Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
subota, lipanj 2, 2012
UTORAK 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro uspijevam uslikati još jednu sliku janjinskog centra, na putu do kolodvora:



Dolazimo na kolodvor, bus za Kakaviju je već tamo. Smještamo se i ubrzo otpočinje vožnja Epirom prema Kakaviji. Putem prolazimo pokraj ovog jezera:



I potom stižemo na granični prijelaz Kakavija. Ova dvojica su još jučer razmišljali zapičiti odmah ovamo, pa spavati negdje ovdje, no Kakavija je otvorena livada - nema nigdje mjesta, barem ne s grčke strane. Granicu prelazimo pješice i odmah po ulasku u Albaniju već nas spopadaju taksisti. Odlučili smo tražiti furgon do Sarande, jeftiniji je. Međutim, taksisti idu na nas kao muhe na med. Mate jednom na hrvatskome kaže "Odjebi brale!", ali ovaj, kada je skužio hrvatski, odmah počinje na srpskome "O, pa mi se razumemo! Meni je mati iz Ivangrad!" (nekadašnji naziv Berana, Nikola je rekao da je jednom pošta njegovog starog tamo završila...naime, Nikola je iz IvanIĆ Grada) Ovaj nastavlja pričati kako smo mi zemljaci i kako će nam dati popust. Prvo je za nas trojicu bilo 50€, ali onda spušta na 39. Mi i dalje tražimo furgon. Svi taksisti unisono ponavljaju da nema furgona. Mi im ne vjerujemo. Motamo se po graničnom prijelazu. Kažemo ovomu iz Ivangrada da ako ne nađemo furgon idemo s njim. On čeka, navinuo je i neke srpske cajke. Dolazi nam drugi taksist, veli da nas može prebaciti za 30€. Kimamo glavom, to je već povoljnije. Prilazimo mu. Ovaj iz Ivangrada počinje pizditi: "Kako vi sad njemu, pa dogovorili smo se!" Ja mu velim da nismo još ništa odlučili i neka pričeka. U taj čas stiže neki bus na kojem piše Sarandë. Trčim do njega, no ispada da se radi o busu Saranda-Atena. Vraćam se do taksistâ. Nikola veli da je našao jednoga za 25€. To je to, 8€ po osobi, mislim da je to najpovoljnije što možemo dobiti za taksi. Ulazimo u taj taksi, ostavljajući kaos kakavijskih taksista za sobom.

Prvi kilometri Albanije:



Cesta je ovdje široka i dobra, vodi dolinom rijeke Drinos prema Gjirokastru. To je tzv. Sjeverni Epir (Vorios Ipiros), koji grčki iredentisti žele "osloboditi" i pripojiti. Nevjerojatno, Grčka je od svih država na Balkanu dobila najviše Balkanskim ratovima, ali ni to im nije dosta.
Nakon 11 dana vratili smo se u istu vremensku zonu kao i Hrvatska.
Taksi je, naravno, Mercedes.

Još malo doline Drinosa:



U mjestu Platanos skrećemo s te ceste i počinjemo se penjati preko brda. Ovim smo putem prošli pred dvije godine, no tada smo bili došli sa sjevera, iz Gjirokastra. Nikola komentira kako bi se mogao zaposliti kao taksist. S obzirom na njegovu živčanost na cesti, mislim da to ne bi baš bilo uputno.
U jednom času naš vozač kreće u neko pretjecanje i ulijeće u škare. Mi smo već trebali oguglati na to, ali i dalje nas šokiraju. Vozač se smije i kaže "Albania, Albania!" Nikola odgovara "Albania mirë!", na što se Mate opet počinje smijati. Njemu je općenito smiješno kad Nikola razgovara sa strancima, jer veli da uvijek složi facu miloga djeteta, kao da ga zanima to što mu sugovornik govori. Nikola tvrdi da ga doista i zanima, inače ne bi razgovarao, ali Mate mu ne vjeruje.
"Albania mirë, Saranda mirë" pridružit će se saç kavurmi i "Do you speak English, ha, kaj?" na popisu Matinih podjebavanja Nikole. Ako su prvi tjedan njih dvojica imali mene na tapeti, ovaj tjedan Mate se iživljava na Nikoli.
Prešli smo brda i spuštamo se:





(to je drugi lanac brda koji ćemo zaobići, dolinom rijeke Bistrice)

Bistrica izvire iz jezera Syri i kaltër (Plavo oko). Pred dvije ga godine nisam uspio uloviti, ali sada da. Vozač mi čak i staje, da ga mogu bolje uslikati:





Danas je izletište, za vrijeme komunizma bilo je zabranjeno područje za običan puk, samo za partijsku elitu.

Bistrica je kanalizirana većim dijelom svoga toka, a na njoj se nalazi i hidroelektrana:







Crkva u mjestu Mesopotam:



Kako se približavamo Sarandi, cesta je sve lošija. Naposljetku ulazimo u grad i zapinjemo u krkljancu:



Arhitektura ružna ko sam vrag.

Vozimo se kroz grad, u kojem ima puno mediteranskog bilja. Mate i Nikola započinju opet svađu. Naime, ovoga proljeća bili smo sva trojica u Kopru, a s nama je išao i Hrvoje, Nikolin prijatelj biolog. Nakon što smo stigli u Koper, Mate je spomenuo da su nedavno po čitavoj obali posadili drvored palmi. Kada ih je Hrvoje vidio, rekao je "To nisu palme, to su cikasi. Općenito, većina tih ukrasnih biljaka koje se sade uz obalu u biti nisu palme, nego cikasi." Mate se iznenadio, ali rekao je da je u svakodnevnom govoru to uvriježeno zvati palmom, i da on to misli nastaviti tako zvati. No ne i Nikola.
Nažalost, tog je drveća bilo i u Sarandi. Mate je rekao "Gle ove palme kako su lijepe.", na što mu je Nikola replicirao s "To nisu palme, to su cikasi." I tu je počela dreka. Mate u svakoj raspravi pokušava protivnika eliminirati i podizanjem tona. Mi smo još usto bili i u taksiju. Razvila se posve bespotrebna rasprava u kojoj je Nikola tvrdio da on to ne može zvati palmom ako zna da je to pogrešno, dok je Mate tvrdio da to cikasom zovu samo biolozi, a sav običan puk govori palma. Ja sam mu pokušao dočarati kako bi njemu bilo da netko pobrka neke lingvističke definicije, ali bezuspješno. Nisu prestajali. Na kraju sam od muke počeo pjevušiti poznati hit Dubrovačkih trubadura "Dok cikasi njišu grane".

Taksi nas je iskrcao u središtu, pred jednim od mogućih hotela. Hotel je bio otvoren, no recepcije nigdje. Ispalo je da za prijavu u hotel morate otići iza ugla, u dućan mješovite robe, stati u red za blagajnu i onda zamoliti tipa na blagajni da vam da sobu. Albanski turizam...
Smjestili smo se u sobu, ostavili stvari, uzeli nešto laganije i odlučili odmah krenuti dalje prema Butrintu. Nažalost, na izlasku iz sobe, kada je htio zaključati, Nikoli se slomio ključ u bravi. Tako smo sada morali još čekati i bravara.
Dok smo čekali nastala je opet polemika. Nikoli se ušteđevina gotovo posve istopila, a na putu smo trebali biti još nekih 5 dana. On je rekao da su mu prije polaska starci rekli da javi ako mu usfali, pa će mu oni uplatiti. No, doma je financijska kriza, otac je na minimalcu i nije primio plaću od lipnja, majka ima dugove... Inače uvijek kaže kako njegove sestre stalno žicaju lovu, a on jednom godišnje nešto zatraži. Ali, njemu je svejedno neugodno, jer možda mu neće dati. Mate i ja ga pitamo "Šta, pustit će te da umreš od gladi u Albaniji? Jesu ti sami rekli da će ti dati ako ti zatreba?" Ipak, njemu je i dalje neugodno. Mate kaže da mu on neće posuditi, ja kažem da ga ni ja ne mislim financirati ako on odbija pitati svoje. Da mu ne daju, u redu, ali ovako... Neugodno mu je žicati novce roditelje, ali mu nije neugodno žicati nas dvojicu. On veli "Pa rekao sam vam da nemam love i da neću uspjeti izdržati čitav itinerer." I to je istina, ali on je čitavu godinu nabrijavao to putovanje "Mogli bi ovo, pa mogli bi i Siriju, Cipar...", da bi onda u lipnju rekao da nema love i da ne može ići. Nadao se da će mu uletjeti nekakav posao. Ama kakav posao ako ga ne tražiš? Uglavnom, morao je ići s nama, ako ni zbog čega drugog, onda zato što bih ja poludio samo s Matom. Doduše, i ovako sam poludio s njima dvojicom i revolucionarskim teorijama...
Bravara nema, mi ipak izlazimo. Prvo ćemo otići do autobusnog kolodvora i pitati postoji li bus za Korçu sutra ujutro. Naime, navodno postoji ranojutarnji bus Saranda-Korça. Ako uspijemo njime, uštedjet ćemo jedan dan puta.
Karte se prodaju - u kafiću. Pitamo tipa ima li busa, on odmahuje glavom. "Yes." Zaboravljam da smo u Albaniji. Uglavnom, kreće u pola 6 ujutro, karte kupujemo kod vozača.
E sad trebamo dignuti leke. Opet muka po bankomatima, jedan ne prima moju karticu, drugi ne radi. Ulazim u banku, pitati mogu li tražiti isplatu samo na temelju kartice. Ne mogu. Napokon nalazim jedan koji radi. I ova dvojica su obavila svoju promjenu love i sada čekamo bus za Butrint.
Na autobusnoj stanici piše da je upravo otišao. Nikola međutim vidi bus u daljini i misli da možda kasni, jer je stanica puna ljudi. Nije naš, no iza njega dolazi još jedan, i taj ide za Butrint i skroz do Qafëbote, granice s Grčkom.
Furgon je pun, no uspio sam uloviti mjesto za sjesti. Iza nas sjede neki Makedonci. Izlazimo iz grada:



U daljini se vidi Krf:



Pričao sam već o albanskoj arhitekturi i ružnim višekatnicama od armiranog betona. Kada netko nešto gradi, odmah pukne tri kata. Ako ima novca, onda to i dovrši i uredi, pa barem na nešto liči, ako nema novca onda ostavi da stoji, a ako je loše građeno, onda to završi ovako:



Vozimo se uskim jezičcem kopna koji razdvaja Jonsko more od lagune Vivari. Laguna je nacionalni park, u njoj se uzgajaju školjke, gnijezde se različite vrste ptica, a tu je i arheološko nalazište Butrint. Tektonskog je postanja, nastala je kada je more kroz kanal Vivari poplavilo polje nastalo na nanosima Bistrice.
Kanal Vivari, koji na jugu ovoga poluotoka spaja lagunu s morem, i močvarno područje južno od njega:



Kanal se prelazi ovom skelom koja neprekidno plovi:



Dolazimo do skele, mislimo da moramo preko, no u biti je Butrint na istoj strani. Zabunom smo se provozali skelom amo-tamo. Skela je trošna, ali može očito izdržati čak i autobus. Pješaci prelaze besplatno.
Pogled sa skele:



U prvom planu NATO zastava. Albanci očito to doživljavaju kao velik uspjeh.

Ulazimo u kompleks Butrinta. Ulaznica se plaća 500 leka, no ulazi i neka grupa turista. Očito svi imaju kartu, jer nitko ne staje. Umiješali smo se među njih i ulazimo besplatno. Opet Matina ideja.

Unutra smo:



Butrint, nekadašnji Buthrotum, naseljen je još od prapovijesti. Bio je naseobina Epiraca, potom rimska kolonija, zatim rana srednjovjekovna biskupija. Njime su kasnije vladali Bizantinci, zatim neko vrijeme Bugari, opet Bizantinci, da bi u Četvrtom križarskom ratu pripao Epirskoj despotovini. Oko njega su se dalje klali Bizantinci, Anžuvinci i Mlečani, od kojih su potonji izgradili i malu tvrđavu s južne strane kanala, nakon što je grad pao pod Turke. Tada dolazi do depopulacije, a područje je prepušteno ribarstvu i maslinarstvu. Mirom u Campo Formiju pripada Napoleonu, da bi ga dvije godine kasnije osvojio Ali-paša Tepelena, te je ostao dijelom albanskog etničkog područja unutar Otomanskog Carstva, kasnije Albanije, sve do danas. U to je vrijeme Butrint već bio zapostavljen i okružen malaričnim močvarama.
Iskapanja su započeli Talijani između dva rata, a nastavili Albanci. Izgleda da je močvarna vegetacija sačuvala dosta spomenika od propadanja. Do 2005. Butrint je zbog pljačke bio na UNESCO-vu popisu ugrožene svjetske baštine, ali je zahvaljujući radu Zaklade Butrint s toga popisa skinut.

Prepuštam vas virtualnom obilasku Butrinta. Prvo prilazna kolonada:



Zatim ostaci rimskog kazališta i grčkog svetišta:





Unutar kazališta:



Imperator obilazi ruševine:



Pogled na lagunu:



Baptisterij:



Ovdje susrećemo i neke Mađare. Puno je turista, obično dođu s Krfa hidrogliserom do Sarande (nekih 20 minuta), a potom do Butrinta. Inače, cesta Saranda-Butrint izgrađena je povodom posjeta Nikite Hruščova 1959.

Ruševine bazilike:



Bok, Mate:



Sjedamo se odmoriti na klupici uz obalu lagune:





Inače, sav je Butrint u šumi mediteranskih četinjača (neću reći "borova" da ne bismo imali "cikas-sindrom"), a svuda uokolo se čuju cvrčci.

Kiklopske zidine:



Obilazak završava na vrhu brežuljka, gdje je utvrda:



Tu smo popili piće. Na slici lijevo od tvrđave vidite - cikas. Kada smo ušli unutra, primijetili smo da drvo ima na sebi jednu od onih pločica s imenom biljke. Prišli smo, i tamo je pisalo: Pallma (Chamaerops humilis L.). Mate je to jedva dočekao. "Evo ti, nemaš pojma ni ti, ni Hrvoje!", likovao je. Nikola je pak meni u povjerenju rekao da on u biti pojma nema o razlici između palme i cikasa, ali da će nastaviti podjebavati Matu kao revanš za saç kavurmu.

Pogled s vrha brežuljka na venecijansku tvrđavu:



Butrintska tvrđava:



Kanal, more, Krf:



Zaljev lagune:



Pogled na kompleks tvrđave. Unutra je i muzej:



Odlazimo iz Butrinta, sjedamo u susjedni restoran na ručak. Moram primijetiti da iz godine u godinu i u Albaniji rastu cijene. Sjedimo u velikom vrtu, u hladovini, ručak nije loš. No kada treba platiti, konobara ni od korova. Razmišljamo da se dignemo i odemo. Već smo i ustali, gledamo u pravcu zgrade, nitko ne izlazi. Naposljetku se iz zgrade lijeno dovlači jedan od konobara.
Čekamo bus, sada ćemo do Ksamila. Ulazimo u bus, sjedamo na kraj. Tamo sjedi nekoliko Aškalija. Naime, Mate se iznenadio pročitavši u vodiču da u Albaniji žive Egipćani. Onda sam mu objasnio postojanje te etničke zajednice koja se smatra Egipćanima, a imaju čak i vjerovanje da su njihovi preci došli s vojskom Aleksandra Makedonskog. U biti, oni su albanizirani Romi, islamske vjeroispovijesti, no od većine se Roma razlikuju tamnijom bojom kože. Sada ih Mate prvi puta vidi uživo. Pita me "Jesu to oni?"

Vozimo se do Ksamila, malenog mjesta koje navodno ima jako lijepu plažu. Do prije par godina to je bio raj na zemlji, sada se pretvara u tipično albansko turističko mjesto. Zgrade niču kao gljive poslije kiše:



A i vjerski objekti. Pravoslavni:



I muslimanski:



Ovo je još u nastajanju:



Zaleđe:



Plaža je lijepa, pješčana, a ispred su i četiri zgodna otočića:





Nikola bi na neki divlji i manje prometan dio, Mate i ja bismo ovdje, jer ovdje ima pijesak i lako je ući. Na koncu nalazimo neki kompromis, smještamo se po sredini između divljeg i pitomog. Mate i ja sjedamo u kafić dok se Nikola odlazi kupati, čuvamo stvari. Potom se i mi presvlačimo i odlazimo se bućnuti. More je ugodno, dno brzo pada (ipak su u zaleđu planine), jedino mi se ne sviđa tolika masovnost i stihijski razvoj turizma.
Ljenčarimo još malo, još jednom otplivamo, a potom se približava vrijeme povratka. Na hodu kroz mjesto još vizura albanskog turističkog napretka:



Dok čekamo bus Mati nije jasno kog vraga Nikola i ja vidimo u Albaniji. Njemu je bila dobra za jednom pogledati, hajde i Butrint je OK, ali nije mu jasna naša fascinacija. Nikola veli "Lijepo je, jeftino je, ima se kaj vidjeti..."
Dolazi bus za Sarandu. Opet se vozimo iznad lagune:



(uzgajalište školjki u prvom planu)

Cesta je ponekad toliko uska da bus mora ići uz sam rub. Naravno, nema govora o nekakvim branicima uz rub ceste. Nema čak ni rubnog kamena. Asfalt abruptno prestaje, a nastavlja se provalija do obale jezera.
Albanski vozači možda nemaju više od 20 godina prakse, ali uz crnogorske su vjerojatno najbolji u Europi. Uz takve uvjete na cesti, to je čisti darvinizam na djelu.

Vraćamo se u grad, u hotel, brava je popravljena, iz sobe nam ništa nije popaljeno. Tuširamo se. Ja fotkam park ispred hotela:



Zalazak sunca nad gradom:



I prometni krkljanac na obližnjem križanju:



(primijetite da su auti većinom Mercedesi)

Soba je klimatizirana, no vani je sparno. Ipak je ovo jug Albanije. Izlazimo u večernju šetnju. Kada se na Sarandu spusti noć, odmah dobiva jednu dodatnu nijansu ljepote. Ne vide se oni arhitektonski užasi, promenada je živahna...na tren biste pomislili da nadimak "albanski Dubrovnik" i nije toliko ishitren.
Sjedamo u neku pizzeriju, večeramo, potom se vraćamo. Sutra rano ustajemo. Putem do hotela, Nikola još odlazi nešto provjeriti do bankomata, zatim se vraćamo u bazu...

egerke @ 20:51 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 31, 2012
PONEDJELJAK 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma 



Osvanulo je krasno jutro. Izlazimo iz hotela, odlazimo do dućana kupiti nešto za doručak. Pogled niz našu ulicu prema kolodvoru, vidi se i hotel:



Iznad nas stijene u izlazećem suncu:





U 9 sati krećemo busom za Meteora. Usput slikam stijene:



Meteora (na grčkome "oni koji vise u zraku") su drugi najveći kompleks manastira u Grčkoj, nakon Svete gore (Athosa). Smješteni su na velikim pješčenjačkim stupovima, na prijelazu iz tesalske ravnice u Pindsko gorje.
Još u 9. stoljeću prvi su pustinjaci pristigli u ovo područje. Živjeli su u špiljama i udubinama ovih kamenih stupova, a njihov ih je odabir staništa držao poprilično udaljene od bilo kakvih putnika namjernika.
Kada su točno ustanovljeni manastiri, ne zna se. U 14. stoljeću osniva se najstariji danas postojeći manastir, Veliki Meteor, a potom, uslijed turskih prodora u Grčku koji su uzrokovali bježanje monaha u nepristupačne predjele, i drugi manastiri, njih sveukupno 24. Danas ih postoji 6.

Mi stižemo do prvoga od njih, Velikog Meteora, smještenoga najviše. Postoji jedan još dalje u brdu, ali u njega se ne može. Na parkiralištu nam se obraća jedan suputnik iz busa, po govoru je iz Istre, eventualno Rijeke. Čuo je da govorimo hrvatski. On je tu s prijateljem iz Portugala. Ima i Mađara i drugih turista.

Veliki Meteor:



Iza ove stjenčuge je Kalambaka:



Trebamo se popeti onamo gore:



Nekad je to išlo pomoću vitla i mreže. Evo ostataka toga mehanizma:



Jednom je neki posjetitelj, gledajući već poprilično izlokano uže, pitao monahe "Mijenjate li ga ikad?" Odgovor je bio: "Naravno. Kada Gospod učini da pukne."

Pogled na susjedni manastir Varlaam:





I na Kastraki, selo smješteno ravno ispod:





Ulaz u svaki manastir naplaćuje se po 5€. Odlučili smo pogledati samo prvi, jer je najveći, ostali su uglavnom slični, razlikuju se tek po blagu koje skrivaju. Ovaj čak ima i inkunabule.
Budući da se ne smije u kratkim hlačama, na ulazu dobijete nekakve vrećaste rent-a-hlače i onda u tome bauljate uokolo. Ženske pak dobiju maramu za pokriti ramena.

Susjedna stijena iz malo bližega:



Ambis:



Imperatori:



Pod u manastiru je poprilično gruba kaldrma, s nepravilnim kamenjem. Gledam neku glupaču koja uokolo nabada u 5 cm visokim štiklama. Nije mi jasno kako se u tome popela po onim uskim stepenicama do manastira.
U manastiru se ne smije slikati, pa tako morate čitati kako smo obišli i kapelu, blagovaonicu, kuhinju... Nikola je negdje zaostao, pa ga Mate i ja čekamo kod izlaza. Na izlasku svlačimo ono čudo (začudo, sviđalo mi se) i potom izlazimo. U taj čas primjećujemo da se iz manastira spušta neka vrsta žičare:



Iz nje izlazi jedan od monaha i ulazi u jedan od džipova parkiranih na parkingu. Očito ni pustinjaci nisu više što su bili. Žive od turizma, i to prilično dobro.

Zavirit ćemo samo u Varlaam, koji je izgrađen radi čuvanja relikvije prsta sv. Ivana i lopatice sv. Andrije:



U taj čas dolazi nekoliko kineskih džipova:



Sudjeluju na reliju Šangaj-Hamburg. Meteora su im jedna od usputnih stanica. Ruta im je poprilično zanimljiva. Prvo kroz Kazahstan i Turkmenistan, preko Kavkaza i Turske, ali onda prelaze u Italiju i idu do Hamburga.

Dečki su odabrali neku kraticu kroz šikaru. Malo je prestrma za moj ukus, ali ipak se spuštam. Pogled prema Velikom Meteoru:



Ulazimo u kompleks Varlaama. Ovo je iznad nas:



A samostan je gore:



Stovarišno dvorište:



Opet lift:



Pogled s prilaznog mostića prema dolje:



Zavirili smo unutra, no ne da nam se opet plaćati. Odlučujemo se polagano cestom prošetati natrag do Kalambake. Do dolje bi nam trebalo sat i pol laganim hodom.

Još jedan pogled na Veliki Meteor:



Idemo dalje. Onaj u sredini je manastir Svete Barbare:



Dadiljalište? Undecided



Ne, samo nepismenost. Tongue out



Varlaam (lijevo) i Veliki Meteor (desno):



Sveta Barbara iz bližega:



Začudne formacije:



Sada smo ispod Varlaama:



A tamo je i Sveti Nikola Anapaus:



Opet Varlaam, savršeno stopljen sa stijenom:



Odlučujemo se popeti i u Svetu Barbaru. Ovdje pak imaju primjerak ljestvi kojima su se nekoć penjali:



Pogled iz Svete Barbare. Ako pažljivo pogledate, lijevo na vrhu ćete vidjeti manastir Svetog Stjepana (to je ženski samostan, tj. "nannery"):



Malo bliže:



Malo smo se ovdje odmorili. Sveta Barbara iznad nas:



Čudesni svijet meteorskih stijena (ne po sastavu, već koje pripadaju Meteorima):





Opet Sveti Nikola Anapaus:





Nikola uživa u šetnji, ja baš i ne, ne volim vrućinu i sunce. On bi se čak sada i popeo do Svetog Nikole Anapausa. Jedva ga odgovaramo. Opet Varlaam:



Sveta Barbara:



Već smo se poprilično spustili, Kastraki je pred nama:



Falički simbol ustobočen između dviju stijena:



Odmorili smo se u parkiću u Kastrakiju. Pogled iz ovog rakursa:



Neki luđaci se i penju:



Po povratku u Kalambaku uzimamo stvari u hotelu, odlazim još na WC, potom idemo na ručak nedaleko autobusne stanice. Zapravo, idem samo ja, Mate još ne može jesti, a Nikola se umjesto toga odlučio prošetati. Uzimam suvlaki, grčku varijantu ražnjića. Još jedan pogled na Meteora, a onda dosta:



Dolazi bus i kreće vožnja, danas možda najkraća od svih na ovom putu, prema Janjini. Putem dotamo morat ćemo iz Tesalije prijeći u Epir, što znači i prelazak Pinda. Cesta vijuga po hrptu brda, evo jedne lijepe kapelice:



A u dolini se vide seoca:





Sve je brdovitije:





Iz nekog razloga, ovo me podsjeća na neka naša otočka brdska sela:



Opraštamo se s Tesalijom:



Prelazimo na autoput. Ovdje se naime gradi nova Via Egnatia, koja bi trebala spojiti Igoumenitsu, Janjinu i Solun. Autoput vodi kroz prekrasne krajolike Pindskoga gorja. Meni je Epir uvijek izgledao kao vrlo kraški kraj, zamišljao sam si ga kao goli kamenjar, no ovi krajolici su prekrasni, guste šume četinjača, katkada pomislite da se vozite kroz Sloveniju:







Ubrzo opet skrećemo s autoputa i počinjemo se penjati:



Idemo u Metsovo:







Metsovo je središte grčkih Vlaha (Arumunja), poznato po svojim vinima, sirevima i obližnjem skijaškom centru. Gradić izgleda vrijedan posjeta, ali sada se zadržavamo samo radi iskrcavanja putnika. Još jedan pogled na Metsovo iz daljine:



Vraćamo se opet na Egnatiu i pičimo prema Janjini. Na nekim dijelovima još se gradi punom parom:



Pind ostaje iza nas, a mi se spuštamo u ravnicu:



Naravno, meni se u takvim slučajevima obično začepe uši, a kako znam imati problema s lijevim uhom, katkada to može biti i opasno. Kada smo jednom Mate i ja bili u Zadru, na sesiji postdiplomskog, meni se tako uho nije odčepilo od Svetog Roka, mučilo me cijelu večer, tako da sam usred noći išao zvati Hitnu jer od bolova nisam mogao spavati. Tako svako čepljenje ušiju koje traje dulje od minute shvaćam iznimno ozbiljno. Budući da mi se to dogodilo i sad, bio sam prilično uznemiren, jer bismo na putu trebali biti još tjedan dana. Jedno mi se ubrzo odčepilo, ali drugo nikako.

Stižemo mi tako u Janjinu (Ioanninu), glavni grad Epira i sveučilišni centar s oko 20 tisuća studenata. Smještena je na obali jezera Pamvotis, a osnovao ju je car Justinijan u 6. stoljeću. U 17. stoljeću postaje glavni prosvjetiteljski i kulturni centar Grčke, iz kojega će se kasnije razviti i žarište grčkoga narodnog preporoda. Janjina je bila sjedište pašaluka kojim je vladao Ali-paša Tepelena, već opisani silnik iz ovog područja, koji je sagradio tvrđavu u Porto Palermu na albanskoj jonskoj obali, a ujedno je dao razrušiti Voskopoju. Od 1913. u sastavu je Grčke.
Janjina ima i aerodrom, nazvan po poznatom epirskom kralju Piru.
Ovdje ćemo prenoćiti, iako Mate i Nikola razmišljaju da odmah produžimo za Kakaviju. Nikola odlazi pitati kada nam ide sutra bus ujutro za Kakaviju. Mate se smije. Ispada da je Nikola čovjeka na blagajni upitao nešto poput "Do you speak English? Ha? Kaj?" Inače, Mate čitav dan podbada Nikolu za onu saç kavurmu iz Çanakkalea. Već je dosadio i Bogu i vragu.
Krećemo prema centru, uho mi je još začepljeno. Mrzovoljan sam, ne sviđa mi se pomisao na liječenje u Grčkoj. Na sreću, upravo tada mi se odčepljuje. Dolazimo na jedan trg, tamo je hotel. Tri zvjezdice, vjerojatno je skup. Ipak, odlazim pitati. 29€ po osobi. Ne bih, hvala. Idemo dalje. Stari dio Janjine ima jako puno otomanskih zgrada, neke su i u poprilično zapuštenom i ruševnom stanju.
Tu smo već nadomak samog centra:



U samom centru nalazi se tvrđava:



Ulice su u tvrđavi zavojite, često i slijepe. Prema priči, izgrađene su takvima kako bi zbunile pljačkaše koji bi provalili u grad, tako da bi u njima zalutali i bili svladani prije no što bi uspjeli pobjeći s plijenom.
U tvrđavi nalazimo još jedan hotelčić, ali taj je pun.
Izbijamo na jezero:



Jezero ima i otočić, na kojem je svoje zadnje dane vlasti proveo Ali-paša. Do otočića iz Janjine voze brodići.

Čak ni uz jezero ne nalazimo ništa, pa se vraćamo drugim putem. Idemo prema jednom hotelu koji smo vidjeli, ali smo prošišali kraj njega. Putem dotamo Nikola u jednoj uličici veli "Tamo su nekakve zastave, možda je to hotel." Ispada da je samo jedna zastava, nizozemska, a to je počasni konzulat Kraljevine Nizozemske. Na kraju dečki odlučuju sjesti, a ja ću trknuti do onoga hotela. Tamo mi tip veli da je noćenje za tri osobe 100€. Hvala lijepa.
Vraćam se i to im priopćujem. Potom Nikola veli da će se on malo promuvati uokolo i možda nešto naći. Ja odlazim na kiosk preko puta, kupiti nešto za piće. Uzimam piće iz frižidera, potom se okrećem prema kiosku platiti. Međutim, frajer unutra ne reagira. Ispada da spava. Budim ga i plaćam.
Nikola se vraća i veli da je našao hotel za 20€ u blizini. Pa to je odlično, konačno neka korist i od njega. Laughing Uzimamo stvari, Mate odlazi na kiosk, uzima vodu iz frižidera, a budući da frajer opet spava, ne želi ga buditi. Komentira kako mu se sviđa ovo putovanje - u Turskoj imaš besplatne WC-e, u Grčkoj besplatnu vodu...
Hotel je dobar, soba također, malo ćemo se odmoriti, a onda u večernju šetnju gradom.

Janjina noću:





Živo je, ovo je em Grčka, em studentski grad. Lijepa je i promenada uz jezero, kao da smo na moru. Čini se da i turisti dolaze ovamo ljetovati. Ulazimo u tvrđavu. Komentiram kako su unutra sve zgrade izgrađene u otomanskom stilu, čak i ove koje su očito novije. Na to mi Mate tvrdi da ja nemam pojma što je to otomanski stil i da pričam gluposti. Vraćamo se na obalu. Ja bih nešto popio, ovi bi samo sjedili. Ostavljam ih da sjede, a ja se šećem uokolo. Po obali sve puno restorana, kojekakvih atrakcija za djecu...podsjeća me na Crikvenicu ili tako što. Naposljetku i ja malo sjednem k njima, a onda krećemo prema hotelu. Usput ćemo još stati u jednoj palačinkarnici.
Vraćamo se u hotel, sutra je rano ustajanje...

egerke @ 21:11 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.