Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, ožujak 24, 2013
Strašno! Nitko me od čitatelja nije upozorio da je blog "pojeo" kraj prethodnog posta iz Banja Luke. A tek je uslijedio najbolji dio... Evo ga sada.

Ideja je bila da se posjeti toplo preporučena gostionica „Kod Muje“, u samom centru. (Kasnije, kad sam se vratio kući, pitala me baka jesmo li jeli baš tamo, pričajući mi kako su ona i djed u mlađim danima znali potegnuti iz Ivanića skroz do Banja Luke samo kako bi kod Muje pojeli ćevape ;) ). Gostionicu međutim ne uspijevamo locirati, pa, umoru pojedinih putnika unatoč, nastavljamo s obilaskom. Pada ideja da obiđemo Ferhadiju, jedinu džamiju u gradu koja još stoji (točnije, u procesu je obnove), jer svih je ostalih 15 tokom rata srušeno. Ona je smještena malo izvan centra. 

Putem prolazimo preko trga Krajine:

Posted Image

Kadar banjolučkog bulevara:

Posted Image

Ferhadija je 1993. oštećena u eksploziji postavljene bombe, da bi je zatim vlasti RS srušile do temelja. Na dan kad je minirana – 7. svibnja – obilježava se u BiH Dan džamija. Obnova je započela 2001. uz velike nerede – par tisuća srpskih nacionalista napalo je par stotina muslimana koji su došli prisustvovati polaganju kamena temeljca, poslavši mnoge u bolnicu, jednog i u grob. 

Mi smo pak svjedoci da stvari danas ipak bolje napreduju:

Posted Image

Nedaleko Ferhadije, na obali Vrbasa, stoji i tvrđava zvana jednostavno Kastel. Moramo naravno i to obići:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Obala Vrbasa:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Unutar tvrđave smjestio se park:

Posted Image

A u tvrđavi se smjestio i restoran Kazamat, također spomenut u Letičnom vodiču koji smo konzultirali. Odmah se odlučuje da se nahranimo baš tu, jer „tko će sad tražit nekog Muju“. Ja sam pomalo razočaran, jer me opis Muje (tradicionalna bosanska hrana, niske cijene, ljubazna bakica koja vas poslužuje) oduševio, no, volja naroda mora se poštivati, sve da broji pet ljudi. ;)

Naglo izmijenjenim izborom nismo ipak fulali; restoran je smješten na obali Vrbasa, a konobar je jednostavno sjajan, ljubazan, brižan i duhovit. Cijene su doduše bliže zagrebačkima no bosanskima, no što je tu je. I meni je malo nespretan - ispisan je na ćirilici, pismu problematičnom za nekog tko je u školu krenuo 1991. 

Društvo požuruje s narudžbom, stoga slijedim Krešin primjer i naručujem jednu od interesantnijih stvari koje sam uspio iščitati s menija, „palačnke od heljde s kajmakom“, i, naravno, ćevape „na starinski“, koje su uzeli svi osim, dakako, Hrvoja. Pitamo kakav prilog dobijemo, konobar veli „ništa“. Odmah se ispravlja i veli da ovdje ćevapi podrazumijevaju lepinju i luk. Što još više treba? Konobar nas doduše pita hoćemo li poslije jela otići hvatati cure, no uvjeravamo ga da nećemo.

Moralo se naravno isprobati i lokalnu šljivovicu; bila je još bolja od one iz Bihaća. Stiže predjelo nama koji smo ga naručili – one palačinke zapravo su nekakva slana torta – i tu se ja prisjećam da zapravo uopće ne volim heljdu i pitam se koji mi je vrag došao da je naručim. Prvi zalogaj me užasava i proklinjem svoju glupost, no s daljnjim zalogajima stvar čudesno postaje sve bolja i bolja. Zanimljivo. 

Zvijezde večere – ćevapi – uistinu su sjajni, no Mate nije nešto oduševljen. Kaže: „ok su, ali ništa posebno.“ Ja mu se čudim (rasprava se sljedećeg dana nastavila unedogled putem mejla). 
Dovršavamo večeru, mrak polako već pada, a Letica, Krešo i Mate krenu pričati kako će poslije ovakvog sjajnog obroka i putovanja, sjajno leći nogometna utakmica. Naime, vidjevši onaj plakat, oni su došli na fantastičnu ideju da odu na tu utakmicu. Ja sam mislio da se šale, no sad vidim da su mrtvi ozbiljni. Hrvoje i ja odlučno odbacujemo zamisao, jer em nismo ljubitelji nogometa (ja još kako-tako, ali Hrvoje baš nikako), em nam se ideja čini kao puko izazivanje vraga (tim više što trojac namjerava navijati za Sarajevo). Ovi ne odustaju. Neka im. 
Podmirujemo račun; ostavljamo čak i solidnu napojnicu (čak se i ostatak ekipe, inače škrci, ovog puta isprsio kojom markom). Vraćamo se u centar; samoubilački raspložen trojac produžuje do stadiona (nije ga se moglo fulati, reflektori i oblak dima vidjeli su se nadaleko), a Hrvoje i ja svraćamo do auta da uzmem duge rukave; odlučujemo vrijeme potrebno za čekanje onih mamlaza potrošiti na obilazak grada. Komentiramo kako bi nam bilo gotovo drago da trio popije batine, kad već nema drugog načina da ih se prizove pameti. Onda nam pada na pamet da bismo ili morali čekati da ih zašiju, ili se sami uputiti do Hrvatske, a nit imamo volje provesti noć u banjolučkoj hitnoj, nit nam se da samima plaćati skupi benzin. :D

Odlučismo skoknuti i do tog stadiona, nadajući se da će možda ponestati karata pa ćemo zateći ljubitelje lopte kako se pokisli vraćaju, no ništa od toga.

Evo stadiona iz različitih kuteva:


Posted Image

Posted Image

Odlazimo zatim do zgrade institucija Republike Srpske. Iste izgledaju svjetski: 


Posted Image

Čudimo se otkud ovoj kvazidržavnoj tvorevini tolika lova. Putem nalijećemo na grupicu tipova koji su izgledali kao da bi nas rado pretukli, no srećom problema nije bilo. 
Razgovor je, prigodno, skrenuo na temu samoobrane i borilačkih vještina. Hrvoje je trenirao krav magu, i objašnjava mi da nema te vještine koja će ti pomoći ako te samog napadne grupa ljudi. Ja sam razočaran. Bruce Lee nam je lagao! :D 

Kružimo gradom – centar Banja Luke noću je poprilično živahan - i nastavljamo raspravljati o samoobrani. Hrvoje veli da u zadnje vrijeme postaje sve potrebnija, jer su se ultradesničarske grupe osilile, čak i u Hrvatskoj. U jednom času nalijećemo i na neki mini tehnološki park. Izložena je bila i neka mini lokomotiva, no nažalost rukla mi se zatresla kad sam je snimao, no zato je ova neobična naprava uspješno zabilježena:


Posted Image

Veselo komentiramo kako ćemo ostatak ekipa moći podbadati na naš stari način – „joj, samo da znate što ste propustili!“, i to kad dovoljno odmaknemo od grada, da ovi ne bi dobili ideju da nabace još jedan mali obilazak. Mi pak nemamo ideja kamo da još odemo, stoga sjedamo pored crkve. Razgovor se prebacuje na razne političke ideologije - s time da je s Hrvojem mnogo ugodnije pričati o toj temi no s Matom, jer ne dijele se etikete reakcionara i idiota na najmanji znak neslaganja. ;) 


Grupice navijača koje počinju prolaziti gradom daju nam zaključiti da je utakmica gotova. Nadamo se skoroj pojavi ostatka, i želja nam se ostvaruje, prvo stiže poruka „ajte do auta“, a onda nalijećemo na Krešu i Matu (Letica kaska negdje iza, liže sladoled). Prošli su neoštećeni. Njihovi odabranici iz Sarajeva izgubili su međutim 2:0.

Evo par kadrova utakmice koje su pohodili. Prvo, stadion:


Posted Image

Navijačka družina (osim Letice, Kreše i Mate, na tekmi je prema njihovim riječima bilo možda 50-ak navijača Sarajeva):


Posted Image

Boje Borca:


Posted Image

Bakljada:


Posted Image

Akcija na terenu:


Posted Image

Posted Image

Baklje lete i na teren: 


Posted Image

I za kraj, evo uvredljivog transparenta, zanimljivog u kontekstu onog kontroverznog naslova ovog putopisa:


Posted Image

Shvaćamo što su pjesnici željeli reći, no ne možemo se ne nasmijati. Poruci samoj, a njenom stilu još i više ;)

Neoštećen kao i naši navijači jest i auto; iskobeljavamo se iz grada, opskrbljujemo sokovima na benzinskoj, i pravac Hrvatska. Jedina zanimljiva stvar koju smo još vidjeli bili su Laktaši, mjesto nešto sjevernije od Banja Luke, inače rodna gruda Milorada Dodika. Centar izgleda poput kakvog zagrebačkog kvarta, a niti sto metara dalje počinje teška selendra. Prijelaz je upravo nestvaran. 

Granicu prelazimo bezbolno, ostaje još oko sat i pol vožnje do Zagreba... razgovor polako zamire, meni se drijema ali uspijevam ostati priseban. Prolazimo i Ivanić, ali družbu treba odbaciti kući, krećem doma tek nakon što sam Zagreb prešao uzduž i poprijeko, kad stižem već je pola dva, vrata kuće zaključana... 


egerke @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 3, 2013
Buđenje za ostatak ekipe zbiva se već oko osam sati – uhvatio sam dakle bijedna 2 sata sna. Na vlastito iznenađenje, ne osjećam se previše krepano. Ipak, slutim da će ostali vozači morati uskočiti, eda se ne bi ponovile scene iz 2007. godine, ako ih tko pamti.

Podmirivanje troškova – ni gazda ni sin nisu kod kuće, pa ćemo to morati obaviti s gazdinom ženom - pretvara se u zavrzlamu, jer svatko želi platiti drugom valutom, sad kunama, sad eurma, sad markama... uboga žena međutim stoički trpi naša raskusuravanja i prihvaća novac u svakom obliku. 

Parkiramo opet na onoj ledini kod Une, preko dana to i košta, no radi se o sići, mislim marku po satu. 
Pogled na Bihać s parkirališta:

Posted Image

Idemo do centra, razgledati ga na danjem svjetlu i potražiti doručak. Opet smo razočarani nedostatkom tradicionalnijih radnji, nadali smo se pravom bosanskom doručku. 

Centar Bihaća u subotnje jutro:

Posted Image

Posted Image

Todorić je posvuda pustio pipke:

Posted Image

Džamija u centru:

Posted Image

Posted Image

Unutrašnjost:

Posted Image

(slike su Letičine)

Vidi se vjerujem da se nekoć radilo o crkvi koja je preuređena.

Krešo me opet podsjeća da uhvatim wifi i napokon doznam služeno ime Abdićevog dominiona. I doista, grad Bihać nudi besplatan spoj na internet, uz pomoć kojeg saznajemo da se radilo o – Automnoj pokrajini. He, he, he! Konsternirani Krešo pokušava mi oteti mobitel iz ruku i provjeriti sam – „odi na hrvatsku Wikipediju, tam piše oblast!“ – no, nakon što sam spasio mobitel iz njegovih šapa, ustanovismo da se hrvatska Wikipedija do u riječ slaže s engleskom. Smjesta šaljem Letici poruku da je pobijedio. Krešo međutim ne baca koplje u trnje, već najavljuje da će iskopati izvor koji će potvrditi njegovo mišljenje. Nas trojica potiho komentiramo da je Letica možda jutro, umjesto obilasku, posvetio poštelavanju Wikipedije. :D

Što dakako nije slučaj, evo dio onog što je zabilježio.

Očito su psi u Bihaću prijateljskije nastrojeni no u Erevanu :D

Posted Image

Nišani:

Posted Image

Par kadrova Une:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Nakarada do koje ćemo se još vratiti:


Posted Image

Most Alije Izetbegovića:


Posted Image

Lijep kadar potopljenog čuna:


Posted Image

Pogled na Bihać s unske ade: 


Posted Image

Drveni most koji vodi prema centru:


Posted Image

Knjižnica na obali Une:


Posted Image

Ne nedostaje ni spomen-ploča HVO-a:


Posted Image

Niti ulične umjetnosti:


Posted Image

Još grb grada Bihaća:


Posted Image

Vratimo se sad ostatku družine. Hrvoju i meni nedostaje lokalne valute, pa se bacamo u potragu za mjenjačnicom. Iste međutim u Bihaću kao da ne postoje. Tu je zato banka; dok čekamo u redu, u poslovnicu ušetava i Letica. S dovoljno šuštavih maraka u džepu, upućujemo se prema pekari (burek i slično, sve vrlo dobro, ali ni po čemu različito od krušne ponude u Zagrebu), zatim na obalu Une.

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tu je i spomenuto derutno zdanje...

Posted Image

...ispisano grafitima koji privlače pažnju pojedinih putnika:

Posted Image

Posted Image

Evo još i ade koja služi kao okupljalište bihaćke mladeži:

Posted Image

Posted Image

I mape Bihaća i pripadajućeg kantona:

Posted Image

Posted Image
Polazimo razgledati još Kapetanovu kulu, razrušenu crkvu od koje je samo toranj ostao. I ta je crkva bila posvećena svetom Anti. Očito ih neće bogomolje s imenom toga sveca. Letica je već bacio oko na nju i, znajući da sam skloniji avanturama od ostatka ekipe, predlaže meni da se popnemo do vrha. Što se mene tiče, može, ako postoje stepenice. Kaže Letica, nisu baš stepenice, prije neke ljestve... ljestve? Kroz glavu mi prolazi slika starog naftnog tornja nedaleko Ivanić-Grada (nečijom glupošću srušenog) i njegovih jezivih 30-40 metarskih ljestvi koje se nikad nisam usudio svladati. Nisam baš siguran da se želim u to upuštati. 

Putem do crkve nailazimo na zanimljiv reljef, o kojem mi je već pričao jedan znanac:

Posted Image

S jedne strane borba protiv Turaka...


Posted Image

...s druge borba protiv mrskog okupatora:


Posted Image

Toranj malo izdaleka: 


Posted Image

Još par kadrova:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Unutrašnjost crkve je potpuno devastirana i zaudara na pišalinu, a zidovi su ispisani bizarnim grafitima. Ljevičarčad se čini zadovoljna takvim stanjem. Ja se međutim usredotočujem na drvenu konstrukciju koja glumi uspon do vrha, a koja svakim svojim metrom vrišti „lom vrata“. I Letica i ja zaključujemo da nam je pametnije da se manemo ćorava posla. 

Evo tog užasa:


Posted Image

Posted Image


Zaključujemo da je vrijeme za polazak, i polako se upućujemo prema autu – osim Letice, koji će još skoknuti do turističkog ureda. Dogovaramo se da ćemo ga čekati „kod Une, tamo smo parkirali“. Odlazimo još obići i park smješten na unskoj adi – i zatim sjedamo u auto (zaključujem da sam dovoljno priseban da vozim). 

Letice međutim nema i nema. U jednom času zvoni mi telefon – vidim da je to on – no smjesta prekida. Odlučujem pričekati da nazove ponovo, no mobitel se ne oglašava. Tad shvaćam da sam na hrvatskoj mreži – Bihać je vrlo blizu granice – pa zovem. Sad Letica ne odgovara. Suputnici šize, predlažu da krenemo dalje, da Letici poručimo neka sjedne na bus... ja se ne slažem i odlazim kupiti vode. Po povratku saznajem da se Letica konačno oglasio i da tvrdi da se dogovorio sa mnom da ćemo se naći kod Vile Une – hotela u kojem sinoć nismo našli mjesta. Ups. Nesporazum. Sasvim sam smetnuo s uma da Letica ne zna da „tamo kod Une“ znači da smo parkirali kod rijeke.

No dobro, Letica nam se pridružuje na mostu preko Une i nastavljamo put najzanimljivijom dionicom, uz kanjon Une. 
Pruga nam je na putu do Bosanske Krupe dobrim dijelom stalan pratilac, neprekidno siječe cestu, premošćuje rijeku, nestaje u tunelima. Kontaktna mreža je mjestimice polomljena, kao i signalizacija. Drača koliko hoćeš, vlakova međutim ni od korova. Tim bolje, jer prijelazi su upravo jezivi – nema rampi, nema čak ni Andrijinih križeva, a od silnih tunela i zavoja teško bi bilo primijetiti vlak da naiđe poštenom brzinom. Tješim se što prometa, prema Krešinim riječima, jedva da ima, što je onaj postojeći zacijelo spor, i prisjećam se kako nam je Krešo spominjao da vlakovi na bosanskim prugama staju prije cestovnih prijelaza, baš zbog nedostatka signalizacije... nadam se da je u pravu, za svaki slučaj. 
Evo kako ta pruga izgleda:

Posted Image

Letica je fasciniran tunelima usječenima u živoj stijeni. Želio bi uslikati jedan, no jedini način da to učinimo jest da – prikočimo na pružnom prijelazu. Izrazito nerazborita stvar, no evo plodova:

Posted Image

Krešo komentira – „da nas sad pokupi vlak, bila bi to sreća u nesreći“. Kad ja zbunjeno pitam gdje je sreća u tome da umremo u hrpi zgužvanog gvožda, on odgovara „pa to bi značilo da ipak ima prometa na pruzi“. Da se Auschwitz ponovo otvori, on bi valjda bio sretan što bi željeznice eto dobile posla. 

Pruga u jednom času nestaje iza brda, a mi odlučujemo malo pristati uz rijeku. Cesta je uska, no ima mnogo utabanih odmorišta.
Una nas uistinu oduševljava:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Ja sam se naravno morao spustiti do obale:

Posted Image


Potrpavamo se u auto i nastavljamo, niti 300 metara dalje nailazimo na još bolji vidik. Opet parkiramo i slijedi još jedan kratak obilazak:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Kadli, u naplavinama rijeke pronalazim ovo:


Posted Image

Davno je to bilo kad sam položio forenzičku antropologiju, no usudio bih se ustvrditi da ta kost ne pripada ljudskom biću. Kako bilo, pomisao da je to možda ipak ostatak nekog nesretnika stradalog u proteklim ratovima ne sprečava me da se dam uslikati u neukusnoj „Hogar Strašni“ pozi:


Posted Image

Uz obalu se nalazi i simpatična pješčana plažica:


Posted Image

Pitaju me hoću li se okupati. Umakanje ruku u rijeku otkriva da voda nije baš toliko jezivo hladna koliko bih očekivao, ona plažica uistinu mami, obično sam raspoložen za egzibicionističke gluposti... ali, brate mili, travanj je, upala pluća mi baš i ne treba. Nastavljamo. 


Sljedeće odredište, Bosanska Krupa, nije daleko. Nevelik je to ali dosta lijep gradić. Parkiramo u centru i bacamo se na obilazak. Vizura:

Posted Image

Bogomolje triju religija:

Posted Image

I neobičan spomenik žrtvama posljednjeg rata:


Posted Image

Tvrđava koja se uzdiže nad Krupom:


Posted Image

Prolazimo kroz centar i izbijamo na drveni most preko rijeke.


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tvrđava s druge obale rijeke:


Posted Image

Uočavamo sojenice i mlinove, danas preuređene u ugostiteljske objekte. 


Posted Image

U jedan od njih se smještamo da nabrzinu nešto trgnemo. Obraća nam se gospođa sa susjednog stola, pita nas odakle smo, kako to da smo došli, sviđa li nam se ovdje... Sviđa nam se, naravno!


Krećemo mostom natrag, sad ćemo obići tvrđavu šetalištem uz rijeku. Uz nju s glavom pod krilom spava bračni par pataka. Poželih zabilježiti tu idilu, no patke se nažalost bude i kidaju:

Posted Image

Letica predlaže da se popnemo na tvrđavu, ja odmah prihvaćam, ostali nešto njurgaju, „vruće je“, „sigurno nema puta gore“, no Letica ih demantira, već je ranije uočio put. 
Jednu padinu brežuljka pokrivaju spomenici:


Posted Image

Mislim da je Krešo bubnuo da su to spomenici ljudima koji su se tuda pokušali uspeti pa nisu uspjeli. Radi se međutim o sjećanju na poginule iz Drugog svjetskog rata.
Uspon na tvrđavu: 


Posted Image

Posted Image

Pogled na Krupu:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Sama tvrđava:


Posted Image

Netko zlobno primijećuje da je top usmjeren baš na crkvu:


Posted Image

I još jedan pogled na tvrđavu:


Posted Image

Krupa je odrađena, sad je vrijeme da konačno prijeđemo u Republiku Srpsku. Prva sljedeća postaja je Novi Grad, nekad znan kao Bosanski Novi. Srpsku se poznaje po putokazima na kojima ćirilica skače na prvo mjesto. 

U Novome hvatamo parking kod lokalnog hotela:


Posted Image

Mate komentira: „čudo socijalističke arhitekure“. Novi se doima ofucanijim od dosad obiđenih gradova. Ruku na srce, i nema se što interesantno za pogledati. Hrvatska je odmah preko puta rijeke, nedaleko centra evo i graničnog prijelaza:


Posted Image

Iako je ovo Republika Srpska, džamija je tu:


Posted Image

Krešo uslikava meni; „bosanski lonac“ postao je samo „lonac“. Čudimo se ljudskoj gluposti.


Posted Image

Ulice Novog:


Posted Image

Crkvica:


Posted Image

Unutrašnjost je opet zapuštena:


Posted Image

Tu je plakat s poznatim imenom:


Posted Image

Zaključivši da tu više nemamo što za vidjeti, polako krećemo natrag prema autu. Letica međutim još odlazi obići gradski park:


Posted Image

Nišani su tu:


Posted Image

Kao i partizanski spomenik:


Posted Image

Koji kaže:


Posted Image

Pogled na Novi:


Posted Image

Mi načas sjedamo u parkić:


Posted Image

Tu stoji i interesantan spomenik:


Posted Image

U Federaciji je posvuda stajalo da je rat trajao „od 1992. do 1996.“.

Evo nas do auta; Leticu se još čeka. Mene konačno hvata umor i predajem ključeve auta Mati. Letica po dolasku predlaže da još odemo do nedalekog ušća Sane u Unu.
Tu je ada slična onoj u Bihaću:


Posted Image

Ušće:


Posted Image

Posted Image

Sana:


Posted Image

I to smo vidjeli, pravac Prijedor. Ja kunjam na prednjem sjedalu.

Nalazimo parking u centru Prijedora. Kaže „samo za osoblje univerziteta“. Pitam nekog taksistu je li slobodno ovdje, kaže da u principu nije. Imate li pauka? Imaju, ali, dodaje on, danas je subota, ne da im se raditi. Odlično, ionako nećemo dugo.

Prijedor je iznenađujuće dobro uređen. Glavni trg:


Posted Image

Glavna ulica:


Posted Image

Tu je i friško obnovljena džamija:


Posted Image

Krešo bilježi i grafit:


Posted Image

Dolazimo do parkića krcatog ljevičarsko-antifašističkim grafitima. Naši me ljevičari žicaju da ih poslikam:


Posted Image

Posted Image

Nešto dalje, u većem parku, nalazi se i bizaran spomenik; ne piše koga ili što predstavlja, ali nam 4 ocila na rukavima prikazanih likova daje naslutiti o čemu bi se moglo raditi:


Posted Image

Tu je i ulica zanimljivog imena:


Posted Image

Naša ultraljevičarčad došla je na svoje:


Posted Image

Uočavamo lokal koji se hvali da poslužuje „grill na žaru“ :D, razmišljamo da nabacimo ručak, ali ideja otpada. I Prijedor je odrađen, sada idemo na legendarno mjesto partizanske mitologije – Kozaru.


Na suvozačkom sjedalu nisam odspavao ni časa, no osjećam se dovoljno osvježeno da ponovo preuzmem volan. Putem do Kozare, Letica želi čuti lokalnu radijsku ponudu; čačkamo po stanicama dok ne nalazimo pravu stvar. „Mogu da mi ukradu i ovo malo para, mogu da mi uzmu ovo srce iz njedara, mogu da me drže na hlebu i vodi i bez snaaaa, ali ne mogu da mi skinu tvoje ime s usana ...“ Narodnjak kakav smo i tražili! Tip u jednom času spominje i nešto u stilu da „mogu da me odvedu na Goli Otok“, na sveopće oduševljenje. Spuštam prozore i poglašnjavam muziku. Smijemo se. Ostatak nas hitova međutim razočarava svojom pitomošću. Očekivali smo pravi hardcore trešeraj, a dobili popić s daškom istočnjačkog melosa. Bezveze. Kao Coldplay ;) 
Letica spominje da se u blizini Prijedora nalaze i srpski logori iz zadnjeg rata, poput Omarske i Keraterma (poslije Srebrenice i naravno Sarajeva, Prijedor je grad s najvećim brojem žrtava ratnih zločina). Vrtila se prije polaska ideja da svratimo i do njih, no, nekako sumnjamo da ih se može posjetiti kao što se može posjetiti npr. Ovčaru. Teško da bi se našlo i vremena.

Kozari – koja je i nacionalni park – prilazi se uskom cestom koja vodi kroz pitoreskna sela. Na ulazu u park je i čuvar koji naplaćuje upad. Srećom, radi se o samo dvije marke, a nakon što smo produžili, ustanovismo da je spomenuti gospodin u autu uočio samo četvoricu ljudi. Cesta do samog spomen-parka poprilično je uska, strma, nemoguće zavojita, a mjestimično i posuta odronulim kamenjem. Prednost je što prometa gotovo i nema.
Stižemo do podnožja stepenica koje vode memorijalnom centru; pored njih smjestila se rustikalna gostionica s cijenama istaknutima na drvenoj instalaciji koja sliči na putokaz. Onako neispavan pročitam „ćevapi na 5 kilometara“ i odmah mi postane jasno kakvu sam budalaštinu izvalio. Ostatak ekipe umire od smijeha. Parkiramo i odmah se bacamo na uspon do spomenika. 

Evo kako to izgleda:


Poslana slika

Poslana slika

Pogled odozgora:


Poslana slika

Poslana slika

Krećemo na uspon:


Poslana slika

Još i ti daleki ćevapi: :D


Poslana slika 

Stariji čitatelji su priču o bitci na Kozari pretpostavljam morali učiti napamet kao pjesmicu, no, za mlade i one slabijeg pamćenja, ponovimo ovdje osnove jedne od najpoznatijih partizanskih priča. U proljeće 1942. partizani su uspjeli osloboditi dijelove zapadne i srednje Bosne – Prijedor, Glamoč, Drvar, Petrovac, Grahovo – a u sastavu tog teritorija našla se i planina Kozara. Na oslobođenom području formirala se čak i Prva krajinska proleterska udarna brigada. Švabe i ustaše shvatili su tada da im protivnici ugrožavaju ne samo Banja Luku, već i važan rudnik u Ljubiji, te početkom ljeta iste godine pokrenuli protunapad, uslijed kojeg su partizanske jedinice opkoljene baš na Kozari. Nakon mjesec dana teških borbi, partizani su pokušali probiti obruč, no tek ih je 1000 uspjelo pobjeći, dok je ostatak zaglavio. Stradalo je i dosta civila, neki na licu mjesta, a neki u logorima gdje su završili po završetku bitke. Ustaški i njemački dokumenti kažu da je, poslije češljanja terena, zarobljeno gotovo 70 tisuća ljudi, a spomen park Kozara pobrojao je oko 35 tisuća poginulih (je li taj broj pretjeran, nije na meni da procijenim). Kako bilo, žrtve su počašćene grandioznim spomenikom, čiji je autor Dušan Džamonja.

Evo i tog čuda, u svim pozama:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Letica se uspio uvući i u unutrašnjost za jednu ekskluzivnu fotku:


Poslana slika

Malo sa strane:


Poslana slika

Malo održavanja ne bi mu škodilo, beton je već poprilično ofucan. Ljevičarčad i nije baš zadovoljna spomenikom, vele da se s toliko love i materijala moglo podići „nešto razumljivije“ (socrealističnije, predmnijevam), a ne nekakvi „bezvezni apstraktni modernizam“. Meni se pak, kao ljubitelju monumentalne megalomanije, stvar poprilično dopada.


Iza spomenika nalazi se nešto nalik dvorištu u kojem su postavljene table s imenima palih boraca. Tih ploča ima zastrašujuće mnogo – nisam ih ni počeo prebrojavati - a ovlaš brojeći dolazim do zaključka da svaka sadrži stotinjak imena. Strahota.

Dvorište:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Vječni plamen očito je već dugo izvan funkcije:


Poslana slika

Na livadi ispred spomenika čilaju izletnici:


Poslana slika

Spuštamo se natrag (osim Letice, koji odlazi obići čitav memorijalni centar) i bacamo oko na onu gostionicu, opet s idejom da nabrzinu nešto pojedemo. Saznajemo međutim da se nudi samo roštilj, a time smo se namjeravali pozabaviti u Banjoj Luci. Lakša jela poput čorbi ne drže. Do obroka ćemo se ipak strpjeti, ne pet, već par desetaka kilometara. Odlazimo još malo proštetati uokolo. Ja se nadam pronaći kakvo mjesto s kojeg bi se pružao dobar vidik, budući da smo potpuno okruženi šumom. Nailazim na putokaz koji pokazuje prema vidikovcu, no u tom smjeru nema ništa osim šikare.

Pa evo i tog, kakvog-takvog vidika:


Poslana slika

Vraćamo se do auta, no Letice još nema. Opet padaju prijedlozi da se kidne, no Letica se srećom pojavljuje. Objašnjava da je mislio da smo sjeli u gostionicu. Slijedi opet kalvarija po onoj strašnoj cesti, no jednom kad smo se dokopali glavne magistrale, Banja Luka nije više bila daleko.


Neka je metropola tek jednog entiteta u poluraspadnutoj državi, Banja Luka doista izgleda svjetski. Nalazimo parking u samom centru i krećemo u grad s namjerom da prvo navalimo na nešto jestivo. Jedna od prvih stvari koju uočavamo jest plakat koji poziva na nogometnu utakmicu FK Sarajeva i banjolučkog Borca, a ista se održava... danas. Auh. Nadamo se da nikog neće smetati auto zagrebačkih tablica, no začuvši huk navijača koji je odzvanjao čitavim centrom, kao i niz eksplozija (nečeg krupnijeg od petardi), pobojasmo se da ćemo auto zateći na klocnama i polupanih stakala. :D

Plakat:


Poslana slika

A odmah pokraj parkirališta nalazi se i par istaknutijih banjolučkih zgrada. Prvo, svježe obnovljeni Hram Hrista Spasitelja:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Uz crkvu je postavljena tabla koja kaže da je na tom mjestu stajao Hram Svete Trojice, no taj je srušen 1941. – ustaše su skupile lokalne Srbe, Rome i Židove i natjerale ih da ga rastave, ciglu po ciglu. Za vrijeme SFRJ sagrađena je nova crkva koja je dobila ime ove srušene, dok dozvola za obnovu izvornog hrama u komunistička vremena nije dobivena. Ponovna izgradnja počela je stoga 1993., dovršena 2004., a hram je posvećen 2009.

Zatim, tu je i sjedište predsjednika RS:


Poslana slika

Poslana slika

Te zgrada gradske vijećnice:


Poslana slika

Poslana slika

Ulice u centru:


Poslana slika

Poslana slika


egerke @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2013
Ovo će biti kratak putopis u dva nastavka koji je svojedobno sastavio Nikola, a koji će poslužiti kao uvod u opet nešto redovniji i veći putopis koji će uslijediti. Ja sam neznatno izmijenio izvorni tekst.

Ekipa koja je 2010. poharala Tursku i Kavkaz (Krešo, Letica, Mate, Hrvoje i ja, za one koji ne pamte) uspjela se za vikend 8/9. travnja 2011. skupiti kako bi se otputila na jednoipoldnevni izlet u Bosnu. Buduć da su prijašnje pustolovine spomenute peteročlane bande nailazile na vrlo dobar prijem, sjetih se da bih mogao opisati njene nove putešestvije. Tim više što će se ova družina teško ponovo okupiti za kakvo veće putovanje; Krešo ostaje kod toga da ne želi putovati s bilo kime od nas izim Letice, a mi ostali smo se za ljeto namjeravali rasuti kojekuda. Iako je ovo putovanje bilo kratko, štofa za putopis ima, zanimljivih fotki također. Palicu dežurnog opisivača zbivanja od Kreše ću preuzeti ja, što će značiti da ćete ostati uskraćeni za nizanje podataka o posjećenim mjestima (osim ako Krešo ne dobije volju da se ubaci sa svojim prilozima), ali vjerujem da vam to s obzirom na moje pripovjedačke vještine neće osobito nedostajati. I svečano obećajem da neću spominjati nikakve probavne tegobe (tim više što ih nije ni bilo).

Dakle, ovaj izlet predstavljao je za nas oživljavanje tradicije započete u proljeće davne 2005. godine. Krešo i ja bili smo tada tek manje-više dobri pajdaši s faksa a odnosi među nama bili su idilični, za Leticu nitko osim Kreše nije tada čuo, kao (osim mene) ni za Hrvoja, koji je za Matu i Krešu bio tamo neki "Nikolin frend iz srednje". Što se Mate tiče, u njemu nitko ne bi prepoznao današnjeg ljevičara - jedino oko čega su se on i Krešo mogli pokačiti bilo je naglašavanje u baltoslavenskim jezicima, a ono oko čega su se on i Hrvoje tada sporili nisu bile doktrinarne razlike, već kvaliteta filma "Gospodar prstenova" u odnosu na knjigu (i ne, Mate, film ne valja, iza toga Hrvoje i ja čvrsto stojimo još dan-danas :D ).

Putovalo se tada na gostovanje Noama Chomskog u Novigradu (dok smo Hrvoje i ja htjeli čuti što će jedno od najvećih alterglobalističkih imena imati za reći o svjetskoj politici, Krešo i Mate nadali su se popričati s njime štogod o lingvistici, i, naravno, grdno se razočarali jer o lingvistici Chomski nije rekao ni a ni be). Izlet je svima ostao u lijepom pamćenju pa smo sljedeće godine početkom proljeća Krešo i ja smislili napraviti reprizu izleta, da posjetimo i druge krajeve Istre. Smišljeno - učinjeno, iako nam se nitko nije pridružio. Grešku neodaziva je ostatak ekipe ispravio iduće godine, i tradicija jednodnevnog muvanja autom po Istri čim na proljeće zatopli konačno je rođena. 2010. umalo je zamrla uslijed Krešinog boravka u Debrecenu, no iduće smo je se godine sjetili obnoviti, uz malu modifikaciju - budući da je Istra našim prisustvom deflorirana uzduž i poprijeko, odulčismo upoznati i ostale krajeve Lijepe Naše. 

Prvotna ideja bila je da se obiđe Lika, s Donjim Lapcem kao referentnom točkom (tad bi putopis bio nazvan "Final Destination Donji Lapac", pa ne bi bilo ovog kontroverznog naslova), no onda se u računicu ušuljala i Bosna. Ekipa je dobila i pojačanje - svi se složismo da kavkaskog suputnika Leticu uključimo u izvornu postavu. No, puno je vode proteklo od 2005., i do danas su Hrvoje i Mate postatli suborci (i povremeni suparnici) na hrvatskoj ultraljevici, Krešo i ja smo više puta poželjeli ubiti jedan drugoga (obično na putovanjima), a svi skupa (s Matom na čelu) smo uspjeli toliko ispiliti Krešu da odbija otići s nama na put dulji od dva dana i dvije države. Još kad se Letica ubaci u tu kombinaciju, dobivate pravi Molotovljev koktel, pa makar se putovalo u Dugo Selo. ;)

Poslah mejl gore navedenoj ekipi s pozivom na izlet, navodeći da još nemamo točan plan puta, osim Lapca kao ključnog odredišta i pozivajući da se iznesu dodatne ideje za mjesta koja bi mogli posjetiti. Svi nekako slutimo da će Krešo odraditi svoju uobičajenu ulogu itinerardžije – Letica već najavljuje „jedva čekam da mu zeznem itinerar“. :D – no na kraju će baš on uskočiti u Krešine cipele, ubacujući u cijelu priču i Drvar i Travnik i Jajce i Banja Luku. Uslijed sumnji da ćemo takav izlet (naslov bi mu također bio potencijalno kontroverzan - „Putevima AVNOJ-a“) uspjeti odraditi u dva dana, kristaliziramo varijantu s Lapcem kao prvom točkom, noćenjem u Bihaću i produživanjem prema Prijedoru i Banja Luci dolinom (ili je to ipak bio kanjon?) Une. Javila se i ideja da posjetimo Željavu, zapušteni aerodrom JNA na granici RH i BiH, vrlo postapokaliptičnog štiha kakav se meni osobito dopada, no od nje odustajemo saznavši da je dotično mjesto opasno po zdravlje. 

Sve je bilo spremno za put 2./3. travnja, ja užicao auto od mame, svi se nabrusismo, kad odjednom Hrvoje javlja da ima neke obaveze tog vikenda i ne može nikako ići. Nema veze, svima odgovara da odgodimo za tjedan dana. Taman smo se uspjeli dogovoriti do u detalje, kad krećemo, gdje ćemo se naći, kad Mate javlja da su ga pozvali u emisiju na TV 24 sata, koja će se snimati u nedjelju prijepodne, a u kojoj će gostovati i povjerenik za proširenje EU. Mate, veli, ne želi nikako propustiti priliku da se „obračuna s eurokratom“ – dakle, na njega ne možemo računati taj vikend, jer su „narod i revolucija na prvom mjestu“. Što sad? Daljnja odgađanja ne odgovaraju nikome, a opet ne želimo (barem ja) ostaviti na cjedilu i jednog od ljudi s kojima smo već dogovorili putovanje. 

Poručujem Mati u šali nek se mane naroda, jer isti bira diktatore i mrzi pedere i tako to. Krešo međutim moju provokaciju shvaća ozbiljno, hvata se za šlagvort i kreće objašnjavati zašto misli da sam u pravu. Naši ljevičari naravno to uzimaju kao objavu rata i kreće prepucavanje (naravno, ni jedni ni drugi nemaju za reći ništa što već nisu rekli). Ja zadovoljno trljam ruke jer materijala za putopis već ima, a nismo još ni krenuli na put. Teške riječi padaju, no uslijed te tarapane uspijevamo smisliti spasonosno rješenje – prebacujemo putovanje jedan dan ranije. Ionako nitko ništa ne radi tog dana, osim Kreše, koji zaključuje nešto u stilu „na poslu neće skužiti da me nema“. Sad pak Letica uskače da zezne koncept, jer ima obaveze u petak i ne može nikamo prije 15 h. Konačno odlučujemo da ipak krenemo u petak popodne, što međutim znači da Lapac (kao i sva mjesta u RH) ispada iz kombinacije. Idemo ravno u Bihać, otuda slijedimo zacrtanu rutu. Lika ostaje za neka druga vremena. 


Mjesto sastanka: „ na parkiralištu kod NSB-a“, u petak, pola 4 popodne; revan kakav jesam, stižem onamo autom, iz Ivanića, 15-ak minuta ranije. Ostatak ekipe skupit će se kroz sljedećih pola sata; Mate stiže posljednji, podbadamo ga da je stigao čak i nakon Letice. On se pak besramno presvlači nasred ulice:

Posted Image

Sad treba odabrati put prema Bihaću. Mate i Hrvoje odnekud dobivaju ideju da idemo preko Siska, jer „tamo još nismo bili“. Krešo i Letica se zgražaju, kakav Sisak kakvi bakrači, držimo se Bosne jer bi nam posjećivanje mjesta u Hrvatskoj odnijelo previše vremena. Ja pak pomalo lažem da se u Sisku i nema što za vidjeti (Krešo domeće: „osim željezare i rafinerije“). Ljevičarski dvojac svoj prijedlog međutim stavlja i na glasanje, uspijeva ga i izglasati zbog apstinencije dijela putnika, no odbacuju ga kad im je objašnjeno da bi ruta preko Siska bila predugačka i odveć zaobičazna. Idemo u Karlovac, pa putem Vojnića do Velike Kladuše (trebao sam eto i Babu nekako ubaciti u naslov...).

Nakon nekih sat i pol vožnje (kordunske – ili je to Banovina? - ceste nisu neka sreća) stižemo na granicu. Letica uočava nekakav dućan i odmah nestaje iz auta da kupi sok i sladoled. Usput je, kršeći sve propise naravno, zabilježio i granicu:

Posted Image

Graničari nam ne rade probleme, granica je zajednička hrvatsko-bosanska i za tili čas evo nas u Bosni. Velika Kladuša nije daleko. Grad je to najpoznatiji zacijelo po lokalnom kabadahiji Fikretu „Babi“ Abdiću, u socijalistička vremena uspješnom direktoru lokalnog poduzeća Agrokomerc, a u ratu (točnije, 1993.) osnivaču i vođi paradržavice Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. Ista je uspješno surađivala s manje-više svim zaraćenim stranama u ratovima na području bivše Juge (već kako bi vjetar okrenuo), a protiv središnje vlasti BiH (Izetbegovićeve, no). Tvorevinu su 1994. razjurile snage Armije BiH, no Babo ju je ponovo uspio uspostaviti (sad uz pomoć martićevaca i pod imenom Republika Zapadna Bosna) sve dok projekt nije konačno dokrajčen u isto vrijeme kad je Hrvatska poduzela Oluju. Abdić je klisnuo u Hrvatsku (ima i državljanstvo), no 2002. je zbog ratnih zločina osuđen – na sudu u Karlovcu – na 20 godina zatvora (kasnije smanjeno na 15). Kaznu trenutačno guli u hrvatskim kaznionicama. Još ima Kladušana koji ga pamte po dobrome – neki će se čitatelji sjetiti da su u Hrvatsku pristizale i njhove delegacije kako bi mu pred zatvorom čestitale rođendan (29.9., inače datum proglašenja AP Zapadna Bosna).

Kladuša je zgodan, pomalo učmao gradić. Evo panorame centra, s neizbježnim Agrokomercom: 

Posted Image

Prekoputa svjetovnog centra evo i duhovnog: 

Posted Image

Spuštamo se niže, do ugodnog parka, gdje se druže Kladušani:

Posted Image

Na njegovom početku je i antifašistički spomenik:

Posted Image


(dolje u ćošku je Hrvoje)

Koji je zapušten iako još stoji:

Posted Image

Letica snima još i kulu ponad Kladuše:

Posted Image

Sjedamo u kafić nabrzinu nešto popiti. Pitamo mladu konobaricu postoji li još Babina stranka, veli da postoji. Ne zna nam međutim odgovoriti da li je trenutačno na vlasti u ovom kraju.
Evo još jedne kladuške panorame, samo iz drugog kuta:

Posted Image

Revni Letica stigao je zabilježiti još i pravoslavnu crkvu Velikomučenika Georgija (dok smo ga mi čekali pokraj auta):

Posted Image

U rečenoj su crkvi za vrijeme II. svjetskog rata ustaše izvršile pokolj pravoslavnog stanovništa Velike Kladuše i okoline.

Nastavljamo za Cazin. Na izlazu iz Kladuše Letica hvata i pogone Agrokomerca (kompanija je danas, ne biste vjerovali, u teškim problemima, bosanska vlada nastoji spastiti što se da, čak se razmišljalo i o donošenju posebnog zakona o toj firmi!):

Posted Image

Putem izbija rasprava Kreše i Letice oko točnog naziva Abdićeve nadri-države. Krešo je „100% siguran“ da se radi o „autonomnoj oblasti“, Letica pak tipuje na „pokrajinu“. Pada i oklada – u igri je večera u Bosni - a preostala trojica smo svjedoci. Kasnije, u šetnji Bihaćem, ponešto iznervirani Krešinom bahatom samouvjerenošću, potiho ćemo se dogovoriti da se, čim uhvatimo nekakav internet i saznamo tko je u pravu, pravimo da se Letica kladio na ispravnu opciju, koja god bila, u pravoj staljinističkoj mjeri („dva i dva su ti pet, ozbiljno!“) uvjeravajući Krešu da mu je pamćenje ozbiljno popustilo :D. Siguran sam doduše da Letica, inače veliki poštenjak, nikad ne bi pristao na takvu drsku spačku. 

No, o ishodu oklade nešto kasnije, vratimo se sada do Cazina. Ulaz u gradić ne obećava, već mislimo produžiti bez zaustavljanja, kad uočavamo medresu na brdašcu pored grada:


Posted Image

Penjemo se autom, na ulazu je podignuta rampa, zbog čega pomislismo da nam možda ovdje i nije mjesto, no bezobrazni kakvi jesmo, nastavljamo dalje i parkiramo se u podnožju. Krešo i Letica snimaju Cazin:


Posted Image

Posted Image

Krešo i Letica bi pješačili do podnožja, ostatku takvo što ne pada na pamet. Da bi im jasno dali do znanja (ma, moš' mislit kako je to razlog, učinismo to iz puke perverzije), udaram po gasu i ustremljujemo se autom na Krešu koji hoda posred ceste. Ipak, u pravi čas on skače na travu pored prilaza. Svi se cerimo.

Cazin ipak ima i suvisli centar; putokaz nas upućuje prema starom gradu. Dolazimo do raskrižja obilježenog znakom kružnog toka, no meni nije jasno gdje je tu kružni tok, stvar izgleda kao ordinarno raskrižje. Produžujem stoga ravno, i – kojih desetak metara dalje, policajac mi maše da stanem. Do vraga.

Dotični čuvar javnog reda ozbiljan je, no dosta prijazan čiko. Objašnjava mi da sam upravo počinio prekršaj - „Niste vidjeli da je ono kružni tok? Gledate li Vi znakove?“. Ne staje na vozačkoj i prometnoj, želi vidjeti i isprave čitave družine. Iz Hrvatske, je li, što radimo ovdje, pa eto došli malo vidjeti ovaj kraj, htjeli bismo razgledati i centar Cazina... Ovaj proučava osobne i pasoše, bilježi podatke u tekicu. Milicioner starog, jugokomunističkog kova (pretpostavljam, premlad sam da bih imao iskustva s takvima). Razmišljam koliko bi moglo ispasti mito, kako da ga uvalim na pristojan način, i hoće li ostatak biti spreman podijeliti troškove sa mnom (da, znam da nije lijepo, ali nitko od nas nema toliko maraka da podmiri jednu BiH kaznu, koje se plaćaju na licu mjesta). Srećom, ništa od kršenja zakona, gosn milicioner nam vraća dokumente, daje mi savjet da pripazim kako vozim i ljubazno nas upućuje do starog grada. Nakon kruga oko centra, vraćamo se na famozni kružni tok (ovaj ga put obilazimo po propisu) i parkiramo se na omanjem trgu. Na njemu ima i restorana, razmišljamo da li da nešto nabrzinu mezimo, da malo smirimo glad prije no što sjednemo na poštenu večeru u Bihaću, no ideja demokratski otpada. 

Letica slika trg, na kojem skupina djece igra nogomet. Šalimo se da će ga netko dohvatiti zbog pedofilije.


Posted Image

Dječaci mu međutim rado poziraju:


Posted Image

Iz jedne od gostionica izlazi brkati vlasnik i zapodijeva razgovor. Spominjemo mu incident na kružnom toku, on udara u kuknjavu kako „takvog kružnog toka nema ni u Zanzibaru“. Spominje nam i džamiju na vrhu brda na kojem je smješten grad, a od koje puca pogled kakvog, veli, „nema u čitavoj Europi“. Moramo to vidjeti i polako se udaljavamo, iako bi ovaj rado još razgovarao. Volim izraze balkanske gostoljubivosti, volio bih prozboriti koju s čovjekom, ali – em trenutačno nemamo vremena, em mi se ostatak ekipe ne čini odveć zainteresiran za komunikaciju s lokalcem. A taj se ne gasi, zamičemo za ugao, a on još naklapa.

Uspinjemo se do džamije:


Posted Image

Snimam zanimljiv kadar minareta s polumjesecom:


Posted Image

Komentiramo kako je prigodno da u muslimanskom kraju na nebu svijetli polumjesec. Sljedećeg ćemo se dana u Banja Luci čuditi kako eto i u Republici Srpskoj imaju polumjesec na nebu, i pitati se ne radi li se možda o provokaciji... :D

Evo i jedne Krešine slike džamije:


Posted Image

A evo i par kadrova tog famoznog pogleda pa sami procijenite je li nam gostioničar lagao:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tu je i spomen ploča... ne piše doduše tko je ubio te nesretnike:


Posted Image

Definitivno odbacujemo ideju o čalabrcavanju u Cazinu, strpit ćemo se do Bihaća. Još malo vrludamo gradom u potrazi za cestom do Bihaća, a Letica koristi priliku da, na onom kružnom toku, zabilježi zanimljiv spomenik:


Posted Image

Putem do Bihaća kreće razgovor o pub kvizu koji predano igramo Krešo, Letica i ja (Letica u zasebnoj ekipi). Ova dvojica nam se čude što se time zabavljamo i nazivaju nas gikovima. Pokušavamo im objasniti u čemu je ljepota, ali nisu baš uvjereni. Tvrde da su pitanja glupa i da bi trebalo složiti „jedan revolucionarni kviz“. Ajde dajte, da vas vidim!

U Bihać stižemo već za noći i smjesta se bacamo u napornu potragu za prenoćištem. Kružimo centrom, ja fulavam parkirališta, odbacujemo nekoliko hotela zbog prevelikih cijena, konačno se, umorni i gladni, smještamo na ledinu na obali Une da razradimo ratni plan. Vrti se prijedlog da napunimo želuce – svima nam je hrana na pameti – no zaključujemo da je bolje da se prvo skućimo. Prilazi nam čuvar parkirališta i upućuje nas u konačišta s druge strane Une, malo dalje od centra, daleko jeftinija od onih u centru. Prihvaćamo savjet i pičimo preko Une, do hotela zvanog „Vila Una“, čije su cijene taman, ali – nema mjesta. Ljubazne recepcionerke priskaču nam u pomoć, primaju naš auto na svoj parking i zovu drugi hostel. Taj je međutim daleko od centra – ne smeta, motorizirani smo – pa pada dogovor da će Krešo i Letica skoknuti onamo s vlasnikom (koji se dovezao autom), kako bi nas znali uputiti do noćišta kad se vratimo iz večernjeg izlaska. 

Oni odlaze, a mlada recepcionerka nas nudi kavom. Budući da ljevičarski dvojac ne pije kafu i ne toleriše razgovor, ja se jedini odazivam. Eto i prilike da malo pročavrljam s hotelijerkama, što o televiziji, što o profilu gostiju u hotelu, što o turističkoj ponudi u Bihaću. Vraća se izvidnički dvojac, što znači – pravac hrana. Najbliži nam je restoran strateški smješten na obali Une, zgodno uređeno, ali pusto mjesto - 5-6 ljudi u petak navečer oko 9 sati. Smještamo se uz rijeku, redaju se šljivovice, pljeskavice, pastrve, tufahije... hrana je i više no zadovoljavajuća, ne baš i spektakularna, no odveć smo gladni da bi nas bilo briga. Jedva smo skucali dovoljno maraka da platimo ceh – nitko osim mene i Kreše nije imao značajniju sumu bosanske valute, pa je Krešo svojom stotkom morao pokriti cijelu večeru (osim mog dijela), bankrotiravši za tili čas.

Sada pravac Bihać. Evo kako grad izgleda noću:


Posted Image

Sati je oko 23, no grad je na naše razočaranje manje-više mrtav. Osobno sam očekivao veću živost, no kafići prazni, pred zatvaranje. Jedina živost vlada na maloj unskoj adi, gdje se okupila bihaćka mladost. Nedaleko od nje trešti i muzika, nekakav prežvakani YU-rock, ako me pamćenje dobro služi. Očekivao sam i jači bosanski štih, no grad je sličniji bilo kojoj hrvatskoj provinciji na kontinentu no recimo Sarajevu. Nema tradicionalnih radnji, slastičarni i sličnog, umjesto ćevabdžinica vrte se obični döneri. No, nema veze, meni se dopada. Nedostaje mi noćnih slika grada, evo samo jedne, na kojoj je zabilježena džamija u centru:


Posted Image


Džamija je inače bivša katolička crkva Sv. Ante, koju su Turci pretvorili u džamiju, nazvanu Fethiye (kao i ostale džamije adaptirane od crkava - to otprilike znači "osvajanje").

A tu je i moj kadar neobične kombinacije natpisa na jednoj zgradi:

Posted Image

Krešo me neprekidno davi da uhvatim kakvu bežičnu mrežu, da provjerim podatak o točnom nazivu Babine državice. Čini se da grad Bihać u centru nudi besplatnu bežičnu mrežu, no koncentriranje na obilazak sprečava me da udovoljim Krešinim salijetanjima. 

Prije odlaska na spavanje pronalazimo otvoren kafić, zgodno uređeno – ali također prazno – mjesto na obali Une. Ne zadržavamo se dugo, ponoć se bliži a svi smo mrtvi umorni. Pravac auto, Krešo i Letica navode me u oronuliji kraj grada, uz željezničku prugu. Hostel nam je u mraku, ključ ne ide u bravu... slažemo već neke jezive scenarije u glavi, ali tada otkrivamo zvono i prizivamo bunovnog sina vlasnika. Ja razmjenjujem par riječi s njime, ostatak kida u sobu. Smještaj je i više no dobar (sin nam se još i ispričao što nam ne mogu osigurati doručak, hostel je još nedovršen). Slijedi timarenje pred spavanje i poprilično brzo povlačenje u krevete.

Eh sada... kad već nije bilo probavnih smetnji, javile su se one sa snom. Nesanica je moja stara boljka, posljednjih godina doduše rijetka, ali voli se pojaviti baš pred ovakva putovanja (takozvani „rajzefiber“). Upozorio sam ostale vozače iz ekipe (Mate, Letica) da svakako ponesu vozačke, i pripremao se na inače mi mrsko gutanje tableta (konkretno, praksitena) noć prije izleta, no zbog kasnog polaska stvar nije bila potrebna. Rajzefiber se međutim sjetio udariti baš sad. Nakon nekih sat vremena prevrtanja po krevetu, shvatih s užasom da mi se ne spava ni zericu, iako sam se probudio u 8 i proveo naporan dan. Ostatak ekipe spava snom pravednika, ja buljim u strop i prevrćem koještarije po glavi. Kako ću voziti sutra? Hoće li (mamin) auto biti siguran u šapama one dvojice? U jednom času oglasili su se već i mujezini, pomislim pa nije vrag da već zora rudi (nisam bacao pogled na sat, da se još više ne zbediram), ali vidim da su zvijezde još u punom sjaju. 
Da ne duljimo, ta je kalvarija potrajala do barem 6 ujutro, kad se Letica, kako je najavio probudio, i pješke krenuo u grad.


egerke @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.