Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, svibanj 21, 2012
SRIJEDA 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, spavao sam možda sat vremena, kada mi se iz mobitela u džepu počeo derati Tinariwen. Nekako taman u trenutku buđenja oglasio se i razglas, najavljujući da Van Gölü Ekspresi upravo dolazi. Pogledam na sat: 7 sati. Super, kasni već tri sata. A do Istanbula vozi još 12 sati.

Krećemo prema gradu. Mate je čak već jednom proveo noć na autobusnom kolodvoru u Kayseriju, razgovarajući s nekim Turčinom i Kurdom. Međutim, on se sada ne može sjetiti gdje je točno taj kolodvor. Idemo ipak prvo pogledati centar.
U ulici koja od kolodvora vodi do grada jedna do druge nanizane su ljekarne - ako ih nismo vidjeli barem četrdeset jednu uz drugu, nismo vidjeli nijednu. U blizini se nalazi i par klinika. Ispada da Turci sve rade u grozdovima.
Kayseri je antička Eusebia, kasnije Cezareja, od čega i današnje ime. Grad je malo manji od Zagreba, a inače je jedan od tzv. Anatolijskih tigrova, gradova u unutrašnjosti Turske koji su se brzo ekonomski razvili. U svojoj je povijesti imao tri klimaksa: jednom oko 2000. pr. Kr., kada je bio centar trgovine između Hetita i Asiraca, potom u rimskom dobu i najzad za Seldžuka u 12-13. stoljeću, kada je bio druga prijestolnica. Nominalno je i sjedište rimokatoličke biskupije (trenutno bez biskupa) i armenske dioceze. U trenutku dok su Grci napredovali prema Ankari, Kayseri je bio alternativna lokacija za zasjedanje narodne skupštine u ratu za nezavisnost. Grad je poznat i po svojem ćilimarstvu.

Kayseri od 2009. ima i tramvaj (službeno se vodi kao laka gradska željeznica):



A na glavnom se trgu nalazi i tvrđava koju su izgradili još Rimljani:



Pogled na Yeni cami, Novu džamiju:



Džamija, tvrđava i ono za što sve slike tvrde da je sahat-kula, no križ na vrhu i oblik tornja i krova ukazuju da bi se moglo ipak raditi o armenskoj crkvi:



Iz Kayserija inače potječu i neke poznate osobe: režiser Elia Kazan, čuveni otomanski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija, hamama, medresa i drugih građevina diljem Otomanskog carstva (između ostaloga i poznatoga mosta preko Drine u Višegradu), zatim obitelj Aristotela Onassisa, te današnji turski predsjednik Abdullah Gül.

Obišli smo malo centar, a onda se dali u potragu za autobusnim kolodvorom ili barem stajalištem dolmuşa (minibuseva) koji voze za Kapadociju. Jedan policajac objasnio nam je da oni polaze baš tu, iz ulice iza ugla. No tamo nije bilo ničega sličnog stajalištu dolmuşa. Drugi policajac rekao nam je da ne zna, ali ako kolega tako kaže, vjerojatno je tako. Mi smo ipak odlučili uzeti stvar u svoje ruke.
A i Mate je odlučio uzeti stvar u svoje ruke, pa je u jednoj od onih silnih ljekarni uzeo nešto protiv proljeva, jer je zaključio da se očito radi o nekoj crijevnoj zarazi. Nakon toga smo se uputili tražiti autobusni kolodvor. Prilikom prelaska jedne ceste na putu dotamo, skoro su nas zgazili. Naime, u Turskoj ne postoji pravo prednosti pješaka ako skrećete i siječete zebru. Vi ste jači, imate auto (ili u ovom slučaju dolmuş) i na pješaku je da se makne - milom ili silom. Tako je nama jedan dolmuş prepriječio put na zebri, jer nije mogao dalje, a zatim je, obilazeći njega, dojurio drugi. Nakon što sam ja počeo mahati rukama vozaču, pokazujući mu kamo juri, on se samo smijao mojoj panici.
Strelica nam je pokazala u kojem je smjeru kolodvor. No nakon skoro kilometra ništa se nije naziralo. Stoga je Mate stao i pitao jednoga tipa na autobusnoj stanici gdje je autobusni kolodvor i je li daleko. Ovaj je prvo rekao da nije, ali da moramo autobusom. Koliko ima dotamo? Pa oko 10 kilometara. Google Earth kaže da je ipak samo 5, ali u svakom slučaju previše da bismo hodali. U taj je čas došao autobus, Mate je vozaču pokušao objasniti da smo stranci i da nemamo karte, ali je ovaj samo mahnuo.
Vozili smo se nekih desetak minuta, dok nismo došli do ganc novog zdanja autobusnog kolodvora. Očito to nije onaj na kojem je Mate proveo noć. U Turskoj se autobusni kolodvori redovito grade na rubovima gradova, kako se ne bi gubilo vrijeme međugradskih autobusa na petljanjima kroz gradski promet. Ulazimo unutra, Mate naravno posjećuje WC, a potom Nikola i ja odlazimo nešto doručkovati u kolodvorskom restoranu. Uzimam sütlaç, rižu na mlijeku, koja se obično zapeče u pećnici i još pospe cimetom. Uz to i salep (imaju). No za razliku od dosadašnjih, ovaj ga puta dobivam rađenog s vodom. Može ga se i tako raditi, ali to je poprilično slabunjavo.

Izlazimo na perone. Uokolo grada steru se gola brda:





Smještamo se u bus koji ubrzo kreće. U Turskoj su svi busevi klimatizirani, zato slike iznutra neće baš biti bogzna kakve, uvijek se vidi odsjaj.
Prvo još jedna slika Erciyesa:



Turci imaju vrlo razvijenu kulturu putovanja autobusom. U svakom autobusu postoji stjuard koji vas nudi vodom, čajem, kavom, daje vam tekućinu za pranje ruku, obično neke kekse ili kolačiće...i to čak i na kraćim linijama, poput ove (vozimo se svega sat i pol). Komentiramo kako je bus kao neka mehana na kotačima, i da bi još samo falilo da naprijed ima stalak za kebab.
Krajolik je poprilično sumoran:



Erciyes i Kayseri u daljini:



Neobične formacije stijena:



Vidite da turske autoceste u biti po standardu i nisu posve autoceste. Trake jesu fizički odvojene (ali jarkom, ne zelenim pojasom), ali nema zaustavne trake niti ograde koja priječi pristup životinjama.

Anatolijska visoravan. Negdje na ovom području po prvi je puta udomaćena i pšenica:



A ovo već izgleda kao nešto što je možda izradila ljudska ruka. Zanima me što Semir Osmanagić ima za reći na to:



I tako se pomalo primičemo Kapadociji. Terminologije radi, ovdje odabirem naziv prema tradicionalnom latinskom izgovoru, jer smatram da je taj uobičajeniji kod nas, isto kao što sam pisao Cezareja (trebalo bi, po klasičnom izgovoru, biti Kapadokija i Kajsareja - uostalom, zato Kayseri).
Kapadocija je regija poznata i po svojoj povijesti i po svojim zemljopisnim obilježjima. Područje su nastavali Hetiti, kasnije su ga osvojili Perzijanci, a onda su došli Rimljani. Slična priča kao i za većinu srednje Anatolije. U ranom srednjem vijeku u Kapadociji su živjeli kršćani i to u nizu podzemnih gradova, izdubenih u stijenama, u kojima su se skrivali od progona. Kasnije ovdje žive i tzv. Kapadocijski oci: Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski, koji su svojom religijskom filozofijom postavili temelje učenja prihvaćenog na Nicejskom koncilu. Turci stižu u 11. stoljeću. Međutim, u području Kapadocije sve do 20. stoljeća zadržalo se grčko stanovništvo, koje je govorilo kapadocijskim grčkim, posebnim dijalektom pod jakim utjecajem turskoga. U velikim razmjenama stanovništva (što je eufemizam za unakrsne progone) nakon Balkanskih i Prvog svjetskog rata, grčko je stanovništvo iseljeno u Grčku.
No Kapadocija je najprepoznatljivija po svom pejzažu, u kojem dominiraju tzv. eolski stupovi. Eolski stupovi nastaju kada je vulkanski pepeo prekriven tankim slojem bazalta ili neke druge stijene koja mnogo slabije erodira. Voda i zrak prodiru kroz pukotine bazalta i ispiru vulkanski pepeo, koji preostaje samo ispod bazaltne "kape" koja ga štiti. Naravno, i bazalt erodira i s vremenom će i on propasti, što će onda rezultirati i raspadom čitavog stupa. Osim u Kapadociji, eolske stupove nalazimo i na platou Colorada u SAD, ali i mnogo bliže, na jugu Srbije, nedaleko Kuršumlije, na lokalitetu nazvanom Đavolja varoš.

Evo eolskih stupova u daljini:





A ima i drugih zanimljivih formacija stijena:





Mi stižemo u Göreme, seoce smješteno upravo u središtu toga područja eolskih stupova, i posve podređeno turizmu. Odmah pored autobusnog kolodvora je recepcija na kojoj si možemo izabrati hostel, a ponuđeno ih je sijaset. Odabiremo jedan koji je u samoj stijeni. Naime, tuf (okamenjeni vulkanski pepeo) jest vrlo mekan i lako ga se može bušiti. Upravo stoga su ovdje ljudi i gradili nastambe u ovim stijenama još od prapovijesnih vremena.
Hostel košta 10€. Nadali smo se da ćemo dobiti sobu s vlastitom kupaonicom, ali nije tako. Na recepciji kod kolodvora su nam drugačije rekli. No nema veze. Pogled s prozora naše sobe:



Nakon tuširanja i raspakiravanja, krećemo se prošetati po mjestu i okolnom području. Malo vizura:





(Ovo je autobusni kolodvor. Naravno, tu su i turističke agencije koje nude razne vrste obilazaka. Jedna od najvećih atrakcija je let balonom na topli zrak iznad čitavog područja.)



Izlazimo iz mjesta, idemo pokušati pronaći neku od crkava u stijeni. Putokaz nas vodi prema jednoj. Dotamo moramo proći kroz mnoštvo faličkih simbola:





(pogotovo ovaj izolirani stožac na vrhu naglašava dojam usporedbe Laughing)





Crkvu smo našli, ali je zatvorena, a ključ je kod nekoga u mjestu. Tamo i piše kod koga, ali ne da nam se sad prvo natrag u mjesto, pa onda opet ovamo...bit će možda još koja prilika.
Nikoli se jako sviđa krajolik, on se inače voli šetati po divljini, pa mu je ovo kao naručeno.

Pogled od crkve prema mjestu:



Vraćamo se prema mjestu i idemo na ručak:



Sjedamo na jednu finu terasicu u centru. Naručujem juhu od leće i još nešto, mislim s patlidžanima, Nikola pak musaku. Turska (a i grčka) musaka razlikuje se od naše. Naime, mi pod musakom često smatramo restani krumpir s mljevenim mesom. Izvorna musaka uopće nema krumpira, nego su to patlidžani (i možda paradajz) pomiješani s mljevenim mesom, a na to dolazi bešamel, pa se to onda zapeče u pećnici. Mate naravno opet uzima samo rižu. Uz ručak dobivamo ogromnu lepinju:



Na kraju uzimam još i baklavu, ali turske baklave su manje od naših, a gore se obično stavlja i mljevene pistacije.
Inače, Nikola je odbijao kušati baklavu u Turskoj, jer je uvjeren da njegova baka radi bolju. Laughing Na kraju je kušao komadić moje i rekao da je "skoro kao bakina".

Vraćamo se u hotel i malo priliježemo. No zbog izmorenosti i prvog kreveta nakon dvije noći, svi smo pomalo zakunjali.
Trgamo se iz drijemeža oko 6 sati, idemo napraviti još jedan krug uokolo. Göreme je zanimljiv za vidjeti, ali nema tu baš bogzna kakvih aktivnosti, ako ne želite bauljati od jedne podzemne crkve do druge.
Nisam se baš naspavao, a kako se sada krećemo uspinjati, jedva hvatam dah i srce mi lupa. Još sam sav mamuran.

Primjer raspuknute stijene:



Uspinjemo se na plato s kojeg puca pogled uokolo:





Baš kao da smo na Mjesecu.

U daljini se vidi Uçhisar, najviša točka ovoga područja:



Pogled odozgo na Göreme:





Nikola se u imperatorskoj pozi divi krajoliku:



Kako rekoh, zlovoljan sam od umora i slabosti, a ova dvojica opet počinju s nekim pričama o tome kako sam reakcionar (jer smatram da je njihova ideja revolucije nepromišljena) i da me treba strijeljati. Onda se opet nešto sprdaju s činjenicom da sam vjernik. Lagano mi ih je pun kufer, pogotovo kad pomislim da još deset dana moram putovati s njima.

Šećemo se po hrptu, ali sunce već zalazi, pa se vraćamo natrag:



Vraćamo se u mjesto, kupujemo vodu. Nikola još staje kupiti razglednice, pa mi uvaljuje svoju vodu da ju nosim. Nešto negodujem i velim mu da si ju sam nosi, a onda mi on veli "A ja sam tebi mogao nositi stvari neki dan." Inače, on je taj koji uvijek ima najmanje stvari i uvijek onaj višak još uvali nekom drugom. I sad to čini s tom bocom vode. A pred par dana sam mu doista uvalio da mi nešto nosi (ne sjećam se više što), baš zato što mi je već bio pun kufer njegovog besposličarskog šetanja s rukama u džepovima.
Mate i ja odlazimo u hotel, sjedamo na terasu. Tamo sjedi i neka cura, pozdravljamo se u prolazu. Ja odlazim unutra, kada se vraćam, tu je i Nikola i njih dvojica pričaju s tom curom na hrvatskom. Ispada da je dotična prijateljica od Nikoline sestre, ona i njen dečko putuju isto malo Turskom, isto su bili u Istanbulu, poslije idu u Antalyu, ali ostaju ovdje dvije noći. Nikola odlazi u sobu, pa i ja odlazim za njim, pozivam ga na red, kažem mu da su mi njih dvojica danas popodne stvarno digli živac, da mi se ne da ovako putovati, i da je po svoj prilici to zadnji puta da putujem s njima, pogotovo s Matom. Onda se Nikola ispričava, da on jednostavno ne kuži kad nekoga povrijedi, da mu to treba reći, da je on socijalni invalid...onda mu objašnjavam da mi idu na živce te kvazirevolucionarne spike, jer ja ne vjerujem u političku revoluciju, samo u duhovnu...pa mu kažem da me smeta to ismijavanje činjenice da je netko vjernik, čak i ako uopće nemaju pojma u što ja vjerujem i na koji način, što su već pokazali u nekoliko navrata. Na kraju se Nikola ispričava, da on mene u biti jako voli, ali da ponekad ne kuži da pretjera i sve tako. Na kraju se još i zagrlimo. Potom se vraćam na terasu, a tamo se društvo povećalo. Pojavio se i dečko od one cure (ona se zove Ana, on Matija), tu je i neki zbunjeni Japanac koji se samo blesavo kesi većinu vremena, i neki tip iz Kölna, od svojih šezdeset i nešto godina, bivši taksist, koji putuje, i to bez cilja. Generalno, ide prema Indiji. No u penziji je, pa može određivati dinamiku kojom putuje. Priča nam dogodovštinu kada je odsjeo u gradu Polatlı u pansionu kod nekog Turčina koji je svojedobno živio pet godina u Njemačkoj. No njemački kojim je taj Turčin govorio bio je u najmanju ruku čudan. Umjesto "Zimmer", za sobu je upotrebljavao izraz "Zelle". Tada je ovomu sinulo - dotični je u Njemačkoj vrijeme proveo u zatvoru (Zelle je ćelija).
Potom se javlja ideja da odemo do mjesta, sjesti u neki kafić gdje se puše nargile. Mate i ja ne pušimo ništa, pa ni nargilu, ovi ostali će probati, iako također ne puše. Ostavljamo Nijemca, samo Hrvati i Japanac odlaze na nargilu. Sjedimo vani, pričamo, uglavnom na hrvatskome, Japanac se ne buni, ionako nije komunikativan tip. Ako mu se obratiš, onda se samo smije i izražajno kima glavom. Ana priča kako su sreli tako i neku Korejku koja također putuje svijetom, a ne zna engleski. I sada, ona želi uzeti nešto za jelo. Ovi joj objašnjavaju da u toj hrani ima mlijeka koje ona ne smije jesti (Korejci nisu tolerantni na laktozu), ona svejedno kima i smiješka se. Tek nakon valjda šestog pokušaja konačno shvati što joj žele reći i onda sa zgražanjem odbija ponuđeno.
Ovaj Japanac barem zna engleski, ali moram priznati da je doista hrabro ako se Korejka zaputi u Tursku, a da ne zna nijedan jezik osim korejskoga.
Vraćamo se lagano u hotel. Nikoli je sinulo da bismo možda mogli ostati tu i sutra, pa onda noćnim busom ići dalje. Njemu se tu sviđa, on bi sutra cijeli dan okolo lunjao s ovo dvoje ili čak sam (ovo dvoje, naime, idu na neku plaćenu turu, a Nikola je na knap s lovom). Mate i ja se ne slažemo, nama je Göremea taman dosta za jedan dan, mi ćemo sutra ujutro krenuti dalje. Karte smo ionako već danas kupili sva trojica, Nikoli ostaje slabašna nada da će njegovu sutra uspjeti zamijeniti, pa da on ode kasnijim busom i da se onda opet sva trojica nađemo u Denizliju.

Prije spavanja ovo dvoje Mati još daju neki pripravak aktivnog ugljena koji bi mu trebao pomoći prilikom rješavanja njegovog problema koji traje već peti dan.

Krevet...

egerke @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 19, 2012
UTORAK 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma 



Budim se i gledam kroz prozor. Ovo je već bitno drugačiji pejzaž. Unutrašnjost Anatolije mješavina je stepe i pustinje:





Ubrzo već ulazimo u konurbaciju Ankare i stajemo na jednom usputnom kolodvoru. Tu izlazi naš suputnik, a ja slikam ankarska predgrađa:



Potom opet ide potez neizgrađenog, u daljini se vidi grad:



I tada napokon stižemo na ankarski kolodvor. Tu su parkirani vlakovi za onu superbrzu vožnju do Stambola, koji se reklamiraju na Haydarpaşi:



Ankarski kolodvor:



Odlazimo do ormarića za prtljagu, ali oni - ne rade. Očito je da preko noći isključuju sustav. A kako mi nećemo odsjesti u Ankari, to znači cjelodnevno klipsanje s ruksacima na leđima.

Ankara je u usporedbi s Istanbulom malen grad - ima samo 4,5 milijuna stanovnika. No što se tiče znamenitosti, tu pogotovo debelo zaostaje. U biti, u gradu se isplati pogledati svega tri stvari, a jednu od njih ćemo morati preskočiti jer bi nam oduzela veći dio dana. To je Muzej anatolijskih civilizacija i kultura, u kojem se nalaze spomenici iz bogate povijest Male Azije i svih naroda koji su živjeli na ovim prostorima. A bilo ih je: od neolitičke kulture Çatal Hüyüka i kapadocijskih troglodita, preko predindoeuropskih Hata i Hurijaca, indoeuropskih Hetita, Luvijaca, Likijaca, Lidijaca, do maloazijskih Grka, Frigijaca (koje neki smatraju precima Armenaca), Galaćana (odvjetka Kelta koji su dospjeli čak do područja oko Ankare) i onda sve do Turaka - prvo Seldžuka, a potom i Osmanlija. Naposljetku su se ovamo potkraj četrnaestog stoljeća dotepli i Mongoli, pod vodstvom Timura zvanog Lenk ("šepavi"), te su upravo ovdje 1402. potukli Turke pod Bajazidom (to je jedina bitka u kojoj je sultan zarobljen). U to doba Ankara se zvala Angora, i upravo iz ovih krajeva potječe angorska vuna koja se dobiva od angorskog zeca, a također i angorska koza i angorska mačka.
Dakle, taj muzej NEĆEMO vidjeti, a hajdemo pogledati ono što hoćemo.

Između kolodvora i centra nalazi se park Gençlik (Mladost), veliko i prostrano izletište. Želimo skratiti kroz njega, ali na ulazima stoji policija i ne pušta nikoga unutra. Iz nekoga razloga park je zatvoren, ali nismo doznali što je na stvari.
Obilazimo stoga park i ulazimo u centar. Želimo se popeti na citadelu (Hisar). Malo je naporno hodati s ruksacima uokolo, pogotovo s obzirom na to da smo spavali u vlaku, a pogotovo se penjati uzbrdo. Ipak, lagano se uspinjemo do citadele koja dominira gradom. Područje oko nje okruženo je parkom, ali unutra ljudi još uvijek žive.

Pogled prema gradu:



U daljini se vidi naše iduće odredište, nakon što obavimo citadelu:



Pogled na zidine citadele iznutra:



(desno je Tofaş)

Standard života u citadeli nije osobito visok, ovo je tipična kasaba:





Mate se sjeća da bismo trebali izbiti na vrh citadele, pa kreće na jednu stranu. Usput se mimoilazimo sa skupinom klinaca. Mate zna turski, pa kaže da je jedan od njih rekao "Gle, turisti, hajdemo ih zeznuti." I doista, pokušavaju nam reći da trebamo ići u drugom smjeru. Ne obaziremo se na njih i prolazimo dalje. Ubrzo izbijamo pod jednu kulu. Pogled na grad:



Ovo je iznad nas:



Ali tuda se nema kamo ući. Spuštamo se ispod toga, do platoa na kraju jedne ulice, kao neke terase s ruba koje se brdo strmo ruši. Ispod toga, na obronku drugog brda, je slam:



Na ovom relativno malom prostoru nalaze se čak dvije džamije, a treću upravo grade. Sirotinja se tek Alahu može obratiti za pomoć...

Grad se prostire posvuda uokolo:







Iznad nas:



Pogled prema parku Gençlik:



(otprilike točno u sredini slike, ispod onog nebodera, vidite pročelje zgrade kolodvora)

Dolazi neki tip s vatrogasnim vozilom koji se na tom platou okreće, pa se mičemo da mu ne smetamo. Odlučujemo krenuti nizbrdo, ali drugim putem. Još malo uličica u citadeli, ovdje su kuće malo uređenije:



A onda napokon Mate kuži da postoje dvije istaknute čuke, na svakom kraju citadele. On je sve vrijeme mislio na ovu drugu. Možda nam oni klinci ipak nisu krivo rekli? Zato se penjemo na nju, a odande slikamo onu prvu:



I opet grad, s trošnim kućama citadele u prvom planu:



Prostire se po svim brdima uokolo:





Tu se može hodati ukrug po zidinama:



(Matin ruksak...i moj je tamo negdje)



Ova dvojica su zakunjala, pa ja krstarim uokolo:







(ova je okinuta naslijepo - digao sam ruke preko zida i okinuo)





Spremamo se i krećemo natrag. Idemo poprijeko kroz tržnicu. Inače, zanimljivo, u Turskoj vas svi, kad vide da ste turist, pitaju odakle ste. Mate već ima prakse u tome i isto tako zna da kad im velite Hırvatistan oni pojma nemaju gdje je to. Zato im je redovito počeo odgovarati "Afrika". Kada bi ga pitali koja zemlja, odgovorio bi "Srednjoafrička republika". Kada su se neki čudili kako to da nije crn, rekao bi da smo mi jedini autohtoni bijelci u Africi.
Tako smo par tih Afrika podijelili i usput na tržnici, a onda opet stigli do Gençlika, koji je i dalje bio zatvoren. Uputili smo se širokom avenijom, ali su onda ova dvojica zaključila da im se baš ne da ovom stranom, nego bi mogli na drugu. No kako je to cesta na kojoj nema ni semafora ni pothodnika, odlučili su se pretrčati. Na sredini je otok, ali nedovoljno uzak da na njemu stoji čovjek s ruksakom. Dakle, treba se okrenuti uzduž dok vam s obje strane jure automobili.
Na koncu smo svi uspjeli pretrčati, iako to baš ne bih ponavljao. S druge strane opet se nalazio neki parkić, pa smo sjeli malo predahnuti. Ubrzo se pojavio neki lokalni prodavač, koji je uokolo hodao s velikom termosicom i nudio čaj. Iako smo mu dali do znanja da nećemo, on je svejedno uzeo čašu, natočio i stao nam naguravati čašu pod nos. Nakon što nismo odustali od svog odbijanja, on je vrlo jednostavno ispraznio čašu natrag u termosicu, a praznu čašu bacio na pod i otišao. O napornosti turskih prodavača ću još pisati.
Najzad smo se pokrenuli i uputili dalje. U podvožnjaku ispod željezničke pruge (Ankara je, slično kao i Zagreb, podijeljena željezničkom prugom napola) našli smo neku kebabdžinicu (Mate je opet propustio), a onda smo se uputili prema Anıtkabiru.
Anıtkabir (spomen-grob) je mauzolej Mustafe Kemala Atatürka, koji se nalazi na drugom brdu. Putem dotamo, slikam ankarsku ulicu:



A onda kroz lijepu četvrt obiteljskih kuća dolazimo i do kompleksa mauzoleja:



Morat ćemo ga malo obilaziti kako bismo naposljetku došli i do ulaza. Na ulazu se ostavljaju torbe, kako ne bi netko prošvercao oružje u taj hram Turaka. Torbe se usput rentgenski skeniraju. Nama je to dobro došlo, jer smo mogli šalabajzati uokolo bez prtljage.
Kompleks je ogroman, u sovjetskoj maniri megalomanije. Mauzolej je okružen parkom, no turisti ne mogu vrludati kamo ih volja, tako da su jedine ljudske noge koje kroče parkom one vrtlarske.
Prije uspona na središnji plato slikam cvjetni aranžman u obliku turske zastave:



A sama zgradurina izgleda kao Partenon bez krova:





S druge strane je Aleja lavova:



U kolonadi uokolo izložen je Atatürkov vozni park: auti, brodovi... Tu je i govornica s koje se obraćao narodu. Potom se ulazi u kompleks m(a)uz(ol)eja, u kojem je zabranjeno slikati. Unutra se prati životni put Atatürkov, postoji rekonstrukcija Bitke na Galipolju, a kasnije i ključnih bitaka u ratu za nezavisnost, potom se opsežno poklanja pažnja svakoj pojedinoj Atatürkovoj reformi, popraćeno bogatim citatima o svemu i svačemu. Da je napisao knjigu izreka, ta bi bila prihvaćenija od Mao Zedongove.
Doista, ljudi trebaju idole. Atatürk je sekularizirao Tursku, no turski je narod s pijedestala izmjestio Alaha i stavio Atatürka.
Tu su i snimke njegovih govora. Začudilo me kako mu je glas bio piskutav. Očekivao bih da takva ljudina ima neku baščinu, kad ono...
Naposljetku izlazimo. Slikam plato:



A potom se penjemo i u ceremonijalnu prostoriju u kojoj se obično polažu vijenci na grob (do I hear Kuća cvijeća?):



(ovaj tu oponaša Atatürka)

Naravno, Atatürk nije tamo, njegovo je tijelo ispod, u posebnoj sobi koja je hermetički zatvorena i ima posebne mikroklimatske uvjete. Ipak, koga zanima, na kamerama u muzeju može pratiti što se zbiva unutra. Zapravo, ne zbiva se ništa, Atatürk je poprilično nepomičan.

Prošetat ćemo se niz Aleju lavova:



Kamenje je namjerno razmaknuto, kako bi posjetitelji hodali polako i dostojanstveno se približili grobu najvećeg sina turskog naroda.

U jednoj od kula na kraju Aleje nalazi se i maketa čitavog kompleksa:



Kompleks je inače građen od 1944. do 1953.

Vani se obavlja ceremonijalna smjena straže. Vojnici paradno i neprirodno marširaju, a turisti su ih se sjatili slikati:



U blizini je sjajan WC, tako da se odazivamo fiziološkim potrebama. Potom sjedamo na Ceremonijalni trg (kako se naziva prostor ispred same zgrade mauzoleja) i promatramo život uokolo. Svakih pola sata smjenjuje se straža, a turisti samo hrle. Iznad svega vijori turska zastava ogromnih proporcija:



A ovdje je i grob İsmeta İnönüa, Atatürkovog suborca i nasljednika na mjestu predsjednika Republike Turske:



İsmet-paša, kako se zvao, uzeo je prezime İnönü prema gradu u središnjoj Anatoliji, pokraj kojega se borio u turskom ratu za nezavisnost.

Krećemo lagano natrag u grad. Uzimamo stvari, mogli bismo usput negdje i nešto pojesti. Ankara je prašnjava, ne znam jesu li to neki radovi u tijeku, ili je jednostavno takva. Ne nalazimo nijedan prikladan restoran.
Križanje u Ankari:



Spuštamo se ispod željezničke pruge i dolazimo do kolodvora. Pokušat ćemo tamo nešto prezalogajiti. U međuvremenu, ormarići za prtljagu su proradili, ali sada doista nema smisla. Sjedamo u restauraciju, ja jedini tražim nešto za jelo, donose mi smiješno malu porciju, na oduševljenje ove dvojice koji se tomu smiju. Vidim da na jelovniku imaju i salep, pozivam konobara, on mi kaže da nemaju. Međutim, kazuje to tipičnom turskom gestom, koja zna biti poprilično zbunjujuća za nenavikle.
Naime, već sam objašnjavao da Bugari i neki Albanci obrnuto signaliziraju glavom. E, pa Turci isto baš nisu osobito jasni. Kod njih se negacija obavlja jednostavnim coktanjem jezikom i, u slučaju izražajne negacije, još i trzajem glavom odozdo prema gore. U većini slučajeva, samo će uzviti obrvama, uz coktaj. Iako je coktanje jezikom i kod nas poznato kao način negacije, mi ga obično pratimo zatvaranjem očiju, ili laganim odmahom glave. Ovakva gesta kakvu Turci rade, kod nas bi se prije mogla protumačiti kao izražavanje da je sugovornik dosadan.
Uglavnom, ovaj je konobar bio osobito nekomunikativan. Nakon što ga otprve nisam razumio, na moj ponovni upit samo je jače coknuo i pomaknuo glavu. Ne znam koliko bih ga puta trebao pitati da mi odgovori "yok" (nema).

U međuvremenu, jurilica je spremna za put:



A ulazi se kroz detektor metala:



Ipak ćemo se još malo prošetati oko kolodvora, imamo još preko sat vremena, možda ima u blizini neki restorančić. Na parkiralištu ispred kolodvora vidimo jednoga taksista kako se moli. Izvadio tepihić, okrenuo se prema Meki i klanja se. On je bio jedina osoba koju smo u Turskoj sreli da se molila na ulici.
Prolazimo pored lunaparka uz park Gençlik, ali ni unutra nema ničega za jesti. Naposljetku nalazimo restorančić zgodna imena "Küçük ev" (Mala kuća), u vlasništvu Turskih željeznica, u kojem serviraju razne vrste pidea i lahmacuna. Mate će opet posno, Nikola i ja pošteno.

U predvorju kolodvora nalazi se malena maketa, slična onima koje obično viđamo po njemačkim kolodvorima:



Željeli bismo ubaciti kovanice da proradi, ali nema otvora. Izgleda da je samo demonstracijska.

Naposljetku ulazimo u vlak. Mate opet kreće u potjeru za WC-om i u zadnji čas nalazi jedan koji je otključan. Naime, Turci sve WC-e drže zaključane dok ih kondukter ne otključa po polasku vlaka.

Prvo se vozimo još nekih dvadesetak minuta kroz područje Ankare, onda izlazimo i počinje pusti pejzaž:



Vožnja ovim dijelom je naporna. Vagon je otvoren (bez kupea), a iza mene sjedi neki tip koji si je spustio stolić na stražnjoj strani moga sjedala i onda, tek tako, iz dosade, lupeta po njemu. Pritom mi trese cijelo sjedalo. Ne znam što da mu napravim, nemam se kamo prebaciti, jer je vagon pun, a njemu ne pada na pamet da bi me to moglo smetati. Par puta se okrećem i značajno ga pogledam, ali on ne kuži. Da na turskome probam sklopiti rečenicu, doista nema smisla. Usto, kroz vagon neprekidno trčkara dvoje djece, gore-dolje. Nikola isto bjesni, taman se uljulja u san, kad evo njih. Ispred nas pak sjede neka tri ili četiri tipa od kojih valjda svakih deset minuta po jedan ode nekamo. U jednom času jedan od njih je pojeo nekakvu bombonijeru i sad kamo će s kutijom - otvara prozor i baca kutiju kroz prozor. Mate me već upozorio na taj običaj u Turskoj, da se smeće iz vlaka jednostavno baca kroz prozor.
U jednom času i ja odlazim do vagona restorana i vidim da je vagon iza našeg potpuno prazan. Velim to ovoj dvojici, ali nisu baš osobito orni za seljenje.

Kloparamo kroz noć. Po izvornom planu puta, trebali smo ići skroz do Malatye, svjetske prijestolnice marelica, ali to je još sedam sati vožnje dalje od Kayserija. Željelo smo zapravo obići Nemrut Dağı, ali je to otpalo, jer nam je skroz izvan ruke. No bit će još prilike...
Silazimo stoga u Kayseriju, negdje oko pola 4 ujutro. Kayseri je grad veličine Zagreba, ali njegov kolodvor je veličine karlovačkoga. I još je krcat ljudima. Osim našega vlaka koji ide prema Malatyi, upravo polazi i vlak za mjesto zanimljiva naziva: Niğde. Ipak, gužva na kolodvoru ne jenjava. Gledam vozni red, ispada da iza 4 sata stiže Van Gölü Ekspresi, koji vozi iz Tatvana na jezeru Van, na krajnjem istoku Turske, skroz do Istanbula. Iza 5, pak prolazi vlak iz Erzuruma, također za Istanbul. Mi bismo u biti u Kayseriju trebali loviti autobus za dalje, ali usred noći ga nećemo naći. O tome da bi ovdje postojalo odlagalište prtljage, nema govora. Jedva smo našli dovoljno mjesta da sjednemo. Mate već kunja, Nikola se sjetio da bi mi mogao ići objašnjavati pravila preferansa. Naime, povela se priča o tome kako bi nam na putu dobro došle karte, no kako smo trojica, zapravo smo nezgodan broj i za belu i za većinu ostalih igara. Ipak, taman nas je za preferans. Ali, ja ne znam preferans. Nikola je prvo na opći užas mene i Mate rekao da on igra preferans s mađaricama i da je to jedini način kako ga može zamisliti. To je bilo dan ranije. A sada mi na kolodvoru u Kayseriju u pola 4 ujutro, među hrpom Turaka koji čekaju noćni vlak, on pokušava objasniti osnove te kartaške igre. Taman kad pomislim da sam dosegao granicu apsurdnih situacija, evo nečeg novog. Naravno, ne uspijevam zapamtiti gotovo ništa od onoga što mi je pričao, potom pokušavam čitati, ali već naveliko kunjam.
Povremeno se netko od tih ljudi i digne i ode, ali većinom samo dolaze. Pikiram na mjesto na klupi iza, onda bismo se sva trojica mogli ispružiti, ali otamo se nitko ne diže. Prošlo je već i četiri i pet, a vlakova za Istanbul nema.
Čekaonica:



Sunce već izlazi nad gradom, pa slikam Erciyes Dağı, ugasli vulkan iznad Kayserija, ujedno i najviši vrh središnje Anatolije (3916 metara):



Navodno s vrha puca vidik i na Sredozemno i na Crno more.

U taj čas netko se diže s one klupe, odoh ja uloviti makar sat vremena počinka...

egerke @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.