Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
subota, ožujak 15, 2014


PETAK, 3. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se spuštam do obale, te krećem u grad na doručak. Pogled prema izlazu iz uvale, u sredini Ošjak:



A Hanibal je još uvijek ovdje:



Vela Luka je smještena u zaljevu dubokom preko 9 kilometara, na krajnjem zapadu Korčule. Inače je s 4130 stanovnika drugi najveći otočni grad u Hrvatskoj (nakon Malog Lošinja). Relativno je novijeg postanja, kao mjesto se razvila tek početkom 19. stoljeća, kao lučko mjesto nedalekog Blata, u to vrijeme mnogo važnijeg mjesta. Doduše, područje je naseljeno još od mezolitika, što potvrđuje obližnje arheološko nalazište Vela Spila. Danas je Vela Luka najvažnije mjesto na Korčuli, gospodarski i turistički jako. U mjestu se nalazi i brodogradilište Greben. Poznati Velolučani su npr. pjevači Oliver Dragojević i Jasna Zlokić, te slikar Izvor Oreb.

Pogled na središnji trg s crkvom Sv. Josipa:



Vela Luka, kao i obližnje Blato, ima za Hrvatsku neobičnu pojavu da joj ulice nemaju imena, već brojeve. Na taj način izbjegnuta je ideološka pristranost i moguće promjene imena ovisno o političkim okolnostima:



(Postoji ipak određena razlika – u Veloj Luci brojevi su glavni, a u Blatu redni.)

Obalom dominira velika zgrada Opće pučke učione, tj. škole, sagrađena potkraj 19. st.:





Na njenom se zidu nalazi oznaka dokle je 21. lipnja 1978., nakon pojave plimnoga vala visokog tri metra, doprlo more. Ta je neobična pojava, koja nije bila izazvana nikakvim potresom, već vjerojatno običnim atmosferskim težinskim valom koji je dodatno bio povišen sabijanjem u uski velolučki zaljev, u mjestu izazvala popriličan kaos, budući da je velik broj kuća bio poplavljen, a namještaj i namirnice uništeni.

Obavio sam doručak u jednoj slastičarnici, zatim se još malo prošetao mjestom, no dojam od prethodne večeri nije se osobito popravio – i dalje mi se čini da je Vela Luka zapravo selendra s ulickanom obalom. Stoga sam se ubrzo vratio po svoje stvari i odlučio krenuti prema drugom kraju Korčule. Autobusni se kolodvor (ako se tako može nazvati parking odakle polaze autobusi) nalazi odmah pored trajektnog pristaništa.

Otok Korčula (tal. Curzola) šesti je najveći hrvatski otok, površine 279 km2. Oblikom podsjeća otprilike na čovječju ribicu okrenutu u pravcu istoka, kojoj je njuška kod Lumbarde, dok bi joj stražnjica bio Velolučki zaljev. Ujedno je sa 16 000 stanovnika i drugi najnaseljeniji hrvatski otok. Od četiri najveća hrvatska otočna mjesta, tri se nalaze na Korčuli – Vela Luka, Blato i Korčula. Najviši vrh su 568 metara visoka Klupca.

Iako je nastanjena još od kamenog doba, Korčula je važnost dobila osnivanjem grčke kolonije Korkyre Melaine (Crne Korkire, tj. Crnoga Krfa, budući da su kolonisti došli s toga grčkog otoka, a crnom je nazvana zbog gustih šuma hrasta crnike). Latinski je prijevod Corcyra Nigra, odakle i staro hrvatsko ime Krkar (Korčula je kasnija adaptacija iz talijanskoga, slično kao i Sulet – Šolta). U srednjem vijeku otok je pripadao prvo Bizantu, potom Neretvanskoj kneževini, Zahumlju, Mlečanima, te Hrvatsko-ugarskoj državi. 1390. potpada pod Bosnu, da bi od 1420. do 1797. bila opet u vlasti Mlečana. Dalje dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Zanimljivo je da je Korčulanski statut iz 1214. drugi najstariji slavenski pravni dokument, a njime se jamčila autonomija otoka u odnosu na njegove vanjske vladare. Ujedno je to prvi pravni dokument u povijesti koji eksplicitno zabranjuje ropstvo.

Za Korčulu su karakteristični viteški plesovi s oružjem (obično sa sabljama), koji se uglavnom nazivaju kumpanija, izuzev u gradu Korčuli, gdje se takva viteška igra naziva moreška. Njihovo je uporište u srednjevjekovnim borbama s gusarima i Arapima. Usto, Korčula ima bogatu tradiciju klapskog pjevanja. Zanimljivo, u doba mletačke vlasti Korčula je bila snažno masonsko uporište.

Nakon desetak minuta vožnje od Vele Luke, dolazimo u Blato, s 3680 stanovnika drugo najveće mjesto na Korčuli, treće na hrvatskim otocima i najveće koje nije na moru. Blato su svojedobno zvali „najvećim selom u Jugoslaviji“, a karakteristična vizura mjesta jest kilometar dugački drvored lipa, drugi najdulji u Europi (nakon berlinskoga Unter den Linden), koji uokviruje glavnu blaćansku ulicu, 1. ulicu:



Blato je inače rodno mjesto hrvatske pjevačice Meri Cetinić.

Na izlasku iz Blata, pogled na Blatsko polje, u prošlosti često plavljeno i močvarasto, odakle i ime mjesta:



Nakon desetak minuta ponovno napuštamo glavnu otočku cestu i krećemo prema Smokvici:





Smokvica je inače poznata kao središte uzgoja najpoznatije korčulanske vinske sorte – pošipa.

Nakon Smokvice vozimo se uz vinograde do obližnje Čare, da bismo potom ponovno, nizom serpentina neposredno ispod najvišeg otočnog vrha Klubaca, izašli na glavnu dužotočku cestu. Slijede Pupnat, Žrnovo – i stižemo konačno i u grad Korčulu.

Iskrcavam se iz autobusa, garderobe na kolodvoru nema, tako da ću gradom lutati s ruksakom na leđima.

Grad Korčula ima 2839 stanovnika i smješten je na poluotoku na istočnom kraju otoka Korčule. Poluotok je utvrđen, što je Korčuli priskrbilo naziv „mali Dubrovnik“. Osim utvrđenosti, sličnost s Dubrovnikom dijeli i po planskoj izgradnji – ulice su naime poredane u raster oblika riblje kosti, koji omogućuje slobodni protok zraka, istovremeno onemogućujući snažniji vjetar. Sve do 18. st. grad se nalazio isključivo unutar zidina (pače, gradnja izvan istih je bila zabranjena), a u grad se ulazilo pokretnim mostom, koji je uklonjen tek 1863. Ipak, grad je možda najpoznatiji po legendi da je upravo ovdje u 13. stoljeću rođen Marko Polo, kolega putopisac. Laughing Iako nije sasvim sigurno, činjenica jest da je Depolo (De Polo) jedno od današnjih korčulanskih prezimena.

Šećem se južnom obalnom promenadom, uz zidine i brojne restorane koji su ovamo smjestili svoje terase. Pri vrhu poluotoka nalaze se dva polukružna bastiona. Evo jednog:



Impresivni jedrenjak usidren u Pelješkom kanalu:



Uličice u starom gradu, s karakterističnim hodnicima koji ih nadsvođuju:





Zbog reljefa, sve ulice u starom gradu imaju stepenice, izuzev one koja prolazi uz jugoistočne zidine, koja se naziva Ulicom misli, budući da je moguće um zabaviti nečim drugim, a ne razmišljanjem o stepenicama.

Jedan od jezičnih bisera:



Sjedam na plato nedaleko ruba starog grada. Pogled na zidine i u pozadini moćni hrbat Pelješca:



Nakon skoro sat vremena odmora u hladu i promatranja života, krećem dalje. Još bastiona:



Vrijeme je za ručak u jednom od ribljih restorana s pogledom na Orebić i Pelješac. U tijeku je neka regata, tako da more ispred grada vrvi jedrilicama.

Za ručak uzimam brudet i 2,5 deci pošipa. Život je lijep, iako brudet ima kosti... Laughing

Poslije ručka ponovno uprćujem naprtnjaču, te se upućujem jednom od sporednih ulica prema središnjoj osi poluotoka. Usput prolazim upravo pored palače koja je navodno pripadala Marku Polu:





Unutra je nedavno otvoren muzej. Jasen Boko inače tvrdi da je Marko Polo bio obični muljator i vješt pripovjedač, ali da je većinu priča o svojim putovanjima izmislio dok se dosađivao čameći u đenoveškoj tamnici. Bokovi argumenti su iznimno površni i nespecifični opisi pojedinih gradova koje je Polo navodno posjetio (poput „velik je to grad u kojem ima ljudi svih triju vjera“), koje bi mogao napisati svatko s imalo soli u glavi, kao i time da se on dičio svojim navodnim položajem Kublaj-kanova pouzdanika i činovnika na njegovom dvoru, međutim nigdje u, inače vrlo preciznoj, carskoj evidenciji ne spominje se nikakav Europljanin koji je u to doba boravio na kanovu dvoru.

Sjedam na desert u jednu slastičarnicu na glavnoj ulici. Čujem kako se osoblje razgovara na albanskome, no na računu piše kako je vlasnik Nikolla Berišić. OK, Nikolla jest albanski oblik, ali Berišić...i tada mi sine – to je kroatizirani oblik od Berisha. Laughing

Lagano mi se bliži vrijeme polaska prema trajektnoj luci. Naime, iako trajekti nominalno plove za Korčulu, trajektna se luka nalazi u uvali Dominče, kojih kilometar-dva južnije od grada, odvojena još jednom manjom uvalom. Budući da ne znam točan put, bolje da krenem ranije...

Kupujem još vodu u dućanu, te potom krećem. Putem prolazim pored plivališta:



Korčula je inače najmanji grad koji ima međunarodni vaterpolski trofej. Dogodilo se to kada je 1979. KPK (Korčulanski plivački klub) osvojio KPK (Kup pobjednika kupova).

Nakon 20-ak minuta hoda, potkraj i po prilično prometnoj cesti do pristaništa, stižem u Dominče. Ovaj puta moj prijevoznik je Linijska nacionalna plovidba, točnije njihov trajekt Moli (samo ne znam je li to dijalektalno za „mali“ ili pak kratko množina od „molo“) koji plovi za Drvenik na makarskoj rivijeri. Trajekt doista jest malen, barem njegova gornja paluba. Pronalazim malo hlada i liježem na palubu, te kunjam čekajući polazak.

Isplovljavamo. Pogled na grad Korčulu:





I opet onaj jedrenjak:



Pogled na Viganj:



Plovimo prema sjeverozapadu kroz Pelješki kanal, kako bismo obišli sam vrh Pelješca. Pogled niz Pelješki kanal prema već prilično udaljenom gradu Korčuli:



I na zapad, duž otoka Korčule (u prvom planu mjesto Račišće):



Nakon Vignja uzdužna se cesta, koja vodi Pelješcem, uzdiže od obale, te prelazi hrbat na drugu stranu. Južna obala Pelješca zapadno od Vignja stoga je strma, nepristupačna i posve nenaseljena:



Podsjeća me malo u ovom dijelu na albanski Karaburun.

Oplovivši krajnji rt Pelješca, krajolik postaje pitomiji, a obala znatno niža. Tu se, u istoimenoj uvali, na samom vrhu poluotoka, smjestilo naselje Lovišta:



Skrenuli smo prema sjeveroistoku. Sa sjevera nam je sada Hvar, a iza njega se vidi i Biokovo:



Polako napuštam Dubrovačko-neretvansku županiju i prelazim u Splitsko-dalmatinsku. Plovimo dalje prema istoku uz Hvar, sve mu se više približavajući. Na krajnjem istoku Hvara nalazi se Sućuraj, moje današnje odredište:



Ipak, kako Hvar i Korčula nisu povezani, moram prvo na obalu, u Drvenik, pa potom odmah natrag. Štoviše, trajekt kojim ću do Sućurja upravo plovi ispred nas prema Drveniku. Na pola puta između Hvara i obale križamo se s trajektom Laslovo:



A onda pristajemo u Drveniku, usporedo s Jadrolinijinim trajektom Ston, kojim ću nastaviti putovanje. Dok kupujem karte, slikam i Molog (valjda?):



Nakon prekrcaja u Ston, isplovljavamo iz Drvenika:



Drvenik nije previše privlačno mjesto. U biti, meni općenito makarska rivijera nije nešto privlačna destinacija, upravo zbog tih brda koja se strmo uzdižu u zaleđu, što znači da i dno vrlo strmo pada u moru. Usto su mjesta većinom recentnog postanja, kada su se stanovnici iz brda spustili na obalu uslijed razvitka ceste i turizma, te se vidi da nemaju starine.

Pogled na jugoistok. Ovdje prestaje Biokovo, a počinje Rilić. U prvoj uvali je Zaostrog, iza su Podaca:



Pogled na Pelješac s ove strane:



A tamo negdje u sredini slike Pelješac se spaja s kopnom. Tamo je i teritorijalno more Bosne i Hercegovine:



Drvenik ostaje za nama:



Zaostrog, Podaca, Brist, Gradac...:



Na drugu stranu, rastegnuto kroz nekoliko uvala, je Živogošće:





U Živogošće-Blatu, u kampu, svoja ljeta provodi i moj prijatelj i suputnik Nikola.

Približavamo se ponovno krajnjoj istočnoj točki Hvara, rtu Sućurju:



Mjesto Sućuraj nalazi se odmah pored rta, na južnoj obali Hvara. Trajektna je luka u samom mjestu. Koliko vidim po silaska s trajekta, večeras je u Sućurju koncert srpske grupe Goribor. Nadam se samo da to ne znači i nedostatak smještajnih kapaciteta.

Zapućujem se ravno u turistički ured. Djevojka koja tamo radi kaže da zna neke ljude koji iznajmljuju sobe, te ih kreće nazivati. Nakon nekoliko odbijenica, nalazi jednu gospođu koja ima slobodnu sobu. Gospođa je ubrzo pojavljuje, te me sprovodi do svoje kuće. Kažem joj kako me čudi navala turista u Sućuraj i manjak kapaciteta, a ona kaže „Ha, čujte, lipo misto.“ Inače govori čudno, ubacujući svako malo „tak“. Kasnije ću shvatiti da ima neke Poljake na konaku, pa se očito navikla na razgovor s njima.

Nakon friškanja vrijeme je za večernju šetnju. Na mjesto se već lagano spustio mrak:



Sućuraj je praktički jedino mjesto na istoku Hvara. Do najbližeg mjesta prema zapadu ima desetak kilometara. Općinsko je središte, ali ima svega 400-tinjak stanovnika. Jezično je različit od ostatka Hvara. Naime, stanovnici svih hrvatskih otoka, osim Mljeta i Elafita, jezično su čakavci. No postoje 4 mjesta, Račišće na Korčuli, Sućuraj na Hvaru, Sumartin na Braču i Maslinica na Šolti, gdje su se naselili štokavci s kopna, bježeći pred Turcima. Upravo se zato dio oko Sućurja i naziva „turski Hvar“, jer jezično i običajima odudara od zapadnog, čakavskog (ili, bolje rečeno, cokavskog) Hvara.

Kaže se da je na području Sućurja svoj dvorac imala ilirska kraljica Teuta. Od 14. st. postoji crkva Sv. Jurja po kojoj se naziva i mjesto.

Sućuraj je inače smješten oko plitkoga mandrača, čije obale podsjećaju na motive sa slika Zvonimira Mihanovića. Na samom vrhu uvale nalazi se trajektno pristanište, tako da se trajekt prilikom uplovljavanja gotovo mora provlačiti među gajetama, što djeluje pomalo nestvarno.

Odlazim u jednu pizzeriju, sjedam na večeru. Dolazi konobar, tražim ga jelovnik. Kaže „u redu“ i odlazi. Nakon pet minuta, on i dalje ne dolazi s jelovnikom, iako se već nekoliko puta prilično besposleno šetkao terasom. U jednom času stoji na vratima i gleda otprilike u smjeru gdje ja sjedim. Pokušavam mu mahanjem privući pažnju, no on kao da gleda kroz mene. Ništa, primjenjujem najneugodniju taktiku – dižem se i odlazim. Ima još restorana po obali. No, većinom su puni. Obilazim čitavo mjesto, ili nema mjesta, ili pak nema nikoga, tj. restoran zjapi sablasno prazan. Naposljetku nalazim jedan u kojem ima mjesta. Odlučujem se opet za lignje, već sam ogladnio, a ništa mi drugo ne izgleda privlačno. Ovaj puta posluga je dovoljno brza, a i večera nije loša.

Poslije večere još se malo šećem uokolo uvale. Začudo, ne čuje se nikakva buka s koncerta. Sutradan ću saznati da su svirali na nogometnom igralištu, koje je na izlasku iz mjesta. Sućuraj je ugodno i mirno dalmatinsko mjestašce. Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan – naime, kolegica moje bake je rodom iz Sućurja, te je moja baka jednom taj Sućuraj spomenula u kontekstu kao da je to ultimativna selendra. Zato sam i očekivao nešto takvo. No očito je Sućuraj napredovao otkako ga je moja baka bila vidjela tamo negdje šezdesetih.

Vraćam se u svoje konačište, trebam se naspavati jer me sutra očekuje svojevrsna avantura...



egerke @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 12, 2014
ČETVRTAK, 2. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem, izostavljam doručak (jer ga nemam gdje pojesti), te se pješke upućujem prema trajektnom pristaništu. Usput kupujem novu bocu vode, danas će mi biti osobito potrebna.

Pogled na Sobru:



(ovo iznad mjesta je glavna dužotočka cesta)

Poluotok koji zatvara luku sa sjeveroistoka:



Drugi kraj Sobre:



Nakon dvadesetak minuta hoda, evo me u trajektnom pristaništu. Ovdje upravo na svoje isplovljavanje prema Prapratnom na Pelješcu čeka trajekt Lubenice:



Još jedan koji po svom imenu ne spada u ovaj dio Jadrana.

Kupujem sladoled za doručak. Trajekt isplovljava, a ja kupujem kartu za katamaran, onaj isti kojim sam sinoć ovamo dospio. Danas idem na drugu stranu, skroz do Lastova, s međupristajanjem u Polačama i Korčuli.

Pogled na Sobru na drugoj strani zaljeva:



Naposljetku se pojavljuje i Melita, te krećemo na put. Već je dobrano popunjena dnevnim izletnicima iz Dubrovnika, koji idu u NP Mljet.

Još jednom Sobra:



Vozimo se uz obalu Mljeta. Ovdje je dobro vidljivo zašto je to naš najšumovitiji otok:





Uz obalu ima i špilja:



Nakon pola sata uplovljavamo u Polače:



Polače su najbolja luka na Mljetu, duboki zaljev zatvoren četirma otočićima:



Upravo je ta luka, kao i izvor pitke vode, bio presudan čimbenik osnutka najvažnijeg otočnog naselja na mjestu Polača. Mjesto je dobilo ime prema rimskoj palači iz 3. stoljeća, čiji se ostaci još i danas nalaze na obali u mjestu:



Polače su bile naseljene sve do 11. stoljeća, kada su benediktinci zabranili naseljavanje u područje kojim su upravljali. Ponovno su obnovljene u 19. stoljeću.

U Polačama nastupa smjena turista – oni za NP Mljet izlaze, a ulaze oni s Mljeta, koji vjerojatno idu na izlet u Korčulu.

Isplovljavamo, i promičemo pokraj krajnjeg zapada Mljeta. U daljini slikam hotel Odisej, jedini hotel na otoku, u mjestu Pomena:



Mljet ostaje za nama:



S istoka nas prati hrbat Pelješca:



A pomalo se primičemo i otoku Korčuli:



Na samom istoku otoka, pored rta Ražnjić, nalazi se mjesto Lumbarda:



Između Lumbarde i grada Korčule (koji se vidi s desne strane) nalazi se otočić Badija, nekoć poznat kao odmaralište i sportsko-rekreacijski centar za djecu:



Ime Badija dolazi od latinskoga abbatia, tj. opatija, budući da se na otoku nalazio franjevački samostan s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Upravo je taj samostan država 1950. oduzela franjevcima i u njemu uredila spomenuto odmaralište. 2003. samostan je vraćen franjevcima, te se sada obnavlja.

Iza Badije se pomalja Korčula:



A nasuprot njoj, na Pelješcu se smjestio Orebić:



I to ispod najvišeg vrha Pelješca, Sv. Ilije:



(Da nema Stonske prevlake, i da je Pelješac otok, bio bi najviši hrvatski otok, jer je Sv. Ilija 200-tinjak metara viši od bračke Vidove gore.)

Zidine grada Korčule, nazvane katkada i malim Dubrovnikom:



U Korčuli većina putnika izlazi. Ja ostajem, posjetit ću ju sutradan.

Još jednom Sv. Ilija:



Isplovljavamo, zakrećemo oko rta Ražnjić. Još jedan pogled na Lumbardu i Sv. Iliju:



Na jugu se još vidi Mljet:



A na zapadu je cilj ove etape putovanja – Lastovo:





Slikano prema jugu, vrlo se loše vide hridi zvane Vrhovnjaci, najistočniji dijelovi lastovskog arhipelaga:



Budući da Melita poskakuje na valovima, ne zamjerite zbog povremene ukošenosti slika.

Lastovo je neveliko, ali je vrlo brdovito:



Približavamo se zapadnom dijelu, gdje se uz Lastovo stisnuo otočić Prežba:



A potom uplovljavamo u kanal između Prežbe i susjedne Mrčare:





Otočić Vlašnik, južno od Mrčare:



A zapadnije od njih, u daljini se vidi otok Kopište:



I naposljetku, Bratin, najjužniji od tih otočića zapadno od Lastova:



Pogled prema Prežbi:



Inače, kada se navode parovi hrvatskih otoka koji su spojeni mostom, svi se sjete Cresa i Lošinja, te Ugljana i Pašmana. Malo ih zna da ovamo spadaju i Lastovo i Prežba, koji su spojeni u mjestu Pasadur.

Uplovljavamo u Ubli, glavnu lastovsku luku:



A ono u daljini je Pasadur, gdje se nalazi spomenuti most:





Pristajanje u Ublima:



(Inače, deklinacija imena Ubli, kao i Sali i Kali, predstavlja osobit problem za mnoge govornike hrvatskoga, pa sam tako često čuo da je netko „iz Salija“ ili da brod pristaje „u Ubliju“. A riječ je zapravo o običnoj množini imenice ženskoga roda na suglasnik, tj. deklinira se kao npr. „misli“.)

Lastovo (tal. Lagosta) je u prometnom smislu jedan od najizoliranijih hrvatskih otoka. Da bi došli do županijskog središta Dubrovnika, Lastovci moraju prvo ploviti do Vele Luke, potom cestom prijeći čitavu Korčulu, trajektom preploviti u Orebić, te zatim voziti još stotinjak kilometara do Dubrovnika. Split je pak udaljen oko 5 sati vožnje trajektom, ili 3 katamaranom. U ljetnim mjesecima katamaran povezuje i Lastovo s Dubrovnikom, ali ne svaki dan. Takva izoliranost, kao i činjenica da je otok dugo vremena bio vojno područje, što je ograničavalo turizam, pomogli su sačuvati Lastovo kao oazu mira i odmora. Ja sam ga prvi puta posjetio 2006. i odmah se oduševio, te je Lastovo, po mom skromnom mišljenju, najljepši hrvatski otok (OK, kad je riječ o Zlarinu, onda sam subjektivan).

Lastovo ima otprilike oblik obrnutog trapeza (tj. južna mu je stranica kraća), a površinu od 46 km2. Okružen je manjim otočićima i hridima – dio njih, zapadno od Ubli, smo vidjeli, dok se s istoka nalaze Lastovnjaci i Vrhovnjaci. Ukupno arhipelag broji 47 otoka.

Lastovo je naseljeno još od doba Ilira, kada nosi ime Ladesta. U rimsko doba nazivaju ga Augustovim otokom (Augusta insula), a križanjem tih dvaju naziva nastao je današnji talijanski naziv. U srednjem vijeku prvo je posjed Bizanta, zatim se oko njega bore Hrvatska i Venecija, da bi u 13. stoljeću došlo pod vlast Dubrovačke Republike. Samo zakratko, početkom 17. st., Lastovo je nakon bune plemića ponovno pripalo Veneciji, no ubrzo je dubrovačka diplomacija obavila svoje i otok je vraćen Republici. Nakon njene propasti dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Lastovo međutim nije bilo među onim dijelovima Dalmacije koje je Pavelić prepustio Italiji – naime, Italiji je pripalo već Rapalskim sporazumom, zajedno s Palagružom, Zadrom, Istrom i cresko-lošinjskim arhipelagom. Tako je granica između Italije i Kraljevine SHS tekla Lastovskim kanalom. Razdoblje talijanske vlasti odlikuje se intenzivnom talijanizacijom (na otoku je dotada broj Talijana bio vrlo malen, no naselilo ih se dosta iz ostalih dijelova Dalmacije, koji su pripali Jugoslaviji), ali i gospodarskim napretkom. Tada otok doseže svoj demografski vrhunac, s 2000 stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata, Lastovo ulazi u sastav Titove Jugoslavije, gdje postaje vojnim područjem. Kretanje turista je ograničeno, strancima je pristup zabranjen, a na otok je naseljeno i dosta vojnih lica, što je, uz stalnu emigraciju lokalnog stanovništva, izmijenilo demografsku sliku otoka. Vojska je Lastovo napustila tek 1992., što znači da je to bilo jedno od posljednjih uporišta JNA u Hrvatskoj. Godine 2006. čitavo je Lastovsko otočje proglašeno parkom prirode. Prije katastrofalnog požara 2003. Lastovo je bilo najšumovitiji hrvatski otok, a i danas je čak 60% površine pod šumom. Zanimljivo je da je na otoku sve u znaku broja 46: površina 46 km2, 46 otoka oko Lastova, 46 brda, 46 polja, 46 crkava... Otok također obiluje stablima rogača, te je moguće da ime locusta, koje se katkada koristi za plod rogača, svoje porijeklo vodi upravo od imena Lastova.

U jezičnom smislu, Lastovo je zanimljivo jer je lokalni čakavski dijalekt pretrpio dugotrajni utjecaj dubrovačke štokavštine, pa je tako to jedini jekavski čakavski dijalekt, a upitna mu je zamjenica „što“ (čakavsko je narječje inače jedino u kojem se pojavljuju sve tri moguće upitne zamjenice, budući da je buzetski dijalekt čakavskoga preuzeo iz susjednog slovenskoga upitnu zamjenicu „kaj“ – još jedan dokaz da je nazivanje narječja po upitnoj zamjenici često neprecizno). Osim toga, jedinstven je odraz praslavenskog vokalnog l, glasa koji ima najviše različitih odraza u pojedinim hrvatskim govorima (l, ol, al, el, la, lu, ou...te standardni u). Na Lastovu je taj odraz o, tako da se u lokalnom dijalektu kaže „dog“, „žot“, „vok“, a najviši se vrh zove Hom (premda ga standardizirano vrlo često pišu kao Hum).

Otok je bogat kulturnim manifestacijama, pred nekoliko je godina pokrenut festival Lastovo – Otok glazbe, ali najpoznatiji događaj jest tradicionalna proslava karnevala – Poklad. Prema legendi, nekad u srednjem vijeku (ne zna se točno) katalonski su gusari opustošili susjednu Korčulu, a potom poslali izaslanika, Turčina, da Lastovcima javi kako su oni sljedeći na redu. Lastovci se međutim nisu dali zastrašiti, već su izaslanika ulovili, istodobno se usrdno moleći svetom Juri da ih spasi. Nakon što je oluja uništila katalonsko brodovlje, Lastovci su Turčina posadili na magarca, proveli ga kroz mjesto izrugujući mu se, te ga naposljetku spalili na lomači. Taj se događaj do danas obilježava u proslavi Poklada – lutka napunjena slamom i pijeskom, odjevena po tursku, prolazi zajedno s procesijom kroz čitavo mjesto, pri čemu se usput izvode plesovi s mačevima, slični moreški i kumpaniji s Korčule. Na završetku procesije, lutka se veže na konop koji se proteže od jednog brda zapadno od mjesta Lastova sve do središta mjesta, te se tri puta spušta i podiže po konopu. Naposljetku, na dani znak, lutka biva spaljena, a potom slijedi narodno veselje i ples.

Moj je katamaran pristao u luci Ubli, koja je jedna od dviju većih luka na otoku (druga je Skrivena Luka, na južnoj strani). Ubli su naselje koje se značajnije razvilo u doba Italije, a i danas je ostalo poprilično stihijski naseljeno. Glavno otočko naselje, Lastovo, nalazi se u unutrašnjosti, zaštićeno od gusarskih napada.

Ostavljam ruksak u turističkoj agenciji koja se nalazi na obali, iako ženska koja unutra sjedi ne izgleda osobito sretna s tim aranžmanom. Nadam se samo da će biti otvoreni kad se budem vraćao. Potom se pješke upućujem dalje. Odlučio sam ne ići na autobus do Lastova, već ću do onamo doći pješačeći preko Homa.

Pogled na središte Ubli, s crkvom Sv. Petra (zbog čega se i mjesto katkad naziva Sv. Petar):



Kao što se vidi, unutrašnjost otoka je prilično brdovita.

Na križanju pred crkvom skrećem lijevom ulicom, koja je zapravo početak glavne ceste za Lastovo. Ovdje nailazim na tipičnu talijansku arhitekturu za radničke stanove, tip zgrada koje nalazimo npr. u Raši:



Nakon izlaska iz Ubli ubrzo skrećem desno, na novu cestu, očito probijenu trasom nekadašnje pješačke staze, koja vodi prema Homu. Budući da je podne, pošteno je pripeklo. Srećom, imam vode, no hoće li mi izdržati...

Već sam se poprilično popeo. Pogled na zapad i na otočiće ispred Ubli:



Polja u unutrašnjosti i u daljini Korčula:



Iako se cesta uspinje nizom serpentina, pri vrhu je sve manje hlada. Napokon nalazim jedan manji potez hlada pri samom vrhu, gdje sjedam kako bih se par minuta odmorio, da ne kolabiram. Na vrhu ceste je raskrižje – desno je neki vojni objekt. Ja nastavljam ravno po asfaltu, no dolazim do heliodroma. Eto, barem na taj način pokušavaju smanjiti izolaciju Lastova.

Vraćam se do raskrižja i odabirem treći, makadamski put koji vodi do Homa. Ne idem do samog vrha, već na sedlu ispod njega skrećem udesno i nastavljam se spuštati prema južnoj strani otoka. Ona je ponajviše stradala u požaru 2003. Pogled prema Skrivenoj Luci:



Iznad Skrivene Luke nalazi se svjetionik Struga, najstariji u Dalmaciji, izgrađen 1839.

Pogled na istok:



Spuštam se stazom koja čini veliki zavoj, te nakon 20-ak minuta izlazim na cestu Lastovo-Skrivena Luka, na mjestu gdje se ona počinje spuštati u Skrivenu Luku. Ja ću međutim lijevo, prema Lastovu. Taj put znam, ovuda sam prolazio dok smo 2007. bili u kampu u Skrivenoj Luci, međutim tada smo uglavnom išli biciklom, pa je izgledalo mnogo brže.

Nakon desetak minuta pješačenja staje mi jedan auto koji ide u istom smjeru kao i ja. Pita me treba li mi prijevoz. Prihvaćam, i ja sam već iznuren. Vozač priča kako me vidio kada je malo ranije vozio prema Skrivenoj Luci i kako mu nije bilo jasno tko se normalan po tom zvizdanu šeće. Laughing Kaže kako je on inače s Lastova, ali živi u Melbourneu i baš sutra ide kući. Velim „iz ovog zvizdana, preko 20-ak sati leta, u zimu“. Kaže kako je već navikao.

Ostavlja me na Pijevoru, ulaznoj ulici mjesta Lastova. Naime, Lastovo je vrlo slikovito mjesto, gdje su kuće amfiteatralno smještene na obronku brda. Po obodu brda vodi ulica Pijevor, dok se na drugu stranu brdo strmo ruši prema moru. Tako je mjesto Lastovo blizu mora, a opet od njega dobro sakriveno.

Trebao bih ručati. Odlazim prvo do konobe Bačvara, smještene u nižim predjelima mjesta, no ona se otvara tek kasnije popodne. U nedostatku boljeg rješenja, vraćam se opet preko niza stepenica na Pijevor, te ulazim u jedan od restorana koji imaju terasu s prekrasnim pogledom na Korčulu. Naručujem crni rižoto i butelju obične vode.

Budući da sam na Lastovu već bio ranije, ovaj puta nisam slikao previše, tako da ću vam, dok ručam, pokazati još nekoliko slika s Lastova 2007.

Pogled na mjesto iz daljine (s onog puta za Hom):



Iz malo veće blizine:



Pogled s terase rečenog restorana:





Nakon ručka kupujem još jednu bocu vode i krećem u šetnju mjestom. Pogled iz mjesta na polje:



Ulice mjesta:



Jedan od simbola Lastova su i dimnjaci (fumari). Toliko su povezani s mjestom da se nalaze čak i na grbu općine Lastovo. Fumari su bili svojevrsni statusni simbol obitelji kojoj je kuća pripadala. Karakterističnog su izgleda, slični minaretima, s velikom krunom kroz koju je izlazio dim. Kaže se da u mjestu nema dva jednaka fumara. Evo nekoliko slika:







Grafit na zgradi škole (nekadašnje Kneževe palače), bio mi je zanimljiv: „Naši saveznici SSSR, Engleska i Amerika“, s tim da se Ameriku očito kasnije pokušalo izbrisati. Laughing :



Crkva Sv. Kuzme i Damjana, iz 14. stoljeća, u pozadini, na vrhu brda, kaštel:



Kaštel je inače srušen u Lastovskoj buni početkom 17. st. (to je ono kad su pozvali Mlečane), ali su ga obnovili Francuzi. Danas je u njemu meteorološka postaja.

Još slika mjesta:



Ne znam komu je posvećena ona crkva:



Vraćam se i opet na Pijevor. Usput susrećem jednog dečka iz Zlarina, koji sa svojom suprugom isto tako obilazi otoke, samo što on svako ljeto ode na jedan. Dok čekam bus koji polazi s parkirališta na kraju Pijevora, slikam još crkvicu Sv. Blaža:



Dolazi autobus, te sam za desetak minuta opet u Ublima. Sve je u redu, moja je prtljaga i dalje ondje gdje sam ju ostavio. Uzimam ju, potom kupujem kartu za trajekt, te još malo sjedim na terasi uz radler.

Ukrcavam se na trajekt, Hanibal Lucić, koji će me prebaciti do Vele Luke. Pogled na luku Ubli i katamaran Adriana, koji je završio današnju šihtu i prvo isplovljavanje ima sutradan u pola 5 ujutro:



Hanibal će do Vele Luke pa sutra ujutro nazad. I tako svaki dan dvaput – ujutro i popodne. Inače, ta izolacija na Lastovu ima zanimljive posljedice – na otoku nije moguće kupiti današnje novine, jer one pristignu tek u popodnevnim satima, kada su dućani već zatvoreni.

Isplovljavamo iz Ubli:



Pogled na Kopište, otočić Podkopište te hrid Crnac:



U daljini se pomaljaju obrisi Sušca, najzapadnijeg otoka uključenog u PP Lastovsko otočje:



Mrčara, Prežba i Lastovo:



Sušac se sada malo bolje vidi:



Sušac (tal. Cazza – NE Cazzo Laughing ) je nenaseljen, jedini stanovnik mu je svjetioničar. U prošlosti je bio naseljen, no, kako mu ime kaže, na otoku pada vrlo malo kiše, tako da je život bio teži nego na ostalim otocima. Maksimum stanovnika zabilježen je na popisu 1953., kada ih je bilo 24. Otok inače ima malo jezero, no ono je slano i posve nepristupačno s okolnih stijena, jer se zapravo radi o kraškoj jami koja se puni morskom vodom kroz sifon. Zanimljivo je ime istočnog rta otoka – Na žene. Naime, pored rta nalazi se spilja koja podsjeća na stidnicu. Sušac je inače i cilj poznate regate koja kreće iz Splita, a slovi za vrlo zahtjevnu, zbog jakih vjetrova koji pušu u akvatoriju Sušca. Vjerojatno je ta regata bila i inspiracija za poznatu pjesmu Daleke obale Sušac blues, koja govori o borbi s morem.

Zalazak sunca iznad Visa:



U sumrak doplovljavamo do Korčule. Pred nama je rt Velo Dance, u daljini se vidi Hvar, a niski otočić lijevo je Proizd:



Velo Dance i Mjesec:



Proizd i Hvar:



Već se spustio fini mrak dok plovimo kroz beskrajno dugi zaljev u kome s smjestila Vela Luka. Na sredini se nalazi i opjevani otočić Ošjak:



Pristajemo u Veloj Luci. Nitko ne čeka s oglasima za sobe. Vela Luka je ipak grad, drugi najveći otočki grad u Hrvatskoj. Upućujem se uređenom šetnicom duž rive, možda pronađem usput nekoga tko iznajmljuje sobe. Čak i vidim na jednom mjestu neki oglas, ali ipak odlučujem produžiti u turističku zajednicu. Ženska koja tamo radi kaže kako oni imaju adrese nekoliko iznajmljivača, navodi mi ih nekoliko, no uglavnom su dosta udaljeni od centra. Zove potom jednu koja je u centru, pita ju ima li slobodnih soba, ima. Kaže da dolazi za par minuta, pa će mi pokazati gdje je. I doista, dolazi jedna gospođa od šezdesetak godina, te me vodi nazad do onog mjesta gdje sam bio zastao i premišljao se da pitam za sobu. Kaže da me čak i vidjela i htjela me pitati trebam li sobu, no izgledao sam kao da znam kamo idem. Eto, to je ono moje fingiranje neizgledanja zbunjeno. Laughing

Međutim, nastaje problem. Kćerka i zet joj sjede u vrtu, te kažu da ipak nema slobodnih mjesta, izgleda da je netko došao u međuvremenu. Potom gospođa i njena kćerka odlaze pitati kod susjeda, budući da su me i nehotice dovele u nezgodnu situaciju. Susjedi također iznajmljuju sobe. Za to vrijeme zet i ja pokušavamo nešto kurtoazno razgovarati, pita me o mom putovanju, pa mu nije jasno što se uopće može vidjeti u tako kratkom boravku na pojedinim mjestima. Pokušava mi prodati neku svoju životnu mudrost, no ja sam s ovim tempom putovanja zadovoljan. Ako mi se nešto svidi, uvijek se mogu vratiti, no prvo moram vidjeti čim više kako bih utvrdio sviđa li mi se.

Ove dvije se vraćaju, susjedi imaju soba. Vidi se, nije im drago da moraju gosta dati susjedima, malo ih i ogovaraju, a onda mi na rastanku kažu „Drugi puta kad ćeš dolazit, nemoj ići njima! Dođi nama!“ Pa došao bih ja vama i ovaj put, ali sam ostao na cjedilu...

Smještaj kod susjeda je solidan. Soba je uredna, širok krevet za dvije osobe, kupaonica u sobi, što je rijetkost u privatnom smještaju... Cijena je 20€, ali hajde, ne bunim se, a nije i da baš mogu birati.

Nakon osvježenja izlazim u šetnju. Iako je obala uređena, već prvi blok kuća u unutrašnjost više podsjeća na selo. Vela Luka ne izgleda pretjerano dojmljivo, premda je izuzetno živa prema dosadašnjim otocima koje sam posjetio. Sjedam na večeru u jednu pizzeriju, potom još malo šetuckam rivom, no ne sviđa mi se baš gužva, buka, promet... Vraćam se do svog smještaja, prošetat ću se još sutra ujutro, možda mi se popravi dojam...

egerke @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.