Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 16, 2014
SUBOTA, 4. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem rano i krećem u obilazak Sućurja s idejom da zabilježim nešto više od mjesta. Inače, u Sućurju je, osim one kolegice moje bake, rođena i još jedna ličnost, koja je u modernoj hrvatskoj povijesti ostala zapamćena po lošemu. Riječ je o Grgi Budislavu Angjelinoviću, rođenom 1886., u mladosti aktivnom pravašu i borcu protiv Austrije, koji se potom prometnuo u vatrenog podupiratelja jugoslavenstva. Upravo je u toj ulozi i počinio čin kojim je nedvosmisleno označen kao negativac – naime, nakon što su 5. prosinca 1918. u Zagrebu izbile demonstracije protiv ujedinjenja provedenog bez izjašnjavanja naroda i protiv srpskoga kralja, a za hrvatsku republiku, Angjelinović, tada povjerenik za javni red i sigurnost u Zagrebu, naredio je otvaranje vatre na prosvjednike, pri čemu ih je 13 ubijeno, a 17 ranjeno. Kasnije će se taj događaj pamtiti pod imenom Prosinačke žrtve. Angjelinović je kasnije u više navrata isticao kako se tim činom gušenja protujugoslavenskog otpora ponosi. Iz Stranke prava istupio je 1919., kasnije je bio jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke, ministar građevine u vladi Antona Korošca, da bi izbijanjem Drugog svjetskog rata pobjegao u inozemstvo, gdje je surađivao s krugovima odanim kralju i kraljevoj vojsci (četnicima), između ostaloga i s Momčilom Đujićem. Tako je u potpunosti prešao spektar – od hrvatskog, preko jugoslavenskog, do srpskog nacionalista. Umro je 1946. u Splitu. Njegov brat Danko Angjelinović djed je današnje hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić.

Jutarnja idila u centru Sućurja:



Trajektno pristanište i iza njega Pelješac:





Šećem se istočno od mjesta, do same istočne punte Hvara, rta Sućuraj. Ovdje se nalazi svjetionik:



Pogled na Živogošće-Blato i Nikolin kamp:



Pelješac:



Ovuda se šeće i neki turist iz Srbije, sa svojim psom, nekim ptičarom, koji se zove Aleksa. U jednom času Aleksa projuri pored mene i nekuda nestane. Vlasnik ga mahnito doziva „Aleksa! Aleksa!“, a ja si ne mogu pomoći da se ne sjetim scene iz „Kako je počeo rat na mom otoku“. Laughing Dok se vraćam prema mjestu, još uvijek čujem njegovo dozivanje. Aleksa se očito izgubio.

Sjedam na kavu u jedan kafić, promatram jutarnje buđenje Sućurja. Prolazi neki ptičar, sličan Aleksi, no to je ženka. Više ne čujem dozivanje, nadam se da su se ipak potrefili.

Sućuraj je općinsko mjesto, a općina obuhvaća krajnji istok Hvara. Zgrada općine je vrlo neugledna:



Odlazim još do trajektnog pristaništa i slikam drugu stranu mjesta, te u pozadini visove Biokova:



Pogled u dubinu mandrača:



Vraćam se u svoju sobu, pakiram stvari i krećem. Zastajem se u dućanu opskrbiti novom bocom vode.

Rekao sam da mi danas slijedi svojevrsna pustolovina. Naime, Sućuraj je prometno prilično izoliran, budući da je udaljen pedesetak kilometara od Jelse, a autobusne linije po Hvaru ne idu istočnije od Jelse. Postoji doduše jedan autobus koji vozi od Splita do Drvenika, pa trajektom u Sućuraj i onda do Hvara, no on ne vozi subotom. Nadao sam se možda nekim lokalnim minibusevima koji nisu oglašeni na internetu, no djevojka u turističkom uredu mi je rekla da toga nema i da se mogu probati dogovoriti jedino s taksistima. To je zadnja opcija, prije toga ću pokušati onu jeftiniju – stopiranje.

Krećem tako pješice do izlaska iz mjesta, prošavši usput i pored nogometnog igrališta gdje je sinoć bio koncert. Podosta je udaljeno od mjesta, što objašnjava i zašto se sinoć nije čula buka. Naposljetku, nekih kilometar i pol od trajektnog pristaništa, nalazim hlad i dovoljno dugačak komad ravnoga da me potencijalni prijevoznici mogu vidjeti, te podižem palac. Nekako upravo u vrijeme kad sam došao na lokaciju stigao je i trajekt, jer se promet intenzivira. No nemam sreće, stopiram kojih desetak minuta, bez uspjeha. Na koncu se zaustavlja jedan Slovenac sa ženom, koji mi kaže da ide do Bogomolja. Neka, i to će mi biti od koristi, malo pomalo, imam cijeli dan pred sobom, premda bih volio negdje do podneva stići do Vrboske.

Otok Hvar (tal. Lesina, lokalni čak. For) četvrti je hrvatski otok po veličini, s površinom od 299,7 km2. Ukupno je dugačak 72 km, a na najširem je dijelu širok 10,5 km. Ima oblik mača usmjerenog prema istoku. Na zapadnom se dijelu nalazi prostrano Starigradsko polje, te vrlo razvedena obala, s najdubljim Starigradskim zaljevom. Čitavim južnim dijelom otoka prostire se greben (koji je istočno od Jelse zapravo jedini dio otoka), koji se strmo ruši na obje strane. Najviši vrh je Sv. Nikola, visok 628 metara. Otok je naseljen od prapovijesti (nalazi keramike u Grapčevoj špilji, megalitska gradina Purkin kuk). Kasnije ga nastavaju Iliri, a u 4. st. pr. Kr. stižu Grci s otoka Para, koji osnivaju koloniju Pharos na mjestu današnjeg Starog Grada. 219. pr. Kr. pada pod vlast Rima, kasnije je u posjetu Bizanta, a nakon doseljenja Slavena pod vlašću Neretvanske kneževine. U 11. st. Hrvatskoj ga priključuje Petar Krešimir IV. Od 14. st. je posjed Venecije, premda ne bez poteškoća (poznata je Hvarska buna 1510-1514., kada su pučani, pod vodstvom Matija Ivanića, svrgnuli s vlasti plemiće, a bunu je ugušila Venecija). U 19. st., pod vlašću Austrije, Hvar doživljava procvat trgovine i poljoprivrede. 1858. na Hvaru je osnovana prva meteorološka postaja u Hrvatskoj. Nažalost, prosperitet je prestao potkraj stoljeća, najezdom filoksere i dolaskom parobroda koji su istisnuli hvarske jedrenjake. Nakon Prvog svjetskog rata tri je godine bio pod okupacijom Italije, a od 1921. je u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije/Hrvatske.

Hvar se smatra najsunčanijim hrvatskim otokom. Poznata je priča kako turisti u hotelima na Hvaru imaju pravo na 50% popusta ako ih zatekne kišni dan, a ukoliko padne snijeg, taj im je dan besplatan. Ujedno je Hvar svojedobno proglašen jednim od 10 najljepših svjetskih otoka. Lijep jest, to nema sumnje, no je li baš među 10 najljepših na svijetu, to nisam siguran, pogotovo zato što sam i na ovom putovanju posjetio neke koji su po mom mišljenju ljepši.

Neobično talijansko ime otoka, Lesina, dolazi od slavenskoga Lesna – šumovita, staroga imena grada Hvara, budući da se tako zvala uvala u kojoj je on smješten, a koja je kao i čitav otok nekad bila prekrivena gustom šumom, koja je tijekom godina nestala u sječi i požarima. Danas je uglavnom prekriven makijom, te poznatim vinogradima (plavac, bogdanuša) i nasadima lavande. Poznata je hvarska uskršnja procesija Za križen, od 2009. na popisu nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. Procesija se odvija na Veliki četvrtak, traje 9 sati (od 22 do 7 ujutro), a putem se prijeđe oko 25 km. Ukupno se zapravo radi o 6 manjih procesija, od kojih svaka kreće iz svoga mjesta – Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Svirče, Vrisnik – te obilazi preostalih 5 da bi se ujutro opet vratila na ishodište. Važno je da se na tom putu ne susretnu, što znači da je potrebna dobra koordinacija. Svaka procesija ima svoj način pjevanja, a čast križonoše, koji ju predvodi, je tolika da se određuje i po 20 godina unaprijed. Jelšanska procesija je poznata i po tome da križonoša zadnjih 100 metara puta mora prijeći trčeći. Kada je tradicija točno započela, ne zna se, no prvi zapis o njoj datira iz 1658.

Nakon Sućurja cesta se počinje lagano uspinjati, kako glavni greben otoka postiže visinu. Vidici su prekrasni i prostiru se na obje strane – na sjever prema Braču i na jug prema Pelješcu. Prolazimo Selca kod Bogomolja i dolazimo u Bogomolje. Slovenac koji me pokupio ovdje ima vikendicu. Ostavlja me na trgu u središtu mjesta, pred birtijom, te mi želi sreću u daljnjem stopiranju. Upućujem se prema zapadu, tražeći pogodno mjesto za stopiranje. Bogomolje je razvučeno mjesto (inače, jezična opaska: nisu OVE Bogomolje, već OVO Bogomolje), tako da opet hodam oko kilometar sve do nekog ugibališta, gdje se utaborujem. Prolazi nekoliko automobila, nitko ne reagira, osim jednog starijeg gospodina koji mi kaže da ide svega kojih 200-300 metara dalje. Izgleda da će ovo stopiranje biti napornije od onoga u Sućurju...

Krajolik:





Nakon kojih 45 minuta čekanja zaustavlja se jedan kombi. Opet stranac. Nijemci iz Bochuma, obitelj s dvoje male djece. Inače odsjedaju u kampu kod Sućurja, no sada idu na jednodnevni izlet do Starog Grada i malo po okolici. Odlično, s njima dakle mogu do odvojka za Vrbosku. Cesta vodi kroz Gdinj, Zastražišće, Poljica, te se malo prije Jelse konačno spušta do obale. Uska je i zavojita, često bez ikakvog rubnika, tako da vožnja zahtijeva veliku koncentraciju. U razgovoru vrijeme brzo prolazi, te nakon nekih sat vremena stižemo do mjesta gdje se od glavne otočke ceste odvaja cesta za Vrbosku. Ja ću se ovdje pozdraviti sa svojim ljubaznim prijevoznicima i pješke prevaliti preostalih kilometar-dva do Vrboske.

Spuštam se u Vrbosku sa zapada, s mjesta gdje se duboki zaljev najdalje usjekao u kopno:



Ovaj kanal u sredini je zapravo bočati potočić koji je prirodni produžetak zaljeva. Vrboska je, slično Zlarinu, smještena u izuzetno dubokoj uskoj uvali, koja na najdubljem mjestu prelazi u korito potočića, nadsvođeno trima mostovima:



Dolazim polako i do proširenja uvale, na čijoj se sredini nalazi otočić sa spomen-obilježjem poginulima u Narodnooslobodilačkoj borbi:





Vrboska je danas mirno i tiho mjesto od 500-tinjak stanovnika, iako je početkom 20. st. imala tvornicu sardina, brodogradilište za drvene brodove, dom kulture, ambulantu... Nažalost, to je sve uglavnom propalo, tako da danas mjesto živi uglavnom od turizma (u Vrboskoj se nalazi ACI marina) i trgovine. Najpoznatiji turistički objekt je crkva-tvrđava Sv. Marije iz 1575.:



Crkva je izgrađena kao tvrđava nakon što su Turci 4 godine ranije poharali i spalili Vrbosku. Svrha joj je bila da se u slučaju budućih turskih provala u nju sakrije čitavo stanovništvo mjesta, ali kako se nije moglo u potpunosti računati na Božju zaštitu, za svaki su ju slučaj još i utvrdili. Nažalost, crkva je otvorena samo prijepodne, a sada je 12:20, te ću tako biti lišen pogleda na njenu unutrašnjost, barem ovoga puta.

Spuštam se ponovno do obale i tu opažam neobičan prometni znak:



Koje li mu je značenje? „Oprez, lijenčine na cesti u popodnevnim satima“? Ili možda "popodnevna fjaka, ne stvarajte buku"?

Još jedan pogled na zapadni dio Vrboske i njene mostiće:



I na drugu stranu, s crkvom:



U ovom dijelu Vrboske, koji se inače naziva Podva, svoju je kuću imao i Matij Ivanić, vođa Hvarske bune.

OK, uglavnom sam apsolvirao glavne vedute Vrboske, pa ću tako i ja sad lagano prema Starom Gradu. Doduše, prvo treba pričekati autobus. On se pojavljuje za nekih 15-ak minuta, a na putu do Starog Grada prvo odlazi na istok do Jelse. To mi omogućuje da putem uslikam pogled na brdsko selo Pitve i najviši hvarski vrh Svetog Nikolu:



Iz Jelse se pak vraćamo preko Vrbanja, te potom kroz Starigradsko polje do Staroga Grada.

Stari Grad (ne Starigrad! – Starigrad je kod Zadra) svoje korijene ima u grčkom naselju Pharosu, osnovanom 384. g. pr. Kr. Smješten je na najdubljem dijelu Starigradskoga zaljeva, na mjestu na kojem se vjeruje da je nekoć bilo ilirsko naselje. Sve do 13. st. bio je glavno naselje na otoku, te je nosio ime Hvar. Kada je 1278. sjedište biskupije (osnovane 1147.) preseljeno u naselje Lesnu na jugozapadnoj strani otoka, došlo je i do promjene imena – Lesna se počela nazivati Hvar, a dotadašnji Hvar postao je Stari Grad (što je u odnosu na Lesnu i bio). 1571. Stari su Grad spalili Turci, te je morao biti ponovno izgrađen. Danas ima oko 2500 stanovnika. Poznati Starograjani su npr. pjesnik Petar Hektorović, arheolog don Šime Ljubić, političari Juraj Biankini i Tonći Tadić...

Šetnjom kroz slikovite kalete Staroga Grada izbijam na obalnu promenadu:





Starigradski je zaljev inače ekološki ugrožen, budući da je u njemu 1994. otkrivena po prvi puta invazivna alga Caulerpa taxifolia. Zasada je spriječeno njeno daljnje širenje, no još nije iskorijenjena. Na području zaljeva od 1976. se održava i poznati Faros maraton, međunarodno prvenstvo Hrvatske u daljinskom plivanju.

Šetnja mjestom dovodi me i do Tvrdalja, renesansnog dvorca Petra Hektorovića iz 16. stoljeća. Tvrdalj je spoj ladanjske i obrambene arhitekture, premda su mu gradnju omeli Turci, a nakon Hektorovićeve je smrti počeo propadati, tako da je kao arhitektonska cjelina obnovljen tek na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Kada su 1834. istekle odredbe Hektorovićeve oporuke, Tvrdalj se ponovno dograđuje i pregrađuje. Današnji oblik dobio je početkom 20. st.

Nažalost, Tvrdalj je također zatvoren (otvara se u 5, kada meni polazi autobus), tako da neću moći zaviriti u njegovu unutrašnjost, koja krije ribnjak s bočatom vodom i perivoj. U unutrašnjosti Tvrdalja nalazi se i jedan od prvih zahoda na ovim prostorima, iznad čijeg je ulaza Hektorović postavio jedan od brojnih moralizatorskih natpisa kojima su načičkane zidine Tvrdalja. Ovaj nad zahodom kaže: Si te nosti, cur superbis – Ako si se upoznao, zašto se oholiš.

Meni je, kako sam obilazio Tvrdalj izvana, pažnju privukao jedan drugi natpis, ovaj na hrvatskome:



Pročelje Tvrdalja:



Lijevo se vidi terasa restorana u kojem sam ručao. S obzirom da me nije morila osobita glad, uzeo sam samo jednu veću salatu i vino, a poslije, dok sam se poslije ručka odmarao proučavajući karte Hvara, dobio još jednu čašu vina na poklon. Konobarica mi ju je donijela uz riječi „Vidim da uživate, pa vas mi častimo još jednom.“ Smile

Poslije ručka uzimam još kolač u jednoj slastičarnici, a potom lunjam uličicama, usput slikajući:



Župna crkva Sv. Stjepana iz 17. stoljeća:





I Starigradski zaljev završava kanalom koji zadire duboko u kopno:



Vraćam se na autobusni kolodvor. Zanimljivo je da se predio grada uz sam autobusni kolodvor zove Šiberija. Navodno riječ dolazi od Sibir, budući da je taj predio mnogo hladniji od ostatka mjesta.

Izlazimo iz Starog Grada i vozimo se uz Starigradsko polje:



Ovo polje, dugo 6, a široko do 2 km najveće je i najplodnije polje na jadranskim otocima. Izvornu parcelizaciju polja proveli su još Grci, te se ona očuvala, uz neznatne izmjene, sve do danas, što znači da je riječ o najstarijoj očuvanoj parcelizaciji na Sredozemlju. Od 2008. nalazi se na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine. Hvar je tako jedini otok u Hrvatskoj koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine i to čak s dvjema stavkama (Starigradsko polje i procesija Za križen), a kako su još na popisu nematerijalne baštine u Hrvatskoj zaštićeni i klapsko pjevanje i čipkarstvo (a benediktinke iz samostana u gradu Hvaru izrađuju poznatu čipku od vlakana agave), može se reći da se čak 4 od ukupno 20 hrvatskih kulturnih dobara nalazi na Hvaru.

Dok se vozim natrag prema Jelsi, još jednom slikam Pitve:



I tako drugi puta danas pristižem u Jelsu. Ovaj puta s ciljem noćenja. Stoga se i opet zapućujem u turistički ured, gdje mi kažu da oni nemaju praksu povezivanja s iznajmljivačima, ali mi svejedno može preporučiti gdje mogu pitati. Označava mi na karti, te ja tako dolazim do kuće obitelji Šurjak, gdje se navodno iznajmljuju sobe. U vrtu jedna gospođa zalijeva cvijeće. Da, to je gospođa koja iznajmljuje sobe. Odvodi me na kat, pokazuje mi sobu, sve je u redu. Cijena je doduše za dvokrevetnu sobu, jer prave jednokrevetne sobe nema. Općenito, svugdje sam na ovom putovanju spavao u dvokrevetnim sobama, koje su redovito imale bračni krevet, i gotovo mi je uvijek taj bračni krevet bio prekratak, jer je uznožje bilo previsoko, tako da sam morao spavati po dijagonali. Nekako mi se čini da hrvatski iznajmljivači još uvijek nisu svladali osnovnu abecedu turizma – ljudi ima različitih visina, te bi onda krevet trebalo prilagoditi njima, tako da nema uznožja, već da im noge mogu slobodno visjeti preko ruba. Ovako se nesretnici osjećaju kao u pansionu kod Prokrusta.

Nakon smještaja i osvježavanja, izlazim u šetnju Jelsom. Današnja je Jelsa utemeljena u 14. st. kao luka mjesta Pitve, no s vremenom je prerasla u samostalni gradić, koji je osobito prosperirao u 19. st. Danas ima oko 3 i pol tisuće stanovnika i općinsko je sjedište. Jelsa je inače rodno mjesto hrvatskoga skladatelja Antuna Dobronića, komu se u čast u Jelsi održava manifestacija Večeri Antuna Dobronića.

Pogled na središte Jelse:



I uličice:





Crkva Sv. Ivana iz 17. st.:



Renesansni trg Pjaca, s prirodnim izvorom, nazvanim Slatina:



Za razliku od Staroga Grada, koji je bio uspavan (dijelom i zato što sam bio u doba fjake), Jelsa vrvi ljudima. Očito su svi izašli u predvečernju šetnju.

Župna crkva Sv. Marije, izgrađena u 14. stoljeću, dorađena u 19. st.:



Natpis na fasadi:



Zaintrigirao me oblik „carice Jelisave“. Naime, riječ je o Elizabeti Habsburškoj, Sissi, ženi Franje Josipa. Oblik „Jelisava“, „Jelisaveta“ karakterističan je za srpski i zato mi je čudno vidjeti taj oblik ovdje, gdje se sasvim izvjesno nije nikad upotrebljavao. Tko zna odakle je bio autor natpisa.

Pogled na javni park, jednostavno nazvan Perivoj, izgrađen 1870-ih na mjestu bivše močvare u dnu zaljeva:



Šećem se sjevernom obalom uvale. Pogled na mjesto iz ovog kuta:





I prema izlazu iz zaljeva – lijevo Brač, u daljini Biokovo:



Na suprotnoj strani je groblje:



Pogled prema istoku Hvara:



Lagano se vraćam do središta mjesta. Ogladnio sam, pa ću se počastiti poštenom večerom. Bit će to patlidžani na parmski:



A kasnije, za desert, palačinke s vinskom pjenicom i suhim smokvama. Usto, naravno, plavac. Jelovnik je toliko perverzan da se osjećam kao Davor Butković. Laughing

Nakon večere više nisam oran za bogznakakvo lunjanje, pa se nakon kupovine vode upućujem prema svojem smještaju. Sutra opet rano ustajem...

egerke @ 19:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 15, 2014


PETAK, 3. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se spuštam do obale, te krećem u grad na doručak. Pogled prema izlazu iz uvale, u sredini Ošjak:



A Hanibal je još uvijek ovdje:



Vela Luka je smještena u zaljevu dubokom preko 9 kilometara, na krajnjem zapadu Korčule. Inače je s 4130 stanovnika drugi najveći otočni grad u Hrvatskoj (nakon Malog Lošinja). Relativno je novijeg postanja, kao mjesto se razvila tek početkom 19. stoljeća, kao lučko mjesto nedalekog Blata, u to vrijeme mnogo važnijeg mjesta. Doduše, područje je naseljeno još od mezolitika, što potvrđuje obližnje arheološko nalazište Vela Spila. Danas je Vela Luka najvažnije mjesto na Korčuli, gospodarski i turistički jako. U mjestu se nalazi i brodogradilište Greben. Poznati Velolučani su npr. pjevači Oliver Dragojević i Jasna Zlokić, te slikar Izvor Oreb.

Pogled na središnji trg s crkvom Sv. Josipa:



Vela Luka, kao i obližnje Blato, ima za Hrvatsku neobičnu pojavu da joj ulice nemaju imena, već brojeve. Na taj način izbjegnuta je ideološka pristranost i moguće promjene imena ovisno o političkim okolnostima:



(Postoji ipak određena razlika – u Veloj Luci brojevi su glavni, a u Blatu redni.)

Obalom dominira velika zgrada Opće pučke učione, tj. škole, sagrađena potkraj 19. st.:





Na njenom se zidu nalazi oznaka dokle je 21. lipnja 1978., nakon pojave plimnoga vala visokog tri metra, doprlo more. Ta je neobična pojava, koja nije bila izazvana nikakvim potresom, već vjerojatno običnim atmosferskim težinskim valom koji je dodatno bio povišen sabijanjem u uski velolučki zaljev, u mjestu izazvala popriličan kaos, budući da je velik broj kuća bio poplavljen, a namještaj i namirnice uništeni.

Obavio sam doručak u jednoj slastičarnici, zatim se još malo prošetao mjestom, no dojam od prethodne večeri nije se osobito popravio – i dalje mi se čini da je Vela Luka zapravo selendra s ulickanom obalom. Stoga sam se ubrzo vratio po svoje stvari i odlučio krenuti prema drugom kraju Korčule. Autobusni se kolodvor (ako se tako može nazvati parking odakle polaze autobusi) nalazi odmah pored trajektnog pristaništa.

Otok Korčula (tal. Curzola) šesti je najveći hrvatski otok, površine 279 km2. Oblikom podsjeća otprilike na čovječju ribicu okrenutu u pravcu istoka, kojoj je njuška kod Lumbarde, dok bi joj stražnjica bio Velolučki zaljev. Ujedno je sa 16 000 stanovnika i drugi najnaseljeniji hrvatski otok. Od četiri najveća hrvatska otočna mjesta, tri se nalaze na Korčuli – Vela Luka, Blato i Korčula. Najviši vrh su 568 metara visoka Klupca.

Iako je nastanjena još od kamenog doba, Korčula je važnost dobila osnivanjem grčke kolonije Korkyre Melaine (Crne Korkire, tj. Crnoga Krfa, budući da su kolonisti došli s toga grčkog otoka, a crnom je nazvana zbog gustih šuma hrasta crnike). Latinski je prijevod Corcyra Nigra, odakle i staro hrvatsko ime Krkar (Korčula je kasnija adaptacija iz talijanskoga, slično kao i Sulet – Šolta). U srednjem vijeku otok je pripadao prvo Bizantu, potom Neretvanskoj kneževini, Zahumlju, Mlečanima, te Hrvatsko-ugarskoj državi. 1390. potpada pod Bosnu, da bi od 1420. do 1797. bila opet u vlasti Mlečana. Dalje dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Zanimljivo je da je Korčulanski statut iz 1214. drugi najstariji slavenski pravni dokument, a njime se jamčila autonomija otoka u odnosu na njegove vanjske vladare. Ujedno je to prvi pravni dokument u povijesti koji eksplicitno zabranjuje ropstvo.

Za Korčulu su karakteristični viteški plesovi s oružjem (obično sa sabljama), koji se uglavnom nazivaju kumpanija, izuzev u gradu Korčuli, gdje se takva viteška igra naziva moreška. Njihovo je uporište u srednjevjekovnim borbama s gusarima i Arapima. Usto, Korčula ima bogatu tradiciju klapskog pjevanja. Zanimljivo, u doba mletačke vlasti Korčula je bila snažno masonsko uporište.

Nakon desetak minuta vožnje od Vele Luke, dolazimo u Blato, s 3680 stanovnika drugo najveće mjesto na Korčuli, treće na hrvatskim otocima i najveće koje nije na moru. Blato su svojedobno zvali „najvećim selom u Jugoslaviji“, a karakteristična vizura mjesta jest kilometar dugački drvored lipa, drugi najdulji u Europi (nakon berlinskoga Unter den Linden), koji uokviruje glavnu blaćansku ulicu, 1. ulicu:



Blato je inače rodno mjesto hrvatske pjevačice Meri Cetinić.

Na izlasku iz Blata, pogled na Blatsko polje, u prošlosti često plavljeno i močvarasto, odakle i ime mjesta:



Nakon desetak minuta ponovno napuštamo glavnu otočku cestu i krećemo prema Smokvici:





Smokvica je inače poznata kao središte uzgoja najpoznatije korčulanske vinske sorte – pošipa.

Nakon Smokvice vozimo se uz vinograde do obližnje Čare, da bismo potom ponovno, nizom serpentina neposredno ispod najvišeg otočnog vrha Klubaca, izašli na glavnu dužotočku cestu. Slijede Pupnat, Žrnovo – i stižemo konačno i u grad Korčulu.

Iskrcavam se iz autobusa, garderobe na kolodvoru nema, tako da ću gradom lutati s ruksakom na leđima.

Grad Korčula ima 2839 stanovnika i smješten je na poluotoku na istočnom kraju otoka Korčule. Poluotok je utvrđen, što je Korčuli priskrbilo naziv „mali Dubrovnik“. Osim utvrđenosti, sličnost s Dubrovnikom dijeli i po planskoj izgradnji – ulice su naime poredane u raster oblika riblje kosti, koji omogućuje slobodni protok zraka, istovremeno onemogućujući snažniji vjetar. Sve do 18. st. grad se nalazio isključivo unutar zidina (pače, gradnja izvan istih je bila zabranjena), a u grad se ulazilo pokretnim mostom, koji je uklonjen tek 1863. Ipak, grad je možda najpoznatiji po legendi da je upravo ovdje u 13. stoljeću rođen Marko Polo, kolega putopisac. Laughing Iako nije sasvim sigurno, činjenica jest da je Depolo (De Polo) jedno od današnjih korčulanskih prezimena.

Šećem se južnom obalnom promenadom, uz zidine i brojne restorane koji su ovamo smjestili svoje terase. Pri vrhu poluotoka nalaze se dva polukružna bastiona. Evo jednog:



Impresivni jedrenjak usidren u Pelješkom kanalu:



Uličice u starom gradu, s karakterističnim hodnicima koji ih nadsvođuju:





Zbog reljefa, sve ulice u starom gradu imaju stepenice, izuzev one koja prolazi uz jugoistočne zidine, koja se naziva Ulicom misli, budući da je moguće um zabaviti nečim drugim, a ne razmišljanjem o stepenicama.

Jedan od jezičnih bisera:



Sjedam na plato nedaleko ruba starog grada. Pogled na zidine i u pozadini moćni hrbat Pelješca:



Nakon skoro sat vremena odmora u hladu i promatranja života, krećem dalje. Još bastiona:



Vrijeme je za ručak u jednom od ribljih restorana s pogledom na Orebić i Pelješac. U tijeku je neka regata, tako da more ispred grada vrvi jedrilicama.

Za ručak uzimam brudet i 2,5 deci pošipa. Život je lijep, iako brudet ima kosti... Laughing

Poslije ručka ponovno uprćujem naprtnjaču, te se upućujem jednom od sporednih ulica prema središnjoj osi poluotoka. Usput prolazim upravo pored palače koja je navodno pripadala Marku Polu:





Unutra je nedavno otvoren muzej. Jasen Boko inače tvrdi da je Marko Polo bio obični muljator i vješt pripovjedač, ali da je većinu priča o svojim putovanjima izmislio dok se dosađivao čameći u đenoveškoj tamnici. Bokovi argumenti su iznimno površni i nespecifični opisi pojedinih gradova koje je Polo navodno posjetio (poput „velik je to grad u kojem ima ljudi svih triju vjera“), koje bi mogao napisati svatko s imalo soli u glavi, kao i time da se on dičio svojim navodnim položajem Kublaj-kanova pouzdanika i činovnika na njegovom dvoru, međutim nigdje u, inače vrlo preciznoj, carskoj evidenciji ne spominje se nikakav Europljanin koji je u to doba boravio na kanovu dvoru.

Sjedam na desert u jednu slastičarnicu na glavnoj ulici. Čujem kako se osoblje razgovara na albanskome, no na računu piše kako je vlasnik Nikolla Berišić. OK, Nikolla jest albanski oblik, ali Berišić...i tada mi sine – to je kroatizirani oblik od Berisha. Laughing

Lagano mi se bliži vrijeme polaska prema trajektnoj luci. Naime, iako trajekti nominalno plove za Korčulu, trajektna se luka nalazi u uvali Dominče, kojih kilometar-dva južnije od grada, odvojena još jednom manjom uvalom. Budući da ne znam točan put, bolje da krenem ranije...

Kupujem još vodu u dućanu, te potom krećem. Putem prolazim pored plivališta:



Korčula je inače najmanji grad koji ima međunarodni vaterpolski trofej. Dogodilo se to kada je 1979. KPK (Korčulanski plivački klub) osvojio KPK (Kup pobjednika kupova).

Nakon 20-ak minuta hoda, potkraj i po prilično prometnoj cesti do pristaništa, stižem u Dominče. Ovaj puta moj prijevoznik je Linijska nacionalna plovidba, točnije njihov trajekt Moli (samo ne znam je li to dijalektalno za „mali“ ili pak kratko množina od „molo“) koji plovi za Drvenik na makarskoj rivijeri. Trajekt doista jest malen, barem njegova gornja paluba. Pronalazim malo hlada i liježem na palubu, te kunjam čekajući polazak.

Isplovljavamo. Pogled na grad Korčulu:





I opet onaj jedrenjak:



Pogled na Viganj:



Plovimo prema sjeverozapadu kroz Pelješki kanal, kako bismo obišli sam vrh Pelješca. Pogled niz Pelješki kanal prema već prilično udaljenom gradu Korčuli:



I na zapad, duž otoka Korčule (u prvom planu mjesto Račišće):



Nakon Vignja uzdužna se cesta, koja vodi Pelješcem, uzdiže od obale, te prelazi hrbat na drugu stranu. Južna obala Pelješca zapadno od Vignja stoga je strma, nepristupačna i posve nenaseljena:



Podsjeća me malo u ovom dijelu na albanski Karaburun.

Oplovivši krajnji rt Pelješca, krajolik postaje pitomiji, a obala znatno niža. Tu se, u istoimenoj uvali, na samom vrhu poluotoka, smjestilo naselje Lovišta:



Skrenuli smo prema sjeveroistoku. Sa sjevera nam je sada Hvar, a iza njega se vidi i Biokovo:



Polako napuštam Dubrovačko-neretvansku županiju i prelazim u Splitsko-dalmatinsku. Plovimo dalje prema istoku uz Hvar, sve mu se više približavajući. Na krajnjem istoku Hvara nalazi se Sućuraj, moje današnje odredište:



Ipak, kako Hvar i Korčula nisu povezani, moram prvo na obalu, u Drvenik, pa potom odmah natrag. Štoviše, trajekt kojim ću do Sućurja upravo plovi ispred nas prema Drveniku. Na pola puta između Hvara i obale križamo se s trajektom Laslovo:



A onda pristajemo u Drveniku, usporedo s Jadrolinijinim trajektom Ston, kojim ću nastaviti putovanje. Dok kupujem karte, slikam i Molog (valjda?):



Nakon prekrcaja u Ston, isplovljavamo iz Drvenika:



Drvenik nije previše privlačno mjesto. U biti, meni općenito makarska rivijera nije nešto privlačna destinacija, upravo zbog tih brda koja se strmo uzdižu u zaleđu, što znači da i dno vrlo strmo pada u moru. Usto su mjesta većinom recentnog postanja, kada su se stanovnici iz brda spustili na obalu uslijed razvitka ceste i turizma, te se vidi da nemaju starine.

Pogled na jugoistok. Ovdje prestaje Biokovo, a počinje Rilić. U prvoj uvali je Zaostrog, iza su Podaca:



Pogled na Pelješac s ove strane:



A tamo negdje u sredini slike Pelješac se spaja s kopnom. Tamo je i teritorijalno more Bosne i Hercegovine:



Drvenik ostaje za nama:



Zaostrog, Podaca, Brist, Gradac...:



Na drugu stranu, rastegnuto kroz nekoliko uvala, je Živogošće:





U Živogošće-Blatu, u kampu, svoja ljeta provodi i moj prijatelj i suputnik Nikola.

Približavamo se ponovno krajnjoj istočnoj točki Hvara, rtu Sućurju:



Mjesto Sućuraj nalazi se odmah pored rta, na južnoj obali Hvara. Trajektna je luka u samom mjestu. Koliko vidim po silaska s trajekta, večeras je u Sućurju koncert srpske grupe Goribor. Nadam se samo da to ne znači i nedostatak smještajnih kapaciteta.

Zapućujem se ravno u turistički ured. Djevojka koja tamo radi kaže da zna neke ljude koji iznajmljuju sobe, te ih kreće nazivati. Nakon nekoliko odbijenica, nalazi jednu gospođu koja ima slobodnu sobu. Gospođa je ubrzo pojavljuje, te me sprovodi do svoje kuće. Kažem joj kako me čudi navala turista u Sućuraj i manjak kapaciteta, a ona kaže „Ha, čujte, lipo misto.“ Inače govori čudno, ubacujući svako malo „tak“. Kasnije ću shvatiti da ima neke Poljake na konaku, pa se očito navikla na razgovor s njima.

Nakon friškanja vrijeme je za večernju šetnju. Na mjesto se već lagano spustio mrak:



Sućuraj je praktički jedino mjesto na istoku Hvara. Do najbližeg mjesta prema zapadu ima desetak kilometara. Općinsko je središte, ali ima svega 400-tinjak stanovnika. Jezično je različit od ostatka Hvara. Naime, stanovnici svih hrvatskih otoka, osim Mljeta i Elafita, jezično su čakavci. No postoje 4 mjesta, Račišće na Korčuli, Sućuraj na Hvaru, Sumartin na Braču i Maslinica na Šolti, gdje su se naselili štokavci s kopna, bježeći pred Turcima. Upravo se zato dio oko Sućurja i naziva „turski Hvar“, jer jezično i običajima odudara od zapadnog, čakavskog (ili, bolje rečeno, cokavskog) Hvara.

Kaže se da je na području Sućurja svoj dvorac imala ilirska kraljica Teuta. Od 14. st. postoji crkva Sv. Jurja po kojoj se naziva i mjesto.

Sućuraj je inače smješten oko plitkoga mandrača, čije obale podsjećaju na motive sa slika Zvonimira Mihanovića. Na samom vrhu uvale nalazi se trajektno pristanište, tako da se trajekt prilikom uplovljavanja gotovo mora provlačiti među gajetama, što djeluje pomalo nestvarno.

Odlazim u jednu pizzeriju, sjedam na večeru. Dolazi konobar, tražim ga jelovnik. Kaže „u redu“ i odlazi. Nakon pet minuta, on i dalje ne dolazi s jelovnikom, iako se već nekoliko puta prilično besposleno šetkao terasom. U jednom času stoji na vratima i gleda otprilike u smjeru gdje ja sjedim. Pokušavam mu mahanjem privući pažnju, no on kao da gleda kroz mene. Ništa, primjenjujem najneugodniju taktiku – dižem se i odlazim. Ima još restorana po obali. No, većinom su puni. Obilazim čitavo mjesto, ili nema mjesta, ili pak nema nikoga, tj. restoran zjapi sablasno prazan. Naposljetku nalazim jedan u kojem ima mjesta. Odlučujem se opet za lignje, već sam ogladnio, a ništa mi drugo ne izgleda privlačno. Ovaj puta posluga je dovoljno brza, a i večera nije loša.

Poslije večere još se malo šećem uokolo uvale. Začudo, ne čuje se nikakva buka s koncerta. Sutradan ću saznati da su svirali na nogometnom igralištu, koje je na izlasku iz mjesta. Sućuraj je ugodno i mirno dalmatinsko mjestašce. Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan – naime, kolegica moje bake je rodom iz Sućurja, te je moja baka jednom taj Sućuraj spomenula u kontekstu kao da je to ultimativna selendra. Zato sam i očekivao nešto takvo. No očito je Sućuraj napredovao otkako ga je moja baka bila vidjela tamo negdje šezdesetih.

Vraćam se u svoje konačište, trebam se naspavati jer me sutra očekuje svojevrsna avantura...



egerke @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.