiliškog tramvaja, ovo su očito ljetna: 



Sjedamo u kafić KGB na ulici Ereklea II. Kafić je uređen u sovjetskom stilu (npr. slogan im je "Still watching you", imaju koktele s nekim sovjetskim nazivima...), ali su cijene vrlo kapitalističke. Odlazimo platiti i vidimo da je strop prekriven starim sovjetskim zastavama republika. A konobarica je isto poprilično neljubazna, valjda joj limunada i mineralna nisu narudžba oko koje bi se uopće vrijedilo truditi. 

U hostel se vraćamo metroom. Kada uđem u kola i čujem onu "Karebi iketeba. Šemdegi satguri: Rustaveli" ("Vrata se zatvaraju. Iduća stanica: Rustaveli") obuzme me neki osjećaj povratka kući, iako sam prije toga u ovom gradu proveo tri dana (a i to uglavnom popodneva i večeri). 

Dok Hrvoje klipše prema hostelu, ja još odlazim kupiti neku gruzijsku pivu za Marka. Dobit će Natahtari i Natahtari Ekstra, to je sve što imaju od gruzijskih. S ruskima neću probavati, možda ih je pio, a meni je prostor u ruksaku predragocjen. 

Hrvoje je već legao malo odspavati. Nikola je isto tu i zove me da pogledam spušteni strop u kupaonici. Strop se jednostavno odlijepio, i napola visi, prijeteći da nekomu padne na glavu. Pitam Nikolu je li to javio Dodo, veli da jest, i da se Dodo samo uhvatila za glavu. Ah, ništa čudno... 

Nikola mi priča o tome kako mu je bilo jučer, kako je proveo dan, kaže da je u trenutku kada se, nakon cijepljenja, spustio na Rustaveli, imao osjećaj kao da je opet doma, i da mu je falio Tbilisi. Ne mogu se suzdržati da ga ne upitam govori li o istom onom Tbilisiju u kojem mu se tri dana ranije nije htjelo ostati još ni časa više. Znam da to zvuči cinično, i vjerujem da je iskren kada kaže da se dobro osjećao. Samo ne volim kada mi ljudi muljaju, što je on radio u utorak. Nije njemu toliko bio mrzak tada Tbilisi, koliko mu je bilo drago tih 15€ koje je ovim aranžmanom mislio ušparati. 

Kakogod, uskoro ćemo svi na večeru.

No prije toga pogledajmo kuda su toga dana išli Nikola i Letica. Prvo Nikola. On se prošetao uz Mtkvari: 



Otišao je skroz do Metehija, te se potom popeo na Narikalu (prije Hrvoja i mene). Odozgo je slikao tbiliško kupalište: 



Pogled na sjever, prema Kavkazu: 



Obišao je i Kartlis Dedu, te se potom vratio u hostel: 



Letica je pak otišao na svoju stranu. Zahvaljujući njegovim slikama, mislim da ćete se svi nagledati toliko Tbilisija da će se i vama činiti kao da ste doma kada jednom tamo navratite (ako navratite). 

Prvo se uputio u ono dvorište u blizini, koje je već slikao noću: 



Ulovio je i lava na Galaktionis hidiju: 



Lijevo je hotel Radisson, desno je brdo Mtacminda, ispod TV tornja vidi se toranj Gruzijske akademije:

 

Akademija iz veće blizine: 



I još veće: 



Kip Šote Rustavelija: 



Zgrada na Rustavelis moedaniju za koju ne znam što je: 



Kolonada Akademije mjesto je gdje prodaju kojekakve đinđe, svete slike i sl.:



Rustavelis gamziri:



Svetogrđe: 



Spomenik Iliji Čavčavadzeu i Akakiju Cereteliju pored zgrade Parlamenta:



Za Čavčavadzea sam već rekao tko je bio, a Cereteli je također bio devetnaestostoljetni pjesnik iz doba gruzijskog narodnog preporoda. 

Parlament: 



Crkva Kašveti:



Nacionalna ikonografija uz parlament: 



Sv. Juraj na Tavisuplebis moedaniju i iza hotel Marriott: 



Most mira - pogled sa strane starog grada: 





Narikala, Sioni, Kartlis Deda: 



Metehi, Mtkvari: 



Stepenice za silaz s mosta: 



Mtkvari: 



Narikala: 



Pogled unazad: 



(a murjak ga samo gleda) 

Most odozdo: 



Predsjednička palača iz sigurne zone: 


 
Nova svjetovna i stara duhovna zgrada: 



Crkva na slici je bazilika Ančishati, najstarija crkva u Tbilisiju, koja potječe iz 6. st. 
Ulaz u crkvu: 



Još malo izvana: 





Ornamenti: 



Tbilisi je poznat po svojim balkonima: 



Još jedan od uličnih kipova: 



Ovaj predstavlja poznatog gruzijskog naivnog slikara Nika Pirosmanija. Niko Pirosmanašvili (kako mu je bilo puno ime) rođen je 1862. u seljačkoj obitelji. Zarana je ostao siroče, te je kao osmogodišnjak otišao u Tbilisi, gdje je radio kao sluga i naučio čitati i pisati. Kao četrnaestogodišnjak vratio se u rodno selo Mirzaani u Kahetiju, i počeo se baviti stočarstvom. Usto je i pomalo slikao. Da bi preživio, bio je neko vrijeme zaposlen kao kondukter na željeznici, te je radio kao ličilac. Dio slika je uspio prodati, no prodaja je slabo išla. Čitav je život bio u siromaštvu i sukobu s profesionalnim slikarima. Umro je u krajnjoj bijedi, od gladi, 1918., te je pokopan u neoznačenom grobu. Pravu slavu stekao je tek nakon smrti, kada su njegova djela (očuvano ih je oko 200) našla put do Pariza.

Zanimljivo je da je obalna cesta također u gustom drvoredu: 

 

Kipovi na mostu Baratašvili: 





Potom se uspeo do Cminde Samebe: 









Unutrašnjost: 



Crkvica navodno podignuta na armenskom groblju:



Moderna zgrada u Avlabariju:


 
Armenska crkva Surp Ečmiadzin:



Lijepa stara, nažalost derutna zgrada:


 
Ulica koja se spušta prema Mtkvariju:



Još arhitekture:


 

 


Metehi i Europas moedani:



Ostaci utvrda: 



Primijetite da je vegetacija posve mediteranska. Hrvoje i ja smo, šetajući Rustavelijem, čak čuli i cvrčke! 

Metehi: 



Europas moedani: 



Narikala s Metehija: 



Izgleda kao da Vahtang Gorgasali maše Kartlis Dedi: 



Druga obala i crkva Fericvalebis: 



Metehi izbliza: 


 


Ovo bi bila lijepa slika za oproštaj s Tbilisijem:


 
Nizvodno, prema Ortačali:



Improvizirani zvonik, kakav smo već vidjeli u Džvariju: 



Kapelica posvećena Sv. Habu:



Pokušaj da sve troje stane u isti kadar, pa još i s rijekom:



Ovdje se zapravo tek dobro vidi taj strmac:



Ovi imaju sjajan pogled:


 

 
Jedna kasnoljetna umjetnička: 



E sad da vidimo što je s ove strane:


 




Uputio se u brdo, do crkve Fericvalebis: 







I dva filmića.

prvi

drugi

Pogled na istok, prema Kahetiju: 



Mostovi, grad, Narikala, džamija: 



Crkva izbliza. Izgleda prilično nova:


 
 

Zvono: 



Ostaci građevnog materijala su još vidljivi:



Izgleda da je crkva zapravo izgrađena na terasi neke kuće: 



Silazi s crkve: 



Opet malo usputnih slika: 





Džamija i Narikala: 



Abanotubani: 





Abanotubani znači "kupališna četvrt". U njoj se nalazi najpoznatije i najstarije tbiliško kupalište, a tu je i mjesto gdje se nalazio legendarni izvor pored kojega je Vahtang Gorgasali odlučio podići grad. 

Krov starog kupališta: 



Staro je kupalište smješteno pod zemljom, samo je krov iznad zemlje. 

A ovo je susjedno kupalište Orbeliani: 



Ploča s Puškinovom uspomenom na tbiliško kupalište: 



("U životu nisam susreo ništa raskošnije od tbiliških toplica.") 

Osim Puškina, ovdje se brčkao i Alexandre Dumas otac. 

Armenska crkva Surp Gevorg: 



Opet stare zgrade: 



Ulaz u katedralu Sioni: 



Zvonik Sionija: 



Sama crkva: 



Ovako je nekoć i Pirosmani...:



Zanimljivo, Hrvoje i ja smo svega 50-ak metara od ulice Ereklea II., s otmjenim i skupim kafićima i restoranima, zatekli prosjakinju koja spava na cesti. Očito se i ovdje to počelo događati...

Nakon čitave ove šetnje Letica se vratio na metro-stanicu Tavisuplebis moedani: 



(vidite, ovdje je normalno M)

Pet minuta kasnije, na stanici Mardžanišvili slika portret Kotea Mardžanišvilija:


 
Nakon što smo se svi sakupili u hostelu, odlazimo na večeru. Ne želimo ništa eksperimentirati, pa se vraćamo provjerenoj hrani - hačapuriju. Ovo je taj famozni hačapuri ačaruli:



(možda izgleda malo, ali je vraški zasitan) 

A ovo je nekakvo punjeno tijesto, iskreno, ne sjećam se više kako se zvalo: 



Večera protječe relativno mirno (osim što Letica neprekidno šeta konobaricu, jer u tri-četiri navrata nešto naručuje Laughing ). Na odlasku Letica i ja još navraćamo u susjedni dućan. Sinula mi je ideja da bih mogao donijeti za poklon doma i čuveni gruzijski čaj. Na to mi odlaze zadnji lariji. Ostaje mi par kovanica. 

U hostelu mi Nikola predlaže da se još malo odšećemo do grada, ne da mu se spavati, a i zadnja nam je večer u Gruziji. Tko bi rekao da smo prije tek šest dana došli ovamo, a još smo stigli biti i u Armeniji u međuvremenu. Tbilisi nam se čini kao stari znanac. 
Odlazimo metroom do naših starih klupica na Tavisuplebis moedaniju, sjedimo, razgovaramo i guštamo u ljetnoj večeri. Ovo me je ljeto frend na moru zamolio da nabrojim tri grada u kojima bih volio provesti godinu dana. Tada nisam poznavao Tbilisi, ali on je definitivno jedan od njih. 
Ne ostajemo dugo, ipak se ujutro moramo dignuti vrlo rano. Po povratku u hostel Nikola snima krš u kupaonici - strop se i dalje odljepljuje, a žbuka ispod se trusi na pod: 





(da, strop visi gotovo pod 45°) 

Možda je bolje da se pokupimo odavde prije nego nam se čitava zgrada sruši na glavu. 
Zadnja noć u Gruziji...šmrc.

egerke @ 17:31 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, listopad 5, 2012
SUBOTA 14. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Letica je prvi ustao, i u skladu s već uobičajenim ritualom da svatko mora vidjeti sve što su i drugi vidjeli, odlučio se još provozati metroom, otići do vrha Kaskade i pokušati uslikati Ararat prije no što se spusti smog. Usto je naravno nama prepustio da mu donesemo stvari za slučaj da ne stigne na vrijeme. 

Što je snimio? 

Neugledan ulaz u metro na stanici Hanrapetutjan hraparak: 



Stanica iznutra. Za razliku od Tbilisija, ovdje postoje natpisi na ruskome: 


 
 

Odvezao se samo jednu stanicu, do stanice Jeritasardakan: 



Eskalator je mračan: 



Stanica izvana: 



Erevanski metro ima samo jednu liniju. Gradnja je započela 1972., a prvotno je bio zamišljen kao ukopani brzi tramvaj (danas bismo to zvali lakom gradskom željeznicom), budući da je to bio najefikasniji način prijevoza u brdovitom gradu. U to je vrijeme u SSSR-u vladalo načelo "do milijun stanovnika - tramvaj, iznad milijun - metro". Erevan je tada imao manje od milijun stanovnika. Prema anegdoti, predsjednik KP Armenije Karen Demirčjan (to je onaj koji je stradao u atentatu u parlamentu) poslao je Brežnjevu pismo sljedećeg sadržaja: 

"Tehnički problemi s izgradnjom brzog tramvaja potkrali su se prilikom planiranja, kada su rađeni izračuni o predviđenom putničkom prometu. Korijen toga leži u srcima armenskog naroda. Svaki Armenac koji živi odvojeno od svojih roditelja mora ih posjećivati svakodnevno. Uslijed toga, broj putnika će biti barem 1,5 puta veći od predviđenoga. Usto, republika raste i razvija se velikim tempom, te će se ubrzo velik broj Armenaca iz dijaspore (čiji broj nadmašuje broj onih koji žive u Armeniji) odlučiti vratiti kući. U tom slučaju, do 2000. Erevan neće imati milijun i pol, već 2 milijuna stanovnika. Treba nam metro!" 

(inače, Erevan je 2010. imao 1,1 milijun stanovnika) 

Brežnjev je očito dopustio transformaciju sustava u metro, te je isti otvoren 7. ožujka 1981. Bio je to osmi metro u SSSR-u, nakon Moskve, Lenjingrada, Kijeva, Tbilisija, Bakua, Harkiva i Taškenta. 
Metro je inače bez ikakvih oštećenja pretrpio veliki potres 1988., te su vlakovi vozili već dan nakon potresa. U prosincu 1999. metro je i službeno prozvan po svom idejnom začetniku Karemu Demirčjanu. 

Letica se prošetao do Kaskade: 



Ovog puta se kroz jutarnju izmaglicu vidi vrh Ararata: 

 

Prazna Mesrop Maštoc poghota: 


 
Pogled prema Majr Hajastan i Matenadaranu: 



Opet na stanici Hanrapetutjan hraparak: 



(desno vidite da je i ime stanice napisano na ruskome - Plośad' respubljiki) 

Ponovno vani - oznaka erevanskog metroa (veliko M na armenskom pismu): 



Dok je Letica bauljao uokolo, mi smo se izredali u jedinoj kupaonici koja postoji u stanu. Letica se pojavio dok smo već bili spremni za polazak. U taj čas Mate kaže da su mu crijeva opet proradila, i da mi krenemo, a on će nas uloviti na kolodvoru. Ponavljam mu: Kilikija avtokajan. 

Na silasku slikam oronulo stubište: 



Letica, Hrvoje i ja idemo preko pustoga Hanrapetutjan hraparaka, tražeći taksi. Još par slika, za oproštaj: 





Nalazimo neku Volgu ispred pošte (pošta se još nije otvorila - znači razglednicu ću morati poslati iz Tbilisija), ubacujemo se unutra i krećemo na kolodvor. Ponovno prolazimo pored vijećnice: 



A ovaj vam je prizor već poznat:
 


Napokon pristižemo na Kilikiju. Tu je jedna maršrutka za Tbilisi, već poprilično puna. Kupujemo 4 karte, iako Mate još nema. Odlazimo još kupiti vodu, a tada primjećujemo ovog tipa, koji na krovu vozi čitav dnevni boravak: 





Ubrzo pristiže i Mate, drugim taksijem. Sada smo svi na okupu i spremni za polazak. 

Maršrutka je puna uglavnom mlađih ljudi, Gruzijaca, Armenaca, čak i Rusa. Kasnije ćemo doznati i zašto. Naime, dva dana ranije, u četvrtak, svoj je prvi koncert ikada u Armeniji održao poznati američki glazbenik armenskog porijekla, frontmen grupe System of a Down, Serj Tankian. Mate i Hrvoje su se sjetili da su baš u vrijeme dok su bili na Cicernakaberdu vidjeli gore nekog tipa koji im je odnekuda bio poznat, a još su se neki ljudi slikali s njim i tražili ga autograme. Bili bismo ga vidjeli i mi, da nismo s ovim našim steklišem tražili bolnicu. 

Vozimo se iz Erevana na sjeverozapad, pa potom na sjever. Cesta vodi uz dolinu rijeke Kasagh, dok s lijeve strane ostaje najviši armenski vrh Araghac, visok 4090 metara. Krajolik je visokogorski: 

















A onda se počinjemo spuštati prema dolini Pambaka: 


 
(tu je negdje Nikolinima jučer pukla guma) 







Potom prolazimo kroz jedan neugledan gradić u kojem skrećemo na glavnu cestu Gjumri-Vanadzor. Evo gradića iz daljine: 



To je Spitak (na armenskome "Bijeli"). Spitak je poznat po tome što se pored njega 7. prosinca 1988. u 11:41 minutu zbio epicentar potresa od 6,9 stupnjeva Richterove ljestvice. Bila je to posljednja velika katastrofa koja je zatekla SSSR, a zbog velike materijalne štete (preko 3,5 milijarde dolara) i mnogo izgubljenih života (poginulo je 25 000 ljudi), sovjetski vođa Mihail Gorbačov zatražio je međunarodnu pomoć zemalja iz obaju blokova. Gorbačov, koji je tada bio na putovanju u SAD, isti je čas doletio u Armeniju kako bi posjetio pogođeno područje. Za veliki broj poginulih djelomičnu krivnju snosi loša kvaliteta građevina, pogotovo škola (tvrdi se da bi broj poginulih bio znatno manji da se potres dogodio samo 5 minuta kasnije, kada djeca zbog odmora ne bi bila bila u školskim zgradama). Potres je uništio i većinu bolnica u regiji, tako da se unesrećenima nije mogla pružiti adekvatna pomoć, a svemu su pridonijele i vrlo niske zimske temperature. Zbog potresa je morala biti zatvorena i jedina armenska nuklearna elektrana u Mecamoru. Kasnije je ponovno otvorena, zbog nestašice energije. 
Sam gradić Spitak posve je sravnjen sa zemljom. Mjesto na kojem se danas nalazi nije isto kao i 1988., budući da je čitav grad podignut na drugom mjestu. Osim Spitaka, velika su oštećenja pretrpjeli i gradovi Leninakan (danas Gjumri) i Kirovakan (danas Vanadzor). U obnovu su se uključile mnoge zemlje, pa su tako mnogi dijelovi Spitaka izgrađeni u različitim arhitektonskim stilovima, ovisno o državi koja je financirala obnovu. Svjetski glazbenici također su doprinijeli: britanski su glazbenici napravili nekoliko nosača zvuka, kompilacija i dokumentarni film u projektu nazvanom Rock Aid Armenia. Francuzi su, pod vodstvom velikoga barda Charlesa Aznavoura, napravili pjesmu Pour toi, Arménie. Aznavour se osobno jako angažirao u pomoći unesrećenima, toliko da ga je Gjumri proglasio svojim počasnim građaninom, te mu je u gradu podignut spomenik. 

Nakon petnaestak minuta prolazimo kroz Vanadzor, treći najveći armenski grad. Iako kažu da mu je centar lijep, ulazom u grad dominira propala kemijska tvornica, čiji ostaci ne djeluju nimalo lijepo. 

Iza Vanadzora ulazimo u kanjon rijeke Debed. Kanjon je prekrasan, no brza maršrutka, neravnine na cesti, prljavi prozori i sunce koje tuče nisu baš pozitivno djelovali na moje slike: 











Onda sam zakunjao, koliko se to dalo na ovoj neravnoj cesti. Cesta je po kvaliteti bila jednako loša kao i ona za Sighnaghi, možda i lošija. Mate je stalno nešto gunđao "Ha, a ti si još htio maršrutkom ići i do Erevana." Malo drmanja u maršrutki ipak nije ništa, s obzirom da nam se, da smo išli maršrutkom, ne bi dogodilo sve ono što nam se dogodilo. OK, možda ne bismo vidjeli zakavkasku željeznicu i Ararat, no ne bismo bili kod Majr Hajastan u trenutku kada su tamo bili i oni psi. Eto što ti je karma. Nikola je pod svaku cijenu htio ušparati jednu noć u Tbilisiju, pa je na kraju ipak morao platiti tu noć, plus injekciju. Nerazumno škrtarenje ponekada je u konačnici mnogo skuplje. 

Tko kaže da nismo vidjeli Serja Tankiana: 



Potom dolazimo na granicu. Granica izgleda poprilično neugledno. Umjerena je gužva, pa ćemo malo protegnuti noge. Maršrutka vozi, mi hodamo uz nju. Letica kupuje macun, tekući jogurt. Upućujemo se pješke preko granice. Obavili smo armensku kontrolu, prelazimo Debed, koji je ovdje granična rijeka: 



Gamardžobat, Sakartvelo, drugi put: 



Gruzijska je strana granice malo sređenija. Ulazimo u zgradu, tu je skeniranje, pa opet gledanje u onu kameru, i potom izlazak kroz dugi natkriveni hodnik koji vodi nizbrdo prema parkiralištu gdje nas čeka maršrutka. 

Hrvoje ulazi u Gruziju: 

 

Vraćamo sat unatrag. Opet smo dva sata ispred Hrvatske. 

Po povratku u maršrutku, u jednom času započinjemo razgovor s dvojicom tipova koji sjede ispred nas. Primijetio sam da međusobno razgovaraju na armenskome (mislim, valjda je to bio armenski, nama je zvučao nerazumljivo). Oni su zapravo Francuzi, armenskog porijekla. Ali išli su u armensku školu u Parizu, njeguju jezik i sad su u posjeti pradomovini, iako je jednomu otac zapravo iranski Armenac. Trebali smo odmah shvatiti da nisu Armenci po tome što imaju kratke hlače, što je u ovim krajevima neuobičajeno. Pitaju nas kako nam se svidjela Armenija. Letica i Mate počinju poprilično oštro iznositi svoje stavove, da im je Erevan bezveze, da ima par dobrih stvari, ali njih nismo vidjeli, da je Dilidžan promašaj...onda nas pitaju jesu li nam bolje Armenke ili Gruzijke, na što ova dvojica odgovaraju Gruzijke...već vidim da će ovdje nastati međunarodni incident. Ja pokušavam ublažiti situaciju, reći da preferiram Armenke, ali ova dvojica ne zamjeraju toliko (osim za ženske). Vele da je jasno da je Erevan bezveze, kada je to moderni grad, a ionako je do početka 20. st. glavni urbani centar Armenaca bio, znate li koji? "Koji?", pitamo. "Pa ovaj grad pred nama!", veli jedan, misleći na Tbilisi. Doista, početkom 20. st. većina stanovnika Tbilisija bili su Rusi i Armenci. Kažu da postoji velika armenska manjina na jugu, oko Ahalcihea. Čak mislim da je onom drugomu obitelj otamo, ne sjećam se više. Pričaju i s curom koja sjedi isto ispred nas, s druge strane prolaza. Ta je Gruzijka, barem zato što fura gruzijsku zastavicu sa sobom. Izgleda da je bila na Tankianovom koncertu. 

Šaljemo poruku Nikoli da se za 20-ak minuta nacrta na kolodvoru Ortačala, kamo dolazimo, pa da odmah kupimo karte za dalje. 

Iskrcavamo se iz maršrutke na Ortačali, evo i Nikole, nekako istovremeno. Odlično. Pozdravljamo se s Armencima, odlazimo kupiti karte za sutra. Prvo smo mislili uzeti kartu do Ardahana, ali pitamo ima li do Karsa, ima. Sjajno, ne moramo brinuti o vezama. Dok se preračunavamo, dolazi nam neka prosjakinja. Iako smo ju uredno otkantali, žena se neće maknuti. Na kraju odlazi, kada je shvatila da smo očito dovoljno nevoljki udijeliti joj koji lari. Ne volim agresivne prosjake, agresivne taksiste, agresivne trgovce...želim imati slobodu odabira komu dajem novac i za što. 

Kupljenih karata krećemo u potragu za maršrutkom. Nikola nam kaže koji broj trebamo, jer je njime došao. Ukrcavamo se i vozimo. Nikola nam prepričava događaje od prethodnog dana. Prelazimo Mtkvari i vozimo se prema Dodo. U jednom času neki tip ispred pokušava zapodjenuti razgovor s nama. No nije pravo ni uspio, jer Nikola već viče da tu trebamo sići. Skačem sa sjedala, istovremeno se pokušavajući sjetiti kako se kaže "Stanite!" na gruzijskome (piše u vodiču), brojim sitniš za vožnju i pokušavam držati ravnotežu da ne padnem. Pritom propisno nagazim Hrvoju na nogu. Ovaj mi psuje sve po spisku, ali je i to bolje nego da sam mu sletio u krilo. Onaj tip na kraju dovikuje vozaču "Gaačeret!" (pa da! Kako sam to zaboravio...) i mi napokon izlazimo. 
Kod Dodo vlada uobičajeni kaos. Naša stara soba je zauzeta, pa će nas staviti u drugu. Odlazimo po stvari u ostavu, sve je tamo, na broju. Potom se smještamo u zajedničku prostoriju, kod kompjutora za net. Proradio im je net dok smo bili u Armeniji. 

U susjednoj prostoriji nalazi se mapa Velike Gruzije: 



Primijetite da je tu uključeno i rusko crnomorsko primorje sve do Sočija. Tamo naravno nema Gruzijaca, ali ima Abhaza. A budući da Abhazija pripada Gruziji, onda naravno i sve abhasko pripada Gruziji. Ista zatupljena logika kao i kod svih nacionalističkih umova. Jedino mi nije jasno što ta karta radi ovdje. Je li moguće da je Dodo nacionalistica? 

Opet se upisujemo u knjigu gostiju, ali zbunjena recepcionarka ne može naći naša imena, iako smo se iz hostela odjavili tri dana ranije. Potom još malo razgovaramo s njom. Pitamo ju ima li puno izraelskih gostiju, s obzirom da smo ih već vidjeli nekoliko u hostelu, ona kaže "Nažalost, da." Susprežemo se da ne prasnemo u smijeh zbog ove izjave koja na prvu loptu zvuči antisemitistički. No slijedi pojašnjenje. Kaže da su izuzetno zahtjevni kao gosti, da im ništa ne odgovara, da stalno imaju zamjerke...OK, mogu shvatiti da netko ima zamjerke kod Dodo, jer tamo doista vlada kaos. 
Kad smo već kod kaosa, Dodin hostel nema niti jednu poštenu kantu za smeće. Nama je to šarmantno, ali da smo tu tjednima, vjerojatno bi nam išlo na živce.

I sada će nastupiti dvotjedna pauza u putopisu, jer se ja otpućujem na putovanje oko Jadranskog mora, tj. u Albaniju i Italiju. Vraćam se negdje 19. listopada, pa ću tada nastaviti. Čitajte, komentirajte...i nastavljamo za 2 tjedna.

egerke @ 12:09 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 3, 2012
Vožnja do Erevana traje oko sat i pol, a maršrutka je ruske proizvodnje i daleko neudobnija od prethodnih. Ipak, ovi kunjaju. Ja baš i ne mogu, gledam uokolo krajolik. Treba nam oko sat i pol vremena do Erevana.

Na ulasku u Erevan, još jedan manastir: 



Maršrutka nas ostavlja na nepoznatom mjestu. Ne znamo ni približno gdje je centar. Upućujemo se jednostavno tom ulicom ravno. Ja tražim po zgradama neku ploču s imenom ulice, kako bih onda na planu eventualno skužio gdje smo. Nema je nigdje. Na kraju nalazim jednu, ali je toliko izblijedjela da jedva uspijevam dešifrirati ime: Azatutjan poghoc. Ništa mi to ne znači. Nastavljamo pješice, kroz neki pothodnik i cijelo vrijeme blago nizbrdo, dok napokon ne shvatimo da smo došli sa sjeverne strane Parka pobjede, tamo kod spomenika sovjetskoj Armeniji. Pokušavamo nastaviti cestom, kako se ne bismo opet morali spuštati Kaskadom, ali ne može se. Ipak moramo na Kaskadu. 

Ona se zgrada i dalje gradi: 



A evo i nas pod spomenikom: 



Fontana pri dnu Kaskade: 



U podnožju Kaskade se razdvajamo: Mate i Hrvoje će do hostela, dok ćemo Letica i ja pogledati Matenadaran, koji su Mate i Hrvoje pogledali jučer. 
Skrećemo lijevo na dnu Kaskade, a potom izlazimo na Mesrop Maštoc poghotu, gdje se nalazi ova neobična improvizacija robota:



Mesrop Maštoc poghota vodi do Matenadarana: 



Matenadaran znači "odlagalište rukopisa", a službeni mu je naziv Institut za stare rukopise "Mesrop Maštoc". Ukratko, to je knjižnica, prvenstveno zbirka srednjovjekovnih rukopisa i knjiga, kako armenskih, tako i ostalih. 
Sama ustanova Matenadarana prvi se puta spominje u 5. stoljeću, odnoseći se na zbirku armenskih i grčkih rukopisa koja se nalazila u Ečmiadzinu. Kasnije se seli u Sis, u Ciliciji, da bi se u 15. st. vratila u Ečmiadzin. Zbirka je bila mnogo puta pustošena (samo su Seldžuci zapalili oko 10 000 rukopisa). Tek je dolaskom Rusije zbirci bila zajamčena sigurnost. Boljševici su 1920. konfiscirali imovinu Armenske apostolske crkve u Ečmiadzinu, a rukopisi su premješteni u Erevan. Donesena je odluka da se sagradi posebna zgrada namijenjena čuvanju rukopisa, koja je dovršena 1957. U zgradi se nalazi oko 17 000 rukopisa i oko 20 000 drugih djela iz područja historiografije, zemljopisa, filozofije, gramatike, povijesti umjetnosti, medicine i znanosti. Osim na armenskom, tekstovi su i na arapskom, perzijskom, ruskom, japanskom i hebrejskom. 

Ispred Matenadarana nalazi se kip Mesropa Maštoca sa svojim učenikom: 



Mesrop Maštoc bio je redovnik i tajnik kralja Hosrova III. Malog. Nakon što se povukao u samostanski i vrlo asketski život, otputio se propovijedati Evanđelje. Prilikom toga, suočio se s velikim problemima, budući da je armenski bio jezik bez pismenosti, tako da vjernicima nisu bili dostupni tekstovi. Stoga se Mesrop dao na stvaranje armenskog alfabeta. Koji mu je točno alfabet poslužio kao uzor, nije poznato - vjerojatno su na njega utjecali grčki i avestički alfabet. Maštocova verzija imala je 36 slova, današnji alfabet ima 38 (dva su znaka dodana još u 12. st. za transkripciju grčkih riječi). Alfabet je službeno dovršen 406., a prema legendi, prva rečenica zapisana njime bila je "Da se spozna mudrost i pouka, da se shvate razumne riječi" iz biblijske Knjige izreka (Izr 1:2). Nakon što je dovršio alfabet, Maštoc je podučavao diljem Armenije (prva je škola otvorena u samostanu Amaras u današnjem Nagorno Karabahu), a otputio se i u Rimsko Carstvo, te od cara Teodozija ishodio dozvolu da propovijeda i širi alfabet i u armenskim krajevima pod rimskom vlašću. Umro je 440. godine, i sahranjen u selu Ošakanu, u crkvi koja nosi njegovo ime. Armenska apostolska crkva slavi ga kao sveca. Armenci upravo njegovom alfabetu zahvaljuju svoju opstojnost i posebnost, budući da bi u protivnome vjerojatno bili asimilirani od Perzijanaca. 

Ploča s velikim slovima mesropice (kako još ponekad nazivaju armensko pismo): 



Znam da će se Letica sad ovdje zadržavati u svojim slikanjima, a bliži se 7 sati, ja bih još morao na poštu prije nego mi ju zatvore, poslati razglednice. Tražim Leticu da mi dâ jedan od svojih jezičnih priručnika, možda mi zatreba na pošti. On mi to daje i ja odlazim. On pak još slika ulaz: 



Mesrop odozgo: 



Pogled na njegovu aveniju: 



Ovo su cijenjeni armenski intelektualci: 



(zanimljivo, jedan od kipova, krajnji desni, prikazuje pjesnika iz 13. i 14. st. koji se zvao Frik Laughing ) 

Još jednom Mesrop: 



Evo, ako ne vjerujete: 



Nisam daleko odmakao, još sam otišao kupiti sok, kad evo Letice za mnom. Idemo dalje i tražimo poštu, ali nema je nigdje na potezu gdje bi trebala biti. Ništa, poslat ću razglednice sutra ujutro, ili iz Tbilisija. 

U obližnjem parkiću spomenik je još jednom poznatom Armencu - američkom piscu armenskih korijena, Williamu Saroyanu: 



Zanimljivo, Saroyanovo je tijelo kremirano, te je potom jedna polovica pepela pokopana u njegovom rodnom Fresnu u Kaliforniji (inače gradu s velikom armenskom manjinom), a druga polovica u Panteonu u Erevanu. 

Inače, vjerojatno ste već primijetili popriličnu ujednačenost armenskih prezimena. Većina ih završava na -jan, što je inače nastavak posvojnog pridjeva (poput naših -ov ili -ski). Ako naletite na osobu s prezimenom na -jan bilo gdje u svijetu, velike su šanse da je on Armenac (osim ako nije Herbert von Karajan - taj je porijeklom Cincar). Čak je i fiktivni John Yossarian, legendarni glavni junak Hellerove Kvake 22, iako u romanu predstavljen kao Asirac, u biti po prezimenu Armenac. Ostali svjetski poznati Armenci, uz već spomenute Williama Saroyana, Charlesa Aznavoura (Varenagha Aznavurjana), braću Mikojan, Arama Hačaturjana i Tigrana Petrosjana su i Andre Agassi (otac mu je iranski Armenac, a djed mu se prezivao Agasjan), Cher (Cherilyn Sarkassian), kraljica burleske Dita von Teese (daljim porijeklom), sestre Kardashian, redatelj Sergej Paradžanov, američki doktor i zagovaratelj eutanazije Jack Kevorkian, ruski glazbenik Bulat Okudžava (po majci, otac mu je Gruzijac), francuski skladatelj Michel Legrand, argentinski tenisač David Nalbandian, francuski nogometaš Youri Djorkaeff i bivši bubnjar Leba i soli Garabet Tavitjan. 

Pogled na Operu: 



Upućujemo se prema hostelu. Letica još ide potražiti crkvu Zoravar, koja se nalazi u bloku preko puta hostela, sakrivena među zgradama. Crkva potječe s kraja 17. stoljeća. 

Evo je: 














 
A uokolo kućerine: 



Ubrzo se i Letica vraća u hostel. Idemo još na internet. U taj mi čas dolazi poruka od Nikole. "Sprašili mi tri injekcije!" 

U društvenim prostorijama hostela nalazi se ploča na kojoj gosti pišu svoje dojmove, neka vrsta javne knjige dojmova. Tamo se koči veliki natpis na hrvatskome „Živjeli šinteri! – Pez“ (Nikolin nadimak).

Uzimamo stvari, odlazimo platiti na recepciju. Tj. mi ostali, Letica je platio još jučer. Uzeo je ručnik, ali nije imao sitnoga, pa je odmah platio sve. Međutim, sad nastaje problem. Recepcionarka ne može naći njegovu uplatu u knjizi gostiju. Zove Marijanu, koja je jučer bila na recepciji. Ona kaže da je plaćeno. Ali nemaju potvrdu. Ipak, recepcionarka kaže da mu vjeruju. On se pita nije li Marijana zdipila novce i sada joj je zapravo napakirao otkaz. Sumnjam. 
Tražimo još recepcionarku da nazove onu bolnicu u kojoj smo jučer popodne bili, kako ne bih morao uzaludno ići po onaj račun za Nikolin pregled. Zove, sve je u redu, veli, možete doći po račun bilo kad.

E sad trebamo otići do onog stana u kojem je žena koja služi kao odteretni kanal hostela. Hostel je u međuvremenu preplavio čopor nekakvih Francuza, mahom iznad 50 godina. Zar ti idu u hostele? 

Od recepcionarke dobivamo upute - za 20 minuta se trebamo naći pred prodavaonicom mješovite robe u jednoj ulici tu malo niže, tamo će nas dočekati ta žena i sprovesti nas u stan. Ništa lakše. 

U prolazu dotamo još dižem novce na bankomatu. Sjeverna avenija je ovaj put malo življa: 



Suvremena arhitektura:



Saharovi hraparak i bista Andreja Saharova: 



Dolazimo do rečenog dućana. Čekamo ženu i za to vrijeme odlazimo u dućan. Letica pita prodavačicu do kad su otvoreni. Prvo na ruskom, potom na engleskom. Žena ne razumije nijedan. Potom jedan drugi tip kaže "Do dva ujutro." Odlično, želio bih kupiti bocu konjaka i možda neku pivu za Marka. 
Ubrzo dolazi ženska koja iznajmljuje sobu i vodi nas u zgradu, koja se nalazi sa stražnje strane ove zgrade u kojoj je dućan. Stubište je poprilično oronulo, s hrpom žica i kojekakvih instalacija koje strše uokolo. Uvodi nas u stan. Začuđujuće je velik. Ona očito živi sama s mužem u toj ogromnoj stančini, pa je onda po suvišnim prostorijama nagurala krevete i to iznajmljuje. Mi nismo jedini koji će tu spavati. Već su tu neki Francuzi u drugoj sobi. Dapače, nekoliko minuta nakon nas u stan dolazi i jedan Amerikanac, koji je bio i kod Dodo u Tbilisiju. Frajer motorom obilazi ove zemlje, a sada mu se motor pokvario i mora čekati neke dijelove. Ali zanimljivo, izgleda da se u ovom Zakavkazju svi turisti kreću istim rutama. 

Pogled kroz prozor našeg smještaja:



Ono što je alarmantno s ovim stanom jest da ima samo jednu kupaonicu. Pa to će nastati pokolj ujutro kad se svi krenemo tuširati, prati zube, prazniti crijeva i mjehure... 

Ponovno razmjenjujem poruke s Nikolom. Veli da sad ima nekoliko opcija. Tražim ga da mi ih veli. On kaže neka dođem na net. Nema neta u stanu. Neka odem u internet caffé, previše je toga za SMS poruku. Taman posla, sad da još tražim internet caffé po Erevanu, i onda ćemo se još i zapričati, a ja mu moram otići po taj račun i malo se hoću u miru prošetati gradom. Velim mu da mi sažme, toliko koliko stane u jednu poruku. Stiže mi njegova poruka od, brat bratu, 30 znakova. Glavno da ne stane. Uglavnom, on veli da sada nije siguran, iako je dobio injekciju, idući se puta mora cijepiti za tjedan dana. To znači da će morati kratiti put, da stigne do idućeg petka u Zagreb. Pa sad razmišlja ili da odmah potegne iz Tbilisija doma, ili da ode s nama još komad puta. Ja mu velim neka ode još dio (naravno, što bih mu ja drugo rekao, ja, control freak). 

Potom se sva četvorica spremamo u šetnju. Mate i Hrvoje će svojim putem, ja idem po račun, a Letica mi se neće pridružiti, pa se dogovaramo da se nađemo kasnije, za večeru. 

Ja prvo odlazim do fontane na Hanrapetutjan hraparaku: 



Još je prerano za glazbeni program, to ću eventualno u povratku. 

Pogled prema katedrali Sv. Grgura Prosvjetitelja:



Zgrada vlade: 



Nastavljam kroz park i prolazim pored onog Europskog medicinskog centra, koji izgleda kao da je pala bomba na njega. Potom stajem kao osupnut: 



U tom času još nisam znao da je Letica isti ovaj bus slikao u Tbilisiju. 

Nastavljam i ubrzo dolazim do spomenika Aleksandru Mjasnikjanu: 



Mjasnikjan je prvi predsjednik sovjetske Armenije i jedan od rijetkih boljševičkih političara koji se još uvijek cijene u Armeniji, uglavnom zbog svojih zasluga u formiranju mlade sovjetske armenske države, stabilizaciji ekonomije, itd. 

Nasuprot spomeniku je erevanska gradska vijećnica: 



Već je popriličan sumrak, a ja idem već poznatim putem od jučer, kroz onaj mračni i neugodni pothodnik kod Mesrop Maštoc poghote, pa ulicom koja ide prema kanjonu Hrazdana i potom paralelno s njim. Ulazim u bolnicu - prvo doduše na krivi ulaz. Šalju me na drugi ulaz. Tamo je recepcija. Pozdravljam s "Barev dzez" - jedinom frazom koju sam uspio zapamtiti - i nastavljam na smušenom ruskom. Srećom, znaju što tražim. Objašnjavam da podižem za prijatelja, koji je morao hitno otići u Tbilisi. Potpisujem i preuzimam papir. 
Ispred bolnice telefoniram doma, čisto da se javim. Čudan osjećaj. U Erevanu je već skoro noć, pola 10 je. U Zlarinu je pola 7 i još prži sunce. Tek sada postajem svjestan koliko sam daleko. Začudo, ne osjećam se tako, ne osjećam da sam u nekom bitno drugačijem svijetu. 
Šetkam se natrag prema centru, opet istim putem. Sunce je zašlo, a grad me sada, zbog fontana, oleandera i diskretne glazbe s terasa, podsjeća na neki naš grad na moru. Doista, atmosfera je takva kao da su svi na odmoru. Erevan i zovu "gradom vječnog godišnjeg". Iako nije lijep poput Tbilisija, ima neku svoju vibru zbog koje se ovamo vrijedi vratiti. A i zbog prelijepih Armenki, naravno. 

Ponovno Hanrapetutjan hraparak: 



Bliži se vrijeme mog čvenka s Leticom. Mogao bih otići do fontane. S druge strane, nisam se provozao erevanskim metroom. Pače, nisam ni vidio gdje je ulaz. Znam da postoji stanica na Hanrapetutjan hraparaku. Moram ju pronaći. Ne sjećam se da sam igdje vidio veliko M... 
Nakon par minuta nalazim ju u parku pored trga. Sada mi je jasno zašto ju nisam skužio - naime, znak M je ovdje ispisan armenskim pismom, tako da više liči na kombinaciju pisanog slova V, čiji se repić nastavlja uokolo, kao na znaku @. 

Nemam baš puno vremena, a i ne znam koliko ću uopće moći fotografirati unutra. Žeton košta 50 drama, kupujem ga i spuštam se u dubinu. Nije toliko dubok kao tbiliški. 
Stanica Hanrapetutjan hraparak, u tipično sovjetskom stilu: 



Odvezao sam se dvije stanice, do stanice Maršal Baghramjan, a potom se vratio do Hanrapetutjan hraparaka. 
Kola su tipična sovjetska, proizvodnje Mytiśinskog mašinostrojiteljnog zavoda. Evo ih: 



Nažalost, žena u kolima govorila je prenerazgovijetno da bih shvatio rečenicu kojom se najavljuje zatvaranje vrata i iduća stanica. 

Ponovno izlazim na Hanrapetutjan hraparaku i opet se upućujem prema Caucasus tavern. Sigurno je sigurno, a i Letica će me tako lakše naći. Smještam se u restoran i šaljem mu poruku. Konobari me ne primjećuju, pa to traje neko vrijeme, no onda uspijevam naručiti. Za susjednim stolom sjedi grupa srpskih turista. Vjerojatno su to oni iz onog busa. 

Ubrzo dolazi i Letica. Iskreno, nisam očekivao da će doći, mislio sam da će odzujati nekim svojim putevima, reći da mu nije do jela, takvo što. Ipak mi se pridružuje. 

Što je on vidio? 

Zaputio se natrag prema Operi, zaobilaznim putem. Prvo je prošao pored ovog kipa: 



A onda došao do crkvice Katoghike: 



Katoghike je crkvica iz 17. st., koja je trebala biti srušena 1936., ali apel javnosti je to uspio spriječiti, tim više jer su u njoj pronađeni stariji natpisi iz 13. st. Danas se govori o njenoj obnovi i dogradnji, čime bi postala erevanskom rezidencijom svearmenskog katolikosa. 

Još malo crkvice: 



Crkva je toliko mala da vjernici za vrijeme bogoslužja moraju stajati vani.

Planovi za dogradnju (narančasto je postojeća crkva): 



Sajat-Nova Poghota: 



Malo jezero, nazvano Labuđim, uz Operu: 





Opera: 



Mnoštvo koje se ovdje okuplja: 



Šetnja niz Hjusisajin poghotu, Sjevernu aveniju: 



Još malo jezera: 



Kino Moskva: 



Fontana na Hanrapetutjan hraparaku: 





Slušatelji fontane: 



Restoran Ararat, u jednoj od zgrada na Hanrapetutjan hraparaku: 



Odmah pored je: 



Grad ovako doista izgleda svjetski: 



Vijećnica: 



I tu ga je valjda negdje zatekao moj poziv. Zaputio se k meni u restoran. Ja sam za to vrijeme jeo za predjelo neki jogurt s lavašem, a za glavno jelo sam naručio neku ječmenu kašu. Letica se isprva dvoumio, ali se i njemu otvorio apetit. Potom smo još smazali i desert, neku vrstu bazlamače za mene, dok je on uzeo neki kolač od orašastog voća, ne sjećam se više detalja. 

Ne znam je li to samo naš perverzni um, perverzni um prethodnih gostiju, ili žličica mora stajati točno ovako kako stoji:



Boca Letičine mineralne, u pozadini unutrašnjost restorana: 



(da, ribe koje plivaju su žive, i zapravo su obrok) 

Potom se lagano šećemo prema našem smještaju. Ovaj dio Erevana noću mi izgleda kao srednji dio Martićeve - bezlične visoke zgrade, ali ulica je ugodna. 
Prije spavanja odlazimo još u dućan. Uzimam jednu manju bocu Ararat konjaka i tražim neku armensku pivu u limenci. Imaju samo Gyumri u boci. To mi je preteško za nositi. I jasno, druge pive u limenkama, nearmenske. Dok tražim pivu, po dućanu me slijedi jedan zaposlenik. Očito se boji da nešto ne ukradem. Pa nemam razloga. 

Vraćamo se u sobu, iako je Letica umalo fulao stubište na kojem smo smješteni. Po mraku, stubište izgleda još depresivnije. Stan je naprotiv ugodan, ali krevet nije. Spavam na nekakvoj rasklopljenoj fotelji, koja je još nečim nadoštuklana. Em je premekano, em je na pola ležaja uleknuće od dodira dvaju elemenata. Motociklist hrče. Divota. 
Odlazim se još istuširati, ujutro će biti gužva. 

Sutra se rano dižemo, sutra u biti započinje povratak, Erevan je najdalja točka na našem putu...

egerke @ 16:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 2, 2012
PETAK 13. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Krevet je bio poprilično udoban, jedino je možda klima prejako radila. Odlazimo na doručak, koji je uključen u cijenu. Čak i nije toliko loš. Nikola je izgleda definitivno odlučio da ode već danas u Tbilisi, očito mu je sutra prekasno, bez obzira što mu ja govorio. 
Spremamo se i uzimamo stvari, te ih opet prenosimo u spremište. Podići ćemo ih predvečer, kada se budemo selili u drugi stan. Izlazimo pred hostel i raspoređujemo se u dva taksija. Nikola ide na Kilikja avtokajan, glavni autobusni kolodvor jugozapadno od centra, na putu za Ečmiadzin, odakle polaze maršrutke za Tbilisi. Mi ostali idemo na Hjusisajin avtokajan, Sjeverni autobusni kolodvor, odakle polaze maršrutke za Idževan preko Dilidžana i Sevana. Pozdravljamo se, uz nadu da se sutra vidimo u Tbilisiju. 
Ulazimo u auto i komentiramo situaciju. Letica također kaže da misli da iza komentara tog tipa o broju bjesnoćom zaraženih životinja u Armeniji ne stoje točni statistički podaci, već više procjena da je Armenija neka zemlja Trećeg svijeta. Kakogod, do neželjenih posljedica je došlo - zahvaljujući toj opasci Nikola neće vidjeti jezero Sevan. 

Naš taksist također skreće nadesno na Aveniju Mesropa Maštoca i kreće na jug. Mislim si, možda ide nekud obilazno, zbog regulacije prometa. No nakon što skrene desno na Most pobjede, ja mu ponovim HJUSISAJIN avtokajan, ne Kilikja. Da, da, veli taksist i vozi dalje. 

Letica opet slika destileriju:



Taksist skreće lijevo i dovozi nas, naravno, na Kilikju. Meni je to odmah jasno, ali mislim si, možda je u međuvremenu ukinut Sjeverni kolodvor. Nakon što smo pitali uokolo, svi nam kažu da maršrutke za Dilidžan idu sa Sjevernog kolodvora. Dakle, onaj idiot nas je zajebao. Ili mu se nije dalo voziti nas dotamo, mislio je da smo glupi turisti ili što. Novce je uzeo, a mi sad trebamo ići na Sjeverni kolodvor, drugim taksijem. Ne usuđujemo se petljati s kaosom gradskih maršrutki, jer su njihove rute ispisane isključivo armenskim pismom, a jamačno nema nijedne direktne. Taksisti nam žele naplatiti 2000 drama. To nam je puno. Pitamo s druge strane ceste, i oni vele 2000. Pa zašto toliko? Jedan veli da je to 20 km vožnje. Ma nemoguće, pa nije Erevan toliko ogroman. No, nemamo izbora, ipak ćemo platiti. 2000 drama je oko 4€, a nas smo četvorica, dakle 1€. Ali za Armeniju dosta. 
Vozi nas nekakvom zaobilaznicom, pa onda na cestu prema jezeru Sevan. Tu je kolodvor, ali nije ni 10 km od polazišta. Dan nije dobro počeo, s ovim taksističkim gangsterima. 
Maršrutka nam je upravo otišla, ali iduća se ubrzano puni, mogla bi krenuti i prije predviđenih sat vremena. I doista, krećemo za manje od pola sata. 

Kada se izađe iz Erevana, krajolik Armenije počinje ličiti na unutrašnjost Anatolije - polupustinjska visoravan, prošarana rijetkim pojasevima bilja: 





Malo sam i zadrijemao. Cesta se uglavnom uspinje, čak toliko da se i maršrutka muči na usponima, ali je široka, s odvojenim trakama, skoro pa autocesta, barem one turskog tipa. 

Nakon nekih sat vremena vožnje od Erevana promičemo uz gradić Sevan: 



Iz daljine izgleda kao tmurni postsovjetski gradić, ne kao mjesto u kojemu bismo se željeli zadržavati. S druge se strane pruža jezero Sevan, "armensko more", o kojemu ćemo još kasnije pisati. Zasada samo slika jednog usputnog stajališta gdje smo iskrcali neke putnike:


 
I pogled na samo jezero:
 


 

(ovo desno je poluotok na koji ćemo se kasnije vratiti) 

Nakon nekoliko minuta ulazimo u tunel i prošavši kroz njega završavamo u bitno drugačijem krajoliku. Naime, Dilidžan nazivaju "armenskom Švicarskom". Radi se o gradiću koji je smješten u dolini okružen šumovitim brdima i bio je omiljeno odredište brojnih umjetnika u doba Sovjetskog Saveza. 

Pustu visoravan zamijenile su guste crnogorične šume:
 


 

Serpentinama se spuštamo u dolinu, prema rijeci Aghstev. Arhitektura i priroda podsjećaju na Gorski kotar: 



Dilidžan ima 15 000 stanovnika i razvučen je čak 20 km duž doline. Nadmorska visina je 1500 metara (iako smo se dosta i spustili u odnosu na prijevoj s tunelom). Područje uokolo grada uređeno je kao nacionalni park, s preko 40 vrsta drveća i vrlo bogatom faunom: medvjedima, vukovima, risovima, divokozama, kunama, vidrama, jelenima... 

Grad postoji od 13. st., iako je područje naseljeno još od kasnog brončanog doba. Pod današnjim se imenom prvi puta spominje u 17. st. Rast grada počeo je s ruskom okupacijom, da bi tijekom 19. st. u gradu bile otvorene prvo armenska, pa ruska škola, knjižnica... Grad je bio poznat kao lječilišno mjesto, te kao mjesto u kojem su umjetnici tražili inspiraciju: skladatelji, slikari, filmaši... 2009. godine armenska je vlada donijela plan kojim bi se Dilidžan pretvorio u vodeći financijski centar u regiji. U tu će svrhu do 2013. Centralna banka Armenije većinu svojih djelatnosti preseliti u Dilidžan. 

U blizini se nalaze i dva atraktivna samostana, Hagharcin i Gošavank. No oba su predaleko da ih stignemo obići. 

Mi stižemo u središte mjesta, gdje se nalazi jedno križanje, par kućica, i sve to liči na neko gorskokotarsko mjestašce. Spuštamo se do rijeke. Pogled prema starom dijelu grada: 



Nikola nam upravo šalje poruku da im je na maršrutki pukla guma i da vozač nema rezervnu, nego je ustopirao neki auto i otišao po drugu. Zaključuje "Kad te neće..." 

Mate počinje njurgati da Dilidžan smrdi na promašaj, da kog smo vraga dolazili ovamo, kad ovako nešto imamo i u Hrvatskoj, da je on očekivao nešto spektakularno...Letica isto tako prihvaća to žaljenje, jedino Hrvoje kaže da mu je lijepo. On je napokon došao na svoje, može uživati u prirodi, kao i na Kazbegiju. Mate pita Hrvoja što mu je to točno spektakularno. Hrvoje veli priroda. "Pa šta, pa isto je ko u Hrvatskoj." "Nije isto." "Kako nije isto, i tu imaš šumu, i tamo imaš šumu." "Joj, Mate, ali gle, nije isto drveće!" "Kako nije, meni to sve izgleda isto." "E da, ključna stvar je da TEBI izgleda isto, ali nije isto." 
Onda opet udri po tome da je Dilidžan bezveze. Meni nije bezveze, zaželio sam se malo zelenila. 

I tu se nalazi spomenik 50-godišnjici sovjetske Armenije: 



Pogled prema starom dijelu: 



Krećemo se uspinjati prema starom dijelu, gdje bi navodno trebale biti uščuvane atraktivne stare kućice. Ova očito nije jedna od tih:



Atraktivno stepenište: 



Ovo izgleda kao stovarište nekog muzeja:



Dilidžanska fauna? 

Uspinjemo se stepeništem. U jednom času Hrvoje kaže "dobrodošli u drugu polovicu putovanja". Prošla je upravo polovica predviđenog vremena za put - devet i pol dana. 
Na vrhu je neugledno autobusno stajalište: 



I ulica koja baš ne obećaje, iako su kućice tu: 



Ništa, upućujemo se tom ulicom, možda nešto naiđe:



Nije naišlo ništa. Meni je Dilidžan simpatičan, ali Mate će mi krv popiti s tim prigovorima. Dolazimo do neke vrste spomenika, pojma nemam čemu: 



(eto i Mate u narančastoj majici) 

Na brdu s druge strane je spomenik Drugom svjetskom ratu:



Vraćamo se, riješeni da odemo čim prije odavde. Prolazimo pokraj neke zgradice koja izgleda kao turistički objekt, ima i par suvenirnica unutra. Tu su i neke stepenice na razinu niže. Odlazimo zaviriti - i nalazimo to povijesno središte Dilidžana. Ono se sastoji od jedne ulice, dugačke možda 70 metara, kojoj je s jedne strane ona zgrada kroz koju smo došli. Uglavnom, ovako: 





Na kraju uličice je još par samostojećih kuća: 



Pogled unatrag: 



Vraćamo se natrag do rijeke. I ova je bista završila na stovarištu muzeja: 



S druge strane rijeke je malo jezero, koje ovom mjestu daje neki slabašni privid Bleda: 



Odlučujemo ne ići do spomenika Drugom svjetskom ratu, nego čekati neku maršrutku za Sevan. Naravno, tu su i taksisti, koji su jednako dosadni. Odmah kreću s onime da nema maršrutki, samo taksi. Mi ipak inzistiramo da maršrutki ima, i čekamo da se jedna pojavi. Mate je opet u svom stilu agresivan, dere se na taksiste da odjebu i slično. U jednom času ja idem nešto kupiti do dućana niz ulicu, a Mate mi počne vikati "Krešo, pazi!" Ispalo je da se jedan od taksista zatrčao za mnom - premda uopće nije trčao za mnom, nego još dalje - ali je ovima to izgledalo kao da s nekom nečasnom namjerom trči prema meni. Općenito, ne volim taksiste u tim istočnim zemljama. Nasrtljiv i prijevarama sklon svijet. 

Nažalost, ovaj su puta u pravu. Maršrutke doista nema, ili je barem neće biti još idućih sat vremena, a ne želimo više ovdje čamiti. Pristat ćemo stoga da nas tip odbaci do Sevanavanka. Uštedjet ćemo na vremenu, a lova ionako u ovim državama nije neki problem. Uostalom, glavni dekintirani je trenutno u maršrutki za Tbilisi. 

Penjemo se već poznatim serpentinama i izlazimo iz doline u kojoj je smješten Dilidžan. Nakon što prođemo tunel, evo nas opet u onoj planinskoj stepi: 



Cesta se spušta uz obalu jezera Sevan. Sunčano je i mnogo ljepše nego ujutro: 



Jezero Sevan (Sevana lič) najveće je jezero u Armeniji. Zauzima površinu od 940 km2, a leži na visini od 1900 metara, što ga čini jednim od najvećih visokogorskih jezera na svijetu. Hrani ga 28 rijeka i potoka, a ima samo jedan odljevak - rijeku Hrazdan. Zanimljivo, Hrazdan odvodi samo 10% vode iz jezera, preostalih 90% odlazi na isparavanje. 
Jezero je pretrpjelo velik utjecaj čovjeka, zbog kojega je razina opala za nekih 20 metara. Razlog je navodnjavanje i hidroelektrane. Sovjetski su planovi trebali jezero smanjiti na šestinu prvotne veličine (izvorno je jezero imalo površinu od 1360 km2, tj. dvadesetine armenskog teritorija), no to se nasreću izjalovilo. Opadanjem vode iz nje su izronili ostaci zgrada otprije 2000 godina. Ekolozi su međutim uspjeli uvjeriti vladu da jezero treba obnoviti, te je od 2000. razina jezera podignuta za 2 m. To uzrokuje paniku kod investitora, koji su na obalama već počeli graditi objekte za odmor, a koji bi ovako mogli pod vodu. 
Zanimljivo, nisam to pitao Hrvoja - ako je opadanje razine vode otkrilo potopljene zgrade, to znači da je jezero prije ionako bilo manje. Zašto onda ekolozi polaze od onoga stanja kakvo je bilo početkom 20. stoljeća, a ne od onoga 2000 godina ranije? 

Skrećemo na poluotok Sevanavank (Sevanski samostan). Poluotok je nekoć bio otok, dok mu opadanje razine jezera nije stvorilo jezičac koji ga povezuje s kopnom. Taksist nas ostavlja na velikom parkiralištu, odakle započinjemo s usponom prema samostanu. Ipak, prvo ćemo kupiti razglednice. 

U daljini prolazi vlak:



Pruga koja prolazi ovuda nastavlja se sjevernom stranom jezera Sevan i prelazi u Azerbejdžan. Taj se dio očito ne koristi, no dokle točno ima prometa, ne znam. 

Uspinjemo se na brežuljak. Pogled prema jugozapadu: 



A tu su i crkvice. Surp Astvacacin (Sveta Mati Božja): 





I Surp Arakeloc (Sveti Apostoli): 





Samostan Sevanavank osnovan je 874. godine, na otočiću u jezeru. Dala ga je izgraditi kraljica Mariam. Kasnije je služio kao svojevrsni kazneni odjel za redovnike iz Ečmiadzina koji bi sagriješili. Još u 19. st. u samostanu se održavao strogi red, bez mesa, vina, a tekstovi su se i dalje prepisivali ručno. Redovnici su se bavili liječenjem i travarstvom, neki od njihovih lijekova i dalje se koriste. Samostan je zatvoren 1930., a danas Crkva vodi ljetno sjemenišno odmaralište i teološku akademiju Vaskenian na sjevernoj strani poluotoka. 

S južne strane nalazi se odmaralište Armenske udruge pisaca: 



Još jednom Surp Astvacacin: 



Unutrašnjost crkve Surp Arakeloc: 



Hačkari u njenom dvorištu: 



Mate i ja radimo mali foto hommage Nikoli, i njegovim imperatorskim pozama:



Letica je sliku kadrirao na svoj način, pa smo tražili reprizu: 



Dobili smo novi izvještaj od Nikole. Neka ekipa iz maršrutke ponudila ga je pečenim piletom, pa barem nije gladan na putu koji se oduljio. 

Upućujemo se prema vrhu brežuljka. U jednom nas času netko pozdravlja. Shvaćamo da je to naš cimer Španjolac iz sobe u Tbilisiju. 

Pogled na obje crkvice:



Prema kopnu: 



Zgrada teološke akademije i crkva Surp Hakob (Sv. Jakov): 



Pogled na sjever: 





Ravno na istok, prema drugoj obali: 



I prema gradu Sevanu: 



Iza ove ograde nalazi se ljetna rezidencija armenskog predsjednika: 







Povratak: 



Hačkari na mjestu temelja crkve Surp Harutjun: 





(ovo su zavjetne vrpčice koje se vežu kao simbol molitve)

Opet Surp Arakeloc: 


 
Grob nekog nepoznatog kapetana: 



Letica isto slika usnulog psa, nije ga strah: 



Odlazimo do obale. Mate i Letica su bili zainteresirani za kupanje, no plaža na ovom dijelu izgleda prilično prljavo, malo dalje je velika gužva, a ovdje je neki pristan. Mate nema kupaće gaće, dakle mogao bi se kupati jedino gol, a to na ovoj prepunoj plaži ne može. Letica međutim ima kupaće i bućnut će se, tek toliko da može reći da se okupao u Sevanu. 

Pristan: 



Možda i prvi Hrvat koji se kupa u jezeru Sevan (premda malo vjerojatno): 



Kreće zaplivati, no ubrzo mu viču da se vrati. Dolazi, naime, jedan brod, koji upravo ovdje ima pristati. Brod je očito izletnički, premda izgleda poprilično zapušteno. 

Pristao je:



Plaža. Očaj: 



Daniel, Hrvoje i ja sjedamo za jedan stolić na plaži. Mate se otišao nekamo prošetati. Hrvoje neće ništa jesti, a nas dvojica uzimamo neko meso s roštilja, naravno janjetinu. Usto ću probati i drugo armensko pivo, Keller's. Sve u svemu, ta janjetina i nije toliko loša koliko bi trebala biti s obzirom na moje mišljenje o janjetini. 

Ovo je jamačno armenska verzija beach bara: 



Dovršavamo ručak i krećemo prema onom parkingu gdje nas je ostavio taksist. Hrvoja je opet uhvatilo i juri na WC. Mate se vratio i sada nas trojica čekamo njega da obavi svoje. Naravno da nam se prikrpao neki taksist. Uredno ga otpiljujemo, ali i dalje stoji pored nas. Parkiralište je puno automobila, registracije su većinom iranske. Na parkiralištu je i neki restoran s terasom iz kojeg trešte neke cajkolike poskočice. Rulja unutra uglavnom đuska na to, posebno žene. Veli nam taksist "Smatri Iranci kak tancujut!" Razmišljamo dolaze li to ovamo Iranci pobjeći od asketističkih represalija u njihovoj domovini, ili su ovo ipak prvenstveno iranski Armenci, koji žive na sjeverozapadu zemlje, oko Tabriza, a ovako posjećuju maticu zemlju. Sudeći po kvaliteti ceste koja prolazi kroz armenske pokrajine Sjunik i Vajoc Dzor, prema Iranu (treba 9 sati od granice do Erevana), mislim da bi Iranci željni dobrog provoda ipak prije skoknuli do Turske. 

Hrvoje je konačno obavio svoje, pa krećemo pješice, nakon što smo još jednom otpilili taksista (vozi neku svjetlozelenu Ladu), prema glavnoj cesti za Erevan. Dok tako prolazimo pored jedne kućice u kojoj je isto neki birc, čujemo dozivanje "Hey, Croatia!" Okrećemo se i kužimo da je to onaj Katalonac od jučer. On je i rekao da će prespavati jednu noć u Erevanu (mislim da je rekao da ima neke prijatelje tamo), a onda se uputiti na Sevan. Ali opet, već druga poznata osoba u roku od tri sata. Veli nam da nakon Sevana planira vjerojatno do Karabaha, ali samo s armenske strane granice. Naime, Nagorno Karabah zahtijeva vizu za ulazak. Viza se nabavlja u njihovom otpravništvu poslova u Erevanu (što je posebno bizarno jer Armenija službeno ne priznaje Nagorno Karabah, iako sve karte u Armeniji kažu suprotno). Ujedno, karabaška viza u vašoj putovnici garantira vam izgon iz Azerbejdžana, ako ste dovoljno nesmotreni da s tim istim pasošem probate kasnije ući u Azerbejdžan. Ja se ne bih baš usuđivao ni s armenskom vizom, iako oko toga navodno nema problema, dok ste god stranac. Ako ste etnički Armenac, ionako nema šanse da vas puste, makar bili državljanin neke druge zemlje. Dakle, Charles Aznavour neće nikad pjevati u Bakuu.

Pozdravljamo se s Kataloncem i nastavljamo prema cesti. Neposredno prije ceste jedan puteljak vodi desno do same obale, koja je na ovom mjestu malo pustija, pa ćemo tu pofotkati. 

Ovako mi izgleda poput mora u Velebitskom kanalu: 



Pogled duž poluotoka:



Na sjever: 



Karta poluotoka:



(Za slučaj da vas zanima "terakghzi" je "poluotok". Gore piše "Sevan azgajin park", tj. NP Sevan.) 

Iz zasjede pored križanja netko nam trubi. Vidimo poznatu svjetlozelenu Ladu. Ovaj očito ne odustaje. Ignoriramo ga i upućujemo se uz cestu, tražeći dobro mjesto gdje ćemo moći zaustaviti maršrutku. 

Promiče jedna od sovjetskih autobusnih krntija: 



A potom do nas dolazi, pomalo samouvjereno i naš znanac u Ladi. Započinje opet s nuđenjem. Naime, za nekih 20 minuta polazi zadnja maršrutka iz grada Sevana za Erevan. On nam nudi prebaciti nas do Sevana, tako da stignemo na nju. Naravno, cijena je za nas previsoka. Kaže da nas može odvesti i do Erevana. Ja kažem da načelno to može, no isključivo za cijenu vožnje maršrutkom. Dakle, ako će nas on voziti do Erevana za 3000 drama, nema frke. On se pravi blesav. "Ma ne, 3000 drama do Sevana, da stignete na maršrutku." I ja se njemu pravim blesav natrag, pa mu velim "To nema svrhe, jer moramo onda platiti i maršrutku. Odvezite vi lijepo nas za tih 3000 drama do Erevana, ionako bismo toliko ukupno platili sva četvorica maršrutku." Gledam svoje suputnike, očekujući barem od Mate i Letice, koji znaju ruski, da mi daju podršku u ovom nebuloznom cjenkanju, jer tada će frajer shvatiti ili da smo ludi i odustati, ili stvarno spustiti cijenu toliko nisko. Međutim, oni meni objašnjavaju da mi tip govori da bi nas vozio do Sevana. To znam i sâm. Ja želim vašu podršku. Ma kakvi. Mate se drži totalno nezainteresirano, a i Letica također. Ponavljam vozaču "Ili 3000 drama do Erevana za svu četvoricu, ili čekamo ovdje prvu maršrutku." Taksist, očekivano, kaže da nema više maršrutki. Nije ni pošteno dovršio rečenicu, kada se iza njegovog auta zaustavlja maršrutka za Erevan. Ništa, stari, pušiona. Ulazimo u maršrutku bez pozdrava.

egerke @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, rujan 30, 2012
Bus kreće na svoje putovanje prema Ečmiadzinu: 



Upućujemo se Avenijom Mesropa Maštoca na jug i dolazimo ubrzo do obale Hrazdana. S druge strane mosta vidi se tvornica poznatog armenskog konjaka Ararat: 



Ararat se proizvodi od 1887., a zbog izvrsnog okusa Francuzi su službeno izdali dopuštenje da se naziva konjakom, iako se pravi konjak radi samo u Francuskoj. Njime se na konferenciji u Jalti posebno oduševio Winston Churchill, koji je tražio da mu se otad šalju redovno kutije s bocama Ararata. Kažu da su mu slali oko 400 boca godišnje. 
Navodno se u tvornici nalazi i jedna bačva koja neće biti otvorena sve dok se ne postigne trajno mirovno rješenje oko Karabaha. 

Nasuprot njemu je tvornica vina, izgrađena na ruševinama stare perzijske tvrđave:



Crkva Sv. Sargisa: 



Tvornica Ararat iz veće blizine: 



Izlazimo iz grada i vozimo se kroz predgrađa. Letica nas nudi marelicama. Jest da su sušene, ali, kako će se ispostaviti, drugih nismo jeli. 

I tako, nakon nekih pola sata vožnje dolazimo u 20-ak km udaljeni Ečmiadzin. Očito je da su busevi mnogo sporiji od maršrutki. 

Grad Ečmiadzin zapravo se zove Vagharšapat. Zanimljivo, tu informaciju doznajem tek sada. Laughing Naime, Ečmiadzin je ime koje je grad nosio od 1945. do 1992., a izvorno se radi o imenu crkvenog kompleksa u gradu, koji je zapravo i najznačajnija znamenitost. Zanimljivo je da je Ečmiadzin (koji me podsjeća npr. na Veliku Goricu - čak je i manji, ima ispod 60 000 stanovnika) zapravo četvrti najveći grad u Armeniji, nakon Erevana, Gjumrija i Vanadzora. 
Ečmiadzin zovu i "armenskim Vatikanom". Naime, ono što je Vatikan za rimokatolike, Ečmiadzin je za pripadnike Armenske apostolske crkve. Sada bi trebalo reći ponešto i o toj crkvi. 

Dakle, dok su Gruzijci pravoslavci, slično Rusima, Grcima, Rumunjima, Bugarima, Srbima...Armenci većinom pripadaju posebnoj Armenskoj apostolskoj crkvi. Osim što je najstarija državna crkva na svijetu, crkva je relativno egzotična i po svojem vjerovanju. Naime, Armenska apostolska crkva spada u tzv. istočne ili pretkalcedonske kršćanske crkve, koje priznaju samo prva tri crkvena koncila, ali ne i onaj kalcedonski, na kojem je uspostavljena dogma o tome da su ljudska i božanska priroda u Kristu odvojene, tj. da Krist jest i Bog i čovjek, ali ne istovremeno. Pretkalcedonske crkve vjeruju da su Božja i ljudska priroda u Kristu neodvojive, tj. da je Isus imao jednu jedinstvenu prirodu, ali s božanskim i ljudskim karakteristikama. Zbog toga se te crkve često naziva monofizitskima, iako bi precizniji naziv bio miafizitske crkve (razlika je u tome da "mono" znači jedinstvo, a "mia" kompleksnu cjelinu). Osim Armenske apostolske crkve, tim crkvama pripadaju Sirijska pravoslavna (sa svojim dvjema ispostavama u Indiji), Koptska pravoslavna, Etiopska pravoslavna i Eritrejska pravoslavna crkva. 

Kršćanstvo u Armeniju dolazi još s apostolima. Vjeruje se da su apostoli Tadej i Bartolomej prvi propovijedali kršćanstvo Armencima. No glavnu je ulogu u širenju kršćanstva imao Grgur, nazvan Prosvjetitelj. Grgur je bio Part, čiji je otac Anak ubio armenskoga kralja Hosrova I. Zbog toga mu je otac osuđen na smrt, a mali je Grgur pobjegao u Cezareju (današnji Kayseri) gdje se obrazovao i postao uvjerenim kršćaninom. Po povratku u Armeniju, Hosrovljev sin Trdat III., koji je u tom času vladao, dao je uhititi Grgura i bacio ga u podzemnu tamnicu u mjestu Hor Virap. Grgur je u tamnici proveo 13 godina. U međuvremenu, Trdat, čiji je mentor bio rimski car Dioklecijan, također je progonio kršćane. Kada je 301. u Armeniju došla skupina od 37 kršćanskih djevica koje su bježale pred progonima u Rimskom Carstvu, Trdat se zaljubio u jednu od njih, Hripsime, i poželio je imati. Kada ga je odbila, dao ih je sve pobiti. Spasila se samo jedna od njih, Nino, koja je...znate već, Gruzija i te spike. Ubrzo je Trdat obolio od mentalne bolesti. Nakon vizije koju je imala njegova sestra Hosroviduht (tj. „Hosrovljeva kći“), Trdat je oslobodio Grgura iz tamnice, a Grgur ga je izliječio od bolesti. Ozdravljeni Trdat potom je proglasio kršćanstvo državnom religijom Armenije. Grgur je postao prvi katolikos (vjerski poglavar Armenske apostolske crkve), te je jednom prilikom, meditirajući u gradu Vagharšapatu imao viziju Krista koji silazi s neba i udara čekićem u zemlju, da bi iz toga mjesta niknula ogromna crkva. Grgur je stoga odlučio na rečenom mjestu osnovati crkvu i prozvao je mjesto Ečmiadzin, tj. "mjesto silaska Jedinorođenoga". 
Kršćanstvo je ujedno potaklo i razvijanje pismenosti. Katolikos Sahak zatražio je od biskupa i filozofa Mesropa Maštoca da prevede Bibliju na armenski (dotada je liturgijski jezik bio grčki). Maštoc je 406. ne samo preveo Bibliju, nego je stvorio i posebno pismo za zapisivanje armenskog jezika. Time su postavljeni temelji kulturnoj renesansi Armenije. 
Pod jurisdikcijom Armenske crkve bila je sve do 7. stoljeća i Gruzijska pravoslavna crkva, koja je potom prihvatila kalcedonske odredbe. 

Na čelu Armenske apostolske crkve je katolikos, čije je sjedište u Ečmiadzinu. Postoji, međutim, i drugi katolikosat, cilicijski, čije je današnje sjedište u libanonskom gradu Anteliasu. Razlozi za postojanje dvaju katolikosata leže u povijesnim i političkim prilikama. Naime, cilicijski je katolikosat osnovan za vrijeme armenskog progonstva u 11. stoljeću. Nakon obnove armenskog kršćanstva na Kavkazu, cilicijski je katolikosat nastavio postojati kao drugi po važnosti, no povremeno se smatrao i jedinim pravim zastupnikom armenskog kršćanstva - npr. u doba SSSR-a, kada su katolikosa u Ečmiadzinu smatrali tek sovjetskom marionetom. S druge strane, bilo je i slučajeva da cilicijski katolikos postane i ečmiadzinskim katolikosom, no bez ujedinjenja dviju funkcija. Osim dvaju katolikosata, postoje i dva patrijarhata, onaj u Jeruzalemu (Armenci su jedna od vjera koje imaju pravo na jednu četvrtinu starog grada Jeruzalema, zajedno sa židovima, muslimanima i ostalim kršćanima), te onaj u Konstantinopolu. 

Mi ulazimo u kompleks Ečmiadzina, koji se nalazi u središtu grada, u velikom parku. Na ulazu nešto grade, ali nisam uspio doznati što:



Glavni ulaz u kompleks: 



Pogled na drugu stranu, prema glavnoj crkvi:



Glavna crkva, ečmiadzinska katedrala: 



Službeno nazvana Svetom Majkom Božjom (Surp Astvacacin) ili Majr Tačar, najstarija je državna crkva na svijetu. Građena je između 301. i 303., pod nadzorom Svetog Grgura Prosvjetitelja. U današnjem obliku postoji od 7. stoljeća, a zvonik je iz sredine 17. stoljeća. 

Ulaz u crkvu: 



Unutrašnjost: 



Kupola: 



Vrata Svetog Trdata, koja vode prema patrijarhovoj palači: 



Svatko crkvu portretira na svoj način:



Još malo crkve izvana: 





Kadionica: 



Zvonik: 



U vrtu su, naravno, hačkari. Ovaj predstavlja spomenik žrtvama genocida 1918-1923.: 



U malo široj perspektivi: 



Sjedamo na klupice u vrtu i ćaskamo. Objašnjavam im razlike između katoličanstva, pravoslavlja i miafizitizma. Hrvoje kaže da je zapravo skužio da je od tih triju pravoslavlje u pravu. Vjerojatno misli da mu ono da Duh Sveti "izlazi od Oca po Sinu" izgleda logičnije od "izlazi od Oca i Sina". No daleko od toga da bi to rekao ozbiljno. Više kaže da bi ga zanimala reakcija njegove prilično konzervativne majke kada čuje da se vraća na kršćanstvo (olakšanje), ali da postaje pravoslavac (šok i nevjerica). 
Letica je opet otperjao u crkvu. Naime, spomenuo sam mu da se ispod crkve nalaze ostaci starog zoroastrističkog svetišta - pragmatično su zaključili da je dobro imati pričuvu, za slučaj da ta priča s kršćanstvom ne uspije. Letica se nada da će se uspjeti uvući unutra na šarm. Ne uspijeva mu – u crkvi nema nikoga. Ali ipak uspijeva uloviti još nešto iznutrica crkve: 



Riznica crkve je također zanimljiva. U njoj se navodno nalazi i Sveto Koplje (Surp Geghard), kojim su probili Isusova prsa na križu. 

Još jedan lijep globalni kadar crkve: 



Pogled na patrijarhovu palaču: 



I Trdatova vrata s druge strane: 



Još malo vrta: 


 

 

 

 
Ne znam kakva je ovo točno kapela: 



Na, čitajte: 



Još hačkara: 





Posljednji pogled na katedralu:



Izlazimo iz kompleksa i tražimo stajalište maršrutki. Uz rub parka nalazi se nekoliko lijepo izrezbarenih drva: 





Odlazimo do jednog ugibališta na cesti gdje vidimo da ljudi stoje. Ubrzo nam dolazi taksist i nudi prijevoz. Ima nas petorica, ne stanemo u taksi. Ne da se on smesti, iako vjerojatno vozi neku poluraspadnutu Ladu. Velimo da ćemo ipak na maršrutku. On tvrdi da tu ne stoje maršrutke. Dakle, uobičajeni trik. Baš vidimo jednu maršrutku kako prilazi i usporava, ali taksist joj počne mahati da ode. Znači, igramo prljavo. U redu. 
Odlazimo malo dalje niz cestu, prema semaforu. Na semaforu moraju stati, pa ćemo tu upasti u jednu. Prolazi jedna koja nije za Erevan, jedna prazna, još jedna koja ne reagira na naše mahanje. Vidimo i jednu u daljini, koja upravo staje na onom našem ugibalištu. Trčimo prema njoj, ali ne stižemo, bježi nam. Na kraju se pojavljuje autobus, i to isti onaj s kojim smo došli. Vozač nas prepoznaje i smije nam se. 
Sad opet truckanje u busu. Srećom da ide dovoljno sporo, tako da Letica može uhvatiti ime mjesta koje zvuči prilično bizarno: 



Bus je ovoga puta prazniji: 



Sumorna predgrađa Erevana: 



Jezero Jerevanjan (tj. „Erevansko“): 



Američko veleposlanstvo: 



Gledano ovako, doista ne izgleda kao neki ljepotan: 







Pogled preko Mosta slobode na središnji do grada i tvornicu vina: 



Prelazak preko mosta - pogled na jugozapad: 



Iskrcava nas na istom mjestu odakle smo i krenuli. Želim otići pogledati zatvorenu tržnicu, ali ona je - zatvorena: 



Letica pretrčava Mesrop Maštoc poghotu, kako bi iz blizine poslikao vrata tržnice. Pogled prema Majci Armeniji na kraju ulice: 



Evo tih vrata:



I detalj ornamenata na vratima: 



egerke @ 18:17 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 29, 2012
ČETVRTAK 12. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 

(iako smo Letica i ja više pjevušili ovu)



Budim se ujutro i izlazim na hodnik. Već je svanulo. Noć je opet kraća za jedan sat. Naime, po treći puta mijenjamo vremensku zonu. Bugarska i Turska su jedan sat ispred Hrvatske. Gruzija i Armenija su dva sata ispred Turske, no Gruzija nema ljetno računanje vremena, tako da je ljeti Gruzija jedan sat ispred Turske, a Armenija još jedan sat ispred Gruzije. 

Gledam kroz prozor i dočekuje me prekrasan prizor: 



Vjerojatno nema planine na svijetu koja je toliko bremenita simbolikom, a istovremeno toliko mistična i neistražena kao Ararat. Ovaj neaktivni vulkan, na kojem je zadnja podzemna erupcija zabilježena 1840., nalazi se na krajnjem istoku Turske, čiji je najviši vrh, s 5137 metara. Prema biblijskoj priči, upravo se na visovima Ararata zaustavila Noina arka nakon Potopa (neki vjeruju da se ispod vječnog snijega ispod vrha još nalaze ostaci velikog izduženog objekta, koji bi mogao biti arka ukopana u led - na fotografijama je ta pojava poznata kao "Araratska anomalija"), a Ararat ima svoje mjesto i u armenskoj nacionalnoj povijesti, kao simbol, kako domovine, tako i okupirane zapadne Armenije. Nerijetko Armenci iz dijaspore, kada prvi puta dođu u Armeniju i vide Ararat uživo, ne mogu suspregnuti suze. Ararat dominira nad čitavom centralnom Armenijom, no najbliži put iz 40-ak km udaljenog Erevana do Ararata traje više od jednog dana, budući da se mora ići ili preko Gruzije ili preko Irana. 
Ararat se nalazi na armenskom grbu, na prvoj seriji novčanica armenskog drama, a često služi i kao umjetnička inspiracija - losangeleski bend System of a Down, čiji su članovi Armenci, napravio je pjesmu Holy mountain, posvećenu Araratu. Kanadski režiser armenskog porijekla Atom Egoyan napravio je film Ararat, posvećen armenskom genocidu i opsadi Vana. Kao što je rekao armenski pjesnik Jeghiše Čarenc (čiji lik krasi novčanicu od 1000 drama): "Možete tragati po cijelom svijetu i nikada ne naći takvu planinu." 

Još jedna slika Ararata iz daljine (lijevo je niži vrh, Mali Ararat): 



Nakon što smo se svi razbudili, ustajemo, pakiramo stvari i pomalo se kotrljamo prema Erevanu. Oko 7 sati pristižemo na erevanski kolodvor. 

Letica dolazi do nas s onim Kataloncem. Dok se oni još nešto dogovaraju, ja odlazim zaviriti u plackart, doduše samo kroz prozor. Nisam si naime nikad mogao predstaviti kako to izgleda, uvijek sam mislio da su kreveti postavljeni uzdužno kroz vagon, no sada vidim da su isto kao i u kupeima, samo bez pregrada. 

Zgrada kolodvora iznutra izgleda impresivno: 

 



Trg pred kolodvorom, nažalost direktno u sunce: 



Tip na konju je Sasunci Davit, David od Sasuna, epski junak koji je istjerao Arape iz Armenije. 

Prolazimo pored štandova, na kojima se prodaje još jedan simbol Armenije. Naime, rekao sam već da je posteljina u vlaku bila kričavonarančasta. Isto tako, armenska je zastava crveno-plavo-narančasta trobojnica. Narančasta boja predstavlja "sveto voće" Armenije, čiji je okus jednako toliko asocijacija na domovinu kao i Ararat, voće koje je čak i u latinskom nazivu poznato kao "armenska šljiva", Prunus armeniaca, tj. marelica. Iako se svjetskom prijestolnicom marelica smatra turska Malatya, to samo pokazuje koji je narod nastanjivao područje oko Malatye i dalje na istok. Laughing 

Zgrada kolodvora, građena u tipičnom staljinističkom monumentalnom stilu: 





Pokušavamo se orijentirati gdje je centar. Katalonac također ide s nama. Pitamo jednog taksista, on nas upućuje. Imamo nekih 20-ak minuta hoda do centra. 

Erevan (ili Jerevan, pitanje je sad - naime, i ruski i armenski na početku riječi pišu e, a izgovaraju je, no nekako je uvriježeno pisanje Erevan, pa stoga ostajem pri tome) ima oko 1 100 000 stanovnika. Iako je jedno od najstarijih neprekidnih naselja na svijetu, sve do 1918. bio je relativno beznačajno naselje. Nakon što je postao središtem Demokratske Republike Armenije, a kasnije i Armenske SSR, populacija je počela rasti, i danas u njemu živi oko trećina stanovništva cijele države, a gravitira mu preko polovine. Grad se - čudna li čuda - prostire na sedam brežuljaka uz rijeku Hrazdan. 
Utemeljen je 782. pr. Kr., kao urartska tvrđava Erebuni. Kasnije gubi na važnosti, sve do 7. st. po Kr. i arapske vlasti. Bio je strateški bitno mjesto na križanju trgovačkih putova, koje je između 1513. i 1737. čak četrnaest puta prelazilo iz turskih u perzijske ruke i obratno. 1828. zauzimaju ga Rusi. Broj Armenaca u gradu, koji je dotada iznosio oko 20%, porastao je na preko 50%. Rusi su grad zamislili kao središte gubernije, što je u drugoj polovici 19. st. rezultiralo uređenjem grada u europskom stilu. Početkom 20. st. Erevan je gradić od 29 000 stanovnika, od toga 49% kavkaskih Tatara (tj. Azera), 48% Armenaca i 2% Rusa. 1902. željeznička je pruga povezala grad s Aleksandropolom (današnji Gjumri), Tbilisijem i Julfom u današnjoj azerbejdžanskoj eksklavi Nahičevanu. 
Zanimljivo, u času kada je proglašen glavnim gradom Demokratske Republike Armenije (inače trinaestom armenskom prijestolnicom u povijesti), Armensko narodno vijeće se tek trebalo preseliti u njega iz Tbilisija, koji je, iako u Gruziji, funkcionirao kao središte armenske inteligencije. 
Erevan je bio prvi grad u SSSR-u za koji je izrađen urbanistički plan, kojim se planiralo povećanje s 30 000 na 150 000 stanovnika. Upravo zbog tog plana Erevan je i danas prilično pregledan grad, čiji se centar lako obiđe u jednom danu. Nažalost, ta je planska gradnja uništila mnoge starije spomenike, poput crkava, džamija, hamama ili karavansaraja. 
U sovjetsko vrijeme grad se snažno urbanizirao, jer je privukao mnoštvo Armenaca iz dijaspore diljem SSSR-a i Irana. Godine nakon postizanja nezavisnosti bile su teške, no krajem devedesetih konačno se započelo s velikim investicijskim projektima, koji su uspjeli transformirati grad iz tipičnog postsovjetskog depresivnog velegrada u grad koji je mnogo više po mjeri čovjeka - iako je ta transformacija zasada uglavnom ograničena na centar grada. 

Tipična stambena arhitektura: 



Hodamo prema gradu Avenijom kralja Tigrana (Tigran mec poghota) i dolazimo do katedrale Sv. Grgura Prosvjetitelja (Surp Grigor Lusavorič), najveće armenske crkve na svijetu:



(nažalost, sunce ne surađuje) 

Crkva je sagrađena povodom 1700-godišnjice kršćanstva u Armeniji i posvećena je 2001. U crkvu su inače iz Napulja preneseni posmrtni ostaci Sv. Grgura Prosvjetitelja, koji je pokrstio Armence 301. Crkvu u biti čine tri crkve - glavna katedrala, te kapele Sv. Trdata (kralja koji se prvi obratio) i Sv. Ašhen (kraljeve supruge). 
Gospodin na konju je Zoravar Andranik Ozanian, prozvan "armenskim Georgeom Washingtonom", general s prijelaza 19. u 20. stoljeće, koji je svoju slavu stekao u borbama protiv Turaka.

Skupina stranaca korača Erevanom: 


 
(Katalonac je nosio šator, to mu je ovo okruglo) 

Natkrivena tržnica nasuprot katedrali Surp Grigor Lusavorič: 



Letičin pogled u erevansko dvorište: 



I sada dolazimo do glavnog erevanskog trga, Trga republike, čije je izvorno ime meni osobno najsmješnije od svih bizarnih naziva s kojima smo se susretali na Kavkazu: Hanrapetutjan hraparak. Trg je elipsastog oblika, okružen zgradama koje su sve u istom arhitektonskom stilu i u ovoj smeđecrvenkastoj boji bazalta koja uglavnom dominira po čitavom Erevanu. Letici se ta boja nije sviđala, meni je baš bila elegantna. 
Zanimljivo, i on je nekoć nosio Lenjinovo ime. 

Hanrapetutjan hraparak: 







(ovo zadnje je zgrada armenske Nacionalne galerije) 

Zgrada armenske vlade, izbliza:
 

  




Zgrada središnje pošte: 



Jugozapadno se prostire park: 



Nacionalna galerija izbliza: 


 

 
Fontana ispred Nacionalne galerije je muzička, svaku se večer ovdje okupljaju ljudi i slušaju popularne klasične i zabavne melodije uz odgovarajuće svjetlosne i vodene efekte. 

Ja sam inače pokušao putem na nekoliko bankomata dignuti drame, no ili ne prihvaćaju moju karticu, ili se ne mogu povezati s Hrvatskom. Nije ni čudo, ovdje je oko 9 sati, dakle u Hrvatskoj je 6, vjerojatno još rade backup sistema prije no što otvore banke. Upućujemo se prema hostelu Envoy. To je onaj čiju adresu imam, iako znam da ćemo moći tamo biti samo jednu noć. Ako ništa drugo, oni imaju adresu drugog hostela, pa će nas poslati tamo. Malo smo zbunjeni kamo treba krenuti, no ja pokušavam dokučiti smjer. Letica ipak pita, po mom mišljenju nepotrebno, jer nas upućuju u točno onaj smjer kamo sam skužio da treba ići. 

Tzv. Sjeverna avenija, nova pješačka i trgovačka ulica: 

  

(na kraju se vidi zgrada Opere) 

Pokušavam na još jedan bankomat, opet ništa. Znam da je ono objašnjenje koje sam dao razumno, ali ipak postoji tračak sumnje - što ako... Sjećam se onog bankomata u Istanbulu, možda mi je maznuo PIN, nikad nisi siguran...živčan sam zbog toga. Letica me pita jesam li digao novce. Otresam se na njega zbog tog pitanja, onda njemu nije jasno zašto sam živčan. Ne zna on što mi sve prolazi kroz glavu. On je svoje novce posijao već na početku. 

Dolazimo u hostel. Uzet će nas na jednu noć, a za drugu noć hostel ima ugovor s jednom ženskom u blizini, koja ima velik stan, pa onda gosti odsjedaju kod nje kad se hostel napuni. Neka vrsta odušnog ventila. 
Hostel je čist, uredan, vode ga Australci, iako je osoblje armensko. Raspravljamo s recepcionarkom oko toga bismo li mogli tražiti da nam se preko hostela organizira obilazak nekih zanimljivih lokaliteta u državi - to je česta praksa, budući da je Armenija mala, a prometne veze su lutrija (nikad ne znate kada vam točno idu maršrutke), pa onda hoteli i hosteli organiziraju ture do nekih lokaliteta. Moguće je čak i da nas petorica sami unajmimo kombi s vodičem, no to je naravno skuplja opcija. Jeftinije je ići na neku od organiziranih tura, no tada možda nećemo vidjeti nešto što smo planirali. Kažemo da ćemo još razmisliti, vrtimo više kombinacija: Dilidžan, jezero Sevan, Gjumri, Garni, Geghard, Hor Virap...sve je blizu Erevana (izuzev Gjumrija), ali na različite strane, tako da je teško izvedivo u vlastitom aranžmanu. A organizirane ture su malo penzionerskije, ne obilaze baš tako brzo. 
Letica postavlja recepcionarki pitanje: "Kako se osjećaš kad vidiš Ararat?" Ne znam kakav odgovor očekuje, želi li dobiti neku patetiku ili što, no Marijana (kako se recepcionarka zove), djevojka u ranim dvadesetima, odgovara jednostavno "Kad ga vidim, osjećam se dobro. Osjećam se doma." 

Pokraj recepcije stoji karta Armenije, all inclusive: 



(naravno, ciljao sam na Nagorno Karabah) 

Iz karte se možda baš i ne vidi, no Armenija je u biti okupirala i čitav međuprostor između armenske granice i pravog Nagorno Karabaha (to je čitavo ovo bijelo područje koje sjeverno, zapadno i južno okružuje Karabah). Taj je prostor danas posve pust, izuzev nomadskih plemena jezidskih Kurda. Ni sam Nagorno Karabah nije osobito naseljen - čitava država ima 150 000 ljudi. 
Inače, armenski naziv te regije je Arcah. Ime Nagorno Karabah trojezična je himera: znači "planinski crni vrt" s riječima iz ruskog, azerskog i perzijskog. 

Moramo pričekati da nam se oslobode sobe, što je tek oko 12. Ostavili smo stvari u spremištu. Katalonac se negdje izgubio. Odlazimo u dućan iza ugla u kojem je mjenjačnica. Ja sam srećom nosio nešto sitno eura, da baš ne budem potpuno ovisan o bankomatima, no sada mijenjam skoro do zadnjega. Barem imam drame. Inače, riječ „dram“ srodna je s nazivom „drahma“.
U susjedstvu nam se nalazi počasni konzulat Slovenije: 



Vraćamo se još na internet u hostel, a potom krećemo u šetnju, da iskoristimo jutro, dok nam se ne oslobodi soba. 

Prelazimo Mesrop Maštoc poghotu, glavnu prometnu arteriju: 





U produžetku se na brdu vidi kip Majke Armenije (Majr Hajastan):



Majka Armenija, postavljena 1967., u ruci drži mač i gleda prema Araratu i Turskoj. Slučajnost? Ne bih rekao. 
Prije nje, na pijedestalu se nalazio, naravno, Staljinov kip, podignut 1950. Arhitekt Rafajel Israeljan rekao je da je pijedestal oblikovao u obliku armenske trobrodne crkve, budući da je bio svjestan da je slava diktatora prolazna i da će čitava struktura vjerojatno s vremenom dobiti drugu funkciju. 

Sudeći po ovom plakatu, u Erevanu igra Don Kihot: 



(dok mi je gruzijsko pismo jednostavno drugačije i takvim ga doživljavam, armensko mi pismo liči na izvitoperenu latinicu, pa onda u slovima tražim vrijednosti koje ona zapravo nemaju) 

Stražnji ulaz u Operu: 



Francuski trg (Fransiajs hraparak) i Majka Armenija: 



Spomenik Martirosu Sarjanu u pokrajnjem parku:



Martiros Sarjan bio je ruski Armenac, slikar pejzažist, koji je između ostaloga dizajnirao i sovjetski armenski grb. Zanimljivo, u SSSR-u su doista angažirali poznate umjetnike da osmisle državne simbole republika (izuzev zastava, koje su bile jezivo ujednačene). Tako je himnu sovjetske Armenije napisao čuveni skladatelj Aram Hačaturjan. 

Pogled niz Maršal Baghramian poghotu: 



Zgrada Opere na Francuskom trgu:



Nikolina slika nekog erevanskog lutalice - znajući ono što će uslijediti, ova slika nije bezveze ovdje: 



I potom dolazimo do Kaskade:


 
Kaskada je dugačko stepenište koje vodi do spomenika 50-godišnjici sovjetske Armenije. Zamišljeno je još sedamdesetih godina kao neka vrsta uzlaznog korza, kojom bi se na vrhu došlo do panorame koja puca na čitav grad. Međutim, projekt je imao velikih problema s dovršetkom, sve dok ga 2001. nije počeo financirati američki poslovni čovjek i filantrop armenskog porijekla Gerald L. Cafesjian. Cafesjian je Kaskadu zamislio kao park skulptura koji bi bio dio kompleksa zgrade u kojoj bi izložio svoju kolekciju umjetnina, darovanu Erevanu. 

Na početku Kaskade nalazi se spomenik čovjeku koji je osmislio Erevan kakvoga poznajemo, arhitektu Aleksandru Tamanjanu: 



I s leđa, gdje promatra jedno od svojih djela - zgradu Opere: 



Iza spomenika Tamanjanu, prostire se park u kojem su već postavljene neke skulpture: 



 

(nepoznato djelo) 



(Lynn Chadwick - Stepenice) 



(Barry Flanagan - Zec na zvonu) 



(Fernando Botero - Rimski ratnik) 



(pretpostavljam da se ovaj valjda zove "Zec na nakovnju"? Undecided ) 



(a ovo "Zečevi plešu akrobatski rokenrol") 



("Konj"?) 



(Fernando Botero - Mačka) 

Približavamo se Kaskadi: 



Vrtlari rade punom parom: 



Prva tura stepenica...puf, pant...vidik: 



Nije nešto. Hajdemo još gore:





Naravno, ništa u Armeniji ne ide bez hačkara: 



Hačkar (dosl. "kamen s križem") vrsta je kamenog spomenika, sličnog našem stećku, koji se obično podizao kao zavjet, ili u smislu obilježavanja nekog važnog događaja. Najstariji hačkar za koji se sa sigurnošću zna, potječe iz 879. Klesanje hačkara vrhunac dosiže u 14. st., da bi nakon mongolske invazije opalo, premda tradicija postoji i danas. Računa se da danas postoji oko 40 tisuća hačkara. Najveća zbirka nalazila se u Julfi u Nahičevanu, sve dok ih azerbejdžanska vlada nije dala uništiti. 

Približavamo se vrhu Kaskade: 



Krš na vrhu: 



Panorama grada: 







Zbog količine smoga, ne vidi se Ararat, koji je za bistrih dana inače na dohvat ruke.

S vrha Kaskade treba zaobilaznim putem doći do platoa na kojem je veliki obelisk posvećen 50-godišnjici sovjetske Armenije. Ispod njega je još uvijek veliko gradilište: 


  

 
Obelisk: 



Pogled prema Majci Armeniji: 



Pogled prema Cicernakaberdu, kamo ćemo kasnije toga dana: 



Tamo bi trebao biti Ararat, ali ćorak: 



Pokraj obeliska nalazi se neka čudna zgrada: 



No unutra je ovo, pa zaključujem da je to valjda neki spomenik neznanom junaku ili tako što: 



Ornament na podnožju obeliska: 



Vruće je, a i uspon je naporan. Sjedamo na ogradu pored prskalice za travu koja ugodno osvježava. U daljini novi atraktivni stambeni kompleks u izgradnji: 



Ovdje ćemo prijeći ulicu (tj. pretrčati) do ulaska u Park pobjede (Haghtanak park): 



Park pobjede očito je bio isprva posvećen pobjedi SSSR-a u Drugom svjetskom ratu, pa je pun spomenika poput ovoga:



Očito se radi o nekom spomeniku narodnom otporu ili takvo što. Međutim, kako ćemo kasnije vidjeti, ima i spomenka novijim ratovima. 

Uhvatila me žeđ, što je rezultiralo time da sam kod prodavača u parku zatekao još jedan napitak od estragona. Nažalost, ovaj je bio loš. 

Dolazimo do Majke Armenije. U njenom je postolju smješten Vojni muzej, a veći su izlošci smješteni uokolo. 
Ne treba zaboraviti da je jedan od konstruktora MiG-a bio Armenac: 



Artjom Mikojan bio je strojarski inženjer, koji je zajedno s Mihajlom Josifovičem Gurevičem od početka 40-ih godina 20. st. radio na konstrukciji sovjetskih lovačkih aviona, koji su po inicijalima konstruktora dobili ime MiG. 
Artjomov brat Anastas bio je iskusni sovjetski političar, jedan od rijetkih Staljinovih suradnika koji je uspio ne samo iznijeti glavu na ramenima, već se efikasno slizati i s Hruščovom. 

Majka Armenija iz žablje perspektive: 



Pored toga nalazi se i kamion s Kaćušom: 



Dok sam okidao ovu sliku, s druge strane kamiona prolomio se strahovit lavež pasa, otprilike kao kada se svi zajedno bacaju na plijen. U idućem trenutku vidio sam Nikolu da trči, a čopor pasa za njime. Tada se pojavio odnekud neki čovjek i otjerao pse. Međutim, Nikola je zabrinuto gledao u pozadinu svog lista na nozi. Naime, bježeći pred psima, osjetio je da ga je jedan od pasa dotakao. Je li ga ogrebao ili ugrizao, nije znao, tek, imao je ranicu na nozi, što je uzrokovalo zabrinutost. 

Što se dogodilo? Nikola se približio da slika Kaćušu: 



No, kada je podigao iPhone i uperio ga prema psima koji su bili pod kamionom, oni su to očito shvatili kao napadačku gestu i pojurili. 

Što sad? Naravno, nismo sigurni jesu li psi bijesni. To su lutalice, mogli bi biti. Nikola šalje poruku majci, koja je doktorica, i traži savjet kako postupiti. Svakako misli da bi se trebao cijepiti, no zanima ga koliko vremena ima fore. 

Dok čekamo da se to raspetlja, slikamo. Rekli su mi da je ovo raketa zemlja-zrak dugog dometa tipa S-75: 



Majka Armenija: 



Ispred toga je spomenik neznanom junaku i vječna vatra: 



("Ime tvoje je nepoznato, podvig tvoj je besmrtan", kaže natpis.) 

Pogled na grad:



Glavna transverzala je Mesrop Maštoc poghota. 

Pogled na Cicernakaberd i spomenik genocidu: 



Zgrada u prvom planu je, mislim, sveučilište: 



Još jednom cijeli plato: 



Nikola je dobio odgovor od majke da ima 10 dana fore. Ali ranu treba ipak dezinficirati. Stoga kreće pronaći neku apoteku u kojoj bi našao neki jod ili što takvoga. Mi idemo malo sporije, pa je on odjurio naprijed. 

Hačkar posvećen "Herojima Sovjetskog Saveza": 



Spomenik vojnicima poginulim u Afganistanu: 



("Afganistan živi u mojoj duši") 

Još jedan hačkar, ne znam komu posvećen: 



U daljini vidimo Nikolu kako pokušava piti vodu iz javne česme. On to uvijek radi, usprkos upozorenjima da voda ima crijevne nametnike, tvrdeći da "on ionako doma pije vodu iz bunara i ništa mu nije". Uvijek postoji prvi put, a ne bi baš bilo zgodno da mu se prvi puta zgodi u Armeniji. Nije ni ugriz psa očekivao, pa eto. 
Opet ga nismo uspjeli spriječiti da popije vodu. 

Dok se spuštamo niz Kaskadu već smo ga izgubili iz vida. Još je prerano za otići u hostel, pa Letica i ja sjedamo u jedan kafić na uglu naše ulice, koji nudi i palačinke, dok će se Mate i Hrvoje još prošetati, budući da ih obojicu muči probava i ne žele jesti ništa osim suhe hrane. Dogovorili smo se u 2 u hostelu. 

Ljudi sjede vani, kultura življenja malo podsjeća na Francusku. Nije ni čudo, ipak je najbrojnija armenska dijaspora tamo. Naravno, u pozadini se puštaju pjesme besmrtnog Charlesa Aznavoura. Pravim imenom Varenagh Aznavurjan, on je rođen u francuskoj armenskoj obitelji, ali nikada nije zaboravio svoje korijene. Čak je pristao obnašati i dužnost armenskog veleposlanika u Švicarskoj. Kada je 1988. težak potres pogodio Armeniju, upravo se Aznavour angažirao oko humanitarne pomoći, osnovavši zakladu Aznavour za Armeniju i snimivši band aid Pour toi, Arménie. Stoga mu je u Gjumriju, koji je bio najviše pogođen potresom, podignut i spomenik. 

Dok Letica i ja jedemo, dolazi Nikola. Veli da si je stavio neki jod, ali da će se uputiti još i cijepiti. Naravno, njemu je i opet problem zbog novca. Putno zdravstveno osiguranje nema nitko od nas, a ne zna koliko bi mu mogli naplatiti to cijepljenje. No opet, na putu smo još taman nekih 10 dana, možda koji dan više, ne bi se htio kockati. Dogovaramo se da ćemo se smjestiti u hostel, a onda ćemo vidjeti što ćemo. 

Soba se oslobodila, nas trojica odlazimo u hostel, ove dvojice nema. Tuširamo se. Shvaćam da sam ostavio ručnik s ostalim stvarima u Tbilisiju, a u posteljinu nije uključen i ručnik, nego ga moram posuditi (tj. otkupiti) na recepciji. 

Ova dvojica se konačno vraćaju, s debelim zakašnjenjem, a mi ih potom pitamo hoće li nas pratiti na cijepljenje. Nisu baš zagrijani. Dogovaramo se u 5 sati na mjestu odakle polaze busevi za Ečmiadzin, jer tamo idemo na izlet popodne. Potom Letica, Nikola i ja odlazimo tražiti bolnicu. Jedna je u blizini, odmah na Mesrop Maštoc poghoti. 

Putem dotamo, Letica slika arhitektonski detalj: 



(ovo mi izgleda kao neki muzej Undecided ) 

Ovaj put nećemo pretrčavati, nego ćemo se spustiti kroz pothodnik, koji je naravno zakrčen prodavaonicama: 



Dolazimo do te prve bolnice i uviđamo da je to - klinika za ženske bolesti. Ništa, onda idemo u European medical centre. Taj bi trebao biti dobar, piše u vodiču. 

Arhitektura: 



Šahumjanov trg: 



Dolazimo do European medical centrea. On izgleda ovako: 



Ne znam što se ovdje dogodilo, ali ne izgleda kao da radi. 
Što sad? Ništa, idemo u još jednu bolnicu koju sam vidio na planu grada, ta je navodno moderna i opremljena. Treba malo hodati dotamo, ali ne više od 10-15 minuta. 

Prolazimo kroz park, u kojem Letica slika spomenik zahvale Crvenoj armiji: 



("Borcima herojske radničko-seljačke Crvene armije - zahvalni armenski narod" - vjerojatno s velikom figom u džepu) 

U blizini je i rusko veleposlanstvo: 



Zgrada ruskog veleposlanstva izgleda mi većom od zgrade armenske vlade. Uostalom, tko tu vodi glavnu riječ? 

Tipična erevanska zgrada u boji bazalta: 



Prolazimo kroz mračan i neugodan pothodnik u kojem začudo nema trgovaca. 

Iredentistički grafiti - zasad samo za ujedinjenje s Karabahom: 



(ovdje prepoznajem da je druga riječ "Hajk", tj. Armenac, treća "Arcah", tj. Nagorno Karabah, a četvrta neki oblik od "Hajastan", tj. Armenija - dakle, moguće bi značenje bilo "Armenske zemlje - Nagorno Karabah i Armenija)



U nastavku prolazimo pokraj simpatične krojačnice za popravak odjeće: 



A onda izbijamo do razmaka među zgradama, odakle puca pogled na nogometni stadion Hrazdan: 



Hrazdan je nacionalni armenski stadion. Ime je dobio po rječici Hrazdan, koja protječe kroz kanjon ispod njega: 



Prva zgrada u koju smo ušli pripada armenskom Crvenom križu. Šalju nas dalje niz ulicu. Ali iza nema više ničega: 



A ravno se vidi crkva Surp Hovhanes Mkrtič (Sv. Ivan Krstitelj):



Letica pita nekog tipa gdje je bolnica. On nam pokazuje gdje je, pače, odvodi nas unutra. Usput nam kaže da je predsjednik armenske federacije za capoeiru. Pa mi upoznajemo čak i lokalne celebrityje. Objasnili smo mu što trebamo, pa nas on odvodi na adekvatan odjel. Usput priča s jednom sestrom, koja izgleda fantastično. Općenito, meni su Armenke ljepše od Gruzijki, iako su i Gruzijke vrlo lijepe, posve neusporedive s Ruskinjama. Armenke recimo liče na Iranke, ali su kršnije. I da, imaju velike nosove, Letica je bio u pravu. Laughing 

E sad treba osoblju objasniti u čemu je stvar. Odlučujemo ne riskirati s engleskim, sumnjam da ga znaju, pa ćemo objasniti na ruskome. Sada je vrijeme za testiranje konverzacijskih sposobnosti mog i Letičinog ruskog. 
Uglavnom, Nikolu su uredno smjestili na ležaj, oprali mu ranu jodom (opet) i potom rekli da nemaju cjepivo protiv bjesnoće. Rekli su da je najsigurniji način da se ustvrdi je li pas bio bijesan taj da se promatra hoće li u idućih 40 dana uginuti. Ej, ljudi, ali ovo je erevanski lutalica, gdje ćete ga naći? Uostalom, 40 dana je dovoljno dugo vrijeme da bi i Nikola mogao uginuti. Kažu da pas 99% nije zaražen, no ipak, treba biti siguran. Ovaj capoeirist nam priča da je njega pred par godina pas lutalica ugrizao i držao za ruku, nije se cijepio i opet mu nije ništa bilo. 
Zaključak: ako vam je stvarno hitno za cjepivo, pitajte u drugim bolnicama, mi nemamo. Ali da, naplatit ćemo vam ovaj pregled. 20 000 drama (oko 42€). Nikoli su to zadnji drami, taman toliko ima. Bijesan je i zlovoljan. Nisu mu ništa napravili, a oteli su mu novce. Ipak, kažu da mu mogu izdati račun, pa da on pokuša po povratku u Hrvatsku naplatiti taj trošak. Samo neka navrati sutra iza 2 po to. Hajde, barem nešto. 

Ništa, moramo na dogovor s Matom i Hrvojem, razmislit ćemo još o opcijama, a možemo i navečer otići po to cjepivo. 

Ispred bolnice puca pogled na dolinu Hrazdana: 



Vraćamo se prema dogovorenom mjestu. Postolar: 



Mate i Hrvoje su na rečenom mjestu, ali bus još ne kreće. Ja tražim neki dućan i bankomat. Trebam dići još drama, želim provjeriti što je bilo ujutro s novcem, tj. je li stvarno stvar samo u backupu, te želim Nikoli posuditi tih 20 000 drama. 

S druge strane ceste je Plava džamija:



Iz bližega: 



Džamija je izgrađena u 18. stoljeću, a 1931. su ju sovjetske vlasti zatvorile i pretvorile u Muzej grada Erevana. Devedesetih godina obnovljena je zahvaljujući iranskom financiranju i danas je jedina funkcionalna džamija u Erevanu i cijeloj Armeniji.

Bus kojim idemo do Ečmiadzina je ova krntija:


 
Našao sam bankomat i dućan. Sve je u redu, lova je tu. Dajem Nikoli 20 000, a Letica nas opet ostavlja kod busa i odlazi nekamo. Bliži se 5 i vrijeme polaska. Međutim, Letice nema. Šaljem mu poruku, ali mislim si da bi mu jednom trebalo da zakasni, kako bi se prestao šetkarati uokolo do zadnjeg trenutka. 
Bus već kreće, kadli se on pojavljuje u zadnji čas i ulijeće unutra. 

Otišao je iza ugla, do velike natkrivene tržnice: 

 



 





 



Srećom je kupio sušene marelice, pa barem nećemo ostati na tome da smo bili u Armeniji, a nismo jeli marelice.

egerke @ 16:17 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 24, 2012
SRIJEDA 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Za doručak je opet onaj sladoled. Letica je svoj dio već pojeo, ja svoj razvlačim već drugi dan. Danas idemo na drugu stranu nego prethodnih dana. Naime, kada sam sastavljao itinerer, ideja je bila da odemo na istok, u regiju Kaheti. Po prvoj smo verziji trebali ići u Telavi i okolicu, no Telavi mi se naknadno učinio bezveznim, pa smo se odlučili za Sighnaghi, gradić za koji kažu da ima atmosferu kao negdje u Italiji, okružen je vinogradima, a i u blizini je još jedna znamenitost. Pala je odluka, idemo u Sighnaghi. No maršrutke za Sighnaghi polaze s metro stanice Samgori, u jugoistočnom dijelu grada. Stoga ovaj puta idemo u nepoznato. 
Izlazimo na Samgoriju i po izlasku se odmah zatičemo na tržnici. Guramo se kroz koloplet prolaza i izlazimo na glavnu ulicu. 

Zanimljiv dizajn lopti: 



Letica je bio nabrijan na kupovinu lubenice, tako da je čak jednu i kupio prethodni dan i zbuksao ju u ionako prepun hostelski frižider. Meni lubenice ne pašu, tako da nisam sudjelovao u tranširanju iste. 
Inače, još je u Batumiju izbila rasprava u stilu cikasa i palme o tome je li lubenica voće ili povrće. Naravno da je povrće, ali Mate tvrdi da je voće, jer "nije bitno srodstvo, već kako se jede". Nisam ga pitao, ali pretpostavljam da su njemu onda masline povrće, a za kesten doista ne znam. 

Uobičajeno stajalište maršrutki na periferiji nekog postsovjetskog grada: 



Na rečenom mjestu nema maršrutke za Sighnaghi. Prema informaciji koju imamo, trebala bi krenuti u 7,30. Neki prodavač koji tamo stoji kaže nam međutim da polazi tek u 9. Ništa, tih ćemo sat i pol iskoristiti da odemo do kolodvora i pokušamo sada obaviti kupovinu karte za vlak. Vraćamo se do metroa, promašujemo ulaz u kaosu tržnice, pa ulazimo na drugoj strani. 

Napokon dolazimo do kolodvora: 





Blagajna radi od 8, a to je za 15-ak minuta. Letica kaže da će iskoristiti to vrijeme da ode do jedne zgrade koju je prethodni dan vidio na internetu, zgrade Ministarstva za ceste, koja mu se učinila arhitektonski zanimljivom. Mate će mu se pridružiti. Daju nam novce da kupimo i njima karte i odlaze. Budući da nas je petorica, Letica je rekao da on ide u plackart (spavaći vagon u kojem su svi kreveti u jednom prostoru, bez kupea), a preostala četvorica ćemo uzeti kupe. Dogovorili smo se za okupljanje malo prije 9 na Samgoriju. Mi čekamo dok se blagajna otvori, tada stajemo u red. Ispred nas je još nekoliko ljudi, no službenica na šalteru je toliko jezivo spora da nam vrijeme ubrzano ističe, a mi uviđamo da nećemo doći na red. Naposljetku, došlo je i pola 9, a ispred nas je još dvoje ljudi. Pokušali smo i sa susjednom blagajnom, no jedino je ova međunarodna. Ništa, krećemo natrag, morat ćemo ići kupiti karte po povratku iz Sighnaghija. 

Letica i Mate uputili su se pak prema rečenoj zgradi. Prvo metro stanica Vagzlis moedani: 



Nakon komplikacija, budući da su im krivo objasnili kamo trebaju ići, dolaze do rečene zgrade. Zgrada je arhitektonski zanimljiva, jer izgleda kao nekoliko kutija koje su složene unakrsno jedna na drugu: 
 

 






Smještena je odmah uz Mtkvari, na desnoj obali, sjeverno od starog dijela grada:


 

 
Vraćaju se opet preko Vagzlis moedanija: 


 
Mi smo naravno stigli ranije na stajalište maršrutki, njih još nema. Stižu u zadnji čas. Ima još mjesta, skrasili smo se i kreće vožnja na istok. 

Obojica smo u karakterističnim pozama: 



Cesta je isprva dobra, dok ne izađemo iz Tbilisija. Poslije postaje prava kostotresna. I krajolik je drugačiji, ovdje je već gotovo pa polupustinjski:


 
Regija Kaheti obuhvaća krajnji istok Gruzije, a okružena je Rusijom i Azerbejdžanom. Ujedno je i jedna od turistički najposjećenijih regija Gruzije, a razlog je prvenstveno vino. Naime, Gruzijci su ponosni na to da je upravo njihova zemlja pradomovina vina, jer je upravo na području Gruzije 6000 godina pr. Kr. po prvi puta udomaćena Vitis vinifera, tj. vinova loza. Gruzijska riječ "ghvino" vjerojatno je i temelj indoeuropske i semitske riječi za to piće. 

Nakon što sam odspavao (koliko je to bilo moguće u poskakujućoj maršrutki), probudio sam se ugledavši prekrasan gradić na izdanku brda, s pogledom na dolinu rijeke Alazani, koja se proteže prema Azerbejdžanu. Nikola, koji se isto probudio, rekao je da je u prvi mah pomislio da je u Španjolskoj, dok mu nije sinulo da je na posve drugom kraju Europe. 
Sighnaghi ima svega 2000 stanovnika, ali je središte gruzijskog turizma. Nedavno je grad posve obnovljen, i to se doista vidi. Nema tu nikakve neurednosti, kakvu smo zaticali drugdje, izgleda kao da je upravo izvađen iz kutijice. Istra, Toskana, taj đir. 
Iako je područje nastanjeno od paleolitika, grad je osnovan tek 1762., od kralja Ereklea II., kao obrana od upada pljačkaških plemena iz Dagestana. Ime grada znači "sklonište" i turskoga je porijekla. Nakon ruske aneksije Gruzije proglašen je gradom, a u sovjetsko je doba bio glavni centar poljoprivrede. Nakon nezavisnosti grad je dosta dugo tavorio, sve dok mu nova vlast nije vratila perspektive, razvijajući vinoturizam. Danas se u gradu svakoga listopada održava vinski festival. 

Mi smo se iskrcali na trgiću na ulazu u grad:



A potom krenuli u obilazak nevelikog gradića: 

 





Dolazimo do crkve Kraljice Tamare: 







Nastavljamo: 



Letica tu skreće desno, mi lijevo. On slika pogled na jugoistok: 





A i mi također: 



Ulične scene Sighnaghija: 
 








Glavni trg nazvan je po Davidu Graditelju i karakteriziraju ga ovi visoki čempresi:


 

 

 
Gradska vijećnica: 



Detalj murala, posvećenog vjerojatno palim borcima: 





Na kraju trga pruža se pogled prema crkvi Cminda Giorgi: 



Dolina i obližnji grad Cnori: 



Zanimljivo, utvrde grada su uglavnom sačuvane, premda se pružaju tako da obuhvaćaju nenastanjeni dio brežuljka sjeverno od grada: 



Uputili smo se u tom smjeru, ali tamo doista nema ničega, a ne da nam se zaobilaziti čitavo brdo. Vraćamo se stoga natrag. 

Cminda Giorgi (Sv. Juraj):



Dolina: 



Letica je pak skrenuo nizbrdo:
 

  

 

 

 

 

 




Zidine koje obilaze brežuljak:


 
Onuda gore smo se mi maločas šetali: 

 

Pogled na Cminda Giorgi: 



Mi se vraćamo odozgo i također se upućujemo prema Cminda Giorgiju. Ususret nam dolazi Letica. Naravno, odmah počinje s "Jeste vidjeli ono...", na opće oduševljenje nas koji smo znali da će opet izvući nešto takvo. Potom se i mi otpućujemo ulicom iz koje je Letica upravo došao. 

A i Letica će okinuti još jednu sliku Cminda Giorgija: 



Opet zgodna registracija: 



Centar grada je iznad nas: 



Tipična ulica: 



Pokušavamo ući u Cminda Giorgi, ali je zaključan. Pa barem ćemo ga poslikati izvana: 







Vraćamo se na središnji trg. Još malo murala: 



Letica nas opet ostavlja i odlazi na sjevernu stranu: 





Očito se popeo na neku od kula: 









Filmić

Crkvica Stepancminda (Sv. Stjepana): 



Smještena odmah pored rečene kule: 



Vraća se na trg: 



(spomenik pripada Solomonu Dodašviliju, gruzijskom prosvjetitelju iz 19. st.) 

Još samo jedan završni pogled: 



Dolje je i neki restorančić, za slučaj ručka koji kasnije planiramo:



Ali, prije toga ćemo uloviti taksi da odemo do obližnjega manastira Bodbe. To će biti zanimljivo, jer nas ima pet, što znači da ćemo se četvorica tiskati otraga. U praksi, najlakši od nas, Nikola, sjedi preko svih nas. 
Srećom, vožnja traje oko 5 minuta i potom dolazimo do kompleksa manastira. Vozač će nas pričekati dok to ne obiđemo.

Manastir Bodbe osnovan je u 4. st., na mjestu gdje je svoje posljednje godine života provela Sv. Nino. Tijekom srednjeg vijeka, manastir je dobio na važnosti, pa su se tako u njemu krunili i kahetski knezovi. Bio je središte teološkog života, s jednom od najvećih vjerskih knjižnica u Gruziji. 1924. sovjetske su ga vlasti zatvorile i pretvorile u bolnicu, ali mu je 1991. vraćena izvorna namjena. 

Glavna crkva, izgrađena između 9. i 11. st.: 


 
Zvonik, dograđen u 19. st.: 



Kompleks je ukusno uređen: 



U crkvu je uključena starija i manja crkva, izgrađena nad grobom Sv. Nino. 
Mi se upućujemo strmim puteljkom nizbrdo, koji vodi do svetog izvora: 



Puteljak nakon početnih stepenica postaje obična strma šumska staza, koja se spušta još nekih 800-tinjak metara, dok ne izađe iz šume pokraj kapelice Sv. Zebuluna i Suzane (koji su inače bili roditelji Sv. Nino): 



Izvor je iza kapelice:



Izvor je nazvan svetim, jer se navodno pojavio nakon molitava Sv. Nino, i ima ljekovita svojstva. Ja ću si natočiti svete vode u bocu, možda mi pomogne. 

Pogled kroz prozorčić kapelice: 



Nasuprot kapelici je isto neka zgrada, meni nepoznate funkcije: 



Opet uspon kroz sjenovitu šumu. Malo me ta dionica podsjeća na uspon na Japetić preko Velikih vrata. Konačno stepenice:



Vrt manastira: 







Otamo smo došli:



Još malo crkve: 





Letica je naravno uspio slikati iznutra, iako je mene jedna kaluđerica spriječila: 



Vozač nas čeka i krećemo nazad. Prije Sighnaghija ga zamolimo da nam stane, da možemo poslikati panoramu grada: 





Vraćamo se u Sighnaghi. Maršrutke nam idu taman tako da možemo ili odmah otići u Tbilisi, ili pak moramo čekati zadnju, koja ide u 4. Budući da smo ovamo došli i radi toga da kušamo pravo gruzijsko vino, ići ćemo na onu u 4. Valjda će biti mjesta. 

Sighnaški balkoni: 



Odlazimo u onaj restorančić koji je Letica vidio, Radi se zapravo o pansionu koji nudi i hranu. Kuća je dosta neuređena, no ne sumnjamo da će hrana biti dobra. Naposljetku, u Gruziji smo! 
Čim smo sjeli, dolazi nam žena i pita želimo li ručati. Menija nema, već ona jednostavno počinje donositi sve što ima. A toga ima poprilično. Tu je goveđa juha (nažalost, opet s lišćem korijandra, i dosta žilavim mesom), potom neka vrsta ćevapa, ogromna zdjela salate, mnoštvo kruha (i to onog gruzijskog, lepinjastog), čitav pladanj sira, vino - odmah 2 litre bijeloga, dvije litre vode uz to... 

Dok čekamo da nas posluže, Letica već studira Armeniju: 



A ovaj čitavo vrijeme puta ima jednak izraz lica:



Ručak u fazi jedenja: 



(sad vidim da su tu još bili i pečeni krumpiri i neka vrsta ajvara) 

Na kraju su nam donijeli i lubenicu. Pitamo žensku imaju li možda čaču, poznatu gruzijsku voćnu votku. Ima. Donosi nam bocu, jaka je, ali fino paše. 

Za susjednim je stolom još jedan sredovječni par, također pričaju s gospođom na ruskom. U jednom času mi nešto pričamo i ja spomenem kako mi prezime Marčulionis također zvuči kao neki Gruzijac koji se politavio, kadli tip za susjednim stolom poviče na ruskom "A otkud ty znaeš Marčulionisa?" Ispada da je tip Litavac. Laughing Malo razmjenjujemo dojmove. Mate je netom prije ovog puta bio na turi oko Baltika, bio je na nekoj konferenciji u Vilniusu. Malo priča s tipom i na litavskome. Frajer se čudi otkuda je u Gruziji naletio na Hrvate od kojih jedan zna i litavski. Ha, čujte... 

Ostaci ostataka, prepušteni osama: 



Po Nikolinom se izrazu lica vidi da je vino bilo jako: 



A ovaj sveudilj ni da trepne: 



Tražimo račun. Razmišljamo koliko bi te bakanalije mogle izaći. U Hrvatskoj bismo valjda sve to platili nekih 700-tinjak kn. Dolazi račun: 70 larija. 210 kn. Za nas petoricu! To je 42 kn po osobi. Više košta pizza negdje na hrvatskoj obali. 
Bože, kako volim Gruziju... 

Na putu k maršrutki (po tome kako gestikuliram na slici vidite da sam očito nacvrcan): 



Hm, da, definitivno sam pod gasom: 



Letica još ide poslikati jednu rundu, dok se maršrutka ne pojavi. Trg Ereklea II.: 





Pogled u pravcu Bodbea: 



Ulice Sighnaghija:


 

 

 

 
Kad je došla maršrutka, nahranjeni i napojeni utonuli smo u san. Čak mi u jednom času i nije bilo osobito dobro od tog drmusanja, ali nasreću je sve dobro završilo. 

I ovdje se vidi neravna površina ceste: 



Neposredno prije Samgorija, prolazimo pokraj zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Gruzije: 



Stižemo na Samgori, spuštamo se u metro: 



Opet idemo na kolodvor. Sada moramo kupiti karte. Nadamo se samo da ćemo imati vremena skoknuti do Dodo. 
Stižemo na kolodvor, stajemo u red. Čini se da sada ide brže, iako i dalje mili. 
Kolodvor je nedavno obnovljen i glavna se dvorana prostire ponad perona, tako da odozgo puca pogled na vlakove: 



Dok Nikola i Hrvoje čekaju, ja odlazim na WC, pa u dućan, a Letica mora opet nabaviti novce. Jutros je Nikola rekao da je WC na kolodvoru katastrofalan, no ja nalazim jedan čisto pristojan u prizemlju. On je pričao da su ga slali nekamo izvan zgrade, preko perona, u neku mračnu izbu. Tko zna što je on točno izveo. 

Pred kolodvorom je također jedan od glavnih punktova za međugradske maršrutke: 



Vraćam se na blagajnu. Nikola je odlučio malo pridrijemati: 



Već mu se sad spava. Kako će tek biti sutra... 

Kako se približavamo blagajni, vidimo da to toliko traje jer ona karte ispisuje ručno. Usto, karte se pišu u nekoliko primjeraka, a vjerojatno nema indigo-papir. Da stvar bude bizarnija, na kraju kartu reže škarama u obliku nekakvog bizarnog kolaža, te onda taj odrezak predaje putniku. 

Naposljetku dobivamo kartu i vraćamo se u hostel po stvari. Ja moram konačno dovršiti i onaj sladoled. Pitamo Dodo je li izvedivo da stvari ostavimo u hostelu, na nekom posebnom mjestu, budući da se ionako iz Armenije vraćamo preko Tbilisija (armensko-turska granica je zatvorena), pa ćemo onda uzeti samo manje ruksake za taj trodnevni izlet. Osim Nikole, koji NEMA manji ruksak. I Hrvoje je odlučio uzeti svoju punu ratnu spremu. Letica i ja uzimamo male ruksake, a Mate plastičnu vrećicu. Laughing Dodo nam pokazuje jednu prostoriju u stražnjem dijelu dvorišta, tamo je spremište. Unutra ima još stvari, očito nismo jedini koji imaju taj aranžman. 
Večer prije razgovarali smo s Dodo o Gruziji, pa nam je pokušavala savjetovati što bismo još trebali obići. Jednostavno, ne stignemo. Da, treba otići u Davit Garedžu, u Omalo, u Svaneti...ali sve sam uvjereniji da ću se vratiti u ovu zemlju. I ne samo ja. 

Napokon smo se spremili za put u Armeniju i krećemo put kolodvora. Točnije, nas četvorica. Letica se još ide tuširati. Valjda će stići na vlak...

Pristižemo na kolodvor. Tražimo pravi peron. Pothodnik i stubišta nisu još obnovljeni, pa je taj dio kolodvora pomalo oronuo. Napokon nalazimo naš vlak. Na početku su plackarti, a naš je vagon na kraju kompozicije. 

Pogled po peronu, naš vlak je ovaj desni: 


 
Ulazimo u vagon, brzo pronalazimo naš kupe. Ista razina komfora kao i onaj kojim smo se vozili iz Moldavije. Samo što je u ovom kupeu posteljina već na svom mjestu i kričavonarančaste je boje. Odlažem kartu na stolić i fotografiram je. Budući da je provodnik odmah došao po nju, nemam bolju sliku ove bizarne izrezotine: 



Pogled na peron i zgradu: 



Iako vagon pripada Armenskim željeznicama, svugdje se nalazi ruski natpis "Južnokavkaskaja železnaja doroga". Naime, to je naziv kompanije koja je vlasnik Armenskih željeznica - 2008. su Ruske željeznice dobile 30-godišnju koncesiju za upravljanje željeznicama u Armeniji. 

Opet imamo problema s organizacijom u kupeu, nikako da se dovedemo u red. Ja uzimam gornji krevet, Nikola isto tako. Potom krećemo. Šaljem poruku Letici da vidim je li stigao. Ne odgovara. Valjda jest. 

Tbilisi tone u noć, nad gradom dominira osvijetljena katedrala Sv. Trojstva:



Mate komentira kako je prije mjesec dana bio u pribaltičkim republikama i da mu izgleda nevjerojatno da je i ono i ovo bila ista država. A to je tek europski dio bivšega SSSR-a. 

Ne vozimo se dugo, možda nekih sat vremena, dok se na vratima kupea ne pojavi gruzijski carinik. Ta je kontrola relativno jednostavna. No onda se pojavljuje provodnik s formularima za armensku vizu. U međuvremenu mi je Letica poslao poruku s pitanjem koja je adresa našeg smještaja u Erevanu. Sad bar znam da je u vlaku i da ispunjava formular za vizu, jer se ta informacija traži. Mi nemamo nikakav rezerviran smještaj - naime, dok sam prethodne večeri pokušavao rezervirati sobu, internet u hostelu je krepao. Znam samo da u hostelu koji nam je bio prvi izbor (od ukupno dva koja postoje) nije bilo mjesta za drugu noć. Ali to je jedini čiju adresu imam u vodiču. Uostalom, to je ionako samo pro forma. 
Formular za vizu pisan je armenskim i engleskim. Srećom, jer armensko pismo nismo stigli savladati, tako da ćemo tamo uglavnom zujati pred natpisima. 

Ubrzo ulazimo u armenski granični kolodvor Ajrum. Izlazimo van. Po prvi puta čujemo armenski, pregledači kola se međusobno razgovaraju. Što se nas tiče, ne čuje se nikakva razlika u odnosu na gruzijski, jednako je nerazumljiv. 
Odlazimo u ured granične policije u zgradi kolodvora. Iz kontra smjera dolazi Letica s neko dvoje Poljaka koje je upoznao u svom vagonu. Pita nas jesmo li primijetili kako Armenci izgledaju bitno drugačije od Gruzijaca. Ukazuje na to da imaju orlovske nosove. Mate mu se smije, da priča gluposti, da sigurno ne bi ni znao da su Armenci kad ne bi znao kontekst u kojemu se sve odvija. Letica ustraje. 
Predajemo formulare za vizu, putovnicu i 3000 drama (odnosno, njihovu protuvrijednost, 6€), koliko košta izdavanje vize. Meni lijepe vizu u pasoš i ja izlazim u predvorje, čekam ostale. Potom me ponovno zovu nazad unutra. Nije mi jasno zašto. Nitko mi ne zna objasniti. Traže da im vratim putovnicu. Dajem putovnicu cariniku i pokušavam od njegovog kolege doznati zašto, ali mi ovaj to ne zna objasniti. Onda mi Letica govori da se ne derem na carinika. Ne derem se, samo govorim malo glasnije, jer mi nije jasno za kog me vraga sada tu zadržavaju ako sam dobio vizu i mislim da imam pravo zahtijevati objašnjenje. Opet mi daju da ispunjavam formular za vizu. Ispunjavam ga drugi puta, ali prije nego sam završio, carinik mi uzima formular i stavlja putovnicu u snop svih drugih putovnica iz vlaka. 
Napokon svi izlazimo van i čekamo pred zgradom. Dolazi policajac s hrpom putovnica i ulazi u vlak, stacionira se u jednom kupeu. Vlak je već krenuo, onda on počinje s razdiobom putovnica. Prilično šareno međunarodno društvo, tu je neka Finkinja s ruskom putovnicom, Poljaci, mi, neki Španjolac (ustvari Katalonac)... 

Nakon čitavih peripetija vraćamo se u kupe. Sad konačno možemo odspavati. 

Nahvamdis, Sakartvelo - barev, Hajastan. Iliti, doviđenja, Gruzijo - zdravo, Armenijo. Država u koju smo ušli, Republika Armenija (arm. Hajastani Hanrapetutjun) danas je malena kontinentalna država na sjeveroistočnom rubu Anatolijske visoravni. Površina joj je 29,800 km2 (što znači da je malo veća od Albanije) i u njoj živi oko 3 300 000 ljudi. To je sve što je ostalo od nekoć moćne antičke države - a i to je spašeno teškom mukom. Zanimljivo, Armenija je u tom času bila jedna od 5 europskih država - zajedno s Bosnom i Hercegovinom, Vatikanom, Albanijom i Kosovom - koja nema McDonald's restoran. Zanimljiv kuriozitet. (Inače, u međuvremenu je i Island zatvorio svoje McDonald'se, a u BiH ih se nekoliko otvorilo.)
Porijeklo Armenaca prilično je nejasno. Oni danas govore jezikom koji pripada indoeuropskoj porodici, iako unutar nje predstavlja izolat, tj. samostalnu granu (isto kao i albanski i grčki). Prema nekim teorijama, armenski bi mogao biti nasljednik frigijskoga, koji se govorio u zapadnoj Anatoliji. Ono što znamo, jest da je na području negdašnje Armenije tijekom staroga vijeka postojalo nekoliko država čiji su pripadnici govorili neindoeuropskim jezicima. Ono što se danas naziva Armenijom bilo je tada pod vlašću kraljevine Urartu. Prva država koja se može nazvati Armenijom utemeljena je 600. g. pr. Kr., od strane dinastije Oronta. Država je svoju najveću moć dostigla u razdoblju od 95. do 66. pr. Kr., u doba vladavine kralja Tigrana I. Velikog. U to se vrijeme Armenija prostirala od Kaspijskog jezera do Sredozemnog mora, obuhvaćajući pritom čitavo južno Zakavkazje, sjeverozapadni Iran, sjeverni Irak, istočnu Tursku i gotovo čitavu Siriju i Libanon. No zbog svog važnog strateškog položaja, ubrzo je došla u sukob s Rimom, te su joj granice smanjene. 
Izvorno zoroastristička, Armenija je zarana došla u dodir s kršćanstvom - već 40. godine. Kralj Trdat III. godine 301. proglasio je kršćanstvo službenom državnom religijom, čime je Armenija postala prva država u svijetu u kojoj je kršćanstvo postalo državna religija. Armenci se i dan-danas jako ponose tom činjenicom. Trdatova je odluka navodno bila potaknuta time što ga je Surp Grigor Lusavorič (Sv. Grgur Prosvjetitelj) izliječio od ludila, no analitičari kažu da je Trdat prepoznao kršćanstvo kao novu utjecajnu silu, te ju odlučio suprotstaviti zoroastrizmu. 
Nakon što je 428. palo kraljevstvo, Armenija je ušla u sastav Perzije. Buna Armenaca 451. omogućila im je vjersku slobodu u Perzijskom Carstvu. Od VII. do IX. st. Armenija je u vlasti Arapa, potom opet zadobiva nezavisnost. 1045. pada pod vlast Bizanta, zatim 1071. Seldžuka, nakon poraza Bizantinaca u Bitci kod Manzikerta, na sjeverozapadnoj obali jezera Van. Međutim, jedan je dio armenske državnosti preživio, u vidu izbjeglica koje su osnovale Armensku kraljevinu Ciliciju u istoimenoj maloazijskoj pokrajini (to je onaj dio današnje Turske gdje završava mediteranska obala na istoku, i potom skreće ravno na jug). Tako je armenska kultura dobila još jedno središte, u koje je ubrzo premješteno i sjedište Armenske apostolske crkve. 
Nakon pada Seldžuka, kavkasku Armeniju zauzimaju Mongoli, a potom dolazi do podjele između Otomanskog Carstva i Perzije. Rusi stižu početkom 19. stoljeća i do 1828. posve uključuju istočnu Armeniju u svoj sastav. 
Zapadni dio Armenije, koji je bio u sastavu Otomanskog Carstva, uživao je relativno veliku slobodu. Armenci su u Turskom Carstvu imali velik utjecaj u umjetnosti i kulturi (arhitekt koji je izgradio istanbulsku sultansku palaču Dolmabahçe bio je Armenac). No kada su se potkraj 19. st. Armenci počeli boriti za veće vjerske slobode, sultan Abdulhamid II. odgovorio je s nekoliko masakara u kojima je pobijeno između 80 i 300 000 ljudi. 
Nažalost, to je bio tek početak. Tijekom Prvog svjetskog rata mladoturska je vlast gledala na Armence s izrazitom podozrivošću, smatrajući ih agentima ruskog utjecaja na istoku Anatolije. Rješenje je bilo monstruozno - tijekom triju godina, od 1915. do 1917., nestala je čitava otomanska populacija Armenaca, dijelom pobijena na licu mjesta, dijelom prognana, a dijelom poslana na iscrpljujuće marševe u Sirijsku pustinju. Brojka pobijenih u tom pogromu kreće se između 800 000 i milijun ljudi. Genocid Armenaca vjerojatno je drugi najmasovniji pogrom nekog naroda u povijesti, poslije Holokausta. Ono što je najstrašnije u čitavoj priči jest to da Turska do dana današnjega negira da je ikakvog genocida bilo, a ako su doista neki ljudi poginuli "ha, čujte, bilo je takvo vrijeme, moglo se dogoditi da neki ljudi pritom i nastradaju". Turska ide toliko daleko da prekida diplomatske odnose s državama koje priznaju Armenski genocid. 
Na području pod ruskom vlašću proglašena je Demokratska Republika Armenija, nakon što je propala ideja kratkotrajne Transkavkaske Federacije. Prema mirovnom prijedlogu američkog predsjednika Wilsona, toj se Armeniji trebalo priključiti i Armencima nastanjene krajeve iz Turskog Carstva (to je tzv. Wilsonova Armenija). Turska je vojska međutim imala druge planove, pogotovo kada je Kemal-paša krenuo sa svojim ratom za nezavisnost. Turci su potisnuli Armence iz čitave regije oko jezera Van i gradova Erzuruma i Karsa, došavši sve do grada Aleksandropola (današnji Gjumri). Netom što je rat završio mirom u Aleksandropolu, sa sjevera je nahrupila Crvena armija i Demokratsku Republiku Armeniju integrirala u Sovjetski Savez. SSSR je sklopio novi sporazum s Turskom, mirovni ugovor u Karsu, kojim je Turska SSSR-u vratila Adžariju, a zadržala zapadnu Armeniju. 
Armenija je relativno prosperirala tijekom života u SSSR-u, iako je u vrijeme Staljina bila prisutna opresija religije. 1965., nakon masovnih prosvjeda, u Erevanu je podignut spomenik Armenskom genocidu, povodom 50. godišnjice. Stvari su se pogoršale krajem osamdesetih. Naime, Armenci su se sve više bunili zbog zagađivanja uzrokovanih sovjetskom industrijom, a došlo je i do međuetničkog sukoba između Armenaca i Azera u azerbejdžanskoj autonomnoj oblasti Nagorno Karabah, većinski nastanjenoj Armencima. Da stvar bude gora, Armeniju je krajem 1988. pogodio i razorni potres. 
Sve je to dovelo do nezadovoljstva Armenaca, koji su održali velike demonstracije u svibnju 1990., slaveći obljetnicu proglašenja Demokratske Republike Armenije. Sovjetska milicija otvorila je vatru na demonstrante, ubivši pritom petoricu. Ranije te godine, u siječnju, došlo je do pogroma Armenaca u Bakuu, što je rezultiralo odlaskom 200 000 azerbejdžanskih Armenaca iz te republike. Kada se u ožujku 1991. održao referendum o budućnosti SSSR-a, Armenija je, uz baltičke republike, Gruziju i Moldaviju taj referendum bojkotirala. 23. kolovoza 1991. Armenija je proglasila nezavisnost od SSSR-a, međutim ubrzo se upetljala u krvavi rat oko Nagorno Karabaha, što je rezultiralo ekonomskom blokadom od strane Turske (zanimljivo, Turska je bila jedna od prvih država koje su priznale Armeniju). Zbog te blokade, tursko-armenska granica zatvorena je sve do danas. Bilo je govora o njenom otvaranju, no to je dvosjekli mač - kolikogod Armenija željela to otvaranje, time bi pokazala da priznaje tu granicu, a to bi u nacionalistički naelektriziranoj političkoj atmosferi Armenije bilo političko samoubojstvo, otprilike jednako kako bi prošao neki srpski političar da javno prizna da je Kosovo izgubljeno. 
Rat oko Karabaha završen je primirjem 1994., a Nagorno Karabah otada funkcionira kao de facto nezavisna država, koju nitko ne priznaje, pa čak ni Armenija. 
Danas je Armenija u bizarnom geopolitičkom položaju. Ima vrlo loše, zapravo nikakve, odnose s Azerbejdžanom, tek mrvicu bolje s Turskom, s Gruzijom je u relativno dobrim odnosima, iako se ni oni baš ne ljube previše (prvenstveno zbog položaja armenske manjine u gruzijskoj regiji Samche-Džavaheti), s Iranom su u dobrim odnosima, iako je Iran relativno nezainteresiran - a istovremeno ima vrlo solidne odnose s Rusijom i SAD-om. Armenska dijaspora utjecajna je po čitavom svijetu - ponajviše u Francuskoj i SAD-u. 

Za razliku od Gruzije, Armenija je u potpunosti smještena na visoravni (najniža točka nalazi se na 390 metara), najviši vrh je Aragac s 4090 metara visine. Krajolikom države dominira veliko jezero Sevan. Država ima oblik blagog kvadrata, s jednim ispruženim krakom koji razdvaja Azerbejdžan od njegove eksklave Nahičevana i završava kratkom, 40-ak kilometara dugom granicom s Iranom. 

Detaljnije o Armeniji govorit ću idućih dana, kako budemo razrađivali naš put dalje. Zasada toliko.

egerke @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 22, 2012
Dok se spremamo za večeru, nastaje rasprava. Naime, mi bismo zapravo po itinereru trebali spavati 4 noći u Tbilisiju. Platili smo za tri, dakle trebamo platiti za još jednu noć. Međutim, tu opet kreće priča o tome ne bismo li ipak išli vlakom za Erevan. Taj se prijedlog cijelo vrijeme vrtio, no ja sam ga (oh, bogohulnosti) odbacio još kod slaganja itinerera, jer vožnja do Erevana vlakom traje 14 sati ne računajući kašnjenja (barem tako kaže Lonely planetov vodič), a maršrutkom 6 sati. U svakom slučaju, vremenski mnogo isplativije. Isto tako, vlak ide noću, što znači da praktički nema nikakve koristi od vožnje, jer nećemo ništa vidjeti. A vožnja moldavskim spavaćim kolima uvjerila me da ne očekujem nikakav posebni standard, pogotovo ako uzmemo kupe. Nasreću, ispalo je da vlak za Erevan vozi svaki drugi dan, a nama se datum baš poklopio tako da ne bismo mogli ići s njim. 
Nadao sam se da je tako taj slučaj riješen, ali ne lezi vraže. Letica je opet izvukao tu ideju, i na internetu našao da preko ljeta vlak vozi svakodnevno. Isto tako, navodno mu treba samo desetak sati. Nikola je to jedva dočekao. No nije stvar da Nikola toliko želi putovati vlakom. Zapravo, u slučaju relacije Chişinău-Bukurešt, on je navijao za autobus. Fora je isključivo u tome da je tada autobus bio jeftiniji, a sada je vlak jeftiniji. Dakle, Nikola se vodi isključivo škrtošću. Ja mu pokušavam nabrojati komparativne prednosti maršrutke: brže smo tamo, naspavat ćemo se u poštenom krevetu umjesto u sovjetskim spavaćim kolima, neće nas nitko usred noći buditi radi granice, vidjet ćemo Armeniju putem do tamo...sve je to uzalud, jer njemu je samo bitnije da uštedi. I to koliko? Niti 5 eura. Dapače, govori kako mu se ne da biti još cijeli jedan dan u Tbilisiju, kog će vraga raditi tu, sve je već vidio... 
Mate je naravno na njihovoj strani, jer je to opet protiv "tiranije itinerera", a on sadistički uživa u tome da ja pizdim. Gledam Hrvoja, on bi kao control freak mogao imati razumijevanja. Kaže da se načelno slaže sa mnom, ali da je, što se njega tiče, jedina prednost vlaka ta da ima zahod, a kako njega muči probava, bolji mu je kakav god zahod u vlaku, nego nikakav u maršrutki. Kažem Nikoli da točno znam što će se dogoditi - glavinjat će Erevanom kao zombi, zato jer se neće pošteno naspavati (nikad se pošteno ne naspava u takvim situacijama). I da onda, što se mene tiče, preksutra ujutro, po prispijeću u Erevan idemo u obilazak grada militarističkim tempom. Neshvatljivo mi je da je netko u stanju biti sâm sebi neprijatelj samo da ušpara neku siću. 

Krasno, sad prije večere još moramo otići i do kolodvora vidjeti ima li karata.

Do kolodvora idemo metroom, izlazimo na stanici Vakzlis moedani. Tbiliški kolodvor je nedavno preuređen, i sada izgleda svjetski: 


 
Penjemo se na drugi kat, kupiti karte, ali na blagajni nam kažu da karte moramo doći kupiti sutra, jer nam ih danas ne mogu prodati. Fenomenalno. 

Odlazimo na večeru, u onaj restoran s "Dealishes food". Zanima nas kakva je hrana. Ja nisam osobito gladan, tako da uzimam samo neki namaz. Nikola je uzeo neko jelo s pečenim patlidžanima, Hrvoje juhu od gljiva, koja mu ne prija zbog začina koji je stavljen unutra (lišće korijandra), Letica više se ne sjećam što, a Mate uzima hinkalije. Nikola ga upozorava da se vrh ne jede. Mate iz nekog razloga oponira: "Kakva je to glupost? Sad ću baš pojesti i vrh." Onda kaže da mu vrh baš i nije nešto. 
Ja sam uzeo i svoj čuveni sok od estragona, pa da vidite kako to izgleda: 



Nakon večere se razdvajamo. Mi ćemo potegnuti u hostel, a Letica ostaje još malo u gradu i fotografira Tbilisi by night. 
Prvo se otpućuje u Baratašvilijevu ulicu. Jedna kuća s karakterističnim tbiliškim balkonima: 



I u blizini još jedna zanimljiva vizura:



I on je slikao nažigača: 



Razigrani kolorit: 



I ove ste već vidjeli: 



Izbija na Baratašvilijev most. Predsjednička palača noću: 



Pogled prema Metehiju i Mostu mira: 



Skulpture na ogradi Baratašvilis hidija: 



Narikala, Kartlis Deda...: 



Vraća se natrag. Katedrala Sioni: 



Crkva Sv. Nikole na lijevoj obali Mtkvarija: 



Mšrali hidi (Suhi most): 



Kameni lav na početku Galaktionovog mosta, inače čest motiv u Gruziji (nalazi se na i grbu Gruzijske banke i na larijima):



I još jedno tbiliško dvorište na putu kući: 



Letica se vraća u hostel, svi smo izmoreni današnjim pentranjem, a sutra se dižemo još i ranije nego danas, pa stoga, hrrrr...

egerke @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 20, 2012
UTORAK 10. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Opet rano buđenje, pa doručak - onaj famozni sladoled za 18 larija. Treba vremena dok se mi koordiniramo. Nikola je već spreman i čeka vani. Ja sam isto gotov, Hrvoje je tu, Mate...samo se Lejticu čeka. Nikola veli da mu se više ne da tu stajati, da on kreće i da nas čeka na ulazu u metro stanicu. Odlazi. Odmah zatim dolazi i Letica i krećemo i mi. Vidimo Nikolu kako hoda 50 metara ispred nas. Još si mislim kog je vraga s tim postigao. Navraćamo još u dućan, po vodu. Potom se upućujemo prema stanici metroa. Dolazimo tamo, ali Nikole nema. Nema ga ni pred zgradom ni unutra (ulaz u metro je inače napravljen u prizemlju jedne zgrade). Zaključujemo da se vjerojatno spustio dolje, jer ga nigdje u nadzemnom dijelu stanice ne vidimo. Silazimo na peron. Nema ga ni tamo. Što sad? Očito mu se ni tu nije dalo čekati, pa se uputio prema Didubeu. Čekamo idući metro, krećemo i mi prema Didubeu. Izlazimo na Didubeu, nije ni tamo. Veli Letica "Pa možda nas čeka vani". Na stanici Didube, koja je na nadvožnjaku, izlaz vodi kroz jedan pothodnik, a potom ulazi u kaos, mješavinu tržnice i autobusnog kolodvora. Teško da će nas tamo čekati. Ipak, odlazimo onamo, i njega očekivano ne zatičemo tamo. Upućujemo se prema mjestu gdje stoje maršrutke za Kazbegi, a ja mu šaljem poruku. Poruka međutim ne dolazi. Nazivam ga, ali znam da se neće javiti, jer mu je to preskupo. Naravno da se ne javlja. Maršrutka za Kazbegi je već tu, mogli bismo uloviti zadnja slobodna mjesta da je on s nama. Ali ga nema, a maršrutka upravo odlazi. Ponovno ga zovem. U tom se času javi i veli da nas vidi. Za pola minute dolazi do nas. 
No, što se s njim dogodilo? Panj je otišao promijeniti novce u obližnju mjenjačnicu kod metro stanice Mardžanišvili, ali to naravno nikomu od nas nije rekao. Rekao je "Čekam vas na metro stanici", umjesto da je rekao "Idem usput promijeniti novce, ako me nema tamo, čekajte me." On je vjerojatno očekivao da ćemo mi stajati ondje bez obzira bilo njega tamo ili ne, jer, Bože moj, rekao je da će nas čekati na metro stanici. Da stvar bude bolja, postoji mjenjačnica odmah pored blagajne metroa, ali on se uputio u neku dalju, i naravno, nije pazio hoćemo li mu mi promaknuti dok to radi. 

Srećom, sljedeća maršrutka je ubrzo ovdje i počinje se puniti. Kupujemo karte kod vozača - zanimljivo, jučer, kad smo išli u Mchetu, dobili smo čak uredno isprintane karte na blagajni, koja se nalazi u jednom od kioska na parkiralištu. 

Krećemo, izlazimo iz Tbilisija i upućujemo se prema sjeveru. Most preko Mtkvarija između Tbilisija i Mchete: 



Promičemo pokraj Mchete autoputom koji smo dan ranije pretrčavali i ubrzo skrećemo s njega, kada on zaokrene na zapad prema Goriju. Mi idemo ravno na sjever, u srce Kavkaza. Cesta kojom se vozimo nosi naziv Gruzijska vojna cesta (Sakartvelos samhedro gza) i povezuje Tbilisi i Vladikavkaz, glavni grad ruske republike Sjeverne Osetije-Alanije. 
Radi se o ruti koja je bila poznata još u antici - spominje ju još Strabon, a vjeruje se da je ovuda prošao i Pompej u ratu protiv Parta. Stoljećima je to bio glavni trgovački put između Iberije i sjevernih obronaka Kavkaza, a njime su stizali i osvajači. Rusi su 1799. odlučili izgraditi cestu kako bi poboljšali komunikaciju s Gruzijom, koja je dvije godine kasnije anektirana. Cesta je dovršena 1817., i u to su je vrijeme zvali "ruskim Simplonom". Cesta se nastavila uređivati sve do 1863., i opisuju ju u to vrijeme kao dvo- i trotračnu cestu sa željeznim mostovima preko klanaca, što je u to vrijeme, u koje ni u samoj Rusiji nije bilo poštenih cesta, bio vrhunac cestogradnje. U doba SSSR-a imala je izuzetnu važnost, budući da je komunikacija Gruzije s Rusijom svedena na ukupno 4 pravca - obalni put od Sočija u Abhaziju, tzv. Osetsku vojnu cestu koja izlazi u Svanetiju, Transkavkasku magistralu kroz tunel Roki (danas pod kontrolom Južne Osetije) i Gruzijsku vojnu cestu. Nakon raspada SSSR-a gubi na važnosti, često biva i zatvorena. Danas je granični prijelaz na njenom kraju zatvoren za građane trećih država. 
Gruzijska se vojna cesta spominje i u kultnom Ljermontovljevom romanu Junak našeg doba. 
Vožnja Gruzijskom vojnom cestom vodi kroz neke od najdivljijih i najljepših predjela Gruzije i Kavkaza, i zapravo je i sâm put njome vrijedan kao izlet, nekmoli ono što nas čeka na njenom kraju. 
U početku se vozimo dolinom rijeke Aragvi, pored velikog umjetnog jezera Žinvali (čije slike ćete vidjeti na povratku, jer sam sjedio s krive strane). Vegetacija se lagano prorjeđuje: 







Aragvi i pogled prema brdima: 



Vododerine iz južnoosetskih brda: 





Aragvi nastaje kod mjesta Pasanauri, gdje se spajaju Tetri (Bijeli) i Pšavis (Crni) Aragvi. Mi nastavljamo kanjonom Bijelog Aragvija, sve dok iznad mjesta Zemo Mleti ne dođemo do malog proširenja na kojem gruzijske bakice prodaju hranu, kolače i vunene prerađevine (kape, sokne...). 
Selo se nalazi praktički na granici s Južnom Osetijom: 







U stijeni iznad odmorišta uklesan je ovaj portret Aleksandra Petroviča Jermolova, ruskoga generala odgovornog za izgradnju ceste: 



U blizini je i mali vodopad:



Dok oni piju čistu kavkasku vodu, ja ću kod jedne od bakica kupiti čurčhelu. Radi se o gruzijskom slatkišu koji se radi tako da se orahe, lješnjake, bademe ili grožđice pričvrsti na špagicu, a potom ih se umoči u gust karamel napravljen od grožđanog soka i kukuruznog brašna. Izgledaju kao tanke kobasice, i moram priznati da su ukusne. Letica je već kupio jednu na Didubeu.

Po povratku u maršrutku počinjemo se nizom serpentina penjati prema najvišoj točki na Gruzijskoj vojnoj cesti, a to je prijevoj Džvari, na 2379 metara. Krajolik postaje sve divljiji: 


  

  




Promičemo kroz Gudauri, malo planinsko mjesto koje je poznato kao skijaški centar. Snijeg se u ovim predjelima zadržava do svibnja. 

Neobični amfiteatar nasred polja. Murali mi govore da bi mogao imati neke veze s razdobljem komunizma: 



Tetri Aragvi ostao je u ambisu pod nama: 



Pašnjaci: 



Kao da smo na vrhu prijevoja: 



Negdje kod samog prijevoja nailazimo na jednog planinskog pastira sa svojim mnogobrojnim stadom ovaca: 



Gruzijska policija susreće ovce: 



A tu su i vjerni čuvari, koji vjerojatno pripadaju pasmini kavkaskog ovčara: 



Kavkaski se ovčar smatra najagresivnijom pasminom pripitomljenih pasa. Nadimak koji ima jedna njegova kratkodlaka varijanta, volkodav, dovoljno govori o hrabrosti i agresivnosti tih pasa, koji su navikli živjeti u ekstremnim uvjetima na otvorenim kavkaskim pašnjacima. Kavkaski je ovčar izuzetno opasan i za ljude, budući da samo svoga vlasnika i njegove članove obitelji smatra svojim "čoporom", dok prema svim strancima iskazuje izuzetnu nepovjerljivost. 

Opraštamo se od doline Tetri Aragvija i prelazimo glavnu vododjelnicu Kavkaza: 


 


Neki ovuda i planinare: 

 

Iako smo u klancu, cesta počinje lagani silazak u dolinu rijeke Tergi: 






 


Prolazimo i kroz par tunela, te preko jednostavnih zidanih mostića: 


 
I evo nas u dolini: 

 









I napokon stižemo u Kazbegi: 



Središnji se trg zove, za Gruziju ne sasvim neočekivano, Stalinis moedani. 
Kazbegi, ili Stepancminda (Sv. Stjepan), leži na visini od 1740 metara, u dolini rijeke Tergi. Sa svih je strana okružen strmim brdima i zapravo je jedini gradić u ovom dijelu Gruzije. Ima 1820 stanovnika. Izvorno ime dobio je po pustinjaku Stjepanu, koji je živio u ovim brdima. Kada su Rusi anektirali Gruziju, stanovništvo ovih krajeva podiglo je bunu. Njoj se suprotstavio lokalni plemić Gabriel Čopikašvili, koji je za svoje zasluge u gušenju bune dobio čin generala u ruskoj vojsci. Čopikašvili, kojem je predak bio stanoviti Kazi-beg, uzeo je prezime Kazbegi, te se po njemu često nazivalo i samo mjesto. Ime mjesta službeno je promijenjeno 1925. 2006. vraćeno je izvorno gruzijsko ime. 
Unuk Gabriela Čopikašvilija bio je Aleksandre Kazbegi, poznati gruzijski književnik iz 19. stoljeća, ruski đak, koji je nakon studija odlučio živjeti s pastirima, kako bi upoznao život običnih ljudi. Kasnije je radio kao novinar, pa romanopisac i dramatičar. Pretkraj života patio je od duševne bolesti. Kada je umro u Tbilisiju, njegovo je tijelo preneseno u Stepancmindu, gdje je uređen i mali muzej. Njegov spomenik vidite na prethodnoj slici. 

Iznad mjesta nalazi se vrh Kazbek, te crkva Cminda Sameba, koju smo došli obići: 



(Kazbek se ne vidi, jer je u magli, ali se Cminda Sameba vidi na vrhu brda na lijevoj strani slike - samotna stoji nad ponorom)

Prije nego krenemo na planinarenje, sjest ćemo nešto prezalogajiti u obližnji restorančić. Mate njurga da zašto sad gubimo vrijeme, da ćemo jesti poslije. Poslije ćemo možda žuriti na maršrutku, sada imamo vremena. Mate neće jesti, jer ga opet muči probava, nego će se prošetati uokolo. 

Naručujemo još vrući hačapuri i limunadu. Hrvoje se odlučio samo za limunadu, jučer ga je isto mučila probava.
 
Nakon ručka, otpućujemo se prema crkvi. Još jednom provjera cilja: 


 
Brda s druge strane: 

 



Spomenik Aleksandreu Kazbegiju: 



Neugledni kućerci Kazbegija: 



Putokaz: 



Vladikavkaz je u sovjetsko doba nosio ime po gruzijskom boljševiku Sergu Ordžonikidzeu. Nalazi se 30-ak km udaljen od Kazbegija. Još je 10-ak km ceste na gruzijskoj strani, prije strahotnog klanca Darjal (od Dar-i-Alan, Vrata Alanâ), u kojem je smješten pogranični punkt. 

Prelazimo rijeku Tergi: 





Tergi, ili na ruskome Terek, izvire u gruzijskim brdima, ali probija se na sjever kroz kavkaski masiv i utječe u Kaspijsko jezero. Na Tereku leži i Vladikavkaz. S druge strane, Grozni ne leži na Tereku, iako se nogometni klub iz Groznog zove Terek.

Skrećemo prema zaseoku Gergeti: 



Crkva je i dalje tamo:

 

Iskreno, ne želim znati kakvu vrstu usluge pružaju u ovom pansionu: 



Već smo se dosta popeli:



U mjestu je i spomenik poginulim borcima iz Drugog svjetskog rata: 



(primjećujete da su prezimena uglavnom ista - koliko vidim pročitati, Sudžašvili, Cikdauri, Hucišvili)

Iza spomenika su i slike: 



Dolazimo u podnožje brda na kojem je crkva (vidite ju desno gore, u kutu slike - koja je malo ukoso): 



Kamena arhitektura:



Dok smo se mi gegali i slikali, Nikola je odjurio naprijed. Ja po vodiču tražim gdje moramo točno skrenuti kako bismo išli pravim putem. Piše iza groblja. Ali ja groblje ne vidim. Napravili smo zaobilaznicu kroz selo. Potom vidimo Nikolu kako se penje po strmom putu u podnožju brda. Valjda je to taj put. Nikola se penje poput divokoze, iako ima obične sandale isusovke. Nije uzeo tenisice jer mu zauzimaju prostor.

(Kasnije se ispostavilo da je na kraju skinuo i isusovke i penjao se bos, nagazivši usput na čičak.)

I nas se trojica otpućujemo za Nikolom, Letica je zaostao, pa nas slika: 



Stepancminda iz ovog kuta: 


 
I dalje za nama: 

 

Pod stijenom su privezana dva magarčića:



Uspon zapravo vodi pored osamljene stražarske kule: 



Gergeti:



Uspeli smo se, i sada nastavljamo ljevkastim klancem koji je među brdima probio potočić: 



Kula iz različitih stupnjeva udaljenosti:
 




Put pred nama ne izgleda osobito obećavajuće: 


 
Krajolik je međutim predivan: 

 





Letica nas je prešišao i sad on udara tempo. Ja sam zaostao, a Nikola se više ni ne vidi, tko zna gdje je on već. 

Hodamo već dvadesetak minuta kroz taj kanjončić, i po mom proračunu, crkva nam je već ostala iza leđa. Letica je uvjeren da će put jednostavno zaobići brdo i prići crkvi sa stražnje strane. No put cijelo vrijeme ostaje na više-manje istoj visini i vodi dalje u brdo. Najkraće bi nam bilo da se uspnemo strmim obronkom ravno uvis. Naravno, to je i najnapornije. Već sam odavno shvatio da put kojim se uputio Nikola nije onaj iz Lonely planeta. Uostalom, pustiti Nikolu da nekamo vodi ionako obećava katastrofu. A našu skupinu pak predvodi Letica, koji je jednako sklon stranputicama. 

Ništa, valja nam strmo u brdo. Potok ostaje pod nama: 



A nad nama se vidi crkva kako visi na obronku: 



Letica je isto tako odjurio naprijed, dok Mate, Hrvoje i ja stojimo na strmini i predišemo. Fotografiram, kako bih barem doma mogao uživati u krajoliku, jer sam sad preiscrpljen: 





Napokon izlazimo na sedlo, s kojega trebamo skrenuti desno do crkve. Lijevo je pogled prema planini Kazbek, i dalje u magli: 



Crkva je skoro nadohvat ruke: 

 

Evo je: 



Iz malo veće daljine (slika je Nikolina - on je očito još malo dulje hodao kroz klanac):



Naravno da se do crkve može doći i cestom, samo je put cestom dulji i nije fora. 

Pogled od crkve prema brdima: 



I Stepancmindi:



Pred crkvom ruski i japanski džip: 



(desno vidite česmu na kojoj smo utažili žeđ)

Letica nas je spazio kako se vučemo: 


 

 
I onda napokon krećemo prema crkvi. Cminda Sameba (Sv. Trojstvo) nalazi se na 2170 metara, a izgrađena je u 14. stoljeću. Zbog svoje atraktivne pozicije jedna je od najkarakterističnijih vizura Gruzije. U prošlosti je služila kao skrovište za crkvena blaga, u doba kada ih je bilo preopasno držati u nizinskoj Mcheti. Ovdje se neko vrijeme čuvao i križ Sv. Nino. U sovjetsko doba bogoslužje je bilo zabranjeno, no crkva je svejedno bila turistička atrakcija. Zanimljivo, 1988. sovjetske su vlasti odlučile izgraditi žičaru od Stepancminde do crkve, no lokalno stanovništvo smatralo je to oskvrnućem svetog mjesta i srušilo žičaru.

Ono što je nevjerojatno jest da se ukrug od desetak km od Cminde Samebe nalaze Južna Osetija, Sjeverna Osetija-Alanija i Ingušetija. Čečenija je malo dalje, udaljena je 40-ak km.

U kompleks crkve ulazi se kroz prolaz u zvoniku: 

 

Iako je Kazbek zavijen u oblake, tamo nad Darjalom sija sunce: 



Na crkvi traju radovi:
 






Komentiram kako je lijepo vidjeti i svećenstvo da nešto radi, što znači da ih ovdje još nije iskvario novac, kao npr. na Meteorima.

Zvonik: 


 

 
Okoliš: 

 

Opet Stepancminda: 



I Gergeti: 



Tu u dubini je onaj potočić:
 

 
Još malo crkve: 

 

Pogled odozgo na parkiralište i česmu: 



Prema Darjalu: 



Filmić

Crkva iznutra. Upravo traje bogoslužje: 



Nikola čezne da se uputi do sljedećeg brežuljka. On se voli šetati planinama, a misli da je to još nekih 15-ak minuta hoda u onom smjeru:

 

Letica će mu se naravno pridružiti. 
Oni polaze, i pozdravljaju crkvu: 


 




Još malo prirode: 







I još jedan filmić - ovdje je dosta živahno.

Tu je improvizirana kapelica, poput onih koje preživjeli pomorci podižu po raznim rtovima: 



Motiv za desktop: 



Ubrzano se smrkava, iz pravca Kazbeka stiže oluja, a Kazbek proviruje iz magle: 



Kazbek (ili kako ga Gruzijci još zovu, Mkinvarcveri - Ledenjački vrh) visok je 5033 metra (što znači da je viši od Mont Blanca) i sedmi je najviši vrh Kavkaza, treći u Gruziji. Radi se o neaktivnom vulkanu, ali ne i ugaslom, budući da je čitavo područje tektonski aktivno, s dosta potresa i geotermalnih vrela. Zadnji incident te vrste dogodio se kada je 2002. došlo do urušavanja jednog ledenjaka na sjevernoj, ruskoj strani, što se pripisuje podzemnim solfatarama. 
Kazbek se uzima kao mjesto na kojem je Zeus prikovao Prometeja kao kaznu za to što je bogovima ukrao vatru i dao je ljudima. Gruzijci imaju sličnu varijantu mita, samo što se kod njih glavni junak zove Amirani. 
Na mjestu gdje je Prometej navodno bio prikovan, kasnije je napravljeno pustinjačko utočište, u špilji nazvanoj Betlemi. Prema pričama, u špilji su se nalazili mnogi vjerski relikti, poput Abrahamovog šatora, Isusovih jasli i sl. 

Tu se njima dvojici pridružio psić. Naime, čak i u Lonely planetu postoji priča o određenom psiću koji se smuca uokolo Cminde Samebe i služi kao neka vrsta vodiča putnicima namjernicima - pridruži im se i odvede ih do crkve. E da je došao ranije, kad je Nikola zalutao u onaj klanac... 
Evo ga:



Valja im krenuti natrag prema crkvi: 



Oproštaj s Kazbekom:



I livadama: 



Psić je i dalje uz njih: 



Pogled na kapelicu: 



Kazbek se otkriva: 



Kako je počela kiša, nas trojica ostalih smo se pokupili. Iako smo ujutro u Tbilisiju raspravljali kako treba uzeti nešto dugih rukava, ja sam se pitao hoće li mi to stvarno trebati. Naposljetku sam uzeo kišnu kabanicu - jedino što sam imao s dugim rukavima. Dobro mi je došla. 

Ovaj ćemo puta ravno ispod crkve, preko livade, pa u šumu, gdje ćemo izbiti na cestu. To znači onamo: 





Crkva ostaje strmo iznad:
 


 

(ovo su zapravo Letičine slike - vidite psa - jer mi nismo slikali, a oni su isti put prošli odmah za nama) 

Kako smo krenuli, počela je kišurina. Put je strm, a ima i skliskog kamenja. Naravno da sam u jednom času neugodno aterirao na trticu. Ipak, sve se dobro završilo, dočepali smo se ceste i potom se u serpentinama spustili do Gergetija. 

Ova dvojica hvataju još jedan pogled na Kazbek: 



Osamljeni križ na usponu: 



Sramežljivi Kazbek: 



Puteljak koji vodi u ambis: 



Svi elementi skupa: 



Posljednji pozdrav crkvi: 



I psiću: 



Opet se vedri: 



A i Stepancminda se približava:



Mi smo već sišli u selo, i shvaćamo gdje smo prije krivo skrenuli. Naime, pravi put odvaja se totalno nelogično, vodi između kuća i kroz nečije vrtove, te ga ne bismo pronašli da smo dolazili odozdo. 

Letica i Nikola nailaze na spomenik nekom borcu: 



Na vrhu su Gergetija: 



Crkva još proviruje kroz pukotinu u šumi: 



Ulične scene Gergetija:
 

 

 

 

 

 
Konj, potpuno neshvatljivo zaglavljen na strmom brežuljku: 

 

Dok se oni polako spuštaju, mi smo već u centru. Ovdje su već dvije maršrutke. Jedna je puna, u drugoj još ima mjesta. Ja umirem od žeđi i moram nešto popiti. Odlazim u onaj restorančić gdje smo prije sjedili. Čekam nekih 5 minuta da me uopće posluže. Usta su mi puna skrame, nema šanse da ću izdržati do Tbilisija. Dok čekam, slikam Cmindu Samebu: 



Na kraju se selim s terase unutra. Primijetili su me. Naručujem. U taj čas dolazi Mate i kaže mi da u maršrutki ima još dva slobodna mjesta i da se požurim ako želim stići na nju. Velim mu da sam naručio i da dolazim čim popijem. E sad tu dolazi na scenu klinac koji desetak sekundi ne uspijeva otvoriti bocu otvaračem. Mrda, mrda, na kraju mi donese. Velim mu da mi odmah da i račun, jer mi se žuri. Konobar u prvi mah ne kuži, potom ipak shvati. Tutnem mu novac i ispijem limunadu na eks. Trčim van, maršrutka je još tu. 
Uglavnom, po planu bi maršrutke trebale ići svaki sat. Zadnja ide u 6. Sada je malo prije 5, i ona prva, već ispunjena maršrutka, jest ta koja ide u 5. Ova druga, u kojoj su još dva slobodna mjesta, jest ona od 6, zadnja tog dana. Nas trojica smo ovdje i imamo mjesto za sebe, no gdje su ova dvojica? Nemamo pojma, mi smo ih vidjeli zadnji puta kod crkve. Što se nas tiče, možda su još na vrhu brda. Ima li ih smisla obavijestiti? Ionako nema mjesta u maršrutki za njih, a ne znamo gdje su. Ako su dovoljno blizu, stići će, ako nisu, šteta poruke, ionako ne mogu ništa napraviti. Imaju taksi ako im maršrutka pobjegne. 

Međutim, oni su već u Stepancmindi: 



Dok sjedimo u maršrutki čujem izvana Letičin glas. Stigli su! Imaju više sreće nego pameti. Mate izvodi nekakav manevar kojim im uspijeva pribaviti još jedno mjesto, taman da se Nikola ugura, ali za Leticu nema više mjesta, morat će sjediti na podu. On je nezadovoljan, pa se pokušava uvaliti Mati u krilo.

Letica nam zamjera što im nismo javili, nego smo se kao kurve uvukli u maršrutku. Mate mu pokušava objasniti ono što sam i ja malo iznad napisao - što se nas tiče, mogli su biti bilo gdje, ili 100 metara iza nas, ili već na pola puta do Kazbeka. S obzirom na duljinu puta, veća je bila vjerojatnost da su negdje odakle neće stići. Pogotovo jer sam ja bio uvjeren da se Nikola stvarno otputio na Kazbek u isusovkama. 

No to smo nekako sredili i krećemo natrag. Vozimo se kroz kotlinu u kojoj leži Kazbegi: 















(je li ono u daljini Kazbek? Undecided ) 



Preko presuhle rijeke: 





Trošnih mostića: 



I pored stada ovaca:



Brda prema prijevoju Džvari: 





I evo nas kod prijevoja: 



Silazak prema Gudauriju: 



Opet onaj amfiteatar: 



Zemo Mleti u dolini: 



Opet stajemo na odmorištu. Odlazimo protegnuti noge. Maršrutka je puna nekakvih Talijana iz Milana. Letica se malo opružio: 

 

Nastavljamo dalje, vozeći se uz Tetri Aragvi: 

 

Dogovor je bio da na povratku stanemo kod Ananurija. No kako je ovo zadnja maršrutka, ne smijemo ju propustiti. Jedino da zamolimo vozača da nam stane na par minuta, da poslikamo. Meni je neugodno tražiti ga takvo što, ali Letici nije. I dosta, vozač nam staje. Svi imamo foto-pauzu:
 


Ananuri je stara utvrda iz 13. st., koja je bila u vlasništvu dinastije Aragvi. Korištena je do 19. st., a sada je kandidat za UNESCO-vu listu svjetske baštine. U tvrđavi se nalaze i dvije crkve, Bogorodice i Uznesenja. Ova veća je Uznesenja:
 




Ispod kompleksa nalazi se umjetno jezero Žinvali: 







Komentiramo kako je jezero zapravo dodatno uljepšalo čitav kraj. Hrvoje nas kritizira, jer tvrdi da su umjetna jezera smrt za ekosustav. To nitko ne spori, kao što nitko ne spori ni da je lijepo. 

Tvrđava i jezero skupa:



Most kojim cesta nastavlja prema Tbilisiju: 



Naša maršrutka na Nikolinoj strani uopće nema prozor: 



Krećemo dalje. Još jedan pogled na Žinvali: 




 
I Ananuri, s objema crkvama: 

 

Do Tbilisija nema nikakvih spektakularnih događanja. Stižemo na Didube, probijamo se kroz gužvu prema metrou. Letica opet nešto govori za to što ih nismo čekali u Kazbegiju, ja mu pokušavam objasniti, ali kao što to redovito kod njega ide, on nije u stanju dulje od pet sekundi pratiti nečije izlaganje da ne skrene pozornost na nešto drugo. Doista sam sve uvjereniji da taj čovjek ima ADHD. Ovaj put mu pažnju skreće kvas, koji prodaju pored stanice. Uzimamo obojica po jednu čašu. Ostali odlaze naprijed. Penjemo se na stanicu metroa, Letica odlazi još promijeniti novce. Ja se pridružujem ostalima na peronu. 
Naš metro dolazi i mi krećemo prema hostelu. Letica se zadržao na mjenjačnici pa će doći idućim. To će mu omogućiti da opet ulovi Maksima Mrvicu: 



Ja svoju lovu dižem na bankomatu na Mardžanišviliju, a potom se svi vraćamo u hostel. Ubrzo stiže i Daniel. 

egerke @ 21:55 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 17, 2012
Idemo sada u obilazak Tbilisija s Leticom. Vodite računa da ja ne znam kuda se točno kretao, tako da i ja moram nagađati neke lokacije. 

I on je sa svojim obilaskom počeo na Tavisuplebis moedaniju:

 

Sv. Juraj: 



Potom se otputio u Stari Tbilisi. Kuća u islamskom stilu na uglu ulice Ereklea II.: 



Ulica Ereklea II. s kafićima: 



Katedrala Sioni: 





Katedrala Uznesenja, poznata i kao Sioni (nazvana tako po jeruzalemskom brežuljku Sionu) bila je tbiliška katedrala i sjedište Gruzijske pravoslavne crkve do posvećenja Cminde Samebe 2004. Izgrađena je izvorno u 6. st., ali su ju srušili Arapi. Današnja varijanta potječe iz 13. st. (izgradio David Graditelj), s manjim dodacima iz 17. i 19. st. U katedrali se još danas čuva križ Sv. Nino, a ujedno je u njoj 12. travnja 1802. potpisana aneksija Gruzije od strane Rusa. Plemići su pozvani u katedralu, koju je opkolila ruska vojska, i tamo se od njih zahtijevalo da potpišu odanost caru. Tko je odbio, postao je talac. 

S druge strane je novi zvonik, jedan od prvih primjera ruskog klasicizma u Tbilisiju: 



Zgrada pored: 



Katedrala iznutra: 







Na križanju ulica Šardeni i Bambis rigi stoji ovaj kipić: 



Na južnom kraju starog grada nalazi se Gorgasalis moedani: 



U sredini slike je armenska katedrala Sv. Jurja, a iznad nje tvrđava Narikala, s crkvom Sv. Nikole. 

Pogled prema Kartlis Dedi: 



Gorgasalis moedani nekoć je bio tbiliški bazar, danas je neugledno križanje. 

Na drugoj obali Mtkvarija, na stijeni na samom zavoju rijeke, stoji crkva Metehi: 



Lijevo od crkve stoji kip Vahtanga Gorgasalija, na mjestu negdašnje kraljevske palače Vahtanga Gorgasalija, Davida Graditelja i Tamare. Palaču su razorili prvo Mongoli u 13. st., ali je obnovljena, sve dok ju nisu dokrajčili Perzijanci 1795. 
Crkva je izgrađena u 13. st. Lavrentij Berija planirao ju je srušiti, čemu su se suprotstavili gruzijski intelektualci, predvođeni slikarom Dimitrijem Ševardnadzeom (nije u rodu s bivšim predsjednikom). Berija je pristao da se napravi kopija crkve u muzeju, kako bi ju ljudi mogli vidjeti, i obećao Ševardnadzeu mjesto ravnatelja tog muzeja. Ovaj je to odbio, te je stoga bio ubijen. Crkva je ipak spašena, ali je 1974. bila pretvorena u kazalište, da bi joj 1988. vratili prvobitnu namjenu, nakon štrajka glađu disidenta (i kasnijeg predsjednika) Zvijada Gamsahurdije. U njoj se nalazi i grob Sv. Šušanik - kršćanske mučenice koju je 544. ubio njen muž, jer je odbila preći na zoroastrijanizam. 

Na Metehiju je navodno u 8. st. bio ubijen i Sv. Habo, svetac zaštitnik Tbilisija. Povodom toga, u podnožju stijene je izgrađena kapelica: 



Crkva u daljini je Fericvalebis eklesia - Crkva Preobraženja: 



Slikano je s mosta Metehi, koji je u dva navrata u povijesti korišten za vjersku konverziju. Džalaledin 1226. i Perzijanci 1522. bacali su s mosta one Tbilišane koji nisu željeli prijeći na islam. 

Pogled na desnu obalu i Narikalu: 



Duž mosta, prema Kartlis Dedi: 



Uz Mtkvari, prema Mostu mira: 



Potom se otpućuje jednom od strmih ulica koje vode prema Narikali: 



Tbiliška dvorišta: 





Armenska crkva Surp Gevorg (Sv. Juraj): 



Opet pogled prema crkvi Fericvalebis, desno dolje je džamija: 



I prema četvrti Abanotubani i Metehiju: 



Pogled na drugu obalu, lijevo Metehi, iznad nje crkva Cminda Sameba, desno od njih (lijevo od dugačke zgrade u sredini) Ečmiadzinska armenska crkva: 



Još malo ulijevo od prethodne slike: 



I još lijevo, prema centru: 



Jedina stvar koja mi se ne sviđa u Tbilisiju su ova gola brda uokolo, ona vas podsjećaju da niste u Europi:

 

Pogled na Abanotubani s malo veće visine. Niska zgrada u sredini slike, ispred koje su parkirani Hummeri, poznato je tbiliško termalno kupalište: 



Na ulazu u Narikalu stoji ovaj križ:



Narikala je izgrađena u 4. st., pod imenom Šuriscihe (Osvetnička tvrđava). Proširili su ju Umeidi i David Graditelj. Mongoli su joj dali današnje ime (Narin Qala, dosl. "Mala tvrđava"). 1827. je oštećena u potresu i otada je ruševina. 

Cminda Nikoloz, tj. Sveti Nikola: 



I njegova zvonca: 



S Narikale puca spektakularan pogled: 



 



Opet Sv. Nikola i ona crkva Fericvalebis u daljini: 



I pogled na istok-jugoistok: 



Potom se odlučuje popeti na sam vrh tvrđave, što je jedna oštra stijena na čijem je vrhu križ. Pogled na stražnji zid tvrđave i Botanički vrt, koji se nalazi nalijevo: 



Unatrag: 



Bolji pogled na Botanički vrt:



Sv. Nikola i Mtkvari: 



Stari grad. Desna crkva je katedrala Sioni, lijeva je Džvris Mama (Otac Križa): 



Ispod Džvris Mame vidi se crvena zgrada tbiliške sinagoge. 

Pogled duž hrpta brda: 



S vrha se sve vidi kao na dlanu: 



Snimio je i filmić (neki klinac mu je upao u kadar).

To je taj križ na vrhu: 



Gustiš s druge strane:
 


 

Zidine:



 

Potom se prošetao do Kartlis Dede:
 


 

Kip je podignut 1958., povodom 1500-godišnjice Tbilisija. Izrađen je od aluminija i visok 20 metara. 

Opet Botanički vrt: 



Pale se svjetla Tbilisija: 





A i sama Majka Gruzija biva prosvijetljena: 



Kao i Surp Gevorg: 



Detalj vrata: 



Majka Gruzija bdije nad armenskom crkvom: 


 
Noćne ulice Starog Tbilisija:
 

 








Pogled prema Narikali, koja se kupa u svjetlosti: 



Džvris mama i iza nje Norašeni, armenska crkva:



Samo Norašeni: 



Most mira noću:



Sv. Juraj na Tavisuplebis moedaniju: 



I tako Letica dolazi do nas. Razmišljamo kamo ćemo jesti. Ja u Lonely planetu nalazim jedan zgodan restorančić na Rustaveliju, možemo tamo probati. Opet ovi pretrčavaju Rustaveli, ja ću kroz pothodnik. Zanimljivo, pothodnik na Tavisuplebis moedaniju oslikan je nekom vrstom prezentacije Gruzije i njenih znamenitosti. Letica kupuje gruzijske novine, vjerojatno za uspomenu, jer čitati ih sigurno neće. Na naslovnici neka slika Saakašvilija, izgleda da ga članak kritizira. 

Šećemo se Rustavelijem, ali traženog restorana nema. Ne znamo gdje je, na rečenoj adresi nema ni traga. Vijećamo što ćemo. Letica i ja bismo u jedan restoran u blizini, Mate neće, zbog proljeva, ne da se ni Nikoli, a Hrvoje ipak odlazi s nama. Hrvoje kaže da i njega lagano hvata proljev, ali pokušat će izdržati do kuće. Obavljamo večeru, to je neki restoran u stilu našeg Daily Fresha, uzeli smo neku salatu s tijestom, ne znam više što sve. 
Vraćamo se Rustavelijem do metroa. Na jednom zidu spomen-ploča: 



Tri jezika, tri pisma. Da su još stavili ruski, bilo bi i četvrto. 

I još zgodna skulptura: 



Vraćamo se u hostel. Uobičajena lijena večer, internet, razgovor s Dodo, tuširanje... Netom prije spavanja shvaćam da mi je ispao mobitel iz džepa. Naime, nosio sam dva mobitela na put, jedan je na mađarskoj mreži, ali ima GPS (koji nije baš osobito koristan u Zakavkazju). Tog sam posijao. Pokušavam ga nazvati, da vidim gdje je. Jasno, daje mi signal da je isključen. Vrtim film gdje mi je mogao ispasti. Možda dok sam se penjao na središnju pregradu autoputa kod Mchete. Ma nije, čuo bih. Općenito, redovito prepipavam džepove. Ne znam kad sam zadnji puta provjerio da mi je bio u džepu. Nigdje nisam dizao nogu toliko visoko, niti mi ga je netko mogao uzeti iz džepa (nosim ga u dubokom džepu u ravnini koljena, koji ima preklop). OK, pokušat ću poslati poruku na njega, možda netko vidi. Već sam se doduše pomirio s gubitkom. Letica novčanik, ja mobitel... 
Šaljem poruku i čujem zvuk dostavljene poruke negdje u hostelu. Vraćam se u društvenu prostoriju i doista, tamo je. Ispao mi je dok sam ležao na kauču. Ipak je sve u redu, ostaje uz mene. 

E sutra se opet treba dići malo ranije, idemo u brda...

egerke @ 19:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 13, 2012
Dakle, Nikola, Hrvoje i ja krećemo na ručak. Okušat ćemo opet sreću s onom prčvarnicom koja je bila zatvorena prethodne večeri. Ovaj je puta otvorena. To je neka vrsta šljakerske birtije, i meni je ispisan na ploči isključivo na gruzijskome. Pokušavam iščitati ponudu, ali ne razumijem imena mnogih jela. Da stvar bude gora, Hrvoje je vegetarijanac i sada još moram naručivati za njega nešto bez mesa. Pitam tipa za šankom što ima bez mesa, odgovara da ima lobio. Lobio je neka vrsta variva od graha. To je jedina vegetarijanska stvar u ponudi. A Hrvoje baš ne voli grah. Ipak će ga uzeti, tek toliko da ne komplicira. Tip za šankom je mrzovoljan, kao da mu se ne da pričati na ruskome, odgovara minimalno. Nikola i ja smo odlučili uzeti hinkalije. Nikola ih želi uzeti 10. Upozoravam ga da su ogromni i da ih neće moći sve pojesti. Naposljetku ih uzima sedam. Traži i vino. Tip mu toči vino u pivsku kriglu od pola litre. Ja uzimam pivu, Hrvoje Coca-colu. No dok naručujem, dolaze i još neki turisti iz našeg hostela, Izraelci. Traže da sada naručim i za njih. Također su vegetarijanci. Velim im da imaju samo lobio. Oni pokušavaju da im pomognem oko još nečega, ali ni sami ne znaju što točno žele. Ispričavam se i odlazim do svog stola. Malo smo kratki s vremenom. 

Hrvoje jede svoj lobio. Kaže da nije toliko loše koliko je očekivao.

Hinkaliji: 



U pozadini vidite vino. Zanimljivo je da se u Gruziji koristi posebna tehnika kod izrade bijelih vina, gdje ono fermentira na kožici, što je inače karakteristično samo za crna vina. Stoga je rezultat kod bijelih vina crvenkastozlatna nijansa koja podsjeća na pivu. U prvi mah, kad mi je tip na šanku krenuo točiti vino u pivsku kriglu doista sam mislio da mi toči pivu. 
Hinkaliji se inače jedu prstima, i to tako da ih se uhvati za vrh i odgrize (vrh se ne jede, to se smatra znakom siromaštva ako netko jede vrhove). Pritom je bitno voditi računa o nekoliko stvari - hinkali je prvo prevelik da ga čitavog strpate odjednom u usta. Dakle, nužno ga je pregristi. Ali, iznutra se nalazi mljeveno meso u saftu, i taj saft vam počne curiti ako nevješto pregrizete. Znači, morate malo odgristi, isisati saft, i onda pregristi do kraja. Stvar se dodatno komplicira time što ih Gruzijci obično obilato popapre prije nego ih stave u usta. 
Pred kraj ručka vidimo da u uličnom izlogu pored vrata prodaju hačapurije i da je Hrvoje, u krajnjoj liniji, mogao tamo uzeti nešto vegetarijansko. No eto, nije mu ni lobio bio toliko loš, jedino mu je smetalo što je užasno ljut, tako da je ostatak prepustio Nikoli. 

Nakon ručka uviđamo da nećemo stići do pola 6 na sastanak s Matom, pa pomičemo na 6. Potom odlazimo metroom samo jednu stanicu, do Rustavelija. Prošetat ćemo se Rustavelis gamzirijem danju, kako bismo ga bolje promotrili. 

Na početku Rustavelis gamzirija je Rustavelis moedani, na kojem se nalazi i zgrada Gruzijske akademije:



A nasred trga je kip Šote Rustavelija: 



Šota Rustaveli je najveći gruzijski pjesnik. Živio je na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće, bio je dvorski pjesnik kraljice Tamare, a najpoznatiji je po svom epu Vephistqaosani (Vitez u tigrovoj koži), najvećem djelu gruzijske sekularne poezije. Po njemu nosi ime i najviša gruzijska književna nagrada. 

Nastavljamo Rustavelis gamzirijem. Ulice s desne strane vode u brdo, na čijem se vrhu nalazi park Mtacminda, s TV tornjem i Nacionalnim panteonom: 



Pogled niz Rustavelis gamziri: 



Na koncu dolazimo i do Tavisuplebis moedanija: 



Nad njime, na brdu, dominira kip Kartlis Deda, Majke Gruzije: 



(u gruzijskome riječ "deda" označava majku, dok se otac kaže "mama"!) 

Kartlis Deda u desnoj ruci drži mač, a u lijevoj bokal vina, simbolizirajući gostoljubivost, ali i nepokorivost Gruzijaca. 

Nalazimo se s Matom na klupicama na kojima smo sjedili i prethodne večeri, i nastavljamo Puškinovom ulicom prema Mtkvariju. Pogled ravno, preko mosta, otkriva nam veliku crkvu Cminda Sameba na brdu: 



Mate ju je već ranije primijetio i predlaže da se odšećemo dotamo.

Još jedna zgrada u sovjetskom monumentalnom stilu: 


 
(na slici vidite i karakteristični tbiliški žuti autobus) 

Mate i Nikola pretrčavaju, Hrvoje i ja idemo kroz pothodnik. Doista mi ne trebaju adrenalinski šokovi. 
S druge strane ulice nalazi se nešto što su očito preuređena stara kola tbiliškog tramvaja: 



Tbilisi je imao tramvaj od 1883., kada je uveden konjski tramvaj, pa do 2006., kada je ukinuta zadnja linija tramvaja (i trolejbusa). Postoje neke inicijative da ga se ponovno uvede, no to ovisi prvenstveno o novcu. 

Nastavak Puškinove ulice, Baratašvilijeva, prolazi uz sjeverni bedem starog Tbilisija. Ja odlazim zaviriti u uske uličice staroga dijela grada, iako Mate kaže da nema ništa posebno za vidjeti. Oni me čekaju vani. 
Na Baratašvilijevoj ima nekoliko zgodnih spomenika: 





Mtkvari ćemo prijeći Baratašvilijevim mostom. Most je napravljen u dvije razine, slično kao most Galata u Istanbulu. Hrvoje i ja opet idemo pothodnikom, pa se penjemo na gornju razinu, ova dvojica pretrčavaju. 
S mosta puca pogled na novoizgrađenu predsjedničku palaču: 



Palača je građena od 2004. do 2009. godine. Isprva je trebala biti samo rekonstruirana stara palača, no na kraju su se odlučili na izgradnju potpuno nove zgrade, koja po stilu pomalo podsjeća na berlinski Reichstag. Zanimljivo je da je zgrada građena tako da joj je nemoguće prići s pročelja, tj. pročelje je otvoreno prema rijeci, a brdo se neposredno ispred nje strmo ruši prema obali. 
U crnoj zgradi s desne strane nalazi se državni ured. 

Nešto niže niz Mtkvari nalazi se moderni pješački Most mira (Mšvidobis hidi): 



Most je svečano otvoren u svibnju te godine, ali još nije bio posve dovršen. Također je inicijator njegove izgradnje bio Saakašvili. 

Most mira, iznad njega tvrđava Narikala i desno kip Kartlis Deda: 



Uspinjemo se drugom obalom. Cesta ide zaobilazno, pa moramo ići paralelno uz obalu. Ovdje je Mtkvari zapravo oblikovao kanjon, uz obalu su strme litice:



Odlazim usput u jedan dućan po vodu. Potom slikamo armensku crkvu, nazvanu po Ečmiadzinu (o tome što je Ečmiadzin, kada dođemo do Armenije): 



U dvorištu se opet nalazi hačkar: 



Sada skrećemo prema Cmindi Samebi. Ovaj kvart je dosta zapušten, i mnoge zgrade izgledaju kao da samo što se ne sruše: 



Neke su ipak uređenije: 



A onda napokon dolazimo i do crkve. Cminda Sameba (Sv. Trojstvo) najveći je vjerski objekt u Gruziji i na čitavom južnom Kavkazu. Danas je sjedište Gruzijske pravoslavne crkve. Građena je od 1995. do 2004., i to uglavnom dobrovoljnim prilozima vjernika. Gradnja je trebala započeti još 1989., povodom proslave 1500-godišnjice autokefalnosti Gruzijske pravoslavne crkve, no zbog turbulentnih događanja početkom devedesetih, stvari su odgođene. 
Donacije vjernika bile su toliko obilne da je odlučeno da se pored crkve podigne još jedna manja crkvica. Ta je crkvica izvor kontroverze, budući da se navodno nalazi na starom armenskom groblju. Naime, čitava četvrt Avlabari nekoć je bila armenska (zato uostalom i ona armenska crkva malo niže). Gruzijska pravoslavna crkva odbacuje optužbe kao propagandu. 

Pogled na obje crkve u kompleksu (ova u prvom planu je na groblju):



Sama crkva Cminda Sameba: 



Iznutra - lijevo zastava Gruzijske pravoslavne crkve (s križem Sv. Nino), desno državna zastava: 



Pogled prema oltaru i biskupskom prijestolju: 



Kupola: 



Opet izvana: 



Ogromni prostor ispred crkve i pogled prema Mtacmindi na drugoj obali Mtkvarija: 



Pogled s pročelja: 



Odlazimo se prošetati do predsjedničke palače. Čitav ovaj dio Avlabarija izgleda kao slam. Zanimljivo, zgrade vrhovne vlasti države i Crkve obje su smještene u ovaj neugledan kvart. Valjda se nadaju da će to potaknuti gentrifikaciju. 

Dolazimo do predsjedničke palače, ali tu se ne može slikati. Uz zgradu stoji nekoliko policajaca, raspoređenih u pravilnom razmaku, i promatraju nas. Prilično je izvjesno da nas drže na oku da ne pokušamo neku nepodopštinu. 

Ono što se međutim može slikati, to je kupola Cminde Samebe, koja groteskno nadvisuje ove kućerke: 



Ne znam iskreno što da mislim o Saakašviliju. Možda sam mu od svih nas najskloniji, iako ga ne smatram idealnim. Svi mu naravno zamjeramo što je neoliberal i propagator slobodnog tržišta, te američki pijun. Isto mu tako zamjeramo i hohštaplerske poteze poput ove palače, ili pak otpor prema opoziciji. No, s druge strane, činjenica je da je Saakašvili učinio Gruziju i posebno Tbilisi daleko ugodnijim mjestom za život i posjet, da je uveo i neke opsežnije socijalne mjere (pa je tako npr. penzionerima besplatan telefon i prijevoz), da se obračunao s korupcijom koja je bila rak-rana Gruzije još u doba SSSR-a... Daleko je od idealnoga, no nakon nacionalista Gamsahurdije, i korumpiranog i prepredenog Ševardnadzea (kojega sami Gruzijci zovu Bijela lisica), Saakašvili je konačno Gruziju osovio na noge, i učinio zapravo na taj način ono što je bitno - vratio povjerenje građana u državu, što je u socijalističkom sustavu izuzetno bitno. 

Pogled odozgo na Most mira i preko toga Stari Tbilisi: 



Spustili smo se opet do obale Mtkvarija. Još jedna od iritantnih vizura za naše marksiste: 



Pogled preko još neuređenog gradilišta prema predsjedničkoj palači: 



Napokon dolazimo i do mosta:



Sâm most: 



Na krajevima mosta nalaze se policajci. Čemu oni točno služe shvatio je Nikola kad je uperio iPhone prema predsjedničkoj palači. Policajac mu je isti čas dao do znanja da se palača ne smije slikati. Ne znam samo iz kojeg razloga, kada ju je ionako moguće slikati iz mase drugih kutova s druge obale. 
Štoviše, malo niže smo na mostu vidjeli policajca kako jednom paru kontrolira fotoaparat i tjera ih da izbrišu slike na kojima se vidi predsjednička palača. 

Kada smo prešli most, ulazimo u Stari Tbilisi. Odmah iza ugla je jedna dionica ulice Ereklea II., koja je ispunjena otmjenim restoranima i barovima: 



Već se smrknulo, a mi se vraćamo prema Tavisuplebis moedaniju. Putem do tamo spazim simpatičnu blamažu s engleskim: 



(vjerojatno nisu znali kako se točno piše [dilišz], tj. "delicious", pa je ispalo nešto što liči na kvazinjemački) 

I još jedna registracija, ovaj put prikladna:



Sjedamo na Tavisuplebis moedani i odmaramo se. Ovdje pitam Hrvoja ono što mi nikada nije bilo jasno kod njega. On je inače jedan od onih tvrdih zagovornika isključivo biologizma (tj. sve ono što se naziva duhovnošću isključivo je produkt biološke osnove, ostalo je sve nadgradnja i kao takvo je manje bitno; usto, svi oni koji vjeruju u pacifizam, premoć duha nad materijom i ostalo, za njega su "hipiji"), pa me stoga zanima zašto se on, koji čovjeka isključivo promatra kao produkt biološke evolucije, zapravo bavi stvarima poput anarhosindikalizma. Načelno, iz te perspektive bitno je prvenstveno da se čovjek razmnoži, tj. da proslijedi svoje gene. Ideje poput "kvalitete života" zapravo su u takvom sustavu također hipijevština. On mi kaže da je to zapravo točno. Ali da on uviđa neodrživost kapitalističkog sustava, koji se rasteže do pucanja, te da je svjestan da će ubrzo doći do daleko ozbiljnijih kriza i da u tom trenutku želi biti siguran da je na pravoj strani. Pritom prvenstveno misli na peak oil, kasnije na rezerve pitke vode i ostale krize koje nam predstoje. Pitam ga koje mu je mišljenje o tome da upravo kapitalizam, tj. naftaški lobiji, sami stopiraju istraživanja alternativnih izvora energije i bojkotiraju otkrića na tim područjima, jer žele ostaviti čovječanstvo ovisno o nafti. On kaže da, kolikogod mu to zvučalo kao teorije zavjere raznih svjetskih paranoika (koje također očito prezire), u tom slučaju iskreno želi vjerovati da su u pravu, i da će u danom trenutku izroniti prava alternativa. 

Negdje u ovo vrijeme dolazi nam poruka od Letice, da gdje smo. Kažem mu da sjedimo na klupicama gdje i jučer. On je također toga popodneva lutao gradom. A što je on vidio, u idućem nastavku.

egerke @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, rujan 11, 2012
PONEDJELJAK 9. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Kako se vidi na karti, danas ne idemo daleko. Dapače, od Dodo do Didubea metroom jednako je kao i od Didubea do Mchete. Zato i nismo ustajali u cik zore, nego smo krenuli negdje oko pola 9. 
Dok se vozimo metroom prema Didubeu, primjećujem da je pun kojekakvih tipova s turbanima, vjerojatno Iranaca. A opet, tko zna, možda su i Abhazi? Prolaze mi kroz glavu neki dramatični scenariji, moram priznati da ne bi baš bilo ugodno da izvedu neku diverziju. 
Sretno stižemo na Didube i pronalazimo maršrutku za Mchetu. Mcheta je udaljena nekih 20-ak km od Tbilisija, skoro pa da je predgrađe istoga. 

Uobičajena gužva u maršrutki: 



Prije ulaska u Mchetu prelazimo most preko Mtkvarija: 



I potom stižemo u Mchetu, prolazimo centar i u neznanju ostajemo u maršrutki koja nas vozi prema novom dijelu grada. Izlazimo na prvom sljedećem stajalištu i sljedećom se maršrutkom vraćamo do centra. 

Mcheta ima danas 19 423 stanovnika i zbog iznimnih povijesnih spomenika nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine. 
Mcheta je bila prva prijestolnica Gruzije, u razdoblju od 3. st. pr. Kr. do 5. st. po Kr., kada je prijestolnica prenesena u Tbilisi. Upravo je ovdje 327. kršćanstvo proglašeno državnom religijom Gruzije. Mcheta je do danas ostala sjedištem Gruzijske pravoslavne crkve. Čak i nakon što je prestala biti prijestolnicom, Mcheta je bila mjesto na kojem su se krunili i pokapali gruzijski kraljevi sve do 19. st. 

Mi stojimo pred kompleksom samostana kojim dominira crkva Samtavro: 



Ispred je spomenik glumcu Sandru Kandelakiju:



A na brdu se vidi i crkva Džvari, do koje planiramo kasnije:

 

Pođimo do crkve Samtavro. Odmah desno od ulaza u kompleks nalazi se crkvica Ninocminda (Sv. Nino): 



Na ovom je mjestu navodno u 4. st. molila Sveta Nino, pokrstiteljica Gruzijaca. 

Samtavro (dosl. "kneževina"):
 




Crkvu je u 4. st. dao izgraditi kralj Mirian III., a u današnjem obliku postoji od 11. st. U crkvi su pokopani Mirian i njegova žena, krajica Nana. 

Iznutra:
 


 

Samreklo (tj. "zvonik"): 



Improvizirani oltar: 



Još jedan pogled na ulaz:



U kompleksu se nalazi i ženski manastir Sv. Nino, no tamo nismo išli. 

U daljini, iznad novijeg dijela Mchete, dominira tvrđava Bebriscihe: 



Središnji trg:



(zgrada ravno je muzej Mchete) 

I tipični socijalistički mural na zgradi koja izgleda kao neki zapušteni društveni dom: 



Krećemo prema drugoj crkvi. Mcheta izgleda kao prilično uspavano mjesto, gotovo selo. Očito se centar života preselio u novi dio. 

Ne znam čemu je ovo spomenik:



Iduća crkva je Svetichoveli: 





Crkveni je kompleks okružen zidom, a zid ima neke suvremene dodatke: 



Ulaz u kompleks: 



Crkva izbliza:



I dvorište: 



Katedrala Svetichoveli ("Živi stup") druga je najveća crkva u Gruziji. Izgrađena je u 11. st. na mjestu starije crkve. 

Prema priči, gruzijski Židov, imenom Elioz (Ilija), zatekao se u Jeruzalemu u doba Isusova raspeća. Otkupivši Isusovu halju u kojoj je bio raspet, donio ju je u Gruziju. Kada je njegova sestra Sidonija uzela halju, isti je čas umrla od vjerskoga zanosa, držeći halju toliko čvrsto da je više nisu mogli odvojiti od nje. Stoga su je pokopali zajedno s haljom. Na njenom je grobu kasnije izrastao golemi cedar. Kralj Mirian, želeći podići crkvu, naredio je da se cedar sruši, te je od drveta napravljeno sedam stupova. Jedan je stup bio čaroban, te se uzdigao u nebo. Nakon cjelonoćne molitve Svete Nino, stup se vratio na zemlju. Iz njega je navodno kasnije tekla sveta tekućina koja je imala ljekovita svojstva. Odatle ime katedrale. 

Unutrašnjost: 






 
Kraljevski grobovi:


 
Freske:
 


 

Ikone: 









U crkvi se nalazi umanjena kopija jeruzalemske crkve Sv. Groba: 



Crkvica je izgrađena u 13-14. st., kako bi označila katedralu Svetichoveli kao drugo najsvetije mjesto kršćanstva, baš zbog Kristove halje. Ispred crkvice nalazi se oznaka Sidonijina groba i ostaci izvornoga stupa. 

Prijestolje patrijarha: 



Eparh Mchete ujedno je i poglavar Gruzijske pravoslavne crkve. 

Ikonostas: 



Grob na ovoj slici pripada kralju Vahtangu Gorgasaliju: 



Zvonik:



Još malo crkve izvana: 









Glavni ulaz: 



Ostatci negdašnje palače patrijarha:



I izvan kompleksa: 

 

Mi smo naravno završili ranije (Letica je slikao još), pa smo ga čekali u hladu. U jednom času Matu tjera na WC, a kako nigdje u blizini nema WC-a, on odlazi iza nekog auta. Uto nailazi Hrvoje, pita gdje je Mate, ja mu kažem. Hrvoje se prikrada i snima filmić na kojem Mate čuči iza auta. Nažalost, Mate ga je skužio, i sada zahtijeva od Hrvoja da obriše filmić. Hrvoje neće. Potom Mate otima Hrvoju mobitel iz torbice za pojasom, i počinje mu ga trgati, kako bi ga prisilio da obriše. Na kraju Hrvoje ipak popušta, ali prekasno - Mate mu je već oštetio mobitel.

Uz obalu rijeke Aragvi, koja ovdje utječe u Mtkvari, nalazi se crkva Antioki: 



Letica nas je našao. Pogled na Džvari, s komadićem Aragvija: 



Ovo je fenomenalan kadar: 



Još malo Antiokija: 





Antioki u prvom planu, iza nje Svetichoveli: 



A sada Antioki i Džvari: 



Ja sam zavirio unutra, no kako je to također manastir, nisam se želio vrzmati. Letica međutim jest:
 

 




Unutra su i freske: 



Pismo na ovoj freski je hucuri, tj. stariji oblik gruzijskog pisma. 

Dok Letica slika, mi krećemo dalje. Hodamo po lokalnom, razlokanom putu, tražeći most preko Aragvija. Naime, ja sam predlagao da zbog vrućine uzmemo taksi do Džvarija, no Nikola se nabrijao na hodanje. Ja ne znam koliko bi moralo biti vruće da Nikola poželi sjediti u hladu i ništa ne raditi. 

Nakon što sam kupio vodu u centru, krećemo ipak pješke prema Džvariju, tj. prvo tražimo most. Jest da smo malo krivo skrenuli, pa lutamo nekom šikarom. Opet Bebriscihe: 


 

 
Napokon izbijamo na obalu Aragvija i shvaćamo da ta rijeka, slično Bosutu, teče unatrag, tj. uzvodno: 



Pogled prema ušću, lijevo gore na brdu je Džvari: 



Letica je za to vrijeme također lunjao obalom rijeke nešto niže, tražeći nas i most: 





Most je našao:



Ovo je valjda nekakav restoran s terasom nad rijekom, iako meni izgleda kao nasukani brod: 



Bebriscihe, stopljen s okolinom: 



Mi smo prešli rijeku i našli se pred novom preprekom - put za Džvari počinje s druge strane, no između se ispriječio autoput! Iako nemamo Leticu sa sobom, ovi su se odlučili pretrčati autoput. 

Izraz mog lica jasno pokazuje što mislim o toj ideji, dok je Nikola odlučan: 



Oni su pretrčali, ja se još nećkam: 



Odvažio sam se: 



S druge strane nalazi se zanimljiv putokaz koji daje orijentaciju koliko smo daleko: 



(Gruzijci glavni grad Abhazije zovu Sohumi, a Abhazi ga zovu Suhum. Dakle, Suhumi je nekakva kombinacija. Istanbul se na gruzijskome kaže „Stambuli“.)

Ovdje nam neki pastir objašnjava kuda moramo ići. Treba proći kroz polje puno čičaka do šume, odakle onda vodi put do Džvarija. 
To bi bilo tamo negdje



Ha, ništa, idemo. Podloga: 



Ono u daljini je već početak Kavkaza: 



Pogled prema Mcheti, vidi se kupola Svetichovelija: 

 

Nakon izuzetno napornog uspona (prvenstveno zbog žeđi - strahovito je bilo vruće), našli smo se konačno na planinskom izdanku iza Džvarija: 

 



Pogled na novi dio Mchete u dolini: 



Pogled na sjever, prema Kavkazu s dolinom Aragvija: 



A sada ono zbog čega se ponajviše i vrijedi penjati na Džvari - pogled na sutok dviju rijeka i stari dio Mchete: 



Idemo obići Džvari:
 

 


 

Manastir Džvari (Križ) najsvetije je mjesto Gruzijske pravoslavne crkve, svetije i od Svetichovelija. Na ovom je mjestu u 4. st. Sveta Nino podigla mali drveni križ na mjestu negdašnjeg poganskog svetišta. Križ je navodno imao čudesno djelovanje i hodočasnici diljem Kavkaza pristizali su ovamo. Stoga je 545. podignuta prva crkva, tzv. Mala crkva. Na prijelazu iz 6. u 7. stoljeće, kralj Stepanoz I. gradi današnju crkvu. U kasnom srednjem vijeku crkva je utvrđena, a utvrde se vide do danas. Manastir je bio teško zanemaren u sovjetsko doba, a pristup ograničen, zbog obližnje vojne baze. Nakon nezavisnosti, vraćena mu je vjerska funkcija. Uslijedila je obnova, nakon čega je uklonjen s UNESCO-ve liste ugrožene baštine. Nažalost, zbog istaknutog položaja, crkva je izložena eroziji vjetra, te joj je potrebna stalna obnova. 

Mi smo čitavo vrijeme tog penjanja bili uvjereni da je Letica iza nas, jer smo ga ostavili još u Antiokiju. No kako smo se stalno zezali da se on uvijek nekako provuče, zaključak je bio da će još prije nas stići gore. I točno: 



Mi dolazimo gore, a on je već tamo. 

Terasa ispred ulaza u crkvu: 



Ulaz: 



Motiv: 



Idemo unutra. Pogled kroz prozor na Mchetu:



I Mtkvari: 



Unutrašnjost: 



Kupola: 



Pretpostavljam da je ovo krstionica: 



Sv. Nino: 



Sveta Nino rođena je oko 300. g., vjerojatno u Kolastri u Kapadociji. Prema legendi, bila je u rodu sa Svetim Jurjom. Kako je došla u Iberiju nije poznato. Po službenoj legendi, imala je viziju Bogorodice koja joj je rekla da ode u Iberiju i tamo propovijeda Evanđelje. Po rimokatoličkoj verziji, došla je tamo kao ropkinja. Putem do Iberije pokrstila je nekoliko sela u Armeniji. No pravi uspjeh postigla je kada je izliječila kraljicu Nanu, ženu kralja Miriana III., koja se potom obratila na kršćanstvo. Miriana je bilo malo teže uvjeriti. Proganjao je kršćane, a prijetio se i razvesti od žene ako se ne odrekne kršćanstva. Tada je jednoga dana u lovu iznenada oslijepio. U očaju je zazvao "Nininog Boga", zarekavši se da će se obratiti ako mu se vid povrati. Ostatak priče možete pogoditi. Sama Nino umrla je ubrzo nakon toga, 332. godine. 

Sv. Nino u ruci drži svoj poznati križ, s karakterističnim povijenim kracima. Križ se do 541. čuvao u Svetichoveliju. Potom je, pred invazijom Perzijanaca, prenesen u Armeniju i tamo je ostao do 12. st., kada biva vraćen u Mchetu. U 17. stoljeću, s novim invazijama, premještaju ga na sigurnije mjesto, u crkvu Cminda Sameba iznad sela Gergeti, potom u manastir Ananuri, pa onda u Rusiju. Od 1802. križ se čuva u tbiliškoj katedrali Sioni. 

Unutra je svećenik koji prodaje kojekakvu crkvenu robu odlučio malo ubiti oko: 





Opet vani: 



Improvizirani zvonik: 



Ostaci utvrda:



Informacije: 



Valja nam se spustiti:


 
Nakon novog pretrčavanja ceste dolazi do razdvajanja. Oni će se okupati u Aragviju, a ja ću sjesti u hlad i naručiti dugoočekivanu limunadu. 

Kupači: 



Lokacija:



Svi su, sljedeći Nikolin primjer, u vodu skočili goli, na užas nekog lokalca koji se tamo zatekao s istom namjerom (naime, da se okupa, ne nužno gol).

A ja uživam: 

 

Nakon nekih pola sata, oni dolaze do mene. Točnije, dolaze Nikola, Mate i Letica. Hrvoje je malo zaostao. Sjedimo i odmaramo se. Hrvoja nema. Navodno je trebao biti odmah iza njih. No već ga nema desetak minuta. Nije se mogao izgubiti. Kažem Nikoli da ga nazove. Nikola to neće. Nada se da će nas Hrvoje naći. Ali Hrvoje je inače osoba koja se baš ne snalazi u prostoru (čudno za jednog prirodoslovca) i u principu putuje kao kofer. Nikola se radije nada da će se Hrvoje pojaviti, nego da riskira poziv. Jest da dotični ovdje stoji nekih 20 kn, ali opet... 

Mi smo popili svoje, a njega i dalje nema. Što sad? Nikola odlazi do mjesta gdje su se kupali, možda je još tamo. Ali se ubrzo vraća, nema ga. Zaključujemo da se vjerojatno otputio prema mjestu. Letici se međutim ne da ići do mjesta, nego predlaže da ovdje stopiramo maršrutku, a Hrvoje će već u centru Mchete naći nešto za Tbilisi, pa ima 25 godina, nije derište, snaći će se. To je logičan način razmišljanja, no Hrvoje je posebna vrsta. Doduše, sada ćemo vidjeti može li se snaći kad ga sila primora. 

Na mjestu gdje čekamo maršrutku nalazi se drugi putokaz. To je onaj koji sam vidio jučer: 



Bliže smo Teheranu nego Istanbulu.

Citeli Hidi (Crveni Most) granični je prijelaz prema Azerbejdžanu. Teheran se kaže „Teirani“.

Letica je uspio uštopati maršrutku, i maše nam. Ništa, Hrvoje će se morati snaći bez nas. Ulazimo svi u maršrutku i krećemo se truckati prema Tbilisiju. Ne znam više kako, no Nikola je doznao da neki tip u maršrutki zna španjolski. Nikola i on pričaju na španjolskom. Nikola ga pita odakle zna jezik, ovaj mu veli da je živio u Barceloni. Nikola kaže "Aha, radio si?" "Ne, krao sam." Laughing 
Kaže da je bio i u Zagrebu par puta. Eto na kakve egzemplare nalijećemo. 

Dolazimo na Didube, odlazimo do Dodinog hostela. Prije hostela Letica i ja opet svraćamo u dućan. Dok kupujem nešto svoje vidim da se Letica upustio u razgovor s jednom prodavačicom. Ako se to uopće može nazvati razgovorom, jer ona njemu govori na gruzijskom, on njoj odgovara na ruskom, koji ona baš i ne razumije. Prilazim i pitam u čemu je stvar. Uglavnom, ona mu pokušava uvaliti Mövenpickov sladoled od 500 grama, što je nekakva posebna ponuda. Letica se smješka, i pita mene "Hoćemo li uzeti?" Ali već ga ionako drži u ruci, tj. kao da navija da ga uzmemo. Naposljetku uzimamo jedan sa šumskim voćem i odlazimo na blagajnu. Blagajnica nam kaže "Ovo košta 18 larija, sigurno to hoćete?" Mi: "Da, naravno." "Ali to vam je 18 larija." "Samo vi dajte." 
Osjećamo se kao dva idiota. Upravo smo kupili sladoled koji košta, preračunato, 54 kn. To je skupo i za hrvatske pojmove. Pitam Leticu što mu je došlo. On veli da je pao na osmijeh prodavačice i da je očekivao da mu ja kažem da ne želim, pa da ima izliku vratiti. Ja kažem da je meni bilo glupo reći mu da neću, kad sam stekao dojam da je on već naumio to uzeti. Ispali smo kao ona dva slijepca koji jedan drugoga vode u jamu. Ha ništa, barem smo podijelili trošak i najest ćemo se finog sladoleda. 

Dok se vrzmamo po hostelu, dolazi Hrvoje. Prvo nam kaže da smo idioti. Laughing Onda mu Letica objašnjava da mu je on još s mosta doviknuo kamo idu, ali ga Hrvoje očito nije skužio, prema tomu greška je i njegova. Mene više zanima kako je uspio doći doma. Kaže da je igrom slučaja jučer zapamtio kako se piše Tbilisi na mhedruliju, tako da je znao koji natpis treba tražiti na maršrutki. A isto je tako znao da se naša metro stanica zove "nešto na -švili". Sva sreća da je Mardžanišvili doista jedina stanica koja nosi ime po prezimenu s tim čestim sufiksom, u protivnome bi se našao u nebranom grožđu. Zamislite da u Zagrebu znate samo da ime stanice završava na "-ićeva". 

Odlazim na WC. Dok sjedim unutra, netko mi je izvana slučajno ugasio svjetlo. Lupam po vratima, derući se "Light! Light!" Netko je izvana čuo, shvaćam po komešanju, ali svjetlo se ne pali. Tada u jednom času na svoj užas shvaćam da mi pokušavaju razvaliti bravu na vratima. Očito su mislili da sam ostao zaglavljen. Zaderem se na ruskome "Svetlo!", i tada konačno shvate u čemu je stvar. Laughing 

Koji je plan za popodne? Letica će malo odspavati, Nikola, Hrvoje i ja idemo na ručak, a Mati su opet počeli probavni problemi, kao i lani, pa će on propustiti ručak i uputiti se samo u šetnju. Dogovorili smo se na Tavisuplebis moedaniju u pola 6.

egerke @ 19:03 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, rujan 9, 2012
Krenuli smo iz Gorija. Pogled na posljednje kuće istog: 





Vraćamo se na magistralu. Ono tamo su brda Južne Osetije: 



Južna Osetija (oset. Hussar Iryston, gruz. Samhret Oseti) ima status djelomično priznate države. Od međunarodno priznatih država, priznaju ju Rusija, Nikaragva, Venezuela, Nauru i Tuvalu; također ju priznaje i Abhazija koja je u istoj poziciji, a i Pridnjestrovlje, koje je u još goroj poziciji. 
Oseti, potomci iranskog plemena Alana, živjeli su u donjem toku rijeke Don, sve dok ih otamo nisu potjerali Mongoli u 13. i 14. st. Oseti se potom sele na Kavkaz, gdje formiraju tri teritorijalne jedinice: Digor, Kudar i Iron. Digor, koji je bio najzapadniji, ubrzo je potpao pod utjecaj susjednih Kabardinaca, naroda iz sjeverozapadne kavkaske jezične skupine. Kabardinci, po vjeri muslimani, ubrzo su na islam preobratili i digorske Osete (inače su Oseti po vjeri pravoslavni kršćani). Kudar je potpao pod vlast gruzijske kneževine Samačablo, i njegove granice odgovaraju granicama današnje Južne Osetije. Iron je od 1767. pod ruskom vlašću i čini danas teritorij ruske republike Sjeverne Osetije-Alanije. 
Kada je 1801. gruzijski teritorij postao dijelom Rusije, došlo je do ujedinjenja kudarskih Oseta sa svojim sunarodnjacima na sjeveru. To je trajalo sve do revolucije 1917., kada Južna Osetija ulazi u sastav Demokratske Republike Gruzije, dok Sjeverna Osetija postaje dijelom Terečke Sovjetske Republike (nazvane po rijeci Terek). Vlasti Demokratske Republike Gruzije nisu vjerovale Osetima na svom teritoriju, optužujući ih da rade za boljševike, zajedno sa svojom braćom na sjeveru. Stoga su Oseti u Gruziji tražili nezavisnost od Gruzije. Do eskalacije je došlo kad su 1920. gruzijske vlasti poslale vojsku i žandare u Chinvali, glavni južnoosetski grad, da rastjera demonstrante. Pritom je ubijeno 5000 ljudi, a 13 000 je umrlo naknadno od gladi i epidemija. 
Kada je Crvena armija zauzela Gruziju, unutar novog sustava državnog uređenja Južna Osetija dobila je status autonomne oblasti (treća razina autonomije, nakon sovjetske socijalističke republike i autonomne sovjetske socijalističke republike). Gruzija je tako, nakon Rusije, bila federalna jedinica s najviše podjedinica - dvjema ASSR i jednom AO. Osetski je jezik imao djelomičnu autonomiju i učio se u školama. 
Stvari su tekle mirno sve do 1989. Tada je Oblasni sovjet Južne Osetije zatražio od Vrhovnog sovjeta Gruzije da unaprijedi status Južne Osetije u autonomnu sovjetsku socijalističku republiku. Zahtjev je ignoriran. U ljeto 1990. Vrhovni sovjet Gruzije zabranio je osnivanje regionalnih stranaka. Oseti, koji su u to vrijeme već imali svoju stranku Ademon Nyhas, na to su odgovorili proglašenjem Južnoosetske Demokratske Republike, kao punopravne članice SSSR-a. Shodno tomu, bojkotirali su gruzijske parlamentarne izbore. Zvijad Gamsahurdija proglasio je bojkot nelegalnim i posve suspendirao osetsku autonomiju. U siječnju 1991. izbio je rat, u kojem su počinjene velike materijalne štete, spaljena sela, ubijeno 1000 ljudi, a još je oko 100 000 Oseta pobjeglo iz Gruzije i Južne Osetije. 23 000 Gruzijaca također je izbjeglo iz Južne Osetije. Da stvar bude gora, iste je godine Južnu Osetiju pogodio i potres od 7 stupnjeva po Richteru. 
Primirje je postignuto 1992., raspoređeni su promatrači i zadržan je status quo. Idućih 12 godina situacija je bila mirna. Ševardnadze se nije želio miješati u taj sukob, jer je Rusija podupirala Osete. Istovremeno, u Južnoj je Osetiji cvjetalo crno tržište, a zemljom su krstarile naoružane pljačkaške bande. Kada je Saakašvili preuzeo vlast, dao si je zadatak privesti Južnu Osetiju gruzijskoj vlasti. U Tbilisiju je ustrojena progruzijska vlada Južne Osetije, a vojska je ušla na teritorij Južne Osetije, gdje je pokušala uvesti red. Naišla je na otpor osetskih paravojski i dobrovoljaca iz Rusije. Ponovno je postignuto primirje, no Gruzija se žalila na sve veći utjecaj Rusije u Južnoj Osetiji, čime Rusija koristi svoj položaj mirotvorca kako bi privela Južnu Osetiju svojim interesima. U kolovozu 2008., nakon pograničnih čarki i razmjene paljbe, pri čemu je navodno ubijeno nekoliko Oseta u pograničnim selima s Gruzijom, došlo je do ruske invazije na Gruziju upravo iz Južne Osetije. Ruske su trupe zauzele Gori i krenule prema Tbilisiju, no onda su se zaustavile. 26. kolovoza 2008. Rusija je priznala nezavisnost Južne Osetije i Abhazije. I takvo stanje traje do danas. U svakom slučaju, turistima se ne preporučuje ići u Južnu Osetiju, tim više jer se osim prekrasne prirode Kavkaza tamo doista nema ništa za vidjeti. 

Mi se vozimo dalje prema Tbilisiju. Ubrzo su svi zadrijemali. Nakon nekih pola sata vožnje primijećujem odjednom da se svi oko mene križaju. Gruzijci su jako pobožni i često se križaju. Budući da smo na autoputu, zamisao da prolazimo kraj raspela nije vjerojatna, stoga počinjem tražiti crkvu. Nalazim ju na brdu iznad ceste: 



To je Džvari, crkva koju ćemo posjetiti sutra. 

I tako se pomalo približavamo Tbilisiju. U jednom času vidim putokaz sličan onomu iz Kutaisija, samo što ovdje piše udaljenost do Teherana. Iako iznosi 1200 km, još uvijek je sama ideja da se pojavljuje na putokazu već nešto što nam daje osjećaj koliko smo daleko od Hrvatske. 

I onda se, poprilično iznenadno, zateknemo u Tbilisiju. 
Tbilisi (u prijevodu "Toplica" - to je, eto, jedna od tih nostratičkih riječi; gruzijski pridjev "tbili" srodan je s našim "topao" ili s latinskim glagolom "tepere") glavni je i najveći grad Republike Gruzije. Poznat je i pod imenom Tiflis, koje je do 1936. bilo i službeno. Grad ima između milijun i milijun i pol stanovnika, ovisno o metropolitanskom području. U SSSR-u je bio četvrti grad po važnosti (nakon Moskve, Lenjingrada i Kijeva) i peti po veličini (iza prethodna tri i Taškenta). Leži na rijeci Mtkvari, koja u gradu formira i kanjon. 
Tbilisi je poznat kao staro križanje trgovačkih putova između Europe i Azije, stjecište naroda, kultura i vjera (Tbilisi je, uz Sarajevo i Paramaribo, jedan od rijetkih gradova u kojemu se u krugu od nekoliko desetaka metara nalaze crkva, džamija i sinagoga). Raznolika povijest ostavila je trag u arhitekturi ovog prekrasnog grada, koji neki nazivaju i Parizom Kavkaza. 
Prema legendi, grad je 458. osnovao kralj Vahtang I. Gorgasali, dok je bio u lovu sa svojim sokolom. Zastavši usred šume, sokol je ulovio fazana (inače, još jednu pticu kojoj je pradomovina Kolhida), te je potom zajedno s njime pao u termalni izvor koji se tamo našao. Impresioniran, Vahtang je tamo podigao grad. 
Ipak, arheologija nam kazuje drugačije. Područje Tbilisija bilo je nastanjeno još od 4. tisućljeća pr. Kr., a najstariji tragovi današnjeg naselja potječu iz 4. stoljeća, punih 100 godina prije navodnog Vahtangovog lova. Tvrđavu je izgradio kralj Varaz-Bakur, da bi ju potom osvojili Perzijanci. Vahtang Gorgasali zapravo je obnovio tu tvrđavu, koja je tijekom godina izgubila na važnosti. Nije isključeno da se pritom namakao u nekom od brojnih sumpornih vrela kojima grad obiluje. 
Početkom 6. st. Vahtangov nasljednik Dači I. Udžarmeli (ti Gruzijci imaju vrlo zabavna imena, zar ne?) prebacio je prijestolnicu iz obližnje Mchete (imaju i zanimljive toponime) u Tbilisi. Time je grad postao prijestolnicom Iberije i uspjeh mu je, zbog odličnog prometnog položaja (nekoć je i Mtkvari bio plovan do samog grada), bio zajamčen. 
Nažalost, taj je povoljan položaj učinio da grad bude poželjna meta za napade raznih osvajača. Počev od 6., pa sve do 10. stoljeća gradom su, osim Gruzijaca, vladali i Perzijanci, Bizantinci, Arapi i Seldžuci. U dva su ga navrata napali i Hazari. Konačno je 1122. u grad ušao David Graditelj, te ovamo prenio svoju prijestolnicu iz Kutaisija. Krajem 12. stoljeća Tbilisi je bio, za ondašnje pojmove, velegrad od 80 000 ljudi. U to vrijeme Tbilisi je kulturni centar ne samo Gruzije, nego i ovog dijela svijeta. 
Nažalost, to razdoblje nije trajalo više od 100 godina. 1226. opet dolaze Perzijanci (Horezmijsko carstvo), a deset godina kasnije i Mongoli. Iako su Mongoli očuvali gruzijsku autonomiju, grad je bio pod snažnim mongolskim utjecajem. Nakon daljnjih 100 godina, Mongoli su protjerani i grad je opet postao gruzijskom prijestolnicom. 1366. poharala ga je kuga. 
U nastavku ništa novo: Perzijanci, Gruzijci, Turci, pa opet Perzijanci... Kada je 1795., u pokušaju da obrani Tbilisi od gruzijskog kralja Ereklea II. šah Aga Mohamed Kan spalio Tbilisi, Erekle se za pomoć obratio Rusima. Rusi su došli 1801. i ostali. Tbilisi je postao gubernijsko središte za čitavo Zakavkazje, i do 1850. povratio sav nekadašnji sjaj i važnost. Bio je u pravom smislu riječi međunarodni grad. Zanimljivo, u to vrijeme premoćnu većinu stanovnika u gradu činili su Armenci i Rusi. Gruzijci su u samom gradu bili prisutni tek marginalno. 
Nakon ruske revolucije grad je kratko vrijeme sjedište Zakavkaske Federacije, potom Demokratske Republike Gruzije. Nakon invazije Crvene armije prvo je glavni grad Zakavkaske SFSR, pa Gruzijske SSR. Grad se industrijalizira i širi. U Tbilisiju je 1980. održan i prvi rock-festival u SSSR-u. Nakon nezavisnosti, grad je upao u tešku krizu, ogrezao u kriminal i mafijaške obračune. Naposljetku, stvari su se promijenile Revolucijom ruža 2004., kada konačno dolazi do poboljšanja u životnim uvjetima, u sigurnosti i u izgledu grada. U rusko-gruzijskom ratu 2008. grad je nekoliko puta napadnut iz zraka. 
Tbilisi je dosta brdovit, budući da se nalazi u kotlini, pa se raširio na brežuljke uokolo. 

Dok ulazimo u grad, jednom od širokih avenija, čujem Hrvoja kako kaže da ga malo podsjeća na Chişinău. I doista, ako takav dojam i postoji na samom ulazu u grad, po prispijeću u centar sve se to raspršuje, jer su dva grada neusporediva. 
Mi dolazimo na Didube. To je autobusni kolodvor za maršrutke iz sjevernog i zapadnog dijela države. Zapravo se radi o nizu povezanih parkirališta, isprepletenih s kojekakvim daščarama, prodavačima voća i povrća i slično. Tipičan tranzicijski kaos. Tražimo metro. Ne vidim nigdje stanicu. Naposljetku nas upućuju - stanica se nalazi iznad Didubea, pored željezničke pruge, na nekoj vrsti nadvožnjaka. 
O tbiliškom metrou ovdje je dovoljno reći da se plaćanje odvija pomoću standardne sovjetske metode žetona. Žeton košta 40 tetrija (oko 1,20 kn) i kada jednom uđete u sustav, možete se vozati amo-tamo koliko vas volja. Postoje i nekakve pretplatne kartice, ali to nas nije zanimalo. 

Izlaz na peron. Natpis kaže "Ja volim Tbilisi": 



Vozila metroa su tradicionalna Metrovagonmašova. Modernizirane verzije su u bojama gruzijske zastave: 



Ubrzo dolazi i naš metro. Postoje inače dvije linije, jedna u pravcu sjever-jug i druga u pravcu istok-zapad. 
Ulazimo unutra i stojimo, osim Letice. On je uvijek, koliko god bio pun vagon, našao mjesto za sjesti. Laughing 

Izlazimo na stanici Mardžanišvili, koja je dobila ime po ulici Konstantinea "Kotea" Mardžanišvilija, poznatog gruzijskog kazališnog redatelja iz prve polovice 20. stoljeća. Kako je metro u centru vrlo dubok, dok se vozimo pokretnim stepenicama gledamo na televizore koji su postavljeni iznad njih. Eto, tko kaže da nećemo u Gruziji sresti Hrvate - na televiziji upravo svira Maksim Mrvica: 



Izlazimo iz metroa. Mardžanišvilis quča, Mardžanišvilijeva ulica, jedna je od najpoznatijih lokacija za jeftini smještaj u Tbilisiju. To je ugodna donjogradska ulica, s umjerenim intenzitetom prometa, i drvoredom na samom početku. Cilj nam je pronaći jedan hostel koji sam našao u svom vodiču. Krećemo isprva na jednu stranu, ali shvaćamo da je kriva. Trebamo na drugu. Nakon nekih pet minuta hoda, odmah iza ruske pravoslavne crkve, dolazimo na željenu adresu, no tamo ništa ne piše. Srećom nam jedna žena pokazuje da moramo ući u dvorište u kojem je hostel. Hostel se zove Dodo's Homestay, a smješten je u nizu prizemnih zgrada raspoređenih oko sjenovitog dvorišta. Vodi ga Dodo, simpatična gospođa u svojim, rekao bih, sedamdesetima, koja govori solidan engleski za osobu njene dobi u Gruziji. Usto joj pomažu i dvije mlađe cure, vjerojatno neke rođakinje. Daje nam sobu za nas petoricu, zapravo dormitorij. Šesti je krevet rezerviran za nekog Španjolca. Nadamo se da ne hrče, imamo neugodne reminiscencije iz Chişinăua. 
Hostel je prilično kaotičan, namještaj izgleda kao da je nabacan s raznih strana, kupaonica je improvizirano sklepana izba sa spuštenim stropom u predvorju, kuhinja je veličine kuhinje u stanu...ali ima neki šarm, hostel je pun turista, imaju i internet (jezivo spor, doduše), i tri dana koje ostajemo ovdje sasvim ćemo se dobro provesti. Jedino je cura koja obavlja registraciju užasno spora. 13€ noćenje. Sasvim prihvatljivo. 
Nastaje rasprava hoćemo li prvo tuširanje ili jesti. Letica se hoće istuširati, mi ostali smo za jelo. Vidjeli smo u blizini jednu zgodnu prčvarnicu, mislimo da ćemo tamo. Kažemo Letici da navrati onamo kada obavi svoje. 

Nakon što smo došli do prčvarnice, uviđamo da zatvaraju. Nedjelja je predvečer, očito im se žuri doma. Ništa, naći ćemo nešto drugo. 

Makdonaldsi: 



A onda vidimo neki pristojan restorančić koji služi hačapurije. OK, opet isto kao i u Batumiju, ali, kako rekoh, s hačapurijem ne možete fulati. Šaljem Letici poruku o promjeni lokacije. 
Ovaj sam puta uzeo hačapuri s grahom, tzv. lobiani. 

A evo i njega: 



(na zidu iznad možete vidjeti sličice hačapurija) 

Nikola je za piće naručio limunadu. Konobarica mu donosi nešto što po boji nalikuje na malinovac. Ispada da je to gazirani sok od grožđa. Naime, isto kao i u Češkoj, ovdje je "limunada" naziv za bilo koje bezalkoholno osvježavajuće piće (slično kao npr. "soda" u engleskome). Ima ih u raznim okusima: grožđe, kruška, breskva, limun (začudo), krema (što definitivno nije prirodan okus) i nezaobilazni estragon. 

Nakon obilne večere izlazimo u večernju šetnju. Mardžanišvilijeva ulica na kraju izlazi na Mtkvari, i prelazi ga mostom Galaktionis hidi. Iznad grada, na brdu Mtacminda nalazi se TV-toranj: 



Uspinjemo se na drugu stranu i dolazimo na početak Rustavelis gamziri, Rustavelijeve avenije, središnjeg gradskog bulevara. Ova 1,5 km duga ulica glavna je arterija gradskog života Tbilisija, a po svom stilu podsjeća na pariške bulevare. Dok šećete njome, imate osjećaj da se nalazite u nekom zapadnoeuropskom gradu, i tek vas sovjetski automobili i čudno pismo podsjećaju da ste zemljopisno daleko od Europe. 

Letica opet dolazi na ideju da ide pretrčavati ulicu. I ovi svi za njim. Pa ja doista ne znam što je tom čovjeku. Na kraju i ja pretrčavam. 

Zgrada Tbiliške opere i baleta, u maurskom stilu: 



(trenutno ju obnavljaju, zato izgleda tako mračno) 

Malo niže je Rustavelijevo državno akademsko kazalište: 



Kako dolazimo do zgrade parlamenta, primjećujemo ovaj sramotan plakat. Mate se mora slikati kraj njega: 



Zgrada Parlamenta: 





Zanimljivo je da se ideja parlamentarizma u Gruziji javlja prije engleske Magne Charte. Već se u 12. stoljeću, u doba kraljice Tamare, pojavila inicijativa za ograničenje kraljevske vlasti u korist plemstva i građanstva, no nije zaživjela. 

Zgradu parlamenta započeli su graditi još prije Drugog svjetskog rata, ali su ju dovršili njemački ratni zarobljenici nakon rata. Ispred nje se 9. travnja 1989. zbio masakr demonstranata, tu je točno dvije godine kasnije proglašena nezavisnost, u siječnju 1992. ovdje se četiri tjedna skrivao Zvijad Gamsahurdija, prije nego što je utekao, a pred zgradom su održane i demonstracije u doba Revolucije ruža.

S druge se strane ulice nalazi crkva Kašveti: 


 
"Kašveti" znači "kameno rođenje". Prema legendi, jedna je žena optužila Davita Garedžu, jednog od Trinaest sirijskih otaca (srednjovjekovnih redovnika koji su došli ojačati kršćanstvo u Gruziji) da joj je napravio dijete. Davit joj je odgovorio da nije i dodao: "Ako je to što ti kažeš točno, rodit ćeš dijete. Ako je ono što ja kažem točno, a ti lažeš, rodit ćeš kamen." Ostatak priče je jasan. 

Rustavelis gamziri izlazi na Tavisuplebis moedani, Trg slobode:



Tavisuplebis moedani je središnji tbiliški trg. U carskoj Rusiji nosio je ime po Ivanu Paskeviču Erevanskom, ruskom generalu koji je osvojio Erevan. U sovjetsko doba zvao se Leninis moedani, Lenjinov trg. Na sredini trga stajao je Lenjinov kip, koji je srušen u kolovozu 1991. Na njegovo je mjesto u studenom 2006. postavljen kip Svetog Jurja kako ubija zmaja, znan i kao Spomenik slobodi: 



Mate komentira "Šta su išli tu glupost postavljati, umjesto da su vratili Lenjina?". No comment. 

Na trgu je inače pokopan i Semeno Ter-Petrosjan, poznatiji kao Kamo, gruzijski boljševik armenskog porijekla i rani Staljinov suradnik. Grob mu je danas neoznačen. 
U pozadini na slikama vidite i gradsku vijećnicu. Trg je često bio poprište raznih demonstracija, a na njemu su 2005. Miheil Saakašvili i George W. Bush govorili pred 100 000 ljudi povodom 60. obljetnice kraja Drugog svjetskog rata. 

Malo sjedamo na klupice pored fontane. Ovdje se negdje nalazi Kamov grob. Sjedimo, upijamo noćnu atmosferu Tbilisija. Grad je izuzetno ugodno iznenađenje, a nismo ga pošteno još ni vidjeli. 
Umor nas polako svladava, pa krećemo prema hostelu. 

Silazak u metro - tzv. lančana slika: 







Putokazi u metrou su na gruzijskom pismu, tako da ste j... ježa ako ga ne znate: 



Stanica Tavisuplebis moedani: 



Ravno vidite buket ruža u bojama gruzijske zastave. Svaka od podzemnih stanica ima tako neki motiv. Na Mardžanišviliju se nalazi Mardžanišvilijeva bista, na Rustaveliju Rustavelijev kip... 

Inače, redari baš ne dopuštaju fotkanje po stanicama metroa. 

Vraćamo se u hostel. Letica i ja ćemo još svratiti do obližnjeg dućana. Dok hodamo prema hostelu, u jednom času prelazimo ulicu dok jedan auto želi skrenuti. Kako Letica prelazi, tako auto uzima sve veći i veći luk, u želji da skrene prije njega. Na kraju je Letica stao nasred ulice i propustio ovoga, jer teško da bi on propustio Leticu da prijeđe cestu. 

Još se malo muvamo po hostelu, i potom spremamo na počinak...

egerke @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, rujan 8, 2012
Krećemo na vožnju prema Tbilisiju. Ovdje je možda prilika da nešto kažem o zemljopisu Gruzije. 
Gruzija se prostire u udolini koju sa sjevera i juga omeđuju dva gorja. Na sjeveru je Kavkaz, koji se prostire u blagom sjeverozapadno-jugoistočnom pravcu duž čitave prevlake između Crnog mora i Kaspijskog jezera. Kavkaz ujedno tvori i granicu prema Rusiji. Na jugu se paralelno s njime nalazi Mali Kavkaz, koji je, kako mu i ime govori, niži, a on čini sjevernu granicu Armenske visoravni. Dva su gorja udaljena stotinjak km, a povezuje ih okomiti gorski lanac Lihi, koji dijeli udolinu među njima na dva dijela - zapadno je Kolhida, istočno Iberija. Kolhida zbog blizine Crnog mora ima suptropsku klimu, dok je klima u Iberiji kontinentalnija, na krajnjem jugoistoku i polupustinjska. Najviši vrh Gruzije je Šhara na Kavkazu, visok 5201 metar. Budući da je Kavkaz tektonsko gorje, česti su i potresi, pogotovo u području Malog Kavkaza. U tom području također ima i mnogo izvora termalnih voda (npr. poznato kupalište i lječilište Bordžomi). Na Kavkazu se nalazi i najdublja špilja na svijetu, to je Voronja u današnjoj Abhaziji, čija je dubina istražena do 2140 metara. 
Dvije glavne gruzijske rijeke su Rioni na zapadu (na kojem leži Kutaisi) i Mtkvari (ili Kura) na istoku (na kojem leži Tbilisi). 
Oko 40% zemlje pokriveno je šumom. Inače, za razliku od Armenije ili unutrašnjosti Turske, gruzijski krajolik ne izgleda nimalo egzotično. Većinu vremena imate osjećaj da se vozite kroz neku srednjeeuropsku zemlju. 

Ovako recimo izgleda krajolik odmah iza Kutaisija: 



Zanimljivo, masline smo viđali dosta duboko u kopno, mnogo dublje nego u Hrvatskoj. 

Ubrzo prolazimo kroz Zestaponi. Most preko rijeke Kvirile, i vrlo dugačak putnički vlak: 



A nakon toga počinje uspon kroz Lihi. Pejzaži su alpski, ali zbog zavojite ceste i tresuće maršrutke stvarno je teško slikati: 





Letica u jednom času predlaže da, kad već prolazimo uz Gori, odemo i tamo. Prva mi je pomisao da opet opstruira itinerer i već kreće moj obrambeni mehanizam, no onda se zaustavim i shvatim da ta ideja zapravo uopće nije toliko loša. Gori je naime bio u planu sutra. No ako ga odradimo danas, kada ionako prolazimo uz njega, onda ćemo sutra imati više slobodnog vremena u Tbilisiju i tako nadoknaditi onaj dio koji smo danas propustili. Letica je ipak popravio stvar. Sad još samo to treba reći vozaču i zamoliti ga da nam vrati razliku u cijeni, jer idemo kraću dionicu. 

Stajemo na nekom usputnom odmorištu. Dio kroz koji prolazimo malo podsjeća na Gorski kotar. Evo naše maršrutke: 



Odlazim u WC, i ostajem zabezeknut. S jedne strane se na malom podestu nalazi niz čučavaca, koji su međusobno odvojeni pregradama od PVC-ploča, ali su s prednje strane otvoreni! Dakle, svatko tko uđe u prostoriju može vidjeti one koji se upravo olakšavaju. S druge je strane pisoar, koji pak izgleda kao jedna dugačka kopanja. Ajde, takve sam barem viđao. 

Vani na štandu prodaju neko slatko pecivo. Uzimam jedno, a uz to uzimam i bezalkoholno piće s okusom estragona. To sam već čuo, da u Gruziji imaju piće s tim okusom, no posebno je zanimljiva otrovno zelena boja koju to piće ima. Ne izgleda nimalo prirodno, iako jest. 

Tu je i izvor na kojem ekipa toči vodu koja je poprilično mutne crvenkastosmeđe boje. Mislim da se ne bih usudio to piti. Iako i ovaj estragon izgleda bizarno. 

Letica kaže vozaču da ipak idemo samo do Gorija i da nas tamo iskrca. On kaže da nema problema. No kaže da nam ne može vratiti razliku u cijeni. Hm. "Ne može" ili neće?

Nastavljamo put nakon nekih pola sata. Ovo je jedna od luksuznijih maršrutki. Ali, zanimljivo, svi vozači maršrutki imaju omaleno svetište puno ikonica iznad vjetrobrana: 


 
Nije valjda da tako loše voze da trebaju zaštitu svetih sila? 

Sad smo u ravnici Iberije. Dosta smo se odmakli od Kavkaza. Tamo negdje sjeverno od nas je Južna Osetija: 

 



Približavamo se Goriju. U jednom času vidimo putokaz lijevo za Chinvali. Chinvali je glavni grad Južne Osetije. Svega smo 40-ak kilometara udaljeni od grada. Od granice Južne Osetije možda koji kilometar. Čudan osjećaj. 
Malo prije Gorija prelazimo most na rijeci Veliki Liahvi, koji se obnavlja, jer je uništen u rusko-gruzijskom ratu dvije godine ranije. Nakon mosta dolazi putokaz za Gori, nadesno. Vozač staje i čeka da izađemo. Čekaj, pa zar nas neće odvesti u grad? Očito je da se njemu ne isplati voziti 4 km do grada i onda natrag, samo da bi nas iskrcao. A višak love si je mogao zadržati... 
Ha, ništa, valja nam dakle pješačiti. 4 km do grada. Razmišljamo što ćemo. Hoćemo li čekati neku maršrutku? Ako maršrutka ide u Gori, onda je vjerojatno da je pred samim gradom puna, jer se vozaču ne isplati ići s praznom maršrutkom. Tim više jer nas ima pet, a pet slobodnih mjesta sigurno nema. Da stopiramo - a tko će nam stati? Petorica smo, i još s prtljagom. Trebao bi nam stati kombi ili kamion. Tako se upućujemo pješke. Ništa, sat vremena ćemo hodati. 
Nikola hoda ispred nas. U jednom se času okrene i gleda prema nama. Stoji nasred križanja. Iza leđa mu dolazi auto, prilično brzo. Daje žmigavac da će skrenuti točno onamo gdje on stoji. Velim mu "Nikola, makni se!" On ne reagira. "Nikola, makni se, auto će te zgaziti!" On i dalje stoji. OK, znam da malo slabije čuje, ali nisam toliko daleko od njega, osim toga, vidi me da mu nešto govorim i mašem mu rukom da se makne. Auto već skreće na njega. Sada i ostala trojica poviču "NIKOLA, MAKNI SE!", i tek se u tom času on okrene i shvati da auto, koji je u međuvremenu usporio, ide prema njemu. Srećom ga je zaobišao. 

Evo nas u pohodu na Gori: 



Hodali smo možda pet minuta, kada nam je odjednom netko odostraga potrubio. Okrenuli smo se i ugledali kombi. Maršrutka! Ma kakvi, još bolje. Kombi u kojem su neki tip i ženska, sami. Pitaju nas na engleskom trebamo li do Gorija. Naravno da trebamo. Ulazimo unutra, odvest će nas. Tip se zove Zurab i živi u Goriju. Pričamo s njim, malo na engleskom, malo na ruskom. Ženska cijelo vrijeme šuti i smješka se. Valjda ne zna engleski. Zurab nam malo priča o gradu, Letica mu postavlja neka pitanja. 

Gori ima 49 500 stanovnika i glavni je grad regije Šida Kartli (Unutrašnja Kartlija). Leži pored rijeke Veliki Liahvi, na samom njenom ušću u Mtkvari. Ime grada dolazi od gruzijske riječi "gora", što znači isto što i na slavenskim jezicima (gruzijska mi etimologija nije poznata, možda se radi o posuđenici, jer teško da je to neki od nostratičkih korijena). 
Iako je po gruzijskim kroničarima grad osnovao David Graditelj, postoje nalazi koji ukazuju da je naselje na tom mjestu postojalo još od antike. 1299. osvajaju ga Alani, preci današnjih Oseta, ali samo na 20 godina. Budući da je bio važno križanje, često je mijenjao vlasnike: Perzijanci, Turci, pa opet Perzijanci... Konačno je potkraj 18. stoljeća pripao Gruziji, no ne zadugo. Ubrzo Rusija anektira Gruziju, a Gori 1801. dobiva status grada. Tada počinje njegov prosperitet, koji traje do 1920., kada je razoren u potresu. U SSSR-u je bio važan industrijski centar, no industrija je propala nakon nezavisnosti. Zbog svog važnog strateškog položaja u blizini južnoosetske granice, u Goriju se stacionirala 1. pješačka brigada gruzijske vojske, a ovamo je premještena i središnja vojna bolnica. 
U rusko-gruzijskom ratu 2008., Gori je napala ruska vojska, nanijevši gradu znatna oštećenja. Gruzijsko stanovništvo je pobjeglo iz grada, a ruska vojska i južnoosetske paravojne trupe povukle su se nakon 10 dana. Zanimljivo, rusko-gruzijski rat započeo je 8. kolovoza 2008., dakle danas je dvogodišnjica. 
Gori je svakako najpoznatiji po činjenici da je u njemu 18. prosinca 1878., u obitelji lokalnoga postolara Besariona Džugašvilija rođen sin Joseb, koji će kasnije postati jedna od najznačajnijih ličnosti 20. stoljeća, Josif Visarionovič Staljin. O životnom putu dotičnoga ionako je ispisano već jako mnogo, i mislim da nam je svima poznat. Po mnogima on je jedan od najvećih zločinaca ljudske povijesti, uz bok Hitleru. Po drugima, on je nesumnjiva veličina i državnik. Winston Churchill jednom je slikovito rekao kako se o Staljinu može misliti štogod, ali činjenica je da je to čovjek koji je našao Sovjetski Savez s drvenim plugom, a ostavio ga s atomskom bombom. 
Gruzijci prema Staljinu imaju poseban odnos. Iako je bio na čelu mrskoga režima, koji je zatirao gruzijsku državnost i, posebno, Crkvu, još uvijek ostaje taj nekakav ponos da je on bio "jedan od njihovih". Vjerujem da to proizlazi iz činjenice da su Gruzijci bili pomalo kivni na Ruse, jer su ti "barbari sa sjevera" zavladali njihovom državom, iako su bili inferiorniji u smislu kulture i tradicije. A onda se pojavio jedan Gruzijac koji je opet zavladao tom Rusijom. Staljin sâm nije nikada posve izgubio iz vida da je Gruzijac, premda je postao i snažan ruski nacionalist. Do smrti mu se u ruskome osjetio gruzijski naglasak. 
Upravo je zato poprilično osjetljiva tema kritiziranje Staljina u Gruziji. Pogotovo u Goriju. 

Zurab nas je malo provezao gradom. Na trgu ispred gradske vijećnice do lipnja je stajao veliki Staljinov kip, jedan od posljednjih u bivšem Sovjetskom Savezu. Sada je uklonjen i bit će premješten u Muzej sovjetske okupacije. To se uklanjanje tražilo već 20 godina, međutim građani Gorija opirali su se tomu. Pa mogli su pričekati još dva mjeseca s time... 

Trg u okrnjenom izdanju: 



Na mjestu postolja danas je ovo zelenilo:



Napravili smo krug oko kompleksa Staljinova muzeja. To je naše odredište u Goriju. Zurab nas dovozi natrag i kaže nam da, nažalost, ima neki dogovor, inače bi nas pozvao k sebi, budući da mu je bila obljetnica očeve smrti, pa je imao neku vrst karmina. Ali daje nam svoj broj telefona, i kaže da ga nazovemo ako budemo imali ikakvih problema ili nam bilo što treba. Nakon toga ga Letica pita ono što svi mislimo - koliko smo mu dužni za to. On se okreće Letici i kaže: "Pazi, ja sam jedan, a vas je pet. Ali ako mi još jednom postaviš to pitanje, sam ću vas svu petoricu istući. Hajde!" i pozdravlja se s nama. Eto, čuli smo priče o gruzijskoj gostoljubivosti, a sad ju i doživljavamo. 

Dakle, Staljinov muzej. Začudo, zgrada izgleda kao neka vrsta crkve: 



Muzej je otvoren 1957., a zatvoren 1989. Međutim, zbog zahtjeva mnogih turista, ubrzo je ponovno otvoren. Zanimljivo, zgrada je građena za lokalni muzej, ali su se ubrzo prešaltali na unosnije eksponate. 

Predvorje i stubište: 



Plaćamo ulaznicu i za 5 larija više uzimamo i vođenu turu. Ostavljamo stvari u predvorju i penjemo se na kat, gdje čekamo vodičicu. Na zidovima vise portreti iz života druga Kobe: 







Ubrzo dolazi i vodičica. To je mlada i poprilično zgodna cura, samo što se iz njenog tona vidi da je rečeni tekst izrekla već stotine puta i vergla ga bez imalo entuzijazma. Kad je čula da smo iz Hrvatske kaže kako su ranije toga dana imali još jednu skupinu Hrvata. Još je Nikola komentirao kako ćemo sigurno sresti neke zemljake putem. Mate misli da možda uopće nije bilo nikakvih Hrvata, nego da ova to kaže iz kurtoaznosti. 

Portret mladog Staljina, u dobi od 16 godina:

 

Iz doba kada je bio sjemeništarac u Tbilisiju: 



S političkim mentorom: 



Pitanje bi li se Lenjin ovako samozadovoljno smješkao da je znao koga je doveo na vlast. 

E, ovo je već Staljin kakvog znamo: 





Pogled kroz dvorane muzeja: 



Posmrtna maska: 



Portret preminulog Staljina: 



Kopija Staljinovog ureda: 





Iza toga nalazi se jedna prostorija u kojoj su sakupljeni darovi koje je Staljin dobio od stranih državnika. 
Reljef na zidu: 



Sudeći po krajoliku, ovo bi trebalo prikazivati mladog Staljina kako čita revolucionarnu književnost s drugovima u okolici Gorija:



Stubište odozgo (i neki krelci desno): 



U vrtu se nalazi negdašnja kuća Besariona Džugašvilija, u kojoj je mali Joseb prvi puta zaplakao: 



Kako bi ju zaštitili, iznad nje su podigli paviljon:



Ploča: 



(Datum je 21. prosinca 1879. Naime, oko točnog datuma rođenja postoje neslaganja, danas se najpouzdanijim smatra 18. prosinca 1878.)

U kući se nalaze dvije prostorije:

 



Nekako mi se čini da je namještaj preluksuzan za kuću jednog postolara u provincijskom gruzijskom gradu krajem 19. stoljeća. 
Zanimljivo, prezime Džugašvili vjerojatno je osetsko, od osetskog imena Džuga. Postoji etimologija i od starogruzijskog "džogi", što znači "čelik". To je bila osnova za Staljinov revolucionarni nadimak. Staljin je bio treće dijete, prva dva sina, Miheil i Giorgi, umrli su kao mali. Besarion je još prije Josebova rođenja počeo piti, a neki Staljinovu urođenu tjelesnu manu - srasla dva prsta na nozi - pripisuju očevom alkoholizmu. Staljinova majka, Ketevan (r. Geladze) bila je ta koja je željela da Joseb upiše sjemenište i postane svećenik. Kada je Besarion, koji je želio da mu sin izuči postolarski zanat, to čuo, od bijesa se napio, porazbijao lokalnu krčmu i došao u sukob s mjesnim šefom policije. Rezultat je bio progon iz Gorija u Tbilisi. Kada je Joseb otišao u sjemenište, sretao se s ocem, koji ga je nagovarao da napusti sjemenište i izuči zanat. Naposljetku su Joseba izbacili iz sjemeništa. Tada se posljednji puta sreo s ocem, jer je pokušao organizirati štrajk u tvornici u kojoj mu je otac radio. Navodno mu je otac rekao "Mani se toga i počni se baviti trgovinom." Besarion je umro 1909. i pokopan je u gradu Telaviju. 
Ketevan je bolje prošla. Nakon što se Staljin probio, omogućio joj je život u bivšoj kraljevskoj rezidenciji na Kavkazu, ali joj se rijetko javljao. O njoj se brinuo Staljinov zemljak Lavrentij Berija. Ketevan je sa sinom uglavnom kontaktirala putem pisama (bila je pismena, što je u to vrijeme bilo rijetko za osobu njenog društvenog položaja). Ketevan nikada nije naučila ruski, sa sinom je komunicirala isključivo na gruzijskom. Prema anegdoti, Staljin ju je jednom pitao "Zašto si me tako tukla dok sam bio mali?" Ketevan mu je odgovorila "Zato si i ispao tako dobar." Međutim, opet mu je rekla da bi mu bilo bolje da je postao svećenik. Umrla je 1937. 

Još jedan pogled na muzej izvana:



Pored muzeja nalazi se Staljinov vagon: 



Ovaj 81 tonu težak blindirani vagon Staljin je koristio od 1941., a njime je putovao i na konferencije u Jaltu i Teheran. Nakon Staljinove smrti trunuo je u depou u Rostovu na Donu, dok ga 1985. nisu dovezli u Gori. 

Idemo ga pogledati iznutra. Na početku je očito salon za sastanke:



Spavaća soba: 



Ovo je očito krevet za intimuse: 



Tehnikalije: 



Kuhinja:



Obavezni samovar: 



WC za službeno osoblje Laughing :



Hodnik: 



(gospodična u dubini je naša vodičica) 

Kupaona (s prekrivenom kadom):



E, OVO je Staljinov zahod: 



Hm, ova mi lampa za čitanje izgleda kao teški anakronizam Undecided : 



Izlazimo iz vagona. Pred muzejem je manji kip Staljina, iza se vidi paviljon koji štiti rodnu kuću: 



Inače, zanimljivo je da postoje razmišljanja nakon 2008. da se muzej prenamijeni u Muzej ruske agresije. 

Nakon što smo vidjeli muzej, uzimamo stvari i odlazimo još pogledati tvrđavu. Putem dotamo još par zanimljivih registracija: 







Evo tvrđave, koja dominira gradom: 



Goris-Cihe, tj. Gorijska tvrđava, utvrđena je još iz razdoblja prije Krista. Službeno se u kronikama prvi puta spominje u 13. st. Napuštena je tijekom 19. stoljeća, a 1920. je i oštećena u potresu. 

Tu je i katedrala koju obnavljaju. Vjerojatno je oštećena dvije godine ranije: 



Oni će se popeti na tvrđavu, ja sam preumoran da bih išao gore. Rado ću ih pričekati i pripaziti im na stvari. 

Ispod tvrđave se nalazi ovaj spomenik. Očito su to neki vitezovi, no detalje ne znam: 



Pogled na katedralu:



Oni se uspinju: 



Tvrđava je ogromni prazan prostor: 







Ali lokacijom dominira gruzijska zastava:



Pogled na sjeveroistok: 



I na sjeverozapad, prema Velikom Liahviju:


 
Ravno dolje:

 

I uz zidine: 



Ondje je autobusni kolodvor. Dobro da znamo: 



Pogled na jugoistok. Tamo je i gradska vijećnica:



Zidine na drugoj strani: 



Katedrala i spomenik vitezovima odozgo: 



Prema istoku:



I sjeveru:


 
I oni imaju grafitere: 

 

Silazak: 







Napokon dolaze do mene. Ja odlazim još kupiti vodu za sebe i Hrvoja, a Letica za to vrijeme zaviruje u katedralu: 



Kažu mi da je kolodvor s druge strane brda. Super. Krećemo jednom pokrajnjom ulicom oko tvrđave, i dolazimo nasuprot. Ovdje je bolji kut za slikanje: 



Ja želim izaći na glavnu ulicu. Letica mi veli da ne tamo, da treba još ići. Ja mu velim da smo prošli točno pola kruga oko brda i da smo trenutno točno tamo kamo je on pokazao rukom da je kolodvor. No da, on je očito pokazao krivo. Treba proći tri četvrtine kruga oko brda.

Ubrzo dolazimo na kolodvor i nalazimo maršrutku za Tbilisi. Prtljažnik je pun i morat ćemo stvari unijeti u maršrutku. No na ulazu nastaje čep. Netko štopa red. Iza mene stoje Hrvoje i Nikola, Hrvoje je već živčan, želi sjesti. Napokon i ja ulazim u maršrutku. Ali nema mjesta za prtljagu na gornjim policama, izuzev jednog jedinog, a to bi zahtijevalo da uguravam ruksak kroz rupu između dviju štangi, što znači da bih automatski sada JA štopao red, i opet Hrvoju dao povoda da gunđa. Ma, zajebi, ja ću sjesti i staviti ruksak na sjedalo pored sebe. Tri muhe jednim udarcem. Ne trebam dizati ruksak, ne štopam red, a još imam zajamčeno da nitko neće sjediti kraj mene, što se u maršrutki obično dogodi - netko nepoznat ti se uvali. Ali brus. Vozač pod svaku cijenu želi imati dupkom punu maršrutku i naravno da se neki tip želi uvaliti kraj mene. Traži me da maknem ruksak. Pokušavam mu objasniti da nemam kamo, u nadi da će odustati. Ne, on je baš zapeo. Ha, ništa, onda ću staviti ruksak u krilo. Sada me Nikola gnjavi s pitanjem zašto nisam stavio ruksak gore. Velim da prije nisam mogao, a sad mi se više bogme ni ne da dizati deset kila težak ruksak. Na kraju mi ga on diže gore. Barem da je jedanput napravio neku uslugu, a da ga nisam trebao moliti. 

Da vidite kako smo nagurani: 



Napokon je ovaj nagurao sve koje je htio i krećemo prema Tbilisiju.

egerke @ 20:04 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, rujan 6, 2012
NEDJELJA 8. KOLOVOZA 

Tematska pjesma

(iako je Letica preferirao ovu



Nismo se baš naspavali, ali barem je soba imala klimu, pa smo uspjeli spavati u relativno svježem zraku. Ubrzano se pakiramo. Za doručak uzimam onaj komad peciva koji su dečki donijeli Letici i meni sinoć. Letica neće. Nudim njima hinkali koji sam im donio, ali nitko ne želi. Pa, neću ga baciti, pojest ću onda i njega. 

Kuća u kojoj je naš hostel, gledana s ulice: 



(obratite pažnju na mezanin, koji "visi" do pola veže; također, vidi se da frizeraj ima i natpis na turskome, što je u Adžariji često) 

Gruzijska riječ za hotel je "sastumro", ako ikomu zatreba. 

Ulica Konstantinea Gamsahurdije: 





(na ovoj se slici može vidjeti - tko čita mhedruli - da u gruzijskome nema slova f, pa tako na ovoj radnji piše "poto") 

Limuzine: 



Hodamo prema kolodvoru: 





U Gruziji ćete posvuda vidjeti štandove s lubenicama, prodaju ih na tisuće. Evo jednoga štanda u Batumiju: 



Odmah nalazimo maršrutku za Kutaisi i smještamo se u nju. Letica onda odlazi uokolo slikati. 

Maršrutka za Bahmaro: 



Autobusni kolodvor: 





Parking u rano jutro: 



Sunce izlazi iznad Malog Kavkaza, u prvom planu kompleks željezničkog kolodvora: 



Još jedna zanimljiva registracija:



Neizbježni motiv na vrhu stupa: 



A tu je i spomen ploča, koja kaže: 



Godine 1901-02. u gradu je boravio Staljin, koji je organizirao radnike u lokalnoj tvornici bitumena, te osnovao ilegalnu tiskaru. Zanimljivo, u gradu postoji i muzej posvećen Staljinu, u kojem se nalaze neke njegove osobne stvari iz tog doba. To je poseban kuriozitet s obzirom da će proći još 20-ak godina dok nije postao naširoko poznat. 

Ja pokušavam naći WC na kolodvoru, no to je nemoguća misija, iako ovaj kolodvor, za razliku od albanskih, bar ima zgradu. Ništa, izdržat ću do Kutaisija.

Krenuli smo. Pogled na luku: 


 
Batumi u daljini: 

 

Izlaz iz Batumija vodi uz željezničku prugu:



Unutrašnjost maršrutke: 



Ja sjedim baš uz vrata, koja vozač povremeno drži otvorenima, kako bi se maršrutka hladila. Bojim se zadrijemati, da slučajno ne ispadnem. 

Vozimo se dalje, cestom koja se malo odmiče od obale, pa joj se opet vraća. U jednom času ja se nešto uhvatim za džep u kojem držim novčanik i shvaćam da ga tamo nema! Oblijeva me hladan znoj. No samo na par sekundi. Shvaćam da sam ga tutnuo u krivi džep. Još bi mi samo to trebalo, drugi novčanik izgubljen na putu. 

Uz obalu idemo skoro do Potija. Iza ušća rijeke Rioni skrećemo na glavnu cestu prema istoku. Prolazimo Lančhuti, Samtrediju... Ovo je neki od tih gradova usput, mislim Samtredia: 



I napokon stižemo u Kutaisi, nakon nekih dva sata vožnje. Bilo je dogovoreno da ćemo onda grad razgledati ubrzano. Letica je identificirao par stvari koje treba vidjeti. 
Na kolodvoru za maršrutke ne postoji odlagalište prtljage. Previše je imamo da bismo ju vukli uokolo. No odmah pored je McDonald's. Pitat ćemo (tj. Uletica će pitati) možemo li kod njih ostaviti stvari dok obiđemo grad. Nema problema, možemo. Ostavljamo stvari unutra, svi osim Nikole, koji demonstrativno ne želi ni ući unutra. Mi ostali obavljamo i WC i spremni smo za polazak u grad. E sad, kamo za centar? Kažu nam da moramo na drugu stranu ulice i tamo čekati lokalnu maršrutku ili bus. Ona odmah dolazi, i za par minuta nas ostavlja u centru. 

Kutaisi, sa 192 500 stanovnika, drugi je najveći grad Gruzije. Leži na rijeci Rioni. Grad je poprilično zelen, s mnogim drvoredima. 
U antici se grad zvao Eja, i bio je glavni grad Kolhide. Vjerojatno je upravo ovdje stolovao kralj Ejet. Od 978. do 1122. bio je glavni grad ujedinjene kraljevine Gruzije, a od 15. st. do 1810. glavni grad zapadne kraljevine Imereti. Za vrijeme imeretskog kraljevstva više je puta padao u turske ruke, iako je formalno ostajao glavnim gradom. Imeretski vladari obraćali su se često za pomoć Rusiji, no ona na te pozive nije odgovarala, jer su joj bili bitniji dobri odnosi s Turskim carstvom. Tek je potkraj 18. stoljeća, za vrijeme Katarine Velike, Rusija poslala pomoć kralju Solomonu I., koji je uz pomoć njemačkog generala Totlebena oslobodio grad. Ubrzo poslije toga, 1810., Imereti je uključen u carsku Rusiju, a grad je postao sjedištem gubernije. 
U doba SSSR-a grad je bio industrijski centar, no većina industrije je propala nakon osamostaljenja. Mnogi stanovnici odselili su se u inozemstvo. Grad je donedavno imao poprilično lošu reputaciju zbog kriminala, no sada je mnogo mirniji. 

U središtu grada nalazi se Davit Aghmašenebelis moedani, Trg Davida Graditelja, s kipom dotičnoga na sredini: 



David IV. Graditelj bio je gruzijski kralj od 1089. do 1125. Mnogi ga smatraju i najvećim gruzijskim kraljem. Iako je vlast preuzeo u dobi od samo 16 godina, pokazao se izuzetno sposobnim vladarom, koji je uspio ujediniti većinu gruzijskih kneževina, te ustrojiti vojsku koja se organizacijom mogla suprotstaviti seldžučkoj. Iskoristivši tada križarske ratove, koji su Seldžucima također zadavali puno muke, pomalo ih je potiskivao iz Gruzije. Odbio je primiti bizantsku titulu, koja bi ga dovela u položaj vazala, signalizirajući da Gruzija može biti jedino ravnopravan partner Bizantu. 1104. uspio je u ujedinjenju zapadne i istočne Gruzije u jednu državu. To mu je dalo snage da u idućih 15-ak godina pomalo potiskuje Seldžuke i Arape iz Zakavkazja, da bi konačnu pobjedu postigao 1121. kod Didgorija. To mu je omogućilo da oslobodi Tbilisi, i prenese prijestolnicu tamo. Nakon toga nastavio je potiskivati Arape iz današnje Armenije, gdje su ga dočekali kao osloboditelja. Umro je 1125., i pokopan je u manastiru Gelati u Kutaisiju. 
David Graditelj osobitu je pažnju poklanjao obrazovanju svoga naroda, šaljući djecu na obrazovanje u Bizant. Osnovao je i nekoliko škola i sveučilišta diljem Gruzije, od kojih je najpoznatija bila ona u Gelatiju. Usto je propagirao vjersku toleranciju, omogućavajući ista prava muslimanima i židovima koji su živjeli na području Gruzije. Ukinuo je i poreze za pripadnike drugih vjera, a osobito je štitio sufije i muslimanske učenjake. Bio je i pjesnik, napisavši zbirku psalama u slobodnom stihu pod nazivom Galobani sinanulisani (Himne pokajanja). 
Današnja gruzijska zastava oblikovana je prema kraljevskoj zastavi Davida Graditelja, Orden Davida Graditelja najviše je gruzijsko državno odličje, a Miheil Saakašvili svoju je predsjedničku zakletvu položio upravo na njegovom grobu. Gruzijska pravoslavna crkva smatra ga svetim. 

Zgrada lijevo na prethodnoj slici je kazalište. Ono nosi ime po čuvenom gruzijskom kazališnom glumcu i redatelju Ladu Aleksi-Meshišviliju. Pokraj kazališta se nalazi i jedan kip za koji nisam ništa doznao, ali mogao bi biti upravo dotični, možda čak sa svojim sinom Šalvom, pravnikom i političarom: 



Opet Letičine fotke svakodnevice: 



Dok čekamo na ulici da Letica nešto poslika, u jednom času iza sebe začujemo kako nam se netko obraća sa "Šalom!" Okrećemo se, iz kuće izlazi neka žena i obraća nam se na hebrejskom. Mi joj odgovaramo na ruskome da nismo Židovi. Kaže da je mislila da jesmo, jer se u toj ulici nalaze čak dvije sinagoge, a izgledamo kao turisti. Kutaisi je inače imao jednu od najvećih židovskih zajednica u Gruziji, s oko 1000 obitelji, ali većina ih se odselila u Izrael nakon neovisnosti. Danas samo jedna od dviju sinagoga radi, i to je ova: 





Malo razgovaramo sa ženom, idemo zajedno do obližnjeg dućana kupiti vodu. Zanimljivo, ljudi u Gruziji su uglavnom znali gdje je Hrvatska. 
Izlazimo van, pojavljuje se i Letica. Nastavljamo.

Ovo je pravi white power - em bijeli auto, em ovakva registracija:


 
Na kraju ulice je druga, manja i zatvorena sinagoga: 

 

Na vrhu brežuljka nalazi se manastir Mcvane Kvavila (Zeleni cvijet), naš cilj: 



Dva su moguća puta. Ovo je jedan: 



Pitamo ovaj bračni par je li to put za manastir. Kažu da jest. Čak su i oni čuli za Hrvatsku.  Penjemo se i komentiramo kako se čini da su mnogi iz bivšeg SSSR-a zavidjeli Jugoslaviji na Titu, koji nam je ipak omogućio da putujemo po svijetu, dok oni uglavnom nisu mogli ni mrdnuti iz svoje države. 

Dolazimo do vrha. Pored manastira je groblje: 


  

 




Većina prezimena na grobovima završava na -dze. To je karakterističan nastavak za zapadnogruzijska prezimena. Riječ "dze" znači "sin". Istočnogruzijska prezimena završavaju na -švili, što znači "dijete". Mingrelska pak završavaju obično na -ia.

U sklopu kompleksa nalazi se i panteon zaslužnih Kutaišana. Pogled na crkvu: 


 
Tu je i improvizirani zavjetni oltar: 

 

Pogled dolje, u prvom planu neaktivna sinagoga:



Opazite neobičan detalj na idućoj slici: 



Letica je naime došao na ideju da se uspne na ruševni zid i odozgo poslika grad.

Pogled: 



Rioni: 







Dok ga čekamo, ja ću zaviriti u crkvu. Iznenađuje me kako je iznutra svijetla. Ipak ne slikam ništa, jer me malo čudno gledaju. Izgleda da će uskoro bogoslužje, mnogi ulaze, neki ljube dovratak crkve prije ulaska. Dolazi i neki stari svećenik, jedva hoda, oslanja se o drugoga (ili čak dvojicu, ne sjećam se više). 

Gruzijska autokefalna pravoslavna crkva druga je najstarija državna crkva na svijetu. Iako je pokrštenje Gruzijaca izvela sv. Nino u 4. st., osnivačem Crkve smatra se apostol Andrija, koji je prvi propovijedao Evanđelje u Kolhidi i Iberiji. 466. stekla je autokefalnost od Antiohijske crkve. Poglavar Crkve nosio je titulu Katolikos Kartlija. 1010. naslov je uzdignut na rang patrijarha. Autokefalnost je trajala do 1811., kada ju Ruska pravoslavna crkva ukida, a liturgijski jezik umjesto gruzijskoga postaje ruski. Iako su gruzijski biskupi jednostrano obnovili autokefalnost 1917., to nije priznala ni RPC, ni boljševici. Dapače, boljševička se vlast okomila na Gruzijsku pravoslavnu crkvu zatvarajući crkve i ubijajući monahe. Autokefalnost je RPC priznala tek 1943., no Crkva je i dalje bila izložena protureligijskoj kampanji sovjetskih vlasti. 3. ožujka 1990. autokefalnost je potvrdio i vaseljenski patrijarh, te je tim Gruzijska pravoslavna crkva opet stekla pravo javnosti. Nakon nezavisnosti Crkva doživljava preporod, a odnosi između Crkve i države regulirani su posebnom ustavnom odredbom. Oko 82% Gruzijaca pripada Gruzijskoj pravoslavnoj crkvi, koja ima oko 5 milijuna pripadnika u svijetu, raspoređenih u 35 eparhija. Na čelu Crkve danas je patrijarh Ilija II., eparh tbiliško-mchetski. 

U dvorištu crkve nalazi se grob nekog djeteta:



Silazimo u grad drugim putem: 



Zanimljiva kuća: 



Još jedna crkva čije mi ime nažalost nije poznato: 



U nedostatku stupa, i drvo će dobro poslužiti: 



Upućujemo se prema katedrali Bagrati. Prije toga, posjetit ćemo još jednu crkvu. Mislim da je to crkva Navještenja: 





Unutrašnjost, opet u pastelno plavoj: 





Katedrala Bagrati nalazi se na brdu s druge strane rijeke: 



Već smo naknap s vremenom, a i ne da nam se penjati preko. Barem svima osim Letice. 
Katedrala Uznesenja Bogorodičina, odnosno katedrala Bagrati (nazvano tako po kralju Bagratu III. iz 11. st., koji je inače bio Abhaz) izgrađena je 1003., a 1692. raznijela ju je eksplozija, za koju su odgovorni bili Turci. 
Gruzijska pravoslavna crkva ju obnavlja kako bi jednoga dana bila ponovno pogodna za obavljanje bogoslužja (koja se i sada povremeno održavaju), no Međunarodno društvo za zaštitu kulturnih spomenika ne slaže se s tom rekonstrukcijom, i smatra da je crkvu bolje ostaviti u ruševnom stanju, nego ju nestručno obnoviti. 

Pogled na Rioni s obale: 



Most Čačvis hidi: 



Gruzijska riječ za most je "hidi". Svatko tko je bar jednom bio u Budimpešti zna da je mađarska riječ za most "híd". Vjerovali ili ne, te su dvije riječi srodne. Naime, u gruzijskome je "hidi" osetska posuđenica. Preci Oseta su Alani, a Alanima su jezično bili blisko srodni Sarmati, čiji se jedan odvjetak, poznat kao Jazigi (mađ. jászok) nastanio u Panonskoj nizini zajedno s Mađarima. Danas njihovo ime čuvaju mnogi toponimi u središnjem dijelu Alfölda (u županiji Jász-Nagykun-Szolnok), a vjerojatno i rumunjski grad Iaşi. 

Pogled na Rioni s mosta:



Kuće su do same obale: 

 

Prelazimo preko tržnice. Stajemo kupiti neku varijantu hačapurija. Na tržnici je živo: 







(ovo je inače zemlja u kojoj povrće doista ima okus povrća)

Reljef na zgradi pored tržnice, u kojoj je danas natkriveni dio iste: 


 


Ulazimo u autobus broj 1, koji nas vodi do međugradskog stajališta maršrutki. Prelazimo Tetri hidi, Bijeli most: 

 

(u daljini se vidi Citeli hidi, Crveni most) 

Dolazimo do tražene lokacije. Letica kaže da uzmemo i njegove stvari, on ide poslikati jedan zanimljiv putokaz koji je vidio putem. Smještamo se u McDonald's i čekamo ga. Uzet ću jedan shake, dobro će mi doći. Čak je i Nikola ušao, treba mu WC. Onda čak kaže da razmišlja da uzme sladoled. Mislim da ću se onesvijestiti. Nikola uvijek izbjegava McDonald's. Zanimljivo, Hrvoje kaže da njegovi prijatelji anarhisti vrlo često jedu u McDonald'su, čisto zato jer ih iritira apostrofiranje McDonald'sa kao jedinog eksponenta globalizma i američkog imperijalizma. Kao da je postalo pomodarstvo bojkotirati McDonald's, iako se realno globalizacija mnogo više vrši kroz druge tvrtke. McDonald's čak i uzima domaće ugovorne partnere u zemljama u kojima ima restorane, te tako od njih domaće gospodarstvo ima barem neke koristi. Njihov je način globalizacije više kulturološki - nameću unificiranu verziju prehrane bilo gdje u svijetu. A postoji i problem s neetičnim tretiranjem radnika. 

Letica je na ulici: 



I traži ovaj putokaz: 



A na putokazu na mhedruliju piše: Tbilisi, Erevani i Bako. Jedna stvar karakteristična za gruzijski je da imenice u nominativu moraju završavati na vokal, radi lakše deklinacije. Tako kod stranih riječi koje završavaju na konsonant ubacuju još jedno -i na kraj. Zato je Erevani. Slovo i je ujedno ono koje se prvo nauči, jer je među najčešćima.

Napokon evo i njega. Maršrutka za Tbilisi je već tu, ali još je prazna. Čekamo da se napuni, a za to se vrijeme svi uglavnom šeću uokolo. Nikola je ulovio wi-fi u McDonald'su i sada sjedi ispred restorana i priča preko Skypea sa sestrom koja je u Pasadeni. Tamo je subota navečer. Samo 11 sati vremenske razlike. Eh, šta ti je moderna tehnologija... 

Napokon krećemo na put za Tbilisi. Iz maršrutke bacam još jedan pogled na negdašnju industriju Kutaisija, sada u stanju propadanja: 



egerke @ 21:30 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, rujan 5, 2012
Pred nama je Batumi, glavni grad Adžarije, ili Adžare, jugozapadne gruzijske autonomne regije. Za razliku od Abhaza, koji su narod iz sjeverozapadne kavkaske skupine, i nisu srodni s Gruzijcima ni etnički, ni jezično, Adžarci su zapravo Gruzijci, ali islamske vjeroispovijesti. Islam je ovamo prodro s turskim osvajanjem 1614., a Adžarija je ostala pod Turcima do 1878. Turci su Adžariju ponovno zauzeli nakon Prvog svjetskog rata, no mirovnim ugovorom u Karsu ona je prepuštena Sovjetskom Savezu, pod uvjetom da se lokalnom muslimanskom stanovništvu zajamči autonomija. Tako je Adžarija 1921. dobila status autonomne sovjetske socijalističke republike. Ironično, vjera, kao temelj uspostave autonomije, bila je istovremeno proganjana. 

Kada se SSSR raspao, Zvijad Gamsahurdija imenovao je predsjednikom adžarskog Vrhovnog sovjeta Aslana Abašidzea. Gamsahurdija je očekivao da će Abašidze pomalo razgraditi adžarsku autonomiju i posve inkorporirati Adžariju u sastav Gruzije. To se međutim nije dogodilo, a kad je Gamsahurdija počeo gubiti strpljenje, Abašidze je odgovorio mobilizacijom lokalnog stanovništva i neposluhom središnjoj vlasti. Nakon Gamsahurdijinog pada, Ševardnadzeova se vlast nije pretjerano bavila Adžarijom, što je omogućilo da se ta regija drži podalje od građanskog rata u državi, istovremeno prosperirajući od turizma i svog povoljnog položaja na granici s Turskom. Abašidze je međutim ekonomski prosperitet koristio prvenstveno za osobno bogaćenje i samovladu, pa čak i nepotizam (svog je sina imenovao gradonačelnikom Batumija). Zapravo, u mnogo čemu se ponašao kao lokalni šerif, očekujući da vlast u Tbilisiju pleše po njegovim uvjetima. Kada se to ne bi dogodilo, Abašidze je preuzeo kontrolu nad carinom, lukom u Batumiju, a stvarao je i vlastitu vojsku, istovremeno kontrolirajući jedinice gruzijske vojske stacionirane u regiji. Ševardnadze je bio prilično popustljiv, te je Abašidzeu omogućio veću autonomiju regije, uz jamstva da se isti neće kandidirati za predsjednika Gruzije. Abašidze je pristao, i do kraja Ševardnadzeove vlasti držao se postrani. Kada je provedena Revolucija ruža, Abašidze je to nazvao državnim udarom, ali je ipak pristao da njegova stranka sudjeluje na predsjedničkim izborima 2004. Nakon što je Saakašvili preuzeo vlast, zatražio je od Adžarije da surađuje s gruzijskim ustavom i razoruža paravojne formacije. Abašidze je ustvrdio da središnja vlast priprema invaziju, te je porušio sve cestovne mostove koji su vodili u regiju i pripremio se za oružani otpor. Umjesto toga, izbile su demonstracije samih Adžaraca, koji su zauzeli centar Batumija i zahtijevali da Abašidze odstupi. To se i dogodilo, 7. svibnja 2004. 
Danas je Adžarija i dalje autonomna regija, iako mnogi kritičari tvrde da je ta autonomija nominalna. U Batumiju se nalazi i sjedište gruzijskog ustavnog suda. 
Zanimljivo, danas je u regiji svega 30% muslimana, a čak 63% gruzijskih pravoslavaca. 

Batumi (ili Batum, na turskome) glavni je grad Adžarije, i sa 123 500 stanovnika treći najveći grad Gruzije. Ujedno je i terminal Transkavkaskog naftovoda i važna luka. Grad se spominje još u antici kao grčka kolonija Bathys. U Hadrijanovo doba postaje rimska utvrda, a dalje je dijelio sudbinu ovog dijela Gruzije. U 15. i 16. stoljeću nekoliko je puta prelazio iz turskih u gruzijske ruke i natrag, dok 1627. nije konačno zauzet od Turaka. Turci su ga pretvorili u važno središte trgovine robovima. 1878., mirom u San Stefanu, zauzima ga carska Rusija, te postaje slobodnom lukom. 1883. započinje izgradnja Transkavkaske željeznice Batumi-Tiflis-Baku, koja je dovršena 1900. Iste je godine dovršen i naftovod. Grad je tako postao glavna naftna luka Rusije, što je uzrokovalo strelovit rast stanovništva. 1918-1920. grad je bio pod turskom okupacijom, a otada je glavni grad Adžarske ASSR, tj. današnje Adžarije. Danas je glavna gruzijska luka, čije usluge koristi ne samo Gruzija, već i Armenija i Azerbejdžan, a u manjoj mjeri i Kazahstan i Turkmenistan. Prvenstvena izvozna roba je nafta - luka može primiti tankere do 80 000 tona nosivosti. 
Abašidzeov pad potaknuo je i strana ulaganja, prvenstveno u turizam - nakon gubitka Abhazije, Adžarija je danas glavna gruzijska rivijera. 
U gradu je do 2007. bila i ruska mornarička baza, no Rusi su se povukli. 

Mi ulazimo u Batumi. Neobična zgrada policije: 

 

Batumska pravoslavna katedrala Bogorodice: 

 

Ubrzo dolazimo i do autobusnog kolodvora, koji podsjeća pomalo na scene iz Albanije. Hrpa maršrutki i kaos. Pred sâm izlazak iz maršrutke opet započinje rasprava. Ja ne znam je li to uvjetovano kod nekih ljudi, ali meni je apsolutno neshvatljivo da će većina kontinentalaca čim se nađe u morskom kupališnom gradu prvo pomisliti na kupanje. Tako je i ovdje netko izvalio tu ideju da se okupamo. Ja na put nisam ni nosio kupaće gaće, ali kažem kako mi nije jasna ta opsjednutost kupanjem. OK, i ja sam kontinentalac, i imam kuću na moru, kao mali sam znao po dva mjeseca biti dolje, ali nikada nisam shvatio ljudsku potrebu za kupanjem, tu silnu fascinaciju da netko ide na more samo zato da bi se u njemu umakao. Ja sam prije polaska na put bio tjedan dana u Zlarinu i nisam se nijednom okupao (dijelom i zato jer je more bilo ledeno, budući da ga je ohladila bura). Meni je prva asocijacija na more šetnja uz obalu, odmor, a ne plaža. Drugi mi kažu da sam čudan. Ja ih izazivam da mi daju jedan logičan argument zbog čega se odrasli razumni ljudi raspomame za hrpom slane vode. Odlaze na more samo zato da bi se kupali. Kupati se možeš i u kadi, ako ti je samo do kupanja. Ako ti nije do kupanja, onda to znači da možeš otići na more i ne okupati se, a opet ne smatrati da si išta propustio. Prema tome, zašto bih ja bio čudan ako odvajam pojmove "more" i "kupanje"? No zadovoljavajuće objašnjenje ne dobivam. Umjesto toga me još časte kojekakvim epitetima. 

Prvi dojam o Batumiju je jako loš. Ona usporedba s Albanijom i nije promašena - ulice su neasfaltirane, možda ima manje smeća, ali promet je kaotičan, mnoštvo ljudi na ulici prodaje robu... 

Prizori:
  

 

 


 

Dok je Letica ovo slikao, mi smo odmaglili naprijed, gdje su ostali stali promijeniti novce. Ja još nisam vidio bankomat. Potom se dajemo u potragu za hostelom. Nalazimo ga u jednoj od okomitih ulica, koje vode prema obali. Ulica nosi ime po Konstantineu Gamsahurdiji, najutjecajnijem gruzijskom romanopiscu 20. stoljeća i ocu prvoga gruzijskog predsjednika Zvijada. Naš se smještaj zove hotel Iliko. To je mali obiteljski hotel u dvorištu. Pitamo imaju li mjesta, imaju, ali samo jednu trokrevetnu sobu. Razmišljamo možemo li se nekako nagurati. Idemo vidjeti na što soba liči. U sobi su dva kreveta i kauč, na kojem eventualno mogu spavati dvije osobe. Ova dva kreveta su nedovoljno uska za treću osobu, jer bi ona morala spavati u sredini, na rupi. Pitamo ih imaju li neki dodatni madrac, vele da nemaju. Hm, morat ćemo nešto iskombinirati. Ipak uzimamo sobu, a potom kreće red za tuširanje. 

Pogled s prozora:
 




Letica se prvi odlazi tuširati, potom ja. Tuš nema tople vode. Nema ni mlake. Samo neka voda sobne temperature. Ja se jednostavno ne mogu tuširati vodom koja je hladnija od tijela, nisam nikad ni mogao, to mi je jezivo neugodno, i uvijek imam osjećaj da ću dobiti infarkt. Sad imam neugodnu dilemu, smrdjeti po znoju ili se tuširati hladnom vodom. Skoro da bih radije smrdio, ali ajde, kad sam već ovdje, onda sam se otuširao, ili, bolje rečeno, samo sam rukom nanosio hladnu vodu po najkritičnijim mjestima, jer iznad pojasa ne mogu lijevati mlaz hladne vode po sebi. To mi je kao da sâm sebi čupam zube ili tako nešto. 

Svi smo se otuširali, a Letica prvi odlazi potražiti turistički ured. Kažem mu gdje bi to po karti trebalo biti i on odlazi. 

U svojoj šetnji uslikao je armensku crkvu Surp Prkič:



 

U dvorištu te crkve nalazi se i hačkar, ukrašeni kamen, obično s motivom križa, čest u armenskoj umjetnosti:


 
O hačkarima će još biti riječi. 

Još jedna pokrajnja ulica. Ovdje izgleda da je neasfaltirana jer ju popravljaju: 



Glavni trg u Batumiju zove se Evropas moedani, Europski trg. Nisam uspio doznati što je ova zgrada:


 
Na sredini trga nalazi se spomenik Medeji: 



(crvena zgrada iza je sjedište Ustavnog suda Gruzije, a ona desno od nje sjedište adžarske vlade) 

Kip Medeje otkriven je 2007., a postavljen je ovamo budući da se Medeja smatra "ženom koja je Gruziju približila Europi". Medeja je bila kći kolhidskog kralja Ejeta, unuka boga sunca Helija i supruga vođe Argonauta Jazona. Mit o Medeji pojavljuje se već kod Hesioda, a ona je sama bila inspiracija mnogim umjetničkim djelima (npr. grčki tragičar Euripid napisao je dramu Medeja). 
Priča o Argonautima kazuje kako se skupina junaka predvođenih Jazonom na brodu Argo otputila u Kolhidu, kako bi tamo uzeli zlatno runo, koje je Jazonu bilo potrebno da bi stekao pravo na prijestolje u Tesaliji. Ejet ih je primio i rekao da može, nema problema, samo treba izvesti par zadataka, kako bi se dokazalo da zaslužuju runo. Zadaci su bili rutinski - ujarmiti volove s plamenim dahom i njima izorati polje, posijati zmajeve zube iz kojih su niknuli vojnici i onda dotične pobiti, te naposljetku ubiti zmaja koji nikad ne spava. Kraljeva kći Medeja, čarobnica, zaljubila se u Jazona i pomogla mu u zadacima, pod uvjetom da se kasnije oženi njome. Nakon što su uzeli zlatno runo, Argonauti i Medeja su otplovili, a u potjeru za njima dao se Medejin brat Absirt. U toj je potjeri Medeja namamila svog brata k sebi, otrovala ga, ubila, i isjekla ga na komade. O samom povratku Argonauta i njihovoj točnoj ruti, te mjestu gdje se to sve dogodilo, ima više varijanata. Jedni kažu da ga je rasjekla kod grada Tome (današnja Constanţa u Rumunjskoj) i povezuju to ime s grčkim glagolom τέμνω "sjeći". Neki kažu da su Argonauti uplovili u Dunav, pa potom plovili uzvodno Savom i došli sve do današnje Slovenije, gdje je Jazon osnovao Emonu (Ljubljanu). Po toj je verziji potjera još uvijek trajala, sve dok Medeja nije ubijene komade svog brata Absirta bacila u more na području Kvarnera. Iz razrezanih dijelova njegova tijela nastali su otoci Apsyrtides (Cresko-lošinjski arhipelag). 

No pustimo sad mit o Medeji i Jazonu. Očito je Medeja u Gruziji viđena kao njihova prva međunarodna zvijezda, koja se probila na zapadu. 

Još jedan pogled na Evropas moedani: 



Uz obalu se, slično Crikvenici, prostire park u širini jednoga bloka. Tu je i novoizgrađeni hotel Sheraton: 



Ostavimo sad načas Leticu. Mi ostali smo bili u sobi i čekali da svi dovrše tuširanje. Ja sam se dao u potragu za nekim restoranom u vodiču. Red je da kušamo tu gruzijsku kuhinju. Nikola je malo ranije već bio sišao i na nekom obližnjem kiosku kupio neku vrstu peciva sličnog po teksturi krafnu, ali punjenog, mislim, sirom. Jako fino. Mi ostali međutim nismo još ništa jeli. Dok tražim i naglas im govorim opcije, očekujući povratnu informaciju, oni gledaju televiziju u sobi i upravo su okrenuli na neki program na kojem Fidel Castro drži svoj prvi govor u javnosti nakon nekoliko godina izbivanja. Dobro, jebeš Castra, hrana je bitnija. Nastavljam dalje tražiti restorane. Ali očito je njima Castro zanimljiviji, pa me Nikola čak moli da zašutim. 
E, pa dobro, onda ih doista nemam razloga čekati, niti tražiti njihovo očitovanje o tome kamo bismo mogli na večeru, neka oni u miru gledaju Castra, a ja idem sâm potražiti Leticu i nešto pojesti. 

Izlazim na ulicu: 



Na drugu stranu: 



(vozni park baš ne odgovara kvaliteti cesta) 

Tu je i bankomat. Dižem 300 larija i nastavljam prema Evropas moedaniju. Ustavni sud:

 

Medeja još jednom. U ruci drži zlatno runo, a na stupu je prikazan i Argo:



Inače, legenda o zlatnom runu nije neutemeljena - u Gruziji postoji tradicija ispiranja zlata u rijekama tako da se voda cijedi kroz ovčje runo. 

U tom času na trgu spazim Leticu. Pita me gdje su ostali. Gledaju Castra, kažem. Hoćemo li ih čekati, pita on. Kažem da ne znam, valjda će se javiti ako budu htjeli. Ili ako shvate da ne znaju kamo ići jesti. 
Ja odlazim kupiti mineralnu, no malo je nezgodno platiti mineralnu vodu koja košta 1 lari s novčanicom od 50. Letica mi posuđuje sitno. 

Ulica Dumbadze, koja vodi prema obali: 



I njen nastavak kroz priobalni park (Bulvari): 



Pogled prema Sheratonu: 



Plaža. Nije ništa spektakularno, ali je ogromna: 





Zalaz sunca. Tamo negdje u daljini je Samsun na sjevernoj obali Turske: 



Uz obalu je široka šetnica: 



Idemo umočiti noge. Da konačno kažem da sam umočio nogu u Crno more. Temperatura mora je idealna. Doista. Po mojoj procjeni, more je negdje 31, 32, što znači da čak ni meni ne bi bilo prehladno. 

Pogled iz mora: 







Ne znam kako je ovdje u vrijeme najgorih gužvi, ali izgleda da je košnica: 



Nastavljamo uz obalu, prema Sheratonu: 



Neki od modernih lounge barova na plaži:



Oglašavaju čak i neko događanje, Letica gleda program i kaže da je odabir DJ-a prilično dobar, sve neka poznata imena. 

U daljini se nalazi i batumski Riesenrad: 



(jesu li ovo cikasi ili palme?)

Sunce se izgubilo: 


 
Zgrada adžarskog sveučilišta: 

 



Fontana pred njom: 



Odlazimo na drugu stranu parka. Letica ne može izraziti svoje čuđenje Hrvojevom mrzovoljnošću i neinicijativnošću s kojom se otputio na ovaj put. Kad sam ga ja ranije toga dana pitao zašto uopće putuje tako daleko i tako dugo, ako je "odavno raskrstio s kulturom", rekao je da ga zanimaju različiti krajolici, drugačija priroda i slično. 

Tu je još jedna fontana. Preko ove vodi mostić: 





U blizini grade novi hotelski kompleks: 



Pokrajnja ulica je raskopana, a nasred nje je jedan šaht propao i predstavlja pravu minu:



(ovaj je izbjegao)

S druge se strane gradi hotel Medeja: 



A ovo je onaj prvi hotel: 



Na kraju ove ulice nekoliko socijalističkih zgrada, kojima boje malo daju živosti: 



Nekadašnja zgrada adžarske vlade, danas ruševna: 

 

Pogled prema luci, ovo bijelo je krov klizališta, a iza se vidi Mali Kavkaz: 
 


Zgrada kazališta: 

 

Ispred njega je kip Ilije Čavčavadzea, gruzijskog književnika, pjesnika, novinara i odvjetnika iz 19. stoljeća:



Čavčavadzea nazivaju "Ocem domovine", budući da je svojim radom potakao gruzijski nacionalni preporod, boreći se protiv rusifikacije. Zanimljivo je da je predavao i u pravoslavnom sjemeništu u Tbilisiju, gdje je upoznao mladog Staljina. Čavčavadze je hvalio Staljinov literarni talent. Ubijen je 1907. u zasjedi nedaleko Tbilisija, a vjeruje se da se radilo o ruskim komunistima, koji su Čavčavadzea doživljavali kao staromodnog buržuja i reakcionara, čija je borba za gruzijsku nezavisnost potkopavala temelje buduće revolucije. Tijekom 20. stoljeća Čavčavadze je poslužio kao inspiracija mnogim gruzijskim patriotima, a i Saakašvili je svoju stranku, Ujedinjeni nacionalni pokret, zasnovao upravo na Čavčavadzeovoj tradiciji. 
Gruzijska pravoslavna crkva 1987. je kanonizirala Čavčavadzea kao sv. Iliju Pravednog. 

One zgrade iz blizine izgledaju mnogo depresivnije: 





Upućujemo se u potragu za jedinom preostalom džamijom koja funkcionira u gradu. Usput prolazimo kraj jedne stare zgrade kojoj još samo zidovi stoje: 


 
Svuda uokolo raskopane ulice bez asfalta: 

 

Naša je ulica bila jedna od rijetkih koja je imala asfalt. 

Crkva sv. Nikole i iza nje toranj sa satom: 



I samo toranj sa satom: 



Ulica Zvijada Gamsahurdije (paralelna s ulicom njegovog oca): 



Još malo socrealističkih zgrada: 



I napokon džamija: 



Izgrađena je 1886. Letica kaže da mu nije jasno, ovo je navodno muslimanska regija, a svugdje vidi prvenstveno crkve i križeve. Ne sviđa mu se to. No, kako smo gore ustvrdili, ovo više nije pretežno muslimanska regija.

Tu Letica mora na WC, pa odlazimo do hotela. No soba je zaključana, oni su uzeli ključ i otišli. Pitamo recepcionara ima li rezervni ključ, ali nema. Onda recepcionar moli Leticu da mu pomogne spržiti neki CD s glazbom. Letica to obavlja, potom još ide na internet s tog kompjutora. U međuvremenu dolazi neki turist s ruksakom. Recepcionar mu kaže da nema više slobodnih mjesta i šalje ga u neki drugi, dalji hotel. Komentiramo kako smo uboli zadnja slobodna mjesta, a onda nam se turist obrati na hrvatskom. Ispada da je Slovenac, vraća se iz Gruzije, već je bio u Tbilisiju, planinario je po Kavkazu. Pitamo ga kakvi su mu dojmovi, kaže da je Tbilisi star grad, da je Kavkaz lijep, ali "vidjet ćete sami". Na kraju odlazi u taj drugi hotel. 

Zatum odlazimo na večeru u jedan restoran koji sam našao u vodiču. Malo je dalje, u unutrašnjosti. Velim Letici neka pošalje Nikoli poruku gdje smo, pa neka dođu. Odgovaraju mu da su se već snašli za jelo. 
Ništa, mi ulazimo u taj restoran, izgleda kao neki lokalni kvartovski restoran. Konobarica nam donosi meni na gruzijskom. Tražimo na ruskom, i dobivamo, no za većinu jela ne piše objašnjenje. OK, neka znam što su, pa ćemo tako to uzeti. Ja uzimam hačapuri ačaruli i 4 hinkalija sa sirom, Letica pak hačapuri ačaruli i 2 hinkalija s mesom. Usto obojica uzimamo pivu Kazbegi. Toliko smo prtljali s tom narudžbom, vraćali konobaricu tri puta, da se čudimo hoćemo li išta dobiti. Letica se konačno dočepao WC-a, pa odlazi obaviti svoje. 
Što smo mi to zapravo naručili? Hačapuri je apsolutno elementarni pojam gruzijske kuhinje. Radi se o nekoj vrsti bureka u krušnom tijestu, koji može biti okruglog ili elipsastog oblika, a koji se puni mesom, sirom, grahom ili različitim drugim nadjevima. Hačapuri ačaruli (tj. adžarski hačapuri) usto na vrhu još ima razbijeno jaje. Hinkaliji su s druge strane veliki ravioli, koji izgledaju kao npr. ono kad vam izvade zub, pa ga svežu u maramicu. Punjeni su mljevenim mesom, sirom ili krumpirom, obično se još i popapre, a jedu se rukom, i to tako da se vrh ne pojede. 
Dok čekamo jelo (što traje), u jednom mi času Letica kaže "Daj pazi ovo." Okrenem se i primijetim nekog lokalnog badžu koji u raskopčanoj košulji, s čitavom svitom prolazi kraj nas i odlazi u stražnju prostoriju, valjda za VIP-goste. Očito neki lokalni mafijaš. Budući da me Letica nije upozorio što mogu očekivati, ja sam se odmah okrenuo, tako da je i tip skužio da gledamo u njega, i uputio nam je poprilično neugodan pogled. 

Hrana je odlična, najeo sam se toliko da ne mogu niti pojesti jedan preostali hinkali. Letici se hinkaliji s mesom baš nisu sviđali. 
Šaljem jednu poruku, i u taj mi čas dolazi Nikolina poruka, poslana nekih tri sata ranije, u kojoj me pita kamo smo nestali. Očito je u međuvremenu već saznao kamo smo nestali. 
Vraćamo se i stajemo još kupiti nešto osvježavajuće u jednom dućanu. Vruće je i vlažno, prava ljetna sparna noć. Promet je kaotičan, a javna rasvjeta baš ne funkcionira, tako da je prelazak glavne ulice poprilično pogibeljan. 

Po povratku u sobu zatičemo tamo ostale. Ispada da su oni isto našli neki kafić s hranom i najeli se. Evo ukratko što su vidjeli. 

Toranj sa satom: 





Na svakom koraku prizivaju EU: 



Ovo je valjda Posejdon, ispred zgrade kazališta:



Evropas moedani: 



Zgrada Sahlibulvarši:



I na kraju Riesenrad, nakon što je već pao mrak: 



Pošto smo se našli u sobi, dajem im hinkali, da kušaju. Ne mogu kušati, prejeli su se. Imaju i oni komad nečeg svojeg, da mi kušamo. I mi smo se prejeli, ne možemo. Razmjenjujemo informacije o tome tko je što vidio. To će idućih dana postati redovni lajtmotiv - kad god bismo se razdvojili, poslije bi nastalo prepucavanje tko je vidio više, i onda ismijavanje one druge strane ako nije vidjela nešto od toga. Stvar je naravno ovdje u Batumiju započeo Mate. Naime, Letica je pričao da smo obišli skoro sav centar, onda je Mate pitao jesmo li vidjeli neku crkvu koju on jest, pa je onda krenuo zezati Leticu da kako smo to vidjeli puno toga, a nismo vidjeli ovo što nam je pod nosom. Onda je Letica rekao da želi vidjeti tu crkvu, pa mu je Mate spomenuo da će se ići još prošetati. Onda im se priključio Nikola, a i Hrvoju se onda valjda nije dalo ostajati u sobi. Ha, onda idem i ja, još jedna večernja šetnja prije spavanja, iako smo svi mislili otići ranije na počinak. 

Katedrala: 



Šećemo se kroz batumsku noć. Čudan je to grad. Dva bloka od obale je sve skockano i uređeno, a dalje počinje nešto što liči na Bejrut osamdesetih. Dućani s porazbijanim prozorima, ulice bez asfalta... 
Letica kaže kako će se u ponoć vratiti kući, želi se naspavati. Mogao bih i ja. No ipak ga nagovaraju da ode još malo, upućujemo se prema obali. Vidimo plakat za koncert Chrisa de Burgha. Ispada da se sve te bivše zvijezde sada bave koncertiranjem po bivšem SSSR-u - Toto Cutugno u Chişinăuu, Chris de Burgh u Batumiju... 

Dolazimo do obale. Njima je sad sinula ideja da se okupaju. Hvala lijepo, ja ipak neću. Nemam kupaće, nemam ručnik, čak i ako je voda topla, opet me to ne zanima. Oni se isto premišljaju, zbog nedostatka kupaćih i ručnika. Letica jedini ima kupaće na sebi i on se već skinuo. Mate se isto premišlja, izgleda da će se okupati u boksericama. Čak i Nikola razmišlja o kupanju. Ja se malo udaljavam. Onda mi mašu da im dođem čuvati stvari. Hm, pa Hrvoje se vjerojatno neće kupati, jer je on od svih najkompletnije obučen, a i najmanje komotan. Prisjećam se popodnevnog razgovora o kupanju, i moja mi paranoja kazuje da im možda uopće ne trebam čuvati stvari, nego me žele iz vica baciti u more. Bolje da se ja držim podalje... 
Na kraju vidim da se i Hrvoje skida i da svi idu u more. Sad se ipak približavam stvarima i čuvam ih. 
Nakon par minuta izlaze svi van. Nikola se kupao gol - on, naime, na ovakva putovanja, radi uštede prostora, ne nosi donje rublje, što je generalni predmet zafrkancije i zgražanja nas ostalih. Brišu se vlastitim majicama. Osim Nikole - on MISLI da se briše vlastitom majicom, no u stvari se briše Hrvojevom, na Hrvojev užas. Hrvoje mu psuje sve po spisku, jer ne želi nositi majicu u koju je Nikola upravo obrisao svoje golo tijelo. 
Najzad krećemo prema hostelu, ali brus - prvo ja kupujem vodu u parku, onda su oni malo sjeli otpočinuti, a tada Mate i Letica odlaze odigrati partiju stolnog tenisa. Naime, u parku ima nekoliko stolova za stolni tenis i bilijar. Na svakom stolu je reket. Nitko to ne krade, svatko može doći i odigrati partiju. Nakon 5 minuta igranja, konačno kreću dalje. No sad im smeta sol, pa se odlučuju istuširati u fontani na Evropas moedaniju, zajedno s nekom dječurlijom: 



Nakon čitave ove tirade ipak dolazimo u hotel i spremamo se na počinak. Ovo je tek naša druga noć u krevetu, iako smo već 4 dana na putu. 
Na kraju se Letica, Mate i ja dogovaramo da ćemo na onaj bračni krevet leći poprijeko, tako da stanemo sva trojica. Stisnuti smo kao sardine, ali nema nam druge. Rano ujutro je ustajanje, lovi se prva maršrutka...

egerke @ 19:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 3, 2012
SUBOTA 7. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Budimo se u cik zore. Vozimo se uz crnomorsku obalu. Vozili smo se i jedan dio noći, ali to nismo vidjeli. Cesta u ovom dijelu kao na talijanskoj obali Jadrana ide izravno uz obalu, a i izgled mora podsjeća na talijanski Jadran: 



 

Uz crnomorsku obalu naselja su smještena u vrlo uskom obalnom pojasu, iza kojega se uzdižu brda. Ovo je već predgrađe Trabzona: 

 

Trabzon ima oko 230 000 stanovnika i glavno je središte istočne crnomorske obale. Grad su prema tradiciji osnovali kolonisti iz Mileta 756. g. pr. Kr. U antičko je doba bio poznat kao Trapezunt. Upravo je Trapezunt bio prvi grčki grad u koji su 399. g. pr. Kr., nakon 2 godine potucanja po visoravnima Anatolije, prispjeli grčki plaćenici koje je perzijski kraljević Kir Mlađi unajmio za borbu protiv svoga brata Artakserksa II. Kir je u bitci poginuo, a plaćenici su bili prepušteni sami sebi. Čitav put te grčke vojske opisao je povjesničar Ksenofont u svom dijelu Anabaza, koje zbog svog jasnog i preciznog jezika spada među prva djela u nastavi klasične filologije. Ksenofont je također bio jedan od spomenutih plaćenika. 
Grad je kasnije bio središte Pontskog kraljevstva, a u 1. st. pr. Kr. pao je pod Rimljane. Zbog svog važnog prometnog položaja u to se doba dograđuje njegova luka, kao i ceste koje od obale vode prema Armeniji i Iranu. 258. grad su opljačkali Goti, i unatoč obnovi trebalo je proći još 600-tinjak godina da opet stekne važnost, kada su obnovljene trgovačke veze i Put svile. U to vrijeme poznat pod imenom Trebizond, grad je bio i važno mjesto trgovinske razmjene između Bizanta i muslimanskih krajeva. Nakon Četvrtog križarskog rata 1204., pod patronatom gruzijske kraljice Tamare, ustanovljeno je Trebizondsko carstvo, bizantinska država-sljedbenica, koja je postojala do 1461., kada se njezin posljednji vladar predao Mehmedu II. Osvajaču. Iako su se s dolaskom otomanske vlasti u grad naselili i Turci, glavninu stanovništva i dalje su činili Grci, Armenci i Lazi.
Tijekom čitavog srednjeg vijeka, u Trebizondu postoji đenoveška trgovačka kolonija. Bio je važna pomorska orijentacijska točka - u talijanskome i danas postoji izraz "perdere la Trebisonda" u smislu "izgubiti osjećaj za smjer". 

Tijekom Prvog svjetskog rata Trabzon je osvojila ruska carska vojska, ali se iz njega povukla poslije Oktobarske revolucije. U doba Armenskog genocida u Trabzonu i okolici ubijeno je i spaljeno oko 5000 Armenaca. Ujedno, ubijen je i velik broj djece, i to pomoću injekcija morfija, otrovnog plina, ili pak jednostavnim odvoženjem brodovima u Crno more i bacanjem preko palube. 
Mir u Sèvresu odredio je da Trabzon ima pripasti tzv. Wilsonovoj Armeniji. No uslijedio je turski rat za nezavisnost, kojim je Mustafa Kemal-paša prisilio zapadne sile na reviziju rečenog sporazuma, pa je tako Trabzon po novom mirovnom ugovoru iz Lausanne ostao dijelom Turske. 
Drugi svjetski rat poremetio je trgovačke odnose, pa grad počinje ekonomski stagnirati. To se nastavilo i nakon rata - Trabzon je postao zabačeni lučki grad, nedaleko osjetljive granice sa Sovjetskim Savezom i, iako je profitirao od generalnog razvitka Turske, taj je razvoj bio mnogo sporiji od zapadnih dijelova države. 
Danas je Trabzon poznat kao centar ultranacionalističke turske politike. Još je Atatürk odabirao svoje osobne čuvare upravo među Trabzoncima, zbog njihove odanosti. 
Stanovništvo su pretežno Turci, ima i nešto Pontskih Grka, međutim njihov se jezik gotovo posve izgubio, govore ga još jedino stariji. 
Netrpeljivost prema Armencima posebno je prisutna u Trabzonu, a upravo iz Trabzona potječe i Ogün Samast, koji je kao šesnaestogodišnjak 19. siječnja 2007. u Istanbulu ubio Hranta Dinka, poznatog turskog novinara armenskog porijekla, koji je zagovarao pomirbu dvaju naroda i poticao Turke da prestanu poricati genocid nad Armencima. 
Poslije raspada SSSR-a u Trabzon se doselilo i dosta ljudi iz tog područja. Među prvima su bile, naravno, prostitutke, pa se tako u turskom slengu za prostitutku danas kaže i "nataşa". 
Grad ujedno služi i kao svojevrsna vrata pripadnicima turkijskih naroda s područja bivšega SSSR-a. 

Područje oko Trabzona poznato je kao najveći svjetski izvoznik oraha i trešanja. 
Trabzon je i rodni grad turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. 

Nakon dolaska na trabzonski kolodvor, prvo ćemo nabaviti kartu za dalje. Izgleda da Metro Turizm organizira direktno bus do Batumija, tako da se ne moramo patiti s presjedanjem u Hopi. Kupovinu karata prepuštamo Mati, koji zna turski. 

Nakon što smo ostavili prtljagu i kupili karte, idemo se prošetati do grada. Letica se nabrijao da stignemo još i do manastira Sümela, ali on je 40-ak kilometara od grada i to bi nam uzelo previše vremena. Uostalom, treba nešto ostaviti i za idući put. 

Nikola u međuvremenu shvaća da je posijao gel za pranje ruku. Naime, opet je pokušao izvesti isto što inače radi, uvaliti bočicu s time meni u ruksak, neka mu ja nosim. No ja sam mu to uredno vratio, jer mi je pun kufer toga da on putuje s ruksakom za faks i praznih džepova, dok bih ja pored hrpe svojih stvari još trebao nositi i njegove. E, onda je on tu bočicu, umjesto da ju strpa u džep, stavio u neku vrećicu i objesio na sjedalo, da bi mu to stjuard kasnije odnio, misleći da je smeće. 
Barem je ispunio kvotu: preklani pasta za zube, lani gel za tuširanje, ove godine gel za pranje ruku.

Upućujemo se pješke prema centru. U jednom času nailazimo na petlju. Letica procjenjuje da mu se ne da ići pločnikom uokolo, već da je bolje pretrčati cestu i skratiti si put. Jebala ga hiperaktivnost. Najkraći put nije uvijek i najsigurniji. Ali svi idu za njime. Na kraju odlazim i ja, ali shvaćam da na kraju tog puta treba skočiti s metar i pol visine na poprilično uski pločnik pored ceste kojom jure auti. Nisam lud. Okrećem se i želim se vratiti, ali onda oni počinju s "Ma daj, kako ne možeš skočiti..." Eto, ne mogu, jer je pločnik preuzak, a ja nestabilan i obično u takvim situacijama poslije doskoka zateturam, a ovdje bih se mogao zanijeti na cestu. Na kraju mi Letica pruža ruku prilikom silaska i uspijevam se nekako spustiti.

Iako je Trabzon grad duge i slavne povijesti, danas izgleda poprilično bezvezno. Evo par slika s naše šetnje do centra (Letica je opet pretrčao cestu, jer mu ona druga strana nije bila dobra): 


 






 

Luka: 


 

 

 
Željeli bismo negdje sjesti, nismo ništa doručkovali. Nailazimo na jedan parkić u kojem je kafić, ali oni se premišljaju, jer tu nemaju nikakve hrane. Nikola se nabrijao na to da kupi kebab - u pola 8 ujutro! Nasreću, Turci su normalan narod, i ne računaju da netko može u rano jutro jesti pečeno meso, pa obično počinju peći kebabe negdje oko 10. 
Odlučujemo se popeti prema tvrđavi. Ta bi trebala biti negdje uzbrdo. 
Još malo kuća:
 

 




Vjerojatno najuža ulica u Trabzonu: 



Napokon Letica pita nekog tipa gdje je "kale". Ovaj ne zna. Pokazuje u nekom neodređenom smjeru. Vijećamo. Naposljetku ipak odlučujemo skrenuti nizbrdo i pronaći neko mjesto za sjesti. Sada je i Hrvoja počelo tjerati na WC, tako da je Letica premoćno nadglasan. 

U ovoj Turskoj su svi gradovi brdoviti: 



I napokon nalazimo neku lokalnu čajanu. Imaju čak i salep. E sad su i ostali odlučili probati to piće o kojemu Nikola i ja pričamo s takvom pobožnošću. Nažalost, rade ga s vodom, pa je rjeđi nego što bi trebao biti, ali svejedno je odličan. I drugi su zadovoljni. 

Hrvoje je naglo izgubio želju za WC-om kada se suočio s čučavcem. On je jedan od onih kojima je to ritual i voli poprilično dugo sjediti na zahodu, a čučavac mu ne omogućava taj komfor. 

Spremni smo za nastavak. Malo niže nailazimo na džamiju Yeni Cuma (Novi petak), koja je izvorno bila pravoslavna crkva sv. Eugenija. To se uostalom vidi i iz stila gradnje:



Zanimljiv motiv - dolje arapski natpis, a gore kršćanski monogram: 

 

Napokon nam puca pogled na tvrđavu, koja je na drugom brdu:



Pogled prema moru: 



Jedna nepoznata džamija: 



Džamija Hacı Kasım Muhittin: 



Napokon smo se spustili u centar grada. Centar grada izgleda poprilično moderno, nema starih zgrada. Tu se nalazi i Meydan Park u kojem je, naravno, i Atatürkov kip: 





Pogled na trg:



Letica odlazi pronaći turistički ured, kako bi uzeo neke prospekte. Mi ga čekamo i gledamo ima li negdje nešto za pojesti. Nikola još nije dobio svoj döner. Letice već neko vrijeme nema i Nikola i ja ga odlazimo potražiti na adresu gdje bi trebao, po mom GPS-u, biti turistički ured. Ali tamo nema ničega. Vraćamo se natrag do Mate i Hrvoja i shvaćamo da se Letica u međuvremenu vratio. Zabilježio je i par detalja: 





Imamo još oko sat i pol vremena. Naš je prijedlog da krenemo pješke prema kolodvoru, ali Letica je za to da se još malo prošećemo, pa odemo do kolodvora dolmuşom. Hajdemo onda. 

Pogled na luku: 



Odlazimo poprijeko na drugu stranu brežuljka Ganita, kako bismo došli do civilnog dijela obale. Ovuda prolazi brza gradska cesta, koja izlazi iz ovog tunela, ponad kojeg su ostaci zidina: 



Obala je odvratna, a ni more baš ne mami na kupanje: 


 


 

Lukobran: 



Ovo bi, kakti, trebalo biti kupalište: 



Vratili smo se još malo u centar grada. Nikola je konačno ugledao jedan döner, ali još nije pečen. Sad smo i mi već gladni (ali ne baš za döner). 
Ulica u centru: 



Jedna od stvari od kojih ne možete pobjeći u Trabzonu je Trabzonspor, lokalni nogometni klub. Trabzonspor je jedini neistanbulski klub koji je član Velike četvorke turskog nogometa - četiri kluba koji su dosada osvajali sve naslove prvaka Turske. To su Galatasaray, Fenerbahçe, Beşiktaş i Trabzonspor. (Inače, tradicija je prekinuta upravo 2010. - Bursaspor je osvojio svoj prvi naslov prvaka u povijesti.) 
Klupske boje Trabzonspora - svjetloplava i bordo - prate vas posvuda, ljudi često nose dresove, a nama su osobito bile zanimljive ove dvije žene odjevene poprilično islamski konzervativno, ali u dresovima Trabzonspora: 



Ni ovoj džamiji ne znam imena: 



U susjednoj ulici (koja se zove Uzun sokak, tj. Duga ulica) kupujemo nešto poput bureka sa sirom, tako da smo riješili glad. Osim Nikole, on i dalje tvrdoglavo želi döner. 
Odlazimo k stajalištu dolmuşa nedaleko središnjeg parka. Nikola je napokon našao döner i kupuje ga, zatim se Letica odlazi raspitati koji nam dolmuş odgovara za kolodvor. Našao ga je odmah i on isti čas kreće, te smo za 5 minuta na kolodvoru. Obnovit ćemo još zalihe vode, podići prtljagu, i potom krećemo na put za Batumi.

Trabzon nas se nije osobito dojmio. Očekivali smo više od njega s obzirom na starost grada. 

Čim smo sjeli u autobus, Hrvoje je zakunjao: 



On je osoba s dosta regularnim bioritmom, pa mu ovakva tumbanja istog, kakva se događaju na ovim putovanjima, nisu osobito odgovarala. 

Cesta dalje uz obalu prolazi ispod strmih Pontskih brda, koja su šumovita, pa me to podsjeća na istočnu obalu Istre. Česti su mostovi preko kojekakvih rijeka, koje su međutim zbog ljetnih suša vrlo malene: 





Prolazimo kroz Rize. Rize je do kraja Drugog svjetskog rata bio zabačeni provincijski gradić Bogu za leđima. Tada se u okolici grada počeo uzgajati čaj, i to je drastično promijenilo gospodarstvo grada. Danas Rize nazivaju "čajnom prijestolnicom Turske", a neki čak i "svijeta". 1958. u gradu je osnovan i Institut za čaj, a dodatni doprinos razvitku dalo je i otvaranje granice s Gruzijom, 90-ak kilometara istočno, čime je ova regija prestala biti slijepo crijevo. 
Iz Rizea inače svoje korijene vuku turski pjevač Tarkan i trenutni turski premijer Recep Tayyip Erdoğan (potonji je čak i proveo djetinjstvo u tom gradu). 

Pogled uz obalu prema granici: 



Tu započinje rasprava o našem itinereru kroz Gruziju. Letica me inače kad sam mu poslao plan puta pitao hoćemo li obići Mchetu i Kutaisi. Rekao sam da Mchetu možemo ubaciti, ali da je Kutaisi predaleko da bismo se iz Tbilisija otputili do njega. Ali on sad opet započinje taj razgovor ne bismo li ipak mogli ubaciti Kutaisi u itinerer. Ja mu objašnjavam da je bolje koncentrirati se na Tbilisi, nego se rastrčati okolo. Ja inače nisam pobornik čamljenja u nekom mjestu dulje nego što treba, ali u ovom smo slučaju ionako u Tbilisiju uglavnom večerima (kad sam slagao itinerer računao sam na to da Hrvoje voli dulje spavati - to mi je i u Moldaviji spočitavao - pa da se baš ne dižemo u 7, nego da krećemo oko 10, 11), a onda je teško doživjeti grad u potpunosti. A od Tbilisija do Kutaisija ima 4 sata u jednom pravcu, znači 8 sati puta, pa onda još obilazak... Osim toga, velim mu, negdje treba podvući crtu. Nećemo uspjeti cijelu Gruziju obići u tih par dana koje smo tamo, trebamo nešto ostaviti i za idući put. Letica predlaže da krećemo uvijek rano ujutro (gledam Hrvoja, ali on se ne uključuje u raspravu) i da ne gubimo vrijeme na kojekakva sjedenja po ručkovima (e tu ja sad odlučno protestiram, jer je hrana bila jedan od glavnih momenata prilikom organizacije ovog putovanja - gruzijska je kuhinja odlična i vrlo jeftina). Da stvar bude bolja, sada se u raspravu uključio i Mate, i to naravno protiv mene, iako je i on bio oduševljen itinererom kada sam mu ga poslao, i govorio kako je to Krešo krasno složio. Ali mu je sada očito zabavno držati štangu Letici, iako, realno nema pojma o tome što ima u Kutaisiju za vidjeti i ima li uopće išta. Matu zapravo ponajviše veseli mogućnost da meni "sjebe itinerer", jer vidi da mene poprilično nervira kada stvari ne idu po planu. Ja priznajem da sam poprilični control freak, ali to spada u one mane pojedinca koje se zna i uvažava, a ne da se pakosno uživa u nerviranju drugoga. Onda još počinje s posve neargumentiranim izjavama da se u Tbilisiju ionako nema ništa za vidjeti, dosta su nam dvije večeri za cijeli grad, i slična baljezganja. 
U jednom mi je času pukao film i eksplicitno sam rekao Mati da on ne bi ni išao na ovaj put da me Nikola nije gnjavio s time da smo mi tradicionalna ekipa i slično. Predobro poznam Matu da bih pomislio da bi on tri tjedna bio prijazno nastrojen i ne gazio ljudima po žuljevima. Ja stvarno nisam toliki mazohist da vodim sa sobom na put ljude koji će me neprestano pljuvati. Što se Letice tiče, kažem mu, možemo se dogovoriti. Ako on hoće ići u Kutaisi, neka ide sâm, ili neka ide s njim netko koga to zanima. Ja mislim da ima zanimljivijih stvari za vidjeti u Tbilisiju. Možemo se demokratski dogovoriti. Ja ne tražim od Letice da on sjedi sat i pol na ručku, ali neka on poštuje moju želju da ja to napravim, ako mi se tako prohtije. Nismo vezani pupčanom vrpcom. Uostalom, u Istanbulu je isto tako šalabazao sâm. 
Kako će se kasnije ustvrditi, preostaloj dvojici se također nije dalo ići u Kutaisi. Hrvoje mi je priznao da me razumije, jer je i on control freak i ne voli takve iznenadne promjene bez nekakvog razloga. (Kad sam ga kasnije pitao kako može istovremeno biti control freak i zastupati anarhizam, odgovorio mi je da je on čovjek pun proturječja). Ona pizda Nikola se zajedno s Matom smijao na moje pokušaje da objasnim razloge zašto sam izostavio Kutaisi dok sam slagao itinerer, da bi mi kasnije rekao da njega Kutaisi zapravo uopće ne zanima. Kad sam ga pitao zašto onda to nije rekao u vrijeme rasprave, ispalo je da uopće nije ni slušao srž rasprave, nego mu je samo bilo smiješno to što se ja nerviram. Zaboga, pa ja putujem s odredom sadista. Frown I što je još gore, ispada da ću i ubuduće morati sâm trpjeti Letičine napade na itinerer. Kao da se nisam potrudio maksimalno sve razmotriti, proveo dane i dane u istraživanju mogućih ruta, cijenama prijevoza, vezama... 

Sad nam opet govore da se stišamo. Pobogu, pa čak ni ne govorimo osobito glasno. Kad se sjetim kako su se lani Nikola i Mate svađali oko cikasa i palme u taksiju u Sarandi, ovo je ništa. A moramo izvesti nekakav zaključak, neću se sigurno moći smiriti i pričekati s raspravom do tko zna kad. 

U jednom od tih mjesta prije granice promijenio se i vozač autobusa. Komentiramo kako ovaj i fizički izgleda drugačije, što znači da sigurno nije Turčin, nego možda Gruzijac koji radi za Metro i vozi preko granice. 

Cesta prema granici: 



Ovo je vjerojatno svugdje u svijetu uobičajeni prizor pred većim graničnim prijelazom:



Ono tamo je već Gruzija: 



Ja i dalje proučavam kartu Gruzije u svom Lonely planetovom vodiču. Čini se da vidim rješenje čitavog spora. Naime, dok sam slagao itinerer, bio sam uvjeren da maršrutke od Batumija za Tbilisi idu cestom koja iz Batumija ide direktno na istok, i onda dolinom rijeke Mtkvari do Tbilisija. No, kako vidim u vodiču, ta je cesta zapravo planinska, uska i zavojita, te je čak i veći dio godine zatvorena zbog snijega. Ispada da maršrutke idu cestom uz obalu skoro do Potija, a potom skreću na glavnu magistralu i tako idu za Tbilisi. U tom slučaju mi bismo ionako morali proći pored Kutaisija, pa bi nam tako obilazak grada oduzeo nekih 2 sata vremena, umjesto 10. Kažem to Letici, uz ogradu da još uvijek treba provjeriti je li ta ruta točna. 2 sata možemo žrtvovati radi mira u grupi. U krajnjem slučaju, oni kojima se ne da ostati u Kutaisiju mogu produžiti za Tbilisi. Mate likuje, očito valjda to tumači kao pobjedu protiv "tiranije itinerera".

I onda konačno dolazimo na granicu. Kolone autiju. Vozač se okreće i kaže nam da je gužva tolika da ćemo brže prijeći ako siđemo i prijeđemo granicu pješke, te onda ulovimo maršrutku za Batumi. Ako bismo čekali s njim, nećemo ju prijeći za 5 sati. 
PET SATI???!!! 

Kada smo pokupili stvari i dogegali se do graničnog prijelaza, postali su nam jasni razmjeri:



Dakle, na granici je jeziva gužva, red se gotovo ne miče. Usto je još prisutan i smrad ispušnih plinova, jer auti ne gase motore dok čekaju u redu. Ne znamo što ćemo, ne izgleda nimalo obećavajuće, tim više jer se tamo naprijed red sužava u onaj koridor omeđen s obje strane ogradama, i tamo bi moglo biti i mrtvih i pregaženih kad krene. Stojimo u redu, sunce piči, priroda je uokolo lijepa, ali ja se baš ne usuđujem slikati, ipak je to granica. No Letica i Nikola slikaju. 

Gruzijske automobilske registracije su zanimljive. Podsjećaju po formi na mađarske, tj. sastoje se od tri slova i troznamenkastog broja, no dok su kod Mađara krenuli s AAA, u Gruziji je to očito prepušteno slobodnom odabiru, pa nastaju zanimljive kombinacije slova. Ova je bila na autu koji je stajao pored nas, a to je bila i naša reakcija kad smo vidjeli stanje na granici: 



Inače, zaboravio sam napomenuti da je ovo red za IZLAZ iz Turske, dakle obično ono što je manje problematično. Koliko čujemo po govoru, oko nas su uglavnom Gruzijci. Naime, kužimo da nije turski. Laughing I da, definitivno po intonaciji ne liči na one naše suputnike iz vlaka u Beogradu. Dok je ruski utjecao na izgovor rumunjskoga u Moldaviji, na gruzijskome nije ostavio traga. 
Gruzijci vuku ogromne količine razne robe, vjerojatno ponajviše špeceraja. Naime, za tri dana počinje Ramazan, a ovaj dio Gruzije je također muslimanski. 
Evo kako izgleda perspektiva tamo naprijed:

 

Nikola odlazi baciti pogled i vraća se rekavši da je stanje naprijed očajno. Na šalteru radi JEDAN službenik, koji uzme par pasoša u jednom navratu, pa ih onda provjerava. To objašnjava zašto se red svakih nekoliko minuta pomakne za otprilike 30 centimetara. 

Pada nam napamet jedna očajnička ideja. Budući da je Letica osoba bez srama, koja se elegantno uvaljuje kamo god poželi (stoga smo ga zvali i Uletica), odlučili smo njemu dati sve putovnice i pustiti ga da se progura naprijed. I doista, on kreće u taj pothvat, usput slikajući: 



Ovo su očajnici iza njega:



Nikola ide provjeriti stanje, veli "Dobar je Letica, fino se već progurao, ide to njemu." 
Probio se do šaltera: 



I uspio je:



U međuvremenu i Mate i Nikola odlaze naprijed vidjeti što se događa s Leticom. Ostavili su sve stvari meni i Hrvoju. Zapravo, ostavili su ih Hrvoju, jer sam ja stekao već nekih pola metra prednosti u redu i ne mogu više van, jer su me opkolili. Tako sad Hrvoje vuče svoj veliki i mali ruksak, Matin i Nikolin ruksak, te onu Letičinu torbetinu. U međuvremenu se naprijed i Letica pridružio ovoj dvojici izvan reda. Njih trojica stoje naprijed, smiju se, gledaju, a Hrvoju i meni nije jasno u kojoj su fazi naši pasoši i kod koga su. Hrvoje komentira "Pa zašto nam bar ne pošalju Nikolu da veli u čemu je stvar." Na kraju dolazi Mate, koji ide kupiti vodu negdje otraga. Veli da su putovnice predane i da sad moramo čekati. Vraća se s vodom i ostavlja nam bocu. 

U međuvremenu je red počeo malo brže napredovati, izgleda da je došao još jedan službenik. 
Čini se da bi uskoro moglo biti gotovo: 



Napokon, nakon nekih pola sata neizvjesnosti, pojavljuju se sva trojica s pasošima. Izlazni žigovi su unutra. Mate nam savjetuje da budemo elegantni i ne izazivamo bijes ostalih u redu zbog švercanja. Kaže da se lagano izvučemo iz reda i krenemo hodati natrag prema Turskoj (kao, odustajemo), a onda zaobiđemo kamione i sakriveni njima prošećemo se na drugu stranu. 

Ovo je pogled s druge strane na gužvu oko šaltera: 



A stvari nisu nimalo bolje niti u drugom pravcu. I ovdje je užasno dugačak red onih koji čekaju na ulaz u Tursku: 



Mnogi su počeli mahati i derati se Letici što slika njihov žalosni položaj. 

E sad, što je točno Letica napravio? On se progurao naprijed, ali nije dospio doći do samog šaltera. Kod šaltera je stajao neki tip, koji je uzimao putovnice i davao ih na šalter, te bi obrađene putovnice prosljeđivao vlasnicima. Tip je očito civil, koji je preuzeo tu ad hoc ulogu. Letica je naše putovnice isto tako dao njemu, premda nije uopće bio siguran hoće li ih ovaj dati na šalter. Upravo iz tog razloga njih trojica nisu htjela obavijestiti Hrvoja i mene o tome kakvo je stanje, jer nisu htjeli da se nerviramo oko moguće činjenice da će dotični odmagliti s našim putovnicama. No nasreću, sve je dobro završilo. 

Gruzijska strana graničnog prijelaza je posve prazna, pa ulazak ide brzo. Doduše, mislim da nam skeniraju rožnicu ili tako nešto, traže nas da buljimo par sekundi u kameru koju imaju na šalteru. Potom nam još na izlazu jedan službenik pogleda pasoš i kaže "Welcome to Georgia". Doista, nikada nisam doživio da mi netko poželi dobrodošlicu u zemlju već na graničnom prijelazu. 

Maršrutki za Batumi ima, ali mi nemamo novce. Bankomata na granici nema, pa ćemo morati promijeniti eure. Gruzijska se valuta zove lari (riječ je etimološki ista kao i lira), a sastoji se od 100 tetrija (doslovce "bijelih"). Jedan lari iznosi oko 3 kune. Mi međutim mijenjamo eure po katastrofalnom tečaju (inače je oko 2,4 larija za euro, no ovdje je 2,1 - a u Gruziji je to dosta velika razlika, s obzirom da je sve dosta jeftino). Mijenjamo stoga minimalno, taman za maršrutku, koja košta oko 1 larija. 

Maršrutka je spremna, trpamo se u nju i krećemo prema Batumiju, koji je udaljen 20-ak kilometara. Cesta vodi isprva uz obalu. Gotovo do same granice proteže se duga šljunčana plaža. Pogled unatrag, prema Turskoj: 







(ona džamija tamo desno na obali nalazi se u Turskoj) 

Prelazimo preko rijeke Čorohi: 

 

Na drugu stranu: 

 

Mi smo dakle prešavši granicu u mjestu Sarpi i službeno ušli u Zakavkazje. To je prilično neobična regija, koju u smislu međunarodne politike čine tri države, iako se realno na tom području nalazi čak šest država. Stisnuta je između tri ogromna susjeda i dva mora. Usto se radi o seizmički vrlo aktivnom području, budući da kroz njega prolaze dva mlada nabrana gorja - na sjeveru je to planinski lanac Kavkaza, koji regiju odvaja od Rusije, dok je na jugu to planinski sustav koji počinje s Malim Kavkazom, a potom se preko Armenije nastavlja u gorje Zagros. Uz tu poprilično nepovoljnu prirodnu situaciju i geopolitičku okolinu, zakavkaske su si države dodatno zakomplicirale život međusobnim ratovima i unutrašnjim sukobima. 

Gruzija, u kojoj se trenutno nalazimo, srednja je po veličini od triju zakavkaskih država. Nominalno joj je površina 69 700 km2, a realno 57 368 km2. Na tom području živi nešto više od 4 milijuna stanovnika, što znači da je dosta slična Hrvatskoj i veličinom i brojem stanovnika. Jedina od zakavkaskih država ima obalu na Crnom moru. 
Lokalni naziv države je Sakartvelo, što u biti označava "zemlju Kartvelaca". Kartvelci je zajednički naziv za nekoliko jezično blisko srodnih naroda koji svi žive na području između Kavkaza i Malog Kavkaza, te na krajnjem sjeveroistoku Turske. To su Lazi (u Turskoj), Mingrelci (u zapadnoj Gruziji), Svani (na južnoj strani Kavkaza u zapadnoj Gruziji), te Kartulci (u središnjoj i istočnoj Gruziji). Jezik ovih potonjih uzet je kao osnova književnog gruzijskog jezika. Prema legendi, predak kartvelskih naroda bio je Kartlos, praunuk Noinog sina Jafeta. Imena Gruzija i Georgija (pod kojima je zemlja poznata u svijetu) potječu vjerojatno od perzijskog oblika Gurg ili Gurz. Etimologije toga imena su nejasne. U smislu pučke etimologije, rečeno je da Gruzijci nose to ime jer osobito cijene sv. Jurja. Zbog toga je između ostaloga 2004. država prihvatila novu zastavu, koja na sebi ima 5 križeva sv. Jurja, a koja se navodno koristila i u srednjovjekovnoj Gruziji. 
Gruzija je jedna od najstarijih nacija na svijetu. Gruzijska se plemena spominju još u 12. st. pr. Kr., a već su u 4. st. pr. Kr. uspjela uspostaviti ujedinjenu državu. U doba antike na području Gruzije ističu se dva velika kraljevstva - na istoku je to bila Iberija (ili Kartulija), a na zapadu, uz Crno more, Kolhida. 
Isprva pod utjecajem Grka i Perzijanaca, poslije dolaska Rimljana 66. po. Kr. Gruzija postaje satelitskom državom Rimskog carstva, te će to ostati idućih 400 godina. 
Gruzija je zarana prihvatila kršćanstvo - 327. ga je kralj Mirian III. proglasio državnom religijom - postavši tako druga najstarija kršćanska zemlja na svijetu. Ujedno je imala i poprilično osjetljiv položaj, na granici kršćanskog i zoroastrističkog, a kasnije kršćanskog i islamskog svijeta. Isprva su njome naizmjence vladali Bizant i Perzija, da bi ju u 7. st. pokorili Arapi. Tek u 11. stoljeću pobunjene pokrajine oslobodile su se arapske vlasti i ujedinile u novo kraljevstvo pod kraljem Bagratom V. U idućem stoljeću, pod kraljem Davidom IV. Graditeljem koji je protjerao Seldžuke, kraljevstvo je proširilo granice po većem dijelu Zakavkazja i čak u današnju Tursku. 
Gruzija svoj vrhunac i renesansu dostiže prije europske - u 12. i 13. stoljeću, za vladavine kralja Davida Graditelja i njegove unuke kraljice Tamare. Na dvoru kraljice Tamare živio je i djelovao i najslavniji gruzijski pjesnik Šota Rustaveli. Grade se velike katedrale, njeguje filozofija, prisutna je vjerska tolerancija... 
Nažalost, potkraj 13. stoljeća Gruzija pada pod Mongole, i tamo će ostati do 15. stoljeća, kada se za njen teritorij počinju boriti Perzija i Otomansko carstvo. Uslijedilo je turbulentno doba u kojem bi se pojedini vladari povremeno osamostalili, no onda bi uslijedila strana invazija koja bi dokrajčila taj pokušaj. Tek 1762. dolazi do ujedinjenja pod kraljem Erekleom II. No i to je bilo kratkog vijeka. Već 1783. na obzoru se pojavila carska Rusija, koja je s istočnom kraljevinom Kartli-Kaheti potpisala ugovor o zaštiti. Kada su u idućih 10 godina Turci i Perzijanci dvaput napali Tbilisi i razorili ga, Rusija nije ponudila pomoć, već je umjesto toga anektirala dijelove današnje istočne Gruzije. To je i formalizirano 1800., kada je Kartli-Kaheti službeno inkorporirana u Rusko carstvo, a 1801. detroniziran je i posljednji kralj David Batonišvili. Plemstvo koje se protivilo ukidanju samostalnosti bilo je uhićeno. 
Tijekom 19. stoljeća Rusija je pomalo anektirala i zapadne dijelove današnje Gruzije. Do 1860. čitav današnji teritorij Gruzije ušao je u sastav Rusije. 
Nakon ruske revolucije, u svibnju 1918. proglašena je Demokratska Republika Gruzija. Nova je država odmah zaratila s Armenijom oko područja naseljenih Armencima u južnoj Gruziji. Isto su tako pokušali proširiti i obalu na Crnom moru sve do Sočija. Čitava ta gungula završila je tako da je Gruzija postala britanski protektorat. 1921. Demokratsku Republiku Gruziju napala je Crvena armija, čime je država uključena u Sovjetski Savez, isprva kao dio Transkavkaske SFSR, a od 1936. kao samostalna republika. 
Sovjetskom Savezu Gruzija je dala nekoliko istaknutih ličnosti. Nije niti potrebno spominjati Staljina, kojim ćemo se detaljnije pozabaviti kasnije, no Gruzijci su bili i bivši sovjetski šef tajne policije Lavrentij Berija, kao i Gorbačovljev ministar vanjskih poslova Edvard Ševardnadze. Unatoč tomu, od 60-ih godina dvadesetog stoljeća postojao je jak disidentski pokret za obnovu gruzijske nezavisnosti. 
Stvar je dobila zamah nakon demonstracija koje su se dogodile u Tbilisiju 9. travnja 1989., i u kojima je sovjetska vojska pokušala rastjerati demonstrante, ali je sve završilo stampedom u kojem je poginulo 20 ljudi, a stotine su ozlijeđene. Već ujesen 1989. Vrhovni sovjet Gruzije (koji je bio prvi organ vlasti u SSSR-u izabran na višestranačkim izborima) osudio je sovjetsku okupaciju Gruzije 1921. i zatražio obnovu nezavisnosti. 9. travnja 1991., na dvogodišnjicu masakra u Tbilisiju, Gruzija je proglasila nezavisnost od SSSR-a. Za prvoga je predsjednika mjesec i pol kasnije izabran bivši nacionalistički disident Zvijad Gamsahurdija. Gamsahurdija je zastupao oštru nacionalističku politiku i zalagao se za beskompromisno rješavanje problema u separatističkim regijama Abhaziji i Južnoj Osetiji. Usporedbe radi, oko 30% stanovništva Gruzije su ne-Gruzijci, no Gamsahurdija je aktivno propagirao politiku "Gruzija Gruzijcima". Nakon pola godine, Gamsahurdija je svrgnut, a zemlja je kliznula u građanski rat između Gamsahurdijinih pristaša i protivnika. Gamsahurdija je pobjegao iz zemlje, a vlast je preuzeo Edvard Ševardnadze, bivši sovjetski kadrovik, koji se pokušao agresivno obračunati s Gamsahurdijinom politikom i njegovim pristašama. Gamsahurdija se međutim u ljeto 1993. vratio u zapadnu Gruziju, ondje okupio odane snage, i krenuo u obračun sa Ševardnadzeovom vlašću. Osvojio je nekoliko gradova u zapadnoj Gruziji, no onda je krenuo na Poti, lučki grad o kome ovisi izvozna trgovina Armenije i Azerbejdžana, a bitan je i ruskim interesima. Tada je došlo do unisone potpore Ševardnadzeu od strane susjednih zemalja, Rusija je ponudila i vojnu pomoć ako se Gruzija priključi ZND-u. To je ubrzo i učinjeno, te je uz pomoć ruske vojske Gamsahurdijina ofenziva zaustavljena. Sâm Gamsahurdija pronađen je mrtav tri mjeseca kasnije u ne sasvim razjašnjenim okolnostima. 
Tih je godina došlo i do sukoba s dvjema separatističkim regijama, Abhazijom i Južnom Osetijom. Sukobi su uzrokovali i velika preseljenja stanovništva, pa je tako 250 000 Gruzijaca iseljeno iz Abhazije, a još 23 000 iz Južne Osetije. Te su dvije regije, etnički drugačijeg sastava od ostatka Gruzije, postigle de facto nezavisnost već sredinom devedesetih, zahvaljujući patronatu Rusije. 
Ševardnadzeova vlast bila je obilježena korupcijom, a nakon što je 2003. optužen za izbornu prijevaru izbila je tzv. Revolucija ruža, kojom je smijenjen, a na vlast je došao mladi pravnik Miheil Saakašvili, obrazovan u Americi, koji je zacrtao politički smjer euroatlantskih integracija. Saakašvili se prvo obračunao s Aslanom Abašidzeom, koji je bio guverner jugozapadne gruzijske regije Adžarije, a koji je pokrajinom vladao kao lokalni šerif. Iako je situacija bila na rubu rata, Abašidze se povukao i otišao u azil u Moskvu. Ohrabren tom pobjedom, Saakašvili se odlučio posvetiti dvjema separatističkim regijama. Nažalost, tu je počinio pogrešku. U kolovozu 2008. došlo je do kratkog ali efikasnog rata u kojem je Rusija za kratko vrijeme osigurala granice Južne Osetije, ušla na gruzijski teritorij, zauzela grad Gori i krenula prema Tbilisiju. Istovremeno su blokirali crnomorsku luku Poti i onesposobili gruzijsku mornaricu. Nakon demonstracije sile povukli su se na svoje početne položaje, ali je Saakašvili dobio po prstima i upozoren je da se s Rusima ne igra. 

I tako je danas Gruzija prije svega posvećena čežnji za Europom, koju vjerojatno Gruzija ni ne zanima baš previše, ali i NATO-om, što Rusija teško da će dopustiti. 
Mi smo dakle ušli u zemlju burne prošlosti i relativno mirne sadašnjosti. Kako ćemo u idućih nekoliko dana vidjeti, Gruzija nije tek neka zabačena zemlja negdje u egzotičnim krajevima, već upravo suprotno, može ponuditi mnogo štošta putniku namjerniku. 

Što se gruzijskog jezika  tiče, on, kako sam već napomenuo, pripada kartvelskim jezicima, maloj i izdvojenoj skupini koja nije bliže srodna s nijednom drugom svjetskom grupom jezika. Na dubljoj razini moguće je da postoji srodnost s jezičnim skupinama središnjeg dijela Euroazije: indoeuropskim, uralskim, altajskim i dravidskim. 
Gruzijski jezik (kartuli ena) se, kao i svi kartvelski jezici, piše pismom mhedruli (dosl. "vojničko pismo"), koje se razvilo iz starijeg pisma hucuri ("svećeničko pismo"). Porijeklo tog pisma nije sasvim razjašnjeno, no bez njegova znanja u Gruziji ćete se teško snaći. Stoga sam poduzeo napor da prije puta naučim čitati mhedruli. 
Jedna stvar koju možete mirno ostaviti na granici Gruzije su samoglasnici. Gruzijski jezik voli duge nizove konsonanata (što ste možda već vidjeli iz nekih imena), pa se tako "hvala" kaže gmadlobt, "iskra" je brdzola, a monstruozni oblik gvprckvni znači "vi nas gulite", i osim kao kuriozitet, vjerojatno nikada nije ni izgovoren. 
Usto, gruzijski ima za nas neobičnu vrstu konsonanata, tzv. glotalne okluzive. Izgovaraju se tako da osim redovne artikulacije u ustima treba još proizvesti i dodatnu artikulaciju u grkljanu. To zvuči otprilike kao da si prstima pritisnete vrh vrata s obiju strana i izgovorite P, T ili K. Zapravo, nepažljivom uhu mogu zvučati skoro kao zvučni B, D i G. 

Naravno, unatoč zategnutim odnosima s Rusijom, u Gruziji, kao i bilo gdje u bivšem SSSR-u, ruski je jezik međuetničke komunikacije, i većina ga ljudi znade. U svakom slučaju, mnogo je korisniji od engleskoga.

egerke @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 31, 2012
PETAK 6. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Ustajem negdje oko 9, ali Letica je još u hostelu. Upravo završava s doručkom. Neće stići u Ortaköy, ali će barem pogledati Bazilikinu cisternu i prošetati se malo uokolo. Usput će otići kupiti i karte za bus. Ja bih mu se bio pridružio, ali on žuri, jer neće stići sve pogledati. 

Putem do Cisterne i on slika negdašnji nulti kilometar: 



A onda odlazi u Bazilikinu cisternu. 
Yerebatan Sarnıcı (Potopljena cisterna) najveća je cisterna u Istanbulu, a izgrađena je za vrijeme cara Justinijana, u 6. stoljeću. Gradilo ju je navodno 7000 robova, ima kapacitet od 80 000 kubnih metara vode, a koristila se sve do 20. stoljeća. Okružena je 4 metra debelim zidom od cigle, a svod podržava 336 mramornih stupova. Voda dolazi s brežuljka udaljenog 19 km sjeverno, preko dvaju akvedukata (jedan je onaj Valensov). 
Danas je unutra svega metar-dva vode, ali vrlo je atmosferična: 

 





Stupovi: 





Kapiteli s Meduzinom glavom: 


 




U vodi plivaju ribe:

 

Izvana: 



Mi se isto ustajemo i vrzmamo uokolo, a onda nam u jednom času dolazi poruka od Letice da se požurimo, jer je bus skoro posve pun i neće nam ostati mjesta. Ovi se još tuširaju, pa mu velim da on plati za nas, pa mu mi vratimo, no on nema dovoljno lira.
Požurujemo do Sultanahmeta. Plava džamija: 



Aja Sofija:



Letica nas je pričekao, karte su kupljene, shuttle busa nema, dakle morat ćemo ipak sa stvarima klipsati do kolodvora. No sad imamo nekih 2 i pol sata vremena i imamo slobodan program. Letica će svojim putem, a mi svojim. 
Mi smo otišli u Gülhane, sjeli u kafić s pogledom na Bospor, naručili pretjerano skupi čaj i većinu vremena proveli kunjajući i razgovarajući. Zabilježili smo jedan kapitalac koji je prošao kroz Bospor: 



Potom smo se lagano, s noge na nogu, vratili u hostel.

Letica je imao zanimljiviji itinerer. Rastrčao se po ovom dijelu Istanbula. Prepuštam vas njemu. 

Mezarje kod Sinan-pašine medrese: 


 

 

 
Bajazidova džamija: 

 

Ulaz u Veliki bazar: 



Isti iznutra:
 

 

 




Ćilimi: 



Đinđe:



Otvoreni dio bazara: 


 

 




Nad ulicama obično razvuku ovakve tende protiv sunca:
 




Ulaz u tržnicu začina:



Turci jako vole orašasto voće: 





Slatkiši: 



Začini: 


 


 

Sušeno voće ("turska Viagra"?):

 

Kana: 



Hurme (tj. datulje): 



Yeni cami - portal:


 

 
Pogled na Eminonü:

 

Yeni cami - dvorište: 





Unutrašnjost: 


 








Most Galata:


 
Trg Eminönü: 

 



Tržnica začina izvana: 

 

Te godine Istanbul je bio europska prijestolnica kulture:



 

Ulični život: 

 

Rüstem-pašina džamija - dvorište:


 

 

 

 
Iznutra: 





Opet Eminönü: 



Zastave turkijskih zemalja - slijeva nadesno, Azerbejdžan, Kazahstan, Sjeverni Cipar, Kirgistan, Mongolija (!), Uzbekistan, Turska, Turkmenistan: 



Još jednom Yeni cami:



Pogled na Galatu: 



Most:


 

 

 
Izletnički brodovi, u pozadini Atatürkov most: 

 

I na galatskoj strani: 



Galata: 



E onda je opet otišao do stubišta Camondo, i ovaj puta snimio DEVETNAEST slika istoga.  
Evo jedne zgodne: 



Potom se uputio natrag. Most Galata s druge strane:


 
Gradski brod za Aziju: 

 

Pristanište gradskih trajekata na Sirkeciju: 



Ovi su skočili na ručak: 



Pogled uz Bospor, lijevo je Karaköy: 



Azija: 



Još jednom most: 



Galata i Karaköy: 



Mi smo bili u hostelu kad nam je poslao poruku da "malo kasni, ali stiže". S obzirom da će često tako kasniti, prozvali smo ga Lejtica. 

Kada se napokon pojavio, uzeli smo stvari, odjavili se na recepciji, a onaj mi je tip vratio mojih 10 lira. Laughing 

Još malo dotrajalih zgrada kod našeg hostela: 



Na Sultanahmetu idemo na tramvaj. Gužva je za popizditi, još se ne možemo dogovoriti gdje točno moramo sići za presjedanje na metro. Rekli su nam na stanici Aksaray, ali postoje dvije. Naravno da mi silazimo na krivoj, pa imamo još desetak minuta pješice do prave stanice. Naposljetku kupujemo žetone na automatu i krećemo - no nema Nikole i Hrvoja. Oni se naime još bakću s lovom, izgleda da nemaju dosta sitnoga, nešto im pomaže jedan čovjek. Naposljetku smo svi ušli i spuštamo se u metro.

Izlazimo na autobusnom kolodvoru koji je ogroman i na nekoliko razina: 



Smještamo se kod našeg perona, no busa još nema. U jednom času svi odlaze po vodu, ostajemo samo Hrvoje i ja čuvati stvari. Vraćaju se, ali busa još uvijek ni od korova. Ali zato postoji hrpa prosjaka, svako malo nam neki uleti. 
Napokon evo i busa, super je luksuzan, čak u svakom sjedalu postoji mali ekrančić na kojemu se može individualno pratiti TV program od nekih 6-7 kanala.

Krećemo. Do Trabzona se vozimo 17 sati. Istanbulska zaobilaznica: 


 
Grad se proteže u beskraj na sve strane: 

 



 

Istanbul ima oko 16 milijuna stanovnika. Zanimljivo je i pomalo zastrašujuće da se u njega svakodnevno doseljava 500 novih stanovnika, što znači da godišnje Istanbul proguta jednu Rijeku.

Ovo je Türk Telekom Arena, novi stadion Galatasaraya, tada još u izgradnji: 





I evo nas na mostu Mehmeda II. Osvajača (to je onaj drugi, noviji most preko Bospora). Uloviti Bospor zbog gustog je prometa teško, pa se događaju ovakvi biseri: 



A onda se napokon nešto i vidi. Prema Crnom moru: 

 

Prema Mramornom moru (vidi se drugi most): 



Rumelihisarı u prvom planu: 



Na sredini smo mosta, da se vidi užad:



Zdravo, Azijo: 



Moderni azijski dijelovi grada: 











Popodnevna je špica, ljudi idu doma iz Europe: 



Stajemo na jednom kolodvoru u azijskom dijelu grada. Budući da mi sjedimo na zadnjim sjedalima, a vozač se sparkirao u rikverc do rubnika s kotačima, zapravo visimo u zraku: 



Pristižemo u İzmit, ili Kocaeli, prvi veći grad nakon Istanbula: 



Vozimo se dalje, razgovaramo, no to očito iz nekog razloga smeta tipu ispred nas. Nitko drugi ne razgovara u busu, osim nas. Je li to zabranjeno? Tip stalno nešto prevrće očima. U jednom času se digne i počne se derati na nas na turskome. Mate mu se obrati na hrvatskome, ne pretjerano pristojno, no koristeći dva turcizma: "majmun" i "budala". Stari krene da će odvaliti Mati šamar, u taj čas dođe stjuard i smiruje situaciju. 
Doista ne znam, ali ako dotičnom smeta razgovor, neka si nabavi čepiće za uši. Na kraju se premjestio par sjedala naprijed. 

Ubrzo su krenuli s dijeljenjem čaja i kave. Mi smo prvo uzeli čaj, onda smo shvatili da nakon toga dijele sokove. Komentirali smo kako smo trebali pričekati, no Letica jedini nije imao srama da povrh čaja još traži i Pepsi.

Ovo više ne znam koje je mjesto, ali već smo zagazili u Anatoliju: 



Odradili smo i prvo stajanje, i piš-pauzu. Potom iza mjesta Bolu skrećemo s glavne magistrale koja vodi prema Ankari i krećemo prema Samsunu. Turska autocesta, s karakterističnim jarkom umjesto zelenog pojasa: 



Na televizoru, osim televizije, možete pratiti i kako vozač vozi: 



Lagano pada noć, a mi sve više zalazimo u brda koja Anatolsku visoravan odvajaju od crnomorske obale: 





Sljedeće dijeljenje pića, opet Letica traži Pepsi preko reda. Kako smo stalno gledali riječi iz rječnika, Mate komentira "Letica, evo ti jednog poznatog i prigodnog turcizma - džiber." Laughing 

Još jedno stajanje, a potom je već pala noć. Meni je dosadno, pa sam našao prigodni program - tursko Kolo sreće: 



Treće stajanje, izlazimo svi van. Gledam, ima prodavaonica rahat-lokuma. Pokazujem to Hrvoju, pitam voli li rahat-lokum. On ne zna što je rahat-lokum. Pokušavam mu objasniti, ali na vlastiti užas shvaćam da ni sâm ne znam od čega se točno rahat-lokum radi, iako sam ga puno puta jeo. Srećom, spašava me žena koja nam iz otvorene kutije nudi da kušamo. Hrvoje nije baš oduševljen. 
Da, sada doznah da se radi od škroba i šećera. 

Konačno smo svi pozaspali. U jednom času shvaćam da mi je Letica pošteno zakrmio na ramenu. To treba zabilježiti:



Poslije se naravno nije ničeg sjećao. Ali to ga nije priječilo da kad se probudi opet traži Pepsi. Stjuard je ovoga puta bio neumoljiv: "Yok". Nema više Pepsija. Letica je popio sve zalihe. Zadirkujemo ga da će postati ozloglašen u Metro Turizmu, autobusnoj kompaniji kojom se vozimo (inače najkvalitetnijoj u Turskoj). 

E sad stvarno treba ubiti oko do jutarnjeg dolaska u Trabzon...

egerke @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 30, 2012
ČETVRTAK 5. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Prije ponovnog potonuća u san shvaćam da je već prošla ponoć, što znači da Mati treba čestitati rođendan.

Kada se ponovno budim, već je dan, no nemam pojma gdje smo točno i koliko smo udaljeni od Istanbula. Međutim, izvana dopire poprilično neugodan smrad metana, što znači da se vozimo kroz neko močvarno područje. Kako je prozor blago otvoren, da imamo dovoljno zraka, smrad se osjeća jače. Ujedno me strah da će mi nešto uletjeti kroz prozor direktno u glavu, jer spavam s glavom okrenutom na tu stranu. 
Pomalo se i drugi razbuđuju, a potom se pojavljuje pratitelj i traži da mu damo posteljinu. Dajemo mu posteljinu, što znači da se svi moramo ustati. Osim Nikole. On uopće nije ni spavao na plahti. Nije mi jasno kako mu se ne gadi. 
Vlak ubrzo staje. Primjećujemo komešanje na hodniku. Izgleda da ovdje dosta ljudi izlazi. Gledamo ime kolodvora - Çerkezköy. Čerkesko selo. Netko mi je jednom spomenuo da je ovdje postojala velika čerkeska zajednica. Vidimo vani nekoliko autobusa. Čudimo se da toliko ljudi izlazi u ovom relativno beznačajnom mjestu. Očito se radi o nekoj organiziranoj turi, pa će ih prevesti dalje, valjda na obalu Mramornog mora. 
Onda meni sine - a što ako je pruga zatvorena, a ovo je zapravo nastavak prijevoza do Istanbula? Ma ne, ne može biti, rekao bi nam pratitelj. Ostajemo u vlaku. Onda netko, mislim Nikola, odlazi pogledati uokolo po vagonu i kaže da je sve prazno. Letica pita pratitelja, i on veli da doista trebamo ovdje sići, i da se put nastavlja busevima. Mogao nam je to ranije reći. Izlazimo i dajemo prtljagu u jedan bus, no u njemu više nema mjesta. Tako mi idemo u drugi bus, a prtljaga ostaje u ovome. Valjda se neće razdvojiti... 
Ubrzo krećemo. Koliko uopće do Istanbula? Vidimo tablu na izlasku na autoput - 80 kilometara. Mislio sam da smo bliže... 
Vožnja traje oko sat i pol. Vozimo se blizu obale Mramornog mora, na mjestu gdje su dva manja jezera (limana). Zadnjih pola sata vozimo se praktički kroz najzapadnija predgrađa Istanbula. Pitamo se hoće li nas ostaviti na središnjem autobusnom kolodvoru ili će nas ipak odvesti na Sirkeci. Treba nam Sirkeci, otamo nam je daleko bliže do hostela. 
Prolazimo pored kolodvora, ipak idemo na Sirkeci. Ulazimo u stari dio grada, te se vozimo uz Zlatni rog. Stajemo pored Sirkecija i po izlasku odmah primjećujemo da u gradu vlada strahovita sparina. Vlaga se približava 100%, a tek je jutro. 

Potom odlazimo u zgradu kolodvora, kako bismo upitali hoće li se zatvor pruge raščistiti do časa našeg povratka, 21. kolovoza. Vele nam da neće, da se i na povratku prijevoz organizira autobusima. Po povratku u Zagreb doznat ću da se radilo o urušavanju tunela, te da to nisu bili tek radovi na održavanju pruge.
Prigradski vlakovi sa Sirkecija voze. Ovako izgleda unutrašnjost tog prilično malog kolodvora: 



Naravno, dominira Atatürk i njegovo "Ne mutlu Türküm diyene" (Kako je sretan onaj koji može reći "Ja sam Turčin".). Ta rečenica ima smisla kada se zna da je u Atatürkovo doba Turci bio naziv za običan puk, dok je plemstvo i elita za sebe rabila naziv Otomani. Atatürk je u biti razvio svijest o tome da turski identitet nije nužno identitet plebsa, već identitet iskonskog, neiskvarenog naroda. Od sramotne odrednice, Turčin je u Atatürkovo doba postala pozitivna i poželjna osobina. 

Penjemo se prema Sultanahmetu. Budući da nakon dvije noći u vlaku nisam htio riskirati još i tumaranje po gradu u potrazi za hostelom, odlučio sam preko Hostelworlda rezervirati smještaj u jednom hostelu. Mate je, kada sam ga pitao da li da rezerviram, rekao "Ma bit će mjesta." Naravno da u onome na koji je on mislio (onom od prethodne godine) nije bilo slobodnog mjesta (što sam utvrdio provjerom na netu), pa sam rezervirao jedan drugi hostel. Bio je relativno jeftin, 11€, imao je dobre kritike, i nalazio se odmah ispod Plave džamije. Upućujemo se tamo već poznatim putem. Dečki još usput staju promijeniti novce. Ja tražim bankomat. 

Ovo je Bâb-ı Âli, iliti Visoka Porta: 



Iza ovih vrata je zgrada u kojoj je stolovala vlada Otomanskog carstva. Običaj je naime bio da se poslanici koji su išli na audijenciju dočekaju na ulaznim vratima čitavog kompleksa, pa je tako to postala metonimija za čitavu vladu. 

Plava džamija: 



Nakon nekih desetak minuta hoda nalazimo i naš hostel, Anzac Wooden House, koji je smješten u jednoj od tipičnih staroistanbulskih drvenih kuća. Ulazimo unutra, na recepciji nema nikoga. Čekamo nekih 5 minuta, nitko se ne pojavljuje. Naposljetku s gornjeg kata dolaze jedan mladić i djevojka. Kažemo im da imamo rezervaciju, preko Hostelworlda, oni gledaju, nema ništa zapisano. Ali imaju mjesta. Pozivaju nas da se smjestimo u potkrovlju, gdje je kuhinja, dok se to sa sobom ne sredi. Odlazimo gore, uzimamo si čak i čaj. Tu Letica pokušava komunicirati na turskome, no to završava otprilike kao prošlogodišnja Nikolina epizoda sa saç kavurmom. Naime, pitao je je li šećer besplatan, i to na način "Şeker caba?" Iako "caba" znači "besplatno" (to je naše "džabe"), u ovom se slučaju koristi "bedava" (iliti naše "badava"). Iako nije bilo posve nerazumljivo, lokalcima je to bilo smiješno.
U taj čas dolazi onaj dečko s recepcije i veli da trebamo platiti sobu. U redu. No ispada da treba platiti punu cijenu, iako je prilikom rezervacije meni s kreditne kartice već skinuto 10% ukupne cijene (znači, ja sam već platio nekih 7€, i trebao bih platiti samo 4€). On tvrdi da njima nije ništa pristiglo na e-mail i neka im pokažem svoju potvrdu. Ja potvrdu naravno nemam, dosada je to s rezervacijama uglavnom funkcioniralo, nisam doživio da me bijelo gledaju kada bih rekao da imamo rezervaciju. Štoviše, u Rumunjskoj su mi odmah znali i ime. 
Ispada da tip zapinje s engleskim, pa predlažem Mati da mu prevede na turski što mu hoću reći. Ovaj odgovara Mati na turskome, no Mate sada započinje razgovor s njime, umjesto da mi prevede ono što mi ovaj kaže. Trebam ga kao prevoditelja, ne kao pregovarača. Na kraju mi Mate kaže ono isto što sam već čuo od ovoga: "Kaže da njima ništa nije stiglo i da trebamo platiti punu cijenu." Na kraju smo se dogovorili ovako: ako ja njemu pokažem potvrdu o rezervaciji, on će mi vratiti novce. Lukavac zna da ja potvrdu nemam i tako će dobiti punu cijenu, a to što je sustav meni s kartice skinuo 7€, koga briga.
Ionako trenutno nemam novce, pa će mi ih posuditi upravo Mate. Moram dignuti lire, imam samo neku siću od prošle godine.
Smještamo se u jedan dormitorij u prizemlju, pored je i kupaonica, talijanskog tipa (nema tuš-kade, nego je čitava kupaonica zapravo tuš-kabina. Tuširamo se, odlazimo još i na internet i potom smo spremni za šetnju. 

Ulica pred našim hostelom: 



Odlazim do bankomatâ nedaleko Aje Sofije. Tamo ih je nekoliko, pred jednim nema reda. Guram karticu unutra, potom se ekran bankomata samo u jednom času ugasi. Stišćem mahnito gumb za prekid, ali ništa se ne događa. Što sad? Nije valjda krepao? Nije mi pojeo karticu? Okrećem se i vičem to dečkima. Mate se oduševljeno smije, kao da ga to upravo zabavlja, iako mu treba biti jasno da neće dobiti povrat duga ako ja ostanem bez kartice. Nasreću, bankomat je ipak ispljunuo karticu. Uzimam ju i prelazim na drugi bankomat. I taj je ćudljiv. Na trećem napokon uspijem dignuti željeni iznos, 500 lira. 

Sad konačno svi imamo novce i možemo se uputiti u šetnju, a i nešto pošteno pojesti.

Letica je predložio da odemo u sjeverni dio starog Istanbula, tj. kvartove Fener i Fatih. Tamo nismo bili lani, pa prihvaćamo. Dotamo prolazimo pred zgrade sveučilišta: 



Uputili smo se prema Sulejmaniji, a potom Daniel predlaže da skrenemo u kompleks sveučilišta. Mate mu kaže da se ne može proći unutra, no Daniel tvrdi da može. Hajdemo onda vidjeti kako to izgleda iznutra. Središnja zgrada: 



Pred kojom je naravno Atatürk:

 

U središnjoj zgradi nekoć se nalazilo otomansko ministarstvo rata. 

Tu sad započinje moja muka čitavog tog dana. Naime, iako je Daniel nosio čak dva fotoaparata, u tu šetnju nije ponio nijedan. Jedan mu je javljao da mu je kartica puna nakon što je okinuo jednu sliku, iako je bio siguran da ju je formatirao. Drugi fotić nosio je reda radi na put, jer je tvrdio da nije dobar za slikanje. Stoga me zamolio bih li mu mogao "posuditi par slika". Ja sam to shvatio na način da okinem par kadrova koje on odabere, a koje sâm ne bih slikao. On je međutim imao u vidu da mu posudim fotoaparat da on okine pokoju sliku. Sve to ne bi bilo toliko grozno i naporno da on nema potrebu okidati prečesto, i to one, što bih ih ja nazvao, "National Geographic fotografije", u kojima obično slika ljude, svakodnevni život i slično. Mene je prvenstveno bio strah da mi se ne isprazni baterija od tolikog slikanja, jer ipak je on u jednom danu poslikao koliko ja u 4 dana, a isto sam se tako bojao i da mu čitav fotić ne ispadne, jer ga nije nosio vezanog oko ruke...jednostavno, čovjek koji može ostaviti svoj novčanik u vlaku, dovoljno je smeten da i nehotice ošteti tuđi fotoaparat. Ja sam ipak najmirniji kad je on kod mene u torbici.

Na drugoj strani kampusa puca pogled na Sulejmaniju:



Uspjeli smo nekako izaći iz kompleksa sveučilišta, i ulazimo u vrt Sulejmanije. I dalje ju obnavljaju, tako da i opet nećemo uspjeti ući. No u vrtu se nalazi groblje: 

 

kao i dva turbeta (mauzoleja). U prvome od njih počiva sultan Sulejman Veličanstveni, njegova majka Dilaşub Saliha, sestra Asiye i kći Mihrimah: 

 

 

Impresivan svod: 



U turbe smo ušli samo Letica i ja. Ovu trojicu to ne zanima. Hrvoje čak i kaže kako je on "odavno raskrstio s interesom za kulturu". Mate je vjerojatno već ranije bio unutra, a Nikoli se, po običaju, ne da. 

Detalj jednog nišana (nadgrobnog spomenika) u vrtu: 



U drugom turbetu pokopana je Rokselana, tj. Hürrem Sultan, ili Karima, četvrta Sulejmanova konkubina: 



Iako joj pravo ime nije poznato, vjeruje se da se zvala Aleksandra Anastazija Listovska. Rođena je u gradu Rohatinu, u današnjoj zakarpatskoj Ukrajini. Nadimak Rokselana jednostavno znači upravo njeno porijeklo - Rusinčica. Kao tinejdžerka je dovedena kao robinja u Istanbul, gdje ju je kupio sultanov prijatelj Ibrahim-paša i darovao ju Sulejmanu za harem. Vedra i lijepa crvenokosa djevojka ubrzo je zapela za oko sultanu, a njen bistar um i sklonost umjetnosti učinili su da mu ubrzo postane više od priležnice. Sultan i Rokselana bili su prije svega prijatelji, te je Sulejmana za nju vezalo nešto mnogo više od puke privlačnosti. Kraće rečeno, zaljubio se u nju, učinio je slobodnom, te se vjenčao njome, postavši tako prvi sultan u 200 godina koji je imao suprugu. 
Unatoč silnom rivalstvu ostalih priležnica, Sulejman je Rokselani ostao vjeran do njene smrti, a iako ju je nadživio za 8 godina, nikada se više nije vezao ni za jednu drugu ženu. Rodila mu je petero djece, od kojih je jedan, Selim (zvan Pijanica), postao Sulejmanov nasljednik. Usto je bila sposobna žena, koja je često savjetovala svog supruga u donošenju važnih političkih odluka. Bavila se i filantropskim radom, davši izgraditi nekoliko džamija, medresa, bolnicu za žene, te javnu kuhinju za siromahe u Jeruzalemu.

Preko puta Sulejmanije nekoliko je restorana, pa ćemo tu nešto zameziti. Konobar nam predlaže jedan miks od svih jela na meniju, a za Hrvoja vegetarijanski miks. Uz to uzimamo još i cacik (hladnu salatu od jogurta s krastavcima i češnjakom), i to je bio najbolji cacik koji sam ja u životu jeo, u svim ovim putešestvijama Balkanom i okolicom. 

Potom odlazimo još nešto popiti u onu vrtnu čajanu gdje smo i godinu ranije ohanuli: 


 
I dalje nemaju salep. Uzimam stoga neku limunadu, dečki uzimaju čaj od jabuke. Na zidu vise velika turska i turkestanska zastava: 

 

Sada ćemo se zaputiti konačno prema Feneru i Fatihu. U ovom dijelu grada ima puno napuštenih kuća. Mnoge su od njih drvene:
 


 

no neke i nisu:



Potom dolazimo do džamije Şehzade, još jednog uratka mimara Sinana: 



Ova se džamija smatra prvim velikim Sinanovim djelom, ujedno je i jedan od prvih spomenika klasičnog otomanskog stila. Dao ju je izgraditi Sulejman Veličanstveni u čast svog sina Mehmeta, koji je umro od boginja s 21 godinom (po službenoj verziji). 

Iznutra: 



Ova dvojica su se izvalili i divane - mislim da su Francuzi: 



Baš komentiram kako mi džamije zbog tog tepiha izgledaju puno toplije od crkava. 

Nije mi poznata svrha ove niše pored vrata: 



Šadrvan: 



Prolazimo kroz parkić, a potom izlazimo kod Valensovog akvedukta:


 
Ovdje će Letica okinuti jedno 5 slika, pa će onda valjda probirati najbolju. 
Kao što mu i ime kaže, akvedukt je izgradio rimski car Valens u 4. st. po. Kr. Sačuvan je skoro čitavom duljinom, fali mu samo 50 metara od ukupno skoro kilometra duljine. Koristio se skroz do 20. stoljeća, za prijenos vode do centra grada, gdje se nalazila velika cisterna (Yerebatan Sarnıcı). 
Pogled s druge strane (istanbulski taksiji u prvom planu): 

 

Idemo poprijeko prema idućoj džamiji. Ovaj dio grada zove se Fatih, u prijevodu "Osvajač", a dobio je ime po džamiji koju je izgradio sultan Mehmed II Osvajač (koji je i zauzeo Carigrad i pretvorio ga u Istanbul). Nekoć je bio četvrt srednje klase, no s vremenom je sve više postao radnička četvrt, budući da se stanovništvo srednje klase iselilo u predgrađa, obično na azijskoj strani grada. Usto je poznat i po relativno konzervativnoj vjerskoj atmosferi. 

Nekoliko Letičinih "National Geographic fotografija" gradskog života u Fatihu: 







Karakteristične gradske kuće srednje generacije. Obično su uske i visoke (slične onima u Nizozemskoj, npr.), a zanimljivo je da vrlo često svaka kuća ima ime: 



Iz malo veće blizine: 

 

Dolazimo do džamije Fatih, no prije toga ćemo otići u dvorište iste, gdje se nalazi turbe Mehmeda II. Osvajača i njegove žene Gülbahar Hatun:



Dok smo bili unutra (jasno, opet samo Letica i ja), javlja mi se mobitel. Opća bruka, budući da piše da mobitel treba isključiti na ulazu, no tko bi si mislio. Još je zanimljivije od koga je poruka. Od Hostelworlda. Potvrđuju moju rezervaciju hostela Anzac Wooden House... Sjajno, izgleda da ću onom muljatoru ipak imati što predočiti. 

Rub krovića na turbetu: 



Čini mi se da se ovaj moli, sudeći po položaju (jasno, Letičina slika): 



Džamija je dakle izgrađena sredinom 15. stoljeća, na ruševinama bizantske crkve Svetih Apostola. Čitav džamijski kompleks protezao se sve do Zlatnog roga i obuhvaćao je 8 medresa, knjižnicu, bolnicu, ubožnicu, karavanseraj, tržnicu, kupalište, osnovnu školu i javnu kuhinju. Kompleks je oštećen u potresima 1509., 1557. i 1754., nakon čega je svaki put obnavljan. No 1766. nije mu bilo spasa. U potresu je džamija posve uništena, urušila se glavna kupola, te je pristupljeno izgradnji nove džamije, koja je otvorena 1771. 

Džamija iznutra (nije bogznakakva slika): 

 

Dvorište iza džamije (Letica): 





Voćarna pored:

 

Zlatarne: 



Sad smo već ušli u Fener. Fener (na grčkome Fanari, "svjetiljka") dio je Istanbula u kojem je nakon pada grada pod Turke nastavila živjeti grčko stanovništvo. Sve do danas u Feneru se nalazi sjedište vaseljenskog (ekumenskog) pravoslavnog patrijarha, te se kojiput izraz Fener koristi na način na koji se Vatikan koristi za Rimokatoličku crkvu. Grci iz Fenera nazivani su Fanariotima. Fanarioti su odigrali važnu ulogu u otomanskoj povijesti Balkana, budući da su bili vješti trgovci i diplomati, koje je Tursko carstvo često rabilo kao svoje poslanike i zastupnike interesa na Balkanu. Najveću su ulogu odigrali u Vlaškoj i Moldavskoj, gdje su činili političku elitu.

Svjetovno i duhovno: 



Radi se o džamiji Yavuza Selima, drugoj najstarijoj carskoj džamiji u Istanbulu. 
Unatoč Grcima, ovo je također konzervativan muslimanski kvart: 



Dvorište džamije: 



Sama je džamija izgrađena 1522., za Sulejmana Veličanstvenog. 

Iznutra:

 

Iza džamije je terasa s koje puca prekrasan pogled na Zlatni rog i novije dijelove grada u daljini: 



 

Prema Galati i Bosporu: 



Još jednom džamija: 

 

Silazimo od džamije prema obali Zlatnog roga. Ipak nećemo direktno. Jedna od ulica: 



Vijećamo kamo ćemo: 



Već smo počeli privlačiti čudne poglede. Naposljetku krećemo dalje. Istanbul je sav zbrda-zdola, pa se stalno nekamo penjete ili spuštate: 



Građevina na vrhu je pravoslavna gimnazija:



Iako druga najveća grčka škola u Turskoj, danas ima samo 12 učenika i 4 nastavnika. Škola je sekularna, u potpunom skladu s turskim nastavnim programom, ali s dodatnim satovima grčkog jezika, književnosti i religije. 

Ulica u Feneru: 



I ovdje ima dosta napuštenih dotrajalih zgrada: 



Iduća je postaja zgrada Patrijaršije. Nitko nas ništa nije pitao na ulazu, pa smo tako uletjeli unutra. U tijeku je liturgija. Tri svećenika jednoglasno mole, a u klupama sjede tri monahinje. Svećenici su se malo lecnuli kada su vidjeli nas petoricu da ulazimo, ali su nastavili s molitvom. 
Crkva iznutra: 



U jednom je času još jedan izvirio iza ikonostasa:



Patrijaršijska bazilika Svetog Georgija izvana: 

 

A ovo je očito zgrada Patrijaršije:



Izgleda kao da je Patrijaršija dobila minaret: 

 

Ovo se dogodi kad svaka zgrada želi imati pogled niz ulicu:


 
Još malo fenerskih ulica: 





(gimnazija na vrhu) 



Totalno ruševan balkon: 



Sada ulazimo u Balat. Za razliku od Fenera, gdje su Grci, u Balatu su (bili) Židovi. Danas ih je ostalo još jako malo. 

Letičine ulične scene: 



Nalazimo i sinagogu, tj. ulaz u njen kompleks. Evo da vidite razliku kako isti motiv slikam ja: 



i Letica: 



Dok se ja trudim da na slici NEMAM ljudi (tj. napraviti dokumentarističku sliku), on obavezno ulovi nekoga, a glavni objekt na slici stavi negdje izvan fokusa. Malo niže ćete vidjeti zoran primjer.

Naravno, radi se o sasvim legitimnom pristupu, razlika je samo u našim gledištima na ulogu fotografije. Ja dok putujem već u glavi slažem putopis i želim imati dokumentarističku fotku, dok je Letica zaigraniji.

Balat je već poprilično siromašna radnička četvrt, iako je u centru grada. Kuće su trošne i često ruševne. Neke su već srušili i sada čekaju izgradnju novih. Pustimo malo da to naš fotograf zabilježi:



 





Ovaj tip ga je zamolio da ga slika. Gledajte kamo ga je smjestio: 



Još ulica: 



 



A malo i naših junaka: 





Napokon smo izbili na obalu Zlatnog roga i njom ćemo se vratiti nazad. Preko puta je brodogradilište: 



(obratite pažnju na ovu malu lijevo na slici, ubrzo će postati bitna) 

Pogled uz Zlatni rog: 



E sad. Letica je odmakao naprijed i fotkao ovo na slici. Mi smo malo zaostali. Dok sam se ja približavao, ona mala me počela dozivati i tražiti novac. Ja sam ju uredno odignorirao, no ne i Hrvoje. Upustio se u neku vrstu razgovora s njom. Ne znam više što joj je govorio, tek je rekao da je stekao dojam da se mala (a ima nekih 10 godina, maksimalno) pokušava prostituirati, ako joj netko ne da novce kao običnoj prosjakinji. Navodno je napravila neku gestu kao da se nudi. 
Uglavnom, mi smo sjeli malo se odmoriti, a mala se i dalje drži Hrvoja. Već ga zezamo da je pedofil. Ona pita i nas ostale za novac. Mate veli da Letica nema novca. Nema ni novčanika. Ostavio ga u vlaku, budala - kaže joj Mate. 

Evo nas u pedo-idili: 



Na drugu stranu, pogled prema pravoslavnoj gimnaziji, i ispod nje bugarskoj pravoslavnoj crkvi: 



Niz Zlatni rog:



Napokon smo se otarasili male i krećemo dalje. Klinci se kupaju u Zlatnom rogu: 



Bugarska pravoslavna crkva Svetog Stefana: 

 

Crkva je zanimljiva jer je izgrađena od - lijevanog željeza. Naime, nakon što je prethodna drvena crkva izgorjela, a s obzirom na nedovoljno jako tlo, koje ne bi izdržalo beton, odlučeno je da se izgradi crkva od prefabriciranih dijelova koje je proizvela bečka kompanija Waagner. Dijelovi su potom brodom transportirani Dunavom i Crnim morem do Istanbula, gdje je crkva sastavljena i posvećena 1898. 

Još jedna slika: 



Tri minareta gotovo u liniji: 



Obala uopće nije obzidana, i za plime se more prelijeva po šetalištu: 



Kao npr. ovdje: 



Tu su i tradicionalni ribiči: 



Ulični prodavač: 



Ovo naprijed desno je simit, posebna vrsta turskog pereca. U Srbiji ga zovu đevrek.

Iako je Zlatni rog odvratno prljav, klinčadija se kupa u njemu. Skaču s privezanih brodova, plivaju u nafti... 
Letica i Nikola su skinuli majice i tako šeću uokolo. To inače nije osobito neuobičajen prizor u Istanbulu. Ali su zato kratke hlače čudne.

Prelazimo Atatürkov most (naprijed je Nikola):



Letica slika ribiča: 

 

Pogled prema Feneru - džamija Yavuza Selima dominira:



Uz Zlatni rog: 



Tu je Letici palo na pamet da bismo možda mogli prijeći na drugu stranu mosta. E, ali to je most s četverotračnom cestom na sebi. "Pa šta ima veze", veli Letica. Velim mu da mi da onda fotoaparat, ako ga zgaze, da barem fotoaparat ostane cijeli. "Ali kako ću onda fotografirati?", veli on i zaputi se preko. Mogao si si uzeti svoj fotoaparat, pa izigravati kaskadera. 

Mi nastavljamo istom stranom, ali on slika Sulejmaniju:



I Yeni cami na Eminönüu, sa stajalištem brodova za ture Bosporom: 



Galatska strana:

 

I njegova strana mosta: 



Vodoskok u Zlatnom rogu: 

 

Evo da vidite kako izgleda most. Isprika, nije četverotračan, nego šesterotračan: 



Na kraju mosta shvaćamo i mi da nema prolaza ispod mosta, i da, ako želimo doći na Letičinu stranu, i mi trebamo pretrčati. Srećom, promet je dovoljno gust da automobili mile, pa se možemo progurati između njih. Ipak, nije baš blistavo. 
Sad prolazimo kroz obalni dio Galate. Idemo do kule Galata. Već nas bole noge od hodanja, a gore se treba penjati. Mate predlaže da odemo uspinjačom, ali Letica inzistira da želi vidjeti stepenište Camondo, koje je izgradila bogata istanbulska sefardska obitelj. Stubište je lijepo, jer se u biti sastoji od dva usporedna stubišta, koja iz visine izgledaju kao dvije sinusoide. Evo ga:



Opalivši ovu (doduše, ne baš najbolju) fotografiju smatrao sam da je to dovoljno i za Leticu, no on me moli da mu posudim fotoaparat. "Kaj će ti, slikal sam ja?" "Ma hoću još koju sliku..." "Pa dobro, koliko još?" "Ma daj još dvije." "Evo ti, ali stvarno, samo dvije." 
On slika, vrzma se uokolo, nekako mi se čini da neće slikati samo dvije. Nakon nekih tri minute sam već poprilično iznerviran, uzimam mu fotoaparat i velim da je to to. Što je danas snimio, snimio je, već mi je lagano pun kufer. Provjeravam slike, snimio ih je DESET. Deset slika jednog te istog stepeništa. Eh, gdje su oni divni dani kad su filmovi imali 36 slika, pa si dobro razmišljao hoćeš li u jednom gradu opaliti tri slike, a ne da se danas nemilosrdno peglaju kartice... 
Ja stvarno ne volim kad me netko mulja da bi ishodio ono što želi. Prvi mi je poriv bio da mu od tih deset slika obrišem osam, kako bih ga naučio pameti, ali onda si mislim pusti ga. Ionako mu više neću dati fotoaparat, pa neka stekne osjećaj za mjeru. 

Evo još točno dvije slike tog čuvenog stepeništa:
 


 

I konačno dolazimo do kule Galata:

 

Tu je i česma: 



Mate i ja odlazimo kupiti nešto za popiti, ostalima kažemo da smo u dućanu. Obavljamo svoje, vraćamo se, a ovih ni od korova. Vraćamo se do kule Galata, nema ih ni tamo. Sjest ćemo i pričekati ih. Ubrzo Mati dolazi poruka, no to je samo još jedna čestitka za rođendan. Ne da mi se slati im poruku, u inozemstvu smo. Na kraju im ju ipak moram poslati jer ih nema već desetak minuta. Šaljem im lokaciju, potom se pojavljuje prvo Letica, a onda i ova dvojica. Naravno, Nikola je od prošle godine uspio zaboraviti o kojem je dućanu riječ, iako smo i lani bili unutra, mislim čak sva trojica. I tako su se oni čudili kamo smo mi tako brzo nestali.

Sada ćemo na İstiklâl Caddesi: 



Tu ćemo se naravno počastiti dondurmom, uz sav ritual koji uz to ide (izmicanje korneta, kuglice i sličnog). Ovaj sam puta bio lukaviji i uhvatio sladoledara za šipku kojom mi je pružio sladoled. No cijena je lopovska - 12 lira, tj. 6€ za tri kuglice. Tko zna, možda je to cijena za one koji ga zafrknu... 

Hodamo kroz vrevu glavne ulice, pokušavajući se ne razdvojiti. Nije nam uspjelo - izgubili smo Leticu. On je naravno u jednom času samo nestao. Naposljetku ga vidim, srećom da je visok, pa strši iznad mase. Otišao je naime na drugu stranu ulice i kupio si još jedan sladoled. 

U jednoj pokrajnjoj ulici je grčka pravoslavna crkva Svetog Trojstva (Aja Triada): 



A tu je i nostalgijski tramvaj koji vozi gore-dolje od Taksima do Tünela: 



Evo ga na Taksimu:



Spomenik Atatürku na sredini Taksima: 



Vidimo nekog tipa s majicom "Armenia". Mislimo da je armenski turist i da mu uletimo s time da idemo u njegovu zemlju...a onda zaključimo da nema valjda toliko blesavih turista koji uokolo hodaju s majicom na kojoj imaju ime vlastite zemlje. Očito ni taj dakle nije Armenac. 

Sjedamo malo u parkić iza Taksima. Nikola, Letica i ja na jednu klupu, Mate i Hrvoje na drugu. Jasno je o čemu će oni razgovarati. Laughing 
Nikola drijema, on se nikada ne može naspavati kada se nekamo putuje noću. To ga ne sprečava da zagovara putovanje noću čak i kad ono nije prijeko potrebno. 

Nakon dvadesetak minuta odlučujemo se uputiti prema hostelu. Usput stajemo kupiti vode. Opet nam se događa ista stvar koja se Mati i meni dogodila već u onom prethodnom dućanu. Mati tamo blagajnik nije htio prihvatiti kovanicu od jedne lire. Govorio je "Problem!". Na kraju mu je Mate dao drugu. Ja sam sugerirao da je možda nevažeća, ali je Mate rekao da nije, da on nema starih lira. No u ovom dućanu opet ista stvar. Ja plaćam, a ovaj mi veli "Problem!". Sada Mate na turskom pita u čemu je problem. Ovaj mu veli da je ta kovanica nevažeća. I Mate opet veli "Otkud meni nevažeća kovanica ako sam u Tursku došao bez kovanica?" Nato mu ja velim da sam mu ja jutros vratio 4 lire u kovanicama. A ja sam u Tursku došao s kovanicama... Mate naravno odmah mene napada, da sam ga namjerno zeznuo. A ja pojma nisam imao... Zadržat ću ipak te kovanice, možda ih uvalim negdje dok nitko neće gledati, npr. na onim tanjurićima gdje se ostavlja novac za plaćanje WC-a (kasnije će se ispostaviti da toga u Turskoj nema - vjerojatno bi svi pokrali novac - tako da te kovanice još uvijek imam). 

Spuštamo se do Tophanea i idemo na tramvaj. Na stanične se platforme može ući jedino kroz barijere, ili ih zaobići po kolosijeku. Inače je to nemoguće, jer kraj barijere stoji čuvar. No na jednoj strani ove stanice nije stajao, i tako smo se prošvercali. Klimatizirani tramvaj nam je ugodan nakon cjelodnevne sparine. Izlazimo na Sultanahmetu, Nikola će uzeti još neki kebab. Dok čekamo, nailazi grupica Makedonaca. 
Vraćamo se u hostel. Ja prvo odlazim pronaći onog tipa i pokazati mu SMS potvrde. On se opet izvlači, tvrdi da i dalje nisu ništa dobili. Nije mene briga jesu li oni nešto dobili, bitno je da sam ja dobio dokaz da ne lažem. Prvo mu sâm pokušavam reći na engleskom, onda opet zovem Matu da mu pojasni na turskom. Opet isti prizor, Mate umjesto da mi prevodi upada u diskusiju s njime. Frajer se drži kao da mu to sve očito ide na živce, ima upaljen Facebook i chat na laptopu i očito mu se ne da sada još meni vraćati novce. Na kraju mi veli da mu dođem sutra ujutro, i onda će mi ih vratiti. 
Mi smo našli neki Lonely planetov vodič po Turskoj, pa razmišljamo kako najbolje urediti sutrašnji dan, tj. kada krenuti, kako bismo sve stigli. Nakon vijećanja odlučujemo se ipak za izravni bus iz Istanbula za Trabzon (mislili smo ići preko Ankare, ali ne bismo baš ništa uštedjeli, dapače), tako da idemo busom koji u pola 4 kreće iz Istanbula. Imamo slobodno jutro, Letica ima svoje planove za sutra. 
U našoj sobi su i neki Slovenci, a to smo skužili tek kad je cura, pokušavajući proći između nas, rekla "Samo malo". Oni su bračni par, a sad se vraćaju doma, obilazili su malo Tursku. 

Letica i ja ćemo se otići još prošetati, ostatak je preumoran. On je želio otići skroz do Ortaköya, zanima ga tamo jedna džamija i jedna ribarnica. Nažalost, prekasno je, a on se planira već u 7 dignuti da sve stigne. Tako ćemo se ipak samo prošetati do Eminönüa. 

Plava džamija noću: 

 

Aja Sofija noću: 



Usput još odlazimo pogledati u poslovnicu autobusne agencije na Sultanahmetu. Zanima nas kada rade sutra, tako da si možemo sve isplanirati. Navodno imaju i svoj shuttle bus sa Sultanahmeta do kolodvora, tako da se ne moramo patiti s metroom. Potom poprečnim ulicama odlazimo do Sirkecija i zatim na obalu. Letica će ovdje uzeti jedan balık ekmek (kruh s ribom). To je jedan od rituala u Istanbulu, uzeti sendvič s ribom. Pečenu ribu prodaju direktno s broda. Ja ću preskočiti. Niti sam ljubitelj ribe, a pogotovo ove, za koju ne znam odakle je, a sigurno nije iz baš čiste vode. 
Uzet ću međutim neke kolače s obližnjeg štanda.

S ovog broda prodaju ribu: 



Most Galata i kula Galata noću: 

 

Restorani na mostu Galata: 



Yeni cami noću: 



Nismo išli dalje od mosta Galata, bilo je već kasno, a željeli smo još sjesti u jednu slastičarnicu kraj Sirkecija. Ja sam uzeo zerde, puding od riže sa šafranom, a Letica isto neku vrstu sütlaça (riže na mlijeku). 
Napokon, nakon ovog hiperdugog i napornog dana, upućujemo se prema krevetu. Našem prvom na ovom putu.

egerke @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 29, 2012
SRIJEDA 4. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se negdje na stanici Novi Beograd. Promiču sumorne zgrade, potom mjesto gdje je do prije godinu dana bio Karton siti: 



Potom ulazimo u beogradski kolodvor, silazimo i krećemo u već poznatu nabavku Flexipassova. Jest da ćemo ih ove godine manje koristiti, no ipak će nam dobro doći. Pozdravljamo se s onom curom koja se vozila s nama, ta očito neće tako brzo zaboraviti to iskustvo. Nakon što smo obavili čitavu zavrzlamu s kupovinom (jer neki imaju kartice, neki gotovinu, pa onda to traje), izlazimo malo pred kolodvor. Imamo nekih sat i pol do vlaka za Sofiju i Istanbul, pa se nećemo previše udaljavati. A i nismo nešto pretjerano odmorni. Rano je jutro, ionako je sve uglavnom zatvoreno. Izišli smo tek toliko da Hrvoje (koji je prvi puta u Beogradu) vidi grad. 
Vrijeme je tmurno, a pred nama se pruža Nemanjina: 



Hm, je li ovo ulica ili trg Undecided : 



Nakon što smo za one neke dinare koji su nam ostali (uglavnom meni i, mislim, Nikoli) kupili neku popudbinu, smještamo se u vlak. Iako ove godine ima turski kušet skroz od Beograda, odlučujemo se za kombinaciju "pullman do Sofije, a dalje kušet". Smještamo se u predzadnji vagon. U susjednom kupeu neki tipovi koji se šeću uokolo bez košulje. Govore nekim čudnim jezikom, po naglasku je totalno ruski, no ne razabiremo nijednu riječ. Pomišljam da nisu neki Čečeni, Tatari...neki od tih naroda. Možda čak i Gruzijci ili Armenci. Laughing 
Naposljetku krećemo. Vlak se vuče izlazeći iz beogradskog kolodvora, polako mili prema jugu, ispod Gazele. Kasnije ćemo doznati da je struja isključena zbog radova na Gazeli i da nas vuče dizelka, brzinom od valjda 10 na sat. 
U jednom času u kupe ulazi još jedan putnik, pita je li slobodno i smješta se pored nas. Nešto mi je čudno, podsjeća me na nekoga...i u taj čas se sjetim - Gogo! Gogo s foruma Željeznice.net, koji je najavio da upravo taj dan ide u posjetu sestri u Sofiju i još rekao kako ćemo se možda sresti. Ne znam je li nas namjerno tražio po vlaku ili se slučajno obreo baš ovdje. 
I tako dolazimo do stanice Topčider, gdje čekamo još 20 minuta. Mislim si hoćemo li uopće stići u Niš prije 1, kada bismo se trebali sresti s Danielom. Naposljetku vlak kreće. 
Put kroz Srbiju protekao je u relativno monotonom truckanju, polukunjanju, neobaveznim razgovorima. Zanimljivo je bilo da je kondukter, kad je vidio Goginu kartu Požega-Sofija prvo pitao "Zašto ovuda idete iz Požege?". Naravno, prvo je pomislio na srbijansku Požegu, na pruzi Beograd-Bar. Onda je shvatio da je Gogo iz slavonske Požege.
Do Niša smo još dvaput stajali na otvorenoj pruzi, jednom se više ne sjećam gdje, a drugi puta kod Stalaća. 
Vlak po voznom redu ima oko pola sata bavljenja u Nišu. No mi upravo ulazimo u kolodvor Niš u času kada bismo iz njega trebali krenuti.
Tražim Daniela po kolodvoru. Vidim ga u daljini i mašem mu. Evo ga: 



Mislim si, pa neće valjda hodati uokolo po Zakavkazju s torbom na kotačiće. Kako se kasnije ispostavilo, ta se torba može staviti na leđa, a nosio je i dva manja ruksaka. 

Daniel se smjestio u kupe i atmosfera je odmah postala življa. Ispalo je da se i on i Mate znaju - naime, Daniel je prije par godina vodio jednu turističku grupu u Pariz u kojoj je tada bio Mate i njegova tadašnja djevojka. Nikola ga je pak znao iz viđenja, budući da sva trojica zajedno sudjelujemo na jednom kvizu koji se održava svaki tjedan. 

Daniel nam je ponudio burek, koji je kupio na kolodvoru. On je jutros pristigao iz Podgorice, noćnim vlakom. Priča nam kako mu u Podgorici na šalteru informacija nisu bili u stanju dati nikakve informacije, jer je službenica bila zaokupljena ručkom, tako da je informacije morao tražiti na autobusnom kolodvoru. 

Naravno, tko će drugi prihvatiti burek:



Iako sam o Danielu imao dojam kao o šutljivoj osobi, ispostavilo se da je vrlo brbljav. Točnije, nije zatvarao usta otkako je ušao u kupe. Opskrbio se svim mogućim vodičima koje je imao doma, razgovornim priručnicima, pa nam je to stalno razdjeljivao. Zanimljivo, meni su ta tri sata od Niša do granice protekla prilično brzo, ali se ne sjećam baš razgovora. Pričali smo o kvizu, o planovima za put... Hrvoju je Danielova razgovorljivost išla na živce, pa se on uputio na hodnik slušati glazbu. Općenito, Hrvoje je bio dijametralna suprotnost Letici. Jedan je bio totalno veseo, hiperaktivan i razuzdan, a drugi neprekidno mrzovoljan, bez trunke inicijative i šutljiv. Obojica su imala poprilično loše mišljenje o onom drugom ("Nisu mi jasni ljudi koji se upute na takav put, a da ih gotovo ništa ne zanima." - "Mrzim takve ljude koji su stalno nabrijani.")

I tako smo se polako približili Sofiji. Gogo se dogovorio sa sestrom da ga dočeka na kolodvoru, a mi smo izašli iz našeg vagona i prebacili se odmah u susjedni, onaj kušet, koji su nakalemili potom na drugu kompoziciju. Srećom, ovaj put nije bilo "kolodvorskih vodiča", nego nam je sve bilo odmah pod nosom. 
Kušet opet košta 10€, mi se smještamo unutra, uz naravno logističke poteškoće, jer nas je 5, a kreveta 6, što znači da smo zakrčili kupe s hrpom prtljage, koju je svatko ostavio poprilično provizorno i onda čeka da oni ostali pomaknu svoju prtljagu kako bi mogao svoju bolje smjestiti. Najviše prostora sa svojom prtljagom zauzima Letica. No tu počinje problem. Ispostavlja se da ne može naći svoj novčanik, pa mahnito pretura po prtljazi. Ne može se sjetiti čak ni kad ga je zadnji puta vidio, vjerojatno je to bilo u Nišu. Nakon što je pregledavši svu prtljagu došao do zaključka da nije tamo, odlazi tražiti naš prošli vagon, koji su u međuvremenu već prikopčali na novu kompoziciju za Beograd. Vraća se par minuta kasnije, tvrdeći da ga nije našao. Doduše, on je zaboravio u kojem smo mi točno kupeu bili, tako da nije sigurno je li uopće pregledao naš kupe. Po njegovoj teoriji, novčanik mu je vjerojatno ispao između sjedala, ili mu je čak ostao na sjedalu. Ili mu ga je Gogo uzeo. Laughing 
Uglavnom, problem nije toliko alarmantan - u novčaniku mu se nalazio tek dio novca (150€), kartice i vozačka dozvola (naime, razmišljao je da u Gruziji uzmemo rent-a-car, iako ja nisam bio siguran koliko je to pametna ideja, s obzirom na njihove vozačke navike). 
Vlak već treba krenuti, čekamo da se Letica vrati iz svoje potrage, a potom polazimo. On još jednom, reda radi, pretražuje čitavu prtljagu, obavještava bugarskog pratitelja u vlaku da javi u ured za izgubljene stvari, šalje zamolbu prijateljici s kojom je bio u Nišu (a koja je iz Beograda) da se raspita i u niškom i beogradskom uredu za izgubljene stvari, ako je novčanik kojim slučajem ostao u vagonu, pa ga netko kasnije nađe. Ako ni zbog čega drugog, zbog dokumenata, fućkaš 150€. 
Potom šalje molbu sestri da mu odjavi kartice, iako se plaši da će mu zbog toga ukinuti i roaming. Ispostavit će se međutim da se to nije dogodilo, tako da je barem mogao komunicirati s drugima, što se u nekoliko navrata pokazalo ključnim.
Budući da je naš kupe pun kao šipak, nekako preslažemo prtljagu, uređujemo si krevete i potom lijegamo u njih, jer smo em neispavani od prethodne noći, em je ovo najekonomičniji način korištenja kupea, umjesto da se svi tiskamo na sjedalicama.
Većinom smo ubrzo i pozaspali, osim Nikole, koji se meškoljio, pa malo i tumarao uokolo vlakom.
Bude nas bugarski carinici radi kontrole pasoša. Vlak je u međuvremenu promijenio smjer, no nije mi bilo jasno gdje točno. Znam da su bili neki radovi oko Dimitrovgrada i da se vozilo zaobilazno, ali detalje ne znam. 
Nedugo zatim slijedi i Kapıkule, gdje moramo van iz vlaka, pa na prijavu u zgradu granične policije. Prizor dobro poznat od prethodne godine. I to rutinski obavljamo. Na povratku u vagon turski pratitelj traži Daniela da mu ode kupiti šteku cigareta. Onaj bugarski, na kojega je Daniel računao u vezi svog novčanika, nekamo je nestao. Vjerojatno je sišao još u Bugarskoj. 
Nakon graničnih formalnosti krećemo konačno prema Istanbulu...

egerke @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, kolovoz 28, 2012
Još sam 2009., početkom rujna otkrio informaciju da državljani Hrvatske ne trebaju vizu za ulazak u Gruziju. To je bila prilično dobrodošla informacija, pa se tako odmah počela oblikovati u glavi ideja. Već sam spomenuo da svake godine radimo sve veći krug, i da bi sljedeći bio, logično, oko Crnog mora. No zbog viza za Rusiju i Ukrajinu (koja je u međuvremenu ukinula vize za hrvatske državljane preko ljeta) to je opako visjelo. Kada sam doznao da za Gruziju ne trebaju vize i otkrio trajekt Burgas-Poti, sve je odjednom izgledalo smislenije. Naravno, trebalo je onda vidjeti što se još može obići u Zakavkazju. Armenija ima vizni režim, no viza se može lako nabaviti bilo u njihovim veleposlanstvima (za nas je nadležno ono u Ateni, ali mogli smo pokušati doći do nje u gradovima koji su nam usput - Sofiji ili Tbilisiju), bilo na graničnim prijelazima (to sam doznao kasnije, što je eliminiralo velik dio problema). Azerbejdžan, pak, ima tipični sovjetski vizni režim, dakle ne samo da vam treba viza, nego još i pozivno pismo kako biste uopće dobili vizu. Budući da nismo išli preko agencije, kombinacije s vaučerima su otpale, ukratko, otpao je cijeli Azerbejdžan. Ne bismo ni stigli, u tri tjedna koliko smo imali na raspolaganju. 
Za moj rođendan (30. rujna) Tatjana (moja kolegica iz ureda) mi je poklonila Lonely Planetov vodič po trima zakavkaskim republikama. Potom sam ja otišao u Debrecen. Nakon prošlog putovanja Mate je izjavio da više neće putovati s nama dvojicom, što mi je, iskreno rečeno, bilo drago, jer sam putovanje po Kavkazu želio provesti u mirnoj atmosferi, bez nečijih zanovijetanja. Međutim, kad smo Nikola i ja diskutirali o tom putovanju, ispalo je da je Mate ipak zainteresiran, a i Nikola me počeo nagovarati, da to nije ista ekipa ako on ne ide, da zašto mi to smeta... Kada smo sredinom svibnja bili u Moldaviji, s nama je išao Hrvoje, Nikolin kolega iz srednje škole. Budući da je putovanje proteklo bez trzavica, pomislio sam kako bismo možda mogli pozvati Matu ako i Hrvoje ide u Gruziju, jer bi veća skupina ljudi lakše amortizirala nesuglasice. Stoga sam rekao neka onda ipak ide Mate. 
U međuvremenu smo, zbog tradicionalnog Nikolinog mršavog budžeta, odlučili ipak ne ići brodom (košta 150€ i vozi tri dana), nego vlakom i busom preko Turske - i tamo i natrag. Ja sam se bojao da će to biti užasno naporno, no put dotamo prošao je neizmjerno ugodnije i manje naporno od puta natrag. 
No početkom srpnja su počeli problemi. Nikola je odjednom shvatio da je naknap s vremenom za dovršenje diplomskog rada i da možda neće stići sve srediti, te će stoga žrtvovati put. To je ostavljalo poprilično neugodan scenarij u kojem ja naposljetku putujem s Matom i Hrvojem. Provesti tri tjedna s dvojicom ljudi koji većinu vremena tupe o marksizmu i revoluciji nije bila osobito blistava perspektiva. Od puta nisam želio odustati, jer je čitava zamisao bila moja, a i godinu dana sam se spremao za njega, no nisam htio kasnije žaliti zbog lošeg putovanja. Nikola mi nije mogao ništa obećati, tako da sam bio poprilično zdvojan. 
Onda se umiješao slučaj. Jedne večeri na Štrosu sam sreo Daniela Leticu (zvali smo ga uglavnom prezimenom tijekom puta, zato ga navodim punim imenom i prezimenom), kolegu iz srednje škole, generaciju starijeg. Nismo se nikada osobito družili, premda smo se znali iz viđenja i pozdravljali se. No tako se poveo razgovor o nekim njegovim putovanjima Balkanom, da bih se onda ja nadovezao s planovima za ovo ljeto. Čak sam ga, napola kurtoazno, napola ozbiljno, pitao želi li nam se pridružiti. On je tada rekao da ne može, da ide u Crnu Goru, a kasnije planira nešto do Italije... No, sljedećeg mi se dana javio, rekao da ga je ipak ideja zaintrigirala i da ga zanima kako smo mislili ići i što smo sve mislili obići, te koliko bi to koštalo. Poslao sam mu plan puta i javio mi se da je načelno za, samo mora naći 500€ koje je nekamo zatutnuo. 
E sad je to već izgledalo bolje. Daniel, Hrvoje, Mate i ja - pa Nikola onda ne treba ni ići. Daniel mi se činio ozbiljnim, na temelju ono malo što sam ga znao, putovao je dosta i samostalno, što ga dakle nije trebalo činiti napornim putnikom, nadao sam se da neće pričati o marksizmu, a shvatio sam iz njegovih priča da voli obilaziti crkve, što je meni isto bila želja, budući da smo išli u dvije najstarije kršćanske nacije na svijetu, a ostatak ekipe to uopće ne zanima (Daniel također nije vjernik, ali cijeni sakralnu umjetnost i arhitekturu). 
Suvišno je reći da sam Daniela pogrešno procijenio. Laughing Mislim, on je OK dečko, mnogo ugodniji suputnik od Mate, manje zahtjevan od Hrvoja, no ima drugu vrstu mušica, koje ćete čuti u nastavku. No barem nije pričao o marksizmu, tj. imao je o njemu slično kritičko mišljenje poput mene. 
Naposljetku je Nikola ipak rekao da ide i on ("Jebo diplomski"), jer je vidio da će sve stići. Tako je bilo uglavljeno da krenemo iz Zagreba vlakom za Beograd, navečer 3. kolovoza. U biti, iz Zagreba smo na put trebali krenuti samo Mate, Hrvoje i ja, Nikola je trebao ući u Ivaniću, a Daniel tek u Nišu, budući da je on ranije otišao u Crnu Goru. Predviđeno trajanje puta bilo je 19 dana, tj. oni bi se u Zagreb vratili u ranim jutarnjim satima 23. kolovoza. Ja sam planirao ići u Zlarin, što znači da se ne bih vratio s njima. 

Inače, samo ukratko, naši osobni kartoni: 

Mate, 28-29 godina (put počeo kao 28-, završio kao 29-godišnjak), prof. lingvistike i hrvatskog jezika i književnosti, doktor lingvistike, docent na Filozofskom fakultetu, marksist, ateist. 
Hrvoje, 25 godina, dipl. ing. ekologije, nezaposlen (friško diplomirao), anarhist, ateist. 
Nikola, 25 godina, apsolvent antropologije i španjolskog jezika i književnosti, nezaposlen (osim povremenih prevoditeljskih angažmana), nespecificirane lijeve orijentacije, agnostik s tendencijom prema ateizmu. 
Daniel, 32 godine, prof. povijesti i zemljopisa, slobodni turistički vodič, nespecificirane lijeve orijentacije, ateist. 
Krešo, 30 godina, prof. lingvistike i mađarskog jezika i književnosti, znanstveni novak u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, umjereni ekonomski socijalist, unitarijanski univerzalist.

UTORAK 3. KOLOVOZA 2010.

Tematska pjesma



S obzirom da ovaj dan ima ravno 5 minuta provedenih na putu, ovo neće biti dug post. 
Nakon što sam sve stvari spakirao u ruksak i porukom provjerio hoće li nas Daniel dočekati u Nišu, otputio sam se po popriličnom pljusku na kolodvor. Iskreno sam se nadao da će ostati na tome, budući da nisam ponio kišobran, nego kišnu kabanicu, jer je mnogo praktičnija za nositi. Nažalost, ne može pokriti i ruksak. 
Na kolodvoru su me dočekali Mate i Hrvoje. Ipak sam dakle na put krenuo samo s njima dvojicom. Laughing No čak je i tih 45 minuta vožnje do Ivanića bilo dovoljno da mi počnu ići na živce, posebno Mate (Hrvoje još koliko-toliko, dijelom i zato jer je malo realniji). 
Možda je ovdje prilika da pojasnim osnovne razlike u stavovima i zašto je meni odbojna ta čitava revolucionarna spika. Iako moram posve iskreno priznati da nisam čitao gotovo ništa od Marxa (osim nekih tekstova na sociologiji), poznate su mi osnovne postavke njegove teorije. Dodatni problem jest taj što u raspravama s Matom on nikada neće koristiti izjave poput "mi smatramo da..." ili "prema marksističkoj teoriji..." već su one uvijek aksiomatske - to je tako i nikako drugačije. Dakle, ako ja dovedem u pitanje ideju historijskog materijalizma ili toga da je povijest pokretana isključivo ekonomskim odnosima, to znači da ću doživjeti ad hominem napad kako nemam pojma o čemu pričam jer nisam pročitao ništa od Marxa. Ideja da bi me čitanje Marxa odmah učinilo marksistom jednaka je ideji da bi me čitanje Kur'ana učinilo muslimanom. Mogu ja to pročitati, no to svejedno neće kod mene uzrokovati da odjednom počnem smatrati da je klasa primarna socijalna grupacija ili da je proleterska (ili bilo kakva) revolucija jedino sredstvo za izmjenu postojećeg sustava (za koji se slažem da je loš). U biti, iako se generalno slažem s ciljevima koje oni zagovaraju, neslaganje s metodom provedbe tih ciljeva (oko koje se, nota bene, ni njih dvojica međusobno ne slažu), kao i s epistemološkim postavkama marksizma dovoljno je da me Mate proglasi "reakcionarom", a Hrvoje "hipijem" (budući da zagovaram nenasilje prije svega, čak toliko da bih bio spreman radije odustati od borbe nego dopustiti da nasilje eskalira). 
Uglavnom, marksizam je po mom mišljenju dobra ekonomska teorija, koja argumentirano kritizira kapitalizam, relativno je uspješan i kao sociološka teorija, no definitivno mu je prevelik zalogaj smatrati ga općom teorijom povijesti, jer su neki njegovi zaključci, postavke i prognoze jednostavno naivni. Meni je posebno omiljen primjer te naivnosti marksistička kritika religije i prognoza kako u komunističkom društvu neće biti potrebe za religijom, jer će svi ljudi svoje potrebe moći ostvariti u tom društvu, tj. to će biti raj na zemlji. Nastranu to što se gotovo nijedna religija, osim paulijanskog kršćanstva, ne bavi nekakvim idealnim društvom u onostranosti, time se pokazuje nepoznavanje mehanizama koji uzrokuju religioznost. Komunističko društvo čovjeku će ostvariti nadu u pravednije društvo, ali će u tom društvu i dalje biti bolesti, prirodnih katastrofa i tragedija, što su sve slučajevi u kojima čovjeku treba nada, pa makar i iluzorna. Isto tako, oslobođeni neposredne brige za egzistenciju, ljudi u komunizmu moći će više vremena posvetiti samorealizaciji, spoznaji i mnogo će si češće postavljati pitanja o porijeklu svijeta i čovjeka, te o eventualnoj svrsi ljudskoga bivstvovanja. Dakle, upravo suprotno očekivanjima marksista, komunističko bi društvo potaknulo jednu višu razinu vjere i duhovnosti. Ali to je moguće shvatiti samo ako se pojedinca, a ne društvo, promatra kao primarnu jedinicu.

U Ivaniću nam se pridružio Nikola, pa je razgovor postao još življi, ali smo se barem maknuli od marksizma. U kupeu je s nama bio još i neki tip koji je išao do Tovarnika (taj je većinu vremena spavao) i jedna ženska koja je išla za Novi Sad. Ta se čitavo vrijeme pokušavala ubaciti u naš razgovor (koji je, moramo priznati, bio sulud, jer smo razgovarali o dijapazonu tema od proleterske revolucije, preko seksualnog fetišizma, do zdravstvene njege kod međimurskih Roma). Kiša je i dalje padala, a vlak se kotrljao prema Beogradu. Ja sam, posve nesvjesno, utonuo u san negdje iza Rume, a ovi su, kako sam kasnije vidio, upriličili čak i foto-session s mojim polurazjapljenim ustima. Barem nisam slinio... 
Dolazak u Beograd je tehnički novi dan, pa ćemo se tu zaustaviti.

egerke @ 21:35 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 8, 2012
UTORAK 25. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Osvanuo je tako i Dan mladosti. Tijekom jednog dijela noći gnjavio me neki komarac, koji mi je uletio kroz prozor pored glave. Spremamo se, doručak naravno nije uključen. Glavna i (ne)odgovorna ekipa spava, hostel je poprilično mrtav. Izlazimo, nitko nas ne prati. Na odmorištu stubišta naslagano je 15-20 gajbi piva. Sve si nešto mislim je li hostel u biti izvor prihoda kojima ovaj tip nabavlja neke narkotike. Nije važno, mi smo svoje odspavali, nije nam ništa ukradeno, to je dovoljno. 

Pokraj našega hostela nalazi se nekakva vojarna, a tu je i gimnastička dvorana sa zanimljivim motivom iznad vrata Laughing : 



Ne znam što im to znači, ali da je bizarno, jest. Još je to i vojni objekt, pa smo poskrivečki slikali. 

Idemo na kolodvor. Prvo ćemo riješiti kartu. Objašnjavamo što je bilo na stvari, izdaju nam karte bez problema. OK, Hrvoju je sad laknulo. Još odlazimo u nabavku hrane i pića i potom još jedemo doručak u čekaonici. 

Ovako Rumunji selektiraju otpad: 

 

Imate različite otvore, ali u principu sve pada u isti koš. 

Vlak postavljaju na kolosijek. Sibinjski je kolodvor poprilično malen s obzirom na važnost grada, ima svega tri ili četiri kolosijeka. 
Kada smo jučer dobili rezervacije, po brojevima smo vidjeli da nismo u istom odjeljku. No kako je nastala strka s padom sistema, ostalo je tako. 
Iako je na rezervaciji pisalo da je vlak s kupeima, ipak nije. No Nikola i Hrvoje su u jednom odjeljku od 4 sjedala oko stola, a ja sam iza njih, u drugome. Srećom, IC Transylvania, koji povezuje Sibinj s Budimpeštom, gotovo je posve prazan, pa ćemo se moći premještati. 
U 8:40 krećemo. 

E sad, vlak po voznom redu dolazi u Budimpeštu u 16:47, a EN Venezia za Zagreb polazi u 17 sati. Ako se vlak bude držao voznog reda, trebali bi stići. Ja sam ionako kupio rezervaciju i kartu do Szolnoka, jer tamo silazim i idem za Debrecen. Dogovor je - ako vlak do Szolnoka nakupi preveliko kašnjenje, onda i oni silaze i idu prespavati kod mene u Debrecen. Dan prije Nikola je na internetu izvukao vozni red IC Transylvania sa svim stanicama i voznim vremenima, to smo uredno popisali, pa ćemo tako pratiti ima li kašnjenja. 

Pejzaž Transilvanije:
 

 

 

 


Prva stanica, Sebeş, točni smo u minutu. 
Druga stanica je Vinţu de Jos: 

 

Ovdje dolazimo pod struju, pa nam mijenjaju lokomotivu i još nešto čekamo. Nakupili smo već 5 minuta čekanja. Dečki su malo nervozni, pogotovo Hrvoje. 

Nastavljamo put: 



Sada se lagano vozimo uz tok rijeke Mureş. Slijedi Simeria, pa Deva. Stari grad Deva na brdu: 



Grad Deva poznat je po tome da se u njemu nalazi rumunjski nacionalni centar za gimnastiku. Sve slavne rumunjske gimnastičarke, poput Nadie Comaneci, Lavinie Miloşovici, Gine Gogean...svoju su karijeru započele upravo u Devi.

Ostatak se puta vozimo dolinom Mureşa, jer nakon Deve vlak ne staje nigdje do Arada. Onda u jednom času izroni iz tog kanjona i pred vama se otvori beskrajna ravnica: 



Zadnji pogled na Munţi Apuseni:

 

Još ravnice, na drugu stranu: 





Nikola veli da mu se čini da je u daljini, usred polja, vidio tramvaj. Znači da smo blizu Arada. Radi se o međumjesnoj tramvajskoj liniji Arad-Ghioroc. 

Stižemo u Arad, stojimo neobično dugo, više negoli je potrebno. Kašnjenje je već preko 15 minuta. Dečki su rezignirani, izgleda da će me gledati još jedan dan. 

Naposljetku krećemo. Ubrzo nakon Arada dolazi Curtici, granica. Ulazi granična kontrola, srećom vlak je skoro posve prazan, ono nešto malo ljudi što ih je i bilo većinom je izašlo u Aradu. Dolaze rumunjski carinici, kada vide naše pasoše ispada da znaju i par hrvatskih riječi. Ili vjerojatnije srpskih. Vraćaju nam pasoše, odlaze. Potom Mađari. Naposljetku dolazi i mađarski kondukter, koji jako liči na Vladu Šolu. Pitam ga ima li šanse da u slučaju kašnjenja Venezia pričeka ovaj vlak. Kondukter veli da ne. Objašnjavam mu da dečki moraju hvatati vezu, a da je vlak već u zakašnjenju. On mi odgovara da do Pešte ionako više neće biti zakašnjenja. 
I doista, dolazimo u Lőkösházu i krećemo prema voznom redu. Predviđeno produljeno stajanje skraćeno je na samo minutu, a uz skraćeni pregled u Curticiju odjednom smo opet po voznom redu. Usto smo se vratili sat unatrag, jer je Rumunjska sat ispred Mađarske. Gledamo iduće stanice, svugdje sve kako treba. U Békéscsabi se vlak opet počinje puniti, ovaj puta mađarskim putnicima u unutrašnjem prometu. 

Slijede Mezőberény, Gyoma, Mezőtúr, Szajol...i ja se polako pripremam za izlazak. Prelazimo poprilično nabujalu Tisu: 



I vlak stiže u Szolnok. Uzimam stvari, spremam se, skoro zaboravljam jaknu. Pozdravi, zagrljaji, želje za sretnim nastavkom puta, i, što se njih tiče, ovaj prizor: 



Odlazim u kolodvorsku zgradu, IC mi dolazi za 10-ak minuta. Poluprazan, udoban, kao i uvijek. Kondukter mi nije ni pogledao kartu. Zavaljen, truckam se tih sat i pol do Debrecena. Malo prije Debrecena šaljem Nikoli poruku da bi po mojim proračunima trebali upravo ulaziti u Peštu, dok ja upravo stižem u Debrecen. 
Izlazim iz vlaka, vozim se tramvajem prema doma, i taman na putu od tramvajske stanice do stana dobivam Nikolinu poruku da im je vlak pobjegao i mogu li na internetu pogledati neki jeftini hostel. U prvi mah mislim da se Nikola zeza, jer je sklon takvoj zafrkanciji, znajući moju sklonost panici. No ovaj je put istina, vlak im je stvarno pobjegao. Kaže "sve je bilo super do Budimpešte, a onda se počeo vući na ulasku u grad i taman je došao u času kad je Venezia otišla". 
Odlazim brzo na internet, pronalazim im jedan hostel za 8 eura po noći, u blizini Nyugatija. 

Tu se moja priča u vezi ovoga putovanja završava, a što se još njima dvojici sve izdogađalo, opisat će Nikola:

Elem, da dovršim priču o ovim putešestvijama, ja kojem dotične nisu završile u Szolnoku...tamo smo se oprostili od Kreše, uz komentar "ode budala" (jedna od poštapalica s putovanja, koje je Krešo nepravedno zanemario. Tko ne zna o čemu s radi, neka baci oko) Krećemo iz Szolnoka, vlak točan ko da smo u Italiji po Mussolinijevu usponu na vlast. Već u glavi slažem put do doma, Venezia bi trebala doć u Dugo Selo dovoljno rano da uhvatim zadnji putnički za Novsku...ako će sve ić po špagi, doma sam do pol 12. 

A onda se primičemo Budimpešti. I tu odjednom - škriiiiip. Stojimo. Kog vraga sad ima stajat? Vozi, majke ti! Dobro, kreće kroz par minuta. Vozi međutim sumnjivo sporo. Pa to još prereže ponovnim kočenjem. Prestiže nas nekakovi vlak. Mislim si koji đava, po čem se njima žuri više neg nama?! Miči se!! (osjećaj je ovakav) Hrvoje polako počinje strepiti da će me morati gledati još jedan dan. Njemu brzo dojade ljudi, a upravo je proveo 10 dana s dva iritantna mamlaza koja su mu pila krv na slamčicu. Mobitel mu zakeljen za ruku, pogledava na sat svakih pola minute. Uzdiše "nema nade, nema nade...". Ja se ne uzbuđujem previše. Nije da me oduševljava mogućnost provođenja noći u Budimpešti s hiljadu i pol forinti u džepu (preračunato dva kebaba), šetajuć gradom s teškim ruksakom, spavajuć na klupi u parku (jer budimpeštanski kolodvori prek noći se zaključavaju), a sve to u društvu čovjeka koji bi me najradije zadavio vezicama od cipela. Sljedeći vlak je u pol sedam ujutro...ne bi bio prvi put da probdijem noć, al poslije deset dana s dva iritantna mamlaza koja su mi pila krv na slamčicu - oću svoj krevet, svoj tuš, i svoj frižider!! 

Vlak se medtem toga i dalje teli, a minute ubrzavaju. Ustajemo sa sjedala i premještamo se do vrata kako bi mogli iskakati čim se nesretna Transilvanija Express parkira na Keletiju. I eno, već vidim onaj grdi stadion u susjedstvu kolodvora, nazirem dobro poznatu zgradu i veselo objavljujem Hrvoju: "Evo nas na korak smo do cilja!" (dotad nismo ni znali gdje smo točno). On i dalje zdvaja. Stižemo na peron, izletavamo iz vlaka, uzvikujem "Trči!". Nemamo pojma gdje nam stoji vlak, moramo se prvo dokopati početka perona, točnije displeja. A radi se o par stotina metara; nije to lako istrčati nakrcan ruksakom i vrećicama. Sati: minut-dvije poslije pet (Venezia kreće točno u 17). Evo nas do displeja, di je Venezia, Venezia...?! Eno je! Šesti peron! Ravno pred nama! Piše, kasni deset minuta! O sreće! I opet sprint. Dotrčavamo do perona, tamo nema ničega. Obraćam se (si čuo, Krešo?) nekom kondukteru koji stoji uz obližnji vlak: "Venezia Express?". On odvraća: "Elment". Toliko mađarskog razumijem: "Otišao je." 
Hrvoje ispaljuje par riječi presočnih za ovo mjesto i zavitlava svoje stvari u pod. Padamo na najbližu klupu daščući. Mliječna kiselina kipi u mišićima. Dovraga, vlak je otišao baš u času dok smo trčali peronom, jer nismo ga vidjeli da nas mimoilazi. Prisjećam se da sam čuo škripu polazećeg vlaka dok smo napredovali prema displeju...bit će da je to bilo to... 

"Što ćemo sad?" pitam. "A šta ćemo?! Idemo u (još jedna sočna riječ) Debrecen!" "Ček, ček malo, kog ću vraga sad ić u Debrecen, to su tri sata vožnje, a vlakovi ne voze odavde neg s Nyugatija..." "A šta ću ovdje?! Kuda ćemo?!" "Pa idemo u kakav hostel..." Pišem poruku Kreši, odlazim do voznog reda...vlakova za Debrecen s Keletija nema. Vraćam se do Hrvoja koji očajava na klupi. Skulirao se, sad je skloniji ostanku u Budimpešti. Razmatramo čak i mogućnost da ostavimo prtljagu u garderobi i provedemo noć lutajući gradom. Nakon što smo ustanovili da bi nam garderoba pojela dobar dio budžeta, odustajemo. 
Stiže poruka od Kreše - ima jedan hostel relativno blizu, veli on "kod Oktogona". Ja ga naravno moram još pitat da mi objasni kak da dođemo tamo. I onda - put pod noge. 

Hostel nije odveć daleko, fino, nećemo morat ujutro klipsat previše (tramvaj ne dolazi u obzir jer nemamo love, a nije nam još i do natezanja s mađarskim kontrolorima). 
Upadamo u hostel, ispada da je cijena još manja od one koju nam je Krešo saopćio – 6 i pol eura za dorm od 10 ljudi. Onaj od 6 košta osam i pol, al nama je u ovom času sve ravno ko mađarska pusta. U dormu ionako pusto, nikog osim nas i neke cure. 

Odlazimo van kako bismo zadnje novce utrošili za kakav-takav pošten obrok. Cijelog dana u vlaku grickamo perece i nekakve biskvite obojene titanovim spojevima. Vani grmi, pogađa nas par kapi kiše. Ja želim pronać kakvu prčvarnicu (vidio sam ih gomilu na putu do hostela) di ima i kebaba i falafela (da Hrvoje, vegetarijanska dušica, ne bude zakinut). Kiša se opasno pojačava. Nailazimo na Pizza Hut, Hrvoje predlaže ulazak, no ja zazirem od tih franšiza (Hrvoju je zazor nestao pod tonama mesa koje se nude u prosječnoj istočnoeuropskoj zalogajnici). Velim mu „Ma fućkaš Pizza Hut, oni su skupi, kapitalistička đubrad, ja bi kebab“ i produžujem dalje. Jadan nema izbora neg da me slijedi. 
Onih par kapi pretvara se u par minuta u jedan od najgorih proloma oblaka koji sam u životu doživio. Kidamo u najbliži haustor, u kojem se već skupila grupica ljudi. Kiša ne pokazuje namjeru jenjavanja. 

Velim Hrvoju da mi je žao što sam zakuhao ovu kašu, al on odvraća da mu je toliko dosta svega da više nije ni živčan. Kaže: „Totalni zen.“ 

Kiša prestaje kroz nekih pola sata, pronalazimo nekakvu tursku kebabdžinicu. Ne nude falafel nažalost, al Hrvoje veli da nema veze i poslužuje se baklavom i salatom.

Vraćamo se u hostel. Iako je jedva prošlo osam, Hrvoje veli da će u krpe. Namjerava se probudit prije pet ujutro. Želi smanjit rizik kašnjenja na minimum. Buduć da se mene ni puškom ne bi natjeralo da zaspim prije ponoći, odlučim prošetati gradom. Nudim Hrvoju da mi se pridruži, ali on ne želi ni čuti. Pokriva se dekom preko glave. 

Ja pak obilazim par budimpeštanskih highlihtova, završavajući na Lánchídu. Tu malo otpočinem, promatrajući noćnu panoramu Budimpešte i par nekih avanturista koji su se popeli do vrha nosača mosta. Vraćam se u hostel nešto poslije deset i pridružujem Hrvoju u krpama (ne u istom krevetu, moliću lijepo!).


 

Evo i kratkog pregleda posljednjeg, neplaniranog dana naše odiseje. Budimo se u neka vampirska vremena, hostelsko osoblje još spava na kauču. Šećemo do Keletija, pronalazimo IC Kvarner, utrpavamo se. Fiju. Prema voznom redu koji visi na kolodvoru trebali bi stići u Zagreb u 11.59. Ja se čudim, 5 i pol sati mi se čini brzo. Nadam se da vlak stoji u Dugom Selu jer mi nije do čekanja (a baš oko podneva ima rupa od skoro dva sata u voznom redu vlakova na relaciji ZG-IG). 

Vožnja vlakom protječe manje-više u kunjaju i izjedanju zadnjih zaliha hrane. 

Nevolje počinju po dolasku u Gyékényes. Po mojoj procjeni držali smo se voznog reda do granice. Ne vjerujemo da ćemo se dugo zadržati ovdje, jer vlak je poprilično prazan, granična kontrola trebala bi biti odrađena dok bi dlanom o dlan. Međutim, službeno osoblje se ne pojavljuje. Postajemo blago nestrpljivi. Bacam pogled na peron. Na njemu nema ni žive duše. Sumnjivo. 

Poslije nekih 20 minuta besmislenog čekanja odjednom se pokrećemo. U smjeru suprotnom od Hrvatske. Načas me užasne pomisao da smo sjeli u krivi vlak i da krećemo nazad u Mađarsku. Odmah je otklonim kao malo vjerojatnu, ali - mi i dalje klizimo kamo ne bi trebali. Odvlače nas na neki slijepi sporedni kolosijek. Tu stojimo još dobrih 20 minuta. Sad je red na mene da izgubim živce. Počinjem naglas, biranim riječima, psovati Mađare i njihove šugave vlakove. Hrvoje umire od smijeha, veli mi neka se smirim, čut će me ljudi...meni puca prsluk za to, vjerujem da moje osjećaje dijeli dobar dio putnika. Vadim mobitel da vidim koliko je sati. Prema onom voznom redu s Keletija mi bi trebali već biti u Zagrebu. Uočavam da mi se mobitel prištekao na hrvatsku mrežu, pa koristim to da odem na internet i bacim oko na vozni red. Tek sad shvaćam da se Mađarima omakao tipfeler i da Kvarner u Zagreb stiže u 12.59. Svejedno smo već skupili lijepo zakašnjenje. 

Mavovci nam konačnu ukazuju milost i vuku nas natrag u kolodvor. Na isti kolosijek s kojeg su nas izvukli. Smisao onog tavorenja u šikari pokraj kolodvora i dan-danas mi izmiče (ako netko zna kakvo suvislo objašnjenje, zamolio bih da ga podastre). U vlak upadaju i mađarska i naša granična kontrola. Dvije muhe jednim udarcem...naši carinici prekopavaju nam ruksake. Mislimo da smo im sumnjivi jer putujemo iz istočnoeuropske nedođije, ali nam objašnjavaju da rade nekakvu anketu o tome što putnici nose preko granice. 

Kontrola je obavljena ali mi se i dalje ne mičemo. Stiže i naš kondukter, pitam ga hoćemo li konačno krenuti. Veli, granična policija još nešto obavlja. Bacam pogled na peron i vidim grupicu službenika koji besposleno stoje pokraj lokomotive. Ajde više...osim toga, niste li mogli prionuti na posao sat vremena ranije? 

I konačno krećemo. Zakašnjenje točno jedan sat. Opet slažem u glavi put do kuće...ako nadoknadimo malo zakašnjenja, stići ćemo u Dugo Selo taman koju minutu prije brzog za Vinkovce. 
Naravno, nisam ja te sreće. Čekaju nas još 3 križanja (Lepavina, Križevci, Vrbovec). Stižemo u Dugo Selo taman u času da vidim brzi kako odmiče. Nije kraj svijeta, ima putnički za 15-ak minuta...


I evo naposljetku još karte čitavog puta:



egerke @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 5, 2012
PONEDJELJAK 24. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Rano se budimo, kako bismo još nabacili jutarnju šetnju. Sinoć nam je Flavia rekla da za Sibinj uglavnom voze minibusevi, te da oni svi dolaze odnekuda, tako da ima malo slobodnih mjesta. Stoga ćemo krenuti tako da ulovimo onaj u pola 11, ako nam taj izmakne, imamo još jedan u 1. Prije toga ćemo se prošetati do centra. 

Piaţa Unirii u rano jutro: 



Školsko igralište: 

 

Poarta Ecaterina, jedna od dvojih očuvanih gradskih vrata: 



I ulica iza nje: 



I poznata Strada Sforii, Užarska ulica, najuža ulica u Transilvaniji: 









Dugačka 80 metara, široka između 111 i 135 centimetara, Strada Sforii bila je građena kao požarni prolaz. Danas ju neki smatraju najužom ulicom u Europi, ali to nije točno - ta čast pripada Spreuerhofstraße u njemačkom gradu Reutlingenu, koja na najužem mjestu ima 31 centimetar. 

Tâmpa je još tu: 



A i Bijela kula: 



Glavna ulica: 

 

Natpisi:



(prelazite samo na zeleno - dajte primjer djeci) 



(prelazak na ovom mjestu je zabranjen - pješački prijelaz je u blizini) 

Opet glavna ulica i spomenuti pješački prijelaz: 



Trasa žičare na Tâmpu: 



Vraćamo se lagano u hostel, kadli ja spazim samoposluživanje. Naime, mene je prehlada prošla, no još imam začepljene sinuse. Kako u trenutku pakiranja nisam bio prehlađen, nisam iz Debrecena ponio dovoljno rupčića, tako da se sada moram krpati s kojekakvim salvetama koje zdipim u restoranima i slično. Jedan od razloga zašto nisam kupio maramice jest i taj što ne znam kako se kažu na rumunjskom. Pogledao bih u rječnik, ali rječnik je njemačko-rumunjski, a ne znam ni kako se kaže na njemačkome. Ulazim sada u samoposluživanje, tamo ću ih moći uzeti bez problema. No nema ih. Vidim samo salvete i papirnate ručnike. Ništa, uzet ću paket salveta. I već krećem na blagajnu, kad vidim na blagajni prodaju papirnate maramice. Sjajno. Vraćam salvete, kupujem maramice.

Vraćamo se do hostela, uzimamo stvari i krećemo put kolodvora. Autobusni kolodvor je odmah pored željezničkoga. Locirali smo peron s kojega polaze busevi za Sibinj i sada čekamo vrijeme polaska. Odmah nam prilazi par lokalaca, koji nas ispituju kamo idemo. Zašto ih to zanima? Otpiljujem ih, vide na kojem peronu stojimo, očito je da znamo kada nam ide bus. Onda prilaze neki cigančići, ti pak traže novce ili hranu. Ima ih nekoliko, razmiljeli su se uokolo. Nikola im daje neke perece koje je kupio još u Moldaviji. Oni me opet počinju piliti da pitam nekoga. Meni se to naravno ne da. Raspravljamo o tome odakle meni socijalni invaliditet i nevoljkost razgovora s nepoznatim ljudima. U međuvremenu promatramo i ove cigiće. Jedna curica je uspjela užicati nešto malo više hrane. Dolaze dečki i otimlju joj to. Eh, zakon jačega čak i na tom nivou. 

Već se skupila poprilična masa ljudi koji svi idu u Sibinj. Izgleda da nećemo svi stati, ako je Flavia bila u pravu. 
Dok čekamo, jedan od tih lokalaca koji tamo vise (očito neki dokoni taksist) povremeno dođe, pa nam postavi pitanje. Prvo je bilo "Kamo idete?" "U Sibinj." "Aha, bus vam ide u pola 11." "Znamo." Kasnije nam opet dolazi, čuje naš jezik, pa nas pita "Jeste li vi iz Poljske?" Naposljetku, kako se primaklo vrijeme polaska, dolazi i pokazuje nam jedan od minibuseva i veli "Taj vam je za Sibinj, ali je pun. Ako hoćete sa mnom, ja vas mogu odvesti za 50 leja." 
Aha, tu smo. Taksist lešinar. Ne bismo, hvala. Ne vjerujemo takvima, a iskustvo nas uči da kada ti taksist kaže da nema busa, onda ga uvijek ima. Izuzev Kakavije prethodnoga ljeta, gdje smo morali uzeti taksi. I doista, ubrzo dolazi luksuzni bus, posve prazan. Pitamo vozača ide li za Sibinj, da, ide. Odlično. Ulazimo u bus, sjedamo na zadnja sjedala i čekamo da krene. Iznutra vidimo našega taksista i sve si nešto mislimo da li da mu zlobno mahnemo. Ma neka ga. 
Bus međutim ne kreće. Mislim si, možda čeka 11 sati. No ne kreće ni tada. Tek se počeo puniti. Vrijeme prolazi, već je skoro 12. Kažem dečkima da mi se čini da je to možda bus koji ide u 1. Oni se smiju, smatraju to forom. No vrijeme prolazi, bus je sve puniji, ali još ne kreće. Na kraju su puna sva sjedala, on nam je čak svima prodao i karte, ali bus stoji. Ulazi još ljudi. Neki stoje po središnjem prolazu. Valjda idu u neko obližnje mjesto... Napokon, malo prije 1 dupkom puni autobus kreće. 

Izlazimo iz Braşova: 



Idemo malo prema sjeverozapadu, pa se udaljavamo od Karpata: 



Braşov i Sibinj su povezani i željezničkom prugom, ali veze su loše i spore, te nitko ne ide vlakom, pa tako ni mi. 

Predgorje Karpata: 







I transilvanska visoravan: 







Jedno od usputnih mjesta - tradicionalna ušorenost koju nismo navikli viđati u brdima:



Sada se vozimo paralelno s Karpatima: 



Čak im se i približavamo - a njihovi su vrhunci ovjenčani snijegom: 







Ovdje se inače nalazi i najviši vrh Rumunjske, Moldoveanu. To su čuveni Munţii Făgăraşului, Fogaraške planine, kroz koje vodi i jedna od najspektakularnijih gorskih cesta u Europi. 

Prolazimo Făgăraş, negdašnje sjedište županije u mađarskom kraljevstvu, jedino veće mjesto na ovom putu, gdje stojimo desetak minuta. Potom nastavljamo put. Oni stojeći putnici su čitavo vrijeme u busu i vjerojatno isto idu do Sibinja - dakle, dva i pol sata stajanja. 

Prelazimo neku veliku rijeku, u trenutku snimanja još ne znam koja je, jer ću ploču vidjeti tek na kraju mosta, u suprotnom smjeru: 



To je Olt, lijeva pritoka Dunava, jedna od rijetkih rijeka koja je uspjela probiti Karpate i kroz zapadni dio Vlaške (koji se po njoj zove Oltenija) sliti se u Dunav. 

I tako polako stižemo u Sibinj. I ovdje je autobusni kolodvor pored željezničkoga, pa Nikola predlaže da se odmah raspitamo za sutrašnji vlak. Opet natezanje oko toga tko treba pitati, na kraju njemu puca film i on odlazi pitati. Nakon što smo to riješili, krećemo prema hostelu. 

Na trgu ispred kolodvora je crkva Sv. Križa: 



I zgrada kolodvora: 



Ja još dižem novce na bankomatu, trebat će mi. Nikola isto tako. On još nešto i duguje Hrvoju. No u prvi se mah ne može sjetiti PIN-a. Nasreću, od druge uspijeva. 

Gdje li je sad naš hostel? Koliko se sjećam karte sa Hostelworlda, negdje u centru. Krećemo stoga prema centru, kadli na ulici vidimo plan. Tražim ulicu (zove se Ştefan cel Mare - opet), i shvaćam da nije baš u centru, da imamo nekih 15-ak minuta hoda. Dečki me žele ubiti. Ali što je, tu je, ionako nismo nikuda krivo skrenuli, čak nam je kroz centar i kraće. 

Ubrzo smo se zatekli u ugodnom kvartu starih vila:
 


 

Pitam (!) jednog prolaznika gdje je točno Strada Ştefan cel Mare, jer imam osjećaj da će me ovi ubiti. Veli da je to upravo ova pred nama. Odlično, ulicu smo locirali, a gdje je hostel? Na pravom broju nalazi se neki fitness centar. Hm, je li to ulica koju trebamo? Idemo do kraja bloka, nema ploče na kraju ulice. Opet pitamo neku ženu. Da, to vam je Strada Ştefan cel Mare. Piše vam i na ploči. Kojoj ploči? Aha, tu je gore. Znači opet smo bezveze pitali. 
Vraćamo se do zgrade s fitnessom i nalazimo stvarno sa strane ulaz u hostel. Unutra nigdje nikoga. Piše da je recepcija niz stube. U podrumu su vrata, otvaram ih, unutra leže neki tip i ženska. Frajer skače na noge i kaže da će odmah doći. Očito sam ih omeo u nečemu. Laughing 

Čekamo ga gore, on dolazi. Izgleda kao neki hašišar. Kaže da je prethodnu noć malo previše tulumario, izgleda kao da se upravo probudio. Daje nam sobu. Hostel izgleda dobro, možda malo staro, ali neće nam smetati za tu jednu noć. Malo ćemo se osvježiti, a onda otići prvo do kolodvora, kupiti kartu za sutra, potom u obilazak grada. 

Putem do kolodvora, sibinjska sinagoga: 



Dolazimo na kolodvor, kupujemo kartu. Žena nam je taman uspjela ispisati i isprintati rezervacije, kad joj je krepao sistem. Morat ćemo sutra ujutro kupiti karte. Hrvoje je očajan. Već mu je dosta nas dvojice, gleda nas već 10 dana po čitav dan, želi imati u rukama tu kartu koja ga vodi doma. Zapravo, on je gunđalo, ali mu u biti ne smetamo toliko. Samo tvrdi da bi mu svatko išao na živce nakon toliko vremena skupa.

E sad idemo u centar. Sibinj (Sibiu, Nagyszeben, Hermannstadt) nekadašnji je glavni grad Transilvanije (tijekom 18. stoljeća). Ujedno je i važno središte transilvanskih Nijemaca (koji su se nažalost uglavnom iselili nakon Drugog svjetskog rata). Grad ima oko 150 000 stanovnika i 2007. je bio kulturna prijestolnica Europe. Nalazi se nedaleko zemljopisnog središta Rumunjske, u podnožju Karpata, na rječici Cibin. Kao takav je jedno od važnijih prometnih čvorišta Rumunjske. Grad se prvi puta spominje u 12. stoljeću kao Cibinium (prema imenu rijeke). U 14. stoljeću već je važan trgovački grad s čak 19 cehova. Ujedno je i najvažniji od sedam njemačkih gradova u Transilvaniji (Transilvanija se na njemačkome zove Siebenbürgen, odakle i hrvatski naziv Sedmogradska; tih sedam gradova su Braşov, Sighişoara, Mediaş, Sibiu, Sebeş, Bistriţa i Cluj). U 17. stoljeću smatrao se najistočnijim gradom "prave" Europe, a ovdje su završavale i poštanske rute. Tijekom 18. i 19. stoljeća Sibinj postaje i središtem transilvanskih Rumunja, te se u njemu otvara prva rumunjska banka. Sibinj postaje i metropolitansko sjedište Rumunjske pravoslavne crkve. Nijemci su u gradu činili većinu sve do 1941., danas ih ima oko 2000. 

O važnosti Sibinja najbolje govori podatak da je imao: prvu bolnicu u Ugarskoj (1292.), prvu zabilježenu javnu školu u Ugarskoj (1380.), prvu ljekarnu u Ugarskoj (1494.), prvu tvornicu papira u Ugarskoj (1534.), da je u njemu tiskana prva knjiga na rumunjskome (1544.), da je imao prvo kazalište u Transilvaniji (1788.), da je u njemu 1928. otvoren prvi zoološki vrt u Rumunjskoj. I dan-danas je jedan od gradova u koje se najviše ulaže u Rumunjskoj. 

Stari dio grada smješten je na brdu i mi sad idemo do njega. Njime dominira Piaţa Mare, Veliki trg: 

  







Na njemu se nalazi i vijećnica s tornjem koji podsjeća na stari toranj zagrebačke katedrale: 

 

Još malo zgrada na trgu: 



Isusovačka crkva: 

 

Lijevo je palača Brukenthal, gdje se nalazi umjetnička galerija s oko 1200 djela europskih majstora između 15. i 18. stoljeća, kao i knjižnica s preko 300 000 jedinica: 



Strada Nicolae Balcescu: 



Evangelička katedrala: 



Ispred crkve je spomenik Georgu Danielu Teutschu, sibinjskom biskupu:

 

Stražnja strana isusovačke crkve: 



Piaţa Mică, Mali trg: 



I na drugu stranu, ulica prema donjem dijelu grada: 



Mi stojimo na Mostu lažljivaca, koji je navodno dobio ime po obližnjim trgovcima koji su neprekidno prekomjerno hvalili kvalitetu svoje robe. Navodno postoji i legenda da će se most srušiti ako netko na njemu izrekne laž. Inače, to je prvi most od lijevanog željeza u Rumunjskoj, izrađen 1859. 

Još malo Piaţe Mice:
 




Sad već tražimo nešto za jesti. Željeli bismo nešto tradicionalno, a ne neke kerefeke. Još jednom Veliki trg: 



Odlazimo u jedan restoran koji ima transilvanska njemačka jela, ali dečki se nećkaju, gledaju jelovnik na ulazu. Nikola bi sjedio negdje vani, a ovaj nema stolce vani. Ništa, vraćamo se onda do jednog restorana na Velikom trgu. 

Naizgled apsurdni prometni znak: 



(ipak, radi se zapravo o T križanju, iz kojega su ulice i lijevo i desno jednosmjerne) 

Sjedamo na ručak, ali vani puše ko ludo i smrzavamo se. To je to Nikolino sjedenje vani. Opet uzimam žgance i neko meso, ali nije baš bogznakako dobro. 

Nakon ručka nastavljamo obilazak. Još malo Strade Nicolae Balcescu: 





 

Dolazimo i do pravoslavne katedrale Svetog Trojstva:
 

 

 
Dečki imaju ideju da se ipak prošećemo do kolodvora, jer imamo vremena, a možda se popravio sistem. Nakon što se spustimo u donji dio grada, tu već ima bjednijih uličica: 



Dolazimo na kolodvor, sada pak nema nikoga na blagajnama. Ipak ćemo morati sutra. 

Opet oni i njihova kopilad:

 

I na kraju opet svi putovi završavaju na Velikom trgu gdje sjedamo u jednu kavanu i slastičarnicu i promatramo vrevu: 



Malo delicija: 







Lagano pada večer:



...pa krećemo prema hostelu. Usput ćemo se još prošetati uz gradske zidine i poslikati bastione: 





Ako me Braşov podsjećao na Samobor, Sibinj me podsjeća na Varaždin. Pogotovo taj centar. Da vas netko baci onamo i traži od vas da pogodite zemlju u kojoj se nalazite - nema šanse da biste uspjeli. 

Vraćamo se u hostel, ekipica sjedi vani u vrtu i razgovaraju. Mi ćemo biti asocijalni, jer trebamo na počinak, sutra se ujutro vrlo rano dižemo. Još malo razgovaramo u sobi, a potom odlazimo na spavanac.

egerke @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 4, 2012
NEDJELJA 23. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Osim što mi krevet nije imao zaštitni remen, još sam i spavao na onom krevetu koji je udaljeniji od smjera vožnje, tako da sam u slučaju kočenja mogao elegantno sletjeti na pod ili barem na Nikolu, koji je spavao dijagonalno ispod mene. Stoga sam se čitavu noć stiskao uz pregradnu stijenu između dvaju kupea. Ipak, čak sam se i uspio donekle naspavati. U 6 ujutro stižemo u Bukurešt. Provodnik dolazi i otvara vrata bez ikakve muke. Ukazujem Nikoli na to. Laughing 
Spremamo se, nastaje strka u onom malom kupeu. Zanima me kako izgleda kad ih je četvero unutra. Naposljetku izlazimo, pa slikam naš vagon izvana - prvenstveno hrđu koja ga dobrano izjeda: 



Prvo ćemo kupiti kartu za Braşov, a potom ostaviti stvari na garderobi. Imamo vremena do 1, nećemo valjda tegliti sve po gradu. Nakon što smo obavili garderobu, ja odlazim na WC. Naravno da se on plaća. Pitam dečke imaju li sitno, da ne razbijam 10 leja, vele da nemaju. Dolazim do klozetfrau s 10 leja, a ona počinje šiziti da mi ne može vratiti, da odem razmijeniti. WC inače košta 1 lej. Prebrojavam sitniš, imam 90 bana. Pitam ju može li mi oprostiti tih 10 bana, ne može. Očito siromašni više ne mogu ni pišati. Vraćam se do ove dvojice i kažem im što je na stvari. Hrvoje se tek tada sjeti da bi mogao pogledati ima li sitnog. Priznaje da je rekao da nema jer mu se nije dalo tražiti. Foot in mouth 
Daje mi traženi iznos, i ja ga dajem klozetfrau. Dok ulazim u zahod čujem ju kako gunđa da sam joj ipak dao 90 bana. Provjeravam u džep, stvarno, jedna kovanica mi je ostala. Dajem joj na izlazu. Stara lihvarka. 

Gara de Nord izvana: 



Nedjelja je, pola 7 ujutro. Grad je potpuno pust. I moram priznati da mi je dojam nekako ljepši nego zadnji put. Vraćaju mi se sjećanja otprije 2 godine. Stoga i neće biti nekakvih većih specifikacija, sve to uglavnom imate u tadašnjem putopisu. 
Par slika jutarnjeg Bukurešta: 

 



Idemo prema centru putem kojim smo i onda prolazili, prolazimo i pored našeg tadašnjeg hostela. Ulica, tada raskopana, sad je posve uređena. 

Na ovom zidu prije 2 godine pisalo je "organele", pa smo mislili da je tu vadionica organa. Danas više ništa od toga: 



Prolazimo kroz park Cişmigiu: 



(natpis je ime tog travnjaka) 

Jezerce u parku: 



Imaju i crne labudove: 



Zanimljivo - "dopušteno je gaziti travu": 



Odlazimo do Piaţe Revoluţiei. Crkva Creţulescu: 

 



Zgrada nekadašnjeg Centralnog komiteta rumunjske partije, danas Ministarstvo unutrašnjih poslova:
 

 
Sveučilišna knjižnica i spomenik žrtvama revolucije 1989.: 

 

Spomenik Iuliu Maniu: 



Iuliu Maniu bio je političar iz Erdelja, jedan od zagovaratelja sjedinjenja Erdelja s Rumunjskom, a kasnije i trostruki premijer Rumunjske. Iako je bio politički protivnik Željezne garde i dosta angažiran oko prekida antisemitske politike koja je u to vrijeme vođena, uz njegovo se ime vezuje i takozvana Manijeva garda, koja je u doba Drugog svjetskog rata vršila zločine nad erdeljskim Mađarima. Nakon dolaska komunista na vlast, Maniu je došao u sukob s njima, te je, kao 80-godišnjak i umro u zatvoru. 

Još jednom spomenik žrtvama revolucije: 



 

Ovaj spomenik nije baš omiljen, ne zbog povoda podizanja, nego zbog izgleda. Naime, kipar koji ga je dizajnirao uglavnom se bavi primijenjenim dizajnom, što znači da dizajnira namještaj i slično. Mnogi ovaj spomenik posprdno zovu "maslinom na čačkalici", "krumpirom revolucije" ili "vektorom s krunom". 

Kraljevska palača, danas Nacionalni muzej: 

 

Negdašnje sjedište Securitatea, danas Društvo rumunjskih arhitekata: 



Na Bulevardulu Magheru Nikola pronalazi ekstrem što se tiče žica: 



Eh, jednu poznatu vizuru Bukurešta nisam uslikao prošli puta. Evo je stoga sada. Hotel Intercontinental, u kojem su za vrijeme revolucije bili smješteni novinari: 

 



Nacionalno kazalište Iona Luce Caragialea: 



I oboje zajedno: 



Na Bulevardulu Bratianu kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva:

 

To nije jedina u Bukureštu, postoji još jedna i na Piaţi Romani. 
Inače, kip Kapitolijske vučice ima još 15 drugih rumunjskih gradova i Chişinău. 

I dolazimo na Piaţu Unirii: 



Ni ovdje se nije ništa promijenilo - Katedrala nacionalnog spasa i dalje čeka neke bolje dane za izgradnju: 



Jedino je isključena impresivna fontana nasred trga: 









Tu malo sjedamo na klupu i otpočinemo. Potom krećemo niz Bulevardul Unirii prema monstruoznoj palači: 



(ovako u rano jutro i u pustom gradu, ovaj se drvored čini beskonačan) 

Palača izgleda još veće kada ju se gleda u kontekstu bulevara, koji sužuje pogled: 



Tipičan primjer čaušeskuovskog stila u arhitekturi:



Niz bulevar: 



Evo je. Opet: 



Ogromni trg je prazan, pa se čovjek osjeća još sitnijim: 



Bulevardul Unirii:



Zgrade na trgu (čije je službeno ime Piaţa Constituţiei): 





Zgrada Rumunjske akademije: 



Ulice su totalno puste: 





Zanimljivo je napomenuti da je na vrh Palače naroda trebao još doći i tornjić sa satom, koji bi bio standard prema kojem bi se namještalo vrijeme u Rumunjskoj. 
Malo sa strane: 



Posljednji pozdrav ovom dijelu grada i onomu što se u rumunjskom slengu naziva Ceauşima (tj. spoj od Ceauşescu i Hiroshima): 

 

Da bi napravio sve ovo, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Brojne crkve i povijesne zgrade platile su njegovu megalomaniju. 

Bez obzira na njihovu službenu politiku, Rumunji ne vole Amerikance, očito:
 




Dâmboviţa: 



Palača banke CEC: 



Nažalost, ovo ne znam što je:



Strada Lipsceni: 





Vraćamo se do sveučilišta. U pokrajnjoj ulici je ruska crkva sv. Nikole: 







Odlazimo otpočinuti u Cişmigiu. Nikola se opet nije naspavao u vlaku i sad skoro ovdje tone u san. Ja razmišljam bismo li mogli stići nešto pojesti prije vlaka. Možda da odemo do čuvene La mame, kod koje sam se pred dvije godine skoro nasmrt prežderao? Tražim po GPS-u i začudo nalazim da ima jedna La mama još bliže centru, odmah s druge strane Piaţe Revoluţiei. Velim dečkima da možemo probati. Jest da je nedjelja ujutro, ali to je ionako samo 15-ak minuta šetnje. 

Na spomen hrane, Nikola se odmah probudio. I opet slika žice: 



I revizionističke grafite: 



(Besarabija - rumunjska zemlja) 

Dolazimo do La mame i doista se čini kao da su otvoreni. Doduše, od 10 - što je za 20-ak minuta Pričekat ćemo u obližnjem parku. Tu je i dječje igralište s toboganom koji liči na veliku bananu ili na nešto još vulgarnije. U jednom se času odlučim spustiti niz taj tobogan. E sad, čitava ta scena je izazvala salve smijeha i privukla pažnju zaštitarke koja je čuvala obližnju zgradu. Ona prilazi i nešto mi govori. Pitam ju da mi ponovi, da ju nisam razumio. Ali ona ništa, samo me gleda. Onda nešto javlja na radio. Mislim si koji je sad vrag. U međuvremenu se već bliži 10, pa odlazimo u La mamu ne doznavši što je točno smetalo onoj zaštitarki. 
Naručujemo, ja za predjelo uzimam mamaliguţu (žgance) s vrhnjem i ribanim sirom. Pita me konobarica hoću li malu ili veliku porciju. Poučen lošim iskustvom otprije dvije godine, uzimam malu. Kad su mi je donijeli počinjem se pitati kako onda izgleda velika, jer mala je dupkom puni tanjur standardne veličine.
Glavno jelo su bila pileća krilca s umakom od hrena, a onda još i papanaşi za desert. Ipak se nisam prejeo toliko kao zadnji puta. 
E sad, kad smo u Bukureštu, Nikola i ja smo se sjetili Vesne. Šaljemo joj pozdrave iz Bukurešta, iz La mame. Ona odgovara čuđenjem, pa joj objašnjavamo kako smo opet tu i što radimo. Nakon toga nam ona želi sretan nastavak puta i kaže "Ako sve bude u redu, za 6 mjeseci ću i ja postati la mama." Sada je na nama red da se čudimo i snebivamo. Ja nisam ni znao da si je našla nekoga, a kamoli da je već s njim zatrudnjela. Uglavnom, ispada da je od prošlog ljeta s dečkom i da nisu još ništa planirali, ali, eto, dogodilo se. 
Ne znam, nisam siguran kakva će Vesna biti mama...

Jedemo i polako razvlačimo taj ručak, ionako nemamo više ništa za obavljati po gradu. Hrvoje je jasno uzeo neki pohani sir, Nikola neku mesinu, traje to. Na kraju čitav taj ručak ispada nekakvih 30-35 leja po osobi (dakle, nekih 50-60 kn). Još su uvijek jeftini, a porcije su za konja ubiti. 

Idemo prema kolodvoru. Palača Creţulescu: 

 

Strada Berzei: 



I vraćamo se na kolodvor, uzimamo stvari i trpamo se u vlak za Braşov. Vlak je pun, tu su i neki Finci koji putuju s djecom, hrpa Rumunja... 
Prvi dio puta je dosadan, vozimo se kroz Vlašku nizinu (posjetom Vlaškoj obišli smo na ovom putu i treću od 4 tradicionalne rumunjske regije - promakla nam je samo Dobrudža). Nakon Ploieştija počinjemo se lagano penjati uz prve obronke Karpata. A onda krajolik postaje sve brdovitiji. Čitavo vrijeme pratimo dolinu rijeke Prahove: 





A iznad nas se dižu Karpati, koji postaju sve strmiji:
 

 

 


 

Stajemo u Sinaii. Sinaia je mondeno odmaralište u samim njedrima Karpata, koje podsjeća na brojna alpska odmarališta, poput Bleda, Sankt Moritza, Davosa, Cortine d'Ampezzo i sličnih. Rumunjski kralj Carol I ovdje je imao svoju ljetnu rezidenciju, a ovdje je živio i skladatelj George Enescu. Zbog svog planinskog položaja bila je omiljena i kao lječilište, a i među rumunjskom elitom. Ovdje se nalazi i kasino, koji je izgrađen kao kopija monegaškoga. Mi se nažalost nemamo vremena ovdje zaustaviti, samo ćemo poslikati još malo Karpata, točnije onoga dijela koji se naziva Bucegi, a u kojem se nalazi i poznata geomorfološka konfiguracija Sfinga, jedan od simbola Rumunjske: 



(sliku Sfinge posuđujem s Wikipedije) 



I još brdâ: 





A predio je i dosta šumovit: 





Nakon jednog jako dugačkog tunela ulazimo opet u Transilvaniju. Odjednom više nismo u klancima, nego smo opet na visoravni. Pred nama je Braşov. 

Prva vizura po izlasku iz kolodvora: 



Ovdje moramo na autobus. U uputama kako doći do hostela, pisalo je kojom linijom i koliko stanica trebamo ići. Nikola bi pješke. Gledam na kartu, to je skroz drugi kraj grada. Ipak pristaje na bus. Odlučujemo ne riskirati, nego kupiti kartu. Naš bus dolazi, pitam vozača koliko je karta, on mi kaže da on ne prodaje i da moram na kiosk. Trknem na kiosk i kupim tri karte. 4,5 leja. Dajem novčanicu od 10 leja, uzimam karte i kusur od pola leja i otrčavam, zaboravivši da trebam dobiti još 5 leja natrag. Panika mi je da mi autobus ne pobjegne. Kada sam ušao u autobus shvaćam što sam napravio, ali sad se bojim trčati natrag, opet da mi ne pobjegne bus. Probam poništiti kartu, ne radi. Poništivači se uključuju tek kad autobus uključi motor. 

I tako se mi krenemo voziti, kad shvatimo da ovaj ipak ne staje na svakoj stanici. Nedjelja je popodne, nema potrebe stajati na stanicama na kojima nema putnika. Tako da sad više ne znamo koliko još stanica. Konačno dolazimo do jedne na kojoj dosta ljudi izlazi. Ova me dvojica opet tjeraju da pitam. Velim vozaču koju ulicu trebamo, on veli "Pa ta ulica vam je tamo. Trebate hostel?" "Da." "Onda morate sići ovdje." 

"Ovdje" je ovo:



I ovo je Piaţa Unirii: 

 



E sad, gdje je ulica koju trebamo? Nailaze neka dvojica tipova, mlađih, i pitaju nas tražimo li hostel. Mi velimo da. Oni vele ime hostela, koje je drugačije od onog koje mi trebamo. Ja velim ne, mi trebamo drugi. Aha, veli jedan, pa to je moj prijatelj. Sad ću ga nazvati. 
Nakon toga nam kažu da moramo otići malo dalje uz tu ulicu. Naime, mi jesmo u pravoj ulici, ali na krivoj strani. I tu se s ove strane doista nalazi hostel, ali taj nije onaj koji mi trebamo. Znači, vozač nam je dobro rekao, ali nije znao što mi tražimo. Ova dvojica nas vode prema hostelu. Mi mislimo da je sigurno neka muljaža, da će nas uvaliti nekom drugom, da će tražiti novac za to što su nas odveli, sto različitih negativnih scenarija... Na kraju dolazimo pred nekakva velika dvorišna vrata i on zvoni. I to mi izgleda sumnjivo. No iznutra dolazi žena od nekih 30-40 godina, koja nas pogleda i pita "Koji je od vas Krešimir?" OK, dakle ipak je to to mjesto, imaju našu rezervaciju. 
Hostel još nije potpuno dovršen, iako se vidi da će biti lijepo mjesto. U sobi je dosta hladno, bit će ugodno spavati. Žena s recepcije (zove se Flavia) pokazuje nam što sve treba vidjeti u gradu, označava nam na karti, uključivo jasno i restorane. Izgleda da je vrlo dobro pripremljena. Pokazuje nam i atrakcije uokolo Braşova, iako za njih ovaj puta nemamo vremena. 
Malo smo se osvježili, pa krećemo u obilazak. Braşov (Brassó, Kronstadt, a 1950-1960. i Oraşul Stalin) osmi je najveći grad u Rumunjskoj. Ima nešto manje od 300 000 stanovnika, a smješten je na samom sjevernom podnožju Karpata, koji se uzdižu iznad grada. Prvi se puta spominje u 13. stoljeću kao Corona, odakle dolazi i njemačko ime grada. Grad je povezan s naseljavanjem transilvanskih Sasa, koje je još u 12. stoljeću pozvao mađarski kralj Géza II. Sasi su razvili trgovačke odnose, uspostavili rudnike i općenito donijeli gospodarski zamah Transilvaniji. Grad je bio pretežito njemački sve do novog vijeka, kada zbog industrijalizacije započinje doseljavanje Rumunja iz okolnih sela. Inače, građanska prava bila su vrlo dugo rezervirana prvenstveno za Nijemce i Mađare, iako je Braşov igrao važnu ulogu u razvitku i rumunjske nacionalne svijesti (ovdje je otvorena i prva rumunjska tiskara 1558.).
Zanimljiv je porast broja Mađara u gradu između 1860. i 1910. - sa 13,4% na 43,4%, dok je omjer Nijemaca i Rumunja ostao podjednak. 
Nakon Drugog svjetskog rata i uspostave socijalizma, Nijemci su se uglavnom iselili, tako da ih danas u gradu ima tek 0,60%. Mađara danas ima oko 8%. 
Po svojoj arhitekturi, Braşov je čisto njemački grad. Da ne znate gdje ste i da ne vidite ružna predgrađa s neboderima, pomislili biste da ste u Bavarskoj. A položaj Braşova u uskoj dolini između brda i njegova arhitektura mene podsjećaju na neku veću verziju Samobora. 

Vraćamo se opet do Piaţe Unirii: 



Ovo je crkva sv. Nikole (zar opet?) s kraja 15. stoljeća: 

 









Velik je to kompleks: 





Zgrada prve rumunjske škole iz 16. stoljeća: 



Na trgu je i spomenik neznanom junaku: 



Brdo neposredno iznad grada, s imenom grada. U Americi piše tako Hollywood, a kod nas - Tito: 



Kroz ovu šumu do odašiljača na vrhu i vidikovca vodi žičara (vidi se i prosjek na lijevoj strani slike). Nažalost, taj dan više nije vozila. Može se gore i pješke, ali nije preporučljivo noću - naime, Braşov je poznat po tome da u šumama oko njega ima medvjeda, koji se sasvim nesmetano spuštaju u grad i prekapaju po kontejnerima.
Rumunjska inače ima jednu od najvećih populacija medvjeda u Europi. 

Pored Braşova se inače nalazi i poznati centar zimskih sportova Poiana Braşov, omiljen ne samo među Rumunjima nego i među skijašima iz drugih zemalja. Poiana Braşov razmišlja o kandidaturi za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. 

Ulica u centru: 



Crna crkva (Biserica neagră), prema nekima najveća gotička crkva u jugoistočnoj Europi: 



Crkva je izvorno građena negdje u 14. stoljeću, pa je dograđivana, a nakon požara 1689., u kojem je oštećena, a izvana pocrnjela, dobila je naziv Crna crkva. Inače pripada luteranskoj zajednici. 

Još crkve: 









Johannes Honter, koji je donio luteranstvo u Transilvaniju: 

 

U prolazu čujem neke Mađare. Čujem da je mađarski, ali zvuči užasno čudno s obzirom na izgovor. Zaključujem stoga da su Sekelji - hungarofona manjina koja živi u jugoistočnoj Transilvaniji. 

Glavni trg (Piaţa Sfatului): 

 

 











Tzv. Bijela kula, jedna od negdašnjih gradskih utvrda: 



Pogled još jednom na brdo s odašiljačem, koje se zove Tâmpa: 



Negdašnja gradska vijećnica (Sfat) na sredini trga: 



Ulaz u pravoslavnu katedralu: 

 

Katedrala je u dvorištu iza toga. U ovoj zgradi na ulazu nalazi se banka. Embarassed 
On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: "Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!" (Mk 11:15-17) 

Još malo centra: 



Ovo je pak Crna kula, drugi očuvani bastion: 



Oba se bastiona nalaze iznad uskog klanca kojim teče potok: 



Penjemo se do Crne kule i dolazimo joj straga: 



A odozgo se pruža prekrasan pogled na grad: 









Silazimo s Crne i odlazimo do Bijele:

 

Odavde se trg vidi kao na dlanu: 



A i trasa žičare: 



Silazimo s Bijele kule:



I prolazimo kroz vrata Graft bastiona: 



Te stižemo u podgrađe: 



Sada je vrijeme za hranu. Odlazimo u jedan restoran s tradicionalnom rumunjskom hranom. Za zalogajčić dok čekamo donose nam - čvarke. Nikola je oduševljen, Hrvoje se zgraža. 
Hrana nije loša, samo što sam ja uzeo neku žilavu srnetinu. Za desert opet papanaşe. Ali restoran je stvarno ajnc-a. 

Poslije večere šećemo se prema hostelu. Iz nekog neobičnog razloga, u Braşovu se nalazi konzulat Hašemitske kraljevine Jordan: 



Natpis na Tâmpi noću svijetli:

 

Ovaj put idemo pokrajnjim ulicama. Pitamo se hoćemo li vidjeti medvjeda. Ne nalazimo ništa, no kada napokon skrenemo kako bismo došli prema našem hostelu, opet se nalazimo tamo gdje ne bismo trebali. Vadim kartu i konzultiram se, kadli nas jedan od dvojice tipova koji stoje kraj auta pita "Tražite li hostel?" "Da." Kažemo mu ime hostela i on veli da je on u biti vlasnik. A drugi tip pored njega jedan je od one dvojice koji su nas popodne doveli u hostel. No krasno, ispada da se svaki puta izgubimo. Što li će on misliti o nama... 
Vlasnik hostela, Gabriel, kaže da će nas odbaciti autom. U biti do hostela ima 200 metara, ali on ide autom, pa će biti i više. Naravno, vozi Daciu. 
U autu nas pita jesmo li probali neko domaće rumunjsko piće i kaže da će nam on nešto poslužiti u hostelu. Pitam ga misli li na ţuicu, rumunjsku varijantu šljivovice. On kaže baš na to. 
Dok se mi spremamo na počinak i pregledavamo mejl, Gabrijel nam donosi tri štamprla tople ţuice, u koju je dodao i neku travu i dva zrna papra za aromu: 



Ja ne volim rakiju, ali nikada je nisam pio toplu. I doista, u toploj se rakiji ni ne osjeti alkohol. Izuzetno je pitka, pogotovo na pun želudac. Sada mi je jasno zašto se pola rakije popije još u pecari. Nakon toga Gabriel nam donosi još jednu turu. Pije čak i Hrvoje. Potom se pozdravljamo i idemo na počinak. Sutra je opet rano dizanje, a ni sinoć nismo baš spavali...

egerke @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 3, 2012
SUBOTA 22. SVIBNJA 

 

Tematska pjesma

Danas ćemo iskoristiti slobodno jutro da obiđemo Chişinău. Dulje smo spavali, nismo se žurili s doručkom, tako da tek oko podneva krećemo u grad. 

Chişinău, glavni i najveći grad Moldavije, ima oko 600 000 stanovnika, a s metropolitanskim područjem nešto manje od milijun. To je premoćno najveći grad u Moldaviji. Često je poznat i pod ruskom verzijom imena Kišinjov ili Kišinjev. 
Grad je inače pun zelenila, a ima i jedan od najvećih botaničkih vrtova u Europi. 
Osnovan je sredinom 15. stoljeća, a do početka 19. stoljeća bio je mjesto od nekih 10 000 stanovnika. Dolaskom pod rusku vlast 1812. postaje glavnim gradom besarapske gubernije, te u idućih pola stoljeća stanovništvo grada narasta na skoro 100 000. Rusi su napravili urbanistički plan, koji se u gradu i danas očuvao. 
Grad je imao veliku židovsku populaciju (na prijelazu u 20. stoljeće Židovi su činili 42% stanovništva), što je u kombinaciji s antisemitizmom izazvalo u travnju 1903. velike nemire koji će kasnije biti zapamćeni kao Kišinjevski pogrom. U tim nemirima ubijeno je pedesetak Židova, teško ozlijeđeno stotinjak, a još oko 500 ih je bilo lakše ozlijeđeno. Naravno, uza sve to išla je i velika materijalna šteta počinjena na židovskoj imovini. Dvije godine kasnije, ono što je počelo kao protest za veća građanska prava također se pretvorilo u novi pogrom, ovaj put s 19 židovskih žrtava. 
Nakon ujedinjenja Moldavije s Rumunjskom između dvaju svjetskih ratova, Chişinău je bio provincijalni grad koji je tavorio u svojoj učmalosti. U Drugom svjetskom ratu grad je skoro izbrisan s lica zemlje. Prvo ga je osvojila sovjetska vojska, a onda je čitavu Moldavsku pogodio snažan potres. Nakon toga uslijedilo je teško njemačko bombardiranje. Grad je pao pod njemačku vlast u srpnju 1941. Naravno, to je rezultiralo novim pogromom, ovaj puta je stradalo 10 000 Židova. 
Na kraju rata, 1944. sovjetska je vojska uz teške borbe ponovno zauzela grad. U tom trenutku u gradu više nije postojalo 70% zgrada koje su u njemu stajale 1939. 

1950-e su donijele ubrzani rast stanovništva i veliku obnovu, prvenstveno u vidu jeftinih panelki koje su prisutne posvuda, osim u samom centru. 
Danas je Chişinău moderan tranzicijski grad sa svim što se pod tim podrazumijeva: skorojevićima, prosjacima, ekskluzivnim restoranima i buticima ispred kojih promiču Lade i rasklimani trolejbusi... 

Chişinău je međutim i Meka za neke pjevačke zvijezde kojima je prošlo vrijeme: 



Slavoluk pobjede, izgrađen 1841., i katedrala Rođenja Gospodnjeg: 



Tu je i zgrada vlade Republike Moldavije: 



Spomenik Stjepanu Velikom i Svetom: 

 

Preko puta je kazalište: 

 

A onda monstrum u kojem se nalazi nekoliko ministarstava (npr. poljoprivrede, gospodarstva...): 





Okrećemo se i vraćamo, jer još trebamo jesti, vratiti se u hostel po stvari i stići na vlak, koji ide u 4. 
Ovo je uvijek svima smiješno: 



"Copil" na rumunjskome znači jednostavno "dijete". Bilo koje, neovisno o bračnom stanju roditelja. Ovo je dakle "Dan djeteta". 

Predsjednička palača: 



Još jedan pogled na zgradu vlade: 



Još jedan pogled na katedralu: 



Spomen ploča povodom obnove Slavoluka pobjede. Jedan od rijetkih ćiriličnih natpisa na moldavskome izvan Pridnjestrovlja: 



Slavoluk pobjede posvećen je pobjedi u Rusko-turskom ratu.

U susjednom parku bizaran prizor. Ovo su neki lokalni cugeri, ekipica koja visi na klupi, ništa neobično - osim što je jedan od njih odjeven kao tigar: 



Da parafraziram naslov epa Šote Rustavelija - Klošar u tigrovoj koži. Laughing 

Nakon što smo obavili hranjenje u jednoj pizzeriji (zabilješka - nikad ne putuj s vegetarijancima, prehrambeno su dosadni), nastavljamo prema hostelu. Stat ćemo još u onom dućanu u koji zalazimo svaku večer i kupiti jedno od čuvenih moldavskih vina. Nikola ih je čak i probao, uz večeru, ja nisam. 
Kad sam govorio o problemima tranzicijskog grada, onda sam mislio i na ovo: 



Dakle, krepana mačka u pol bijelog dana leži nasred pločnika u glavnoj kišinjevskoj ulici - i nikoga nije briga.

Obavljamo kupovinu i krećemo prema hostelu. Dok hodamo oko šoping-centra, započinje kiša. I to prilično. Srećom, hostel je blizu. No Hrvoje, koji je mislio ostaviti kišobran u hostelu, dijelom i zato jer ga ne može iznijeti iz njega onakvog rastvorenog, sada je na mukama. Njegova istraga tko mu je strgao kišobran nije urodila plodom. Dan prije su mu dali neki hostelski na korištenje. Sada će ga još jednom pokušati popraviti, iako ne vjeruje u uspjeh. 

Nikola i ja odlazimo još u sobu po stvari, puštamo njega da se hrva s kišobranom. Na kraju dolazi i veli da ga je uspio zatvoriti, tako da je potrgao neku žbicu. Sad se međutim ne da više otvoriti do kraja, no za silu može poslužiti. 
U sobi pak uviđa da mu je nestala i jedna vrećica u kojoj je imao vodu. Nakon što je bio pun pohvala za smještaj u Cluju i Iaşiju, čini mi se da mu kišinjevski hostel neće ostati u dobrom sjećanju. Ja sam inače iz Chişinăua rezervirao, u konzultaciji s njima ("Rezerviraj koji god hoćeš"), i preostala dva hostela, vidjet ćemo što će biti... 

Pozdravljamo se s hostelom, ispraća nas Pinki:
 


Nadajmo se da neće završiti kao ona mačka gore. 

Opraštamo se i s pogledom s vijadukta: 



I krećemo prema kolodvoru. Ipak, ima tu zanimljivih grafita. Npr., različita poimanja oko toga tko (ni)je strateški partner Moldavije: 



A s druge strane ideološki obračun: 



(Ruski dio bi se mogao prevesti kao: "Pušili ste, pušite i pušit ćete." - naravno, ne u duhanskom smislu.) 

Kolodvor izgleda spektakularno izvana, to ste već vidjeli, a ni peronski dio nije loš. Naš vlak (očito je taj naš, jer je jedini na peronu):

 

Niz peron: 



I uz peron: 



E sad, pothodnika nema. Do svog perona dolazite preko kolosijeka (napravljen je prijelaz, ne trebate preskakati tračnice). 
Uz vlak: 



I pogled niz kolosijek (ovdje vidite te prijelaze): 



Iskreno, vagoni ne izgledaju blistavo, no tješim se da ti sovjetski vagoni obično iznutra izgledaju skockanije. Nažalost, s ovim to nije slučaj. 
Nakon što smo našli naš kupe, uviđamo da je netko već unutra. Nema problema, riješit ćemo to. Objašnjavamo im da mi imamo taj kupe i da je došlo do greške, a to im kaže i provodnik. Ljudi iz našeg kupea sele se dalje, iako nastaje zastoj na hodniku dok se to sve ne raščisti. 
Pogled na kupe otkriva 4 kreveta, bez umivaonika, s malim stolićem kao u normalnom kupeu...prije liči na kušet nego na spavaća kola. Kreveti usto izgledaju poprilično neudobno, a koliko vidim, potrgani su im i remeni kojima se noću spavač veže da ne padne. Uostalom, pogledajte i sami na što to liči: 



Naravno da su njih dvojica ćopili donje krevete, pa sam se ja morao penjati na gornji, i naravno da nema ljestava u ovom vagonu. 

Hodnik: 



I krećemo.

Nakon što smo krenuli, dolazi provodnik i daje nam posteljinu. U kupeu je doduše bila neka posteljina, no ispada da su to ipak samo jastuk i madrac (za kojega sam ja mislio da je poplun dok ga nisam razmotao). 

Stavljam posteljinu - prvo plahta, onda jastuk mećem u jastučnicu, onda "poplun" - i tek tada shvaćam da je to u biti madrac i da je prvo on trebao ići na ležaj. No nema veze, što je, tu je, imam još jednu plahtu za pokriti se, a tako svejedno ležim li na madracu ili na podstavnoj plahti. 

Malo sam prilegao: 



Negdje sam pročitao da se granica prelazi noću ili barem navečer. No, mi smo krenuli iz Chişinăua u 4, što znači da bismo se trebali voziti 4 sata do Unghenija. A to je ipak previše. 

Pejzaž Moldavije nije monoton, ali nije ni nešto pretjerano zanimljiv: 







Nakon nekih 2 sata vožnje (dakle ipak manje od predviđenog) stižemo u Ungheni, granični kolodvor: 



Tu je i lokalni vlak: 



Uzbuđen sam, jer ću prvi puta u životu doživjeti promjenu postolja. Naime, države bivšeg Sovjetskog Saveza imaju širi razmak tračnica u odnosu na standardnu europsku širinu (1520 mm naspram 1435 mm). Razlog je navodno strah od moguće invazije na Rusiju, još u doba carstva, a nekompatibilnost kolosijeka onemogućila bi transport zaliha i oružja okupatora željeznicom. U današnje vrijeme vagoni koji prometuju u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i iz njih na granici prolaze posebnu proceduru prilagodbe postolja za uži, europski kolosijek. Sličan je postupak i na granici sa Španjolskom, koja također ima širi kolosijek (1668 mm).

Zaustavljamo se s krive strane zgrade. Naime, kolodvorska zgrada u Ungheniju je s obiju strana okružena kolosijecima. Mi trenutno stojimo s one strane koja bi mogla biti "civilna". 
Otkvačili su nam lokomotivu koja nas je vukla od Chişinăua. Sada dolazi druga lokomotiva koja nas gura dalje, prema izlazu iz kolodvora i rumunjskoj granici. Potom nas vuče u postrojenje za izmjenu postolja.

Dakle, kako izgleda promjena postolja? Prvo se kompozicija vlaka dovuče u postrojenje, a potom manevristi otkapčaju jedan po jedan vagon, kako on, sporim kretanjem kompozicije, dođe na pravi položaj unutar velikih dizalica koje će ih podignuti. Same dizalice izgledaju ovako (vodite računa da je to ipak granica, pa da nisam baš mogao mahati fotoaparatom):

 

Susjedni vagon: 



(krajnja lijeva tračnica - lijeva europska, druga slijeva - lijeva sovjetska, druga zdesna - desna europska, krajnja desna - desna sovjetska) 

Dizalice dakle imaju četiri "kraka", po jedan uz svaki ugao vagona. Kako sam rekao, obrađuje se svaki vagon posebno. Ne znam koliko ih ima na jednom kolosijeku, tj. kompoziciju od koliko vagona mogu obraditi u jednom navratu. 
Kada je vagon namješten unutar "krakova" dizalice, manevristi olabavljuju postolja izvana, a jedan ulazi u prvi kupe sa svake strane vagona, diže podni poklopac i odozgo olabavljuje postolje. Kada je to sve obavljeno vagon u biti samo sjedi na postoljima koja se više ne drže za njega. Potom započinje dizanje vagona. 
Da stvar bude bolja, čitavo to vrijeme dok manevristi prtljaju po vlaku, obavlja se i granična kontrola. Tako nam je prvo došao moldavski carinik koji je s nama komunicirao na ruskom. Samo je pitao odakle smo i otišao. Nakon toga, budući da se ništa nije događalo, ja sam se vrzmao uokolo i fotografirao. I taman dok sam otišao do drugog kraja vagona da uslikam ovo:



vidim na povratku da je carinik opet kod našeg kupea. Hrvoje i Nikola mi upućuju bijesne poglede. Opet je došao i odmah ih pitao "Gdje vam je treći?" Objašnjavam mu da promatram promjenu postolja, nema problema. Potom opet odlazi. 

U međuvremenu, vagoni su polako dignuti na nekih pola metra visine iznad postolja: 



Primjećujete lijevo od kolosijeka metalnu sajlu. E, pa za tu sajlu se vežu postolja i, nakon što su sva oslobođena tereta vagona, uz pomoć te sajle se počnu šibati - na jednu stranu odlaze sovjetska, s druge strane