Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, ožujak 19, 2015
SRIJEDA, 27. KOLOVOZA

Tematske pjesme nema



Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, nije da baš i mogu puno ovdje dobiti, prespavao jesam, umivam se u kupaonici, trpam ono malo stvari koje sam izvadio natrag u ruksak, a budući da su vlasnici nekamo otišli, pozdravljam se samo s njihovom kćeri, koja izgleda posve nezainteresirano, dapače, kao da joj čitava ta situacija malo ide i na živce. Očekivao sam da će mi bioritam biti poremećen zbog jet laga, ali začudo nema nikakvih problema, premda sam spavao nekih 6,5 sati. Neka, nadoknadit ću to u Zlarinu. Odlazim iz zgrade i primjećujem da je vani oblačno i tmurno vrijeme, kakvo je u Hrvatskoj bilo većinu toga ljeta. Jest da sam se nakon vruće i sparne Kube uželio malo normalnijih vremenskih uvjeta, ali nisam baš želio toliko drastičnu promjenu.

Za manje od 10 minuta sam na kolodvoru, kupujem autobusnu kartu za bus u 10 sati, izlazim na peron, nešto mi je čudno...i onda shvatim da sam kupio kartu za krivi bus. Treba mi onaj u 9 sati, ako želim stići na brod iz Vodica. Vraćam se na blagajnu, objašnjavam zabunu, srećom imaju mjesta i u ranijem busu, koji bi ubrzo trebao stići. Kupujem još neko pecivo za doručak, bus se ubrzo pojavljuje i krećem na posljednju dionicu svoga puta.

Put do Vodica protječe prilično nezanimljivo, a na autobusni kolodvor stižem po voznom redu, desetak minuta prije polaska broda. Taman imam vremena za prevaliti relativno dalek put između kolodvora i pristaništa, ukrcavam se na brod među skupinu nekih čeških turista. Gledam ih kako su oduševljeni nečim meni toliko svakodnevnim kao što su Vodice i akvatirij ispred njih, te pomišljam kako me tek putovanja poput ovoga na Kubu nauče cijeniti neke stvari koje uzimam zdravo za gotovo. No svejedno mi se čini da pretjeruju. Laughing

Šepurine, Prvić Luka, Zlarin. Prva osoba koju vidim na zlarinskoj rivi prilikom pristajanja broda (jer mi je majka zakasnila na doček) jest Dijana, Zlarinka koja se nakon niza godina života u Londonu gdje je radila kao turistički vodič, otišavši u penziju preselila na Kubu udavši se za Kubanca. Ima kuću u jednom malom mjestu između Trinidada i Playe Ancón. Eto, tako se krug simbolično zatvara...

Iako sam dosada dosta puta putovao sâm, Kuba je bila korak dalje. Prvi puta sam putovao preko Atlantika, prvi puta je putovanje trajalo čak 20 dana (boravak u Debrecenu ne računam kao putovanje) i prvi sam puta odjednom mijenjao više od jedne vremenske zone (put iz Teherana do Beograda ne računam, jer smo u međuvremenu sletjeli u Istanbulu). Bilo bi mi svakako draže da sam putovao s nekim, bilo bi zabavnije, ne bi me toliko salijetali jineteros i taksisti, možda bi došlo i do neke rasprave koja bi ovaj putopis učinila pikantnijim...svejedno, drago mi je da sam vidio Kubu dok su braća Castro još živi, jer se iskreno bojim da, kada jednom biologija učini svoje, pitanje je koliko će nasljednici znati sačuvati tekovine revolucije. Evo, i Maduro u Venezueli nakon Chávezove smrti muku muči s „demokratskom opozicijom“ (koju je očito više briga da oni ne budu siromašniji, nego da se čitavoj naciji u prosjeku smanji ekonomska nejednakost)...

Što sam očekivao od Kube, što sam dobio? Naravno da nisam očekivao socijalistički raj – to je uostalom nemoguće dokle god postoji partijska država. Vidio sam državu koja je barem deklarativno rekla „ne“ materijalizmu, državu u kojoj se u ekonomskoj orijentaciji javno dostupno zdravstvo i školstvo, besplatno za krajnje korisnike, cijene više od drangulija poput nogometne lopte ili autića na baterije. Jer, kad imaš prvo, mnogo je lakše stvoriti uvjete za drugo. Ali još nisam vidio nijednu državu u kojoj bi SVI njeni građani mogli kupiti nogometnu loptu (na Kubi SVI građani imaju besplatno zdravstvo i školstvo), čak i ako to znači da moraju plaćati zdravstvene usluge i obrazovanje.

Uostalom, s toliko novca koji leži u turističkoj industriji, na Kubi je teško ostati posve izvan tih tokova – jedino ako živite u industrijskom gradu poput Moe. Naravno, oni koji se nisu dobro pozicionirali, ili koji su jednostavno previše usmjereni na materijalna dobra, postaju prenaporni u svojim nastojanjima da od turista izvuku više novca nego što bi realno mogli (taksisti, jineteros), ali to je individualna patologija. Kolikogod vas ponekad takvi ljudi živcirali dok šećete Kubom, činjenica je da su ipak u manjini. Da nisu, Kubu bi već odavno zahvatila nova revolucija, državu od 11 milijuna nezadovoljnih ljudi ne može se držati u strahu samo s nekolicinom odanih – Batista je iza sebe imao i Amerikance, pa mu to nije pomoglo, dok bi revoluciju protiv Castra Amerikanci odmah prigrlili.

4 mjeseca nakon moga povratka s Kube SAD je najavio ukidanje embarga. S obzirom da američki potezi uvijek dolaze s figom u džepu, vjerojatno računaju kako će većom trgovinskom integracijom na mala vrata na Kubu pokušati uvesti i slobodno tržište i probati se opet dočepati kubanskih resursa. Hoće li biti mudrosti kod kubanskog vodstva da uzmu od Amerikanaca ono što im odgovara, a zauzvrat im daju samo ono što može Kubi koristiti, ostaje nam nadati se.

Kubanci su možda najsnalažljivija nacija na svijetu, jer su ih desetljeća života u ograničenim trgovačkim odnosima navikla na improvizacije i uzajamnu pomoć – kaže se da su dva najčešća glagola na Kubi consegüir „snaći se“ i resolver „riješiti“. Iz situacija koje bi drugima izgledale nerješive, Kubanci izlaze neokrznuti. Kada je 1991. započeo Specijalni period, Kubanci nisu očajavali ili izašli na ulice – naprotiv, prionuli su na posao, tražeći rješenja da prođu kroz ta teška vremena. Ta je solidarnost ono što najviše ohrabruje – štoviše, kubanski način života i rješavanja problema ono je kako bi i ostale države trebale rješavati svoje probleme. Jer kada jednog dana ključni resursi ove planete dođu svomu kraju, Kubanci će biti među najspremnijima za takav scenarij. Razmažene potrošačke nacije Zapada, navikle na hranu koja se baca, aute koji žderu ogromne količine nafte, farme na kojima se uzgaja hrana uz pomoć umjetnih gnojiva i steroida – doživjet će udarac mnogo teži od onoga koji je Kuba doživjela 1991. Kubanci nisu bili lijeni izvući konjske zaprege i nastaviti živjeti sporijim tempom – pokušajte zamisliti kakav kolaps bi se dogodio u New Yorku ili Londonu. Čak je i promjena prehrane devedesetih, kao posljedica toga što je meso bilo sve teže dostupno, pa su se preorijentirali na povrće (i čak počeli graditi gradske povrtnjake), u konačnici dala neke pozitivne rezultate – u populaciji je opao postotak novozabilježenih slučajeva bolesti krvožilnog sustava i dijabetesa. Kada idući puta čujete da je prosječna plaća liječnika na Kubi 25 dolara mjesečno, umjesto da prezrivo otpuhnete i pomislite kako je vama bolje, jer imate višu plaću (ali i živite u skupljoj zemlji) i mnogo više materijalnih dobara (od kojih za neke otplaćujete kredit), zapitajte se koliko ste zapravo ovisni o sustavu i koliko je to sve na staklenim nogama – jer ako dobijete otkaz, sve ono što imate vrijedit će vam tek kao roba koju možete prodati da biste preživjeli. Na Kubi ćete sigurno preživjeti – svakako uz manje materijalnih dobara, ali vjerojatno kvalitetnije nego u mnogim zapadnim zemljama, gdje ljudi ne poznaju svoje susjede, tove se nezdravom hranom, ubijaju se na poslu i strahuju od otkaza. Uostalom, prosječni životni vijek na Kubi je tek mrvicu kraći od onoga u Danskoj.

Dakle, uza sve stvari koje su me ta dva i pol tjedna mučile na Kubi (vrućina, vlaga, naporni Kubanci), svejedno bih svakako preporučio posjetu toj lijepoj zemlji dok je još koliko-toliko neokrznuta. Naravno, preporučio bih da odete tijekom europske zime i u društvu – time ćete minimizirati neugodnosti koje sam ja imao. I svakako idite u vlastitom aranžmanu – paket aranžmani koji vas istovare u Varadero ili na neko drugo ljetovalište zapravo su bačen novac, jer to nije autentična Kuba.

A ja ću, kao što sam to već natuknuo, 1. travnja krenuti na svoje putovanje života – od Hrvatske do Novog Zelanda, isključivo kopnom i morem (dakle, ne koristeći zrakoplov). Računam da će mi za put trebati oko 10 mjeseci, cjeloviti putopis će, ako ga bude, uslijediti tek po povratku, no trudit ću se javljati s aktualnostima na FB stranici tog svog projekta, nazvanog „Do kraja svijeta – čvrsto na zemlji“, ali i na blogu - moram doduše provjeriti mogu li slati poruke na Bloger.hr iz inozemstva, u protivnome ću morati napraviti drugi blog koji je međunarodno dostupniji. Sponzori za put su dobrodošli, detaljne informacije se nalaze na Facebooku.

Za sam kraj, karta mog puta po Kubi:



egerke @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 18, 2015
UTORAK, 26. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se negdje malo prije nego što ćemo konačno doći nad europsko kopno. Ubrzo stiže i doručak, opet malo luksuzniji od onih koje dobivaju ostali. Letimo iznad sjeverne Francuske, Njemačke i polako poniremo prema frankfurtskom aerodromu. Prije nego što ćemo sletjeti, bilježim interijer Condorova Boeinga 767:



Nakon 18 dana opet sam na frankfurtskom aerodromu. Sjećam se onoga jutra kada sam ovamo doletio iz Zagreba, tuge zbog Kandúrove smrti, osjećaja odgovornosti za to što u tim teškim trenucima nisam bio uz Enu...opet mi se otvara ta rana.

Obavljam graničnu kontrolu, podižem prtljagu, odlazim na WC i potom se instaliram u predvorju kako bih na prvom wi-fiju nakon 18 dana mogao u miru pregledati novosti. Nakon nekih sat, sat i pol krećem obaviti check-in za Zagreb. No sa šaltera me šalju na elektronski check-in. Nije da je gužva, očito im se ne da raditi. Na elektronskom me check-inu traži sken nekog identifikacijskog dokumenta. Naravno, iako je osobna iskaznica službeni dokument za putovanje unutar EU, stroj ju ne prepoznaje, moram dati pasoš. Čitavo to mrdanje traje nekoliko minuta, mogao sam već obaviti obični check-in. Na kraju dobivam naputak da odem predati prtljagu na šalter s određenim brojem, da bih tamo vidio da je to šalter za predaju prtljage nestandardne veličine. Ja imam obični ruksak, s kojim nikad dosad nije bilo problema. Mladić na tom šalteru se čudi, kaže da ako je tako, da ga predam na redovnom šalteru za check-in. Napokon se uspijevam otarasiti ruksaka i dobivam malo veću slobodu kretanja, premda se već primiče vrijeme polaska. Odlazim još kupiti nešto za nabrzinu pojesti, neko pecivo, bocu jabukovog vina i nešto slatko, a onda se polako pripremam za polazak na graničnu kontrolu. U tom času me iznenađuje ovaj prizor:



Čitava vojska stjuardesa, očito nisu samo za jedan let. Sudeći po relativno konzervativnim uniformama, riječ je o Air Chini.

Na granici praznim džepove i skidam sve metalno sa sebe. Dok vraćam stvari natrag u džepove, jedan me od službenika pita „Bili ste na Kubi, ha?“ Pitam ga kako zna, on kaže „Vidio sam kovanice konvertibilnih pesosa. Ja sam inače Kubanac.“ Razmjenjujemo još nekoliko kurtoaznih riječi, pita me kako mi je bilo, trudim se biti diplomatski nastrojen.

Zrakoplov Croatia Airlinesa je naravno parkiran podalje od zgrade, tako da do njega idemo autobusom. Po prvi puta nakon 18 dana čujem hrvatski u autobusu koji me vozi do aviona.

Stjuardese me prepoznaju – nikad ne bih rekao da uz svoj dnevni raspored imaju vremena za gledanje kvizova. Zrakoplov je poluprazan, u međuvremenu se i nad Frankfurtom počelo oblačiti nebo, bilo je poluvedro kad smo sletjeli.

Unutrašnjost našeg Airbusa A-320:



Let protječe mirno, ovaj puta dobivam samo sendvič i čašu soka, te smo relativno brzo, za manje od sat i pol iznad Zagreba. Zanimljivo, dolazimo sa sjeveroistoka i slijećemo u smjeru 23. Nikad dosad nisam slijetao u Zagreb s te strane, a nisam ni znao da je moguće.

Nakon frankfurtskog, zagrebački aerodrom izgleda smiješno, ali ipak je u boljem stanju od havanskog. Rutinski prolazim graničnu kontrolu s osobnom, pa odlazim podići prtljagu, vidim Anu koja mi maše s druge strane stakla. Pokretna traka ubrzo počinje rigati prtljagu, no moja je negdje pri kraju. Uvijek su mi stresni ti trenuci dok prtljaga ne izroni iz otvora, jer se sjećam Damira u Istanbulu. Konačno se pojavljuje karakteristični plavi ruksak, uprćujem ga na leđa, te se konačno pojavljujem u predvorju gdje mi se pridružuje Ana. Zagrljaj, pozdravi, lagano izviđanje kada počinje check-in za večernji let za Zadar i na kojem šalteru – predvorje je zakrčeno turistima koji lete za Istanbul i za Tel Aviv. Srećom, šalter za Zadar je slobodan, tako da rješavam check-in i ponovno predajem prtljagu, a potom sjedamo u kafić na preskupu aerodromsku kavu. Što se tiče doživljaja s Kube, Ana ih već uglavnom sve znade, budući da smo se redovito čuli porukama (čak sam malo u toj svojoj usamljenosti pretjerao sa slanjem poruka raznim ljudima – na kraju sam za taj mjesec dobio račun od 900 kn za mobitel), tako da razgovaramo o nekim drugim temama, planovima za jesen...tek sam se vratio, a već idem dalje. Doduše, na samo 5 dana, odlazim se još malo ispuhati na Zlarin, kako bih još imao malo pravog, odmornog ljeta.

Upućujem se opet prema odlaznom terminalu i tada mi sine da bi ovdje moglo biti gužvovito – naime, polazi let za Tel Aviv, a znamo da Izraelci uvijek zahtijevaju ekstra mjere sigurnosti, tako da bi to moglo potrajati. Pozdravljam se s Anom, sličan prizor kao i prije 18 dana, samo što ovaj put ona žuri na autobus za grad pa odlazi prije nego što sam ja prošao kontrolu. Ovaj put nema ni granice, pa sve to ide brže. Naravno, letim Dashom, tako da je svaki sljedeći avion tijekom dana bio manji od prethodnog. Let je za Zadar i Pulu i solidno je popunjen. Na mojem mjestu sjedi neki tip koji se tamo očito premjestio da bi bio pored svoga sina, koji ima rezervaciju za sjedište do mojega. No kako je i sjedište pored njegovog rezerviranog prazno, obojica sjedaju onamo. Tako na kraju imam oba sjedala za sebe.

Kao što smo sletjeli na 23, sada i polijećemo na 23, te potom letimo ponad Karlovca i Like, prešavši Velebit i počinjemo se spuštati prema Ravnim kotarima. Ovaj puta na letu dobivam samo čašu vode, kroz prozor ne vidim bogznašto jer se već odavno smračilo, tako da jedino mogu zabilježiti unutrašnjost Dasha:



Slijećemo u Zadar, gdje avion ima 20-ak minuta bavljenja. Dio putnika nastavlja za Pulu, ja pak izlazim i po treći put toga dana čekam prtljagu. Postoji organizirani prijevoz do grada, dok stavljam prtljagu u autobusni prtljažnik vozač me prepoznaje i to, zanimljivo, po glasu. Dosta ljudi mi je reklo da su me prepoznali po glasu, što mi je iskreno čudno, budući da je ipak riječ o televizijskoj emisiji.

15-ak minuta vožnje do autobusnog kolodvora, potom uprćujem ruksak na leđa i krećem prema svom smještaju. Prolazim pored taksista, pomalo je nestvaran osjećaj da možete proći uz njih, a da vas nijedan ne zazove. Eh kako mi je to falilo...

Još sam prije polaska na Kubu rezervirao smještaj u jednom hostelu u ulici Nikole Šubića Zrinjskog, nedaleko kolodvora. Dolazim na rečenu adresu, hostel je u prizemlju. Kucam i ulazim, ali tamo se nalazi samo jedan od gostiju. Pitam ga gdje je recepcija, upućuje me na prvi kat, gdje je privatni stan obitelji koja drži hostel. Vrata mi otvara gospođa, koja se odmah ispričava zbog neugodnosti. Naime, u čemu je stvar. Moja rezervacija je važeća. Istovremeno, jedna od gošća koja je trebala danas otići produžila je boravak, a računalni sustav Holstelworlda je pokazao da ima slobodnih mjesta. No nema. Zapravo je to slobodno mjesto bilo ovo moje. Oni se ispričavaju i kažu da nema problema, ima jedna soba u njihovom stanu koja doduše nije baš namještena, a nije ni posve izolirana, budući da nema vrata, pa ako mi to ne smeta, mogu spavati ondje. Očito nemam izbora, teško da bih u ovo doba našao nešto bolje i jeftinije. U međuvremenu se pojavio i njezin suprug, koji također objašnjava čitavu situaciju. Vidi se da im je neugodno, nisu oni krivi, pa im stoga ne želim dodatno otežavati situaciju.

Raspakiravam se i odlazim se istuširati, naravno u kupaonici njihovog stana. Razmišljam o kontrastu ovog smještaja (OK, ovo je silom prilika, no sumnjam da bi dolje u službenom hostelu bilo mnogo bolje) i smještajâ koje sam imao na Kubi – a Hrvatska slovi za razvijenu turističku zemlju, dok se Kuba smatra zemljom neimaštine. Ali, očito je kod nas turist nužno zlo, mi imamo alternativu, Kubanci ju nemaju, tamo je turistički novac jedina prilika za doći do čvrste valute i zato su turisti tamo bogovi.

Osvježen i očišćen upućujem se na đir do grada, ali već je poprilično kasno i gotovo ništa ne radi. Uzimam neku uličnu pizzu na Kalelargi, još nešto za popiti, ali za sladoled je već prekasno, zatvaraju slastičarnice. Sjedam stoga na obalu pored Sveučilišta, gledam preko Ugljan i pomišljam kako je Mediteran ipak poseban. Svugdje pođi, doma dođi. Pa onda opet nekamo pođi. Treba putovati svijetom, jer tada imaš pokriće i za hvaliti ili kritizirati svoje domaće.

Prohladno je i nema vlage. Nisam na to navikao. Kada me izludila tropska klima, čeznuo sam za Mediteranom, a sada sam ovdje i klima je više škotska. Ha, ništa, idem odspavati u onoj poluprivatnoj sobi, ujutro ću se krenuti dokopati Zlarina i dovršiti konačno ovaj putopis...

egerke @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 17, 2015
Kubanska kriza u listopadu 1962. vjerojatno je događaj kada je svijet bio najbliže izbijanju nuklearnog rata. Nakon invazije u Zaljevu svinja, mlada je revolucionarna vlast na Kubi bila svjesna da Amerikanci neće prezati s daljnjim pokušajima rušenja nove vlasti, te je prihvatila pomoć koju joj je u tom času nudio SSSR. Iako se Fidel Castro smatrao socijalistom, oduvijek je naglašavao kako nije komunist, već prvenstveno antiimperijalist i da je spreman surađivati i s Amerikancima, naravno pod uvjetom da oni Kubu tretiraju sebi ravnopravnom državom. No nakon Zaljeva svinja je postao pragmatičniji. S druge strane, SSSR je u to vrijeme doživio nekoliko snažnih udaraca: Amerikanci su postavili svoje nuklearne rakete Jupiter u Italiji i Turskoj, s dometom do Moskve; došlo je do izgradnje Berlinskog zida; a brojka međukontinentalnih balističkih projektila bila je uvelike na strani Amerikanaca. SSSR je imao projektile srednjeg dometa, no njima su sa svog teritorija ili s teritorija svojih satelita mogli gađati jedino američke saveznike ili Aljasku, dok im je glavnina teritorija SAD-a bila izvan dometa. Stoga su vidjeli ovaj zaokret Kube kao dobru priliku da se i oni nasele u američkom dvorištu i uzvrate svojom varijantom Damoklova mača. Iako se Castro isprva protivio takvom aranžmanu, jer je on značio definitivan ulazak u sovjetsku sferu utjecaja, pristao je kada je postao svjestan da će time SAD konačno moći biti ucjenjivane, od čega bi mogao imati koristi čitav socijalistički blok. Na tajnom sastanku Castra i Hruščova u srpnju 1962. dogovorena je narudžba i postavljanje nuklearnih projektila, te se ubrzo pristupilo njihovoj izradi. Kako bi se operacija učinila izuzetno tajnom, dobila je ime Anadyr, prema rijeci u Čukotskom okrugu, a svi koji su radili na izradi projektila bili su uvjereni da je njihovo konačno odredište ruski polarni Daleki istok. Na Kubu je ukupno prebačeno 43 000 ljudi koji su trebali raditi na izgradnji lansirnih raketa, zakamufliranih u „stručnjake za navodnjavanje“, „rukovatelje strojevima“ i „poljoprivredne savjetnike“.

U rujnu je SAD najavio održavanje velike vojne vježbe u Karipskom moru, što su Kubanci odmah protumačili kao izliku za novu invaziju. Istovremeno, kako je oružje počelo stizati na Kubu, Sovjeti su prisnaživali da je riječ isključivo o obrambenom oružju, da nema nikakve bojazni da bi na Kubu bile postavljene balističke rakete. Hruščov se inače u tim političkim potezima dosta uzdao u svoju procjenu da je Kennedy prilično slab lik koji se neće imati hrabrosti otvoreno usprotiviti SSSR-u i Kubi sve dok situacija ne bude gotova, a postojanje raketa na Kubi svršeni čin.

Prvi su projektili počeli dolaziti 8. rujna 1962., a ukupno je bilo planirano postavljanje 40 lansirnih rampi. U tom času bilo je teško sačuvati daljnju tajnost, premda je Sovjetima na ruku išlo što su se u kolovozu dogodila dva incidenta sa špijunskim zrakoplovima na području Sahalina i Kine, zbog čega čitav rujan Amerikanci nisu obavljali špijunske letove iznad Kube. Međutim, narod je pričao. Vijesti su došle i do kubanske zajednice u Miamiju, i, premda je većina tih dojava bila dvojbena i mogla se odnositi i na obrambeno oružje, nekoliko je izvještaja govorilo o „dugim valjkastim predmetima na kamionima, toliko dugima da kamioni s njima nisu mogli prolaziti kroz zavoje bez opsežnog manevriranja“, što je značilo da su dulji od običnih obrambenih raketa. Dodatna potvrda stigla je od sovjetskog dvostrukog špijuna Olega Penkovskog, koji je bio zaposlenik GRU-a, ali je radio i za CIA-u i MI6.

U studenome su u SAD-u bili izbori za Kongres, a republikanci su u kampanji optuživali demokrate da su prilično nemarni prema događanjima na Kubi. Konačno su 14. listopada obnovljeni letovi američkih špijunskih zrakoplova, te su uočeni neoborivi dokazi o postavljanju lansirnih rampi kod mjesta San Cristóbal na zapadu današnje provincije Artemisia. Dokazi su idući dan predočeni Kennedyju, a onda se pristupilo analizi mogućih odgovora, budući da su SAD dotada pokazale priličnu naivnost spram sovjetskih uvjeravanja da neće doći do postavljanja nuklearnih raketa. Vojni vrh je predlagao puni napad i invaziju, no Kennedy je bio skeptičan, budući da nije vjerovao da će Sovjeti tek tako pustiti Kubu niz vodu ili da neće iz odmazde krenuti na Zapadni Berlin. Svi su se slagali da ti projektili neće pretjerano poremetiti vojnu ravnotežu, budući da su SAD još uvijek imale mnogo više nuklearnih bojevih glava (gotovo 20 puta više). No ovo je bilo pitanje političkog rejtinga (a znamo da Amerikanci ne vole biti javno poniženi) – činjenica da je SSSR instalirao nuklearne rakete pred nosom Amerikanaca odjeknula bi jako loše među američkim saveznicima i podigla rejting SSSR-u.

Kada je idućim letovima potvrđeno postojanje četiriju operacionalnih lokacija lansirnih rampi, SAD su reagirale uspostavom vojne blokade Kube i zahtjevom o zabrani daljnje dostave ikakvog oružja, te o trenutnom rastavljanju postojećih vojnih instalacija i njihovom povratku u SSSR. Opcija vojne blokade i to u međunarodnim vodama bila je način da se izbjegne karakteriziranje toga čina kao ratnog. Kako bi se još dodatno otklonila dilema, upotrijebljen je izraz „karantena“.

Retorika se počela zaoštravati, a međunarodni akteri su počeli zauzimati strane. Kina je dala podršku Kubi, SR Njemačka SAD-u. Francuski Le Monde izrazio je isprva sumnju u vjerodostojnost špijunskih fotografija, ali ju je prihvatio dva dana kasnije, nakon što ih je posjetio CIA-in agent. Papa Ivan XXIII. uputio je apel obama čelnicima da „ne budu gluhi prema kriku čovječanstva“, koji je čak objavljen i u Pravdi. Čini se da je upravo taj apel nekako omogućio da obje strane reteriraju, a da se istovremeno to ne prikaže kao sramotni uzmak. Istodobno su se u diplomatskim krugovima počeli pojavljivati glasovi kako bi možda SAD kao znak dobre volje trebale pokazati inicijativu u uklanjanju raketa iz Turske i Italije, budući da su te rakete ionako u to doba već bile zastarjele.

Iako su Sovjeti doista okrenuli neke brodove koji su već plovili prema Kubi, na samom otoku je nastavljen rad na daljnjoj izgradnji lansirnih rampi. Kennedy je u tom času počeo razmišljati i o invaziji, koja je mogla rezultirati i nuklearnom osvetom, no ipak je odlučio pričekati i pojačati diplomatske napore.

26. listopada na telefaks State Departmenta prispijelo je pismo za koje se vjerovalo da ga je napisao Hruščov osobno, u kojem kaže Kennedyju kako misli da je vrijeme da obojica prestanu „povlačiti krajeve užeta koje je svezano u čvor rata, jer bi se taj čvor mogao stegnuti tako čvrsto da ga se više neće moći otpetljati, već samo presjeći – a s obzirom na termonuklearni kapacitet naših država, svjesni ste što to može značiti“. Hruščov stoga predlaže obostrano popuštanje i jamstva SAD-a da će pustiti Kubu na miru, uslijed čega više neće biti potrebe za postojanjem nuklearnih raketa na Kubi. Idućeg dana na Radio Moskvi Hruščov je u svom govoru iznio već postojeći prijedlog o razmjeni – uklonite svoje rakete iz Italije i Turske, a mi ćemo svoje s Kube. Time je Hruščov zapravo došao u prednost, jer je za javnost to bio njegov prijedlog Amerikancima, te ako ga odbiju, oni će ispasti tvrdoglavi. Dakle opet su bili dovedeni u neugodan položaj. Italija se inače složila s tim prijedlogom, ali Turska ga je odbijala (premda, realno nijedna od tih dviju država nije imala zadnju riječ u vezi tog pitanja). Istoga toga 27. listopada iznad Kube je srušen jedan američki špijunski zrakoplov. Kasnije će se ispostaviti da je zapovijed o rušenju bila autonomna odluka jednog sovjetskog zapovjednika, no u tom je času to izgledalo kao još jedna otegotna okolnost u pregovorima na vrhu. U to vrijeme američki je stav bio pokretanje invazije ako dođe do rušenja ijednog zrakoplova. Srećom, američko je vodstvo odlučilo pričekati s odlukom o konačnom napadu, te je umjesto toga nastavilo formulirati prijedlog za pregovore. Još kasnije toga dana dogodio se novi incident – američki su zrakoplovi podvodnim bombama napali jednu sovjetsku podmornicu nedaleko Kube. Ono što Amerikanci nisu znali, bilo je da je podmornica naoružana nuklearnim torpedom koji se ima ispaliti u slučaju da dođe do oštećenja oplate. Takvu odluku morala su potvrditi sva tri časnika na brodu, no jedan od njih, Vasilij Arhipov, nije se složio, te je tako izbjegnut još jedan sukob. Ovaj je potonji incident vjerojatno bio i najopasniji, budući da je zahtijevao opoziv redovne zapovjedne procedure, pa se tako Arhipova naziva čovjekom koji je spasio svijet.

Napokon su 28. listopada dvije strane postignule sporazum prema kojem je, u verziji za javnost, SSSR pristao povući svoje projektile u zamjenu za američko jamstvo da nikada više neće napasti Kubu bez izravne provokacije (što i nije neko jamstvo, budući da SAD gotovo redovito napadaju bez provokacije), a u verziji koja nije bila za javnost, SAD su pristale povući svoje projektile iz Italije i Turske. Blokada je potrajala još nekoliko tjedana, dok doista nije potvrđeno da je sve oružje uklonjeno s Kube, te je službeno okončana 20. studenog 1962. Nakon Kubanske krize uspostavljena je izravna linija komunikacije između Bijele kuće i Kremlja, kako bi se ubuduće izbjegli ovako rizični scenariji. Zanimljivo, isprva su na Kubi ostavljene taktičke rakete s nuklearnom bojevom glavom, budući da one nisu bile obuhvaćene pregovorima (koji su se odnosili samo na nuklearne rakete srednjeg dometa), no u studenom 1962., bojeći se eventualne kubanske vojne eskalacije, Sovjeti su naredili i njihovo uklanjanje.

Budući da službeno javnost nije znala ništa o uklanjanju američkih raketa, povlačenje s Kube percipiralo se kao sovjetski poraz, što se odrazilo i na Hruščovljevu političku sudbinu i smjenu dvije godine kasnije. Isto tako, Kuba je povlačenje doživjela kao izdaju, čime su zahladnjeli odnosi između dviju zemalja. Naposljetku, u čitavoj je situaciji Castro izigran – prvo su unatoč njegovu inicijalnom protivljenju Sovjeti instalirali rakete na Kubi, a onda, kada je on prihvatio tu realnost i počeo navijati za takav razvoj situacije, ostavili su ga na cjedilu kao nevažan faktor. Stvar je završila onako kako su se veliki dogovorili, što je upravo ono protiv čega se Castro borio – da u međunarodnoj politici ne bude privilegiranijih aktera.

Osobna karta projektila:



I sâm projektil (ovo je replika bez bojevog punjenja, darovana Kubi od SSSR-a 1960-ih), slikovito smješten u vegetaciji:



Ovdje se nalazi i slika Arnalda Tamaya Méndeza, prvog Kubanca u svemiru:



(„Brigadni general Arnaldo Tamayo Méndez. Rođen 29. siječnja 1942. u provinciji Guantánamo. Prvi Kubanac koji je putovao u svemir. 18. rujna 1980. poletio je s kozmodroma Bajkonur u Kazahstanu sa sovjetskim kozmonautom Jurijem Romanjenkom. Noseća raketa ponijela je u orbitu brod Sojuz 38 u kojem je udružena sovjetsko-kubanska posada izvela let do i od svemirske stanice Saljut 6, vrativši se na Zemlju 26. rujna 1980. Heroj Republike Kube.“)

Pogled na ostale izloške (moram priznati da nisam stručnjak):



Protuzračni projektil S-75 Dvina, kakvim je srušen U-2:



A ovo u prvom planu je krilo tog srušenog U-2:



Iza su panoi koji ukratko prikazuju odvijanje Kubanske krize.

Naslovnica novina iz tog vremena:



(„Nacija na rubu rata! Premijer Fidel Castro zapovijeda u opasnosti od Kennedyjeve agresije“ I ispod, rečenica koja je službeno geslo Republike Kube i naslov ovog putopisa – „Domovina ili smrt! – Pobijedit ćemo!“ Samu rečenicu je Fidel izgovorio prvi puta 5. ožujka 1960., prilikom komemoracije za poginule vojnike, a zapravo se radi o dvočlanom pozdravu, kao „Smrt fašizmu! – Sloboda narodu!“, „Za domovinu s Titom! – Naprijed!“ ili „Hvaljen Isus i Marija! – Uvijek je!“ Posljednja rečenica kaže „Fidel će se danas obratiti narodu“.)

Time sam završio obilazak ovog parka, ali sad sam već dosta naknap s vremenom, jer su već 4 sata, a u 7 po mene dolazi taksi za aerodrom. Moram se brže-bolje dočepati grada, trebam još ručati i spakirati se...

Odustajem od varijante da idem do trajekta, te se pješice vraćam prema El Morru. Bit će valjda u blizini neki taksi. Srećom, ubrzo se iza mene pojavljuje jedna Lada, službeni taksi. Zaustavljam vozača i pitam ga koliko je do Castillo de la Real Fuerza, kod Plaze de Ármas. Kaže da je 3 CUC. A udaljenost vrlo slična onoj jučerašnjoj koju sam platio 8 CUC...

Dolje smo za neke 3-4 minute. Izlazim odmah na Plaza de Ármas i kupujem kod prodavača knjiga još jednu knjigu za Anu – Cheov dnevnik iz Bolivije. Potom brzo krećem dalje u Calle O'Reilly, gdje uzimam jedan bici-taksi i dajem mu adresu jednog restorana samo dvije ulice od moje case particular. Potom kreće truckanje od desetak minuta u bici-taksiju. Da sam malo opušteniji i da mi se ne žuri, vjerojatno bih uživao u toj vožnji i čak mi je pomalo i žao da nisam češće koristio bici-taksije.

U jednom trenutku, na uglu Avenide de Misiones, moj bici-taksi zaustavlja policajac. Ne razabirem točno razgovor između njega i vozača, ali čini se da nema problema, tako da ubrzo nastavljamo. Nažalost, na jednom semaforu stojimo taman iza autobusa, što znači da moram zadržavati dah s obzirom na količinu dima koji izlazi iz njegovog auspuha.

Vozač bira pokrajnje, manje prometne ulice. U jednom času fućka nekoj mlađoj ženski koja hoda noseći malo dijete, ona se okreće i strijelja ga pogledom. Da, mačizam je vrlo jak na Kubi i dok s jedne strane žene doživljavaju mnoge ljubazne geste, s druge su strane često izložene dobacivanjima, povicima i zvižducima. U tom trenutku sam se i ja osjećao neugodno zbog vozačeva zvižduka.

Stižemo na rečeno mjesto, riječ je o paladaru pod imenom Casa Miglis, koji je zapravo švedsko-kubanski (!) restoran. Doista, ima tipična švedska jela, poput tosta skagen (tosta sa škampima i majonezom) ili mesnih okruglica s krumpirom (to je valjda prvi krumpir koji vidim na Kubi). Vlasnik je Šveđanin, a i čitav interijer je uređen u minimalističkom Ikeinom stilu. Nevjerojatno, ali uz mesne okruglice dobivam čak i džem od brusnica kao prilog. Pitam se kojim to kanalima nabavljaju...

Barem sam se za zadnji dan počastio nečim drastično različitim od uobičajene kubanske hrane. Razmišljam kako su ove kolonijalne zgrade sa svojim izuzetno uskim vratima zapravo neprikladne za restorane, budući da konobar jedva prođe kroz vrata s poslužavnikom. Plaćam i krećem prema casi particular, koja se nalazi dvije ulice dalje. Ulična scena havanskog popodneva – pogled uz Calle Lagunas:



I pogled prema Malecónu, sa žutim američkim (nekad školskim) autobusom koji prolazi po Calle San Lazaro:



Vraćam se do Jorgea i Nancy, tuširam se i pakiram, potom podmirujem račun, zamijenivši usput jedan dio cijene u CUC-ima s nacionalnim pesosima, tako da ih se mogu riješiti (CUC će mi još trebati). Pijuckam još sok od guave čekajući 19 sati, malo ćaskam s Jorgeom (između ostaloga pitam ga kako su ranije podnosili toliku vrućinu, kada nije bilo klima-uređaja – evidentno je naime da i Kubancima smetaju te vrućine, da nisu baš navikli na njih. Jorge kaže da je prije bilo hladnije, da je to očito isto posljedica globalnog zagrijavanja.), odlazim na balkon i promatram Calle San Lazaro...kolikogod su mi ovih dva tjedna Kubanci išli na živce i natjerali me da odbrojavam vrijeme do povratka, sad se osjećam nekako domaće ovdje i svjestan sam da će mi neke stvari ipak faliti. Uvijek mi se to događa na putovanjima – kad shvatim da je kraj blizu, a pogotovo nakon povratka, postajem tolerantniji prema neugodnostima. To je valjda isto tako i s ljudima – umirućima i mrtvima smo skloni oprostiti mnoge stvari koje ne bismo živima.

Kako su mi svi vlasnici casas particulares dali svoje vizitke, a znam da iznajmljivači tvore neku vrstu informacijske mreže i imaju podatke o ostalima, pitam Nancy ima li podatke o svima kod kojih sam odsjeo. OK, neke mi je ona dala, no neke druge nema, poput Marais iz Camagüeya, Roberta iz Varadera i Osvalda iz Matanzasa. Stoga ih odlazi zapisati.

Malo prije sedam sati dolazi neki tip, sjeda u kuhinju i priča s Jorgeom. Pretpostavljam da je to neki njihov kompić, da bi mi u jednom času Jorge onako usput rekao da je taksi stigao i da mogu krenuti. Spuštamo se do ulaza, pozdravljam se s Jorgeom i sjedam u Ladu koja će me za 20 CUC odvesti do aerodroma. Jorge me ranije pitao znadem li koji terminal trebam. Na mojoj karti to ne piše, ali znam da međunarodni letovi polijeću s terminala 3, pa tako kažem i vozaču.

Vozimo se već poznatom rutom pored Plaza de la Revolución, a onda izlazimo na Avenidu de la Independencia, široku aveniju koja vodi prema aerodromu. Dvije slike iz auta:





Palme kao lajtmotiv Kube...

Nakon nešto manje od pola sata vožnje, stižemo na Terminal 3. Pozdravljam se s vozačem, uzimam stvari i ulazim u aerodromsku zgradu. Dok tražim svoj let kako bih pogledao gdje je check-in, shvaćam da ga nema na displeju! Prva pomisao je „Pa nisu valjda otkazali let, a ja nisam dobio nikakvu obavijest? Ostat ću na Kubi!“ Onda si mislim da možda još nije na displeju, no prikazani su i neki kasniji letovi. Rade li uopće ti displeji kako spada? Lutam uokolo predvorjem tražeći informacije, ali nalazim samo šalter za turističke informacije o Havani i Kubi. Ne znam što ću. Spuštam se zatim na donji nivo i tamo pitam nekog tipa koji je inače odgovoran za transport do grada. On mi kaže da Condor polazi s Terminala 2. Aha, Terminal 2 je inače rezerviran za čarteraše i za letove za Miami, ali očito i redovne Condorove linije polijeću otamo. Kako doći dotamo? Morat ću opet u taksi, trebao bi koštati nekih 5 CUC, jer je predaleko za hodati (ima oko 2,5 km), a ni ne znam točno u kojem smjeru trebam ići.

Vraćam se na parkiralište i pitam nekoliko taksista. Ne da im se voziti tako kratku relaciju, svi pikiraju voziti do grada. Naposljetku mi se jedan smilovao, pitam ga koliko traži, on kaže „5 CUC. Ali ako ti ne odgovara mogu i više.“ Laughing Prodano.

Vožnja traje možda 5 minuta, ali onako natovaren bih hodao sigurno preko pola sata. Terminal na koji dolazim je ista ona zgrada koje se sjećam od slijetanja, sada mi je to jasno. Ovdje nema nikakve gužve (za razliku od repina na Terminalu 3) pa brzo čekiram prtljagu – ali zbog dodatnog troška taksija sada nemam više dovoljno novca za platiti aerodromsku pristojbu od 25 CUC, koja se plaća na svim odlaznim letovima. Dižem još 50 CUC na bankomatu, plaćam taksu, dobivam potvrdu, te potom, shvativši da uokolo nema nikakve suvenirnice (odnosno, ima jedna, ali s vrlo jadnim izborom) ili nečeg drugog gdje bih mogao potrošiti novac, odlazim na šalter mjenjačnice promijeniti sve preostale CUC u eure. Ostaje mi možda nekih 5 CUC u kovanicama. Prolazim graničnu kontrolu, ostavljam im i drugu polovicu svoje turističke karte, te ulazim u čekaonicu, gdje uviđam svoju pogrešku. OVDJE su suvenirnice. Ali love više nemam. Odnosno, imam je taman toliko da investiram u još jednu malu bocu vode. Inače, Mate me zadnji dan zamolio da mu donesem neki suvenir s Kube. Da me zamolio ranije, imao bih vremena potražiti, donijeti mu magnet za frižider s likom Che Guevare stvarno nema smisla.

Odlazim u prodavaonicu živežnih namirnica, gdje uzimam bocu vode za 1,5 CUC, te potom čekam skoro pola sata u redu zato što svi ispred mene kupuju rum u duty free zoni. Kad sam konačno s tom sirotinjom došao na blagajnu, prodavačica se počinje smijati. Laughing Barem sam ubio pola sata čekanja.

Osim našeg leta, prije njega s ovog terminala polazi samo još jedan za Miami. Bio sam u čekaonici još dok su odlazili putnici za taj let, te sam si razmišljao kako će prije oni biti u Miamiju nego što ću se ja ukrcati na svoj let. No vrijeme prolazi i približava se 10 sati, vrijeme polaska. Konačno nas puštaju u avion, do kojega moramo hodati (ovo je Kuba, nema ovdje autobusa – doduše, Terminal 3 ima mostove). Prije nego što ću se uspeti stepenicama, okrećem se i bacam još jedan pogled na Kubu. Bilo je to posebnih 17 dana.

Opet sam smješten na srednjim sjedalima, ovaj put uz lijevi prolaz. Opet neću baš puno vidjeti van, ali ovo je ionako noćni let. Ovaj put smo dobili i dekice za pokriti se dok spavamo, ali uz količinu mjesta koju imamo, to neće biti osobito ugodan san. Srećom, ovaj puta ispred mene nije nitko toliko bezobziran da bi uporno spuštao sjedalo. Istina, žena ispred je pokušala, ali je skužila kad sam joj koljenima blokirao put.

Počinjemo rulati. Terminal 2 je smješten na samom početku aerodroma, što znači da do drugog kraja piste ima oko 4 km. Zato rulanje poprilično traje. A onda se avion zaustavlja. Vidim kroz prozor da stoji pored izlaza na glavnu pistu, ali se ne miče. I tako stojimo nekih desetak minuta. Konačno se oglašava naš pilot, koji kaže kako je dok smo rulali na pisti primijetio busenje trave i neki plastični otpad, te se boji da slučajno nešto od toga nije dospjelo u motor, pa su pozvali mehaničare koji su upravo stigli. Kaže da je bolje provesti rutinsku provjeru nego riskirati oštećenje prije transatlantskog leta. Pritom govori s jakim šušljetanjem na kraju riječi („I wishhhhh“, „flightshhhh“), tako da je očito postao predmet zafrkancije među stjuardesama koje su u međusobnoj komunikaciji ostatak leta govorile poput njega. Nakon daljnjih desetak minuta dobivamo potvrdu da je s motorima sve u redu i da možemo poletjeti. Napokon izlazimo na uzletno-sletnu stazu i započinjemo uzlijetanje. Negdje nasred piste avion kao da upada u neku udarnu rupu koja se očito nalazi na pisti, izgleda da asfalt nije baš u bajnom stanju. Napokon se uzdižemo u zrak, a s lijeve strane pojavljuje se mnoštvo svjetla Havane. Nažalost, prizor ne traje dugo, budući da ubrzo dolazimo nad more i krećemo prema Bahamima.

Ovaj puta doista dobivam posebnu večeru, isplatila mi se ta nadoplata. Riječ je o nekom gulašu, ako se dobro sjećam, a za razliku od drugih, dobivam pravi pribor za jelo, ne plastični. Nije mnogo, ali čovjeka veseli. Istu ću stvar doživjeti i ujutro s doručkom.

Za razliku od prošlog leta, ovaj put ne idemo prema Grenlandu, već gotovo izravno preko Atlantika, iznad Bahama, Bermuda i onda prema Bretanji. Pratim let na ekranu i vidim kako smo sve udaljeniji od najbližeg kopna, sve dok još u samom gornjem lijevom kutu ekrana ne vidim Newfoundland. Znači to je to. Ako sad nastupe problemi, završit ćemo u Atlantiku. Srećom sam preumoran da bih sada brinuo oko toga, pa tonem u san da iskoristim ovu prilično kratku noć...

egerke @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 0
PONEDJELJAK, 25. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka, koji je ovaj puta bio u pola 8, da sve stignem, krećem pješice ponovno već poznatom rutom po Calle San Lázaro do Avenide Italia, pa potom skrećem u pješačku Calle San Rafael. Tamo u jednom času čujem iza sebe nekoga tko na španjolskome komentira moje cipele. Iza mene je neki tip koji na engleskome ponavlja „What happened to your shoes?“ (nije im se dogodilo ništa, nosim obične sandale natikače, malo istrošene od dva tjedna landranja). Ali, naravno, pitanje o cipelama je tu tek da mi privuče pažnju, onda slijedi uobičajeno „Jesi li zainteresiran za cigare ili rum?“ Odbijam ponudu i skrećem u Calle Industria, te dolazim do Nacionalne tvornice duhana Partagás. Proizvodnja je trenutno preseljena na drugu lokaciju, no ovdje se nalazi prodavaonica. Nedaleko ulaza na ulici stoji neki lik koji mi objašnjava da je tvornica zatvorena i da se tamo ne mogu kupiti cigare. Znam koji bi bio nastavak „...ali ja znam gdje ih se može nabaviti“, tako da ga u potpunosti ignoriram i dolazim do zgrade tvornice u čijem prizemlju naravno da radi prodavaonica. E sad, ja se u cigare ne razumijem osobito, znam da je Cohiba najcjenjenija marka, ali i Cohibe dolaze u raznim veličinama. Tako da dugo vremena prebirem te naposljetku odabirem dva pakiranja s po 5 cigara u svakome, jedne su Lanceros (tanke i dugačke), a druge su Siglo V. Odnosim to na blagajnu, a zatim mi žena tamo kaže da je bolje da uzmem Siglo IV, jer su te kvalitetnije. Ja se u to ne razumijem, no one su i cjenovno nešto povoljnije, tako da pristajem. Ukupno međutim tih 10 cigara košta 150 CUC. Budući da im je ovo glavni turistički artikal, tu se baš i ne štedi. Ha, ništa, nadam se barem da će moji drugovi to znati cijeniti...

Cigare sam dakle riješio, rum ću kasnije, a sada ću se, radi štednje vremena, ukrcati na jedan od hop-on hop-off autobusa za razgled Havane, te u mnogo kraćem vremenu pogledati sve ono što još nisam vidio, a i ponešto što jesam. Karta ionako košta 10 CUC, a vrijedi cijeli dan.

Pored Kapitola nalijećem na ovo čudo:



Jedna od posljedica Specijalnog perioda, kada je vladala oskudica nafte, bila je opća racionalizacija prijevoza. Tada su se na kubanske ceste vratila zaprežna vozila i los camellos, počeli su se voziti motocikli s prikolicom, a povećao se i kapacitet postojećih vozila tako da su npr. nastajale ovakve produžene Lade, vjerojatno u improviziranim radionicama, zavarivanjem dvaju karoserija. Ne znam koliko su takvi auti uopće sigurni prilikom sudara...

Fuente de la India u daljini:



Ova fontana od kararskog mramora djelo je talijanskog kipara Giuseppea Gagginija, a napravljena je 1837. i prikazuje mladu Indijanku koja u jednoj ruci drži štit s grbom grada, a u drugoj rog obilja pun voća. Uokolo nje se nalaze 4 dupina.

Autobusi stoje na zapadnoj strani Parque Central. Dok hodam dotamo, slikam Gran Teatro de la Habana:



I drugi kraj Calle San Rafael:



Hotel Inglaterra, najstariji u Havani:



Otvoren je 1856., a na banketu u njegovom restoranu José Martí je 1879. održao govor u kojem je zagovarao kubansku nezavisnost. Plava zgrada je Hotel Telégrafo, a između je ona neobnovljena, koju sam sinoć slikao.

Ukrcavam se u bus i penjem na gornji, otvoreni kat. Sve je isto kao i u Varaderu, samo što su sjedala mnogo izlizanija, mnogo kubanskija nego ona u sterilnom Varaderu.

Čekamo 15-ak minuta dok se bus konačno ne pokrene. Krećemo niz Prado do Malecóna, te potom Malecónom na zapad, do Vedada. Na ulazu u Vedado, na jednom otvorenom prostoru, nalazi se spomenik Antoniu Maceu (službeno se i Malecón zove Avenida Maceo):



Visinu ove uske šesterokatnice dodatno potencira urušenost okolnih zgrada:



A malo dalje je i ova neobična zgrada, koja na prvi pogled izgleda kao zatvor ili vojarna:



Zapravo je to hotel Nacional, jedna od havanskih ikona, otvoren 1930., u kojem su odsjedali mnogi ugledni gosti u vrijeme kada je Havana bila američko igralište. Kada je 1933. još anonimni pukovnik Fulgencio Batista izveo vojni udar protiv tadašnjeg predsjednika Machada, 300 vojnih časnika sakrilo se u hotelu očekujući pomoć od američkog veleposlanika koji je tamo bio smješten. No veleposlanik ih je ostavio na cjedilu napustivši hotel, dok su Batistine trupe otvorile vatru, ubivši 14 i ozlijedivši 7 časnika. Nakon što su se predali, još ih je dio smaknut. U prosincu 1946. ovdje je održan već spomenuti skup sjevernoameričkih mafijaša, pod izlikom koncerta Franka Sinatre. Pedesetih je još dodatno proširen, da bi nakon Revolucije bio korišten prvenstveno za strane delegacije i diplomate. Nakon otvaranja Kube turizmu situacija se poboljšala, ali Nacional svejedno danas više nema onaj značaj koji je imao za vrijeme Batiste. Zgrada hotela je inače nacionalni spomenik Kube.

Bacam pogled na more. Opet jedan tanker u daljini, možda još onaj isti:



Prolazimo i pored već opisanog Edificio Focsa:



Ovo je Plaza Tribuna Anti-Imperialista (Trg antiimperijalističke tribine, poznat i kao Plaza de la Dignidad, Trg dostojanstva):



Taj se trg nalazi pred zgradom u kojoj je smješteno Zastupništvo američkih interesa pri veleposlanstvu Švicarske na Kubi (što je najbliže veleposlanstvu što SAD mogu tolerirati u zemlji s kojom su službeno prekinuli diplomatske odnose – zanimljivo, i u Iranu im poslove vode Švicarci). Na tom se mjestu obično održavaju i veliki antiamerički protesti, kada dođe do situacije da Kubanci žele izraziti svoj stav o nekom američkom potezu na njihovu štetu. Amerikanci su inače na zgradu postavili veliki elektronski displej s kojega se odašilju propagandne poruke, na što su Kubanci odgovorili postavljanjem čitave šume od 138 crnih zastava, koje blokiraju pogled na displej. Displej je u međuvremenu uklonjen, ali zastave su ostale.

Idemo dalje. Zgrada na lijevom dijelu slike, koja liči na crkvu, zapravo je Casa de las Américas, kulturna građevina u kojoj se nalaze galerija i knjižara, te sjedište organizacije koja dodjeljuje najstariju i jednu od najprestižnijih književnih nagrada u Latinskoj Americi:



Na desnom se kraju prethodne slike vidi spomenik Calixtu Garciji. Evo ga ovdje iz malo boljeg kuta:



Calixto García bio je general u tri kubanska ustanka protiv Španjolaca. Još kao 18-godišnjak uključio se u Desetogodišnji rat, gdje se istaknuo svojim umijećem. Kada je naposljetku bio opkoljen i trebao pasti u zarobljeništvo, pucao si je u glavu, samo da ne bude zarobljen. Metak mu je prošao kroz lubanju, ali on je preživio, premda je ostatak života trpio glavobolje. Završio je u zatvoru, odakle je pušten nakon Sporazuma iz Zanjóna. Kasnije se udružio s Maceom, te je u ratu 1895. zapravo bio zaslužan za mirno iskrcavanje Amerikanaca na istoku Kube, budući da je očistio teren od španjolskih gerilaca. U znak zahvalnosti, Amerikanci su mu zabranili ulaz u Santiago nakon predaje Španjolaca. Umro je 1898. u Washingtonu od upale pluća, u dobi od 59 godina.

Moderna kubanska stanogradnja:



Ovdje se okrećemo, pa sa stražnje strane prolazimo pored Garcíjina spomenika:



Skrećemo na Calle G, poznatu i kao Avenida de los Presidentes, gdje se nalaze spomenici istaknutim latinskoameričkim vođama, između ostalih Benitu Juárezu, Salvadoru Allendeu i Simónu Bolívaru. Na kraju se nalazi ovaj pompozni spomenik Joséu Miguelu Gómezu, drugom kubanskom predsjedniku:



Dolazimo potom na Plazu de la Revolución, gdje ovaj puta malo bolje slikam portret Camila Cienfuegosa:



A potom i Memorial a José Martí:



Dok sam ovo slikao, tipu dva reda ispred mene, nekom Nijemcu, vjetar je s glave otpuhnuo šešir. Srećom, zapeo je o moj objektiv taman da ga uhvatim. Dok sam ga hvatao, isti nalet vjetra odnio je meni kapu s glave, srećom samo na pod autobusa.

Nastavljajući dalje, vozimo se uz ogradu groblja Cristóbal Colón:





Portal groblja:



Zaokrećemo prema jugu. U daljini se vidi Memorial a José Martí:



Prelazimo potom rijeku Almendares, koja odvaja Vedado od Miramara:



Urbane vile na havanski način:



Spuštamo se prema obali, pri čemu nas vodičica (bolje rečeno pratiteljica, jer žena ne priča baš ništa o onome pokraj čega se vozimo) upozorava da sada ni slučajno ne ustajemo sa svojih mjesta, jer su žice u ovom predjelu izuzetno niske i mogle bi nekoga dekapitirati.

Stižemo u ugodne predjele Miramara, omeđene drvoredima, te potom opet izbijamo na obalnu cestu, pored onih luksuznih hotela uz koje sam prolazio kada sam išao u dolinu Viñales. Jedna zgrada ovdje poprilično odudara svojim stilom:



Riječ je o ruskom (nekoć sovjetskom) veleposlanstvu, građenom od 1978. do 1987., u vrijeme kada je sovjetski utjecaj na Kubi bio mnogo veći nego danas ruski, pa i zgrada, koju neki uspoređuju sa zabijenim mačem, a neki s golemom špricom za injekcije, odražava svojom veličinom taj utjecaj.

Nastavljamo još malo prema jugozapadu, pa tako slikam crkvu Jesús de Miramar:



Riječ je o drugoj najvećoj crkvi na Kubi, sagrađenoj 1948., koja ujedno ima i najveće orgulje na Kubi (preko 5000 cijevi), te zanimljive murale.

Dolazimo do jednog okruglog trga na kraju Miramara, gdje se okrećemo i gotovo istim putem se vraćamo nazad. Budući da znam da se u Miramaru nalazi velika maketa Havane, još veća od one u Santiagu, odlučujem tu sići, pogledati ju i onda se idućim busom vratiti u grad. Silazim stoga na donji kat kako bih pratiteljicu pitao gdje točno moram sići za maketu. Ona odmahuje rukom i kaže „Maketa? Ma to je već odavno zatvoreno.“ No dobro, onda ostajem u busu i vraćam se skroz do centra.

Na jednom usputnom križanju nalazi se spomen-ploča Carlosu Finlayu, čovjeku koji je pronašao cjepivo protiv žute groznice:



„U ovoj općini je Finlay 1881. započeo svoje pokusne radove glede žute groznice, ispitane isto tako na ovom mjestu 20 godina kasnije. Lion's Club Marianao odaje zasluženu počast velikom dobrotvoru koji je oslobodio trope od njihovog najstrašnijeg biča.“

Carlos Juan Finlay, rođen u Camagüeyu, ali škotsko-francuskog porijekla, prvi je postavio hipotezu da bi za prenošenje žute groznice mogli biti odgovorni komarci, točnije vrsta komarca Aedes aegypti. 20 godina ta je hipoteza bila nepotvrđena te, štoviše, predmet podsmijeha ostatka znanstvene zajednice, sve dok ju 1900. nije potvrdio američki liječnik Walter Reed. Iako je i sâm Reed isticao Finlayeve zasluge, a Finlay je i zahvaljujući svojim drugim radovima iz područja medicine čak sedam puta bio nominiran za Nobelovu nagradu, nikada je nije osvojio, tako da se njegov značaj često previđa.

Vraćamo se ponovno preko rijeke Almendares:



I stižemo opet do Plaze de la Revolución:





Dok se upućujemo prema centru grada, evo još jedan propagandni plakat:



„Blokada – najopsežniji genocid u povijesti.“ Naravno, riječ je o ekonomskoj blokadi Kube, koja traje praktički od 1959., premda je u prosincu 2014. najavljeno ukidanje blokade, budući da ista tijekom 55 godina nije uspjela postići cilj radi kojega je uvedena – kubanski se narod nije digao i srušio Castra, već se naprotiv solidarizirao s njime. Pritom je ekonomska blokada uvelike otežala kubansku svakodnevicu, premda daleko od toga da bismo to mogli nazvati genocidom, budući da Kubanci ne umiru zbog te blokade (dapače, prosječni životni vijek im je sve dulji, zbog izuzetno dobre zdravstvene zaštite). No to bi se svakako moglo nazvati jednom od najvećih ucjena – 55 godina susjedni gigant i dotada glavni ekonomski partner tlači jadnu Kubu samo zato što je odlučila bez odštete nacionalizirati velike privatne posjede američkih industrijalaca.

Dok se spuštamo kroz Vedado, slikam kino Yara, kao jedan lijep primjer arhitekture art decoa na Kubi:



Te potom, dok vozimo Malecónom prema Staroj Havani, bolnicu Hermanos Ameijeiras:



Zgrada je građena još pedesetih, kako bi postala sjedište Nacionalne banke. Nije dovršena, te je nakon Revolucije stajala u poludovršenom stanju 23 godine, sve dok 1982. nije preuređena u bolnicu.

Stižemo na početak Malecóna. Pogled na kip Máxima Gómeza i Muzej Revolucije:



I nesmetaniji pogled na Muzej Revolucije:



Iz autobusa se iskrcavam opet na Parque Central, gdje slikam kip José Martíja:



Potom, kako sam planirao, odlazim malo predahnuti kod Sloppy Joe'sa, prije nego što sjednem na drugi autobus i odem na drugu stranu grada. No Sloppy Joe's je zatvoren. Ostaje mi alternativa – obližnja El Floridita. Dok hodam dotamo, u hodu mi se pridružuje neka ženska, maznim me glasom pitajući na španjolskom „Bok, želiš li razgovarati s Kubankom?“ Sve i da hoću, sada nemam vremena, a i jasno mi je u čemu je caka, pa samo kažem čvrsto „¡No!“ i prolazim dalje. Ona ostaje iza mene i dobacuje mi „Pa zašto si onda dolazio na Kubu?“ Zbog socijalizma, draga moja, ne zbog ćaskanja s Kubankama koje zanima moja lova...

El Floridita je možda najpoznatija kao jedna od dvije tradicionalne stanice Ernesta Hemingwaya – u La Bodeguiti del Medio je pio mojito, a u El Floriditi piće koje je ovdje i stvoreno negdje nakon Prvog svjetskog rata, a riječ je o daiquiríju. Hemingway se pošteno natakao ovim koktelom od drobljenog leda i ruma – navodni rekord mu je bio 13 zaredom. Današnje cijene prisjele bi vjerojatno i Hemingwayu – jedan koktel košta 6 CUC (u El Chanchulleru za tu cijenu dobijete tri koktela). Ali eto, kad već nisam uspio kod Sloppy Joe'sa, uzet ću jedan banana daiquirí ovdje, čisto da mogu reći da sam bio u čuvenoj El Floriditi.

Za šankom se nalazi i kip Hemingwaya u prirodnoj veličini, kako sjedi na jednom od barskih stolaca. Naravno, većina blesavih turista se slika s njime. Općenito, riječ je o onoj vrsti lokala u koje se ne ide popiti piće, nego se ide vidjeti turističku atrakciju, te eventualno usput popiti piće. Zato ga napuštam vrlo brzo – nije mi ugodno sjediti na takvom mjestu, a i naknap sam s vremenom.

Druga linija busa za obilazak grada vozi na istočnu stranu. Ovaj bus je obični zatvoreni jednokatni bus, poput nekog međugradskog. Poslije polaska vozimo se Pradom, a potom idemo u tunel koji prolazi ispod ulaza u havansku luku, te izranjamo na drugoj strani. Nakratko zastajemo kod dviju tvrđava, a potom se vozimo nekih desetak minuta, sve do područja Playas del Este, Istočnih plaža, što je naziv za nekoliko povezanih lokaliteta koji su zapravo neka vrsta Varadera za siromašne. Relativno blizu Havane, ovo je mjesto kamo Havanci odlaze na kupanje, a hotelska arhitektura za goste iz daljih krajeva uglavnom je socrealistička. Po zimi ovo mjesto izgleda prilično depresivno, a ni ljeti nije neka ljepota.

Autobus me iskrcava na posljednjoj stanici. Nije da bih ja htio ovdje izaći, nego vozač i pratiteljica navodno idu na ručak, pa će nas pokupiti za 20-ak minuta na ovom mjestu.

Izlazim iz autobusa i gledam uokolo. Hotelska arhitektura malo podsjeća na Albaniju:



Iako je okoliš prilično uređen:



Tu se nalazi neki štand koji prodaje piñu coladu, ali i obično kokosovo mlijeko i to direktno iz kokosa. Neki tip ih mačetom oguli od vanjske ljušture, potom ih lijepo isteše u obliku nekog poliedra, pa se potom probuši rupa i unutra utakne slamka. Ugodno osvježavajuće, ali i dosta skupo s obzirom na količinu tekućine koju dobiješ za to.

Doista, nakon dvadesetak minuta autobus se vraća, te se ponovno krećemo truckati natrag prema Havani. Usput slikam ovu poruku na jednoj fasadi:



„Glavni zapovjedniče, naređuj“. Glavni zapovjednik je naravno Fidel, ali baš si razmišljam kako je ovakva rečenica zapravo posve u suprotnosti s idejom socijalizma, a pogotovo komunizma, jer ističe postojanje hijerarhije i naređivanje – što su obilježja suprotna komunizmu.

Potez obale na kojem plaže nisu uređene:



I potom se autobus opet penje na brdo iza dviju tvrđava, a ja se ovaj puta ovdje iskrcavam, kako bih ih obišao. Prvo krećem prema Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro. Pogled prema starom dijelu grada:





Tvrđava El Morro sagrađena je 1589. kako bi štitila havansku luku. Inače, sama riječ el morro označava istaknutu stijenu, vidljivu s mora, koja se koristi kao orijentir u navigaciji. Premda naoružana sa 64 topa i s posadom od 700 ljudi, skoro dvjestotinjak godina imala je više distrakcijsku vrijednost nego što je doista morala služiti kao obrambeno uporište. A onda su se 1762. pojavili Britanci, koji su u sklopu Sedmogodišnjeg rata odlučili napasti Španjolce i u njihovim prekomorskim posjedima. Napad je bio prilično neočekivan – u to su vrijeme komunikacije bile vrlo dugotrajne pa upozorenje nije stiglo dovoljno brzo – pa su tako Španjolci na Kubi, u trenutku kada su pred Havanom ugledali brojno britansko brodovlje (50 brodova s ukupno 20 000 ljudi), mislili isprva da je riječ samo o prolasku britanske flote pored Kube. Kad su Britanci krenuli u napad bilo je već kasno – ubrzo su se iskrcali istočno od tvrđave, odsjekli ju od grada zbog nebranjenog brežuljka jugoistočno od nje, te ju nakon dvomjesečne opsade natjerali na predaju, a s njom i Havanu. Iako je iduće godine sporazumom iz Pariza Havana vraćena Španjolcima u zamjenu za Floridu, ipak je relativna lakoća kojom su Britanci slomili obranu Havane nagnala Španjolce da na tom susjednom brežuljku podignu mnogo veću i jaču tvrđavu San Carlos de la Cabaña. El Morro je obnovljen, ali nikada više nije bio glavnom havanskom utvrdom.

Tvrđavi prilazim sa stražnje strane, kao i Britanci:



(vanjski zidovi su inače debeli 3 metra)

Dio topova i plutača koja označava plovni put ulaska u havansku luku:



I pogled u dubinu luke:



Malecón i druga plutača:



(lijevo se, utonula u okolni teren, vidi i tvrđava San Salvador de la Punta)



Kupujem ulaznicu. Naravno da je različita tarifa za strance i Kubance – numeričke su vrijednosti iste, ali domaći plaćaju u nacionalnoj valuti, a stranci u konvertibilnoj, što znači da plaćaju 25 puta više.

Unutrašnje dvorište koje sa svih strana okružuje središnju zgradu u kojoj su nekoć bile spavaonice:



U središnjoj se zgradi danas nalazi muzej, kojem je načelna tema pomorstvo, ali ima i nešto umjetničkih slika, a jedan je dio posvećen i britanskoj opsadi. Razgledavam muzej, ne pretjerano detaljno jer za to nemam vremena. Potom izlazim van i penjem se na terasu na zidinama, odakle opet slikam panoramu luke:



Pogled na čitavu terasu:



Na slici se vidi i svjetionik koji je dodan 1846.

Ukošeni pogled na istok od tvrđave:





(oslonio sam fotić na zid, koji je očito bio malo nakošen)

Detalj vanjskih zidova:







S morske strane je pad od 20-ak metara izravno u more:



Jedan od topova:





Još malo vanjskih zidova:



Prema Playas del Este, gdje sam maločas bio:



Spomen-ploča:



(„U spomen na g. Luisa de Velasca, na markiza Gonzáleza i na one koji su po naredbama obojice pali u junačkoj obrani ove utvrde 1762. Svjedočanstvo divljenja generalnog upravitelja otoka, Antonia Caballera de Rodasa, 187?“)

Još jednom pogled na vanjsku stranu tvrđave:



I na unutrašnje dvorište:



Cijev jednog topa danas služi kao odlagalište smeća – ili je ova limenka pive možda novi projektil?:



Još jedan vanjski bastion:



Topići:



Spuštam se opet u unutrašnje dvorište:



I ponovni pogled na Malecón:



Krećem prema svjetioniku:



Ali prije toga bilježim posebni tajni prolaz za bijeg i opskrbu, gdje su se čuvale i zalihe vode:



Svjetionik je, kao što sam rekao, pušten u pogon 1846., a visok je 25 metara. Pogled odozdo:



Uspinjem se vrlo strmim zavojitim stepeništem, koje isto ima i nizak strop, do prostorije na vrhu, gdje neki tip, vjerojatno svjetioničar, poluzainteresirano gleda neki sportski prijenos s nekim svojim frendom. Izlazim na kružnu terasu svjetionika i slikam već poznate motive - luku:



Malecón:



Tu se vidi i ona terasa s koje sam ranije slikao svjetionik:



U zgradi u prednjem planu trebao bi se nalaziti ured havanskog lučkog kapetana, koji je također smješten u tvrđavi.

Pogled na malu obrambenu istaku ispod svjetionika:



Tanker na obzoru, čini se da otplovljava:



Pogled preko krova glavne zgrade (sa spavaonicama) prema istoku:



Svjetioničko svjetlilo izbliza:





A ovo su stepenice kojima mi se valja spustiti:



Gore je još išlo kako-tako, ali dolje se moram spuštati praktički sjedećki, jer se ne mogu sagnuti unazad, a bogme niti hodati unatraške niz spiralne stepenice.

Time sam riješio tvrđavu El Morro, kupujem prilično skupu vodu u kafiću koji se nalazi u sklopu tvrđave, od žeđi ispijam odmah gotovo pola boce, a potom krećem na jug, prema tvrđavi San Carlos de la Cabaña.

Kao što sam rekao, ova je tvrđava sagrađena da bi se popravili propusti u vezi El Morra. Izgradnja je započela odmah po povratku Havane u španjolske ruke, 1763., a dovršena je 1774. U trenutku završetka, to je bio drugi najveći fortifikacijski objekt u Americi (danas je treći), s površinom od 10 hektara. Tijekom idućih 200 godina nikad ju nitko nije napao, ali je bila korištena kao vojna baza, ali i kao zatvor – još je Batista svoje političke protivnike zatvarao u La Cabañu. Nakon ulaska revolucionara u grad vojska je bez borbe predala tvrđavu, te ju je nova vlast koristila kao svoj vojni stožer i zatvor, a ovdje su se tijekom idućih pet mjeseci odvijala suđenja i smaknuća kadrova odanih Batistinu režimu. Danas se u njoj nalazi nekoliko muzeja, između ostaloga i muzej posvećen Che Guevari.

Za razliku od El Morra, koji prilično uočljivo strši na istaknutom položaju pored ulaza u luku, La Cabaña je mnogo niža i bolje uklopljena u okolni krajolik. Svake večeri u 21 sat ovdje se odvija cañonazo, pucanje iz topa, što je običaj koji datira iz kolonijalnih vremena, kada se pucnjem iz topa označavalo zatvaranje gradskih vrata.

Prolazim kroz prvi pojas zidina i dolazim do blagajne gdje se kupuju ulaznice, a usput uzimam i još jednu vodu. Pripeka je strašna. Potom krećem prema unutrašnjem dijelu tvrđave:



Obrambeni jarak:





(bijela zastava s crvenim saltirom je zastava španjolskog kolonijalnog imperija)

Tvrđava je iznutra pravi gradić, s nekoliko ulica između zgrada u kojima su bile smještene spavaonice, spremišta i druge prostorije potrebne da se izdrži dugotrajna opsada – navodno je tvrđava mogla odolijevati godinu dana. Ironično je da joj ime zapravo znači „koliba“.

Nekoliko kadrova:







(topovi i kugle su naravno ovdje naslagani iz dekorativnih razloga, njihov izvorni smještaj bio je usmjeren prema prostoru izvan tvrđave)





Dolazim potom do velike čistine gde je vjerojatno bilo zborno područje i vježbalište:



Tvrđava je imala i svoju kapelicu – ne znam komu je posvećena, ali nekom logikom, sudeći po imenu tvrđave, trebalo bi biti svetom Karlu (što je bilo i ime španjolskog kralja koji je naredio izgradnju tvrđave):



Sunčani sat:



Uspinjem se na zidine i otamo bacam pogled na luku u kojoj je teretni promet prilično živahan:



Stara Havana:



A na drugoj strani se vidi Área Expositiva Crisis de Octubre, o kojoj će još biti riječi:



Pogled duž zidina prema El Morru:



Budući da me nedostatak vremena tjera dalje, ponovno se zapućujem kroz ulice tvrđave:



Do ovog trga, koji je zapravo krov ogromne cisterne u kojoj su se nalazile zalihe pitke vode za godinu dana i to za 1000 ljudi!:



(pitanje je doduše kakav bi okus ta voda imala nakon godinu dana...)

Uspinjem se potom na krov još jedne zgrade u kojoj su bile spavaonice i fotografiram opkop i zidine:



Ovo su ventilacijski otvori na krovu spavaonica:



Vidjeli ste nešto slično i u El Morru.

Spuštam se zatim natrag do onog ulaznog dijela utvrde i ulazim u prodavaonicu suvenira koja se tamo nalazi. Moram kupiti rum. Isprva sam planirao otići u Muzej ruma, koji se nalazi nedaleko one ruske pravoslavne crkve, ali sada više nisam siguran da ću stići, pa kupujem ovdje jednu bocu sedmogodišnjeg Havana Cluba. Time sam riješio dva suvenira koja sam mislio kupiti – cigare i rum. Kad smo već kod cigara, u ovoj prodavaonici nalazi se najdulja cigara na svijetu:



(kao što vidite s desne strane, to je tek zadnja u nizu rekordnih cigara, a za očekivati je da će smotati i dulju)

Cigara (zajedno sa svojim kraćim prethodnicama) je smještena u plastičnoj kutiji na stropu prodavaonice, a zbog svoje je duljine morala na nekoliko mjesta biti svinuta, što svejedno nije štetilo njenom integritetu. Slikao sam, ali se na slici teško razabire:



Naravno, to je čista ekstravagancija, koja nema nikakve druge svrhe osim ganjanja rekorda. Pitanje je uopće može li se to zvati cigarom, kada je za vanjski omot svakako potrebno mnogo više od jednoga lista duhana...

Izlazim iz tvrđave i odlučujem se zaputiti prema jugu, pored  Áree Expositive i statue Cristo de La Habana sve do Casablance, odakle bih onim istim trajektom kao i jučer preplovio u središte grada, obavio još nekoliko stvari koje tamo imam, te se onda zaputio na kasni ručak i natrag u casu particular. Krećem stoga na jug i ubrzo dolazim do Áree Expositive, postavljene 2012., na 50-godišnjicu Kubanske krize. Tu se nalazi ovaj MiG-21:



Fidelova izjava:



(„Tkogod dolazi na Kubu u inspekciju, treba doći spreman na borbu.“)

Niz protuzrakoplovnih topova:



egerke @ 17:20 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 16, 2015
NEDJELJA, 24. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro je doručak opet na terasi, ali prije toga ću se popesti na krovnu terasu i malo uslikati panoramu. Pogled prema brdu Montserrate:



A ovo u daljini je Castillo de San Severino, tvrđava iz 1735., koja je kasnije služila kao zatvor, a danas je Muzej ropstva:





Krovna terasa:



Pogled prema zaljevu:





Tamo negdje u daljini je Varadero:



Zanimljivo odlagalište kičastih stvarčica:



Odnekud je donio čak i hidrant:



Autobus iz ptičje perspektive:



Sve je derutno – ali sve funkcionira.

Obavljam doručak, a potom radim još jedan đir kroz kvart Versalles, kako bih uslikao crkvu Svetog Petra Apostola, koja je nedavno obnovljena:



A onda krećem opet u centar. Imam vremena do podneva, kada mi polazi vlak za Havanu, pa ću obići još jednu znamenitost u centru.

Puente de la Concordia, Most sloge, koji premošćuje rijeku Yumurí:



I simpatičan parkić s druge strane mosta:



Ponovno onaj mural koji sam slikao prethodnog popodneva, sada u cijelosti:



Upućujem se opet prema Parque Libertad. U 83. ulici me dostiže neki mlađi tip i započinje neki usputni razgovor s uobičajenim pitanjima. Začudo, ne nudi mi ništa na prodaju. Pita me kako mi se sviđa Kuba, ja mu iskreno kažem da je zemlja OK, ali da mi ljudi idu uglavnom na živce, jer ti svi pokušavaju nešto uvaliti. On se načelno slaže sa mnom, kaže da to zna biti iritantno. Potom me pita koliko još ostajem u Matanzasu. Kad mu kažem da danas idem u Havanu, odmah kaže „Ako nemaš smještaj u Havani, mogu ti ja preporučiti nekoga.“ Nato mu ja kroz smijeh kažem „Imam smještaj, a ti sad upravo radiš ono što sam ti maloprije rekao da mi ide na živce.“ I njemu je smiješno, ali pokušava se opravdati s „Pa, mislio sam pomoći, znaš kako je...“ Da, svi hoće pomoći. Samo što meni ta pomoć ne treba.

Stižem do jutrošnjeg odredišta, a to je Farmaceutski muzej. Muzej je zapravo stara ljekarna koju je 1882. otvorio Francuz Ernest Triolet, koji se priženio u Matanzas. Bila je to prva ljekarna ovakvog tipa u Latinskoj Americi, a radila je sve do 1963., nakon čega je nacionalizirana i pretvorena u muzej. Zanimljivo, odlaskom u taj muzej zapravo na neki način otplaćujem dug blogerici Putnici koja je 2008. također obilazila Kubu rutom sličnom mojoj, s tim da je bila samo na jedan dan u Matanzasu i muzej je bio zatvoren. Kako osim muzeja nije imala ništa za vidjeti u gradu odlučila je što prije nastaviti put, ali nije više imala veze za dalje, pa su nastale čitave peripetije, oprala ju je i kiša, ukratko – Matanzas joj je ostao u jako lošem sjećanju. Tako da sam ja, kao neku vrstu zahvale za taj njezin putopis kojim me inspirirala za moje putovanje, odlučio otići u muzej i ispraviti tu nepravdu. Smile

Na ulazu me tip opet pita (na španjolskom) želim li vođenje na engleskom ili španjolskom. Kada mu kažem „En inglés, por favor.“, on me zbunjeno pogleda i kaže „Pero, habla español.“ Onda mu kažem da ga ne govorim dovoljno dobro da bih razumio vođenje po muzeju, tako da se on ipak prebacuje na engleski.

Unutrašnjost malo podsjeća na onu dubrovačku ljekarnu:





Objašnjavao mi je u čemu je fora s ovom velikom bocom, ali nisam najbolje shvatio – kao neko pomagalo koje je ljekarniku omogućavalo bolji pregled zbivanja, zbog loma svjetlosti.

Natpis:



Na sredini je ova vitrina s bočicama:



I ovdje je takva boca:



Vaga:



Svaka mušterija imala je svoju posebnu ladicu u koju je ljekarnik spremao dokumentaciju:



Ljekarije:



Ovo bi trebao biti Hipokrat:



A ovo Galen:



Apotekarska vaga, role za umatanje i ove velike keramičke posude:



Originalno pakiranje Aspirina:



Bočice u kakvima su se izdavali lijekovi u rinfuzi:



Na vratima se nalazila ova rupa sa zvekirom:



Bilo je to za slučajeve kada ljekarna nije radila, a nekomu je trebao lijek. Tada bi se kroz taj otvor izdavao hitni lijek.

Tu je i kip Majke Božje od kararskog mramora:



Pogled na vrata s originalnim vitrajem:



Mislim da je ovo slika gospođe Triolet, ali ne znam koje točno:



María Justa de Figueroa bila je sestra Juana Fermína Figueroe, koji je bio zaslužan za dolazak Ernesta Trioleta na Kubu. Ona je bila zaslužna za ostanak. No ubrzo je preminula od tuberkuloze, tako da je Ernest ostao udovac. Doskora se ponovno oženio, i to Maríom de los Dolores de la Caridad Cleofas Figueroa y Marty, kćeri Juana Fermína Figueroe, koja je 1886. završila farmaciju u New Yorku i postala tako prvom kubanskom doktoricom farmacije. Tako je Figueroa Trioletu bio i djever i punac. Iz drugog braka rodilo mu se troje djece, Ernesto mlađi koji je nastavio obiteljski posao, Celia koja je postala slikaricom i Alfredo koji je postao forenzički liječnik. Nažalost, Ernest stariji je preminuo 1900., tako da su ljekarnu kasnije vodili njegova udovica i sin.

Dosta sadržaja bočica je s godinama ishlapjelo:



Telefon koji još uvijek radi:



Ekstrakti indijske konoplje i opijuma:



A ovo je knjiga mušterija, sa svim izdanim lijekovima:



Natpis utemeljitelja na jednom stupu:



U stražnjoj prostoriji, još bočica:





Mužari:



Eliksir dugovječnosti. Nije ga puno ostalo u bočici:



Medalja koju je Triolet osvojio na Svjetskoj izložbi u Parizu (prilikom putovanja na koju je preminuo):



Ljekarničke utenzilije:



Antikna blagajna:



A ovo je rečeni Ernest Triolet:



Iza ljekarne se nalazi unutrašnje dvorište:



U kojem se nalazi „farmaceutska kuhinja“ za mućkanje i destiliranje lijekova:



Još malo antiknog hardvera – pisaće mašine:



I čuveni Alka-Seltzer, koji bi i meni dobro došao, s obzirom da godine halapljivog žderanja dolaze na naplatu:



Kotao za destilaciju:



Posuđe:



Sterilizator:



Vaš izvjestitelj u dvorištu:



Tinktura koke i tinktura kola oraha:



Ne znam jesu li namjerno stavljeni jedno kraj drugog.

U kutu su boce pod tlakom, za koje ne znam čemu su točno služile:



Također, ne sjećam se više ni funkcije ovog aparata:



Porodnička oprema:



Prah jelenjeg roga. Navodno afrodizijak:



U predvorju se nalazi bicikl kojim se išlo u kućne posjete:



Ovo je telefonska govornica u predvorju (vidite i vodiča u odbljesku):



Na katu se nalazi stan ljekarnika, koji je sada pretvoren u malu galeriju s nekoliko umjetničkih radova, kao što su ovi mobili:





Vraćam se ponovno u prizemlje. Tu je sprava za računanje:



I sat koji stoji (inače bi značilo da mi za minutu polazi vlak za Havanu):



Vodič me pod svaku cijenu htio ovjekovječiti u ljekarni, pa evo:



OK, to sam obavio, krećem natrag prema casi particular, prošavši usput ponovno pored Teatra Sauto:



I Plaza de la Vigía, jutro nakon karnevala:



Vraćam se lagano u Versalles, ali prije nego što ću kupiti osvježenje i krenuti se spakirati, slikam ono što sam već spomenuo – stanje kubanskih pruga gdje je tucanik toliko ispran da tračnice stoje u zraku:



Po povratku u casu Osvaldo gleda moj fotoaparat i kaže da i njega zanima fotografija, pa me pita koliko sam platio fotoaparat. Kažem mu preračunato oko 600 CUC. Nato on kaže „Pa nije ni skupo.“ Mislim si, kako u državi u kojoj je doktorska plaća 25 CUC cijena od 600 CUC nije skupa, ali opet pomislim, s obzirom na to da se ta plaća zaradi od jedne noći u casi particular, to možda i stvarno nije skupo – barem onima koji iznajmljuju sobe. Općenito, na Kubi mi je bilo teško imati bilo kakav osjećaj za cijene, jer, em imaju taj dvomonetarni sustav, em zarada izvan državnog sektora višestruko premašuje plaće u državnom sektoru (toliko da se u jednom danu može zaraditi koliko inače u mjesecu). Zato mi pogotovo nije jasna nasrtljivost taksista, koji jednom vožnjom (na dulju relaciju) mogu zaraditi preko pola mjesečne plaće liječnika. Dakle, da svaki dan ima samo jednu takvu vožnju, zaradit će 15 puta više od liječnika.

Osvaldo me također želi fotografirati, pa tako ja poziram za šankom u njegovoj kuhinji:









I reklama za jednu od malti:



Ovo je Osvaldo za svojim računalom:



I nas dvojica zajedno:



Primijetili ste prenatrpanost zidova kojekakvim drangulijama, o čemu sam vam već govorio. Tu se nalazi i ovaj set novčanica:



Donje tri novčanice su pesosi iz doba kada je guverner centralne banke bio Che Guevara (vidi se njegov potpis na lijevoj strani novčanica), a najgornja je današnja novčanica od 3 nacionalna pesosa s Cheovim likom. Vrijedi oko 60 lipa.

Plaćam račun Osvaldu. Jedna noć me ovaj puta izlazi 50 CUC. Naime, zaračunao mi je sve – spavanje, večeru (jastoga – 12 CUC), doručak, pića, dolazak pred mene na kolodvor...nakupi se. Uvijek zaboravim da je na Kubi i gostoprimstvo biznis i da se tu ništa ne radi iz usluge. Uz takve cijene, doista mu 600 CUC nije velik iznos.

Inače, zanimljivo, svi moji domaćini su me odmah po dolasku zamolili putovnicu kako bi zapisali moje podatke u prijavu koju vjerojatno trebaju pokazati nekom nadležnom organu (premda ne znam zašto – iznos poreza koji plaćaju iznajmljivači je fiksan, neovisno o tome imaju li goste ili ne), osim Osvalda. Ne znam je li to posljedica nemara, nekakvog muljanja ili čega već, znam samo da sam ga ja u dva navrata pitao želi li moju putovnicu, a on mi je svaki puta rekao da ćemo to obaviti poslije. Na kraju nismo.

Spuštam se u prizemlje, pozdravljam s Osvaldovim roditeljima, a onda me on još moli da fotografiram kuću s druge strane ceste i pošaljem mu slike, kako bi ih imao za internetsku stranicu case particular. Evo slike kuće:



Krećem prema malom željezničkom kolodvoru. Naime, Matanzas je s Havanom povezan na dva načina – redovnom željezničkom prugom i tzv. Hersheyevom željeznicom. Hersheyevu željeznicu sagradila je istoimena američka kompanija za proizvodnju čokolade, kao svoju industrijsku željeznicu, a pruža se između Matanzasa i Casablance, s istočne strane havanske luke, u duljini od 92 km. Na sredini pruge nalazi se gradić Camilo Cienfuegos (nekoć Hershey), gdje je bila velika šećerana u vlasništvu kompanije Hershey. Pruga je sagrađena 1917/18. i jedina je danas elektrificirana pruga na Kubi. Pruga prolazi prekrasnim predjelima doline rijeke Yumurí, koji su inače dosta udaljeni od glavnih turističkih pravaca. Ujedno je putovanje tom željeznicom dobra prilika za doživjeti pravu Kubu. Vlak je spor – ekspresna linija, koja ne staje na svakom stajalištu, vozi oko 3 sata. Ja idem upravo na tu ekspresnu, ona jedina gotovo sigurno vozi, ostale znaju otkazati.

Na kolodvoru je poprilična gužva – ljudi se nakon sinoćnjeg karnevala vraćaju kućama u neko od sela na putu do Havane. Čekaonica:



Karata još ima – no ovo je Kuba, mislim da ovdje ne postoji razmišljanje jesu li prodali previše karata.

Vozni red:



Vlakovi koji danas voze na pruzi su elektromotorne garniture nabavljene devedesetih godina iz Katalonije.

Započinje ukrcavanje i već vidim da će to biti jedno od onih nadrealnih iskustava, gužvanje i možebitno stajanje skroz do Havane. Uspio sam nekako staviti ruksak na policu za prtljagu, ali ostatak vlaka je dupkom pun:



Ipak, nekako su svi koji su željeli uspjeli stati u vlak. Provjeravam stalno džepove, ovakvo mjesto je raj za džepare, ali srećom nema posljedica. Vlak polako kreće iz Matanzasa, ali ubrzo zastaje na prvom stajalištu, nakon kojeg mu treba nekoliko minuta da se opet pokrene. Ne znam je li problem u pretrpanosti, u slabim vučnim motorima ili u nečem trećem, ali u nekoliko se navrata dogodilo da vlak jednostavno ostane stajati nekoliko minuta. Činilo se da se nitko oko toga ne uzrujava, pa se nisam ni ja, premda mi je bilo jasno da ću se, ako vlak crkne, teško iskobeljati iz ove zabiti kojom prolazi. Naposljetku bi uvijek krenuo i na kraju smo bili u Havani točno po voznom redu.

Oko mene vlada poprilično rasno šarenilo, ima crnaca, bijelaca, mulata, jedan pokazuje čak i da vjerojatno ima nekog Kineza među precima...ali sve je vrlo harmonično – barem onoliko koliko jedna kaotična latinoamerička zemlja može biti harmonična. Svi pričaju, dovikuju se... Jedan mladić pored mene me pita kamo putujem (iako je zapravo očekivano – teško da bih kao turist putovao u neko usputno seoce) i potom me također pita imam li smještaj u Havani. Vjerojatno bi mi i on nešto ponudio...

Nekoliko usputnih fotografija koje sam uspio „ukrasti“ u toj gužvi. Prvo se vozimo dolinom rijeke Yumurí:



Rijeka je tamo negdje iza drveća:



Usputna polja:





Nakon nekog vremena vlak se dovoljno ispraznio da sam uspio čak i sjesti. Preko puta mene sjedi jedna djevojka (teško joj je odrediti godine, ali rekao bih da je mlađa od mene) sa svojim dečkom. Pokušava razgovarati sa mnom, ali kako ona zna samo španjolski, to nije bogznakakva komunikacija. Budući da je poprilično vesela, prvo me pita odakle sam, kada joj kažem, pita me je li i u Hrvatskoj takva vrućina. „Ne, kod nas je sad ljeto, ali nije toliko vruće.“ „Ženi me! Ženi me i povedi me u Hrvatsku.“ Laughing Onda joj kažem da u Hrvatskoj pada i snijeg, to joj zvuči očaravajuće. Zapravo, zapanjujuća je spoznaja da ovi ljudi nikada nisu vidjeli snijeg. Djevojka (kasnije ću doznati da se zove Yoima) stalno nešto priča, i to užasno brzo i nerazumljivo, tako da mi većina fora koje priča ostaju nerazumljive. Ipak, shvatio sam da mi kaže da se želi udati za mene („Ali ja imam curu!“ – „Nema veze, riješit ćemo to. Ja sam ti bolja od nje.“) i da njezin momak ne smije biti ljubomoran. Zatim me molila da ju fotkam:





(ovo iza joj je momak)

Ako je netko zainteresiran, dala mi ja kasnije čak i svoju e-mail adresu. Laughing

Stižemo u gradić Hershey (Camilo Cienufegos), gdje slikam šećeranu:



I potom, u nastavku puta, opet polja:





U jednom me trenutku Yoima i njeno društvo nude chicharronesima. Riječ je o posebnoj kubanskoj varijanti čvaraka. Ja inače nisam neki ljubitelj svinjetine, tu i tamo uzmem čvarke, ali nisam lud za njima. Već sam ranije viđao ulične prodavače kako prodaju chicharrones po gradovima, a kako je baš prije ljeta došlo do jedne zabune kada je Ana mislila da su chicharrones kobasice, nekako sam obratio pažnju na taj prehrambeni artikal i sada ga imam priliku kušati. Ima okus kao smoki ili nešto tomu slično. Nije nejestivo, ali nije baš ni hrana za ovu sparinu.

Yoima i njezino društvo silaze u nekom manjem mjestu koje je već u aglomeraciji Havane, a sada već poprilično praznjikav vlak približava se havanskoj luci. U daljini se vidi čak i kupola Kapitola:



Vlak se ispraznio:



Prolazeći pored jednog zida uz prugu vidim opet neku izjavu Raúla Castra kako svaka zemlja treba trošiti isključivo onoliko koliko može proizvesti i pomišljam kako je to zapravo istina – Kuba se, dijelom zahvaljujući i sankcijama, uopće ne zadužuje na međunarodnom tržištu. Imali su neke dugove još prema SSSR-u, koje je preuzela Rusija i u međuvremenu ih otpisala. Mnogi se podsmjehuju Kubi i njihovom standardu, ali taj standard barem nije nastao iz života na dug. Većina drugih zemalja, čak i s mnogo višim standardom, pritisnuta je dužničkim obavezama čak i kad mogu redovno servisirati dugove.

I tako smo dokloparali do Casablance. Izvlačim ruksak, usput oderavši prst, te potom fotografiram vlak izvana:





Odmah pored željezničke stanice je pristanište trajekta koji će nas prevesti na drugu stranu luke, u centar grada. Mjere sigurnosti su smiješno stroge – otvaraju torbe, pregledavaju ih detektorima metala – zato što je trajekt u dva navrata, 1994. i 2003. otet kako bi otmičari njime otplovili na Floridu (iako otmičari nisu uspjeli izaći iz kubanskih teritorijalnih voda). Isto tako, iako je cijena vožnje 10 nacionalnih centavosa, turisti plaćaju 250 puta više – 1 CUC.

Trajekt je poprilična nezgrapna olupina, ne znam kako bi se itko s time usudio otploviti dalje od obale, ali očito su neki bili očajni. S trajekta slikam ulaz u havansku luku:



Centar grada:



Pogled unazad – desno statua Cristo de La Habana, lijevo tvrđava San Carlos de la Cabaña:



A na ulasku u luku je Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro:



Iz širega, sve troje:



Lučka skladišta:



Pravoslavna katedrala Nuestra Señora de Kazán:



Ova crkva je posvećena 2008., a cilj joj je bio poboljšati odnose Kube i Rusije koji su dosta zamrli nakon raspada SSSR-a. Nesumnjivo je riječ o impresivnoj građevini, no pitanje je koliko doista vjernika ruskog pravoslavlja ima na Kubi.

Još jedno derutno skladište:



Na drugoj strani luke na brdu se nalazi Nacionalni opservatorij:



I još jednom Cristo de la Habana:



Iskrcavam se iz trajekta i krećem prema Plaza San Francisco de Asis. Osjećam se kao da sam se vratio doma. Nevjerojatno, na takvim putovanjima vam čak i mjesta na kojima ste proboravili dva dana izgledaju vrlo familijarno kada se u njih opet vratite. Nedjelja je popodne, ulice su prazne, tražim neki taksi da ne moram hodati skroz do kuće Jorgea i Nancy. Naposljetku mi prilazi neki tip, kažem mu adresu i pitam ga koliko bi to koštalo. On kaže 10 CUC. E sad, nisam ni ja baš tolika naivčina, 10 CUC košta od Viazulovog terminala do grada, što je desetak minuta vožnje. On mi nudi 8 CUC. I to je skoro triput skuplje od redovne cijene, ali pristajem, ne da mi se sada još natezati s drugim taksistima i onda naposljetku biti prisiljen pješačiti.

Taksi me dovozi do već poznate adrese, gospodin Jorge mi otvara vrata prije nego što sam uopće uspio pozvoniti, pozdravljamo se kao stari znanci i potom se penjem na kat. Soba u kojoj sam bio trenutno je zauzeta, ali gosti odlaze malo kasnije, tako da mogu birati hoću li u drugu sobu ili ću pričekati „svoju“. Odlučujem se držati tradicije. Želim i zadnju noć na Kubi provesti u krevetu u kojem sam proveo prvu.

Smještam se u kuhinju, ispijam sok od guave, malo razgovaram s Jorgeom i Nancy, pričam im o nekim dogodovštinama iz proteklih dva tjedna... Nakon nekog se vremena pojavljuju gosti, sredovječni bračni par iz, mislim, Francuske. Uzimaju stvari i potom taksijem odlaze na aerodrom. Sad još moram pričekati da oni očiste sobu i pripreme ju za mene. Za to vrijeme Jorge je stavio CD s najvećim hitovima Plattersa. Fino pristaje uz vozni park na ulicama...

Soba je napokon spremna, useljavam se, presvlačim i odlazim pod tuš, kako bih se osvježio za havansko predvečerje. Večerašnji program je razmjerno opušten. sutra ću se morati poprilično žuriti ako želim stići sve namjeravano.

Izlazim prvo na Malecón, te primjećujem na obzoru obrise velikog broda, vjerojatno jednog od tankera s venezuelanskom naftom. Slikao sam ga, ali fotografija to vrlo loše bilježi, tako da ako ga vidite, u redu, ako ga ne vidite, barem ćete vidjeti pogled koji se s Malecóna pruža prema Floridi:



Skrećem na Avenida de Italia i krećem uobičajenim putem, ali ne skrećem u Calle Neptuno, nego nastavljam prema jugu, do Kineske četvrti. Pogled kroz Calle Barcelona prema Kapitolu:



Ploča na ulazu u Kinesku četvrt:



Skrećem u Calle Zanja i dolazim iza Kapitola (kod onih lokomotiva, ako se sjećate). Jedna oronula zgrada:



Pogled na Parque El Curita:



Iz malo daljega – desno je Calle Zanja, ravno Calle Dragones vodi prema Parque El Curita:



A ovo je ona oronula zgrada otprije, s pročelja:



Ne znam živi li itko unutra, čini mi se da vidim rublje na prozorima. Zgrada je očito nekoć bila hotel, vidi se natpis na vrhu.

Pogled preko parka uz krajnji južni dio zgrade Kapitola na kuće na Pradu:



I na drugu stranu, slika je tamna, ali iza ograde se vide lokomotive, no slikao sam onaj tornjić tamo iza, na zgradi Muzeja telekomunikacija:



Pogled uz sjeverni rub Kapitola prema zgradi Gran Teatro de la Habana:



Niz Calle San Martín:



Nažalost, i ovo je Havana – smeće i kuće koje se urušavaju:



Šarene fasade kuća na Pradu:



Pročelje Gran Teatro de La Habana:





Na ovom je mjestu još 1837. sagrađen Teatro Tacón, čija je zgrada srušena početkom 20. st. kako bi ustupila mjesto Galicijskom centru, koji je okupljao doseljenike iz te španjolske regije. Iako je čitavo vrijeme u sastavu Galicijskog centra bilo i kazalište, službeno preimenovanje se dogodilo tek 1985., na inicijativu već spomenute baletne dive Alicie Alonso. Ujedno, s obzirom da se oslanja na tradiciju Teatra Tacón, ovo kazalište tvrdi da je najstarije aktivno kazalište na zapadnoj polutci. Kapacitet gledališta je 1500 ljudi.

Jedna neobnovljena zgrada stisnuta između dvije obnovljene:



Krećem dalje promenadom na sredini Prada i nalijećem na neobičan prizor – skupina ljudi pleše tango nasred šetališta:



Zabilježio sam i kamerom.

Iako se tango vezuje uz Argentinu, jedan od utjecaja na tango izvršila je i habanera, kubanski ples iz 19. st., čiji se ritamski bubanj katkada također naziva tangom.

Meni je zapravo fascinantno vidjeti ovakvu vrstu događanja u javnom prostoru, za koju nisam sasvim siguran ni bi li se baš mogla susresti u Londonu ili New Yorku, a kamoli u zemlji poput Kube, koja se percipira sumornom zemljom Trećeg svijeta. Ovo zapravo pokazuje kako je riječ o izuzetno kulturnoj i profinjenoj zemlji u kojoj se još cijene takvi običaji.

Odlazim na ugao ulice Ánimas i Agramonte, gdje se nalazi koktel-bar Sloppy Joe's. To je jedna od negdašnjih havanskih institucija koja je dobila novi život. Priča seže u 1919., kada je mladi španjolski useljenik José García otvorio skromni bar na rečenom mjestu. Iako higijenski standardi nisu bili na razini (zato uostalom i nadimak Sloppy Joe), kokteli koje je posluživao bili su jeftini i bilo ih je u izobilju, te je mjesto ubrzo postalo popularno, naročito među Amerikancima koji su bježali od prohibicije. Kada se 30-ih i 40-ih godina u Havani nastanila mafija, novi priljev američkih kockara samo je proširio reputaciju ovog lokala. José je odlučio u ponudu uvesti i hranu, stvorivši tako i sendvič sa sjeckanom govedinom (ropa vieja) koji je nazvao Sloppy Joe. Bar je bio toliko popularan da je 1937. u floridskom Key Westu otvorena kopija. Ernest Hemingway je u svom uobičajenom bauljanju od El Floridite do La Bodeguite del Medio navraćao i u Sloppy Joe's. Tu su se znali obresti i Frank Sinatra i Graham Greene, a bar se pojavio čak i u ekranizaciji Greeneova romana Naš čovjek u Havani. U to vrijeme, Sloppy Joe's je bio jedan od najčuvenijih barova na svijetu, svojevrstan hram u kojem su se obični turisti mogli gurati rame uz rame sa celebrityjima. Nakon Revolucije, Sloppy Joe's je doživio strahovit pad prometa (oko 90% klijentele su bili Amerikanci) i doista počeo opet ličiti na opskurno mjesto kakvo je bio na početcima, a onda je početkom 60-ih nastradao u požaru. Trebalo je proći 50-ak godina da se ponovno otvori, 2013., kao čišća i otmjenija verzija svog prethodnika.

Sjedam u Sloppy Joe's i častim se dvama koktelima, no cijene mi već pokazuju da je ovo prvenstveno usmjereno na turističku klijentelu i da debelo preplaćujem koktele koji su inače sasvim solidni, ali drugdje bih ih dobio upola ili čak trostruko jeftinije.

Nakon skoro sat vremena, opet sam na ulici:



I krećem prema kraju Prada, gdje se na obali nalazi Castillo de San Salvador de la Punta:





Ova tvrđava sagrađena je krajem 16. st. kao obrana havanske luke, ali zapravo se nikada nije iskazala u svojoj obrambenoj funkciji. Između nje i tvrđave El Morro na drugoj strani ulaza u luku noću se stavljao debeli lanac kojim se zatvarao pristup luci.

Tu je i spomenik Franciscu de Mirandi, venezuelanskom revolucionaru s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće, kojeg se smatra prethodnikom Simóna Bolívara:



Tvrđava El Morro s druge strane luke:



Onaj brod je još tamo – i sad se bolje vidi:



Malecón:







Krećem lagano Malecónom na večeru. Jedna od raskošnih kuća s fasadom od majolike, danas nažalost trošna:



Blaga svjetlost ulične rasvjete međutim, poput šminke, sakriva njene ožiljke i ističe joj adute, čineći je šarmantnom i savršeno uklopljenom u atmosferu večernjeg Malecóna.

Za večeru je, kao što je dogovoreno, jastog, s uobičajenim prilozima, iako ovaj puta jedem i fufu, pire od banane, umjesto kasave ili prženih kriškica banane (tj. plantaina), što je inače prilog. Nakon večere krećem u posljednji večernji izlazak na Kubi, već poznatom rutom do Prada, pa potom direktno do El Chanchullera. Ovaj put je malo veća gužva, tako da trebam čekati neko vrijeme ispred, no kako sam sâm, ubrzo se otvara jedno mjesto za šankom. Sjedam i naručujem prvo jedan mojito, pa kasnije još i caipirinhu...ali se tu odlučujem zaustaviti, jer sam ranije još popio dva koktela u Sloppy Joe'su i još pivu uz večeru, a ne bih baš htio da mi se ponovi Baracoa ili da sutra ujutro budem mamuran, budući da imam još dosta posla.

U susjednom dućanu kupujem bocu vode i krećem kući. Na Malecónu primjećujem jednu razliku u odnosu na prošli put – sada navečer nije zatvoren za promet. Karneval je završio i auti normalno voze. Nije da je promet gust, ali mi je ipak neobično. Htio sam napisati „nisam navikao“, ali onda mi je sinulo da sam prije toga samo dvije večeri prolazio Malecónom u vrijeme kad je promet bio zatvoren. To je ono što sam već spominjao, na putu se čovjek brzo zbliži s nekim mjestom i udomaći se, pa mu izgleda da je negdje boravio puno dulje nego što u stvarnosti jest.

Spremam se na počinak, posljednji na Kubi...

egerke @ 22:13 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 15, 2015
SUBOTA, 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak je ovaj put malo luksuzniji nego u svim dosadašnjim casas particulares – uz redovni izbor dobivam čak i palačinke, one male, američke. Ipak sam u Varaderu. Gospodin Roberto, s kojim sam sinoć razgovarao na španjolskom, sada forsira engleski. Osjećam se pomalo blesavo zbog toga – mislim, engleski bolje razumijem od španjolskog, ali opet, ovo je neka rudimentarna komunikacija, to mogu obavljati i na španjolskom. Nakon doručka odlazim u svoju sobu po ručnik, oblačim kupaće gaće i pravac plaža.

Poluotok Hicacos, na kojem je smješten Varadero, pruža se 20-ak km u Atlantik, zatvarajući sa sjeverne strane Kardenaški zaljev. Iznimno je uzak – na najširem mjestu širok je tek 1200 m. Završni rt poluotoka ujedno je i najsjevernija točka Kube (otoka, ne države). Danas je poluotok od kopna odvojen umjetnim kanalom kojim se omogućava brža plovidba brodovima koji iz Cárdenasa plove prema zapadu, tako da je zapravo postao otokom. Čitavom sjevernom obalom poluotoka (onom koja gleda na Atlantik) proteže se pješčana plaža zahvaljujući kojoj je Varadero i postao to što jest.

Varadero se prvi puta spominje još 1555. Ime znači „suhi dok“, budući da su se ovdje obavljali popravci na španjolskim brodovima. Pri vrhu poluotoka nalazi se rudnik soli Calavera (Lubanja), koji je radio sve do 1961., a u kolonijalno je doba solju opskrbljivao većinu španjolske latinoameričke flote. No samo mjesto Varadero utemeljeno je tek 1887., kada je deset obitelji iz Cárdenasa dobilo dozvolu za izgradnju svojih kuća na poluotoku. Već je u to vrijeme Varadero imao reputaciju ekskluzivnog ljetovališta. Prvi je hotel međutim izgrađen tek 1915., a ranih 1930-ih započeo je bum bogatih turista, kada je zemljište na poluotoku (točnije, gotovo pola poluotoka) kupio Irenée Du Pont, vlasnik poznate kemijske industrije DuPont (to su oni što proizvode najlon, neopren, kevlar, lycru i ostale polimere). Njegov ljetnikovac, imenom Xanadú, danas je hotel. Nakon Revolucije došlo je do eksproprijacije vlasnika vila, koje su pretvorene u muzeje ili smještajne kapacitete za kubanske goste, a Varadero se počeo promovirati kao turistička destinacija za sve građane. Sagrađen je veliki park (Parque de las 8000 Taquillas), koji je postao središte lokalnog života. Tijekom idućih 20 godina Varadero će uz turističko postati i kulturno središte, s brojnim koncertima, festivalima i sportskim događanjima. No veće turističko otvaranje Kube tijekom Specijalnog perioda uzrokovalo je da se masovni turizam zanemari u korist ekskluzivnih all-inclusive resorta koji su počeli nicati bliže vrhu poluotoka. Park je u međuvremenu zapušten, te je tek 2008. obnovljen i vraćen u život – no još uvijek je to daleko od negdašnje uloge koju je imao u životu Varadera. Danas Varadero ima preko 1 milijun turističkih posjeta godišnje (još uvijek poprilično malo, zapravo), a njegov je aerodrom drugi najprometniji na Kubi, s mnoštvom čarterskih kompanija koje ga povezuju s Europom. Samo mjesto Varadero ima 7000 stanovnika koji očito imaju daleko viši standard od ostatka države.

Dolazim na plažu, koja doista izgleda impresivno (vidjet ćete kasnije fotografije, nisam nosio fotoaparat sa sobom na kupanje), a čak je i dosta prazna. Još je rano ujutro, a i na toj se dužini stvarno teško može stvoriti gužva. Ulazim u vodu, koja je sad već dosta hladna, gotovo kao jadranska. Ipak je to Atlantik, i premda upravo ovuda prolazi Golfska struja, to nije dovoljno da bi temperatura vode bila onolika kolika je bila u Trinidadu. Osim toga, plaža boluje od iste boljke kao i druge pješčane plaže s malo većim zrncima pijeska – voda postaje mutna od njihovog kovitlanja u plićaku.

Ne zadržavam se stoga predugo, desetak minuta kupanja mi je sasvim dovoljno, potom se vraćam do smještaja, presvlačim, uzimam foto-opremu i krećem u obilazak Varadera. Varadero ima hop-on hop-off bus koji vozi čitavom dužinom poluotoka, tako da nemam previše brige oko toga kamo se zaputiti. Najbliža stanica autobusa mi je na Prvoj aveniji. Jedna pokrajnja ulica dobro prikazuje veći stupanj uređenosti Varadera u odnosu na ostale kubanske gradove:



Dolazim na stanicu, a nakon nekih 5 minuta pojavljuje se i bus. Riječ je o doubledeckeru kojem je gornji kat otvoren, što je dobro za slikanje, ali može biti i dosta opasno zbog niskih žica ispod kojih autobus često prolazi. Stoga se preporuča sjediti cijelo vrijeme. Ne smeta mi to, dadne se i tako slikati, jedini problem je što mi niske žice povremeno ulete u kadar.

Krećemo Prvom avenijom prema sjeveroistoku, prolazeći usput pored središnjeg parka:



(to su te žice o kojima sam govorio)

Iglesia de Santa Elvira:



I jedan patriotski mural:



Kao i plakat s Chávezom:



(„Dobrodošao u svoju zemlju, brate.“)

Na kraju Prve avenije skrećemo prema Avenidi las Américas. Ovo je pogled na paralelnu Autopistu Sur, koja vodi čitavom južnom obalom poluotoka:



Primjećujete iznimnu uređenost krajolika.

Još malo:







Sad već počinju hotelska naselja, ova prva su starijeg tipa i hoteli dosta podsjećaju na one po našoj obali:



S druge se strane nalazi nešto što podsjeća na utvrdu, ali zapravo je vodotoranj:



A pokraj njega je još jedan spomenik Don Quijoteu:



Sada i mi izlazimo na Autopistu Sur:



I krećemo duž nje prema vrhu poluotoka:



Vozimo se uz područje golf-kluba Varadero:









Riječ je o prvom golf-terenu s 18 rupa na Kubi. Još je Irenée Du Pont sagradio prvo igralište s 9 rupa, a preostalih 9 dodano je 1998.

Skrećemo prema jednom od usputnih resorta, prolazeći praktički cestom kroz golf-teren:



Nastavljamo potom po Autopisti Sur:



Iako je golf-teren završio, okoliš je i dalje vrhunski uređen:







Betonski mastodont u daljini:



Na ovom smo se dijelu odmakli od južne obale, koju inače cijelom dužinom pratimo:



(Da, ovdje sam stajao. Tongue out )

I tako dolazimo do „divljine“ koja se nalazi pri vrhu poluotoka. Naime, tu se nalazi ekološki rezervat Varahicacos, koji reklamiraju kao oazu netaknute prirode u srcu Varadera. Zapravo je riječ o namjerno izdvojenom dijelu koji je svjesno ostavljen u relativno prirodnom stanju, premda ga sa svih strana okružuju gradilišta novih resorta i samo je pitanje hoće li netko jednoga dana reći da je i to zemljište prevrijedno da ga se ne bi eksploatiralo za izgradnju još nekog hotelskog naselja.

Ulaz u rezervat:



Čitav rezervat dug je oko 2 km, a na najširem je mjestu širok jedva 700 metara. Brižno je ograđen, kako bi se povukla granica između onoga što se može eksploatirati i onoga što se (zasad) ne može:



Nakon što smo i opet skrenuli u još nekoliko hotela, stižemo polako do vrha poluotoka, gdje su moderna turistička naselja zamijenila velike hotelske zgrade. Ovdje su zgrade uglavnom mnogo niže i steru se na većoj površini, a sve izgleda kao neko floridsko naselje (što i ne čudi, budući da je Varadero najbliži Floridi od svih kubanskih mjesta, a ovo je sâm kraj poluotoka). Nekoliko slika:





Na kraju se nalazi i velika marina koja čak ima i imitaciju svjetionika:







Da vas netko ovdje iskrca i da morate pogoditi u kojoj ste zemlji, mislim da bi Kuba bila zadnja koja bi vam pala na pamet. Jedino možda po voznom parku...

Na vrhu se autobus okreće (sada se popunio putnicima iz resorta) i vraća se natrag prema gradu. Gledam te nakvarcane snobove, obitelji s djecom iz bogatih europskih zemalja. Doletjeli su ovamo s čarterom, prevezli su ih s aerodroma do resorta u kojem imaju sve što im treba za, recimo, desetodnevni aranžman. Njihov jedini izlazak iz hotela je odlazak na plažu (ali ni to ne moraju, imaju hotelski bazen) i eventualno vožnja ovim hop-on hop-off busom do mjesta Varadera, gdje će pokušati steći iskustvo „autentične“ Kube. Potom će se vratiti doma i hvalisati kako im je bilo divno deset dana na Kubi, premda nisu ni prismrdili pravoj, autentičnoj Kubi. Makar da odu do Cárdenasa ili Matanzasa, da steknu neki kontekst...

Na povratku slikam pogled s južne obale preko Kardenaškog zaljeva prema glavnoj obali Kube:



I na drugu stranu, prema vrhu poluotoka i otvorenom moru:



Sad se malo bolje vidi obala:



Vraćamo se istim putem, ponovno prošavši uz vodotoranj:



I Don Quijotea, koji kao da kreće u borbu s bogatim turistima tamo na vrhu poluotoka:



Budući da mi vrijeme pomalo curi, a još bih htio ručati prije nego što napustim sobu, silazim s autobusa u centru Varadera i pješice krećem dalje. Pokušat ću s kineskim restoranom koji je blizu mog smještaja, nadam se da će biti bolji od onoga u Holguínu.

Skrećem u jednu pokrajnju ulicu kako bih zabilježio slavnu varadersku plažu:



Slika nije dovoljno reprezentativna jer ovo busenje trave kvari dojam. Pokušat ću malo kasnije, ali ne prije no što snimim ovog guštera na jednom usputnom kamenu:



Pokušajmo sad. Trava je i dalje tu, ali barem su fotografije panoramski longitudinalne:







Vizualno je pravi raj, zar ne?

Restoran koji pikiram zove se Lai-Lai. Hrana jest mrvicu bolja od one u Holguínu, ali i dalje puno masnija nego bi trebala biti. Sve u svemu, kineska kuhinja na Kubi je razočaravajuća. Iako je uopće umjetnost moći ju pripremiti uz teško nabavljive namirnice kao što je npr. soja-sos. Barem me sok od manga osvježio.

Pri povratku u sobu uzimam dogovorenu micheladu za Marka, a potom se odlazim spakirati. Čokolade su se malo stvrdnule, izdržat će današnji transport. Ubrzo mi gospodin Roberto kucanjem daje do znanja da se požurim jer mu ubrzo dolaze novi gosti i treba urediti sobu. Izlazim te ga molim zna li neki dobar smještaj u Matanzasu. On kaže kako ima jednoga znanca, da se tip zove Osvaldo, i odmah mu telefonira. Daje mi ga na telefon, tako da se točno dogovorimo oko vremena mog dolaska u Matanzas, on će me doći pokupiti. Usput me pita volim li karnevale, jer se večeras u Matanzasu događa karneval. Navikao sam već, to mi je treći grad s karnevalom (iako havanski nisam vidio). Plaćam sobu gospodinu Robertu, ispada da mi je naplatio samo sobu, bez doručka, a i prošao sam dosta jeftino, s obzirom da je ovo Varadero – mislim da je cijena bila nekih 26 CUC. Pozdravljam se s obitelji i odlazim na Prvu aveniju, gdje se nadam da će naići neki taksi do kolodvora. Roberto mi je rekao da bi trebalo biti maksimalno 3 CUC. Jedan taksi prolazi pored mene, zatim me očito prekasno skuži, i onda vidim da se tip ponovno pojavljuje iz pokrajnje ulice. Očito je napravio krug oko bloka. Dolazi do mene, pitam ga koliko do kolodvora, 3 CUC. U redu je. Dok se vozimo do kolodvora pita me kamo idem, kada mu kažem da idem za Matanzas pita me zašto ne bih išao taksijem. Odgovor je jasan – zato što me autobus do Matanzasa košta kao dvije vožnje taksijem do kolodvora, dok bi mi on naplatio barem deseterostruku cijenu autobusne karte. To mu i kažem i tip očito nije glup, jasno je to i njemu. Ali, u logici kubanskih taksista – treba probati. APP taktika dovedena do ekstrema. Tip inače priča vrlo opušteni španjolski, toliki da jedva artikulira glasove. Srećom, poznat mi je izraz guagua koji upotrebljava za autobus – riječ je o lokalnom karipskom izrazu. Prilikom plaćanja se ispostavlja da nema dovoljno CUC-a za vratiti mi kusur, pa mi ostatak daje u nacionalnim pesosima. Krasno, još malo tog novca koji uglavnom nemam gdje potrošiti.

Bez problema nabavljam kartu, nema prevelike gužve, iz Varadera malo ljudi putuje Viazulom. Ili imaju svoje aute, ili su turisti koje voze njihovi agencijski kombiji i busevi. Sjedam potom u restoran i uzimam pivu. Zanimljivo, imaju Cacique, prvi put ga viđam izvan Holguína.

Bus se pojavljuje nakon kojih pola sata, vozi inače za Havanu, a do Matanzasa mu treba sat vremena vožnje, uz kratko skretanje do varadersko-matanzaškog aerodroma. Ovaj puta beskorisno, jer nije bilo putnika.

Matanzas je smješten u zaljevu u koji se ulijevaju rijeke Canimar, San Juan i Yumurí. Ove potonje dvije to rade u samom gradu, Canimar je nekih 7 km istočno od centra grada. Upravo prelazimo preko njega:



Pogled na spremišta nafte s druge strane zaljeva:



Jedna plažica mnogo skromnija od one varaderske:





Napokon, prije dolaska na matanzaški autobusni kolodvor, moramo pričekati prolazak vlaka s dva vagona. Pretpostavljam da je riječ o nekom manevriranju:





Stižem na kolodvor, Osvaldo mi je rekao da će me čekati u zelenom yank tanku. No ne vidim ništa slično uokolo. Nema veze, pričekat ću, jer točnu adresu nemam, pretpostavljam da će se ovaj pojaviti.

I doista, nakon nekoliko minuta stiže zeleni yank tank iz kojeg mi maše tip koji izgleda kao neki tipični Talijan. S njim je u autu i jedan stariji gospodin, kojeg mi ovaj predstavlja kao svog oca. Trpam stvari u prtljažnik, a potom se smještam na prostrano stražnje sjedalo. Auto je doista ogroman, a na stražnjoj klupi ima komotno mjesta za četvero ljudi. Sad mi je jasno zašto ih u Havani koriste kao taxi colectivo – uz malo tiskanja u njega stane sedam ljudi, bez vozača (5 otraga i dvojica naprijed). A sve to za cijenu od nekoliko nacionalnih centavosa (ne čak ni pesosa!).

Vozimo se preko rijeke San Juan metalnim rešetkastim mostom Calixto García (doista je rešetkast – naime, nema uopće kolnik, nego također metalnu rešetku kroz koju se vidi rijeka), a potom mi Osvaldo pokazuje gdje je centar, koje su glavne zgrade... Produžujemo preko rijeke Yumurí u četvrt Versalles, gdje se nalazi i casa particular. Riječ je o prizemnici kojoj je kasnije izvedena nekakva nadogradnja na krovu tako da danas ima i prvi kat, zajedno s terasom, te onda još jednu terasu na krovu te nadogradnje. Upoznajem i Osvaldovu mamu, stariju gospođu koja sjedi u dnevnom boravku i gleda televiziju. Moja je soba na katu, a ima vrlo prostran bračni krevet. Općenito, kuća iznutra odaje dojam da ovdje živi poprilično bogata obitelj. Ima i dosta kiča, na stropu moje sobe su nekakve štukature, ali čini se da dobro zarađuju. Da li na iznajmljivanju ili na neki drugi način, ne znam. Koliko vidim, Osvaldo je neki inženjer.

Dogovaramo večeru, odlučujem se za jastoga. Isto tako, šaljem poruku Jorgeu i Nancy u Havanu, s najavom da sutra stižem, da ću uzeti večeru i da bih molio jastoga ako može. Počastit ću se pred kraj puta, dosta mi je comide criolle...

Odlazim pod tuš, presvlačim se i spreman sam za obilazak Matanzasa. Osvaldo me inače ranije odveo na krov da mi pokaže gdje je što, ali otprilike i sâm već znam.

Matanzas ima uglavnom pravilan raster ulica koje se sve sijeku pod pravim kutem, a obilježene su brojevima. Dakle, riječ je o bezdušnom kolonijalnom urbanizmu. Laughing

Spuštam se do kraja ulice, gdje se nalazi obala zaljeva, uz koju ide industrijska pruga prema onim rezervoarima nafte:



Prema gradu i ušću rijeke Yumurí:



Prolazim uz park, gdje se nalazi neki klinac s nekom vrstom dalekozora. Vidi da imam fotoaparat, pa me moli da ga slikam:



On i njegov prijatelj potom obilaze ogradu i dolaze do mene. Pokazujem im sliku, a on pomoću dalekozora (koji ima gumb kojim se rasklapa) pokušava simulirati moj fotoaparat. Pritom se smiju kao da je to urnebesna fora. Usto nešto melju na ubrzanom španjolskom, što moram priznati da ne razumijem, ali mislim da mi objašnjavaju poantu fore. I sve bi bilo OK da me ne traže neki CUC. Sorry, dečki, neće ići. Srećom, nisu dosadni, vjerojatno je opet bila u pitanju taktika APP.

Prelazim most preko Yumuríja i slikam uzvodno:



Matanzas zovu „kubanskom Atenom“, zbog izuzetno velikog utjecaja na kulturu Kube, kao i „kubanskom Venecijom“, zbog 19 mostova koji premošćuju tri gradske rijeke. Smješten u dnu prostranog zaljeva, danas ima oko 145 000 stanovnika. Grad je utemeljen 1693. kao San Carlos y San Severino de Matanzas na mjestu koje je dotada bilo skrovište gusara. Ime Matanzas znači „pokolji“. Priča o imenu kaže kako su Španjolci, još u ranim danima osvajanja Kube, odlučili izvesti napad na urođeničko selo na drugoj obali jedne od rijeka. No kako nisu imali brodova, prisilili su lokalne ribare da ih prevezu. Kada su se nalazili na sredini rijeke, ribari su prevrnuli čamce, te se većina Španjolaca – koji su nosli teške oklope – utopila. Dakle, nije bila riječ o pokolju u pravom smislu riječi, ali svejedno, ime je ostalo.

Tijekom 18. i 19. st. u zaleđu grada razvilo se jedno od najvećih područja uzgoja šećerne trske na Kubi, što je rezultiralo velikim brojem robova na području Matanzasa. 1792. robovi su činili oko 30% stanovništva grada, 1817. je ta brojka već prešla polovicu, da bi do 1850-ih bila blizu dvije trećine. To je rezultiralo snažnim utjecajem afričke kulture u gradu. Jedan od najpoznatijih proizvoda tog utjecaja je rumba, ples nazvan prema riječi za „zabavu“ u nekom od zapadnoafričkih jezika (vjerojatno jorubi). Osim toga, tu je i već spomenuta santería, ali i arará, još jedna sinkretistička religija nastala kombinacijom afričkih, indijanskih i kršćanskih vjerovanja. Naposljetku, tu je i poseban sustav tajnih društava, nazvanih abakuá, koji je neka vrsta afroameričkog slobodnog zidarstva, ritualizirana mreža uzajamne pomoći razvijena među robovima tijekom 19. st., koja je s vremenom u svoje redove počela primati i bijelce, ali je ostala pri kriteriju da članovi moraju biti muškarci. Iako je abakuá (koja je uglavnom ograničena na područje zapadne Kube) i dalje prilično tajnovita, njene su prakse imale utjecaj na kubansku umjetnost i glazbu (recimo, neki radovi Wifreda Lama inspirirani su maskama koje koriste plesači u ritualima abakue).

U zlatno doba (drugom polovicom 19. st.) grad je imao svoje novine, javnu knjižnicu, visoku školu, kazalište i filharmoniju. Grad je postao stjecištem mnogih pisaca i drugih intelektualaca, tako da je u kulturnom smislu možda bio nadmoćan čak i Havani. Nažalost, sudbina je htjela da 25. travnja 1898. Matanzas bude poprište prve bitke u Španjolsko-američkom ratu, što je uzrokovalo bombardiranje grada. Odonda, pa sve do danas, Matanzas lagano propada. Iako je danas industrijski vrlo jak, središte grada je prilično dotrajalo, a rubni su dijelovi ponekad slični i slamovima.

Zgodan trgić, nastao (pretpostavljam) rušenjem (ili urušavanjem) zgrade, koji je potom obnovljen, a murali mu daju prostornost:



(Klupa i gospođa na njoj su stvarne.)



Dolazim na Plaza de la Vigia, gdje slikam Palaču pravde, sagrađenu 1826. i obnovljenu početkom 20. st.:



S druge strane je vatrogasna stanica:



Penjem se na most Calixto García i slikam Río San Juan:



Pogled prema ušću i okretnom željezničkom mostu:



Mural:



(„Kuba, kako je lijepa. Tko ju brani, voli ju više.“)

Pogled niz 272. ulicu, na drugoj strani mosta:



Tu me zaobilaze neke dvije mlađe ženske s djetetom, te se jedna od njih onako nonšalantno spusti s pločnika da bi nastavila kolnikom, taman tako da mi uđe u kadar. Radi to tako profesionalno, uopće se ne okrećući, a ja se pitam radi li to namjerno, da mi pokvari kadar (iz neke vlastite zloće – manje vjerojatno), ili pak zato što želi biti dijelom slike nekog stranca na ulici, premda se neće ni okrenuti da vidi tko je uopće to. Na kraju uopće nisam slikao taj kadar. Znate da ja ne volim ljude koji mi spontano uletavaju u kadar. Laughing

Ujedno sam napravio i pogrešku što nisam slikao sâm most, tako da vam dajem dvije slike s interneta:





Vraćam se na Plaza de la Vigia:



Najcjenjenija zgrada na trgu je Teatro Sauto:



Sagrađeno 1863., ovo kazalište sa 775 sjedala ima pod koji se podiže kako bi se gledalište pretvorilo u plesnu dvoranu. U kazalištu su svojedobno nastupale i zvijezde poput Sarah Bernhardt, Ane Pavlove, Enrica Carusa i Andrésa Segovie, a upravo se obnavlja. Meksički slikar Diego Rivera jednom je rekao kako Matanzas prepoznaje upravo po tom kazalištu, čijim predvorjem dominiraju kipovi grčkih božica napravljeni od kararskog mramora, a na krovu glavne dvorane nalazi se slikovni prikaz Muza.

Na kraju trga, u Palači Junco, nalazi se Provincijalni povijesni muzej:



Upućujem se 83. ulicom i pokušavam okinuti jedan umjetnički motiv, ali slika ispada dosta spaljena:



Ova je bolja:



Skrećem u pokrajnju 282. ulicu, koja me dovodi do katedrale San Carlos de Borromeo:



Ova crkva sagrađena je 1735., a otvorena 1750, na mjestu starije crkve izgrađene od palmina lišća. Tijekom godina izuzetno je propala, a kako se vidi na slici, sada ju obnavljaju. Ne znam doduše mogu li se obnoviti propali ukrasi u unutrašnjosti, koji su navodno posve uništeni.

Pogled niz 85. ulicu:



Izlazim na Parque Libertad, prostrani glavni trg:



Spaljeni pogled niz 83. ulicu:



Na sredini je naravno spomenik Joséu Martíju:



Ne uspijevam jedino shvatiti ima li ova konstrukcija neke veze s karnevalom, ili je to radi obnove.

Sjevernom stranom trga dominira Palacio de Gobierno iz 1853., palača provincijalne vlade:



Pogled uz 79. ulicu:



Tu mi se opet prikrpava neki tip koji mi pokušava prodati cigare. Otpiljujem ga po kratkom postupku.

Još jedna slika Palacio de Gobierno:



Vraćam se natrag do Plaze de la Vigilia i slikam opet Teatro Sauto, zajedno s pozornicom na kojoj će se večeras odvijati karnevalska događanja:



Odlučujem se uputiti pema brežuljku Monserrate, gdje se nalazi istoimena crkva, te odakle puca pogled na grad. Budući da nije označena na mom planu (tj. jest, ali strelicom koja pokazuje na lokaciju izvan karte), moram malo nabadati, pa se orijentiram otprilike. Usput fotografiram. Ovo je, mislim, 77. ulica:



Nakon dobrih 40 minuta pentranja, uz nekoliko krivih skretanja (jer, naravno, zašto bih ja pitao, pogotovo Kubance, koji će smatrati da ta informacija sigurno nešto vrijedi i financijski), napokon dolazim do rečene lokacije, koja je zapravo hrbat brežuljka ispod kojeg se nalaze ledine na kojima pase nekoliko konja. Pogled na grad i zaljev:





I na drugu stranu, na plodna polja uz dolinu rijeke Yumurí:





Malo me ovo podsjeća na unutrašnjost Lastova.

Sama crkva:



Crkva je sagrađena 1875., a sagradili su ju, naravno, Katalonci – znamo gdje je Montserrat.

U blizini je neki bar gdje odlučujem uzeti nešto za okrepu. Uzimam jednu maltu, dajem šankeru iznos koji piše na cjeniku, ali mi on daje drugu vrstu malte, jeftiniju za 1 CUC od one koju sam tražio, naravno za iznos koji sam mu dao. Eto, još jedno zakidanje.

U međuvremenu je došao gradski autobus, te sam ozbiljno razmišljao da se njime vratim, kako bih odmorio noge umorne od penjanja, no dok sam ja popio svoju maltu, autobus je otišao. Ništa, morat ću pješice. Barem znam put, a i nizbrdo je...

Još jedan pogled na Iglesia de Monserrate, gdje se vidi da je zapravo riječ o nekoj vrsti utvrde:



Pogled niz, mislim, 71. ulicu:



Treba mi 15-ak minuta da se spustim do obale Yumuríja. Pritom nailazim na posve ogoljenu taktiku APP, dok prolazim kraj nekih mladića koji sjede u predvečerje pred kućom. Dovikuju mi „Good morning!“ (a trenutno je pola 8 – budući da su me tako više puta pozdravili na Kubi, zaključujem da oni jednostavno ne znaju što to znači, budući da španjolski nema pozdrava „Dobro jutro“, već je jednostavno odmah od ranog jutra „Buenas días“) „One dollar!“ Ništa zauzvrat, nikakva srcedrapateljna priča – bok, daj pesos. Ne udostojavam se ni odgovoriti im.

Predio uz Yumurí je poprilično dotrajao, a kako je zid koji odvaja ulicu od rijeke na jednom mjestu napukao, prilično nabujala rijeka se izlijeva po obližnjim ulicama, pa moram preskakati te zaljeve. Prvo slikam grafit, kao hommage frendu koji se zove Elio:



To je kritično mjesto gdje voda prodire:



Ovo bi se uz ekstremnu benevolenciju moglo nazvati „lučicom“:



Pogled na željeznički most preko ušća Yumuríja:



Vraćam se u smještaj, gdje Osvaldo već priprema večeru. Malo ću se još pofriškati, a potom ću sjesti za stol na terasi. Večera je spremna i Osvaldo je jako dobar kuhar. Jastog je i dalje samo veliki škamp, ali i takav mi prija. Uz to naravno hladni Cristal, a za desert je flan de caramelo. I dalje je sve to kubanski tipično, ali bitna je atmosfera i lokacija – u predvečerje, na terasi, uz blagi povjetarac koji pirka s mora... Osvaldo me pita hoću li večeras do grada, na karneval. On ide nešto ranije, tako da nećemo zajedno, ali možda se vidimo u gradu.

Ja sam se na kraju nakon večere još zadržao u obavljanju nekih stvari u sobi, opet me zakratko ulovila probava, tako da sam se u grad zaputio već kad je prošao vatromet i glavnina događanja. Zaključio sam da neću uopće ići u centar, vjerojatno je tamo poprilična gužva, nego sam umjesto toga otišao do obližnjeg trgića ispred kolodvora tzv. Hersheyeve željeznice, kojom ću sutradan u Havanu. I tu je gužva, ima i neki mini lunapark, svugdje trešti glazba (reggaeton, naravno), pokušavam kupiti nešto za popiti na improviziranom štandu koji se sastoji od nekoliko stolova koji odvajaju prodavače od kupaca, te ogromnih kaca s ledenom vodom koje glume frižidere, a iz kojih prodavači vade pive, sokove i ostala pića. Ja naivno stajem u red, vjerujući da tu postoji nekakav sustav po kojem onaj tko je ranije došao ima pravo i ranije izreći narudžbu. No nakon što se nekih 10-ak ljudi proguralo mimo mene, odlučujem se i ja gurati, mašući privući pažnju prodavača (iako ih ima 5, to nije dovoljno za masu ljudi koja se dere, maše, psuje...). Da stvar bude gora, upravo su ostali bez onoga što želim, pa čekam dok ubace novi kontingent toga u kacu... Nakon 20-ak minuta tog frenetičnog tiskanja uspijevam dobiti svoju narudžbu i izvlačim se iz tog kolopleta.

Zanimljivo, Kubanci su inače navikli međusobno si pomagati, dijeliti robu i usluge (razvio se i poseban termin, sociolismo, kao spoj riječi „drug“ i „socijalizam“, koji označava načine uzajamne razmjene usluga radi zaobilaženja birokracije ili dobivanja teško dostupne robe), no kada je posrijedi lako dostupna roba, onda nastaje stampedo u želji da je se svi što prije dokopaju, i tu gaze jedni preko drugih.

Bježim s tog trga, radeći krug kroz ulice četvrti Versalles, te izlazim na obalu jedan blok dalje od case particular. U jednom času prolazim pored nekog tipa koji u mraku hoda zagrljen s nekom ženskom. Istovremeno se skužimo – Osvaldo. Ipak smo se sreli, ali ne baš u gradu. Ne znam je li mu dotična žena, djevojka, ljubavnica – koliko sam vidio, u kući su samo njegovi roditelji i on.

Vraćam se natrag do case particular, ali vrata su zaključana. Zvonim, ali nitko ne odgovara. Potom malo jače lupam po vratima i onda dolazi Osvaldova majka, koja se vjerojatno već spremala na počinak, a računala je da se ja neću vratiti tako rano (iako je negdje oko 11 navečer) i da će vjerojatno Osvaldo doći prije mene. A nisu mi htjeli dati ključ jer „je uvijek netko u kući“. Foot in mouth

Odlazim u svoju sobu, te prije odlaska na počinak fotografiram pomalo kičasti interijer:



Strop:





Sutra dakle natrag za Havanu, vrijeme je za zatvaranje kruga...

egerke @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, ožujak 14, 2015
Jedna od prednosti različitosti Varadera jest to da vas na kolodvoru ne mogu salijetati taksisti. Odnosno, mogu, ali u mnogo manjim količinama, a na peron im je zabranjeno izlaziti. Tako ja imam dovoljno prostora da mirno išetam iz zgrade kolodvora i uputim se prema adresi koju mi je dao gospodin Andrés, točnije prema casi particular koju drži gospođa Belisa.

Varadero je prilično lak za snaći se, jer je sistem ulica kao na Manhattanu – one koje se protežu uzduž poluotoka zovu se avenije, dok su one poprečne nazvane ulicama. I sve su označene brojevima. Budući da je već skoro 10 sati navečer, mjesto je već podosta pusto. Inače, na samom početku poluotoka nalazi se običan kubanski gradić, resorti su dalje prema vrhu. No i taj kubanski gradić nije posve običan, više zapravo podsjeća na neko jugoslavensko obalno mjesto osamdesetih. Puno je više cvijeća, ulice su urednije, nema otpadaka...to je recimo pozitivan dojam.

Dolazim na rečenu adresu, zvonim, otvara mi jedna mlađa žena, za koju će se ispostaviti da je kći gospođe Belise. Ukratko izlažem o čemu se radi, očekujući da je stvar riješena. No nije. Gospođa Belisa (koja je u međuvremenu izašla iz kuće u dvorište) kaže da nije dobila nikakvu obavijest od gospodina Andrésa i kod nje večeras nema mjesta. No nema problema, ima ona brojeve mnogo drugih iznajmljivača, pokušat će nešto pronaći. I sada započinje telefoniranje od nekih 10-ak minuta, gdje se ona zavaljuje u stolicu za ljuljanje, uzima bežični telefon, te zove jedan za drugim brojeve pojedinih iznajmljivača. Obično je dovoljno samo par riječi, zatim prekida. Nemaju mjesta. Neke brojeve ne može ni dobiti. Postajem rezigniran – petak je navečer, malo je vjerojatno da će netko imati mjesta. Ali opet, jedno slobodno mjesto, zar baš nigdje? Belisa izgleda prilično smireno dok naziva i dalje, te naposljetku nalazi jedno slobodno mjesto i to poprilično blizu. Gospodin se zove Roberto, udaljen je možda 200-tinjak metara od njene kuće. Objašnjava mi kako da dođem dotamo te me otpravlja, s uputom da kažem Robertu da joj svakako javi da sam sretno stigao do njega. Eto, to je ono dobro srce Kubanaca, koje ipak postoji unatoč onom dojmu koji možete steći na temelju njihovih pokušaja da vam iskamče lovu.

Roberto me čeka na rečenoj adresi, sve je u redu, soba je smještena u stražnjem dijelu njihove kuće, sa zasebnim ulazom, imaju još neke goste, Francuze, ali ja ću imati svoj mir. To mi svakako treba, jer se nisam tuširao još od Baracoe prije dva dana. Ujedno moram očistiti svoj mali ruksak, budući da su se čokolade koje imam unutra počele topiti. Srećom, u sobi imam frižider, pa ću ih tamo zbuksati da se konsolidiraju.

Nakon okrepljujućeg tuša sam novi čovjek (ne onaj Cheov Laughing ) i spreman sam za kratku kasnovečernju šetnjicu po gradu, možda pronađem i nešto za jelo. Upućujem se Prvom avenijom (to je ona koja ide sjevernom stranom poluotoka, jedan blok udaljena od plaže) prema centru, računam da bih tamo mogao nešto ubosti. No potrebno je skoro pola sata hoda dok konačno ne ugledam nešto što liči na sendvič-bar, pizzeriju, takvo što. Prošao sam doduše kraj nekog bara gdje su imali happy hour, što mi je priopćila djevojka na ulazu, ali prvo sam htio nešto čalabrcnuti.

Ulazim i uzimam pizzu, po prvi put na Kubi. Ono što dobivam liči na pizze kojih se sjećam iz zagrebačkog brzog restorana SC-a, ali utolit će glad. Uostalom, kasna je večer, nema se smisla sada prežderavati. Uz to uzimam i neki gazirani napitak od naranče sličan Fanti, razmišljajući kako mi zapravo ovakva vrsta lokala, posve atipična za Kubu, ovdje uopće ne izgleda tako čudno. Očito je da u Varaderu prolazi sve ono što je na ostatku Kube egzotika.

Ponovno pješke krećem nazad. Ono što me nesumnjivo podsjeća da sam na Kubi, to je vozni park. I dalje promiču Lade i Moskviči, kao i yank tanks, premda su potonji prilično skockani, očito se pazi na imidž „autentične“ Kube.

Onaj bar, u kojem sam mislio popiti možda još koji koktel prije spavanja u međuvremenu se zatvorio. No srećom, jedan blok prije moje case particular nailazim na otvorenu prodavaonicu gdje mogu uzeti vodu i sladoled. Dok to uzimam, primjećujem u frižideru iza šanka, među limenkama Cristala i Bucanera, nešto što ne mogu identificirati. Pitam prodavačicu što je to, a ona mi kaže da se radi o nekoj mješavini piva s još nečim (što ne uspijevam razumjeti), da je to sad jako popularno i dobro. Zaključujem da je vjerojatno posrijedi neki radler, pa uzimam i limenku toga.

Vraćam se u sobu te prije počinka još palim televizor, uzimam spomenutu pivu (koja je inače iz Gvatemale), pokušavam skužiti u čemu je caka. Riječ je o micheladi, mješavini pive i clamata – a potonji je pak mješavina soka od rajčice i soka od školjaka. Uvijek spreman na nova gastronomska iskustva otvaram limenku i povlačim gutljaj...teškom mukom se suzdržavajući da ne ispljunem isti čas. Uglavnom, zamislite si okus koji je kombinacija pive, Bloody Marya i brudeta. Ne znam zašto bi to itko pio, a kamoli da bi mu prijalo. Nadam se da ću se priviknuti, ali nakon pola limenke odustajem i izlijevam ostatak u slivnik. Ali šaljem poruku Marku želi li da mu nabavim tu ekskluzivu. OK, trenutno je u Hrvatskoj negdje pola 7 ujutro, valjda neće zamjeriti. (Ne samo da nije zamjerio, već je i zatražio da mu donesem. Bio sam prisutan kad su on i njegov prijatelj to kušali, a reakcija je bila urnebesna. Marko je na kraju čak umočio i komadić kruha u svoju čašu, tretirajući napitak doista kao brudet. Laughing )

Već u krevetu, gledam još neki francuski akcijski film, a potom gasim svjetlo i tonem u san...

egerke @ 13:00 |Komentiraj | Komentari: 0
PETAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Negdje pred jutro sam se probudio i kad smo zastali u Sancti Spíritusu, da bih potom još malo zadrijemao i probudio se malo prije dolaska u Santa Claru. Čak sam se i uspio relativno dobro naspavati, s obzirom da inače u autobusima ne spavam baš dobro. Ali, očito mi to s godinama postaje sve lakše (zanimljivo, obično se kaže da su mladi ljudi manje izbirljivi što se tiče mjesta spavanja, no kod mene je obrnuto).

U Santa Claru dolazimo čak i prije voznog reda. Izlazim iz autobusa i uranjam u gužvu kolodvora, s uobičajenom galerijom likova koji mi nude sobe i taksije prije nego sam se još uopće pošteno razbudio. Ako mi netko nudi sobu, a ja mu odgovorim da ne ostajem spavati u gradu, nego da idem za Varadero, odmah će mi nuditi taksi za Varadero. Taman posla, do Varadera je preko 3 sata vožnje, iskustvo od Trinidada do Camagüeya mi je bilo sasvim dovoljno.

Da bih vidio što i kako, moram stati i ogledati se po kolodvoru, vidjeti gdje je što. No ako ste stranac koji zbunjeno stoji, to je praktički poziv da vam svi ulijeću. A meni treba koncentracija za takvo što, usto što sam sanjiv. Opet mi puca film i izdirem se na jednog taksista koji nikako da shvati poruku da me pusti na miru. Odlazim do Viazulovog ureda za kupovinu karata, tamo mi kažu da dođem popodne, sada mi još ne mogu prodati kartu za Varadero. Unatoč tomu što nemam kartu mogu ostaviti prtljagu na šalteru za predaju prtljage, što mi je svakako dobrodošlo, budući da ne mislim klipsati gradom s ruksakom na leđima.

Upućujem se pješice prema centru. Nije daleko, možda kojih 2-3 kilometra. Bit će to prilika da se malo upoznam sa Santa Clarom.

Santa Clara je peti najveći grad na Kubi, s nešto manje od četvrt milijuna stanovnika. Glavni je grad provincije Villa Clara, a osnovan je mnogo kasnije u odnosu na većinu ostaih velikih kubanskih gradova, 1689. Osnovali su ga iseljenici iz grada Remediosa na sjevernoj obali Kube, koji više nisu htjeli trpiti gusarske napade na grad, te su se odselili u mirniju unutrašnjost. Grad je izgrađen planski, po tipičnom kolonijalnom rasteru, s ulicama koje se sijeku pod pravim kutom. Zahvaljujući svojoj lokaciji ubrzo je postao važnijim od Remediosa i nezaobilaznom točkom na putu između istočne i zapadne Kube.

Za razvoj grada početkom 20. st. velike zasluge nose gradska bogatašica i filantropkinja Marta Abreu i njezin suprug Luis Estévez, inače prvi potpredsjednik Republike Kube. Zahvaljujući njihovim donacijama grad je dobio elektranu, više škola, starački dom, javne praonice rublja, vatrogasni dom, željeznički kolodvor, ali ponajprije Teatro La Caridad (nazvan prema zaštitnici Kube, Gospi od Milosti) na glavnom trgu. Marta Abreu posve sama je financirala izgradnju ovog kazališta, te je sama nadgledala njegovo projektiranje i izgradnju. Nadalje, prihodi kazališta išli su za financiranje dviju škola – muške i ženske – koje je Marta utemeljila za siromašnu djecu. Također, Marta je na kraju gradu donirala i svoju vlastitu palaču, u kojoj se smjestila provincijalna vlada, a danas je tamo knjižnica. Iako je pokopana na havanskom groblju Colón, djelo Marte Abreu neraskidivo je vezano za Santa Claru, te i gradsko sveučilište nosi njeno ime.

No najvažniji događaj u modernijoj povijesti Kube – štoviše, presudni, kako ćemo vidjeti – dogodio se 29. prosinca 1958., kada su revolucionarne snage izvele napad na vlak kojim su Batistine snage slale pojačanje na istok otoka. Presijecanjem te komunikacije dobiven je rat, dva i pol dana kasnije Batista je definitivno napustio Kubu, a gerilci su trijumfalno ušli u Havanu. Ali tomu ćemo se još vratiti, kao i najznačajnijoj osobi te bitke.

Današnja Santa Clara slovi za najliberalniji grad na Kubi, s mnoštvom mladih koji promiču alternativne životne stilove. U gradu se recimo održava izbor za Miss transvestita, kao i općekubanski festival heavy metal glazbe. Kažu i da su santaclarske casas particulares najugodnije na Kubi, no to nažalost neću imati prilike isprobati.

Nakon nekih pola sata šetnje stižem na glavni gradski trg, Parque Vidal:





U nekadašnja vremena ovaj trg, koji zauzima čitav jedan gradski blok, imao je posebno ograđene staze za šetnju, kako se ne bi miješali crnci i bijelci. Danas je to davna prošlost, danas je ovo stjecište života čitave Santa Clare, a dvaput tjedno ovdje nastupa i gradski filharmonijski orkestar, i to u paviljonu na sredini trga:



Na južnoj strani je Institut za sekundarno obrazovanje:



(zanimljivo, istu sam instituciju zabilježio i u Canagüeyu, te je također bila u ovakvom klasicističkom stilu)

Šaka u oko na trgu je hotel Santa Clara Libre, nekadašnji Hilton:



Boja fasade nimalo ne pomaže. Zanimljivo je da se na zidovima hotela još mogu vidjeti rupe od metaka iz doba preuzimanja grada 1958.

Radim krug oko idućeg bloka. Čekam da se konačno otvore neki kafići gdje bih mogao nešto pojesti, a prvi za koji sam vidio radno vrijeme otvara se u 9. Dok to ne dođe, lutam gradom i izbjegavam taksiste. Doista, na Kubi sam se definitivno uvjerio u to da taksisti u tim zemljama razmišljaju po jednostavnom algoritmu „IF „see tourist“ THEN GOTO „Hello, sir, do you need a taxi?““. Oni jednostavno ne razmišljaju o tome kamo taj turist ide, treba li mu taksi...ne, oni jednostavno nude. I to je ono što mene neopisivo nervira u cijeloj toj priči. To što, ni kriv ni dužan, moram odbijati nešto za što nisam iskazao ni najmanje zanimanje. Očito je da vozači i ja imamo posve drugačiju logiku – ja recimo smatram da je odluka o uzimanju taksija nešto što se formira prije potrage za istim, dok oni očito vjeruju da je moguće odabrati nasumičnu osobu na ulici i jednostavnom ju ponudom natjerati da promijeni planove. Ili jednostavno idu za zakonom velikih brojeva, čak i ako je riječ o zakonu STVARNO VELIKIH brojeva – ako ga odbije njih 400, možda će 401. biti upravo taj koji će pristati. Oni jednostavno ne znaju kada treba odustati.

Malo kolonijalne arhitekture na Parque Vidal:



(desno se vidi dio zgrade kazališta)

9 je došlo i prošlo, a onaj kafić sveudilj ostaje zatvoren. Zato sjedam u neki objekt koji bi se možda najbliže mogao nazvati „bistro“ – imaju neke hamburgere, pizze i sokove. Nije neka kvaliteta, čini se da je to prvenstveno za Kubance, ali ako nema drugoga, pojest ću i to. U svakom ću slučaju proći jeftinije...

Nakon doručka opet sam na Parque Vidal. Uokolo trga djeca se voze na ovakvim kolicima koja vuku koze:



Evo sada malo boljeg pogleda na čuveno kazalište:



Ovo je pak spomenuta bivša palača Marte Abreu, današnja knjižnica:



A ovo je spomenik dotičnoj:



Odlazim promijeniti novce u Cadecu. Nemam više kanadskih dolara, prelazim na eure. Prema podacima koje sam viđao na tečajnim listama po Kubi, stekao sam dojam da euro vrijedi manje CUC-a od kanadskog dolara, no to se ispostavlja pogrešnim – dobivam više novca nego ranije. Čini se da će mi to biti dovoljno za ostatak boravka na Kubi. Potom krećem prema glavnoj atrakciji Santa Clare danas.

Usput prolazim pored gradske katedrale Svetih sestara Svete Klare Asiške:



Neogotička je zgrada sagrađena 1923., nakon što je srušena stara crkva na Parque Vidal, što je u gradu izazvalo silne kontroverze.

Zaprežna kola na slici nisu ekvivalent onim kozjim kolima na glavnom trgu, već je riječ o najeftinijim gradskim taksijima. Njihovi mi vozači nisu nudili vožnju – to je ipak samo za domaće.

Malo niže nalazi se zid prepun antiimperijalističkih karikatura, odnosno, kako natpis na njegovom početku kaže „Mi humoristi objavljujemo rat ratu“. Potrudio sam se što bolje obuhvatiti čitav zid:





(ova dvojica kažu „Bit će neka tajna misija?“ – „Zatvorenici iz Guantánama.“)



(citat Benita Juáreza kaže „Poštovanje prema pravu drugih je mir.“)



(„Što je ovo?“ – „Kolateralna šteta.“)



Dakle, sada iznimno trebam taksi, koji će me prebaciti do mauzoleja Che Guevare, jer moja karta ne kazuje precizno gdje se točno nalazi. Krećem stoga na stajalište službenih taksija, na drugoj strani ceste. Dolazim tamo, nekoliko taksista sjedi u hladu i razgovaraju. Murphyev zakon – kada ti taksi doista treba, onda baš i nisu voljni raditi. Nakon nekoliko minuta vrzmanja, konačno me netko primijetio, vožnja do spomenika će me koštati 3 CUC-a, a vozit ću se naravno u poluraspadnutoj Ladi, gdje je air condition otvoreni prozor.

Vožnja traje otprilike 3 minute (dakle, CUC po minuti), a potom me taksi ostavlja pored spomenika. Prvo ću se vratiti na drugu stranu ceste, kako bih s prostranog trga (naravno – Plaza de la Revolución) slikao total:



I zumirano:



Trg je sovjetski monumentalan, ali ako gledate pažljivo, na desnoj ćete strani slike vidjeti neku životinju, mislim kravu:



Na drugu stranu:



Prelazim cestu. Jedan Cheov citat na spomeniku:



„Osjećam se tako latinoameričkim patriotom, bilo koje latinoameričke zemlje, kao i bilo koje druge, i u trenutku kada bude potrebno bio bih spreman položiti svoj život za oslobođenje bilo koje latinoameričke zemlje, ne tražeći ikoga išta, ne zahtijevajući išta, ne iskorištavajući ikoga.“

Na postolju spomenika njegove su legendarne riječi „Hasta la victoria siempre – Uvijek do pobjede“:



Pogled na drugu stranu trga:



Desno piše „Želimo da budete kao Che. Fidel“. Lijevo: „Che – zvijezda te je stavila ovamo i učinila dijelom ovog naroda“.

Slika koja prikazuje kolonu koju je Che vodio:



Natpis kaže: „Dodjeljuje se zapovjedniku Ernestu Guevari misija dovođenja jedne kolone od Sierra Maestre do provincije Las Villas.“

I još citata:



„...bio sam u to doba u Gvatemali, u Árbenzovoj Gvatemali... Tada sam shvatio jednu temeljnu stvar, da bi se bilo revolucionarnim liječnikom ili revolucionarom, prvo je potrebno imati revoluciju“



„Dobrovoljni rad je stvaralačka škola svjesnosti.“

Još jedan pogled:



Spomenik inače prikazuje Chea u trenutku ulaska u Santa Claru.

Ernesto Guevara, zvan Che, rođen je 14. lipnja 1928. u Rosariju u Argentini. Po ocu je bio baskijsko-irskog porijekla, a već je kao mali bio buntovno dijete, tako da je otac rekao da mu u žilama teče irska pobunjenička krv. Obitelj je bila bogata, ali ljevičarska – njegov je otac podupirao republikance u Španjolskom građanskom ratu, tako da su se u njihovom domu često okupljali borci iz tog rata. Mali Ernesto je bolovao od astme, ali je unatoč tomu bio vrstan sportaš – neko je vrijeme igrao ragbi u buenosaireškom Club Universitariju. Usto je igrao šah i naprosto gutao knjige iz obiteljske knjižnice. U školi se isticao u tehničkim, ali i u društveno-humanističkim znanostima. 1948. upisuje medicinu na sveučilištu u Buenos Airesu, a tijekom studija u dva navrata putuje Južnom Amerikom na motociklu, upoznajući bolje kakve su životne prilike lokalnog stanovništva, pogotovo u ruralnim predjelima. Neko je vrijeme volontirao u koloniji gubavaca u Peruu i ostao fasciniran stupnjem društvene solidarnosti među ljudima koje je društvo inače preziralo i odbacivalo. Te je događaje opisao u knjizi Motociklistički dnevnici. 1953. diplomira i postaje liječnikom. Odmah nakon toga kreće na novi put prema Srednjoj Americi. U prosincu 1953. stiže u Gvatemalu, gdje u to vrijeme vlada Jacobo Árbenz Guzmán, koji svojim opsežnim programom zemljišne reforme pokušava ukinuti sistem moćnih veleposjednika, distribuirajući zemlju siromašnim seljacima. Budući da mu se sviđa put kojim se kreće Gvatemala, Guevara se odlučuje nastaniti u državi, „kako bi se usavršio i postigao sve što je potrebno za postajanjem pravim revolucionarom“.

U Gvatemali upoznaje Hildu Gadeu Acostu, peruansku ekonomisticu koja će mu kasnije postati prvom ženom, a preko njezinih veza uspostavlja i dobre odnose s nekim visokim dužnosnicima Árbenzove vlade. Također po prvi puta susreće i neke kubanske revolucionare koji su onamo izbjegli nakon neuspjelog napada na Moncadu. No najvažnije – u Gvatemali dobiva i svoj slavni nadimak, i to zato što je u govoru često koristio argentinsku poštapalicu „che“, koja može značiti „dečko, prijatelj“, ali i nešto poput „gle, hej“ i slično (otprilike kao „bre“ u balkanskim jezicima).

U Gvatemali je pokušavao dobiti liječničku praksu, ali bezuspješno. Kada je 1954. SAD izveo udar u Gvatemali, Che se pridružio otporu, ali mu je smetala rezigniranost ostalih boraca, pa se posvetio liječenju suboraca. Nakon puča Árbenz je pozvao svoje strane pristaše da napuste zemlju. Che se tomu nije povinovao, već je nastavio pozivati na borbu, zbog čega je završio na popisu za odstrel. Tomu je izbjegao tako da se nekoliko tjedana skrivao u argentinskoj ambasadi, odakle je konačno uspio otići u Meksiko.

Puč protiv Árbenza dodatno je osnažio njegov otpor američkom imperijalizmu, pogotovo zato što je jedan od istaknutijih orkestratora tog puča bio John Foster Dulles, Eisenhowerov državni tajnik i, gle čuda, jedan od glavnih dioničara tvrtke United Fruit Company, čije je posjede Árbenz također nacionalizirao. Pomogao mu je i njegov brat Allan, koji je u to vrijeme bio šef CIA-e. Tako je zapravo boravak u Gvatemali doista od njega učinio pravog revolucionara, čemu se nadao.

U Meksiku se zaposlio na alergološkom odjelu Opće bolnice u Ciudad de Méxicu, pritom držeći predavanja na sveučilištu i radeći kao fotoreporter. Neko se vrijeme bavio mišlju da ode za liječnika u Afriku. No u lipnju 1955. upoznaje Fidela Castra i shvaća da je situacija na Kubi upravo ono što traži, te već pri prvom susretu, koji je trajao 10 sati, ulazi u Pokret 26. srpnja. Iako su Fidel i Che bili poprilično različitih karaktera, zajednički cilj i neprijatelj ujedinili su ih u borbi. Premda je prvotno bilo zamišljeno da se Che ekspediciji na Granmi pridruži tek kao liječnik, sudjelovao je u svim pripremama za gerilsko ratovanje koje su pripadnici pokreta obavljali u Meksiku – i, štoviše, istakao se u njima kao najbolji.

Već sam ispričao kako su revolucionari došli na Kubu, kako su se pogubili i opet našli. Kada su se konačno konsolidirali, Che se istaknuo kao „mozak“ čitave pobunjeničke vojske. On je bio taj koji je objašnjavao, podučavao, radio na liječenju, ali i na propagandi. Bio je isto tako na glasu kao strog, te je imao nultu toleranciju prema izdajicama i dezerterima, često i sam provodeći njihova smaknuća. Che je bio i idejni začetnik Radia Rebelde, pobunjeničke radiostanice koja je emitirala pro-gerilski program. Inspiraciju je pronašao kada je vidio koliku je ulogu u rušenju Árbenza imala radiostanica koju je sponzorirala CIA. U borbama se istaknuo kao briljantan taktičar, ali i osoba koja se ne libi uletjeti u najveće kreševo kako bi nekog spasila. Iz tih je razloga Che zadobio veliko poštovanje i kod Batistine vojske.

Kasne 1958. Che se uputio na sedmotjedni put s istoka Kube do središnjeg predjela. Putovalo se isključivo noću, a znali su i ne jesti po nekoliko dana. Ipak, uspjeli su osloboditi čitavu provinciju Las Villas prije nego što su se krajem prosinca ustremili na sam grad Santa Claru. Iako brojčanu inferiorni (1:10), Cheovi su vojnici uspjeli u tom gotovo samoubilačkom napadu, a kada je Batista čuo da njegovi generali bez njegova znanja razmišljaju o sklapanju mira s Cheom, odlučio je napustiti zemlju.

U veljači 1959. Che je dobio kubansko državljanstvo. Ubrzano je radio na reformama koje se nova vlast spremala provesti. Nekako u to vrijeme rastaje se od Hilde, a razlog je Aleida March, Kubanka s kojom se spetljao među gerilcima. S njom će imati četvero djece (uz jednu kćer s Hildom).

Cheov prvi zadatak bio je vidjeti što s bivšim Batistinim službenicima odgovornima za mučenja. Dotični su bili smješteni u zatvor u havanskoj tvrđavi La Cabaña, a u to je vrijeme na Kubi vladalo takvo raspoloženje da je preko 90% građana bilo za njihovo smaknuće. Često se činjenica da su oni većinom smaknuti pripisuje Cheovoj okrutnosti, no u to bi ih vrijeme svjetina na ulici jednostavno rastrgala, tako da im je smaknućem pred streljačkim vodom zapravo ukazana svojevrsna milost. Konkretnih dokaza kako se Che odnosio prema zatvorenicima, tj. je li uživao u tim smaknućima ili ih se trudio spasiti, nema.

Drugi važan Cheov zadatak bila je priprema agrarne reforme. Sredinom godine Castro šalje Chea na turneju po zemljama Bandunške konferencije (to su one koje će 2 godine kasnije postati Nesvrstani). Neki su tvrdili da je Castro to uradio da smanji Cheovu popularnost, ali i da se malo distancira od njegovog otvorenog marksizma, što je činilo SAD nervoznim. No agrarna reforma je ipak počela, što je pojačalo animozitet određenih kubanskih veleposjednika koji su bili protiv Batiste, ali su svejedno željeli zadržati svoje posjede. U Dominikanskoj Republici počela se okupljati Karipska antikomunistička legija, kojoj je cilj bio srušiti Castra. Nakon što je došlo do eksplozije na francuskom brodu La Coubre u havanskoj luci, za što je Castro optužio CIA-u, odlučeno je da se s agrarnom reformom ide još intenzivnije, te da se intenzivira borba protiv stranih plaćenika. Inače, upravo tijekom te eksplozije La Coubrea, točnije prilikom spašavanja ranjenika (gdje je Che kao liječnik naravno sudjelovao), nastala je ona čuvena fotografija Alberta Korde, inače najreproduciranija fotografija na svijetu, sa službenim nazivom Guerrillero Heroico, Junački ratnik.

Osim na agrarnoj reformi, Che je radio i na kampanji opismenjavanja, organizirajući 100 000 volontera koji su bili spremni raditi na širenju pismenosti. Tijekom skoro godinu dana pismenost je podignuta s oko 65% na 96%.

Osim toga, Che je u to vrijeme bio i ministar industrije, ministar financija i guverner narodne banke. Kao ovaj potonji, potpisivao je pesoške novčanice i to svojim nadimkom, čime je na neki način pokazao svoj prezrivi stav prema novcu kao onome što stvara razdor među ljudima. Mnogi su bili zaprepašteni takvom drskošću, ali danas te novčanice imaju veliku kolekcionarsku vrijednost.

Poznat kao veliki radoholičar, Che je znao raditi po 36 sati u komadu, a u slobodne dane bi odlazio pomagati na različitim aktivnostima „izgradnje domovine“. Želio je stvoriti „novog čovjeka“, individuu prema marksističkim idealima, čovjeka koji je solidaran, društveno svjestan, nesebičan, marljiv, nematerijalist, antiimperijalist... Kad gledam današnje Kubance, vidim da ovaj dio s nematerijalizmom malo šteka...

Kako je vrijeme odmicalo, Che je zaoštrio i svoju retoriku prema SSSR-u, tvrdeći da su izdali Marxove ideale. I na domaćem planu stvari baš nisu išle dobro, plan industrijalizacije podbacio je u očekivanjima. Sve to vjerojatno je dovelo do razočaranja, pa se Che u proljeće 1965. povukao iz javnosti. Pola godine kasnije Castro je objavio njegovo pismo kojim on daje ostavku na sve funkcije na Kubi, te se odriče kubanskog državljanstva, da bi se otišao boriti za revolucionarne stvari u drugim državama.

Kratkotrajna epizoda u Kongu, gdje je pokušao s izvozom kubanske revolucije naišla je na neuspjeh. Iako je nezadovoljstvo režimom Mobutua postojalo, gerilci ipak nisu bili spremni na potpuni angažman, a još su se i međusobno gložili. Razočaran, Che je napustio Kongo i počeo tražiti novo potencijalno žarište. 1966. odlazi u Boliviju, za koju je vjerovao da ima revolucionarni potencijal. No naišao je na istu apatiju kod lokalnog stanovništva, a njegov pomalo fanatični pristup borbi i u Boliviji je polučio neuspjeh kao i u Kongu. Seljaci, umjesto da se pridruže gerilcima, počeli su otkucavati njihova kretanja vlastima. Usto, Che je procijenio da će im protivnik biti samo bolivijska vojska, no u međuvremenu su Amerikanci poslali svoju jedinicu za protupobunjeničku borbu koja je obrazovala domaće kadrove. Pomoć nije došla ni od KP Bolivije, budući da su oni stajali čvrsto uz Moskvu, a Che je istu kritizirao. Naposljetku su zakazale i radio stanice pomoću kojih je Che trebao koordinirati svoje djelovanje s Havanom, tako da su gerilci ostali prepušteni sami sebi. 7. listopada 1967. bolivijska posebna protupobunjenička jedinica okružila je pobunjenički logor, te uhitila Chea. Iako su ga Amerikanci željeli sprovesti u Panamu radi daljnjeg ispitivanja, bolivijski predsjednik René Barrientos zatražio je da ga se smakne, jer je smatrao da bi suđenje moglo samo dati dovoljni publicitet Cheu, a postojala je i mogućnost bijega. Na koncu je Chea smaknuo poručnik Mario Terán, koji je to osobno tražio jer su čak tri njegova prijatelja izginula u ranijim sukobima s Cheovim gerilcima. Tako je jedna prilično slavno započeta priča završila na poprilično tužan i rezignirajući način.

Dugo se nije znalo što se točno dogodilo s Cheovim tijelom, tj. je li pokopano ili spaljeno. Znalo se samo da su mu odrezane šake, koje su poslane u Buenos Aires radi usporedbe otisaka prstiju, odakle su kasnije poslane na Kubu. Tek je 1995. jedan umirovljeni general bolivijske vojske rekao da je Cheovo tijelo zakopano na točno određenom mjestu. Započeta je istraga, te je na kraju doista pronađen kostur muškarca bez šaka, kojemu su zubi savršeno odgovarali otisku Cheovih zubiju, a u džepu jakne koja je bila pored leša nađena je vrećica s duhanom koju je Cheu dao jedan bolivijski pilot. U listopadu 1997. ostaci Che Guevare i šestorice njegovih suboraca preneseni su iz Bolivije u mauzolej u Santa Clari. Tijekom iduće 3 godine ovdje će biti pokopana još 23 njegova suborca. I tako smo došli do pomalo ironične činjenice da tijelo Ernesta Guevare počiva u gradu u kojem on niti je rođen, niti je umro, niti je u njemu ikad živio – zapravo, njegova jedina veza sa Santa Clarom jest ta bitka koja je promijenila tijek Kubanske revolucije.

Da je živ, Che bi danas imao 86 godina. Slično kao i Camilo Cienfuegos, pitanje je kako bi doživljavao sadašnju Kubu i koliko se ona razlikuje od njegovih očekivanja...

Ja se malo vrzmam uokolo po kompleksu. Prvo odlazim na WC, ali prije toga slika ovog drveta, koje je posađeno u Cheovu čast, sa zemljom donesenom iz Argentine:



Nakon što sam riješio fiziološke potrebe, upućujem se prvo do groblja poginulih u revolucionarnom ratu pedesetih. Ono se nalazi u maloj udolini sjeverno od kompleksa mauzoleja Che Guevare:



Naravno, takva mjesta nikad ne mogu proći bez vječne vatre:



I citat:



„Ujediniti se je riječ reda. Ujedinjeni smo spremni pobijediti ili umrijeti.“

Vraćam se do mauzoleja. Tu je nažalost zabranjeno slikati, pa tako moram ostaviti sve stvari na posebnoj garderobi, a unutra doduše mogu unijeti mobitel, ali ima sasvim dovoljno onih koji kontroliraju, pa ne bih baš riskirao. A i nema se bogznašto za snimiti. U jednom krilu je izložba fotografija i memorabilija Che Guevare (dakle, njegovo oružje, njegova lula i slične stvari), dok se u drugom krilu nalazi mjesto gdje su pohranjeni posmrtni ostaci. Inače, primjećujem da je ovo i ideološko hodočastilište. Ranije, dok sam još bauljao uokolo, vidio sam na ulazu neku vojnu jedinicu koja je očito išla po dozu dodatne inspiracije kako bi još ustrajnije branili tekovine revolucije.

Gotov sam za nekih 20-ak minuta, te kako sada imam vremena mogu se i prošetati do grada. Nakon što krenem, skužim da sam jutros, pješačeći od kolodvora, prošao nekih 200-tinjak metara od mauzoleja. Mogao sam uštedjeti ona 3 CUC-a za taksi...

Ponovno se vraćam na središnje mjesto svih zbivanja – Parque Vidal. Tu se nalazi i skulptura Dječaka s čizmicom (El niño de la bota), simbola grada:



Krećem na sjever po Calle Máximo Gómez i dolazim do crkve Nuestra Señora del Carmen:



Na ovom je mjestu 1689. osnovan grad Santa Clara. Sama crkva sagrađena je 1748., a 1846. je dodan toranj. U vrijeme ratova za nezavisnost služila je kao zatvor za kubanske domoljube.

Vraćam se do Calle Independencia, gradskog korza:



Ovdje zastajem kako bih kupio osvježenje u vidu nekog napitka od limuna i veliku posudu Nestléovog sladoleda od manga. Potom sjedam u park uz Río Cubanicay, gdje ću pojesti sladoled. Kad smo već kod multinacionalnih kompanija, u Santa Clari se prije Revolucije nalazila kubanska punionica Coca Cole. Danas Coca Cola službeno ne izvozi na Kubu, premda se naravno može normalno nabaviti jer stiže iz Meksika.

S druge strane rijeke je spomenik napadu na oklopljeni vlak:



28. prosinca 1958., nakon što su uspješno skršili obranu grada Caibariéna na sjevernoj obali (prilikom čega je Che ozlijedio ruku), Guevarini borci, njih 300-tinjak, stigli su do predgrađa Santa Clare u kojoj su se već vodile borbe. Tu su se podijelili u dvije skupine za drugi dan. Prvu od njih vodio je Roberto Rodríguez, te se ista uputila da zauzme brežuljak Capiro, sjeveroistočno od grada, naoružana ručnim granatama. Ta je akcija bila uspješno izvedena, a branitelji brežuljka brzo su se povukli u podnožje, gdje se nalazio oklopljeni vlak (poslan nekoliko dana ranije kao pomoć u obrani grada) kojim su se uputili prema gradu. Druga skupina kojom je zapovijedao Rolando Cubela držala je pod opsadom čak dvije vojarne, unatoč tomu što ih su režimske snage napadale avionima i tenkovima. Olakšanje su im pružali građani Santa Clare uz pomoć Molotovljevih koktela.

Budući da se na sveučilištu nalazio i agronomski fakultet, Che je došao na ideju da se traktori iz voznog parka fakulteta upotrijebe kako bi se izvela diverzija na pruzi. Uz njihovu pomoć i asistenciju jednog malog buldožera, uklonjeno je 30 metara tračnica. Vlak je iskliznuo iz tračnica, a pobunjenici su ga odmah zasuli Molotovljevim koktelima. Kako ne bi izginuli, vojnici su se odmah predali, a mnogi od njih su se zbog iznimno niskog morala odmah svrstali na stranu pobunjenika. Zauzeće oklopljenog vlaka pobunjenicima je pribavilo dodatnu zalihu oružja, te je zadalo presudan udarac Batistinim snagama u gradu. Vojarne su se ubrzo predale, te je do sljedećeg dana čitava Santa Clara bila u rukama pobunjenika, što je bio posljednji čavao u lijesu Batistine diktature.

Inače, samo kao fusnota – rečeni Rolando Cubela, premda heroj bitke za Santa Claru, kasnije je došao u sukob s Fidelom Castrom, jer je smatrao da je isti uvođenjem socijalističke države izdao demokraciju. Stoga je u doba dok je bio veleposlanik Kube pri UNESCO-u stupio u kontakt s CIA-om, te je pomagao u planu likvidacije Fidela Castra otrovnom olovkom. 1966. je uhićen te je osuđen na 25 godina zatvora (Castro se založio protiv njegova smaknuća). Pušten je 1979., nakon pola odslužene kazne, te je otišao u Španjolsku i postao liječnik.

Desno od ulaza u kompleks nalazi se buldožer koji je imao ulogu u diverziji:



Natpis kaže „Narod Villa Clare podiže ovaj spomenik borcima bitke sa Santa Claru.“

S druge je strane ovaj obelisk:



„29. prosinca 1959. vod od 18 ljudi iz kolone Ciro Redondo, pod zapovjedništvom Ramóna Parda Guerre Guilea prema naredbama zapovjednika Ernesta Che Guevare i s njegovim izravnim sudjelovanjem, izbacio je iz tračnica, napao i zauzeo oklopni vlak od 2 lokomotive i 18 vagona s 408 ljudi, časnika i vojnika, te snažnim naoružanjem koje je uključivalo: topove, bazuke, raketne bacače, strojnice različitog kalibra, puške i veliku količinu streljiva. Tijekom sat i pol borbe vojnici Pobunjeničke vojske samo s puškama i Molotovljevim koktelima prisilili su neprijatelja na predaju i postigli veličanstvenu vojnu pobjedu. Slava junacima!“

Vagoni su preuređeni u svojevrsne izložbene dvorane u kojima se prikazuje tijek borbi, ali i vojnički život u to vrijeme. Tu je i Fidelov citat o Cheu:



„Che je bio majstor rata! Che je bio umjetnik gerilske borbe! To je pokazao bezbroj puta, ali ponajviše je to pokazao izvanrednim postignućima... Pokazao je to svojom munjevitom kampanjom u provinciji Las Villas i pokazao je to prvenstveno svojim odvažnim napadom na grad Santa Claru, prodrijevši s kolonom od jedva 300 ljudi u grad koji su branili tenkovi, topništvo i nekoliko tisuća pješadinaca.“

Tu je i jedna od poluga pomoću kojih su razvalili prugu:



Te bočice za Molotovljeve koktele:



(ironično, napravljene su od Coca Cole i đumbirovog piva Canada Dry)

Unutrašnjost jednog vagona:



Ovo je pogled van, na sadašnju prugu i apstraktni spomenik napravljen od betonskih željezničkih pragova:



Protuavionski top na jednom od vagona:



I malo bolji pogled na spomenik:



Ovo je unutrašnjost časničkog vagona:



Vojnici su se pak morali zadovoljiti s mnogo manje komfora:



Da, spavali su u običnim mrežama za spavanje. Undecided

S vanjske strane su brižno očuvane rupe od metaka:



I naposljetku, dok idem prema izlazu, još jedan pogled na čuveni buldožer:



Krećem dalje na istok, prema brežuljku Capiro. Usput prolazim pored zgrade provincijalne vlade, ispred koje se nalazi skulptura Chea s djetetom:



Skulptura simbolizira novu generaciju koja dolazi nakon revolucije – onog „novog čovjeka“ kojega je Che htio stvoriti prema marksističkim idealima.

Nakon nekih 2 km skrećem udesno, te se kroz ulice koje sada već poprilično liče na predgrađe uspinjem na Loma del Capiro, brežuljak koji je imao stratešku važnost u bitci za Santa Claru. Na vrhu se nalazi spomenik, do kojeg se dolazi poprilično zapuštenim stubištem:



Odozgo puca lijep pogled na grad:



(vidi se hotel Santa Clara Libre)



A koliko vidim, neki ovo mjesto koriste (noću, pretpostavljam) i za neke druge aktivnosti:



Pogled prema istoku:



Budući da me vrućina i vlaga već pošteno izmučuju, a na vrhu baš nema sjene, odlučujem se krenuti prema gradu, taman ću stići na ručak. U povratku ponovno prolazim pored provincijalne vlade, ali ovaj puta slikam propagandni plakat s braćom Castro:



(„Revolucija je: osjećaj povijesnog trenutka, mijenjanje svega što treba mijenjati, potpuno jedinstvo i sloboda, biti tretiran i tretirati druge kao ljudska bića, emancipirati se radi nas samih i našim vlastitim sredstvima, izazvati snažne dominantne sile unutar i izvan društvenih i nacionalnih okvira, braniti vrijednosti u koje se vjeruje pod cijenu bilo kakve žrtve, skromnost, ravnodušnost, altruizam, solidarnost i junaštvo, boriti se s odvažnošću, inteligencijom i realizmom, nikad ne lagati ni prekršiti etička načela, duboko uvjerenje da na svijetu ne postoji sila sposobna slomiti snagu istine i ideje, jedinstvo, neovisnost, boriti se za naše snove o pravdi za Kubu i za svijet, što je temelj našeg domoljublja, našeg socijalizma i našeg internacionalizma.“ Jedino mi ova „ravnodušnost“ nije jasna. Undecided )

S druge strane je Chávez u društvu Fidela:



Bez prevelikih poteškoća vraćam se natrag u grad, skrećem u jednu pokrajnju ulicu kako bih uslikao crkvu Nuestra Señora del Buen Viaje (ipak sam ja putnik, pa mi Gospa od Dobrog puta može biti od koristi – ako ništa drugo, da večeras imam zajamčen smještaj u Varaderu):





(zbog nedovoljno prostora nemoguće ju je obuhvatiti cijelu)

Preporuka iz mog vodiča kaže da je paladar El Alba dobar odabir, jer je ambijent ugodan, hrana jeftina, a porcije velike. Doista: zidovi lokala ukrašeni su karikaturama koje prikazuju scene iz svakodnevnog života Santa Clare, a i porcije su solidno velike, veće nego moja glad. Odlučujem se za jelo zvano ropa vieja („stara odjeća“), govedinu isjeckanu na rezance, serviranu u sosu od rajčice, dok je prilog uobičajen – kasava i plantain. I ledeni Cristal.

Nakon ručka odlazim još na internet, a potom lagano dolazi vrijeme da se uputim prema kolodvoru, kako bih došao tamo dovoljno rano da kupim kartu. Za to mi opet treba 20-ak minuta, a neposredno prije kolodvora navraćam na još jedan guarapo, ovaj puta po duplo skupljoj cijeni od 2 nacionalna pesosa.

Na kolodvoru bez problema dobivam kartu, a potom se stacioniram u kolodvorskoj birtiji, jedinom mjestu koje ima klima-uređaj, što mu daje apsolutnu komparativnu prednost, unatoč brojnim muhama koje se ovdje roje. Na televiziji pratim prijenos španjolskog superkupa, igraju Real i Atletico Madrid i upravo je Mandžukić postigao pogodak.

Nakon nekih sat vremena upućujem se prema izlazu. Ubrzo dolazi i moj autobus, a ja pomalo zabrinuto pogledavam prema kolicima s prtljagom koja službenici izvoze na peron. Srećom, odmah uočavam svoj ruksak, tako da nema bojazni.

Bus je poluprazan, dobro rashlađen, tako da oko 3 sata vožnje do Varadera neće biti problematični. Iz grada izlazimo na Autopistu Nacional, te njome krećemo u smjeru Havane. Prolazimo ono mjesto gdje sam 11 dana ranije, na putu u Cienfuegos, skrenuo s ceste u pravcu juga i Zaljeva svinja, a sada tek malo dalje skrećemo na sjeverozapad, te se upućujemo prema Jovellanosu i Cárdenasu. Vožnja je dosta mirna, bez ikakvih osobitih doživljaja, a nemam ni neku motivaciju za fotografiranjem, tim više jer polako pada mrak. Već se dobrano smračilo kada prolazimo kroz Cárdenas, grad u kojem živi većina varaderskih kuhara, sobarica, taksista, premda je u samom gradu teško pronaći pošteni hotel i restoran. Zapravo, ovo je područje gdje se Kuba najviše približila kapitalističkoj eksploataciji i segregaciji.

Iz Cárdenasa krećemo prema zapadu, te već izdaleka vidim dugi niz svjetala koji označava mjesto gdje se proteže 20 km dug poluotok Hicacos koji čitavom dužinom danas zauzima Varadero. Ubrzo dolazimo do njegovog početka, a tu je mostić na kojem se nalazi kamera, i to me podsjeća da definitivno dolazim na neku drugu Kubu, staklenim zidom odijeljenu od one prave, uređenu, pomalo čak i sterilnu. Varadero no es verdadero, često sam si ponavljao tih dana – Varadero nije istinski. Svejedno, treba i to vidjeti, treba vidjeti tu čuvenu plažu, treba vidjeti te resorte...treba vidjeti u što bi se čitava Kuba mogla pretvoriti ako ne bude pameti.

egerke @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, ožujak 13, 2015
ČETVRTAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro još uvijek imam proljev, nadam se samo da su to zadnji trzaji, jer ne bi bilo ugodno s proljevom krenuti na cjelonoćnu vožnju. Nakon doručka iskorištavam vrijeme da napišem dvije razglednice koje sam odlučio poslati. Jedna ide Ani, a druga Tatjani, da vidi što je propustila. Zatim uzimam stvari i upućujem se prema arheološkom muzeju La cueva del paraíso. Da bih došao dondje, moram se popeti stepenicama do noćnog kluba El Ranchón, pored kojega se nalazi kip još jednog indijanskog poglavice, imenom Guamá, kako s uzvisine gleda prema moru:



Dolazim do arheološkog muzeja, koji je, kao što mu ime kaže, smješten u kompleksu špilja. Ispred se nalazi kućica u kojoj se prodaju karte. Tip koji je u njoj izdaje mi kartu i potom pita „¿Español o inglés?“ Kažem mu „Mejor inglés.“, našto on, budući da sam mu to odgovorio na španjolskom, zaključuje da je očito i španjolski dobar i nastavlja dalje na španjolskom, s pojašnjenjima što sve mogu vidjeti i kuda moram ići. Špilje u kojima se nalazi muzej nekoć su bile taínske ukopne komore. Pronađeno je oko 2000 različitih nalaza, koji variraju od krhotina keramike, figurica, ali i kostiju.

Krećem u obilazak tako da se prvo popnem jednu „etažu“ više, te ću se onda odatle spustiti kroz špilju kat niže. Ovo je jedan od otvora kroz koje se ne može ući:



Ovako špilja izgleda iznutra:



Jedan od grobova:



Da, kosti su ovako na otvorenome.

Ljudske figurice i idoli:



Spiralnim se stepenicama spuštam na nižu razinu. Ne baš pretjerano dobra slika stepeništa. Srećom je drveno, pa se uklapa:



Tu je još jedan kostur, ovaj u staklenom izlogu. Ispod je prikaz glave jednog Taína, naravno ne radi se o iskopini:



Ovo je pretpostavljam kamen, premda može ličiti i na nekakvog grotesknog idola:



Izlazim van. Pred špiljom se nalazi nešto što bi trebalo prikazivati „svakodnevni život Taína“:



Upućujem se uzbrdo do još jedne špilje, u kojoj se nalazi i vidikovac. I ovdje su dva groba:





A tu su navodno i 3000 godina stari petroglifi. Ja ih ni uz najbolju volju nisam uspio pronaći, tako da sam slikao mjesto na kojem se navodno nalaze (za svaki su slučaj metli i pločicu), no slika je ispala dovoljno mutna da se opet ne može ništa vidjeti:



Vidikovac je u gornjem dijelu te špilje. Pogled na Baracou i zaljev je prekrasan:





Nažalost, sunce i vegetacija malo zasjenjuju čitav prizor.

A ovo je pogled natrag u špilju. Nije baš gostoljubivo za moje natikače:



Razigrane krške pojave:



Ovo je pored onog petroglifa, pretpostavljam da je riječ o još kostiju:



I još jednom slikam dio onog „svakodnevnog života“:



Jedna od velikih školjaka čije su ljušture Taíni koristili kao alat za svakodnevne potrebe:



To je zapravo čitav muzej. Očekivao sam nešto mnogo spektakularnije od ovoga, zapravo su najzanimljivije stvari one prirodne.

Spuštam se natrag do obale. Ovo je pogled na Fuerte Matachín iz drugog kuta:



Obala u samom gradu je prilično negostoljubiva:



A ovdje se nalazi i spomenik Kolumbu i replika križa koji je podigao na ovom mjestu:



Još malo propagandnih murala:



(„Ujedinjeni, budni i borbeni u obrani socijalizma.“, potom prizor doplovljavanja Kolumbovih brodova, a zatim „Štititi okoliš znači čuvati čovječanstvo.“)

Zastajem na jednom štandu kupiti guarapo, drugi put nakon onoga u dolini Viñales i prvi puta za nacionalnu valutu. Točnije, za jedan nacionalni pesos. Pijem ga iz staklene čaše, kojih prodavač ima desetak, te ih odmah nakon ispijanja pere (osim ako kupac ne zatraži još jednu porciju). Sjećam se anegdota iz doba SSSR-a, kada su postojali aparati za vodu na ulici, koji su imali jednu staklenu čašu na lancu, tako da su svi pili iz iste čaše. Ovdje ipak nije tako. Laughing

Nastavljam do glavnog trga, gdje se nalazi pošta u kojoj sam dan ranije kupio razglednice. Predajem ih, službenica stavlja marke i nadam se da će ipak demantirati ono što piše u mom vodiču, da pošiljkama s Kube treba i do mjesec dana dok ne dođu na svoju adresu.

Demantirali su me. Razglednice sve do danas nisu stigle.

Vraćam se do case particular, većinu stvari pakiram u ruksak, te se smještam na balkon, gdje čekam dogovoreno vrijeme kada će me pokupiti bici-taksi. Platio sam već ranije, tako da sam, što se toga tiče, miran. Ono zbog čega nisam miran je činjenica da me proljev još malo hvata. Ostaje mi jedino nadati se da će sve doći na svoje mjesto. Kako sjedim na stolici za ljuljanje, a nasuprot mene se nalazi još jedna, stavljam noge na nju i pokušam ljuljanjem postići to da moment druge stolice preko mojih nogu pomiče moju stolicu, koja onda opet svojim momentom vraća silu na drugu stolicu i tako stvaram neki primitivni pokušaj perpetuuma mobile.

Malo prije dolaska bici-taksija pojavljuje se i gospođa Delvis, Andrésova žena, koja mi kaže da je on u gradu i da će me pozdraviti na kolodvoru. Pitam ju je li nazvao broj gospođe Belise u Varaderu, koji mi je dao, ona kaže da ne zna, da pitam njega.

Bici-taksi je stigao, uzimam stvari, pozdravljam se s Delvis i ukrcavam se na truckalo koje će me prebaciti do kolodvora. Da je do mene, ja bih otpješačio, ali, eto, oni su mi naručili bici-taksi. Zapravo, zanimljivo, još kad sam došao ovamo tip koji je mene i Andrésa dovezao rekao je da ga zovemo kad budem odlazio i trebao prijevoz do kolodvora. Rekao sam da nema problema. No danas se pojavio drugi tip. Tko je zeznuo, ne znam.

Ovako to izgleda iz bici-taksija:



Čak i na dobroj cesti, bici-taksi se uvijek drma, jer ovisi o ritmu kojim vozač okreće pedale, a ne vrti ih ravnomjerno. Tako da je teško uloviti bistru sliku.

Meni nepoznata bista na jednom od usputnih trgića:



Propagandni grafit:



(„Zajedno s Partijom i revolucijom solidarniji i borbeniji.“)

Plaza Martí:



Ovo je nažalost ispalo mutno, ali je zanimljiv kontrast:



Desno je oznaka 8. partijskog kongresa Kubanska komunističke partije i natpis „Ujedinjeni, budni i borbeni“, a lijevo je – grb FC Barcelona. Laughing

Stižemo na kolodvor, Andrés je doista tamo, iskrcavam se i plaćam vozaču bici-taksija, a potom se spremam ući u kolodvorsku zgradu, kako bih kupio kartu. No na ulaznim stepenicama sjede prodavači koječega. To je prilika da kupim dva dupla cucurucha, tako da će po jedan tuljac dobiti Ana i Ena i dva su za meni doma. Pored toga jedna žena prodaje čokolade. Baracoansku tvornicu čokolade otvorio je osobno Che Guevara, a u gradu nisam nigdje imao priliku probati baš čokoladu za jelo (iako sam ju dobio oba dana za doručak kao napitak, što je bilo dobrodošlo osvježenje od kave). Osim toga, dobro će mi doći u borbi protiv proljeva. Pitam ju koliko košta, a ona kaže 5 za 1 CUC. Kako ih prodaje u obliku štangice široke kao jedan red na tabli čokolade, zaključujem da ona vjerojatno želi reći da je u jednoj takvoj porciji 5 kockica i da jedna takva štangica košta 1 CUC. Dajem joj 2 CUC-a, jer želim kupiti dvije štangice. No ona mi daje 10 štangica. 1 štangica košta dakle 20 konvertibilnih centavosa... Nema veze, pojest će se. Ambalaža u koju su upakirane je inače obični staniol i izgleda prilično jeftino.

Pozdravljam se s Andrésom i pitam ga je li zvao Varadero. On daje neki odgovor za koji moram priznati da ga nisam razumio, ali zaključujem da, ako nije, sad vjerojatno hoće, jer sam ga podsjetio. Potom on odlazi. Razmišljao sam čak kasnije i da potražim tog njegovog sina u Mariboru, ali opet, što bih mu rekao? „Bio sam kod vašeg oca u gostima. OK, sad sam vam to rekao, doviđenja.“

Blagajna se još nije otvorila, ali sam odmah prvi na redu, tako da nema bojazni da ću ostati bez karte. Samo da se ne dogodi ono isto što i u Santiagu. Srećom ubrzo otvaraju blagajnu, tako da uspijevam riješiti to pitanje. Autobus je već ovdje, te bismo teoretski već mogli sjesti u njega, ali ne puštaju nas. Međutim, možemo barem stvari ubaciti u bunker. Zatim se moramo vratiti u čekaonicu. Nakon nekih desetak minuta vani počinje pljusak. Doista imam ludu sreću – kad god na Kubi kiši, ja sam pod krovom. I dok tako gledam van, vidim kako naš autobus pali motor i kreće u rikverc prema izlazu iz kolodvora. Zamišljam si da je sada Damir pored mene, koji bi se na taj prizor posve izbezumio – „pa on odmagljuje s našim stvarima!“. Ja međutim znam što je posrijedi – budući da je kolodvor zapravo samo jedno ograđeno dvorište, u kojem se osim našeg nalazi i jedan bus kompanije Ómnibus nacionales, vozač se vjerojatno želi preparkirati bliže zgradi kako se fine turističke guzice (ili glave) ne bi malo smočile prilikom pljuska. A kako se u dvorištu ne može okrenuti, mora izaći van, tamo se okrenuti i vratiti na rikverc unutra. I to se točno i događa – bus ulazi natraške u dvorište i staje uz samu zgradu. No dok je ovaj izveo čitav taj manevar, pljusak je završio. Laughing Ipak su to tropi.

Dok to sve traje, ja slikam još jedan propagandni grafit na zidu čekaonice:



„Ne borimo se za slavu ni časti, borimo se za ideje koje smatramo pravednima.“

Napokon su nas odlučili pripustiti u autobus, ukrcavamo se i kreće truckanje natrag prema Santiagu.

Promatram Baracou kako promiče, Malecón, Fuerte Matachín, bejzbolski stadion...i shvaćam da je sada započeo povratak. U redu, bit će tu još stvari koje nisam vidio, ali to je sve u onom dijelu Kube koji sam već prošao. Do sad sam više-manje išao na jugoistok, sada se vraćam, i to poprilično ubrzano, na sjeverozapad. A moram priznati i da mi je već lagano dosta Kube i da mi čak i paše to što se vraćam.

Dok sam se vozio prema Baracoi, drijemao sam, a nisam ni sjedio uz sam prozor, tako da nisam mogao toliko dobro bilježiti prekrasne krajolike kroz koje prolazi La Farola. Zato ću to sada ispraviti. Krajolici me mjestimice podsjećaju na Gorski kotar, s malo tropskijim biljem. Uostalom, uvjerite se i sami:













Ovo je službeni izlaz iz administrativnog područja Baracoe, negdje taman ispod glavnoga prijevoja:



Nastavljamo:



Presušila rijeka:



I potom se spuštamo na obalu Privjetrinskog prolaza, koji odvaja Kubu od Hispaniole. Ovdje je tlo mnogo suše i vegetacija je polupustinjska:





Pogled uzduž obale:



Na horizontu nisam sasvim siguran je li riječ o običnoj izmaglici, ili se doista naziru obrisi Haitija:



Haiti je za mene prilično mistična zemlja. Nisam siguran da bih želio ići onamo – siromaštvo, bolesti, kriminal, previše je neugodnih stvari koje se vežu za tu nesretnu zemlju, najsiromašniju na zapadnoj polutci, kojoj je jedini grijeh bio taj da je nastala uspješnim robovskim ustankom, pa su zato fasovali sankcije i izolaciju od tada još uvijek robovlasničkih Sjedinjenih Američkih Država. Nešto slično dogodilo se i devedesetih, kada je narod izabrao Jeana-Bertranda Aristidea za predsjednika. No njegove su mjere previše pogodovale siromašnim Haićanima, a premalo poslovnoj eliti, pa je Aristide lagano protiv sebe dobio državni udar, potpomognut od strane Amerikanaca. Nakon što je nekoliko godina bio podalje od vlasti, čak i u izgnanstvu, Amerikanci su ga ipak pristali pustiti natrag na vlast nakon što se vlast vojne hunte urušila. Odradio je mandat do kraja, ali se po ustavu nije mogao odmah ponovno kandidirati. Kandidirao se zato na predsjedničkim izborima 2001., a ti tvrdoglavi Haićani su ga opet izabrali, s 92%. Naravno da je 2004. protiv njega opet pokrenut državni udar, tako da je ovaj put morao otići čak u Južnu Afriku, a SAD je zabranio Južnoafrikancima da ga puštaju iz zemlje. Ipak, 2011. se vratio na Haiti. Ustav međutim zabranjuje treći mandat nekomu tko je već dvaput bio predsjednik, tako da više nema opasnosti za krupni kapital na Haitiju. Barem ne od Aristidea.

S druge strane, volio bih vidjeti prirodu Haitija, upoznati njegovu kulturu...ali izgleda da će to morati pričekati neka mirnija vremena.

Mi se i dalje vozimo prema Santiagu. U međuvremenu smo se malo odmakli od obale:







Ali joj se opet približavamo:



(ono u daljini nije Haiti, već kubanska obala, gledano prema Punti Maisí, najistočnijoj točki Kube)

Otvorio sam i probao jednu čokoladu. Sasvim solidna, iako nije ništa spektakularno. Nadam se da će mi barem pomoći oko probave...

Prolazimo Guantánamo i krećemo na zadnju dionicu puta. Ovo je pak pogled u smjeru Sierra Maestre:



Polja šećerne trske:



Ovo su već bukolički prizori:





Stižemo u Santiago po planu, a ja sada imam oko 2,5 sata vremena da nabavim kartu za Santa Claru, smjestim nekamo prtljagu i pokušam negdje nešto pojesti. Prvi dio ide relativno lagano, nije gužva, pa dobivam kartu za kasniji večernji bus. Mogao sam ići i ranijim busom, u 8 sati, ali bih onda prerano došao u Santa Claru. Tako da ću pričekati onaj u 10.

OK, kartu sam nabavio, no čini se da imam premalo vremena da riskiram s odlaskom do centra i traženjem nekog restorana tamo. Mogao bih taksijem, naravno, ali to ne želim. A u okolici kolodvora nema gotovo ničega. Postoji doduše neka vrsta restorana na onom dijelu kolodvora koji je terminal za nacionalne buseve, ali taj restoran izgleda kao da nemaju gotovo nikakvu hranu, kao da se tamo eventualno može popiti piva. Izgleda da mi ne gine sjedenje u čekaonici ostatak vremena... Možda je i bolje da ne jedem, čini se da mi je proljev prestao, nema ga smisla sada izazivati.

Nakratko izlazim iz čekaonice i prelazim cestu kako bih poslikao Plazu de la Revolución, s golemim konjaničkim spomenikom Antoniu Maceu:



A ovo je pogled na drugu stranu, prema gradu:



I naposljetku, autobusni kolodvor:



Vraćam se u čekaonicu, gdje se na televiziji vrti neka rukometna utakmica kubanske ženske reprezentacije. Dok sam se vratio, netko je promijenio program.

Kako se bliži vrijeme polaska, predajem prtljagu na šalter, a potom rasterećen odlučujem iskoristiti još dvadesetak minuta da trknem ulicom koja vodi prema gradu i vidim mogu li si kupiti barem nešto za put. Nailazim na par štandova, ali svi serviraju ili neko meso ili neku drugu hranu koja mi baš ne ulijeva povjerenje. Naposljetku nailazim na nekakav štand koji prodaje pecivo, te uzimam dva omanja peciva sa sirom za neku smiješnu cifru, poput 1,5 nacionalnog pesosa, takvo što. Zadovoljno se vraćam na kolodvor, autobus je već ondje, na peronu. Pokušavam ući u čekaonicu i skužim da su ju zaključali iznutra. Očito dok je osoblje kolodvora na peronu i ispraća bus, nitko ne može ući u čekaonicu. Ali to je problem, zato što ja MORAM ući u čekaonicu, jer drugačije ne mogu doći do busa. Pokušavam zato tresući metalna rešetkasta vrata kojima se zatvara kolni ulaz na peron privući pažnju službenika koji stoje pored busa. Srećom imam kartu, pa njome mašem (iako je to papirić malo veći od poštanske marke) da vide da nisam padobranac. Skužili su me i jedan od njih dolazi do mene. Ukratko mu objašnjavam u čemu je caka, pa on otključava vrata i pušta me unutra. Moj je ruksak ukrcan, vidim ga u bunkeru, a zatim se i ja ukrcavam, pronalazim relativno mirno mjesto gdje ću se moći udobno ugnijezditi i spremam se za polazak. No zatim dolaze dva tipa koji mi izgledaju nacvrcani, s tim da jedan stalno nateže iz boce ruma. I taman sjedaju u red iza mene. Mislim si, hoće li biti problema, hoće li biti naporni, neugodni, možda tražiti da popijem koju s njima ili se, ne daj Bože, ispovraćati...srećom, uglavnom pričaju međusobno. Jedan od njih ima karakterističan grleni hihot kakav bi dobro pristajao nekom negativcu u crtiću. No dobro, izgleda da me nitko večeras neće uznemiravati, ovima čak ne smeta ni što sam spustio naslon sjedala kako bih imao bolji položaj za utonuti u san...bus je taman dovoljno prazan da većina ljudi sjedi sama u redu. Čak su se i ovi iza mene razdvojili. Nadam se samo da neće u usputnim mjestima ulaziti još puno ljudi...

Po izlasku iz Santiaga tonem u drijemež. Nakratko sam se trgnuo iz sna kad smo stigli u Bayamo, te kasnije opet pri dolasku u Camagüey. Ostatak noći sam uglavnom mirno prospavao.

egerke @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 12, 2015
SRIJEDA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka na terasi, lijeno se muvam po sobi, potom odlazim do grada. Danas je onaj poslovični dan za odmor, pit-stop koji mi treba na gotovo svakom putovanju. Baracoa je simbolično okretište na kraju Kube, odakle opet krećem nazad prema zapadu, pa je logično da ovdje odahnem jedan dan bez prevelikog pritiska, prije nego što sutra krenem na jednoipoldnevno putovanje prema središnjoj Kubi.

Na kraju moje ulice nalazi se velika zgrada u kojoj je navodno škola, a ja slikam ovakav usputni prizor improvizirane sušione rublja:



Ova zgrada je sjedište neke vjerske zajednice:



Prethodne večeri dok sam ovuda prolazio u tijeku je bilo bogoslužje. Izgleda mi kao nešto protestantsko.

Ovo bi bila jedna od onih fotki koje završe kao razglednica „tipične Kube“:



Katedrala se upravo čisti, pa ulazim kako bih je poslikao iznutra:







Baracoanci se inače žale na posljednju obnovu crkve, tvrde da je dosta izgubila od svog nekadašnjeg izgleda. Ne bih znao, prvi ju puta vidim nakon obnove.

U niši lijevo od ulaza u crkvu nalazi se Cruz de la Parra, legendarni prvi križ koji je Kolumbo navodno ponio iz Španjolske prilikom svog prvog putovanja 1492.:



Ovo naravno nije CIJELI križ (on je bio mnogo veći), već samo njegovi fragmenti (vidi se da nije u komadu). Kolumbo je inače taj križ postavio 1. prosinca 1492. na obali gdje će 20-ak godina kasnije niknuti Baracoa (i danas se na tom mjestu nalazi replika). Znanstvenici sa Sveučilišta u Leuvenu u Belgiji proveli su analizu drveta od kojeg se križ sastoji i utvrdili da je doista staro petstotinjak godina, ali da je riječ o drvetu koje je karakteristično za područje Antila, što znači da pada u vodu priča kako je Kolumbo križ donio iz Španjolske.

Ispred crkve ponovno slikam Hatueya iz profila:



Nekomu će se možda zrcalni odraz ove slike učiniti poznatim – naime, Hatueyeva glava koja gleda ulijevo znak je čuvene kubanske marke cigara Cohiba.

Nastavljam kroz centar, te slikam El Castillo de Seboruco, nekadašnju tvrđavu, a danas hotel:



Tvrđavu su još 1739. započeli graditi Španjolci, a dovršili su ju Amerikanci 1900.

Nakon što me 564. put neki vozač bici-taksija upitao trebam li taksi, a ja mu odgovorio „Zašto mislite da ne mogu hodati?“, jedan od prolaznika je prasnuo u smijeh. Jedino ne znam smije li se tomu kako sam vispreno odbrusio tom dosadnjakoviću, ili mojoj naivnosti što mislim da mi ovaj nudi vožnju jer ga je briga za moje umorne noge.

Vraćam se ponovno prema casi particular, uslikavši ovaj zgodan prizor:



„Ni sat odmora u obrani domovine.“ – i pred tim tačke, kako bi i zorno potvrdile tu parolu. Laughing

Mural u pozadini prikazuje dolazak Europljana na Kubu i Indijance koji to promatraju s obale.

U casi particular je nestalo struje. Ne znam je li stvar lokalne prirode, ili je čitav kvart bez struje. Gospodin Andrés kaže da će pokušati doznati u čemu je stvar, što bi svakako bilo korisno, budući da je u sobi bez upaljenog klima uređaja paklenski vruće. Stoga se nakon kraćeg odmora od planiranog upućujem na ručak. Odabirem paladar El Colonial, najstariji u gradu. Iako još osjećam posljedice onih pića od sinoć i nemam baš neki apetit, ipak se moram prisiliti nešto pojesti kako bih normalizirao probavu.

Na Calle Martí, nedaleko paladara, nalazi se ovaj grafit:



„Žena je revolucija.“ Undecided Pa dobro...

Hrana je osrednja, bez nekih pretjeranih dojmova, ali dovoljno da mi dadne goriva za dalje. Odlazim potom do Telepunta, stajem u red za kupnju kartice i čekam. Promatram susjedni red, u kojem stoji žena koja je po tijelu nesumnjivo žena, ali ima iznimno muške crte lica. Mislim si je li to jedan od onih transseksualaca kojima je država subvencionirala promjenu spola. Sumnja se dodatno produbljuje kada vidim da je došla na red i obraća se prodavačici dubokim, muškim glasom. Hm.

Dolazim i ja na red, ali prodavačica me traži pasoš. Ostavio sam ga u casi particular, nije bilo razloga da ga nosim uokolo, a, izuzev onog slučaja u Camagüeyu, u Telepuntu me nisu tražili isprave. Prodavačica me traži bilo kakvu ispravu, ja nemam ništa uz sebe, osobna iskaznica mi je također u sobi. Izgleda da ću se morati oprostiti s mogućnošću da danas odem na internet, ova je baš zapela držati se birokratske procedure. A ne da mi se kasnije opet vraćati u centar, imam druge planove za popodne.

Vraćam se ponovno prema smještaju, slikajući ovaj grafit:



„Fidel, volimo te. Raúl, slijedimo te. Chávez, sjećamo te se.“

Doma još uvijek nema struje, ali izgleda da je ipak problem na razini kvarta. Samo se nadam da će doći do navečer.

I danas ću na kupanje, ali ne na gradsku plažu, već na malo dalju Playu Blancu, koja se nalazi jugoistočno od grada i navodno ima prekrasan bijeli pijesak. Ponijet ću i fotoaparat da zabilježim put dotamo, ali svoj mali Ixus, koji mogu strpati u ruksak dok sam na plaži.

Krećem. Na južnom kraju Calle Martí, na malom trokutastom trgiću nalazi se Fuerte Matachín:



Sagrađena 1802., ova tvrđava danas u sebi krije mjesni muzej. Ispred nje, na trgiću se nalazi bista Antonia Macea:



I cijeli trg, malo šire:



Ponovno prolazim iza stadiona i izlazim na plažu, kojom nastavljam prema jugu:



Plaža ovdje tvori svojevrsnu prevlaku, jer se s desne strane vidi neka vrsta jezerca, koje je zapravo neki rukavac rijeke Miel koja malo niže utječe u more.

Pogled unatrag:



To je to jezerce:



Hodanje je naporno, jer je pijesak dubok. Ubrzo međutim ulazim u šumarak iza plaže, pa hodanje postaje ugodnije. Nakon nekih 15-ak minuta dolazim do rijeke Miel, te ju moram prijeći – prvo gacanjem kroz plićak, potom preko visećeg, solidnog mosta, a potom preko niskog mosta izgrađenog od polutrulih dasaka koje se klimaju. Ovaj posljednji most izgleda ovako:



Ne znam koliko je rijeka duboka, ali ne bi baš bilo lijepo završiti u njoj. Dotrajalost mosta ne smeta nekom tipu koji mi dolazi ususret, vozeći pored sebe i bicikl, tako da je mimoilaženje poprilično otežano. Ipak, nekako se dokopavam druge strane, te skrećem ulijevo. Ovdje staza vodi kroz bujnu vegetaciju i nekoliko koliba lokalnih stanovnika:



Ponovno skrećem lijevo, uspinjem se iznad zavoja koji čini rijeka Miel prije nego se ulije u Atlantik, te dolazim do neke vrste vojnog poligona:



Puteljkom koji skreće ulijevo dolazim kroz mali šumarak do plaže, na kojoj već ima podosta ljudi. Plaža je razočaranje. Riječ je o vrlo malom žalu, s podosta kamenja uokolo, tako da obala nije baš gostoljubiva. Ulaz u vodu je prilično uzak i tu se muva najveći broj ljudi. Bombastičan naziv Playa Blanca navodi da bi plaža mogla biti slična Playi Ancón nedaleko Trinidada, ali to nije slučaj. Bjelina se očito odnosi na činjenicu da je inače pijesak na plažama uokolo Baracoe smeđ, a ovdje je koliko-toliko bijel. Sve u svemu, plaža vrijedna tek jednog brzog ulaska u vodu i za desetak minuta sam već na putu natrag. Neka, barem je put dotamo bio zanimljiv.

Na povratku opet fotografiram poligon. Ne znam zašto se ovdje nalaze ježevi, teško da bi tenkovi prolazili ovim terenom:



Zapravo mi je teško procijeniti je li poligon još uopće aktivan. Po onom natpisu rekao bih da služi eventualno za vježbe iz „obrane i zaštite“, ako takvo što postoji na Kubi (a prilično sam siguran da postoji, jer se socijalističke zemlje oslanjaju na narodnu vojsku).

Dok prolazim kroz ono naselje koliba, jedna me žena pita želim li guarapo, sok od šećerne trske. Čak sam ga i mislio uzeti, ali ne ovdje, već na jednoj daščari koju sam vidio u samom gradu. Tada još nisam znao one podatke da guarapo može biti leglo bakterija, a opet, onaj koji se prodaje je vjerojatno čišći od ovoga kojega netko nudi iz kuće (iako bi mi ga i ona zapravo prodala, naravno – niste valjda mislili da mi ga nudi iz puke gostoljubivosti, ipak je ovo Kuba).

Ponovno sam na mostu:



Daske iz pobližega:





Pogled na rijeku:





(iznad ovog zavoja se vidi put kojim sam išao do plaže)

Evo me napokon na visećem mostu, koji je u mnogo boljem stanju:



Ponovno sam kod one prve plaže. Pogled na El Yunque, nad kojim se skupljaju oblaci:



Po povratku u grad slikam ovaj grafit:



„Nećemo prestati ni trenutka u borbi da ih dovedemo kući.“ Riječ je o članovima tzv. Kubanske petorke – Gerardu Hernándezu, Antoniu Guerreru, Ramónu Labañinu, Fernandu Gonzálezu i Renéu Gonzálezu – koji su 1998. uhićeni u Miamiju pod optužbom za špijunažu, planiranje ubojstva te prikriveno djelovanje stranih agenata na teritoriju SAD. Iako je Kuba prvo tri godine to poricala, na kraju je priznala da je riječ o njenim tajnim agentima koji su poslani na Floridu kako bi istraživali tamošnju kubansku zajednicu, a u svjetlu bombaških napada 1997. u Havani koje je izvela skupina povezana s poznatim antikomunističkim kubanskim teroristom Luisom Posadom Carrilesom (odgovornim između ostaloga i za bombu kojom je 1976. srušen kubanski putnički zrakoplov, prilikom čega je poginulo 73 ljudi). Svrha bombi 1997. bila je osujetiti kubansku turističku industriju pomoću koje je Castro uspio konačno donijeti olakšanje ekonomiji pogođenoj Specijalnim periodom. Prilikom napada poginuo je jedan talijanski turist, a još ih je 11 ranjeno.

Osim optužbi za špijunažu, napakirana im je i odgovornost za rušenje američkog aviona 1996., kojim su pripadnici kubanske dijaspore bacali letke s porukama protiv kubanskih vlasti na području Havane. Prilikom rušenja poginula su četvorica američkih državljana. 2001. donesena je presuda: Hernández je dobio dvije doživotne, Guerrero i Labañino po jednu, F. González 19 godina, a R. González 15 godina. Kuba je odmah uložila žalbu, tražeći da se suđenje ponovi na mjestu koje nije toliko povezano s kubanskom dijasporom poput Miamija. To je kasnije i dopušteno, no pravno natezanje se nastavilo sve do 2009., kada je kazna Guerreru smanjena na 21 godinu i 10 mjeseci, Labañinu na 30 godina, a F. Gonzálezu na 17 godina i 9 mjeseci. Iako pod paljbom međunarodnih organizacija za ljudska prava (SAD recimo nije dopustio izdavanje viza suprugama R. Gonzáleza i Hernándeza kako bi posjetile svoje muževe u zatvoru), američke vlasti ustrajale su u odluci da su članovi Kubanske petorke opasnost za nacionalnu sigurnost SAD-a i da se odluke suda neće mijenjati.

René González pušten je 7. listopada 2011., nakon što je odslužio 13 godina kazne, uz uvjetnu kaznu od još tri godine. 22. travnja 2013. dopušten mu je povratak na Kubu kako bi prisustvovao očevom pogrebu. Iako se izvorno trebao vratiti u SAD, dopušteno mu je ostati na Kubi ako se dobrovoljno odrekne američkog državljanstva. Fernando González pušten je 27. veljače 2014. Preostala trojica u trenutku moga boravka na Kubi bili su još u zatvoru. No 17. prosinca 2014. postignut je dogovor o razmjeni zatvorenika, čime su preostala tri člana Kubanske petorke razmijenjena za Alana Phillipa Grossa, koji je pred 5 godina uhićen i osuđen na 15 godina zbog distribuiranja ilegalne internetske opreme kubanskoj židovskoj zajednici, te za Rolanda Sarraffa Trujilla, koji je prije 19 godina uhićen i osuđen na 25 godina zbog špijunaže za CIA-u.

U casi particular još uvijek nema struje, a mrak se već ozbiljno spušta. Dakle, ovo bi mogla biti vesela večer. No, srećom, struja dolazi taman kad sam završio s tuširanjem. Uspinjem se na terasu, gdje me čeka ponovno jedan mojito prije večere, a potom i sama večera. Danas imam tetí, posebne ribice slične punoglavcima, koje se pojavljuju samo za vrijeme opadajućeg mjeseca u rijekama oko Baracoe. Pripremljene su ponovno u sosu od kokosovog mlijeka, a toliko su sitne da gotovo podsjećaju na dugozrnatu rižu. Dok večeram, razgovaram s gospodinom Andrésom, pitam ga je li i na Kubi za vrijeme Hladnog rata postojao običaj da se u školama uči ruski, kao i drugdje u istočnom bloku. Očekivano je da jest, i on mi to potvrđuje, no nigdje danas ne viđam traga tomu, za čitavo vrijeme boravka nigdje se nisam sreo s nikakvim natruhama ruskog. Također ga molim da mi dadne neki kontakt u Varaderu, budući da tamo nemam zajamčeno nikakvo spavanje, a moglo bi biti gužve. On mi daje adresu, ali napominje da će nazvati i provjeriti je li sve u redu.

Nakon večere imam ideju otići do grada, ali zadržavam se neko vrijeme u sobi, prečitavam neke stare poruke na mobitelu, prokrastiniram odluku o odlasku. Kad se napokon odlučim prošetati do glavnog trga, čini mi se da će ubrzo početi padati kiša, već neke kapi i padaju, tako da se nakon kraćeg vremena ipak vraćam kući. Sinoć sam pretjerao s alkoholom, tako da sam danas cijeli dan u nekom stanju slabosti, a čini mi se i da me hvata neki proljev, što ne bi baš bilo dobro, budući da iduću noć provodim u busu. Nadam se da će mi se to normalizirati dotada...

Zato se noćas moram naspavati, pa ovdje završavam svoj dan odmora...

egerke @ 22:18 |Komentiraj | Komentari: 0
UTORAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dižem se prije 6, vani je još mrak. Ubrzano doručkujem, plaćam, pospremam stvari u torbu i čekam da dođe onaj isti taksist od prekjučer. I Talijani su tu, naravno. Zamolio sam gospođu Sandru još jučer da se čuje s vlasnikom case particular iz Baracoe i potvrdi ima li mjesta, ne želim ništa prepustiti slučaju ili ćudljivoj kubanskoj mobilnoj mreži (poslao sam poruku, ali opet nisam dobio odgovor). Potvrdila mi je da će me gospodin Andrés čekati na kolodvoru u Baracoi.

Dok je taksist došao, već je svanulo. Ali ulice su svejedno puste. Vozimo se opet po brežuljkastom krajoliku Santiaga do kolodvora, gdje ja trebam potvrditi svoju rezervaciju, pa stajem u red ispred blagajne. Još nije otvorena. Talijani nisu kupili kartu ranije, tako da se nadaju da će ju nabaviti danas. Čekam pred blagajnom. U jednom se času pojavljuje jedan službenik, sjedi za šalterom, premeće neke papire, ali ne otvara blagajnu. Ostali koji čekaju rasporedili su se po čekaonici. Vrijeme polaska se bliži, a blagajna je i dalje zatvorena. U jednom času službenik se diže i izlazi na peron. Tamo je već autobus i stvorio se red onih koji očito imaju karte i čekaju da uđu u autobus. Ja se nadam da će se vratiti i omogućiti mi da preuzmem svoju rezerviranu kartu, ali to se ne događa. Na kraju se i ja upućujem na peron i pitam što je s kartom, kažem da imam rezerviranu kartu za danas. Ispada da su oni počeli puštati ljude u autobus neovisno o prethodnim rezervacijama i da sam praktički došao u zadnji čas, malo je falilo da ostanem bez mjesta jer sam se civilizirano odlučio držati procedure.

Ubacujem ruksak i ukrcavam se, na jedno od posljednjih slobodnih mjesta, odmah pored vrata autobusnog WC-a (koji je ovdje smješten u stražnjem desnom kutu autobusa). Ukrcavaju se još neki ljudi koji nemaju mjesta nego će stajati. Izgleda da oni ne idu skroz do Baracoe, već samo do Guantánama. Inače, put do Baracoe traje nešto manje od 5 sati, premda udaljenost nije prevelika. Razlog je u terenu kojim vodi cesta.

Između Santiaga i Guantánama jednim je dijelom sagrađena dionica Autopiste Nacional, tako da vožnja traje manje od sat vremena. Grad Guantánamo povezujemo s najpoznatijom kubanskom pjesmom Guantanamerom (zanimljivo je da se ta pjesma pjeva na Martíjeve stihove, a autor José Fernandez pjesmu je zamislio kao svojevrstan komentar dnevnih zbivanja, s impromptu varijancijama stihova), ali i sa zloglasnom američkom vojnom bazom. No sâm grad Guantánamo nema previše veze s bazom, budući da se ona nalazi na ulasku u zaljev Guantánamo, dok se grad nalazi nekih desetak kilometara od obale zaljeva. Bazi najbliži grad je Caimanera, ujedno i luka grada Guantánama. Stanovništvo Caimanere uglavnom čine potomci doseljenika s Jamajke koji su na Kubu došli kako bi pomogli u izgradnji baze. Danas je Caimanera za strance zatvoreni grad, a u doba dok su odnosi Kube i SAD-a bili srdačniji, glavna privredna grana bila je – prostitucija. Sama vojna baza ima površinu od čak 120 km2, a SAD ju je od Kube unajmio 1903. Prvih 31 godinu godišnji najam iznosio je 2000 dolara, a onda je povišen na 4085 dolara. Unatoč zategnutim odnosima, Amerikanci i dalje uredno plaćaju Kubi tu najamninu, ali Kuba čekove ne unovčuje, budući da bi njihovo unovčenje značilo legitimitet postojanja baze, što Kuba negira, a bazu smatra okupiranim teritorijem. Nakon Revolucije Kuba je zatvorila sve instalacije kojima je baza bila povezana s ostatkom Kube, između ostalih vodovod (zbog čega baza danas vodu dobiva iz desalinizacije). Unatoč tomu, Kubanci koji su radili u bazi to su nastavili činiti, sve do odlaska u mirovinu (posljednji su otišli 2012.). Kako bi se spriječilo bježanje nekih Kubanaca u američku bazu radi traženja azila, Kuba je uz granicu s bazom zasadila 13-kilometarsku barijeru opuncija, tzv. „Kaktusnu zavjesu“ koja sprečava prolaz. Amerikanci su s druge strane postavili minsko polje, najveće na zapadnoj hemisferi, koje je stajalo sve do 1996. Danas je vojna baza Guantánamo najpoznatija po svom zatvoru u kojem Amerikanci drže osobe za koje se sumnja da su povezane s Al Qaedom ili talibanima. Unatoč mnogim Obaminim obećanjima o zatvaranju, pogotovo nakon što su procurile informacije o mučenjima zatvorenika, zatvor još uvijek postoji.

Nakon Guantánama, cesta ulazi u najsuši predio Kube – polupustinjsko tlo uz samu obalu prekriveno je kaktusima, a sa sjevera ga štiti gorje Cuchillas del Toa. Jedan pogled iz autobusa:



Nakon odvajanja od južne obale započinje uspon brojnim serpentinama preko brda prema Baracoi. To je legendarna La Farola – Svjetionička cesta, koja je sagrađena 1964. i zapravo je bila prva asfaltirana cesta do Baracoe (ranije se do nje moglo samo lokalnim šumskim putovima i brodom). Sa svojih 55 km dužine, La Farola prelazi od najsušeg predjela Kube u njen najvlažniji dio. Izgradnja je započela još u vrijeme Batiste, ali je zastala jer nije bilo novca za isplatu radnika (iako se u isto vrijeme u džepove Batiste i njegovih jataka slijevao silan novac od havanskih kockarnica). Nakon Revolucije Fidel je cestom odlučio nagraditi narod Baracoe za podršku koju su mu pružili u gerilskoj borbi, pa je pokrenuo dovršetak izgradnje La Farole. Ukupno ju je gradilo 500 radnika tijekom 4 godine, a za izgradnju jednog kvadratnog metra ceste bilo je potrebno 300 kg betona.

Malo sam zadrijemao, budim se tek kad je bus zastao na jednom prijevoju radi piš-pauze. Izlazim van i susrećem ono dvoje Talijana iz auta za Camagüey. Razmjenjujemo par riječi, oni su nakon Camagüeya i Holguína išli u Guardalavacu, na atlantskoj obali nedaleko Holguína. Kažu da je ona (Francesca) imala nekih probavnih problema, tako da se ne osjeća baš najbolje.

Odlazim do WC-a, no tamo je podulji rep. Vrzmam se uokolo, te kupujem jedan cucurucho, lokalni slatkiš koji se izrađuje u ovom dijelu Kube. Riječ je o masi koja se radi od kokosa, šećera, meda, papaje, guave, mandarine i lješnjaka, te ju se onda stavlja u tuljac izrađen od palmina lista (cucurucho znači „tuljac“). Izvrsna je okusa, tako da odmah slišćujem čitav jedan tuljac (prodaju se obično dva, po cijeni od 2 CUC). Drugi spremam za popudbinu. Zatim slikam krajolik uokolo:





 

Budući da mi se ne da čekati red za WC, niti mi se da lunjati uokolo kako bih našao neko dovoljno samotno mjesto, odlazim na WC u autobusu. Začudno, nije toliko prljav, koliko je vruć i mračan. Prostorijica je izuzetno klaustrofobična i prisiljen sam sjesti na školjku kako bih obavio malu nuždu. Nema ni vode za oprati ruke. Brže-bolje izlazim, jer autobus već pali motor i čini se da će krenuti, a ja ne želim biti u WC-u kad krene voziti i vrludati po zavojima.

Ubrzo se počinjemo spuštati prema Baracoi. Vegetacija je ovdje mnogo gušća i zelenija, vidi se da sjeverni obronci Cuchillas del Toa dobivaju najviše kiše na Kubi.

Nakon nekih 45 minuta dolazimo u Baracou. Čeka me tip s mojim imenom na komadu papira i ovaj puta to nije taksist, nego upravo moj domaćin. Kažem mu samo da želim odmah kupiti kartu za povratak, budući da iz Baracoe postoji jedan jedini bus dnevno i taj je često popunjen, tako da je najbolje kupiti kartu za natrag odmah po dolasku. Obavljam predbilježbu (opet ću morati doći po kartu prije samog polaska), a potom krećem s gospodinom Andrésom do bici-taksija koji će nas odvesti do case particular.

Čim smo sjeli u bici-taksi i nakon što je provjerio da sam iz Hrvatske (to sam mu napomenuo u onoj poruci za koju nisam bio siguran je li ju dobio) pita me je li Hrvatska blizu Slovenije. Kažem da jest, da je to susjedna država. A on onda kaže da mu sin živi u Sloveniji, u Mariboru. Priča kako je tako pred nekoliko godina kod njih odsjela jedna cura iz Slovenije, koja je zapela za oko njegovu sinu. I tako, veli on, nakon nekoliko dana dođe mi sin i kaže „Tata, idem ja s njom putovati po otoku.“ Nakon desetak dana se vratio i rekao „Tata, idem u Sloveniju, vjenčat ćemo se.“ I tako je on završio u Sloveniji, u međuvremenu je tamo dobio i dijete, radi kao konobar, navodno je naučio i slovenski...eto kako je svijet mali.

Dolazimo do case, plaćam taksi i krećem se smjestiti. Smješten sam na prvom katu, u sobi do su neke dvije cure iz Francuske, a na vrhu kuće je terasa, s koje puca krasan pogled na ocean. Nudi mi da sjednem malo na terasu, da popijem mojito (koji će mi naravno naplatiti), te usput donosi i album sa slikama svog sina, njegove žene i sina (mali se zove Christopher). Ima jedna zanimljiva slika gdje mali, još novorođenče, leži na stolu, a sa svake mu je strane po jedna fotografija – Fidel i Che. Laughing Meni je to sve simpatično, ali vidim da gospodinu Andrésu, dok priča o tome, nije lako. Sin mu je daleko, ne može baš prečesto dolaziti (jednom godišnje ili čak jednom u dvije godine), a on sâm očito ne može na tako dalek put da ga posjeti u Sloveniji. Ili nema novca. Možda nema ni putovnicu. U svakom slučaju, čini se da je tužan što su mu sin i unuk tako udaljeni.

Vraćam se u sobu, malo se osvježavam i krećem u obilazak Baracoe. Baracoa je osnovana 15. kolovoza 1511. i najstarije je europsko naselje na Kubi, te stoga nosi naziv Ciudad Primada, Prvotni grad. Smještena je na malom poluotoku pored Zaljeva meda (Bahía de Miel), dok se u zaleđu grada dižu visoke planine. U gradu se još i danas mogu naći potomci Taína, koji su se ovdje očuvali zbog dugotrajne izolacije. Jedan od najpoznatijih Taína u povijesti bio je Hatuey, poglavica koji je poveo pobunu protiv Europljana. Hatuey je bio s Hispaniole i već je upoznao tamošnje ponašanje Španjolaca. Stoga, kad je čuo da se Španjolci spremaju put Kube, uputio se i on s 400 vojnika u kanuima na Kubu, te je tamošnje stanovništvo upozorio na to da Španjolci dolaze i traže zlato, otimaju lokalnu zemlju i porobljuju lokalno stanovništvo. Nisu mu vjerovali. Stoga je Hatuey pristupio gerilskoj taktici, prisilivši Španjolce da se uglavnom povuku u utvrdu u Baracoi. Međutim, nedugo zatim je ipak uhvaćen i spaljen na lomači. Prema legendi, na samrti ga je jedan španjolski svećenik pitao želi li se pokajati i prijeći na kršćanstvo. On mu je odgovorio protupitanjem je li raj mjesto na kojem bi mogao sresti Španjolce. Nakon potvrdnog odgovora, Hatuey je zaključio da tada želi ići u pakao, jer tamo neće sresti te okrutne ljude.

1518. Baracoa postaje gradom i prvim biskupskim sjedištem na Kubi. Grad je dobro utvrđen, trima nevelikim ali snažnim utvrdama: Matachín, La Punta i El Castillo. Tijekom 16. i 17. st. ovaj izolirani grad idealan je za krijumčare i tajnu trgovinu s Britancima i Francuzima, dok krajem 18. st., nakon pobune robova na Haitiju ovamo dolaze francuski kolonisti, te donose sa sobom novitet na Kubi – kakao. Iz tog se razloga ovdje kasnije razvila i industrija čokolade, a čokolada je ostavila trag i na baracoanskoj kuhinji – zapravo, Baracoa je jedini dio Kube gdje je moguće govoriti o postojanju lokalne kuhinje, koja dakle nije comida criolla.

400-godišnja izolacija završila je dakle izgradnjom La Farole, a danas je Baracoa šareno, živopisno mjesto, s pomalo pomaknutim ugođajem, premda izolirano, ipak ne posve zanemareno od turista koje privlači svojim plažama, lokalnom klimom, gastronomijom ili jednostavno opuštenom atmosferom.

Glavni trg u Baracoi ima trokutast oblik i na sredini je mali park:



Ako niste dobro vidjeli na prethodnoj slici, tu je i Hatueyeva bista:



(ispod piše „Hatuey, prvi pobunjenik u Americi, spaljen u Yari pored Baracoe“)

Nasuprot toj bisti nalazi se katedrala – najstarija na Kubi:



(„1511. utemeljeno je ovo naselje Nuestra Señora de la Asunción de Baracoa. Papa Lav X. ga je imenovao prvim biskupskim sjedištem i katedralnim mjestom (1516-1523.). Od 1757. ova crkva se zove crkvom Svetog Križa od Parre. Počev od 1804. glavna je župna crkva i obnovljena je 1886. i 2012.“)

Posljedice nedavne obnove su vidljive:



Jedno od obilježja Baracoe su i šarene fasade živih boja:



Crkvu je teško uloviti i s druge strane trga, jer ju zakriva park:



Zgrada lokalne općine, s obaveznom Castrovom slikom:



Telepunto:



Pogled niz Calle Maceo:





I unatrag, prema glavnom trgu:



Nastavljam ravno po Calle Maceo i dolazim do tvrđave La Punta, izgrađene, kao što joj i ime govori – na samom vrhu poluotočića:



Izgrađena je 1803. i štitila je ulaz u gradsku luku. Danas se u njoj nalazi restoran u kojem ću ručati, ali ne prije nego okinem još par slika.

Pogled na Atlantik i prema autobusnom kolodvoru (koji se nalazi odmah iza mjesta gdje je ovaj bici-taksi):



U zaljevu se nalazi ova olupina:



Prema informacijama koje sam našao, služi(la je?) kao neka vrsta lukobrana.

Pogled prema dnu zaljeva:



Odlazim u restoran, koji je zapravo jedna velika natkrivena terasa. Odlučujem se za filete od ribe u sosu od kakaa. Umak od kokosova mlijeka će pričekati večeru. Kada mi konobar donese jelo, shvaćam da je riječ o PRAVOM kakau, dakle okus je gorkast. Dosad sam jednom jeo piletinu u sosu od čokolade i to je bilo slatko, no ovo...pa, nije loše, ali nije ni spektakularno.

Ponovno na ulici, slikam još parola:



(„Red, disciplina i zahtjevnost.“)



(„Ujedinjeni za održivi i napredni socijalizam“ – takav jedan natpis sam već slikao. Omnibus Nacionales je jedan od dvaju nacionalnih prijevoznika za Kubance, drugi je Astro. Slogan im isto piše na znaku – Točnost, sigurnost i udobnost.)

Oba se natpisa nalaze na ogradi autobusnog kolodvora.

Pogled uz obalu na sjeverozapad:



I na baracoanski Malecón:



Unatrag – vidi se tvrđava La Punta, a iza nje, na obzoru, karakterističan plato nazvan El Yunque (Nakovanj):





Dosadni socijalistički blokovi:



Na ogradi sportskih terena ova je Fidelova izjava:



(„Sport vježba naviku nastojanja, disciplinu i duh žrtvovanja.“)

I obala južno od grada ima živopisne reljefne oblike:



Arhitekturalni potpuri, s motivom valova na ogradi:



Vraćam se u Telepunto iskoristiti još ono vrijeme koje mi je ostalo na kartici iz Santiaga. Unutra bacam pogled na plakat s tarifama međunarodnih poziva. Najpovoljnije su cijene – prema Venezueli. Dakle, jeftinije je zvati Venezuelu nego mnogo bliži Meksiko. Očito je tko je glavni politički saveznik... Pitam se je li za vrijeme Hladnog rata bilo jeftinije zvati SSSR nego Meksiko...

Nakon Telepunta krećem se malo odmoriti u casu particular. Još malo šarenih fasada:



I još malo propagande:



(„Revolucija ne radi kompromis ni s kim, samo s narodom.“ – ovaj puta Raúlova izjava; „Revolucija je: braniti vrijednosti u koje se vjeruje, pod cijenu bilo kakve žrtve.“)

Vraćam se u smještaj, malo se odmaram, a potom odlučujem ispitati kakvu plažu ima Baracoa. Uzimam samo najnužnije stvari (to ne uključuje fotoaparat) i upućujem se prema južnoj strani grada, gdje se nalazi meni najbliža plaža. Izbijam na Malecón, ali otamo se ne može do plaže, tako da prolazim pored Matachína (južne tvrđave) i potom izlazim na plažu pored bejzbolskog stadiona koji je prilično dotrajao (na zidovima su pločice s upozorenjima da se ljudi ne približavaju previše zbog opasnosti od padanja žbuke). Prvi dio plaže je dosta prljav i pun ljudi, pa krećem malo južnije, gdje pijesak postaje dublji i finiji, što pomalo otežava hod. Nalazim osamljeno mjesto i odlazim se bućnuti. Atlantik je već hladniji. Nije to ona neugodna hladnoća Jadrana, ali recimo da nije više moguće posve nonšalatno ušetati u more, onako kako sam mogao u Trinidadu.

Na plaži ne ostajem predugo, možda desetak minuta, a tada se opet upućujem natrag, ovaj puta kopnenim putem, s druge strane stadiona. Ovdje, nasuprot tribinama, na travnjaku stadiona pasu kokoši, iako se na samom stadionu održava trening nekih klinaca. Budući da Baracoa nije glavni grad provincije, ovo je tek lokalni stadion, prave zvijezde bejzbola u ovoj provinciji igraju na stadionu u Guantánamu.

Po povratku kući, dok sam se istuširao, presvukao i sve ostalo, već se lagano bliži i vrijeme večeri. Sjest ću prije toga malo na terasu i popiti još jedan mojito prije nego Andrés donese večeru. A večera je upravo ono čemu sam se nadao – riba u umaku od kokosova mlijeka. Umak inače ima i dodatak paradajza, tako da je blago crvenkast. Sve u svemu, zanimljiva kombinacija okusa, slatkasto kremasta. U salati koji dobivam uz glavno jelo po prvi puta na Kubi ne dobivam anemične bljedunjave paradajze, već prave jarkocrvene. Očito je Baracoa po svemu drugačija od ostatka Kube...

Nakon večere odlučujem se prošetati do centra grada, vidjeti događa li se štogod u lokalnoj Casi de la Trova. No radije sjedam u jedan birc na samom glavnom trgu i promatram ljude. Uzimam jedan mojito za početak. U skupini ljudi koji prolaze vidim i one svoje Talijane iz Camagüeya, ne primjećuju me. S nekim su društvom. Ima i starijih ljudi, veselo je i gužvovito. Nakon mojita, uzimam daiquirí. Pa caipirinhu. Pa Cuba libre. Pa cancháncharu. Isprobao sam im svu ponudu koktela i to se već dobrano vidi na meni. U jednom času dolazi jedna žena koja prodaje cucurucho i ja odlučujem uzeti. Dajem joj 2 CUC-a, pretpostavljam da je cijena ista kao i tamo na cesti. Ona traži još. Ne zna mi reći koliko košta. Hm, čini se da me želi preveslati, ali ja sam prepijan da bih se sada cjenkao. Vadim iz džepa sitniš, imam još 2 CUC-a i onaj Cheov novčić od 3 nacionalna pesosa, koji mi je prethodne večeri uvalio tip na štandu u Santiagu. Ona uzima sve to, daje mi cucurucho i odlazi. Izgleda da sam ga preplatio, a ona je iskoristila moje trenutno stanje. Nema veze, nije toliki gubitak, a i taj jedan cucurucho će mi dobro doći da malo napunim želudac i ublažim djelovanje alkohola. Pitam konobaricu imaju li išta bezalkoholnog, ali odgovor je negativan. Imaju Coca Colu, treba im za Cuba libre, ali ju vjerojatno ne služe zasebno. Ništa, plaćam (sve skupa je bilo nekih 10 CUC) i upućujem se prema svojoj sobi, tamo ću se natankati vode prije nego se strovalim u krevet. S obzirom na to koliko sam popio (treba uračunati i onaj mojito prije večere i pivu poslije) još sam i dovoljno pri sebi, kokteli su ipak razblaženi oblik alkohola. Ali opet, ovo je nešto što ne bih trebao raditi u zemljama poput Vijetnama, Kambodže, Tajlanda, gdje su alkoholizirani turisti mnogo češće meta lokalnih prevaranata nego na Kubi. Onih 2 CUC-a više (ako je to uopće više, ako to nije redovna turistička cijena u Baracoi) stvarno je vrlo mali gubitak. Srećom, većina stvari mi je ionako u sobi, pa nema zime...

Malo osvježenja prije počinka, pola boce vode na eks i carstvo snova...

egerke @ 01:27 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 11, 2015
Nakon još malo divljenja krećem doma prije nego me opere kiša. Ovo je već na početku ulice u kojoj je moja casa particular:



Nebo izgleda prijeteće, ali kiša me nije ulovila.

Više se nisam vraćao u grad, nego sam ljenčario u sobi do večere, malo mazio mačka (usput primijetio da ima neku kvrgu ispod kože i onda se, poučen iskustvom s Kandúrom, zabrinuto to spremao reći gospođi Sandri, da bi se ispostavilo da me ona sama onda upozorila na to, što je navodno neka kvržica od loja, budući da jede puno ribe), a potom pojeo večeru (opet su mi uvalili svinjetinu, drugi put na Kubi), te potom veći dio večeri proveo u svojoj sobi, jedan dio na verandi ispred kuće čudeći se kako je kuća odmah zid do zid uz Sandrinu (čija je kuća prilično sređena) teški krš, s drvenom fasadom koja je gotovo posve trula, sa sirotinjskom kuhinjom koja se vidi kroz prozor...kontrast samo takav. Susjedna bi kuća prije spadala u onaj slam pored groblja.

Negdje prije spavanja sam se otišao prošetati, u potrazi za nečim što bih popio. Nisam našao nikakvu otvorenu prodavaonicu i već sam se zaputio prema benzinskoj pumpi, kadli sam opazio jedan štand uz cestu, gdje je tip iz frižidera prodavao pića. Uzimam jednu vodu i neko piće čija me boca privukla, za što ću kasnije doznati da je neki energetski napitak. Taman mi sad pred spavanje treba nešto da me digne, pa da ostanem budan do 3 (nisam – očito jet lag još radi svoje). Plaćam i vraćam se lagano na počinak k Sandri. Sutra se dižem prije 6, bus za Baracou je jako rano...

egerke @ 03:17 |Komentiraj | Komentari: 0
PONEDJELJAK, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budući da u Santiagu imam na raspolaganju samo jedan dan, ne želim duljiti, pa se odmah nakon doručka upućujem u obilazak. Ovaj put krećem na zapad, ravno nizbrdo prema luci. Ova ulica daje otprilike uvid u reljef Santiaga:



Budući da se ulica zove Calle San Fernando, pretpostavljam da je ovo istoimena crkva:



Pogled kroz koloplet žica prema drugoj strani santijaške luke, industrijskoj zoni i Sierri Maestri:



Spuštam se na obalu, na Paseo Alameda, gdje je po sredini napravljeno široko šetalište:



Odlazim do same obale, gdje se osjeća popriličan smrad luke, što neke ne smeta da ovdje pecaju ili se čak i kupaju u mutnoj, naftom zagađenoj vodi. Pogled na unutrašnji dio luke (malo ukoso, doduše...):



I ravno na drugu stranu:



Fontana na Paseo Alameda, u daljini toranj sa satom:



Ekipica radi jutarnju gimnastiku nasred šetališta:



Dolazim do sjevernog kraja Pasea Alameda. Još jedan pogled na toraj sa satom i zgradu carinarnice:



Vraćam se natrag prema jugu i skrećem u jednu od pokrajnjih ulica. Sada zapravo započinje pravi razgled.

Santiago de Cuba je s malo više od pola milijuna stanovnika drugi najveći grad Kube, te njena najveća luka. Smješten je u dubokom i vrlo zaštićenom zaljevu (koji je zbog te zaštićenosti ujedno i podložan zagađenju, jer voda vrlo polako napušta zaljev). Zbog karakterističnog brežuljkastog reljefa nazvan je „Terasom na Karipskom moru“. Grad je osnovan 25. srpnja 1515., kao peto po redu naselje Diega Velázqueza. Već iduće godine naselje je izgorjelo, ali je promptno obnovljeno, a u roku od 12 godina već je imalo i katedralu. 1522. Santiago je proglašen glavnim gradom Kube, a tu će funkciju obavljati do 1589. Premda je politička moć premještena zapadnije, Santiago je nastavio biti važan centar trgovine, pogotovo robljem, budući da je bio prva luka na Kubi za brodove iz Afrike. Kod Santiaga se nalazio i prvi rudnik bakra otvoren u Americi. Ujedno je imao i multikulturalniji ugođaj od Havane, naročito nakon što su se 1791. nakon ustanka robova na Haitiju u grad počeli doseljavati izbjegli francuski kolonisti. Specifična multikulturalna podloga utjecala je prije svega na glazbenu kulturu – ovdje se razvio gotovo svaki glazbeni žanr koji potječe s Kube (s izuzetkom možda rumbe). Mnogo je veći broj sljedbenika santeríje, a ima i sljedbenika haićanskog vudua.

Santiagüeri su ponosni na to što je njihov grad imao prvu visokoškolsku ustanovu na Kubi (Seminario de San Basilio Magno utemeljen je 1722., 6 godina prije havanskog sveučilišta), te što je postao sjedištem prve kubanske nadbiskupije (1804.). U ratovima za nezavisnost, Santiago je iznio lavovski dio sukoba, a ovdje je rođen i Antonio Maceo, jedan od najznačajnijih boraca u ratovima za nezavisnost. Naposljetku, kod Santiaga su se odigrale i presudne borbe nakon što su se u rat upleli Amerikanci – 1. srpnja 1898. američka konjica, predvođena kasnijim predsjednikom Theodorom Rooseveltom, izvela je napad na utvrdu na brdu Santa Cruz, a dva dana kasnije američka je mornarica potopila gotovo sve španjolske ratne brodove u santijaškom zaljevu. Time su Španjolci prisiljeni na predaju, a Kuba je dobila svoju uvjetnu nezavisnost. Prve godine nezavisnosti obilježene su pojačanom izgradnjom i razvojem grada, no to ubrzo sustaje i Santiago postaje zabačeni provincijalni gradić. Stvari će se promijeniti 1953., kada Castrove snage napadom na Moncadu započinju niz događaja koji će prerasti u Kubansku revoluciju, te u roku od 5,5 godina dovesti do smjene režima. 30. studenog 1956., u vrijeme kada su se revolucionari trebali iskrcati s Granme (ali su zakasnili dva dana), narod Santiaga podigao je oružanu pobunu protiv Batistinih snaga. Organizatori su bili braća Frank i Josué País, koji su ubrzo osuđeni i pogubljeni. No revolucionarna je klica posijana, te je upravo Santiago bio prvi grad u kojem je Fidel nakon uspjeha revolucije održao govor, na Novu godinu 1959. Santiago je nakon toga proglašen gradom herojem, što je potaklo novi bum izgradnje grada.

Današnji Santiago jest užurban, zagađen, vruć, hektičan – nakon njega, Havana se čini prilično opuštenom. Već sam spomenuo naporne jinetere (iako ih naposljetku nisam vidio toliko koliko sam očekivao), a tu su i motociklisti koji jure uskim ulicama bez ikakvog obzira za pješake i ostale sudionike u prometu. Nije baš kao Teheran (ako ništa drugo, zbog mnogo manjeg broja vozila), ali je užurbaniji od bilo kojeg drugog kubanskog grada.

Usputna scena još jedne grbave ulice, dok napredujem prema prvoj točki svog obilaska:



I evo ga – Museo de la Lucha Clandestina:



Muzej tajne borbe posvećen je borbi protiv Batistinog režima 50-ih godina. Nekad se u ovoj zgradi nalazila policijska stanica koju su napali País i njegovi 30. XI. 1956.

Pokraj muzeja nalazi se ova kolonijalna zgrada:



S druge strane pogled puca na katedralu (s tornjevima koji se obnavljaju – osjećam se kao da sam u Zagrebu):



Iz nekog razloga nisam slikao neuglednu kuću koja se nalazi preko puta muzeja, a u kojoj je od 1931. do 1933. živio Fidel Castro, kada su ga s plantaže poslali u Santiago na školovanje.

Još jedan pogled na muzej s druge strane:



Ovo je Escalinata de Padre Pico, koja služi kao svojevrsni ulaz u Tivolí:



Tu mi prilazi neki tip sa svežnjem papira koji izgledaju kao medicinska dokumentacija. Već vidim da će me tražiti novac, vjerojatno na temelju te dokumentacije, ali budući da znam da je liječenje na Kubi besplatno, ne zanima me što mi želi reći. Uz kratko „No me interesa“ spuštam se stepenicama, ali odmah potom zaokrećem desno natrag uzbrdo. Dolazim na Calle Mariano Corona, gdje se nalazi Balcón de Velázquez (to je ova siva zgrada skroz lijevo):



Riječ je o nekadašnjoj španjolskoj utvrdi, koja je danas preuređena u vidikovac. Ulaz se naplaćuje 3 CUC, ali koristim to da bih usput kupio vodu i malo predahnuo uz pogled na luku (dijelom moram predahnuti i zato da jedna od službenica pronađe nekoga tko bi joj mogao razmijeniti mojih 20 CUC, jer ona nema sitnog):



(ovaj dim nije od požara, nego od termoelektrane, a lijevo od dima, na vrhu brda, vidite Museo de la Lucha Clandestina)





(kaktusi i banane u prvom planu)

Pogled na samu zgradu (i ćenifu lijevo):



Napokon se vratila službenica s kusurom, pa sada napokon mogu krenuti dalje. Skrećući u prvu ulicu desno, dolazim na Parque Céspedes, glavni santijaški trg:





Na zapadnoj strani trga nalazi se Casa de Diego Velázquez, podignuta 1522., te najstarija postojeća kuća na Kubi:



Danas se unutra nalazi Muzej kubanskog povijesnog ozračja, a čitava je zgrada obnovljena 60-ih godina. Nekad se u prizemlju nalazila lijevaonica zlata i trgovina, dok je na katu živio Velázquez.

Južnom stranom trga dominira katedrala Nuestra Señora de la Asunción:



Iako katedrala na istom mjestu stoji od 1522., ova je inačica dovršena 1922., za njezinu 400-godišnjicu. U njoj su pokopani Velázquezovi posmrtni ostaci. U nišama na oba kraja fasade nalaze se kipovi Kristofora Kolumba i Bartoloméa de las Casasa.

Na sredini trga nalazi se naravno spomenik Carlosu Manuelu de Céspedesu:



Još jedan pogled na Casu de Diego Velázquez:



Nasuprot katedrale je gradska vijećnica:



Pomalo nevjerojatno, ali sagrađena je 1950-ih, prema nacrtu iz 1783. S njenog je balkona Castro održao svoj prvi govor nakon Revolucije.

Na istočnoj strani je Hotel Casa Granda iz 1914., u kojem je 50-ih odsjeo i Graham Greene, pišući roman Naš čovjek u Havani:



Pogled na sjeveroistočni ugao trga:



Upućujem se prema istoku po Calle Heredia, ulici koja je vjerojatno najpoznatije mjesto za glazbu u Santiagu – naravno, noću. Danju je prilično obična. Ovo je santijaška Casa de la Trova:



I ovdje me zaustavlja neki stari, priča kako mu je brat umro od raka, a i on je nešto bolestan, pa ako imam koji CUC...imam pola CUC-a. To mu i dajem, i začudo, ne buni se. Sjećam se kada se u Mađarskoj jedna prosjakinja uvrijedila jer sam joj, na molbu mogu li joj dati koju forintu, doista i dao jednu forintu (cca 2,5 lipe).

Kroz pokrajnju ulicu dolazim do Museo Municipal Emilio Bacardí Moreau:



Muzej je utemeljen 1899., te je zgrada sagrađena s tim ciljem. Emilio Bacardí y Moreau bio je sin utemeljitelja poznate tvornice ruma, ratni junak i gradonačelnik (sprega politike i krupnog kapitala već je onda bila prisutna). Zanimljivo je da se u muzeju nalazi i jedina egipatska mumija na Kubi.

S druge strane muzeja je neoklasicistička palača provincijske vlade:



Nastavljam prema istoku po Calle Aguilera, te ubrzo dolazim do Plaza de Dolores, nekadašnje tržnice, a danas još jednog ugodnog mjesta za sjedenje:



Kip na sredini pripada Franciscu Vicenteu Aguileri, bogatom zemljoposjedniku iz 19. st. koji se priključio borbi za neovisnost Kube, te je, rasprodavši sva svoja imanja, obilato financijski pomagao borce.

Na istočnoj strani trga nalazi se nekadašnja crkva Nuestra Señora de los Dolores, koja je sedamdesetih godina stradala u požaru, te je danas pretvorena u koncertnu dvoranu:





Rekao sam da bi ovo bio ugodan trg za sjesti, ali to nije osobito ugodno ako ste turist, jer je pun taksista. Čitav ih je čopor. Navaljuju na mene s ponudama, i ja u jednom času gubim živce i jednom se izderem „¡NO!“. To je očito njemu jako simpatično, jer ponavlja to na način na koji sam ja to izrekao, kao da ne shvaća odakle razlog mojoj ljutnji...

Nastavljam dalje i izlazim na Plaza de Marte, istočni rub staroga dijela grada:



Na ovom prostranom trgu, gotovo bez trunke sjenke, nekoć su se vršila javna smaknuća. Danas se pak ovdje nalazi santijaška esquina caliente, mjesto gdje ljubitelji bejzbola komentiraju utakmice i planiraju konačni obračun s najžešćim rivalima, havanskim Industrialesima.

Stup na sredini, koji simbolizira slobodu:



Nastavljam dalje, u malo moderniji dio grada. Ovdje se nalazi sljedeći jumbo-plakat:



„Domovina prije svega“, a pored toga slika Antonia Macea. Antonio Maceo Grajales, poznat i kao „Brončani Titan“, bio je jedan od najistaknutijih kubanskih generala u ratovima za neovisnost. Otac mu je bio plantažer, porijeklom iz Venezuele, a majka jedna od prvih kubanskih borkinja za emancipaciju žena i robova, inače mulatkinja. Upravo je zbog svoje mulatske boje kože Maceo i dobio svoj nadimak. Kada je započeo Desetogodišnji rat, gotovo čitava obitelj Maceo priključila se borbi, uključujući i majku, koja je vodila poljske bolnice za ranjene vojnike. Sâm Maceo sudjelovao je u preko 500 sukoba, ranjen je čak 25 puta, ali unatoč tomu nikad se nije libio ponovno krenuti u borbu. Napredovao je do čina brigadnog generala, ali unatoč svim svojim junaštvima nikada nije promaknut dalje od toga. Razlog – njegovo porijeklo, budući da su i borci za oslobođenje od Španjolaca svejedno bili rasisti.

Kada je potpisan Sporazum iz Zanjóna, Maceo se protivio tom dokumentu kojim se praktički nije ništa postiglo. Otišao je u SAD, odakle je 1879. pokušao pokrenuti novi sukob, tzv. Mali rat, koji je trajao godinu dana, do rujna 1880. Španjolska propaganda pokušala je potpiriti rasizam, blateći Macea kao nekoga tko se želi obračunati sa svim bijelcima na Kubi, no to ipak nije smetalo njegovoj reputaciji kod pristaša. Nakon što je izbjegao nekoliko pokušaja ubojstva, preko Haitija i Jamajke stiže u Kostariku, gdje se skrasio na jednoj farmi. Tu ga je 1895. zatekao poziv Joséa Martíja na novi rat. Isprva se nećkao, budući da je smatrao da su borci nespremni za novi sukob, no Martí ga je ipak uspio nagovoriti da počne pripremati plan za borbu. Nakon što je izbjegao još jedan atentat, iskrcao se s nekoliko časnika kod Baracoe te nastavio napredovati prema Santiagu. Uspio se susresti s Martíjem, svega nekoliko dana prije njegove pogibije. Dvojica su se razilazila u mnogim pitanjima i upitno je kako bi se stvari razriješile da se sudbina nije uplela. Nakon Martíjeve pogibije, Máximo Gómez i Maceo kreću s dvije vojne kolone na marš prema zapadu Kube, te u 96 dana prevaljuju preko 1600 km. Nakon što ih je stanovništvo na zapadu Kube oduševljeno dočekalo, a gerilska taktika iscrpila Španjolce, kolonijalne vlasti odlučuju se na preseljenje velikog broja lokalnog stanovništva u koncentracijske logore, kako bi onemogućili daljnju podršku pobunjenicima. Umjesto toga, podrška se još povećala, budući da su mnogi stanovnici zaključili da im je bolje umrijeti u bitci, nego od gladi u logorima. Nakon još nekoliko izvojevanih pobjeda na zapadu Kube, uputio se prema istoku, kako bi s Gómezom dogovorio planiranje sljedeće faze rata i konsolidaciju borbe u središnjem dijelu Kube. 7. prosinca 1896. nedaleko Havane slučajno je naletio na jednu kolonu španjolske vojske, koja je odmah otvorila vatru, te je Maceo na mjestu poginuo. Uz njega je bio Gómezov sin, koji je također ubijen. Tijela su im kasnije pokupila dvojica braće, te su ih pokopali na tajnom mjestu, čiju su lokaciji obećali otkriti tek kada Kuba postane slobodna. Danas se njihovi posmrtni ostaci nalaze na mjestu nazvanom Monumento El Cacahual, nedaleko mjesta pogibije.

Pored toga je još jedan propagandni plakat:



„Santiago je Santiago – buntovnički jučer, gostoljubiv danas, junački uvijek“

Prolazim pored Palače pravde:



U napadu na Moncadu, ovu je zgradu zauzela jedinica u kojoj je bio Raúl Castro, s ciljem davanja oružane potpore glavnoj skupini. No do toga nikad nije došlo. Dva mjeseca kasnije napadači na Moncadu našli su se ponovno u toj zgradi, ali na suđenju.

Malo dalje niz cestu nalazi se i Moncada:



Napad na Moncadu svojevrsna je kubanska varijanta Kosovske bitke – iako je rezultat bio posvemašnji neuspjeh, ipak je on u svjetlu kasnijih događanja dobio važnost koja mu realno ne bi nikada pripala.

Vojarnu Moncada sagradili su još Španjolci 1859. S vremenom je postala drugi najvažniji garnizon na Kubi. Kada je Fidel Castro početkom pedesetih godina pokušao pravnim putem osporiti Batistine postupke, naišao je na barijeru u vidu korumpiranog pravnog sustava. Stoga je shvatio da je oružana borba jedini način da se nešto postigne. Počeo je stoga planirati oružani incident kojim bi skrenuo pažnju na Batistinu diktaturu te probudio narod na otpor. Za metu je odabrao Moncadu, budući da se radilo o važnom objektu, smještenom u udaljenom gradu, izvan fokusa Havane, u kojoj je Batista imao čvrstu kontrolu. Pažljivo je odabrano i vrijeme – 26. srpnja, dan nakon santijaškog karnevala, kada će se grad i, posebice, policija oporavljati od cjelonoćnog ludovanja.

Castro je oko sebe okupio 160-ak istomišljenika, uglavnom gradske sirotinje (sâm je rekao da je izbjegavao intelektualce, jer bi oni mogli svojim dodatnim promišljanjem izazvati kolebanje). Samo dvojica su bili crnci, a dvanaestorica mulati, budući da su se Kubanci miješane krvi, paradoksalno, češće poistovjećivali s Batistom koji je i sâm bio miješane krvi (ispiranje mozga „američkim snom“, očito). Iako je planiranje napada trajalo preko godinu dana, za koje vrijeme su se napadači vježbali rukovanju oružjem, tek su noć prije napada, okupljeni na farmi u mjestu Siboney, istočno od Santiaga, doznali koji im je pravi cilj napada. Castro je tu informaciju držao u tajnosti kako se mnogi ne bi preplašili i prerano odustali (zanimljivo, čak je i svom rođenom bratu za plan rekao dosta kasno). Isto tako, većina boraca bila je iz Havane, jer se bojao da bi netko od lokalaca mogao slučajno nešto lanuti i upropastiti stvar.

U 4:45 ujutro pobunjenici su krenuli prema Santiagu u koloni od 16 vozila, pretvarajući se da su delegacija visokog časnika u posjeti sa zapada Kube (prije toga su svi nabavili vojničke uniforme zahvaljujući jednom svom kolaboracionistu unutar vojnih redova). Podijelili su se u tri skupine: najmanja, na čelu s Lesterom Rodriguezom, trebala je zauzeti Palaču pravde. Druga, koju je vodio Abel Santamaría, trebala je preuzeti bolnicu nasuprot vojarne, dok je najveća, koju je vodio sâm Castro, trebala ući u vojarnu, zauzeti njezin odašiljač i skladišta s oružjem, te potom iskoristiti odašiljač za ometanje vojnih komunikacija dok se iz vojarne ne iznese oružje koje se trebalo sakriti u gradu za kasnije borbe, dok bi se potom s odašiljača počele emitirati poruke narodu Santiaga da se priključi ustanku.

No stvari nisu tekle glatko. Zbog manjka oružja, jedan dio boraca nije ni sudjelovao u napadu. Nadalje, zbog lošeg poznavanja Santiaga (samo jedan član skupine bio je iz Santiaga) kolona se razdvojila. U trenutku kada se Castrov džip dovezao do porte vojarne vojnicima je već nešto bilo sumnjivo. No tada su iz automobila iza džipa počeli iskakati drugi pobunjenici (koji su mislili da su već u vojarni), tako da je dan znak za uzbunu. U tom času, omjer vojske i pobunjenika bio je 10 naprama 1. Premda su preostale dvije skupine zauzele svoje lokacije, to je bilo od slabe pomoći glavnoj skupini. U puškaranju koje je uslijedilo, ubijeno je 9 pobunjenika, a 11 ih je ozlijeđeno. S druge strane ubijeno je 19 vojnika i policajaca, a još ih je 30 ozlijeđeno. Castro je naredio povlačenje, no pobunjenicima koji su zauzeli bolnicu nije bilo pomoći – vojska ih je uhitila i smaknula po kratkom postupku u krugu vojarne. Još 34 pobunjenika uhićena su tijekom iduća 3 dana, te također smaknuta. Castro se dočepao Sierra Maestre, no nekoliko dana kasnije uhićen je i izručen sudu. Uslijedilo je već spomenuto suđenje i njegov čuveni govor „Povijest će me iskupiti“.

Nakon napada na Moncadu, pa sve do ulaska revolucionara u Havanu, Castrov se pokret nazivao Movimiento 26 de júlio (Pokret 26. srpnja). Moncada je danas muzej, a zanimljivo je da je vojska zapušila rupe od metaka koje su nastale u borbi, da bi ih poslije revolucije nova vlast ponovno napravila (naravno, ne metcima).

Nasuprot Moncade nalazi se Parque Histórico Abel Santamaría, s velikom kubističkom fontanom na kojoj je portret Santamaríje:



Na ovom se mjestu nalazio bolnički kompleks koji je zauzela Santamaríjina skupina. On je sâm pogubljen te iste noći, nakon što je odbio odati što zna o ostalim pobunjenicima.

Nastavljam još malo po Avenidi de los Libertadores, ali na kraju bloka radim polukružni zaokret i vraćam se prema centru. U jednom času čujem kako mi se obraća netko tko me očito sustiže. Okrećem se i vidim onižeg mršavog Kubanca koji mi se obraća. Pita me neke uobičajene stvari i ja već mislim da će me sigurno nešto tražiti, a ja nisam u situaciji da se lagano udaljim. No on svejedno priča i tako hodamo prema gradu. Kaže da se zove José Luis (ili Jorge Luis, zaboravio sam odmah), da je inače profesor matematike, ali i da uči djecu igrati šah. Pita me igram li ja šah. Kažem da ga igram, ali ne baš predobro. Poziva me da pođem s njim vidjeti gdje on to predaje, mogu upoznati njegove učenike. Hm, možda mi se nudi prilika da vidim malo drugačiju, gostoljubljiviju Kubu.

Prvo dolazimo do jednog trgića, gdje se nalazi nekoliko stolova gdje stariji ljudi igraju šah. J. Luis dolazi do jedne skupine, pozdravlja se s njima i upoznaje me s jednim od njih, koji je navodno jako dobar igrač. Potom sjeda za stol, kao da će odigrati jednu partiju i moli me da ih slikam:



(J. Luis je ovaj s crnim figurama)

No nakon toga se ustaje i prepušta meni da odigram partiju s tim tipom. Očekivano, gubim već nakon desetak poteza, nisam dugo igrao, a i kad sam igrao nisam bio osobito dobar.

Potom se ustajemo i krećemo dalje. Vraćamo se na Parque Céspedes, te prolazimo dijagonalno do zgrade na jugozapadnom uglu trga, gdje se na katu nalazi šahovski klub. Ima dosta klinaca koji igraju (Kuba ima snažnu šahovsku tradiciju još od Capablance), a J. Luis mi pokazuje jednoga koji je navodno dosta nadaren. Uzima jednu ploču – zapravo vinilnu plahtu s otisnutim šahovskim poljima – i dva seta figura, te nas dvojica sjedamo za stol.

Scena prilikom jedne od partija:



Odigrali smo ukupno tri partije, naravno, rezultat je bio 0:3. Potom mi je još postavio nekoliko problemskih situacija (oko jedne se pridružio još jedan tip u klubu, koji je isto tako imao poteškoća s dokučivanjem rješenja), te je jednu iskoristio da mi ode pogledati ima li negdje za kupiti boca vode (dao sam mu 3 CUC). Vratio se neobavljena posla, ali mi je uredno vratio moja 3 CUC, što je značilo da je pošten i da mu mogu vjerovati.

Nakon toga smo krenuli dalje, on je tvrdio da mi može pokazati još neko mjesto gdje bih mogao izaći večeras, možda bi došao i on sa svojom obitelji, ali meni se ta ideja nije baš sviđala. Razgovor s njim mi je bio dosta zamoran, jer je govorio dosta nerazumljivo, tako da baš nisam imao volje provesti čitavu večer u takvom razgovoru. Osim toga, možda i on ima neku šemu gdje bi me odveo nekamo što bih ja onda platio skuplje, vjerojatno još i njemu i njegovima platio piće...pristojno se izvlačim i kažem da ću se možda večeras družiti sa svojim domaćinima i da ne mogu ništa obećati u vezi večeri, tako da bolje ne. I onda dolazi trenutak u kojem i on postaje kao i svi ostali Kubanci, te me pita mogu li mu dati 5 CUC, jer treba kupiti ulje (naravno, on ulje dobiva u svom redovnom mjesečnom paketu, ali očito mu to nije dovoljno). Neugodna situacija. Najradije mu ne bih dao, ali opet, ipak smo proveli nekih sat vremena skupa, dao mi je malu poduku iz šaha...jedino je problem što ja nemam 5 CUC, već imam 10. Ništa, dajem mu to, nadam se da će onda barem uz ulje kupiti meni onu vodu (koja naravno košta puno manje, ali svejedno).

Upućujemo se prema jednoj prodavaonici u kojoj zna da se može kupiti ulje za CUC-e. Dok prolazimo ulicama Santiaga, ja usput fotografiram:





Prva prodavaonica je prepuna. J. Luis nešto komentira kako su gužve dio života na Kubi. Nastavljamo prema Plazi de Marte, prelazimo ju i ulazimo u veliki supermarket iza nje. Nalazimo vodu, a on mi gura i bocu ulja u ruke. Ja mu ju guram natrag, to je njegovo. Dolazimo zajedno na blagajnu, on stavlja bocu ulja na pult, ja bocu vode. On stoji pored mene, blagajnica zajedno računa oboje i kaže cijenu, koja je manja od 5 CUC za oba artikla. Ja čekam. J. Luis gleda nekud nezainteresirano u daljinu. Okrećem se prema njemu i kažem mu „Dao sam ti 10 CUC, hoćeš li platiti?“ On promrsi nešto neodređeno i meni nerazumljivo, praveći se blesav. U tom času se u meni javi crv sumnje: on je rekao da mu treba novac za aceite, što mora biti ulje (od arapskoga zejtun, maslina). Međutim, što ako je aceite zapravo „ocat“ (znam da nije, ali želim isključiti pomisao da je tip toliko perfidan)? I u tom času, vjerojatno iz želje da ne kompliciram stvar, reteriram i plaćam tih 4,5 CUC-a, umjesto da inzistiram da on plati. Na stranom sam terenu, a ne vladam dovoljno dobro jezikom da bih se mogao ravnopravno boriti za pravdu. Ali, ukratko, dobivam želju da uzmem tu bocu ulja i odnesem ju svojim domaćinima, radije nego da ju ovaj gad pokupi. Potrošio sam oko sat i pol svoga vremena na njega, i sad me još na kraju ovako prevari. Taman kad pomisliš da se Kubancima može vjerovati...

Izlazimo van, on se po kratkom postupku pozdravlja sa mnom i odlazi „na posao“ (kako je rekao), u smjeru stajališta autobusa. Ja se vraćam prema gradu, s osjećajem gađenja. Doista, kakav čovjek moraš biti da radi nečega što ionako dobivaš od države ideš muljati čovjeka koji je došao iz daleka u tvoju zemlju da bi ju upoznao, da bi upoznao ljude, da bi vidio kako funkcionira socijalizam i međusobna solidarnost...i onda vidi ono najgore, protiv čega se socijalizam i bori – ostvarivanje sitnih sebičnih interesa nauštrb drugih. Doista, 55 godina još uvijek nije uspjelo stvoriti socijalistički način mišljenja u pojedincima.

Vraćam se lagano prema casi particular, ali prije toga prolazim pored još jedne zanimljive lokacije koju sam već ranije uočio, pa ulazim – Museo del Ron, Muzej ruma.

U muzeju je ukratko izložen postupak izrade ruma, počev od šećerne trske, pa sve do trenutka kada se gotov proizvod puni u bocu. Zanimljivo, šećerna trska porijeklom je iz jugoistočne Azije, a na Kubu su ju donijeli prvi španjolski kolonisti. Iako se piće od fermentiranog soka šećerne trske već pojavljivalo i u Aziji, rum u današnjem obliku je američki proizvod. U 17. stoljeću robovi su otkrili da je moguće melasu destilirati u alkoholno piće, te se onda s vremenom to piće počelo pročišćavati i usavršavati. Današnji procesi se razlikuju, ali moguće ih je ukratko sumirati u glavnim crtama. Baza za proizvodnju je melasa ili katkada sok šećerne trske. Tomu se dodaju kvasac i voda kako bi otpočela fermentacija. Fermentirani se napitak onda destilira u velikim kotlovima, te prvo nastaje aguardiente, alkoholni napitak sličan rakiji, dok je za dobivanje pravog ruma potrebno da odleži minimalno godinu dana, a što je kvalitetniji, to dulje. Boja ovisi o tome u kakvim bačvama leži – u hrastovim bačvama rum postaje smeđ, dok se bijeli rum dobiva ležanjem u bačvama od inoksa.

Na početku je izložena naprava za guljenje trske i cijeđenje njenog soka:



Na zidu se vidi karta kuda se sve kretala šećerna trska, a u ovakvoj posudi se kuha melasa:



Evo prikaza postupka izrade vrhunskog ruma:



I objašnjenje nekih ključnih pojmova:



Još jedan natpis:



(ukratko, navodi se da su 1960., nakon revolucije, nacionalizirane sve male, srednje i velike privatne destilerije po Kubi koje su bile u vlasništvu stranog kapitala i domaće buržoazije, te su stvorena nova nacionalna poduzeća za proizvodnju ruma, što je kulminiralo kada je 1993. otvoreno poduzeće Cuba Ron, koje je danas glavni proizvođač i izvoznik najčuvenijih vrsta kubanskog ruma)

Tu se naravno nalazi i nekoliko vitrina s izloženim bocama različitih rumova:



Izlazim u dvorište, gdje ima još aparature:



Jedan manji kotao za destilaciju:



Vraćam se natrag unutra srknuti jednu čašicu koja se može degustirati. Tu su i neka dvojica tipova iz Španjolske, koji se očito kuže u rumove, budući da vrlo elaborirano komentiraju. Meni čisti rum osobno nije nešto. Ja općenito ne volim žestice. Da, fino mi miriši, a volim ga i u koktelima, ali sâm mi nije neka špica. Ali zato slikam još jednu vitrinu:



Potom se još malo sjedam odmoriti u predvorju muzeja, kako bih predahnuo, a potom krećem prema casi. Još jedan pogled na veliki destilacijski kotao u vrtu muzeja:



Pogled na ulicu ispred muzeja, s tramvajskim tračnicama – ne znam jedino kuda je ovuda išao tramvaj, s obzirom na brežuljkasti reljef grada:



Vraćam se do case particular, sve je otvoreno, ali mojih domaćina nigdje nema. To je Kuba. Nitko ne zaključava, provala gotovo da i nema. U tom smislu se ne morate bojati za svoje vrijednosti.

Nakon kratkog osvježenja vraćam se nazad u grad, ovaj puta idem nešto pojesti u jednom paladaru koji je preporučen u Lonely Planetu. Inače, santijaška prehrambena scena nije osobito bogata, a u ovom me paladaru privuklo što navodno imaju ribu u kokosovom mlijeku, što je inače specijalitet iz Baracoe. No, razočaranje – nemaju je. Uzimam umjesto toga neku hobotnicu, naravno za prilično smiješnu cijenu, no nekako mi nije ista kao jadranska, previše je gumena. Ručak je ipak na kraju zadovoljavajući, a paladar je stvarno minijaturan – kao da sjedim u nečijoj dnevnoj sobi. Možda i sjedim.

Prilikom plaćanja žena mi nema za uzvratiti u CUC-ima, pa mi umjesto toga dio kusura vraća u nacionalnim pesosima. Evo, deseti dan na Kubi po prvi se puta susrećem s nacionalnim pesosima. Ono što se može primijetiti jest da su u daleko lošijem stanju od CUC-a, puno su pohabaniji.

E sad sam i ja već pri kraju sa svojim novcima, te ću trebati naći Cadecu, kako bih se riješio preostalih kanadskih dolara. Nalazim jednu na Calle Aguilera, bez previše frke mijenjam tristotinjak kanadskih dolara, te potom krećem u daljnju potragu, ovaj put za Telepuntom. Većinu glavnih točaka sam obišao, ostala mi je još jedna, no nju ću kad obavim internet.

Ovdje u Telepuntu nema birokracije kao onomad u Camagüeyu, ženi je očito da sam stranac, pa mi bez previše komplikacije izdaje karticu. Bilo mi je dovoljno pola sata, tako da ću ostatak sačuvati za sljedeću priliku.

Kupujem vodu u jednoj usputnoj prodavaonici svega i svačega, čekajući dobrih desetak minuta da konačno dođem na red na blagajni. Da, gužve i repovi su kubanska svakodnevica...

Po izlasku iz prodavaonice slikam Calle José A. Saco:



I potom krećem prema Plazi de Dolores, gdje ću se morati suočiti s taksistima. Jedan već kreće prema meni, ja mu odmah kažem što mi treba – Cementerio Santa Ifigenia. Pitam ga koliko je dotamo, on mi kaže da je 3 CUC, ali da me može odvesti za 7 CUC tamo, pričekati me i onda me vratiti natrag ovamo. Pristajem.

Inače, opet me u prvi mah zbunjuje kubanski španjolski. Dok mi on govori za taj aranžman, kaže „te perro“. Hm, „perro“ je pas, zašto spominje psa... I onda mi sine da mi kaže „te espero“ (čekam te). Ponovno to ispuštanje s...

Vozi neku Ladu (ili je to možda čak Pezejac?) boje šljive, koja je iznutra prilično rudimentarna, vrata moram zatvarati dvaput jer sam ih preslabo zalupio (a inače mi u Hrvatskoj svi prigovaraju da treskam s vratima od auta, jer imam grif još od maminog Renaulta 4, na kojem ih je trebalo pošteno povući), a na komandnoj ploči je velika naljepnica američke zastave. Ujedno i sluša neku američku glazbu na radiju.

Cementerio Santa Ifigenia drugo je najveće groblje na Kubi, nakon havanskog Cristóbala Colóna. No na ovom ima više pokopanih zanimljivih osoba. Nisam izvorno mislio ići ovamo, ali mi je Ana spomenula to u poruci, a kako sam imao viška vremena, rekoh zašto ne. Groblje je smješteno na zapadnom rubu grada i okruženo je prilično neuglednom četvrti, koja bi se mogla okarakterizirati i kao slam. No samo groblje je vrlo impresivno. Pogled na ulaz:



Ulaz je u ovoj kućici, no ja sam prošao desno i ušetao na groblje ilegalno. No ubrzo su me priveli ovi s porte i naplatili mi ulaznicu – za mene i za kameru. Pogled na groblje iznutra:



Tu je mauzolej revolucionarnih oružanih snaga:



A ovdje počiva i on:



Máximo Francisco Repilado Muñoz, poznat kao Compay Segundo, bio je kubanski trovador i skladatelj. Rođen 1907. u Siboneyu, u dobi od 9 godina stigao je u Santiago, gdje se uzdržavao na razne načine, svirajući već kao tinejdžer. 1934. odlazi u Havanu, gdje svira klarinet u jednom sastavu, Osim klarineta, svirao je i gitaru i tres (kubansku gitaru s tri žice), te je sâm stvorio instrument nazvan armónico, gitaru sa sedam žica, kako bi ublažio kontrast u suzvučju gitare i tresa. 1947. zajedno s Lorenzom Hierrezuelom osniva duo Los Compadres, koji su 50-ih bili jedan od najpoznatijih kubanskih glazbenih dua. No pravu svjetsku slavu stekao je tek s 90 godina, kada ga je Ry Cooder angažirao za suradnju na albumu Buena Vista Social Club. Tako je posljednjih godina svoga života Compay Segundo doživio popularnost kakvoj se nije mogao nadati nikad u svom dugom životu. Svirao je čak i pred papom Ivanom Pavlom II. Umro je u srpnju 2003. od zatajenja bubrega, u dobi od 95 godina. Već sam spomenuo njegovu najpoznatiju pjesmu, Chan Chan. Evo zato sada ovdje Sarandonga.

Pogled prema ulazu na groblje:



U ovoj „tvrđavici“ nalaze se ostaci 11 generala iz doba ratova za nezavisnost:



A tu je i grob već spomenutoga Bacardíja:



Već iz oblika nadgrobnog spomenika se vidi da je bio slobodni zidar.

Lijevo od ulaza nalazi se veliki impresivni mauzolej u kojem je pokopan José Martí:



Stražar kojeg vidite desno na slici obratio mi se. Isprva nisam shvatio što hoće, prvo sam mislio da mi kaže da ne smijem biti ovdje, onda da jednostavno želi da ga fotografiram, a naposljetku se ispostavilo da se upravo sprema smjena počasne straže i da to mogu slikovno dokumentirati ako želim.

Zašto ne? Nisam baš puno puta gledao svečanu smjenu straže. Sjećam se Tuđmanovih baletana ranih devedesetih, a gledao sam i smjenu ispred Buckinghamske palače, koja je trajala tri gladne godine. Zaobilazim oko mauzoleja i idem na drugu stranu. Ovo je stara garda, koja će ubrzo biti smijenjena:



A tamo se već priprema nova garnitura:



Zanimljivo da su čak dvije gardistice žene.

Ispred mauzoleja je vječna vatra:



I sad kreće filmić smjene straže.

(kamera se dvaput zatresla, jednom sam se nešto češao, drugi sam put skinuo kapu kad je krenula glazba – inače, nije riječ o kubanskoj himni, ne znam koja je to kompozicija)

Stara i nova garda na okupu:



Ova gospođica će stare gardiste odvesti u kućicu:





Nakon što su oni otišli, mogu baciti odozgo pogled na Martíjev grob, koji je, naravno, prekriven kubanskom zastavom:



Mauzolej je sagrađen 1951., a izveden je tako da zrake sunca tijekom čitavog dana padaju na Martíjev grob, u skladu s njegovim riječima iz jedne pjesme, kako ne bi želio umrijeti kao izdajnik u tami, nego tako da mu lice gleda u sunce.

Moram priznati da ne znam čega su sve grbovi ovi postavljeni po zidovima uokolo:



Martíjev lik u kamenu:



Pogled na krov mauzoleja:



Vraćam se nazad na ostatak groblja. Tu je grob Maceove udovice Marie:



Odmah pored pokopana mu je i majka, Mariana Grajales.

Ovo je ulaz u onu tvrđavicu:



Naposljetku odlazim i do groba Carlosa Manuela de Céspedesa:



Iza groba lijevo vidite crveno-crnu zastavu. To je zastava Pokreta 26. srpnja, a ovakve zastavice diljem groblja označavaju mjesta gdje su pokopani pobunjenici ubijeni u napadu na Moncadu.

Vraćam se do taksija i baš komentiram kako sam dobio lijepi bonus u vidu smjene straže. Kasnije ću doznati da se straža ionako smjenjuje svaka pol sata, a kako sam ja na groblju bio 45 minuta, nisam ju mogao izbjeći.

Taksist me vozi natrag prema luci, pored željezničkog kolodvora koji izgleda prilično moderno s obzirom na općenito stanje željeznica na Kubi (obnovljen je nekad 90-ih), te potom natrag kroz centar na početnu poziciju, Plazu de Dolores. Plaćam mu, iskipavam se, opet preslabo zatvaram vrata...

Postoji još jedno mjesto u centru koje želim obići i sada idem onamo. Ali usput malo propagandnih grafita:



(lijevi kaže „Ako tražiš različite rezultate, nećeš uspjeti radeći isto“. Idući kaže „U svakoj četvrti slijedimo kongres ujedinjeni, oprezni i borbeni.“ Zanimljivo je da se ispod natpisa „En cada barrio“ zapravo nalaze konture Kube. Ostala dva natpisa ne vidim.)

Evo me opet na mjestu gdje sam već bio jutros. Desno je Balcón de Velázquez:



Tu u blizini je maketa Santiaga. Camagüeysku nisam našao, ali ova mi neće promaći. Upad se plaća 1 CUC, ali maketa oduševljava, kako svojom veličinom, tako i minucioznošću. Uokolo nje na zidovima su postavljeni plakati s informacijama o gradu, koje se tiču urbanizma i upravljanja izvanrednim situacijama, npr.:



Crveno označava dijelove grada kojima prijeti najveća opasnost od potresa. Ne treba čuditi – Haiti je udaljen tek kojih 70-ak kilometara, a svi još dobro pamtimo katastrofalan potres iz 2010. Osim potresa, Santiago ugrožavaju i uragani, budući da je prvi grad na Kubi o koji će udariti oluje koje se približavaju s jugoistoka. Zadnji put je bilo gadno 2012., kada je Sandy napravila dar-mar.

Fotografije šteta nastalih u potresu 1932. i prilikom uragana Sandy 2012.:



Iznad vidite najmoderniji sistem panelne gradnje koji se trenutno primjenjuje na Kubi.

Penjem se na galeriju na mezaninu, odakle mogu u potpunosti obuhvatiti maketu u jedan kadar:



Pogled na centar grada:



Pogled kroz prozor na pravi centar grada:



U međuvremenu se nebo počelo jako oblačiti i mogla bi se stuštiti neka kišurina, valjda me neće uloviti na putu do doma...

Ovo je pogled na grad iz rakursa koji ima putnik sa zapada Kube kada dolazi u Santiago:



Primjer koliko su pojedine zgrade detaljno izrađivane:



Naravno, bejzbolski stadioni su također važne građevine u svakodnevici Kubanaca:



egerke @ 02:02 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, ožujak 9, 2015
NEDJELJA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro, kako sam se već bio dogovorio s gospođom Miriam, prije doručka krećem kroz grad prema Lomi de la Cruz. U gradu se još vide tragovi sinoćnjeg karnevalskog veselja, na jednom trgiću pri kraju Calle Maceo nalazi se nešto poput permanentnog karnevalskog vašara, sa štandovima gdje se prodaje hrana, piće, a tu su i kojekakve drangulije, poput vrtuljaka. Ovako ujutro izgleda prilično otužno, kao mamurluk, s čistačima koji peru pod između štandova, premda se prodavači već spremaju otvoriti.

Ispred sebe nazirem cilj:



La Loma de la Cruz je 261 metara visok brežuljak na kojem je 1790. podignut križ u nadi da će prestati suša koja je pogodila ovaj kraj. To se i dogodilo, te se odonda svakog 3. svibnja održava hodočašće (Romerías del Mayo) u kojem se vjernici penju na vrh, gdje se onda služi misa. 1950. izgrađeno je stepenište s 465 stepenica kojim je uspon donekle olakšan. Kasnije je probijena i cesta s druge strane, no to je već zabušavanje. Ja ću stepenicama.

Malo bolji pogled, kroz park u kojem se nalaze neke apstraktne skulpture:



A ovako to izgleda iz neposrednog podnožja:



(ova cijev pripada topu)

Slijedi mukotrpan uspon uz brojanje stepenica da mi prođe vrijeme. Osim što ih ima puno, stepenice su i vrlo visoke. Srećom, svakih tridesetak stepenica nalazi se po jedno odmorište s klupicama. Nisam se predugo zadržavao na njima jer me u protivnome više ne bi bilo moguće dići, tako da sam za desetak minuta na vrhu. Nagrada za uspon je ovaj prekrasan pogled:



(dvije velike bijele zgrade na slici su bolnica Lenin)

Pogled nizbrdo:



Zum centra grada – vidi se Teatro Suñol:



Pogled prema sjeveroistoku:



Istoku:



Jugoistoku:



Na vrhu brda nalazi se i ova kula, za koju pretpostavljam da je podignuta u doba ratova za neovisnost:



A ovo je taj famozni križ, točnije, njegova već treća inkarnacija:



Još jedan malo bolji pogled prema bolnici Lenin:



Pogled u smjeru zapada:



Na vrhu se osim vidikovca nalaze i restoran i bar otvoren 24 sata, ali ja se ipak vraćam doma na doručak. Silazak ide nešto brže, pa opet u podnožju slikam onaj park skulptura:



Neke su poprilično dotrajale, proviruje im armatura.

Na povratku stajem u robnoj kući La Luz de Yara, kupiti nešto za popiti, te usput pokušati pronaći i pive za Marka. Ja sam sinoć u kineskom restoranu probao Mayabe, ništa posebno. No u robnoj kući imaju samo već uobičajeni Cristal i Bucanero. Pokušat ću negdje drugdje, premda imam osjećaj da to mora biti u Holguínu, inače ih neću pronaći, sudeći po tome da ih nigdje zapadnije nisam vidio.

Vraćam se na doručak, uobičajena kava, voće, sir, sok od manga... Gospođu Miriam sam još sinoć zamolio da, budući da mi žena kod koje bih trebao odsjesti u Santiagu (i koja je usto njezina sestrična - Kuba je stvarno mala) ne odgovara na SMS koji sam joj poslao još iz Camagüeya, provjeri telefonom je li rezervacija u redu. Kasnije navečer rekla mi je da se čula s njom i da ovoj nije ni stigla moja poruka, ali da je u redu i da ima mjesta. Sada ujutro dolazi mi poruka iz Santiaga (žena se zove Sandra) da je ipak dobila moj upit, s danom zakašnjenja. Dakle, komunikacija putem SMS-a unutar Kube nije baš najpouzdanija...

Nakon doručka sam spreman za drugu rundu obilaska grada i potrage za pivama. Tom se prilikom opet suočavam s iracionalnošću kubanskih vozača bici-taksija. Hodam tako svojim putem, prilično odlučno, ne zastajkujem, ne izgledam zbunjeno, očito je da znam kamo idem i kako idem. Unatoč tomu, s druge strane ulice, iz sjene u kojoj je parkiran, fućka mi vozač bici-taksija. Nakon što se okrenem u njegovom smjeru, pita me trebam li taksi. To je ono što mi strahovito ide na živce kod taksista u takvim zemljama, to salijetanje prolaznika koji očito nemaju nikakav interes za taksijem. Ako mi treba taksi, ionako ću doći do tebe. Ako mi ne treba, neću promijeniti svoju odluku samo zato što mi ga ti nudiš. Zato budi kuš i čekaj u svom vozilu da mušterija dođe k tebi.

Po povratku u centar prvo se upućujem na Parque Calixto García, kako bih otišao u drugu robnu kuću iz vodiča i ondje pokušao pronaći pive. Naravno, za to treba čekati u redu ispred ulaza, kako ne bi svi nahrupili. Čekanje traje desetak minuta. Za to vrijeme vidim jednog tipa kako prolazi s otvorenom limenkom Caciquea. Dakle ipak ga se može kupiti negdje u blizini. Naposljetku dolazim na red, ulazim u robnu kuću – i shvaćam da se unutra prodaje samo odjeća. Dakle, potrošio sam 10 minuta bezveze. Vraćam se na ulicu i obilazim još nekoliko prodavaonica živežnih namirnica, u jednoj od njih prisustvujući prodavačičinom elaboriranom evidentiranju prodane robe u tekicu (vjerojatno je riječ o racioniranim namirnicama, pa se to mora zabilježiti) sve dok napokon u jednoj rupi u zidu, gdje se roba prodaje za nacionalne pesose, ne primijetim ono što tražim. Uzimam jednu limenku Mayabea i dvije Caciquea (jednu za sebe), tako da sam time riješio Marka, jer sumnjam da ću naći još išta zanimljivo u ostatku Kube.

Opskrbljen pivama fotografiram Prirodoslovni muzej, smješten u zgradi slikovite fasade:



U potrazi sam za Telepuntom, ali njega nema. Na obližnjoj Plaza de la Marqueta nalazi se ova natkrivena tržnica po kojoj je čitav trg dobio ime:



Postoje glasine o adaptaciji tržnice u koncertnu dvoranu, ali radovi nikako da otpočnu.

U uređenoj kući vjerojatno se nalazi neka galerija:



A ovo je javno kupalište, sa zgodno oslikanom fasadom:



Pogled na oronuli ulaz u tržnicu:



I kolonada na južnoj strani trga:



Vraćam se ponovno prema predjelu gdje se nalazi moj smještaj, ali nastavljam dalje, prema novijem dijelu grada. Ispod Avenide de los Libertadores nalazi se ovaj pothodnik:



Natpis kaže: „Manuelov pothodnik. U počast Holguincu koji je potaknuo njegovu izgradnju kako bi sa svojim unucima mogao proći preko avenije da bi gledao bejzbolske utakmice na stadionu.“

Stadion se doista nalazi odmah pored pothodnika. Zanimljivo je da se na Kubi riječ pelota, koja inače označava staru baskijsku igru odbijanja lopte u zid, koristi u značenju bejzbola. Zanimljiva je još jedna stvar, upotreba prilično čudne riječi „pirijod“ za pothodnik. Objašnjenje je sljedeće:



Pozadinu upotrebe ruskog naziva za dotični objekt nažalost ne znam. Možda je to jednostavno ruska posuđenica u kubanskom španjolskom.

Skrećem u Avenida XX Aniversario (odnosi se vjerojatno na 20. obljetnicu Revolucije), gdje me odmah dočekuje ovaj grafit:



„Sport je pravo naroda“. Na Kubi se doista toga drže, te su ulaznice za sve sportske događaje potpuno subvencionirane.

Malo dalje nalazi se ovo:



„Oni koji umru za život ne mogu se zvati mrtvima.“ Ovo me podsjeća na onu „Navik on živi ki zgine pošteno“...

Lijevi na slici je Camilo Cienfuegos, desnoga ne prepoznajem. Po kosi bi mogao biti Che, ali po crtama lica ne.

U međuvremenu se malo naoblačilo, ali vrućina ne popušta. Jedna slika usputnog socrealističkog nebodera:



Ovdje, praktički na rubu grada, nalazi se trg koji ima obavezno svaki grad na Kubi – Plaza de la Revolución:



Nisam se upućivao skroz do njega, nisam smatrao potrebnim izbliza dokumentirati ovaj spomenik koji ionako praktički stoji na livadi.

S druge se strane nalazi spomenik koji liči na neki totem ili obrednu masku:



Natpis na plakatu kaže „Za bolji Holguín koji želimo slijediti gradeći“.

Ovo je pogled između totema (koji je lijevo od slike) i Plaze de la Revolución (koja je desno od slike):



Upućujem se na ručak u Tabernu Pancho, koja se nalazi odmah iza hotela neobična naziva – Pernik. Ako se sjećate, Pernik je grad u Bugarskoj, meni osobno najružniji grad koji sam ikad vidio. Mislim si da je to možda grad prijatelj Holguína – kasnije ću međutim ustanoviti da nije (ali, zanimljivo, grad prijatelj mu je iranski Jazd). No neke veze s Pernikom i Bugarskom ipak ima, jer se i ulica gdje se nalazi zove Avenida Jorge Dimitrov.

Taberna Pancho je malo teža za pronaći, pa moram pitati u hotelu. Sakrivena je u šumarku jedan blok dalje. Unutra je ugodno prohladno, no nažalost nemaju ništa od onoga što me zanimalo na meniju. Na kraju se odlučujem za neko kompromisno rješenje (ne sjećam se više što je bilo, mislim neka tjestenina), a za desert uzimam pitu od guave, koja je ogromna, tako da ću ju morati ponijeti na put, budući da sam jedva pojeo dvije trećine, a dovoljno je ukusna da mi ju je žao baciti.

Ružni socijalistički blokovi s druge strane Avenide Dimitrov:



Poneki od njih ukrašeni su motivima iz indijanske umjetnosti:



Vraćam se natrag prema casi particular. Trebam se spakirati i pripremiti na polazak prema kolodvoru. Nije još hitno, ali bolje da ne radim sve u zadnji čas.

Gore ste na prvoj slici s „pirijodom“ mogli u pozadini vidjeti dio jednog od kamiona koji služe za prijevoz ljudi (već sam ih spominjao), a sada evo slike jednoga u cijelosti:



Pokušajte zamisliti komfor vožnje u takvom vozilu, naročito kada se vozite po nekoj lokalnoj polurazrovanoj cesti.

Po povratku u casu, gospođa Miriam mi kaže da ubrzo dolaze drugi gosti, koji imaju malu bebu, i bih li mogao iznijeti stvari iz sobe, jer će njima očito trebati odmah soba. Nema frke, pakiram se, iznosim stvari iz sobe, plaćam, a potom sjedam na verandu i odmaram se promatrajući život Holguína pred mojim očima. Iz smjera stadiona, gdje je vrhunac karnevalskih događanja svake večeri, a ni po danu nije manje živo, dopire treštanje reggaetona. U jednom se času pojavljuje i sin od gospođe Miriam, koji malo ćaska sa mnom, o nogometu, naravno. Čovjek zna za Šukera (u pravu je on kad kaže da je najpoznatiji hrvatski izvozni brend), ali zna čak i to da je on trenutno predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza! Čuo je naravno za Modrića, Rakitića...izgleda da se na Kubi intenzivno prati barem španjolska liga.

Nakon nekog se vremena pojavljuje isti onaj tip od jučer, pozdravljam se sa svojim domaćinima i krećem s njim do kolodvora. Kaže mi kako sad mora čekati isti taj bus s kojim ja idem dalje, kako dolaze neki novi gosti (očito ne gospođi Miriam, jer ona ima popunjenu sobu), a onda kaže „eto, takav je život“. Vjerojatno se ne buni, s tih nekoliko CUC-a koje zaradi dnevno može si malo podebljati kućni budžet.

Ja odlazim u čekaonicu, podignuti kartu. Budući da nisam imao sitnoga, a nije imao ni taksist (čest prizor na Kubi – ako platite npr. s 20 CUC-a, a nešto košta 3 CUC-a, neće vam imati za uzvratiti. Tada nastaje bjesomučna potraga za nekim tko može razmijeniti novac.) moram prvo platiti kartu, kako bih mu onda od sitniša koji dobijem mogao platiti za vožnju. Napokon je i to sređeno, ja se smještam u minijaturnu čekaonicu, te se nadam da bus neće previše kasniti.

Kasnio je oko pola sata, dovoljno da si kupim bocu vode u obližnjem baru, jer nisam bio siguran da ću izdržati do Santiaga bez vode.

Bus je posve popunjen, tako da jedva nalazim jedno slobodno mjesto i ubrzo krećemo prema Santiagu.

Provincija Holguín, kako sam već spomenuo, dala je nekoliko značajnih Kubanaca. Uz već spomenutu braću Castro, rođene na plantaži u Biránu (plantaža je kasnije nacionalizirana i danas se tamo nalazi povijesni muzej Birána, koji je zapravo više kao neka rekonstrukcija života na selu na kubanskom istoku, a zanimljivo ga je posjetiti, ako ni zbog čega drugoga, onda da se vidi kolikog se nasljedstva Fidel odrekao kako bi se posvetio borbi za boljitak čitavog naroda, iako je mogao uživati kao bogati plantažer), tu su rođeni i svrgnuti diktator Fulgencio Batista, a i književnik Reinaldo Arenas.

Reinaldo Arenas, isprva simpatizer Revolucije, došao je u sukob s vlastima koje su smatrale da je „ideološki zastranio“. Naime, Arenas je otvoreno izražavao svoju homoseksualnost, a u svojim je djelima kritizirao i mnoge aspekte političke vladavine (no kritizirao je i Crkvu, američku kulturu i politiku, kao i različite kubanske i međunarodne književne ličnosti). Zbog toga je odgulio dvije godine u zatvoru (uspio je jednom pobjeći iz njega i čak pokušao otploviti na Floridu, ali je vraćen). Kada je Castro 1980. dopustio tzv. Marielski egzodus (tijekom kojega je u 5,5 mjeseci, između travnja i listopada, Kubu napustilo ukupno oko 125 000 ljudi) Arenas je otišao u SAD, gdje se skrasio u New Yorku. Postao je jedan od glavnih američkih kritičara kubanske vlasti. No 1987. dijagnosticirana mu je sida. Nakon 3 godine bitke s bolešću, tijekom kojih je nastavio sa strelicama spram Havane, u sâm osvit Specijalnog perioda, 7. prosinca 1990. počinio je samoubojstvo predoziravši se lijekovima i alkoholom. Imao je 47 godina. Premda vjerojatno ne bi bio sretan činjenicom da se i 24 godine nakon njegove smrti Castrova vlast drži, možda bi mu laknulo što je Kuba u međuvremenu postala mnogo tolerantnija prema homoseksualcima i LGBT osobama općenito (danas vam država čak subvencionira i operaciju promjene spola – čak sam tijekom svog boravka vidio nekoliko osoba za koje bih se zakleo da su transseksualci).

S druge strane, Fulgencio Batista y Zaldívar, rođen u Banesu 1901., krenuo je gotovo sa samog dna. Bio je miješanog španjolsko-afričko-indijansko-kineskog porijekla, a nakon majčine smrti, u dobi od 14 godina, napustio je školovanje uzdržavajući se radeći u polju šećerne trske, na željeznici, u luci, kao krojač, mehaničar, te prodavač ugljena i voća. S 20 godina prijavio se u vojsku, te je napredovao do čina narednika. 1933. bio je na čelu tzv. Pobune narednika, kada je vojska smijenila tadašnjeg predsjednika Gerarda Machada i ustoličila Carlosa Manuela de Céspedesa y Quesadu, sina mnogo poznatijeg oca. No kako isti nije imao političku podršku, mandat mu je potrajao manje od mjesec dana. Naslijedio ga je Ramón Grau, a Batista je u međuvremenu uslijed velike čistke Machadovih kadrova postao zapovjednik vojske i dobio čin pukovnika. To mu je omogućilo da praktički imenuje predsjednike-marionete, pa je tako Kuba između prosinca 1933. i prosinca 1936. imala čak 4 predsjednika. Nakon Federica Lardea Brúa, koji je odradio čitav mandat, Batista se sâm kandidirao i pobijedio na izborima 1940., postavši tako prvi ne-bijelac na čelu Kube. Napredni zakoni u korist radničkih prava i sindikata priskrbili su mu podršku Komunističke partije Kube, iako je Batista podupirao kapitalizam i SAD. 1941., nakon napada na Pearl Harbor, Kuba je ušla u Drugi svjetski rat na strani Saveznika.

Nakon što je njegov odabrani nasljednik poražen na predsjedničkim izborima 1944. od Graua, Batista napušta Kubu i odlazi u SAD, tvrdeći da se ondje osjeća sigurnijim. Većinu tog vremena proveo je živeći u njujorškom hotelu Waldorf Astoria i u svojoj vili u Daytona Beachu. Nastavio je međutim sudjelovati u kubanskoj politici, te je 1948. izabran u Senat. Odlučio se kandidirati na predsjedničkim izborima 1952., međutim po šansama je bio tek treći. Stoga je u ožujku 1952., tri mjeseca prije izbora, izveo državni udar, proglasio se „privremenim predsjednikom“, no kako su SAD odmah priznale njegovu vlast, odlučio ju je zadržati. U drugom mandatu Batista je mnogo manje brinuo za interese radnika, a umjesto toga pokušao se dodvoriti bogatoj klasi Havane, od koje se osjećao neprihvaćenim zbog svog niskog porijekla. Stoga je marljivo radio na tome da pokuša akumulirati što veće osobno bogatstvo kako bi eventualno na taj način stekao priznanje određenih društvenih krugova. Otvorio je zemlju američkom kriminalu, te su tako u Havani počele nicati kockarnice i bordeli (prema jednoj procjeni, u Havani je u to vrijeme bilo čak 11 500 prostitutki – čisto kao odgovor nekim kritičarima kubanskog socijalizma koji kao primjer lošeg stanja i siromaštva navode kako se žene po Havani prostituiraju – prostituiraju se, ali nikako ne u ovolikom broju kao „naprednih“ pedesetih), a grad je postao hedonistička prijestolnica svijeta. Batista je obećao dozvolu za otvaranje kasina svakomu tko uloži milijun dolara u otvaranje hotela ili 200 000 dolara u otvaranje noćnog kluba – i, za razliku od SAD-a, nije se propitivalo porijeklo investiranog novca. Ubrzo su se na Kubi skrasili Lucky Luciano (koji je pušten iz zatvora pod uvjetom da se vrati na Siciliju – no on je krenuo zaobilazno preko Havane, zadržavši se ondje neka tri mjeseca, vodeći poslove, prije nego je pod američkim pritiskom izručen Italiji) i Meyer Lansky. Lansky i Batista bili su bliski prijatelji, a Batisti je bilo zajamčeno 30% prihoda iz Lanskyjevih kasina. 22. prosinca 1946. u havanskom hotelu Nacional, pod izlikom koncerta Franka Sinatre, održan je dotad najveći skup sjevernoameričkih mafijaša, prvi nakon onoga u Atlantic Cityju 1929.

Podrška SAD-a bila je zajamčena – američke kompanije u svom su vlasništvu imale 40% kubanskih polja šećerne trske, skoro sve stočne farme, 90% rudnika, 80% komunalnih usluga, gotovo kompletnu naftnu industriju, a dvije trećine kubanskog uvoza bilo je iz SAD. Amerikanci su Batistinu odanost znali dobro nagraditi – recimo, telefonska kompanija ITT poklonila mu je zlatni telefon. Američka pomoć Kubi uglavnom je bila u obliku oružja – gotovo ništa nije išlo u korist poboljšanja života običnih Kubanaca. No kako je to bilo vrijeme makartizma, Amerikancima je odgovarao Batistin antikomunistički stav i zbog toga su mu bili spremni progledati kroz prste za sve ostalo. No iako je Kennedy kasnije optuživao Eisenhowerovu administraciju za to da je podupiranjem Batiste antagonizirala Kubance protiv SAD-a, te dao Castru za pravo u njegovoj reakciji, ipak je zadržao politički kurs SAD-a spram Kube, odbivši suradnju s Castrom iz istih razloga zbog kojih je njegov prethodnik podupirao Batistu – straha od komunizma.

Batista je raspisao predsjedničke izbore 1954., na kojima se kandidirao uime koalicije nekoliko stranaka. Usto je prionuo na zastrašivanje protukandidata, tako da je većina birača bojkotirala izbore. Batista je na kraju pobijedio s 45,6% glasova svih upisanih birača, a njegov protukandidat, već spomenuti Grau, dobio je samo 6,8% glasova. Ostali su bojkotirali.

Suočen sa sve većom unutrašnjom opozicijom, Batista je postao sve sumnjičaviji, gledajući u bilo kojem pripadniku mladeži potencijalnog revolucionara. U travnju 1956. dio vojnih časnika pokušao je izvesti vojni udar protiv Batiste, ali su pohapšeni. Ujesen 1956. Batista je privremeno zatvorio Sveučilište u Havani (koje će ostati zatvoreno sve do Revolucije), a glavobolju mu je u međuvremenu počela zadavati i Castrova gerila na istoku zemlje. U ožujku 1957. preživio je atentat prilikom napada na predsjedničku palaču. Čitava zemlja bila je protiv njega, a stav su počeli mijenjati i Amerikanci. Novi predsjednički izbori trebali su se održati u lipnju 1958. Batista na njima nije imao pravo sudjelovati, ali ih je svejedno, „zbog sigurnosne situacije“ odgodio za studeni iste godine. Sada su se kandidati suočavali i s prijetnjama Castrovih gerilaca ako ne odustanu od kandidature, jer su tako davali legitimitet Batisti. Neki su se povukli (npr. Grau, koji se bio odlučio ponovno kandidirati), ali izbori su ipak održani, a zahvaljujući izbornoj prevari Batistin je kandidat pobijedio. Samo nekoliko dana kasnije, američki veleposlanik priopćio je Batisti da više ne može računati na američku podršku. Na Batistin upit može li barem otići u svoju kuću u Daytona Beachu, rečeno mu je da bi mu bolje bilo zatražiti azil u Španjolskoj. Na proslavi Nove godine 1959. Batista je priopćio svojim najbližim suradnicima da napušta zemlju. Oko 3 sata ujutro 1. siječnja 1959. Batista je sa svojom obitelji i 40 sljedbenika napustio zemlju i odletio u Dominikansku Republiku. Malo kasnije iz Havane je poletio i drugi avion, u kojem su bili ministri, službenici i načelnik Havane.

U sedam godina diktature, Batistin režim pobio je oko 20 000 ljudi, a u regiji poznatoj po zloglasnim diktaturama, Batistina je bila jedna od najkrvavijih. Nakon što je iz Dominikanske Republike zatražio azil u Meksiku, koji je odbijen, smilovao mu se portugalski diktator Salazar, koji mu je dao azil pod uvjetom da se više ne bavi politikom. Živio je na Madeiri i Estorilu, baveći se pisanjem i radeći u španjolskoj osiguravajućoj kući koja je ulagala u nekretnine na Costi del Sol. Umro je od srčanog udara 6. kolovoza 1973., u dobi od 72 godine, u španjolskoj Marbelli. Dva dana kasnije na njega su trebali izvršiti atentat Castrovi agenti, ali, kao i onomad s doplovljavanjem Granme, opet su zakasnili dva dana.

Osim spomenutih znamenitih Kubanaca koji potječu odavde, u ovoj se provinciji nalaze i mjesta Alto Cedro, Marcané, Cueto i Mayarí, poznata iz legendarne (i vjerojatno druge najizvođenije – nakon Guantanamere) kubanske pjesme Chan Chan, koju je popularizirao film Buena Vista Social Club.

Vozimo se prvo na jugozapad, prema Bayamu. Na horizontu se nazire Sierra Maestra, najviše kubansko gorje:



U Sierri Maestri nalazi se i Pico Turquino, s 1974 metra najviši vrh Kube. Zapravo je to poprilično neobično – većina Kube je ravna ili ima pokoje izolirano gorje, a onda je na njenom krajnjem jugu sve to kulminiralo u Sierri Maestri, koja se na drugu stranu strmo ruši u Karipsko more. Ovo je najdivljiji dio Kube, tu su se oduvijek smucali revolucionari, od boraca za oslobođenje od Španjolaca, do Castrovih gerilaca.

Prolazimo kroz Bayamo, glavni grad provincije Granma, koji je poznat i kao ciudad de los coches (grad zaprežnih kola), budući da oko 40% građana koristi zaprege za transport, dok ih samo 15% koristi motorna vozila. Bayamo je inače bio glavno uporište pobunjenika tijekom Desetogodišnjeg rata, te su ga Španjolci, nakon što su ga poslije tromjesečne borbe zauzeli, spalili. Zbog toga je Bayamo jedan od simbola kubanske neovisnosti, pa se tako i kubanska himna zove La Bayamesa.

U Bayamu se zadržavamo samo kratko na kolodvoru, te potom nastavljamo prema Santiagu. Po onome što vidim (a to su uglavnom predgrađa) Bayamo mi i ne izgleda osobito obećavajuće, no svjestan sam da ni drugi gradovi nisu tako izgledali prije nego sam se zaputio u centar. Za Bayamo na ovom putu međutim nemam vremena.

Sada idemo prema istoku, paralelno sa Sierrom Maestrom. U jednom času prelazimo preko pruge, što bi trebala biti glavna dužotočna magistrala:



A onda se lagano počinje spuštati i mrak, pa slikam još jednu mutnu sliku, pogled na sjever, gdje se sada negde u daljini nalazi Holguín:



Prolazimo kroz ne baš osobito zanimljiva provincijalna mjesta, a onda se zadnjih 30-ak km spuštamo na autopistu, koja odavde čeka produljenje prema zapadnim dijelovima otoka. Stižemo u drugi po veličini kubanski grad, za koji kruže glasine da je mnogo temperamentniji i frenetičniji od Havane, čak i opasniji, s jineterima koji mogu iznuriti i najizdržljivije. Baš divno...

Kolodvor se nalazi odmah pored santijaške Plaza de la Revolución, s ogromnim konjaničkim kipom Antonia Macea. I ovdje me čeka vozač s mojim imenom, koji će me prebaciti do case particular. No uz mene je tu još i neki sredovječni talijanski bračni par koje također mora nekamo prebaciti. Ja kažem vozaču kako moram samo rezervirati kartu za prekostra za Baracou, budući da postoji samo jedan bus dnevno i obično je popunjen ako se karta ne kupi na vrijeme. Ne želim riskirati. Vozač mi kaže da nema problema. No čekanje u redu i rezervacija su se oduljili na skoro 15 minuta, tako da po izrazu lica ovih Talijana vidim da im nije nimalo drago. Ispričavam se, a vozač u polušali kaže „Ispričaj se njima, meni ne smeta.“ Tko zna što su mi sve izgovorili dok nisam bio tamo...

Vozilo je stari Mercedes 180, s kraja pedesetih, a izgleda da ima neki sofisticirani sistem s otvaranjem prtljažnika, budući da prvo otvori vratašca gdje je otvor rezervoara, a onda tamo valjda ima neki gumb kojim otvara prtljažnik. Suvozačko sjedalo u autu je prilično slabo pričvršćeno i neprekidno se giba u svim smjerovima, što daje efekt sjedenja na električnom biku.

Santiago je sagrađen na nekoliko brdašaca i obronaka, tako da je sav gore-dolje. U nekoliko navrata prelazimo preko prijevoja, spuštamo se u udoline, zaokrećemo kroz labirint uskih jednosmjernih ulica, te se naposljetku zaustavljamo pred kućom gospođe Sandre i njenog supruga kojem nisam zapamtio ime. Talijani idu dalje, ali moramo riješiti račun. Gospodin plaća za sve, ja mu vraćam svoj dio. Ispada da mi fali jedan CUC sitnog za moju trećinu, a krupno ne mogu razbiti (nema mi za vratiti), pa se još moram ispričavati i što im ostajem dužan.

Sandra i suprug imaju prekrasnog crno-bijelog dugodlakog mačka. Podsjeća na Kandúra, ali s mnogo duljom dlakom. Kasnije ću doznati da ima 10 godina i da je to već gospodin. Usto imaju i čau-čaua imenom Rambo, koji ima godinu i pol i tipično je blesavo pseto koje očito izvlači kraći kraj ako se ustremi na mačka (kojem nisam upamtio ime).

Opet sam se pošteno uznojio i usvinjio, pa se prvo bacam pod tuš, a potom večeram ostatak one pite iz Holguína. Nisam gladan, tako da sam odbio večeru (to me Sandra pitala još preko Miriam u Holguínu), ali ovu pitu moram pojesti. Dok se vrzmam po sobi na postraničnoj stijenci frižidera primjećujem kukca sličnog žoharu. Ono što je međutim neobično jest njegova veličina. Kukac ima barem 5 cm duljine. Ne znam je li posrijedi neki lokalni karipski žohar ili nešto drugo slične veličine, ali ne želim ga u sobi. S obzirom da ne volim ubijati životinje (što me ne sprečava da jedem one koje je netko drugi ubio) pokušavam ga nekako privoljeti da prijeđe na komad toaletnog papira ili na đon moje cipele, kako bih ga prenio do prozora, te ga kroz njega iskipao van. No on umjesto toga počinje bježati od mene. To nije dobro, ne želim da mi po noći padne na glavu ili mi se smuca po sobi, uvuče mi se u prtljagu ili tko zna što. Idućih 45 minuta provodim u nadmudrivanju kako da kurvinog sina konačno prisilim da se prebaci drugamo. U jednom ga času čak i uspijevam prebaciti u kupaonicu i zatvoriti vrata, no on ubrzo ispod vrata ponovno dolazi natrag u sobu. Skoro mi se uvlači u ruksak. Nakon još malo natezanja, pomicanja kreveta, lupanja sandalom po podu, konačno mi je dojadilo, te ga pošteno odalamim sandalom. Polumrtvoga ga pokupim (još trza nožicama), te ga prebacim na toalet-papir, pa na rub prozora. No on se ne da. Zadnjim snagama se upire da bi se vratio u kuću. Hvatam ga toalet-papirom i bacam u zahod. Nije mi drago, ali imao je svoju šansu. Imao ih je barem pet. Krčag ide na vodu dok se ne razbije, žohar ide u sobu dok ga ne umlate.

Dok sam se ja nadmudrivao sa žoharom, Talijani su se vratili iz svojeg smještaja, te sam ih čuo kako večeraju u unutrašnjem dvorištu. Kasnije su se smjestili na verandu gdje pričaju sa Sandrom i njenim suprugom. Ja ću se umjesto toga malo prošetati okolicom. Ne mislim ići daleko, ipak je već kasno, a i ne želim iskušavati reputaciju Santiaga, ali malo procunjati uokolo mogu. Sandra mi kaže da ne idem nizbrdo, jer je nesigurno, već da odem u drugom smjeru, prema centru. No budući da sam ja upravo htio na tu stranu koja je nizbrdo, spuštam se paralelnom ulicom. Ovaj dio grada nazvan je Tivolí i zapravo je stara četvrt francuskih kolonista izbjeglih s Haitija. Izlazim na Avenidu 24 de Febrero i upućujem se njome prema luci. Zadnji blok prije mora zapravo je nadsvođeni morski rukavac gdje se već poprilično osjeti smrad luke. Vraćam se susjednom ulicom nazad, do Pasea Alameda, koji je glavno gradsko šetalište. Ovdje ima života, a ima naravno i dosadnih bici-taksista. Jedan me snimio s nekih 50 metara udaljenosti i počeo vikati u mom smjeru. Budući da se ja nisam osvrtao, nego sam nastavio hodati svojim poslom, dotični je inteligentno zaključio da se mora požuriti i doći do mene, kako bi mi ponudio taksi. Gle, stari, ako te ignoriram, to znači da mi ne treba taksi. Ne da se on smesti, ako mi ne treba taksi, može li mi ponuditi nešto drugo, cigare, razgled grada... Pobogu. Ne želim ti dati novac, shvati to!

Nakon nekih 500-tinjak metara skrećem od obale u unutrašnjost i lagano radim krug natrag prema svojoj casi. Valjda ću ju naći u onom labirintu uličica. Na koncu ju naravno promašujem, radim preveliki krug i vraćam se opet na Avenidu 24 de Febrero, malo dalje od onoga gdje sam se prvi put spustio. Umjesto kruga napravio sam puževu kućicu. Vraćam se bez problema do case (naravno, opet sam se taktički provukao kroz paralelnu ulicu da Sandra ne bi pomislila da sam otišao nizbrdo Laughing ), te se pozdravljam sa svojim domaćinima, dogovaram vrijeme doručka i povlačim se na počinak. Žohar još pluta u zahodu, ali sad ću nažalost morati pustiti vodu. Valjda nema još koji negdje u mraku...

egerke @ 22:47 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 8, 2015
SUBOTA, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka odlučujem dobro iskoristiti jutro, pa krećem prvo do centra kako bih pogledao maketu grada, koja se nalazi u Calle General Gómez. To je inače hit na Kubi, u više gradova napravljene su vrlo detaljne makete koje prikazuju čitav grad. Havana ima čak dvije, jednu za čitav grad i drugu za La Habanu Vieju. No ovu camagüeysku ne uspijevam naći, na rečenoj adresi ne piše ništa, niti mi to izgleda kao zgrada u kojoj bi se uopće mogla smjestiti maketa, tako da nakon malo vrzmanja uokolo odustajem i zapućujem se zapadno od centra, obići još nekoliko lokacija.

Putem do prve od njih, nailazim na ovaj zgodan mural:



Nažalost, ova žena se taman stala ovako i krenula pričati na mobitel, a to je jedini kut iz kojega sam mogao dobro uloviti čitav mural.

Nastavljam dalje i ubrzo dolazim do crkvice Sv. Ane:



Sagrađena je 1697., obnovljena u 19. st. i zapravo nije nešto osobito zanimljiva ni izvana ni iznutra, ali eto, da mogu reći da sam ju vidio.

Inače, zanimljivo, u gotovo svakoj crkvi vidio sam plakate s obaviješću o potrebi pranja ruku kako bi se spriječila kolera – naime, na susjednom Haitiju upravo je u tijeku epidemija kolere, pa treba poduzeti mjere opreza.

Nastavljam ponovno prema crkvi Nuestra Señora del Carmen, koju sam već obišao dva dana ranije, no ovaj puta slikam i samostan uršulinki koji se nalazi pored nje, a u kojem je danas ured gradskog povjesničara:



Crkva Nuestra Señora del Carmen iznutra:



I pogled iz nje na Plazu del Carmen:



(na desnoj strani vidite da onaj stari opet sjedi na klupi pored svog odljeva)

Nastavljam dalje prema jugu i dolazim do lijepog trgića na kojem se nalazi crkva San Cristo del Buen Viaje:



Ova je sagrađena 1723., premda je današnji oblik iz 19. st.

Iza nje se nalazi camagüeysko groblje, gdje između ostaloga počiva i Agramonte, ali i još neki kubanski velikani, kao npr. negdašnji revolucionarni predsjednik (u dva navrata) Salvador Cisneros Betancourt. Nisam ulazio, već sam samo poslikao ulaz:



Natpis kaže „Bože, daj slavu i mir onima koji ovdje počivaju“.

Polagano još lunjam ulicama Camagüeya, ubijajući vrijeme do polaska na kolodvor. U jednom času prisustvujem nečemu što bih mogao opisati kao vatrogasnu vježbu, premda bez požara, gdje nekoliko vatrogasaca trči niz ulicu, rastežući za sobom crijevo, te potom počinju nasumično zalijevati kolnik. Možda nije vježba nego ispitivanje opreme...

Vraćam se do case particular i pitam Marais, koju sam već ranije zamolio da mi rezervira smještaj u Holguínu, je li to učinila. Ispada da nije, ali zatim preda mnom zove jedan broj i daje mi adresu gospođe Miriam, premda kaže da će me čekati na kolodvoru. Pakiram stvari iz sobe, pozdravljam se s domaćinima i potom s onim istim taksistom u olupini od Moskviča odlazim na kolodvor. Pred kolodvorom se naravno nalazi hrpa lešinara koja će vam, bez obzira što vide da dolazite na kolodvor i očito mogu pretpostaviti da želite putovati autobusom, nuditi taksi – bilo gradski, bilo da vas taksijem prebace do vašeg odredišta na koje ste zapravo krenuli autobusom. Razmišljam si koliko su ti ljudi očajni u potrazi za mušterijama, da pretpostavljaju da će turist (jer uglavnom njih pikiraju) radije platiti njima 100 CUC i voziti se u rasklimanom i neklimatiziranom autu, nego se za 10 CUC voziti u klimatiziranom busu. Nema veze kamo idete, ovi bi vas vozili i do Havane. I uopće ne shvaćaju futilnost takvih ponuda, oni jednostavno žive svoju „ako prođe, prođe“ metodu.

Autobus kasni. I ovdje je Viazulova čekaonica odvojena – stvarno postoji apartheid između onih koji svoj prijevoz plaćaju u CUC-ima i onih koji ga plaćaju u nacionalnim pesosima. Kojiput su i Viazulove čekaonice luksuznije, premda se taj luksuz obično svodi samo na klimu. Međutim, ova u Camagüeyu nema ni to, samo fizičku barijeru u odnosu na plebs.

Autobus napokon dolazi te krećemo na trosatno putovanje za Holguín. Odmah po izlasku iz Camagüeya primjećujem još jednu kubansku specifičnost – organopónico, kao neku vrstu gradskog povrtnjaka, gdje se uzgaja većina povrća za gradske tržnice. Organopónicos su također proizvod Specijalnog perioda, kada je zbog gladi došlo do masovnog povećanja poljoprivrede, pogotovo u gradovima koji su dotad bili ovisni o proizvodima sa sela čiji se dotok smanjio zbog nestašica benzina za transport poljoprivrednih proizvoda. No organopónicos su preživjeli i danas se smatraju jednom od okosnica kubanskog održivog razvoja.

Vozimo se od Camagüeya prema istoku. U nekom usputnom mjestu (možda Siboneyu?) bilježim ovaj prizor:



Još malo usputnog krajolika:









Dolazimo u Las Tunas, sjedište istoimene provincije, koja je poznata po tome da je praktički nepoznata. Stisnuta između Camagüeya i Holguína, ova provincija oskudijeva kulturno relevantnim lokalitetima i razvikanim plažama, pa ju mnogi putnici zaobilaze. Provincijsko središte je također neugledan grad, iz kojega bilježim nekoliko kadrova:



(„Pravde se ne moraju uopće bojati narodi, već oni koji ju izbjegavaju prakticirati.“ José Martí)

Usputne panelke:



I opet smo na putu:



Te još malo propagande:





(desno piše „Ujedinjeni za napredni i održivi socijalizam“, a lijevo „Ponosni na našu povijest“)

I nakon 3 sata vožnje, uz već podosta kašnjenja, stižemo u Holguín. Kolodvor je na rubu grada i izgleda kao neko usputno stajalište, tako da se izmjena putnika obavlja praktički uz cestu. Dočekuje me neki tip, koji me pita trebam li prvo možda rezervirati kartu za idući dan. Upravo tako. Odlazimo u Viazulov ured (koji je ovaj put vrlo mala kancelarija s čekaonicom za možda desetak ljudi, ako se jako stisnu), te se predbilježujem za kartu za sutra, kupiti ju ovaj put ne mogu prije polaska, tako da ću morati sutra doći ranije po nju.

Naravno, moje ime i prezime svugdje izazivaju problem, budući da imam ime koje ne liči ni na koje globalno poznato ime, tako da ga ili moram slovkati, ili ga jednostavno pokažem u pasošu i nadam se da će ga dobro prepisati. I to je nešto što mi se događa i inače na putovanjima, naročito u hostelima i hotelima, ako unaprijed rezerviram.

Izlazim s onim tipom do njegovog auta. Vozi Peugeot 404, pa me, dok se vozimo, pita je li mi uopće poznat taj auto. Kako ne, imao ga je pokojni muž prijateljice moje majke, a i inače se mogao vidjeti po Hrvatskoj. Kaže da je on svog nabavio iz Argentine, pa ne zna je li se uopće taj tip proizvodio u Europi. Veli da je star, ali pouzdan, kako mu je svojedobno otišao neki dio (nemam pojma koji, nisam razumio što je rekao), a kako na Kubi nema originalnih rezervnih dijelova, našao si je vezu preko nekog pomorca koji mu je nabavio taj dio vani i donio mu ga. Komentiramo kako su takvi auti praktički nepoderivi i kako nijedan suvremeni auto, kolikogod on bio po nekim standardima moderniji i udobniji, neće imati toliki rok trajanja kao taj Peugeot, da ne spominjem yank tanks.

Holguín je prilično zelen i sjenovit grad, vozimo se kroz nekoliko mirnih ulica, od kojih je jedan dio zatvoren zbog karnevala koji se tih dana održava u gradu. Kaže mi da povorka prolazi točno ispred kuće gospođe Miriam, tako da ću ju moći lako promatrati.

Dolazimo do case particular. Naravno, i ovaj tip je zapravo taksist ili obiteljski prijatelj, koji me prebacuje do case, ali mi to i naplaćuje. Gospođa Miriam je žena u, po mom dojmu, drugoj polovici šezdesetih godina, živi u prostranoj jednokatnici s terasom ispred, a moja soba je smještena u prizemlju. Nakon raspakiravanja i kraćeg osvježavanja krećem u šetnju.

Holguín je četvrti najveći grad Kube, s oko 277 000 stanovnika. Unatoč tomu, grad nema izgled velegrada, već liči na neko američko predgrađe. Razlozi za to leže u činjenici da je Holguín dugo vremena bio sjedište tvrtke United Fruit Company, u američkom vlasništvu, te je očito velik broj Amerikanaca utjecao i na urbano oblikovanje grada. Zbog velikog broja trgova u centru i podosta zelenila, zovu ga i ciudad de los parques. Grad je utemeljen 1545., a dobio je ime po kapetanu Garcíji Holguínu, jednom od prvih kolonizatora, koji je na području grada imao farmu stoke. Puno ime bilo mu je San Isidro de Holguín, prema svecu kojem je bila posvećena prva gradska crkva. Status grada dobiva 1752. Oko grada su se vodile teške bitke u oba rata za nezavisnost, a 1872. ga je oslobodio Calixto García, lokalni general koji je za Holguín ono što je Agramonte za Camagüey. Danas je Holguín diljem Kube najpoznatiji po svojoj industriji piva, koja proizvodi Cristal i Bucanero, ali i još dvije vrste, Mayabe i Cacique, koje dosad nisam vidio u ostatku Kube. Jaka je i industrija nikla, budući da se kod grada Moe, na atlantskoj obali provincije Holguín, nalaze najbogatija kubanska nalazišta nikla (zbog čega je pejzaž uokolo Moe strašno devastiran), a u Holguínu se nalazi i međunarodni centar za rehabilitaciju ovisnika, gdje se liječio i Diego Maradona.

Krećem prema centru po Calle Aricochea, te mi ovaj prizor zapinje za oko:



Ne znam je li ovaj brijački stolac tek zamjena za fotelju, ili se možda na njemu obavljaju i brijački poslovi, kao što sam i drugdje već viđao brijačnice na otvorenom.

Nakon nekoliko minuta dolazim do Parque Peralta, gdje se nalazi katedrala Sv. Izidora:



Crkva datira iz 1720. i jedna je od izvornih gradskih građevina. Katedralom je postala 1979.

Na sredini Parque Peralta nalazi se ovaj paviljončić:



A tu je i spomenik generalu Juliju Graveu de Peralti, koji je vodio ustanak protiv Španjolaca u listopadu 1868.:



Na strani parka suprotnoj od katedrale nalazi se Mural de Origen, prikaz razvitka Holguína i Kube od prapočetaka pa sve do završetka ropstva:



Pogled unatrag na Parque Peralta:



Nastavljam dalje po Calle Manduley, koja je pretvorena u gradski korzo:



I stižem do idućeg trga, Parque Calixto García:



(na slici je Teatro Comandante Eddy Suñol, sagrađen 1939. u art deco stilu)

Parque Calixto García formiran je još 1719. kao izvorna Plaza de Armas (Trg oružja), što je obično bio glavni ili najveći trg u nekom gradu, gdje su se održavale vojne smotre. Kasnije je bio tržnica, a danas je mirna oaza centra grada.

Na sredini trga nalazi se naravno spomenik Calixtu Garcíji, postavljen 1912.:



Na sjevernoj se strani nalazi nekadašnja gradska vijećnica, danas provincijalni povijesni muzej:



Zgrada je u kolonijalno doba bila španjolska vojarna, a kako su španjolski vojnici imali crveno-žuto-zelene odore, dobila je nadimak La Periquera (Krletka za papige).

Pogled unatrag, na Garcíju i Teatro Suñol:



Šarene fasade na Parque García:



Nastavljam po Calle Manduley:



Prolazeći usput pored portreta grada napravljenog od oslikanih pločica, sličnih azulejosima:



Brdo koje se vidi na slici jest Loma de la Cruz, koji ću posjetiti sutradan.

Da, fascinira me uređenost njihovog korza:



Izlazim na još jedan trg, Parque Céspedes, koji je ujedno i najmlađi postanjem, premda je trenutno najzapušteniji (ali se čini da obnavljaju park):





Na trgu se nalazi crkva Sv. Josipa iz 1842., čiji su zvonik borci za neovisnost koristili kao osmatračnicu:



Po crkvi se čitav park katkada naziva i Parque San José.

Naravno, tu je i bista Carlosa Manuela de Céspedesa:



Još jedan pogled na trg:



(autobus koji se vidi na slici podsjeća na mađarske Ikaruse, ali zapravo je riječ o kubanskom proizvodu rađenom po uzoru na mađarski model i nazvanom Girón, po plaži gdje se dogodilo iskrcavanje u Zaljevu svinja)

Vraćam se do Calle Aguilera i nastavljam prema zapadu:



Uz malo mašte, ovo bi jednako mogla biti i zagrebačka Donja Dubrava.

Na kraju Calle Aguilera, u blizini autobusnog kolodvora, nailazim na pripremu za karnevalsku povorku, a ovdje se nalazi i Parque Don Quixote, s najvećim kipom dotičnoga na Kubi (a ima ih nekoliko):



Sanchu Panzi je pomalo neugodno:



A za ovo nisam uspio dokučiti – je li to namjerno tako izrezano da se vidi unutrašnji mehanizam vjetrenjače, ili je jednostavno istrunulo:



U svakom slučaju, vjetrenjača je možda nekad bila i sposobna za rad, nisam siguran.

Lagano se spušta sumrak, pa ja krećem u potragu za večerom. Vidio sam u vodiču da u Holguínu postoji neki kineski restoran, pa ću ga pokušati pronaći i vidjeti kako se snalaze. Dok tragam za njim, evo još malo propagande:



Redom: „S povišenim oprezom.“, „Više nas Holguínaca možemo više. “ (otprilike), „Hodamo ujedinjeni! Iz pobjede u pobjedu!“, te meni najsmješniji „Fidel je Fidel“, potpis Raúl. Laughing

Radim krug oko tog bloka, te se potom vraćam u tu istu ulicu, tražeći restoran. Jedan tip mi nešto govori, ne razumijem ga. Tada shvaćam da me pita „Deutschland?“, misleći da sam Nijemac. Kažem mu da nisam i pitam ga gdje je restoran. Teško ga je primijetiti, budući da se nalazi na prvom katu, a vani je oznaka vrlo neugledna.

I sâm restoran je dosta malen (naravno, opet je riječ o paladaru), s nekoliko stolova u prednjem dijelu i terasom koja gleda na prilično obraslo dvorište na stražnjoj strani. Osim mene, tu su i neko troje turista, dvije cure i jedan dečko, iz, čini mi se, Velike Britanije, koje sam vidio još na kolodvoru u Camagüeyu, putovali smo istim busom. Tu su i neki Kubanci, rekao bih dvije obitelji s djecom. Hrana je srednja žalost – uglavnom isto ono povrće koje viđam u salatama, sada je malo drugačije rearanžirano. Usto su mi porciju natovarili hrpom mahuna. Ostavljam mahune i dosta povrća, jedem meso i rižu. Uostalom, što sam očekivao, kinesku haute cuisine na istoku Kube?

Sunce je već zašlo, na Holguín se spustila kubanska topla noć. Restoran ima i dvije mačke koje se smucaju među stolovima. Posluga je strašno spora, tako da se sve to oduljuje na skoro sat vremena, premda sam jeo možda 20-ak minuta. Na kraju plaćamo i Kubanci i ja istovremeno (Britanci su već ranije otišli, a po količini koju su ostavili zaključujem da ni oni baš nisu bili zadovoljni), te svi izlazimo iz restorana. Oni ulaze u auto parkiran pred restoranom, koji ima registarske pločice rent-a-cara (na Kubi se odmah iz registarske pločice može vidjeti je li auto privatni, službeni, rent-a-car, državni ili što već). Očito je riječ o imućnijim Kubancima koji obilaze svoju zemlju ljeti. Premda kolovoz nije toliko udarna sezona za godišnje odmore na Kubi, obično se na njih ide ranije, u srpnju – kolovoz, a pogotovo rujan, doba su kada na Kubi počinje sezona uragana. Rizik se međutim zna isplatiti – cijene naglo padaju u rujnu, premda se neki smještajni kapaciteti znaju i posve zatvoriti.

Kuba inače, uvjetno rečeno, ima dva godišnja doba – suho i vlažno. Suho odgovara našoj zimi i jednom dijelu proljeća, ali onda počinje ovaj pakao koji sam ja imao prilike iskusiti.

Vraćam se pješice kroz centar i, kako se približavam kući gospođe Miriam, primjećujem sve više ljudi. Karneval se već zahuktava. Glazba trešti, ljudi plešu na velikim otvorenim prikolicama, sve podsjeća na prizore koje znamo s karnevala u Riju.

Probijam se do kuće, gospođa Miriam sjedi na terasi i promatra, poziva me da sjednem s njom i gledam povorku. No ja se prvo odlazim presvući i osvježiti, a onda joj se pridružujem pred kućom, u času dok je već više od pola povorke prošlo. Karneval inače traje tri noći i svaku večer su isti izvođači, a, koliko sam vidio, ukupno ima 6 prikolica, koje vuku kamioni ili traktori.

Pogled na jednu koja se približava:



I prolazi:



Sve sam to zabilježio i na dva filmića. Uživajte u ritmu salse:

filmić1

filmić2

Povorke odlaze niz Avenidu de los Libertadores, prema bejzbolskom stadionu, gdje će se slavlje nastaviti dugo u noć, uz zvukove salse i reggaetona.

Nakon što je ludnica minula, ja se odlučujem još malo prošetati do grada, možda pronaći neko zgodno mjesto gdje bih sjeo i nešto popio... No potraga ispada beskorisna. Ima par mjesta, ali ili nema mjesta, ili su to pak nekakvi restorani brze prehrane. Bacio sam oko na jedan jazz klub, ali taj mi izgleda prilično prazno i sumnjivo. Nakon kojih pola sata vraćam se natrag kući, jer bih htio dobro iskoristiti sutrašnje jutro za obilazak preostalih dijelova Holguína.

Dok se spremam na počinak, primjećujem jednu zanimljivu stvar – na Kubi sve kuće imaju isključivo štedne žarulje (ostavština kriznih devedesetih), ali sam se otpočetka naviknuo na tu svjetlost. Istovremeno mi ona u Hrvatskoj jako smeta i neprirodna mi je, izgledna mi hladno i iritira mi oči. Čudno je to.

Gospođi Miriam sam rekao da mi sutra doručak servira malo kasnije, prije njega ću se odšetati do Lome de la Cruz, jer je za to bolje da si ne opterećujem želudac...

egerke @ 13:36 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, ožujak 7, 2015
PETAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka penjem se na krovnu terasu kako bih poslikao vizuru grada s krova. Pogled prema sjeveroistoku:



(crkva koja se vidi je Nuestra Corazón de Sagrado Jesús, desno se vide i reflektori camagüeyskog bejzbolskog stadiona)

Terasa, s obaveznim stolicama za ljuljanje:



Pogled uz Calle Independencia (na sredini se vide ostaci tramvajske pruge):



Detalj:



Pogled prema jugu:



I prema jugozapadu:



(toranj je od muzeja na Plaza San Juan de Dios)

Pogled na kip Krista na vrhu tornja katedrale:



Dotrajala arhitektura i bujne banane:



Uzimam stvari i krećem u laganu šetnju gradom. Nakon malo vrzmanja kolopletom pokrajnjih zavojitih ulica dolazim opet u blizinu Plaze de los Trabajadores, gdje slikam rodnu kuću Ignacia Agramontea, danas muzej:



(na susjednoj zgradi pošte možete vidjeti Cheov portret)

A potom se odlučujem ući u crkvu Nuestra Señora de la Merced:



Crkva je izgrađena 1748. na mjestu na kojem je prema legendi 1601. iz dubine izronio čudotvorni kip Gospe. Pokušavam obuhvatiti njen očaravajući svod:



I mjesto za zbor:



Odmah pored je još uvijek aktivni samostan s vrlo bujnim vrtom:





Na Plaza de los Trabajadores mi prilazi tko zna koji po redu taksist. Odlučujem isprobati novi pristup. Zastajem, okrećem se prema njemu i pitam ga jednostavno „Zašto mislite da mi treba taksi?“ On se totalno zbuni, počne nešto trtljati, dok ja nastavim dalje. Očito sam našao šifru kako ih smotati.

Nastavljam po Calle Republica prema sjeveru, istom rutom kojom sam hodao sinoć. Sada je dan pa mogu bolje bilježiti. Dolazim tako i do željezničkog kolodvora koji se nalazi na kraju Calle Republica, a kolosijeci ju presijecaju u razini. Pogled s križanja ceste i pruge niz perone:



I malo bolji pogled na zgradu:



Iza kolodvora započinje Avenida de los Mártires, koja sa svojim trijemima pomalo podsjeća na Cienfuegos. Uz nju se nalazi nekoliko palača, kao što je npr. ova, u kojoj je (bio?) smješten kolegij marističke braće:



Taj crkveni red koji se bavi obrazovanjem mladih, poglavito najzanemarenijih, imao je inače i svoj samostan u Cienfuegosu (to je ona ruševina, ako je se sjećate).

Pogled uz Avenidu de los Mártires:



Prelazim na drugu stranu ceste:



Tinajón u dvorištu marističkog koledža:



Bici-taksiji:



I obični bicikli:



Kolonada:



Zgrada provincijskog muzeja, koji naravno nosi ime Ignacia Agramontea:



A ovo je kino:



Vraćam se prema centru. Užasno je vruće, sunce je baš upeklo. Stajem kupiti vodu u jednoj usputnoj prodavaonicu, te usput slikam ovu podulju listu prava i dužnosti mušterija, koja stoji izvješena na blagajni:



Caracol je inače trgovački lanac koji prodaje robu za CUC-e, a obuhvaća prodavaonice mješovite robe, suvenirnice, prodavaonice tehničke robe...

Vraćam se do Parque Agramonte i sjedam malo predahnuti na klupici. Pogled na spomenik Agramonteu i katedralu:



Ubrzo ustajem jer se bliži vrijeme ručku, pa se upućujem prema Plazi San Juan de Dios. Usput slikam još jedan tinajón u vrtu pored katedrale:



Camagüeyske ulice, osim što su zavojite, imaju i ovakva iznenadna proširenja, koja funkcioniraju kao mini-trgovi:



Sjedam u ručak u Restaurante 1800 na Plazi San Juan de Dios, koji ima vrlo dobre kritike u mom Lonely Planetu. Za predjelo se odlučujem za koktel od škampa serviran u izdubljenom ananasu. Glavno jelo se više ne sjećam što je bilo, ali nije bilo toliko spektakularno. No, sve u svemu, hrana je za kubanske standarde odlična. I razbija monotoniju.

Pitam se jesam li se zeznuo s odlukom da u Camagüeyu ostanem dva dana. Uz malo brži tempo mogao sam danas odraditi još sve preostalo što imam za vidjeti i potom krenuti dalje. No ipak, bolje je ovako, nema se smisla forsirati.

Nakon ručka slikam Calle Hurtado:



(desno je galerija Gato Azul, tj. Plava mačka)

Potom opet krećem prema sjeveru, ponovno izbjegavam taksiste na Plazi de los Trabajadores (to im je jedno od čvorišta), te dolazim do camagüeyskog kazališta:



Zgrada je sagrađena 1850. a, kao što sam već spomenuo, kazalište je najpoznatije po svojoj baletnoj trupi.

Prolazeći dalje, ponovno se uvjeravam u neobičnost kubanskih ženskih imena (muška su uglavnom konvencionalnija) – vlasnica jedne case particular se zove Misleidi. Vjerojatno prema engleskom „miss lady“. Laughing

Na Calle Republica ulazim u Telepunto. Naravno, zbog gužve treba prvo čekati u repu ispred ulaza, nadomak klimatiziranog raja. Međutim, rotacija je dosta brza i uskoro sam ipak unutra. E, ali sada treba upoznati sve divote kubanske birokracije. Naime, u Trinidadu su znali da sam turist (mislim, znaju i ovi), pa su mi samo dali karticu i pustili me na kompjutor. No gospođica na ovom šalteru radi sve po PS-u. Prvo me traži putovnicu, onda revno unosi sve podatke s nje u kompjutor, provjeravajući detaljno svaku stavku. Potom konačno uzima karticu, ali ni nju mi ne može tek tako izdati, nego mora i njezin serijski broj unijeti u kompjutor. Nakon toga uzima moj novac, pa ga prebrojava nekoliko puta, provjerava jesu li novčanice krivotvorene, te mi naposljetku konačno vraća putovnicu i daje karticu. Čitava procedura potrajala je nekoliko minuta, ali sada je nedvojbeno ubilježeno koju sam točno karticu dobio za predstojećih sat vremena interneta, tako da me država može lako naći ako počnem vršljati po nepoćudnim materijalima.

U ugodno klimatiziranoj atmosferi Telepunta se zadržavam sat vremena, a potom opet lagano krećem natrag prema casi particular, uz ponovno zaustavljanje u gradskoj kavani. Po ovoj nesnosnoj vrućini samo sam žedan, još osjećam ručak i pitam se kako ću uopće moći išta večerati. Nakratko navraćam u casu particular, ali odlučujem se još prošetati prije sumraka i moguće kiše (u daljini se vide oblaci i čuje grmljavina). Ako ništa drugo, još nisam vidio južnu stranu grada, a i treba taj ručak malo razraditi kako bi bilo prostora za večeru.

Jedna gotovo pa razglednička – Calle San Pablo:



Izlazim iz starog grada i prelazim rijeku Hatibonico, prilično zapuštenih obala:



Još jedan tinajón kao dekorativni element na križanju:



Pogled niz Avenidu de la Libertad:



(u daljini se vidi Iglesia de la Caridad)

Palacio de los Matrimonios, tj. palača u kojoj se sklapaju vjenčanja:



Vjerojatno je riječ o nekoj bogataškoj vili koja je nakon Revolucije dobila društveno korisniju svrhu.

U parkiću smještenom na prometnom otoku nalazi se spomenik Marianu Barberánu i Joaquínu Collaru, Španjolcima koji su 1933. izveli prvi neprekidni let između Španjolske i Kube, preletjevši od Seville do Camagüeya, zrakoplovom Cuatro Vientos („Četiri vjetra“):



Nažalost, to im nije bilo dovoljno, pa su tjedan dana kasnije nastavili put Meksika i tom prilikom nestali. Eto što ti je ironija – preletiš Atlantik bez problema, a onda ti se dogodi nesreća između Kube i Meksika, koji su na pljucomet.

Iza toga započinje Casino Campestre, najveći urbani park na Kubi, projektiran još 1860.:







Ovdje se nalazi i camagüeyski zoološki vrt.

Paviljon:



Umjetna špilja – dekoracija ili kič, pitanje je sad:



Nastavljam dalje do kraja parka, gdje se nalaze sportski teren, između ostaloga i onaj najvažniji – bejzbolski stadion. Već sam spomenuo da je momčad provincije Camagüey prilično loša, ali bilo bi zanimljivo malo promotriti fenomen bejzbola na Kubi. Nekako smo uvijek skloni povezivati bejzbol s SAD-om, te nam onda može biti čudno kako to da u jednoj državi koja je službeno toliko antiamerički nastrojena opstaje jedan tipično američki sport. I ne samo da opstaje, već je daleko najpopularniji. No bejzbol su na Kubu uveli još 1860-ih kubanski studenti koji su studirali u SAD-u, te ga se zapravo povezuje s kubanskim nacionalizmom, jer se u to vrijeme doživljavao kao lokalni sport Amerike, naspram tradicionalnim španjolskim sportovima, kao što je primjerice borba s bikovima. Popularnosti je dodatno pridonijela španjolska inicijativa da se zabrani igranje bejzbola, jer ga se doživljavalo kao sport koji podriva kolonijalnu vlast. 1878. ustanovljena je prva kubanska bejzbolska liga, koja će opstati sve do 1961. Od 1961., kao što je već rečeno, bejzbol je na Kubi isključivo amaterski, premda igrači dobivaju premije. U svakom gradu postoji tzv. esquina caliente, „vrući kutak“, gdje lokalni navijači vrlo detaljno diskutiraju utakmice svojih ljubimaca, predviđajući ishode budućih susreta i do u tančine raščlanjujući svaki potez u prethodno odigranom meču. Fanatizam samo takav. Naravno, najveće rivalstvo vlada između dva najveća grada, Havane i Santiaga de Cuba.

Inače, 1999. kubanska bejzbolaška reprezentacija odigrala je dva susreta s Baltimore Oriolesima, što je bio prvi susret neke kubanske ekipe s ekipom iz MLB-a. Utakmicu u Havani dobili su Oriolesi, a onu u Baltimoreu Kuba.

Pogled niz Avenidu Tarafa:



Vraćam se natrag prema starom gradu. Izgleda da od kiše neće biti ništa. Tri elementa po kojima nesumnjivo mogu zaključiti u kojoj sam državi i u kojem gradu – Martí, petokraka i tinajón:



I još jedan tinajón u parkiću:



Dok hodam prema doma u sve većem sumraku, prolazim pored neobično izrađenih portreta meni nepoznatih ljudi. Izrađeni su guljenjem žbuke na nekoj ruševini, kako bi se ciglom koja se nalazi ispod izvukle glavne linije crteža. Vrlo zanimljivo:





Po povratku u casu particular odlazim pod tuš, a potom iščekujem večeru gledajući televiziju u svojoj sobi. Prvi je to put da u smještaju imam televizor, pa malo gledam što sve ima. Suprotno očekivanju, Kubanci mogu gledati strane prograne, uglavnom iz drugih latinoameričkih zemalja, a nacionalna televizija prikazuje čak i američke filmove (gledao sam završetak filma Frankie i Joey s Michelle Pfeiffer i Alom Pacinom). Jedino što budi nostalgiju je loš prijem i crte po ekranu, te slika koja se „vrti“ (znate ono kada izgleda kao da je kadar zapravo otisnut na traci koja se vrti kroz ekran, tako da vam slika promiče odozdo prema gore).

Još uvijek nisam gladan, a vrijeme večere se bliži. Znam da su već obilato u pripremi i da nema smisla sada im reći da nisam gladan, potrudit ću se pojesti, valjda mi neće biti loše...

U međuvremenu se vani spušta prolom oblaka, ja sam srećom i opet pod krovom.

Oko 9 mi Ángel kaže da je večera spremna. Ovaj puta uz uobičajenu večeru još imam i juhu. Dakle, stvarno... Jedem juhu, to mi najmanje opterećuje želudac. Glavno jelo se trudim pojesti što više, ali unatoč tomu mi je žao što su se potrudili napraviti mi toliko za večeru, a ja to ne mogu svladati. Naravno, glavno jelo je piletina u stilu comide criolle. Ostavljam veći dio i ispričavam se Ángelu kad je došao pokupiti posuđe, očekujući da mu neće biti drago kada vidi koliko sam malo pojeo. No on pokazuje razumijevanje, nadam se samo da neće baciti tu silnu hranu. Uzimam pivu i odlazim u svoju sobu, u želji da se malo odmorim prije večernjeg izlaska. Međutim, svladava me neka kombinacija umora i apatije. Putovati sâm zna biti naporno i čovjeku dođe kriza, a meni je upravo sada došla. Sâm sam s ove strane Atlantika, svaki dan moram se boriti s dosadnim Kubancima, vruće mi je, umoran sam, svaki dan nakon 6 popodne prepušten sam samom sebi, jer je to vrijeme kada je u Hrvatskoj ponoć i kada ljudi odlaze na počinak, te im više ne mogu poslati ni poruku ako se uželim kontakta...a još nije ni polovica putovanja. I onda se počnem pitati zašto sve to radim, uživam li doista u putovanjima ili zapravo u njima uživam kasnije, kada se prisjećam kako mi je bilo. Imam li doista dovoljno snage da izdržim sâm na putovanju, tim više jer se na proljeće spremam na daleki desetomjesečni put, posve sâm. OK, Kuba je specifična jer ljudi uglavnom odsjedaju po casas particulares, pa se ne druže baš s ostalim putnicima, a domaćini su kako koji – neki žele pričati, kao Osmany, drugi vas prepuste samima sebi.

U toj nekoj apatiji sam i zadrijemao, a kako sam se ujutro planirao ranije dići da obiđem još neke lokacije prije kretanja na autobus, odlučio sam da večeras uopće neću ići do grada. Ionako ne mislim piti u nekom bircu, ne mislim uloviti neku jineteru, stari grad sam već prehodao posvuda – bolje je da si razbistrim um do jutra.

U jednom času mi Ángel dolazi kucnuti kako bi me pitao treba li mi ostaviti otključana vrata od kuće, no ja mu kažem da večeras ostajem u sobi. Dogovaramo vrijeme doručka, te se ja potom polagano spremam na počinak. Izgleda da je ipak taj drugi dan Camagüeya bio nepotreban...

egerke @ 15:55 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, ožujak 5, 2015
ČETVRTAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon doručka ubrzano spremam stvari i krećem prema izlazu iz kuće. Tamo me ispraća gospodin Diego i daje mi vizitku od case particular. Treću – jednu sam dobio još kao kontakt od Nancy u Havani, drugu mi je dala gospođa Digno odmah po dolasku, evo sad i treće. Taman dok izlazim, dolazi se pozdraviti i gospođa Digno, koja me zove još po nešto u kuhinju. Daje mi – vizitku. Laughing Četvrtu.

Pred kućom me čeka Fiat Uno s vozačem, nekim crncem od kojih 40-ak godina, i dvoje Talijana iz Milana. Auto naravno nema klimu, što će se ispostaviti poprilično neugodnim, jer će današnja vožnja biti uglavnom tijekom jutra i uglavnom u pravcu jugoistoka, što znači da će mi veći dio vožnje sunce tući izravno u facu i obilato me grijati. Ujedno mi se činilo da smo, odmičući prema istoku, tek sad zapravo došli u stvarno topli dio Kube. Dosada je bilo toplo, ali podnošljivo.

Vozimo se od Trinidada prema istoku, prema sjedištu provincije, gradu Sancti Spíritus. Ovo je pogled na Valle de los Ingénios i na Sierra de Escambray:





Kad sam govorio o suncu, ovo je pogled unaprijed s mog sjedala:



Još malo krajolika oko Sancti Spíritusa:



U Sancti Spíritusu ulazimo na Carreteru Central, glavnu dužotočnu prometnicu, kojom ćemo nastaviti prema Camagüeyu. Do izgradnje Autopiste Nacional, to je bila glavna arterija otoka, a i danas jest na istok od Sancti Spíritusa, budući da Autopista tu završava (s izuzetkom kratkih dionica oko Santiaga de Cuba).

Plakat s parolom:



(„Uvijek se može više!“)

Prolazimo Ciego de Ávila i polako ulazimo u provinciju Camagüey, najveću na Kubi (površinom je veća od Crne Gore). Karakterizira ju posve ravan krajolik, iako se ovdje još vide brda u daljini:



Zapravo me krajolik dosta podsjeća na Mađarsku, s izuzetkom povremenih palmi i naravno nepreglednih nasada šećerne trske:



Kada se uzme u obzir koliko su šećerna trska i njeni derivati povezani s Karibima, teško je povjerovati da se zapravo radi o biljci iz jugoistočne Azije koju su u Ameriku donijeli tek kolonizatori.

Konačno prelazimo i jednu prugu, pa i to dokumentiram:



Približavamo se polako Camagüeyu, trećem najvećem kubanskom gradu. Već negdje kod ulaza u grad, trubi nam i maše neki motociklist. Naš se vozač zaustavlja, te se ispostavlja da je to očito neki izaslanik od domaćina ovih Talijana, jer ima cedulju s njihovim imenima i opasku da stižu u tamnocrvenom Fiatu Unu. No budući da je on na motoru, a ionako želimo svi otići na kolodvor kako bismo rezervirali karte za dalje (oni za sutra, ja za preksutra), motociklist kaže da ga slijedimo, te nas vodi do autobusnog kolodvora, jer naš vozač očito ne poznaje dovoljno dobro Camagüey. Ja ne znam što ću – došao sam u Camagüey ranije od busa, moji domaćini ne znaju da nisam išao busom, morat ću ih izgleda pričekati na kolodvoru do redovnog dolaska busa.

Stižemo na kolodvor i kupujemo karte za Holguín, koji nam je svima sljedeća postaja u obilasku Kube. Motociklist pita Talijane zašto ne bi nastavili obilaziti Kubu u istom aranžmanu, tj. unajmljenim autom (jamačno ima nekog frenda kojemu bi htio namjestiti posao), no oni mu kažu da je puno manje udobno od autobusa, a i skuplje je. Mogu se složiti, nakon nekih četiri sata truckanja u autu nije mi ni do čega, želim se istuširati i odmoriti.

Izlazimo na parkiralište pokupiti stvari iz auta. Talijani se prebacuju u drugi auto. U taj nam čas prilazi neki tip, koji nešto pita motociklista i našeg vozača. Pokazuje da ima papir s mojim imenom. Dakle, to je moj prijevoz do smještaja. Očito je opet riječ o tome da su poslali nekoga da me pokupi, tip mi izgleda kao taksist. Pozdravljam se s ostalima i tip me vodi do svog auta, koji je priča za sebe. Riječ je o jarkožutom Moskviču, s kojeg su, što će se ispostaviti kada sjednem u njega, poskidani svi suvišni dijelovi. Na komandnoj ploči ostao je samo volan, uz nekoliko rupa iz kojih vire žice, vrata su čisti lim (nema unutarnjeg tapecirunga), bez prozora...auto otprilike izgleda kao da su ga upravo vratili iz lakirnice, pa još nisu postavili sve dijelove koje su uklonili prije lakiranja. Vozač govori čak i dobar engleski, dok me vozi prema centru pokazuje mi stadion bejzbolske momčadi Camagüeya i žali se kako su očajni (iako je riječ o najvećoj kubanskoj provinciji, momčad je prilično loša, bez ijedne titule u povijesti). Vijugamo uskim i jednosmjernim ulicama Camagüeya (grad je poznat po svom labirintu ulica), te me konačno dovozi pred kuću u kojoj imam rezerviran smještaj. Vlasnici su gospodin Jorge (s kojim sam se dan ranije čuo) i gospođa Mercy. Pozdravljam se prvo s gospođom i još nekom mlađom ženom, za koju ne znam je li kći, susjeda ili tko zna tko, a onda dolazi i gospodin Jorge, koji me usput pita govorim li njemački. On ga pomalo natuca. Ipak ostajemo na španjolskom i engleskom, situacija je takva da oni nemaju slobodnog mjesta, ali ću biti smješten kod njihove kćeri, koja živi stotinjak metara dalje, iza ugla. Plaćam 3 CUC-a taksistu, te se potom upućujemo do stana gospođe Marais (kako se kći zove) i njenog muža Ángela. Nema problema, moja soba je na katu, imam svoj mir, svoju blagovaonicu, svoj balkon, iznad mene je terasa (koju mi gospođa Marais odmah pokazuje, želeći vidjeti kako mi se sviđa pogled iako ju ja prekidam i kažem da bih se prvo htio otuširati, jer sam se stvarno usmrdio na putu do Camagüeya). Pušta me na miru, te se ja nakon osvježavanja i kratkog odmora upućujem u razgled Camagüeya.

Sa skoro 322 000 stanovnika, Camagüey je, kako smo već spomenuli, treći najveći grad Kube. Osnovan je kao Santa María del Puerto Príncipe 1515. godine na sjevernoj obali, a na današnje je mjesto premješten 1528. Sadašnje je ime dobio 1903., po drvu camagua, za koje domorodačka legenda smatra da je izvor svega života. Za razliku od većine ostalih gradova na Kubi, koji su sagrađeni s kolonijalnim rasterom ulica koje su uglavnom ravne i sijeku se pod pravim kutom, camagüeyske su ulice zavojite i čitav stari dio grada izgleda kao labirint. Jedno je objašnjenje da je takav raster ulica namjeran, kako bi gusari, koji su često pljačkali grad, mogli zalutati u ulicama, te biti lagano svladani od lokalnog stanovništva; samo lokalno stanovništvo međutim tu priču odbacuje kao romantičnu predodžbu, tvrdeći da je zapravo takav raster nastao spontano, čisto zato što je svaka kuća željela biti što bliže lokalnoj crkvi (kojih po gradu ima 15). Camagüey je inače bastion katoličanstva na Kubi, a grad je poznat i kao la ciudad de tinajones, grad vrčeva, po glinenim posudama u kojima se nekad sakupljala voda kojom je ovaj kraj oskudijevao, a danas služe kao dekorativni elementi, koje se može vidjeti po ulicama i vrtovima. Od 2008. i on se nalazi na UNESCO-vu popisu svjetske baštine.

Camagüey je Kubi podario nekoliko znanih ličnosti: to su Ignácio Agramonte, borac iz prvog rata za nezavisnost, pjesnik Nicolás Guillén, liječnik Carlos Juan Finlay, koji je otkrio cjepivo protiv žute groznice, otac José Olallo Valdés, prvi kubanski blaženik, koji je u prvom ratu za nezavisnost pomagao ranjenicima na objema stranama, a uz Camagüey je vezan i Huber Matos (rođen u Yari), nekadašnji Fidelov politički saveznik i suborac koji se pretvorio u njegovog kritičara kada je shvatio da Fidel skreće prema marksizmu, zbog čega ga je revolucionarna vlast proglasila izdajnikom i osudila na 20 godina zatvora.

Obilazak grada započinjem na Parque Ignácio Agramonte, koji se nalazi nekih 300-tinjak metara niz ulicu u kojoj sam smješten, Calle Independencia:



Pogled uz Calle Independencia na sjever, prema centru:



Pogled na friško obnovljenu camagüeysku Casa de la Trova Patricio Ballagas:



Kao i Casa de la Música, Casa de la Trova je u svakom gradu mjesto za koncerte, samo što su ove posvećene trovi, glazbenoj tradiciji lutajućih glazbenika koja se izvorno veže za kubanski istok u 19. i 20. st. Trovadores su bili glazbenici koji su s gitarom obilazili gradove i sela, te nastupali izvodeći vlastite pjesme. Iz tradicije trove nakon Revolucije će se razviti nueva trova, koja će imati mnogo angažiranije tekstove, secirajući aktualne društvene teme. Možda međunarodno najpoznatija pjesma iz razdoblja nueve trove jest pjesma Hasta siempre comandante, posvećena Che Guevari.

Na sredini Agramonteovog parka je spomenik Ignáciu Agramonteu:



Agramonte, osim što je bio istaknuti borac u Desetogodišnjem ratu, bio je i začetnik izrade prvog kubanskog ustava. Izvorno ministar u regionalnoj vladi, povukao se s te pozicije zbog razilaženja sa Céspedesom. Na vojnom se polju istakao izuzetnom vještinom, premda je bio potpuni laik u vojnim pitanjima, te je zahvaljujući izuzetno pripremljenim konjičkim snagama koje su zadavale grdne muke Španjolcima, dobio nadimak „mladi Bolivar“. Poginuo je u bitci kod Jimaguayúa, 11. svibnja 1873., od zalutalog metka. Kada su Španjolci shvatili koga su ubili, tijelo mu je odneseno u Camagüey i kremirano, zbog straha da bi njegovi borci mogli povesti napad kako bi se domogli tijela.

Pogled na Catedral de Nuestra Señora de la Candelaria:



Sagrađena je u 19. st., a karakteristična joj je statua Krista na vrhu tornja.

Pogled niz Calle Cisneros:



Skrećem u Calle Raúl Lamar:



Zanimljiva interpolacija:



Još malo uličnih scena:



I onda usred Kube nalijećem na austrijski restoran Plavi Dunav, sa slastičarnicom Sissi:



Izlazim na Plaza San Juan de Dios, možda i najslikovitiji camagüeyski trg:









(žuta zgrada s tornjem je Museo de San Juan de Dios, nekadašnja bolnica)

Tu me zaskače neki nijemi prosjak koji pokušava dokučiti iz koje sam zemlje. Ima neku knjižicu, u kojoj su mu očito ljudi iz različitih zemalja zapisali nešto u stilu „ja sam nijem i siromašan, možete li mi pomoći“. Pokušava pronaći moj jezik. Počinje s njemačkim. Ja mu odmahujem glavom. Onda lista, lista, pokušava s još nekoliko europskih jezika, dok ne dođe do slovenskoga. Blizu, ali ipak ne dovoljno. Nastavlja tražiti, pokazujući mi znakovima da mu je konačno sinulo odakle bih mogao biti. Lista po svojoj bilježnici, sve dok mi naposljetku trijumfalno ne pokaže tekst na – baskijskom. Ne znam samo po čemu je zaključio da sam Bask, valjda zato jer je njihov jezik po svemu poseban, pa mu je to bila očajnička mjera. Udaljavam se od njega i odlazim s trga.

Calle Hurtado:



Vraćam se do Agramonteovog parka, odakle bacam pogled uz Calle Cisneros:



(Inače, na slici vidite motocikl s prikolicom. Ni u jednoj ih zemlji nisam vidio toliko koliko na Kubi. Posvuda su. Vrlo su praktični kod prijevoza veće količine stvari, a obično se tu nađe i još netko koga se može povesti.)

Uz Calle Independencia stižem do Plaze Maceo, odakle se pruža Calle Maceo:



(vide se ostaci nekadašnje tramvajske pruge, koja je ukinuta 1952., kao i u ostalih sedam kubanskih gradova koji su imali tramvaj)

Još malo Plaze Maceo:



Nastavljam po Calle Independencia, te na njenom kraju bacam pogled udesno, prema crkvi Nuestra Señora de Soledad:



Lijevo je Plaza de los Trabajadores:





Ovdje se nalazi i sjedište gradskog radija, pa su po stupovima postavljeni zvučnici, kroz koje se emitira program.

Na trgu je i crkva Nuestra Señora de la Merced, sa samostanom:



Pogled unatrag na trg (radio je u zelenoj-žutoj zgradi):



Nastavljam dalje po Calle Ramón Guerrero, prelazim glavnu gradsku pješačku os, Calle República, te izlazim na Calle Avellaneda. Malo usputnih prizora:









Sjedam na ručak u restoran koji bi trebao servirati španjolsku hranu. Jedu mi se neki tapasi, ali toga baš i nema. Umjesto toga odlučujem se za paellu i dobivam ogromnu porcijetinu, koju ne uspijevam nikako savladati. Da, u gradu je definitivno prevruće, po ovom mi vremenu uopće ne paše jesti, samo bih se natakao sokovima i pokojim koktelom.

Plaćam i izlazim te se odmah zapućujem u dućan preko puta, kupiti bocu vode. Nakon toga mogu zabilježiti trg ispred crkve Nuestra Señora de la Soledad:



Pogled niz Calle Maceo:



I pogled unatrag, na već spomenutu crkvu:



Crkva je sagrađena 1779. (toranj je stariji), a u njoj je kršten i Agramonte.

Na trgu pred crkvom nalazi se podosta jinetera, tako da gledam kako da se izvučem. Općenito, Camagüey mi je nekako bio presudna točka, kada su mi svi ti jineteros, taksisti i svi ostali žicari počeli ići na živce. Očito su prešli moju unutarnju granicu tolerancije i ja sam u preostalih desetak dana Kube postajao sve nadrkaniji na kojekakve ulične nuditelje usluga.

Skockana pješačka Calle Maceo:



Skrećem u nešto mirnije ulice i dolazim do Parque Martí, gdje se nalazi crkva Nuestra Corazón de Sagrado Jesús:



Kao što vidite, crkva je sagrađena u gotičkom stilu, koji je inače prilično rijedak na Kubi.

Sjedam se malo odmoriti na klupici u Parque Martí. Pogled uokolo:



(u zelenoj zgradi je ambulanta)

Zum niz zavojitu Calle Martí:



Nastavljam po Calle Luaces. Usputni pogled na još jednu zavojitu pokrajnju ulicu:



Na ulici vidite dvojicu prodavača. Jedan ima stalni štand, dok je drugi pomični i prodaje avokade. Taj drugi je takozvani pregonero, tj. prilikom oglašavanja robe služi se karakterističnim pjevušenjem zvanim pregón – otprilike najbliži hrvatski ekvivalent tomu bilo bi ono „Krumpiiiira!“, samo što je ovo mnogo muzikalnije: ¡El aguaca-te! ¡El aguacaaaaate!

Još jedna živopisna ulica:



(ovaj Fiat Uno identičan je onomu s kojim sam se dovezao ovamo)

Arhitektonska šaka u oko nad okolnim prizemnicama:



U nastavku šetnje dolazim do Plaze del Carmen, gdje se nalazi crkva Nuestra Señora del Carmen:



Trg je do prije nekoliko godina bio prilično zapušten, a nakon obnove urešen je statuama Camagüeyaca u prizorima iz svakodnevnog života:







(kao što se vidi, ima i nekoliko tinajóna sa zasađenim drvećem)

Ovdje me zaskočio neki stari lik, videći da fotografiram, pa je rekao kako je on poslužio kao inspiracija za jednu statuu, starčića koji na klupi čita novine. Inzistirao je da mi pozira u identičnoj pozi kao i ona u kojoj je ovjekovječen u bronci:



Nije baš identična, ali nema veze. Inače, novine koje čita su Granma, službeno glasilo kubanske komunističke partije.

Naravno, nije mi pozirao iz pukog kurioziteta, već me zatražio da mu dam 1 CUC.

Još jedan pogled na trg u sumrak:



Vraćam se prema centru, slikajući usput i ovaj grafit:



(Viva Fidel en sus 80 – Živio Fidel u svojim 80-ima.)

Na uglu Calle Hermanos Agüero i Calle Cisneros slikam palaču banke:



Niz Calle Cisneros, u daljini se vidi toranj katedrale:



A nasuprot banke je baptistička crkva:



Sjedam u gradsku kavanu na uglu Agramonteovog parka i Calle Cisneros. Ispijam mojito i jedem još jedan sladoled iz ogromne kante. Taman dovršavam, kada mi prilazi neka prilično mršava žena i pita me koliko je sati. To sam inače često primjećivao, ljudi vas pitaju koliko je sati, iako uglavnom imaju svoje satove. Vjerojatno nekakav način da započnu razgovor. Kažem joj, potom izmjenjujemo nekoliko rečenica, pita me odakle sam, kaže da je ona bila u Francuskoj, te mi naposljetku kaže da je balerina. To objašnjava njenu građu, žena ima pedesetak godina, ali je prilično sitne građe, prvo sam mislio da je izgladnjela. Inače, camagüeyski balet je vrlo slavan, odmah nakon havanskoga, a ansambl je 1971. osnovao Fernando Alonso (ne onaj vozač Formule 1, već baletan i suprug slavne dive Alicie Alonso).

Pozdravljam se s balerinom, u pomalo ishitrenoj želji da odem prije nego što me zatraži da joj dam poneki CUC, te se upućujem prema casi particular.

Odmaram se do večere, koja opet, nakon par dana odmora, označava povratak na comidu criollu. Ovaj put jedem sâm, u blagovaonici ispred svoje sobe.

Nakon večere krećem u šetnju gradom, kroz centar i Calle Maceo, pa po Calle Republica prema sjeveru, sve do željezničkog kolodvora. Na tom putu događa mi se jedna zanimljiva stvar. Drugom stranom ulice hoda prilično atraktivna djevojka u ljetnoj haljini. U jednom času prelazi cestu i dolazi nekoliko koraka ispred mene. Nakon još nekoliko koraka skrene u ulaz jednog dućana, te u času dok sam prolazio pored nje kaže nešto u stilu „Hello, mister, would you like...“

Prolazim dalje. Ako ne računam jedan slučaj u Budimpešti, kada me neka prostitutka na József körútu pitala „Nem akarsz?“ („Ne želiš li?“), ovo je prvi puta da sam se susreo s time da mi se netko otvoreno nudi. I bez obzira što djevojka doista izgleda lijepo, ipak nisam zainteresiran. Imam curu, iako je ona trenutno s druge strane bare, a i da i nemam, opet je stvar da interes ove djevojke proizlazi iz činjenice da sam stranac i da imam love. Hvala, ali ne hvala.

Calle Republica završava kod željezničkog kolodvora i to je otprilike sjeverna granica starog dijela grada. Okrećem se i vraćam natrag istim putem. Ostale mi ulice izgledaju prepusto i premračno. Kod crkve Nuestra Señora de la Soledad ponovno nalijećem na spomenutu djevojku, koja očito operira u rečenom reviru. Ovaj puta mi se približava i oslovljava me na španjolskom „Hola, mi vida...“ Iako je ovo situacija u kojoj ne čudi tako prisno oslovljavanje, Kubanci se često i u komunikaciji među nepoznatima oslovljavaju s „mi vida“ (moj živote), „mi corazón“ (moje srce) i sličnima.

Ovaj put je u društvu još jedne cure. Pitam se je li me prepoznala. Sad hoda uz mene i pokušava mi opet nešto ponuditi. Odmjeravam ju, sad iz blizine vidim da je zapravo upadljivo našminkana i da nije toliko prirodno zgodna koliko mi je izgledala ranije. Samo joj kratko kažem „No me interesa“. Ona me pita što me to točno ne interesira. Kažem joj „Ono što nudiš.“ Ona kaže nešto u stilu „Ni ne znaš što ti nudim.“ Ne znam, ali znam da me ne interesira. Produljujem korak. One hodaju iza mene. Razmišljam koje su mi opcije. Nisam se nikad našao u ovakvoj situaciji i osjećam se blesavo, jer bi vjerojatno mnogi muškarci na mom mjestu reagirali potpuno drugačije, čak i ako bi znali o kakvoj je shemi riječ.

Srećom, jinetere ubrzo odustaju, pa ja nastavljam lagano prema casi particular, skrenuvši usput na jedan mojito u bar El Cambio, na uglu Agramonteovog parka i Calle Independencia. U baru su četiri stola, šank, neki stariji Nijemac koji izgleda kao avanturist i netko tko nema ništa protiv pokoje jinetere, te još nekoliko gostiju. Nekako sam previše unezvjeren od maloprijašnjeg iskustva, ne znam baš kako reagirati. Trebao bih se opustiti, smiriti, na Kubi sam, među ljudima, trebao bih više pričati s njima. Opet, nije ni to lako kada znaš da te većinom promatraju kao hodajući novčanik. Nije iskreno, a ja se ne mogu opustiti ako znam da je razgovor zapravo paravan za nešto drugo.

Srčem svoj mojito, trudim se što prije izgubiti odavde. Nekom drugom prilikom bih se možda socijalizirao. Sada mi se ipak ide doma. U bar je u međuvremenu ušlo i nekoliko mlađih djevojaka, možda su jinetere, možda nisu, no ne želim riskirati da se neka od njih instalira pored mene i pita me hoću li joj platiti piće.

Plaćam, izlazim i upućujem se do case particular. Moji su domaćini već zadrijemali, pa ih moram buditi lupanjem po vratima, jer na zvono ne reagiraju, a ključ od vanjskih vrata mi nisu dali, jer su rekli da je to „uvijek otvoreno“. I inače se na Kubi baš ne zaključavaju vrata, nema puno kriminala i provala.

Ángel me pušta unutra, dogovaramo se za doručak sutra ujutro, želimo si laku noć, te ja potom krećem na počinak na gornji kat.

Prvi dan u Camagüeyu završio je pomalo čudno, vidjet ćemo kako će biti sutra...

egerke @ 23:32 |Komentiraj | Komentari: 0
SRIJEDA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak mi serviraju u dvorištu iza moje sobe. Vlasnici imaju i mačku koja mi se za vrijeme jedenja vrzmala oko nogu, u nadi da će dobiti koji komadić. Sjetio sam se Kandúra i opet me preplavila tuga...

Dok čekam da mi domaćica donese svu hranu pažnju mi privlači neobičan prizor:



Da, moja šalica s juga Kube napravljena je u Zaprešiću! Uzbuđeno kažem to domaćici, koja kaže da ima cijeli servis. Sudeći po logu na tanjuriću, očito se radilo o proizvodu za neki hotel, pa jesu li to moji domaćini zdipili ili je jednostavno bio višak, pa je otišao u prodaju, ne znam.

Nakon doručka šaljem poruku svojim idućim domaćinima u Camagüeyu. No javlja mi da poruka nije isporučena. Pokušavam još jednom, opet neuspješno. Hm, odlučujem se za onu neugodniju metodu – morat ću nazvati i pričati na španjolskom preko telefona. Molim stoga moju domaćicu da mi dadne telefon, mene bi poziv s mobitela previše koštao. Nazivam rečeni mobitel i dobivam poruku na španjolskom da je mobitel isključen. Srećom, imam još jedan broj smještaja u Camagüeyu – taj mi je zapravo prvi dala Nancy, ali sam Osmanyja tražio i ovaj drugi, baš zato jer prvi nije imao mobitel. Nazivam taj drugi broj, odmah mi se javlja muški glas, gospodin Jorge, s kojim dogovaram smještaj (mjesta ima) i doba mog dolaska sutradan u Camagüey, kako bi me pokupio na kolodvoru.

OK, sad kad je to sređeno odlučujem se uputiti na plažu. Iako sam iz Hrvatske ponio svoj ručnik za plažu, zaključujem da nema smisla prljati svoj kada u sobi ionako imam dva ručnika, pa uzimam jedan njihov. Potom se upućujem prema mjestu odakle bi, prema mom vodiču, trebao kretati lokalni turistički bus koji prebacuje turiste do obližnje Playe Ancón.

Na rečenom mjestu, međutim, autobusa ni od korova. Vidim doduše neki autobus u daljini, ali taj mi izgleda kao autobus za ture, a ne primjećujem ni da ljudi čekaju na mjestu odakle bi taj autobus trebao poći (iako je i ta formulacija pomalo maglovita – kaže da polazi ispred ureda turističke agencije Cubatur, no na mjestu gdje bi prema karti trebala biti ta agencija, nalazi se jedna druga agencija, tako da ne znam je li krivo mjesto ili ime agencije). Nastavljam šetnju dalje, otprilike u smjeru izlaza iz grada prema plaži, nadajući se da će me bus možda negdje putem dostići. Bezuspješno. U daljini vidim jedan coco taxi, identičan onima u Havani, ali nigdje ne vidim nijedan slobodni. Da, izgleda da ću morati uzeti taksi, jedino je pitanje koliko će me to koštati. Ponio sam sa sobom 20 CUC, jer nisam htio nositi novčanik na plažu (kažu da zna biti krađa po plažama, a ja sam sâm), tko zna bi li mi to bilo dosta za taksi. Idem probati pitati. Prilazim jednom od službenih taksista (državni taksisti imaju taksimetre, no moguće se s njima dogovoriti – u tom slučaju oni ne pale taksimetar, novac ide direktno njima, a opet će ponuditi cijenu sličnu onoj koja bi bila uz taksimetar). Pitam ga koliko bi bilo do Playe Ancón, on kaže 8 CUC. A koliko bi bilo da me odveze tamo, pričeka sat vremena i vrati u Trinidad? 15 CUC. Hm, to mi nema baš previše logike – vožnja je ista, a još je tu i čekanje od sat vremena. Svejedno, cijena mi je prihvatljiva, tako da uskačem u auto i krećemo na 15-ak minuta dugu vožnju do plaže.

Playa Ancón smještena je na uskom jezičcu zemlje koji se zario u Karipsko more i s južne strane zatvara prostranu lagunu. Uokolo lagune nalazi se plimna močvara s mnoštvom ptica. Na samom poluotoku nalaze se tri luksuzna hotela za one koji Kubu žele doživjeti isključivo ljenčareći na plaži.

Taksist me dovozi na parking na rubu plaže. Sada je 9:45. Kažem mu da se nađemo na istom mjestu u 11. Dogovoreno. Plaćam mu tek po povratku u Trinidad. Sve ide na povjerenje.

Plaža je pješčana i vrlo dugačka, te čini blagi luk prema zapadu. Ostavljam stvari u sjeni jednog od ugrađenih suncobrana, činim ih što neupadljivijima, te se upućujem u more.

Napokon more prave temperature za mene. Recimo da je temperatura Karipskog mora nekih 33-34°C. Nema onog neugodnog osjećaja kada ulazite, pa morate stati kad vam voda dođe do struka. Ne, ovdje smjelo kročite svakim novim korakom uranjajući za kojih desetak centimetara u ugodno toplu vodu. Da, nakon nekoliko minuta voda postaje neugodno mlaka, ali ono zbog čega je najvažnije da voda bude topla – naime, da ne bude neugodno ući u nju – to je prisutno. Ionako se ne kupam radi osvježavanja, ako se želim osvježiti onda pijem.

Problem je međutim što je zbog sitnog pijeska voda u plićaku mutna. Znam da nije prljava, ali izgleda ružno kad ne vidiš što je u moru. Budući da se ne usudim ostaviti stvari dulje vremena bez nadzora, ne udaljavam se previše od obale. Ulazim i izlazim nekoliko puta, uz ovu temperaturu vode to mogu raditi bez tračka neugode. Malo ležim u plićaku i puštam da me valovi ljuljuškaju, malo gledam na pučinu, gdje bi se negdje u tom pravcu trebali nalaziti Kajmanski otoci... Slika nemam jer nisam fotoaparat nosio na plažu. Evo vam stoga jedne s interneta:



Dok se ja brčkam na plaži, malo ćemo se posvetiti današnjem datumu. 13. kolovoza osobit je dan za Kubance, jer je toga datuma 1926. godine u Biránu, u provinciji Holguín, rođen Fidel Alejandro Castro Ruz.

Malo je ljudi u povijesti koji bi se mogli pohvaliti životom kakav je vodio ovaj izvanbračni sin bogatog plantažera šećera Ángela Castra y Argiza i njegove sluškinje i ljubavnice Line Ruz González, s kojom je Castro stariji imao sedmero djece, te ju naposljetku i oženio, iako je bio stariji od nje 28 godina. Mali Fidel odrastao je tako na plantaži okružen najamnim radnicima, mahom Haićanima, te je iz prve ruke upoznao luksuz, ali i nedostatke buržoaskog života. Sa 6 godina poslan je na obrazovanje u Santiago de Cuba, da bi se dvije godine kasnije, nakon krštenja (koje kao kopile nije mogao očito dobiti odmah po rođenju) upisao u internat La Salle, odakle je zbog lošeg ponašanja kasnije izbačen, tako da je završio jezuitsku školu Dolores. U dobi od 19 godina prešao je u jezuitski koledž Belén u Havani. Iako su mu dobro išli povijest, zemljopis i debata, ponajviše se isticao u sportu – bio je navodno vrlo talentirani bacač u bejzbolskoj ekipi koledža, a čak su ga dolazili gledati i neki američki skauti. Kasnije te godine upisao je pravo na Sveučilištu u Havani, te se ondje uključio u studentski aktivizam protiv autoritarne politike predsjednika Ramóna Graua. Premda je tvrdio da je „politički nepismen“, Fidel je već imao iskustva s aktivizmom – naime, u dobi od samo 13 godina pomagao je u organizaciji štrajka radnika na očevoj plantaži. Vješt govornik, s gorljivim idejama protiv imperijalizma i američkog uplitanja u karipske poslove, ubrzo je došao u prvi plan, te je tako u studenom 1946. njegov govor protiv korupcije i nasilja koji su obilježavali Grauovu vladu završio na nekoliko naslovnica novina. Iduće godine učlanio se u Partido Ortodoxo, stranku centra koja je tada bila najglasniji kritičar Grauove vlade. Svojim političkim usponom Castro je počeo smetati nekim krugovima, te je počeo dobivati prijetnje smrću i pritiske da napusti sveučilište. Umjesto toga, Castro se okružio vjernim istomišljenicima, te je uvijek uza se nosio oružje.

1947. priključio se ekspediciji od 1200 vojnika koja je trebala izvesti invaziju u Dominikanskoj Republici i srušiti vojnu huntu Rafaela Trujilla, inače još jednog američkog saveznika. Američka je vlada izvršila pritisak na Graua, te je invazija spriječena. Odmah nakon toga, Castro se angažirao u protestima zbog smrti jednog učenika kojeg su ubili vladini zaštitari. Tijekom jednog okršaja s policijom, Castro je dobio vrlo gadne batine. Od tog trenutka njegovi javni nastupi, koji su se dotad koncentrirali uglavnom na korupciju, dobivaju više marksistički ton. 1948. Castro boravi u Kolumbiji, gdje sudjeluje u protestima protiv vladajućih konzervativaca nakon ubojstva jednog istaknutog ljevičara. Po povratku na Kubu ženi se mladom Mirtom Díaz-Balart, studenticom filozofije iz bogate havanske obitelji. Iako su obje obitelji bile protiv braka, Mirtin otac na kraju je mladencima poklonio veliku svotu novaca kako bi proveli tri medena mjeseca u New Yorku. Zanimljivo je da je brak sklopljen u Banesu, također gradu u provinciji Holguín, u kojem je 1901. godine rođen Fulgencio Batista, inače prijatelj Mirtine obitelji, koji je mladencima također poklonio 1000 dolara.

Iduće godine Mirta će roditi sina Fidelita, a njegov otac će marljivo nastaviti s aktivizmom, boreći se protiv rasizma i siromaštva, u svojoj retorici sve više skrećući ulijevo. Novi predsjednik Kube, Carlos Prio, nastavio je s Grauovom političkom praksom. Istovremeno, sveučilište je bilo prepuno kojekakvih batinaških bandi koje su kontrolirale opoziciju vlasti. Nakon što je 13. studenog 1949. održao govor u kojem je raskrinkao mnoge vođe sveučilišnih bandi i dokazao njihovu povezanost s vlašću, bio je prisiljen pobjeći, prvo na selo, a potom u SAD. Vratio se iduće godine, držeći se neupadljivo, te je u rujnu 1950. postao doktorom prava. Pokrenuo je pravnu službu za siromašne Kubance, no kako od toga nije mogao zarađivati, ubrzo se našao u financijskim problemima, pa mu je tako zaplijenjen namještaj i isključena struja, na užas njegove supruge koja je bila navikla živjeti na visokoj nozi.

I dalje aktivan u Partido Ortodoxo, Castro je vjerovao u uspjeh njenog čelnika Eduarda Chibása na idućim predsjedničkim izborima. Chibás je međutim 1951. počinio politički motivirano samoubojstvo, te je tako Castro iskočio kao jedan od mogućih Chibásovih nasljednika. Želio se kandidirati u izborima za Kongres 1952., no određeni članovi stranke smatrali su ga preradikalnim, te mu je stoga ponuđeno da se kandidira za Predstavnički dom kao predstavnik najsiromašnijih dijelova Havane. Iako su mu šanse bile dobre, do izbora nikad nije došlo, budući da je u ožujku 1952. Fulgencio Batista izveo državni udar i otkazao izbore.

Idućih nekoliko godina Castrova života smo već opisali, tek valja još napomenuti da je 1954., dok je Castro bio u zatvoru, Mirta dobila zaposlenje u ministarstvu unutarnjih poslova. Smatrajući to uvredom, Castro je pokrenuo zahtjev za razvod braka, što je simultano učinila i Mirta. Fidelito je nakon razvoda dodijeljen majci, što je Castro kasnije žalio jer nije htio da mu sin odrasta u buržujskom okruženju. Međutim, iako svježe razveden, Castro nije to doživio kao osobit hendikep. Mogao se posvetiti revolucionarnoj borbi, a usput je imao i sasvim dovoljno drugih žena koje su mu se bile spremne podati. Prema nekim pretjeranim procjenama, spavao je s više tisuća žena (što je matematički nemoguće, s obzirom na sve druge obaveze, osim ako svaki seks nije bio s nekoliko žena istovremeno). Osim Fidelita, Castro ima još pet sinova s Daliom Soto de la Valle, svojom drugom ženom, s kojom se oženio 1980. Usto ima još jednog izvanbračnog sina i dvije izvanbračne kćeri. Za još dva sina nije službeno potvrđeno je li im on otac.

Od 16. veljače 1959. do 2. prosinca 1976. Castro je obavljao dužnost premijera Kube. 1976. državni sustav je reformiran, tako da je uvedena jedinstvena funkcija predsjednika koji je ujedno i predsjednik vijeća ministara. Zvuči autoritarno? Vrlo sličan sistem imaju i SAD, koje se vole ponositi svojom demokracijom. Na toj novoj funkciji Castro je ostao do 24. veljače 2008., kada je prepustio mjesto drugom Castru, svom 5 godina mlađem bratu Raúlu. Tijekom 49 godina svoje vlasti, na Castra je, prema nekim izračunima, CIA pokušala izvršiti preko 600 atentata, često vrlo maštovitih – od otrovnih i eksplodirajućih cigara, trovanja hrane, kemijske olovke koja je ujedno šprica s otrovom, pa do ronilačkog odijela zaraženog opasnom bakterijom (Castro je strastveni ronilac) ili eksplozivne naprave u koraljnom grebenu koja bi eksplodirala kad bi joj se Castro približio. Castro je jednom komentirao „Da je preživljavanje pokušaja atentata olimpijska disciplina, osvojio bih zlato“.

Unatoč po mnogim standardima autokratskom vladanju, Castro nikada nije radio na izgradnji kulta ličnosti. Zapravo, njegova bi se uloga u kubanskom društvu mogla usporediti s ulogom Atatürka u turskom. Prikazujući se čovjekom iz naroda, gotovo uvijek se u javnosti pojavljuje u svojoj vojnoj uniformi, a nikad ne propušta naglasiti kako je mnogo važnija revolucija i njene tekovine od samog njegovog lika. Uvjereni egalitarist, Castro smatra da individualna prava pojedinca nisu toliko važna u usporedbi s načelom jednakosti, dapače, da je prava pojedinaca potrebno kojiput i ograničiti ako stoje u izravnom sukobu s interesima društva u cjelini – jedan od razloga zašto ga Amerikanci, zadojeni kultom individualizma i zazorom od bilo kakvog kolektivizma, smatraju opasnim. Unatoč mnogim Kubancima koji su tijekom godina pobjegli s Kube (čiji je broj možda 10% broja Meksikanaca koji su pobjegli u SAD, ali to ideološki nije toliko prihvatljivo isticati), većina Kubanaca i danas podržava i cijeni Fidela. Kada je 1969. nakon neispunjenog predviđanja količine uroda šećerne trske ponudio svoju ostavku, narod je zahtijevao da ostane. Castro je, uz vrlo mlake proteste, preživio i Specijalni period, razdoblje u prvoj polovici devedesetih, kada je Kuba lišena pomoći SSSR-a i standard je naglo opao. U tom razdoblju Kubanci su, praktički iz čiste potrebe, a ne iz ekološke svijesti, počeli razvijati ekonomiju temeljenu na održivom razvoju i ekologiji, što je dovelo do toga da je Kuba danas jedina država u svijetu koja zadovoljava standarde održivog razvoja, kombinirajući dobre parametre u području obrazovanja i zdravstva s niskim ekološkim otiskom. Specijalni period okončao je uspon tzv. Ružičastog vala, južnoameričkog okretanja socijalizmu, na čelu s Venezuelom, koja je Kubu izvukla iz problema.

U ljeto 2006., nakon krvarenja u crijevima, Fidel je odlučio privremeno prenijeti ovlasti upravljanja državom svom bratu. Iako se u idućih godinu i pol oporavio, izjavio je kako bi bilo neodgovorno da s narušenim zdravljem i dalje obavlja dužnost koja zahtijeva toliko intenzivan angažman. Umjesto toga, zadovoljio se ulogom konzultatora i političkog komentatora, te i dan-danas piše kolumne u službenim dnevnim novinama Granma.

Kao što je proročanski najavio u svom govoru na sudu nakon napada na Moncadu, povijest će ga iskupiti. Zapravo, već i jest. Unatoč silnim pritiscima, embargu, oružanoj invaziji, međunarodnom šikaniranju, kubanska revolucija traje već 55 godina, a današnji standard Kube, premda materijalno još uvijek nizak, omogućio je da ta zemlja ima manju smrtnost dojenčadi nego SAD, a životni vijek i stope pismenosti na razini najrazvijenijih država svijeta. Ako ništa drugo, Fidel Castro – čije bi se ime na hrvatski moglo prevesti kao „vjerna utvrda“ – pokazao je da je nomen doista omen, uspio je ostati vjeran idealima iz pedesetih, te obraniti svoju malu antiimperijalističku utvrdu.

Inače, postoji zanimljiva anegdota iz 1940., kada je tada 14-godišnji Fidel poslao pismo američkom predsjedniku Franklinu Delanu Rooseveltu, čestitajući mu na ponovnom izboru i moleći ga da mu pošalje novčanicu od 10 dolara, budući da još jedino tu nema u svojoj kolekciji. Molba je odbijena – ni s 14 godina Amerikanci nisu bili spremni na suradnju s Castrom.

Moje kupanje završava, uzimam stvari i laganim se hodom upućujem prema parkiralištu gdje sam se dogovorio s taksistom. Njega tamo nema. Zaključujem da se vratio u Trinidad, kako bi međuvrijeme iskoristio za još koju vožnju. Nije još 11 sati, pa ću ga pričekati. Uostalom, ovdje ima i drugih vozača koji mi nude vožnju. Ako se ne pojavi do 11 idem s nekim od njih.

On međutim dolazi koju minutu prije 11. Razmišljam si kako su Kubanci čudan narod. U stanju su gnjaviti turiste kojima ne treba taksi, sve da bi zaradili koji CUC, a onda kad im dođe mušterija naplate mu jeftinije povratnu vožnju s čekanjem nego dvije jednosmjerne, i još mu vjeruju na riječ da će ih on čekati nakon sat vremena. Mogao sam ispasti đubre i vratiti se s drugim taksistom, te to sve platiti 8 CUC. Osim ako ovdašnji ne traže u startu 15...

Krećemo natrag prema Trinidadu, usput uzimamo jednu curu koja stopira (taksist me pita je li to u redu, meni ne smeta, ionako ću platiti svoj iznos, vozili mi nju ili ne). Za 15 minuta sam opet u Trinidadu i odlazim se prvo doma istuširati i uzeti ostatak novca i fotoaparat, prije nego krenem na kolodvor, rezervirati kartu za sutra.

Nekoliko usputnih slika s puta do kolodvora:





(ovo bi trebao biti pogled prema stepenicama na kojima je Casa de la Música)

Policajac je svratio na čašicu razgovora, a pendrek je objesio na ogradu francuskog balkona:



Evo me na kolodvoru. Fotografije na prozorima – Che i Chávez:



Na kolodvoru me čeka neugodno iznenađenje – nema više karata za sutra. Postoji jedan jedini Viazulov bus za Camagüey i taj je popunjen. Pitam ih što da radim, mogu li ići Astrom. Oni kažu da Astrom nikako (to je nacionalna kompanija, karte se kupuju za nacionalne pesose i turisti načelno ne bi smjeli putovati njom, jer bi i oni i vozač mogli platiti globu – eto, to je jedan od primjera kubanskog turističkog apartheida), ali da se mogu eventualno staviti na popis, pa doći sutra ujutro, možda netko odustane. Popis je već podulji, tako da procjenjujem da su mi šanse mršave. Pitam ima li još koja mogućnost. Kažu mi da pitam u turističkoj agenciji malo niže niz ulicu, oni bi mogli imati neki prijevoz.

Dok hodam prema turističkoj agenciji, slikam ovaj prizor:



Izgleda mi kao da konj ulazi u garažu.

U agenciji mi kažu da oni ne prodaju takvu vrstu karata i da bi mi najbolje bilo da si pokušam organizirati prijevoz taksijem, naročito ako se dogovorim s još nekim, pa da podijelimo troškove. Bavio sam se tom mišlju, nemam baš previše izbora.

Prije povratka u casu particular odlučujem se probati još nešto. Naime, ako budem morao na taksi, onda će mi trebati još novca, a to znači da bih morao opet mijenjati, čime će se moja zaliha kanadskih dolara opasno istopiti. Pokušavam stoga otići na bankomat i vidjeti mogu li dignuti 500 CUC, kako bih znao mogu li se uopće oslanjati na bankomate, ili je situacija slična onoj u Iranu. Srećom, stvar prolazi bez problema i sad imam sasvim dovoljno novca za idućih tjedan dana, nadam se.

Kupujem još vodu, vraćam se do svog smještaja i izlažem gospodinu Diegu u čemu je problem. Pitam ga zna li koga tko bi još mogao trebati prijevoz, neka se raspita kod drugih vlasnika casas particulares imaju li oni nekog gosta koji sutra ide u Camagüey, a treba prijevoz. On mi obećava da će se raspitati, te se potom ja upućujem na ručak.

Paladar Guitarra Mia, s jeftinom hranom, ugodnim uređenjem i tipom koji prebire po gitari, čini se pravim odabirom. Po prvi puta u životu uzimam jastoga, za stvarno bagatelnu cijenu od 12 CUC. Iako je po okusu to zapravo samo hipertrofirani škamp, ipak mi je drago što sam ga probao. Uz to ide i sok od manga, pa onda još i neki koktelčić, desert...na kraju sam ručak platio sve skupa nekih 25 CUC, ali ugođaj je vrijedan toga.

Nastavljam do obližnjeg bara na još jedan daiquirí. Dok čekam da mi ga konobar donese, tip pored mene počinje razgovarati sa mnom. Zanimljivo, taj je tip valjda bio jedina osoba na Kubi s kojom sam razgovarao, a da me nije tražio nešto zauzvrat. Pita me odakle sam, i opet se ispostavlja da Kubanci znaju za Hrvatsku, uglavnom preko nogometa. Iako je kubanski nogomet na prilično niskoj razini (domaći omiljeni sport je bejzbol), svejedno se prate južnoameričke i europske lige. Inače, sav sport na Kubi je strogo amaterski, a prvoligaški su klubovi ustrojeni prema provincijama, tj. svaka od 16 kubanskih provincija ima svoj odgovarajući klub u prvoj ligi. Dakle, ako ste rođeni u Cumayanagui i talentirani ste bejzbolaš, vi možete igrati isključivo u bejzbolskoj momčadi provincije Cienfuegos. Transferi nisu uobičajeni, to je nešto što se veže uz profesionalni sport. Možda je to i dobro, na taj način nekako postoji stvarna veza između igrača, navijača i kluba, jer je sve zasnovano na lokalpatriotizmu.

Tip s kojim razgovaram mi kaže da je Hrvatska jaka i u odbojci. Kažem mu da nije, da je jaka u rukometu i nekad bila u košarci, ali u odbojci ne. On mi kaže da je nedavno gledao da su Hrvati postali svjetski prvaci u odbojci. To sigurno nisu. Kažem da nas je možda s nekim pomiješao. On mi kaže da se sjeća zastave, ja mu kažem da je ista kao i nizozemska, crveno-bijelo-plava. On razmišlja i onda kaže „Možda je to onda bila Srbija.“ Tada meni sine da sam čuo negdje da su Srbi nedavno nešto osvojili u odbojci, pa prihvaćam to objašnjenje i kažem da i ja mislim da je bila Srbija. Još malo pričamo o nekim uobičajenim stvarima, ali, kako rekoh, za razgovor s Kubancima potrebna je velika koncentracija, pa se, dovršivši svoj daiquirí, upućujem prema izlazu. Nastavljam ponovno do Telepunta, ovaj put kupivši karticu za sat vremena interneta. Gužva je malo veća no jučer, ali ipak dolazim na red nakon nekih desetak minuta čekanja.

Nakon interneta, odlazim provjeriti ima li nekih pomaka u pogledu sutrašnjeg prijevoza, ali mi gospodin Diego kaže da još ništa nije definitivno, premda neki njegov rođak, koji isto ima casu particular (gotovo svatko u Trinidadu ju ima) kaže da ima nekoga tko je zainteresiran i da će mi kasnije javiti detalje.

Odlazim potom u popodnevnu šetnju. Ovo je jedna od kolonijalnih vila u kojoj se danas nalazi restoran:



I još jedan pogled na lokalni povijesni muzej, nazvan Casa Cantero, prema njemačkom plantažeru Justu Kanteru:



Prema priči, rečeni Kanter je do kuće došao tako da je otrovao starog trgovca robljem i oženio njegovu udovicu, koja je potom i sama prerano umrla.

Nisam ulazio u muzej, već sam nastavio preko Plaze Mayor, u brdo, prema disku Ayala, koji je navodno smješten u špilji. Usput prolazim pored ruševina samostana Nuestra Señora de la Candelaria de la Popa:



Uspinjem se do samostana, skrećem ulijevo, ali nigdje ne vidim rečeni disko. Kasnije ću vidjeti da sam se trebao penjati još dalje u brdo, ali u ovom mi času to ne izgleda kao vjerojatan smjer, budući da je okoliš već poprilično siromašan, pa zaključujem da se disko ne nalazi u siromašnom predgrađu. Spuštam se stoga natrag prema centru. Zanimljiv dekorativni element:



Nije mi sasvim jasna svrha vješanja cipela na električnu žicu, ali moglo bi imati neke veze s ovim:



Ljudi su napravili vrtnu zabavu i slave Fidelov rođendan. Kratica ACRC označava Asociación de Combatientes de la Revolución Cubana – Udrugu boraca Kubanske revolucije.

Prolazim dalje, ljudi mi mašu i pozdravljaju me, pitaju me odakle sam. Malo niže nalazi se parkić i dječje igralište, na kojem su noge klupa urešene UNESCO-vim znakom:



Vrativši se u grad, na Calle Martínez Villena prolazim pored hrama posvećenog Yemayi, santeríjskoj božici mora:



Santería, ili Regla de Ochá, naziv je za sinkretističku religiju karipskog područja. Osnova ove religije su pučka vjerovanja crnih robova naroda Joruba, s područja današnje Nigerije, kojima je dolaskom u Ameriku bilo zabranjeno prakticirati njihovu religiju. Stoga su ju se potrudili zamaskirati nadomještajući likove svojih bogova slikama kršćanskih svetaca, te su tako obavljali obrede svoje religije, a promatraču sa strane je izgledalo kao da se mole svecima. Sâm naziv santería zapravo dolazi od toga i pogrdan je – doslovce bi značio „svečarenje“, tj. klanjanje svecima. Danas se ova sinkretistička religija može sresti po svim karipskim otocima, u Panami, Kolumbiji, Venezueli, te u SAD-u. Njezin utjecaj na kubansku kulturu je znatan – od utjecaja na umjetnost (recimo, radovi Wifreda Lama bili su inspirirani santeríjom), glazbu (npr. rumba), pa sve do medicinske prakse kubanskih travara. Zanimljivo je da santería nije isključiva – praktikantima ne samo da se ne brani krštenje u Rimokatoličkoj crkvi, već ga se kojiput i eksplicitno zahtijeva. Glavni bog u santeríjskom panteonu je Olodumare, stvoritelj, koji sa svijetom komunicira preko mnogih orisha, tj. manjih bogova, od kojih je svaki zadužen za neki resor. Svaki orisha ima svoj karakter, boju koja se s njim povezuje, te zahtijeva određene darove i prinose.

Zanimljiva je anegdota s prvog Fidelovog govora u oslobođenoj Havani (to je onaj govor kada mu je Cienfuegos rekao „Vas bien, Fidel“), gdje je netko u masi okupljenih otvorio kavez pun bijelih golubica. Jedna od njih sletjela je Fidelu na rame, što se u santeríji smatra dobrim znakom. Time je Fidel i službeno dobio blagoslov orisha za vođenje Kube.

Jedan od najpoznatijih praktikanata santeríje bio je Ibrahim Ferrer, glazbenik i jedan od članova Buena Vista Social Cluba.

Malo dalje je još jedna proslava:





Sjedam u obližnju Tabernu la Canchánchara, te trusim jedan mojito i eponimno piće. Unatoč vrućini i alkoholu, na Kubi se poprilično teško napiti. Rum je pitak i stavlja ga se taman toliko da ostavi okusni trag, ali da ne udara previše.

Lagano pada mrak, pa se ponovno upućujem kući, da vidim ima li kakvih promjena u vezi sutrašnjeg dana. Jedna usputna, ne preuspjela fotografija:



Uz Calle Martínez Villena:



Osamljena palma na trgiću koji se nazire na prethodnoj slici (vidi se i ta palma na prethodnoj slici):



I još jedan kadar samog trga:



I natpis na jednoj kući koji mi se učinio smiješnim:



„Prodaje se ova kuća“. A ispod toga, manjim slovima, „Prodaju se bonovi za mobitel od 5 i 10 CUC“.

U casi particular me obavještavaju da je prijevoz sređen, da je polazak sutra u pola 9 ispred case particular, te da je cijena 35 CUC. Inače bi me autobus koštao 15 CUC, tako da i nije toliko strašno. Odlično, sad kad je to sređeno, mogu se malo odmoriti, osvježiti, te potom krenuti na večeru.

Za večeru odabirem jedan paladar koji servira pizzu i tjesteninu, tek toliko da napravim odmak od kubanske hrane, te da vidim na što liči kubanska pizza. Nisam baš oduševljen, u rangu je osrednjih pizza u Hrvatskoj, a ovaj puta se odlučujem i za stranu pivu, meksičku Coronu. Nakon večere ponovno krećem u noćnu šetnju Trinidadom, zastavši na Plazi Mayor i popivši jednu piñu coladu serviranu u izdubljenoj polovici ananasa, pojevši palačinku s rumom, te potom popivši još jedan Cuba libre (na Kubi je inače moguće nabaviti Coca Colu iz Meksika, ali osim toga je tu i njihova domaća kola, koju proizvodi tvrtka Ciego Montero, glavni opskrbljivač države vodom i bezalkoholnim pićima). Glazba dopire odasvud, bendovi praše na svakom uglu, a sviraju se uglavnom kubanski standardi. Nakon kupovine još jedne vode za sutra, upućujem se na počinak. Nekako na ovakvim putovanjima nemam baš poriv partijati, previše sam introvertiran da bih se sâm upustio u to. Doduše, ni moji suputnici na drugim putovanjima nisu baš od neke akcije...

Eto, to su bila dva dana u Trinidadu, sutra dižem sidro i opet na istok...

egerke @ 02:19 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 4, 2015

UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon već uobičajenog doručka izlazim pred kuću, gdje me već čeka Osmanyjev prijatelj s Ladom, koji će me odvesti do El Nicha. Osmany pokazuje Ladu i kaže mi „To je auto iz tvoje zemlje.“ Ponovno mu objašnjavam da nije, da Hrvatska nije bila dio Sovjetskog Saveza, ali nije mi jasno je li shvatio. Ulazim u auto, kažem vozaču da još trebam otići do mjenjačnice. Nema problema, ima jedna na putu prema izlazu iz grada. Nadam se samo da nije neka ilegalna, ne želim da me još netko zezne, ionako sam već potrošio dosta novca, tek sam četvrti dan ovdje, a već drugi puta mijenjam, čime sam praktički iscrpio pola zalihe kanadskih dolara. Imam još i eure, ali čini mi se da je za njih tečaj lošiji, što mi izgleda čudno, jer znam da su euri vredniji.

Mjenjačnica je ipak OK, dobivam približno isti iznos kao i tri dana ranije u Havani, te potom krećem sa svojim vozačem (kojeg nisam upitao za ime, nije bio baš nešto razgovorljiv, a mene to nije smetalo) prema izlazu iz grada i potom prema El Nichu. Još dok izlazimo iz grada primjećujem neobičan prizor – kamion-autobus, tzv. el camello, mili po cesti za zaprežnim kolima. To su uobičajene prometne situacije na Kubi.

Los camellos („deve“, zbog karakterističnog oblika prikolice) su prijevozna sredstva koja su se razvila iz improvizacija tijekom devedesetih, kada je unatoč nestašici autobusa bilo potrebno pronaći prijevozna sredstva s dovoljnim kapacitetom putnika. Stoga se netko dosjetio da bi se moglo zavariti nekoliko autobusnih karoserija i privezati ih na tegljač. Rezultat su bila vozila koja su natrpana do maksimuma mogla prevesti i po 300 ljudi, te su bila glavno prijevozno sredstvo havanskog gradskog prometa. Iako su s ulica Havane povučeni još 2008., kako bi bili zamijenjeni novim kineskim busevima marke Yutong (koji su svakako udobniji, premda ne i ekološki prihvatljiviji – Kinezi se baš ne brinu o ekološkim standardima emisije ispušnih plinova), diljem Kube ostalo ih je još sasvim dovoljno. Los camellos voze na međugradskim rutama, za cijenu mnogo jeftiniju od autobusne (čak i u slučaju autobusa koji se plaćaju u nacionalnim pesosima). Usporedbe radi, na ruti između Santiaga de Cuba i Guantánama (što je nekih 50-ak km ili manje) kamion je 30 puta jeftiniji od Viazulova autobusa.

Nažalost, nemam ni jednu vlastitu sliku el camella, pa će morati poslužiti ova s interneta:



Osim los camellos postoje i obični kamioni preuređeni za prijevoz putnika, no njihovu sliku imam, te ćete ih pravodobno vidjeti.

Izlazimo iz Cienfuegosa i upućujemo se cestom prema gradiću Cumayanagua, odakle skreće cesta prema El Nichu. U daljini se već naziru Sierra de Escambray:



U Cumayanagui skrećemo na pokrajnju cestu, koja je u prilično dobrom stanju, iako s podosta zavoja. U ovim krajevima navodni je kompliment djevojci reći „Tienes más curvas de la carretera por Cumanyanagua.“ (Imaš više zavoja/oblina od ceste kroz Cumayanaguu.). Vozač pušta neku kazetu s klasicima kubanske glazbe, vjetrić pirka, slikam pejzaže:













I tako nakon oko sat i 15 minuta vožnje stižemo do El Nicha. Riječ je o zaštićenom šumskom području u Sierra de Escambray, nazvanom po vodopadu na rijeci Hanabanilla. Do vodopada vodi kružna staza od oko kilometar i pol, koja prolazi i pored nekoliko bazenčića na rijeci, te špilja. Očito je mjesto jako omiljeno, jer se na ulazu nalazi mnoštvo posjetitelja, a pristižu i novi, u preuređenim otvorenim kamionima. Dogovaram se sa svojim vozačem da se nađemo za sat i pol na ulazu, te se otpućujem prvo u nabavku ulaznice, a potom nastavljam stazom u šumu. Slijede slike smirujuće prirode El Nicha. Prvo pogled uzvodno na rijeku Hanabanilla:



Pa nizvodno:



Prve kaskade:



Nizvodno:





(iako se to na slici ne vidi, ovuda se motalo mnoštvo djece koja su skakala u rijeku, tako da je bilo prilično zahtjevno namjestiti kadar bez ljudi)

Prelazim preko jednog mostića:



I naposljetku dolazim pred sâm slap El Nicho:



Ovi nisu pozirali meni, već nekomu tko se nalazio ispred mene i malo niže:



Nakon slapa, staza se uspinje do vidikovca, odakle puca pogled na dolinu Hanabanille, te prema umjetnom jezeru:



Okolne guste šume:



Spuštam se kružno nazad, te još jednom slikam Hanabanillu nizvodno:



Na drugu stranu:



Budući da sam završio ranije s obilaskom, sjedam u obližnji restoran kako bih popio pivu, ovaj puta Bucanero. Možda je malo snažnija od Cristala, ali sve u svemu, riječ je o sasvim prosječnoj pivi. Restoran je jedan od mnogih u tzv. ranchón stilu, stilu kubanskih farmi, s velikom natkrivenom terasom. Hranu nisam isprobavao, ali nekako sam uvjeren da je riječ o comidi criolli. Laughing

Napokon krećem prema autu, te još desetak minuta čekam da se pojavi moj vozač. Lagano polazimo prema Cienfuegosu.

Ponovno nekoliko slika s povratka:





(to je akumulacijsko jezero Hanabanilla u daljini)











Po povratku u Cienfuegos, opraštam se od svog vozača, plaćam mu 50 CUC-a i krećem se do kraja spakirati, kako bih krenuo prema autobusnom kolodvoru na vrijeme da nabavim kartu za Trinidad. Pozdravljam se s obitelji, kažem kako mi je žao da nisam imao prilike ostati koji dan dulje u Cienfuegosu, ali eto, tako je ispalo, te potom krećem pješice prema kolodvoru.

Dolazim dovoljno rano da još moram čekati da se otvori ured Viazula. Dok čekam, skočit ću na prvi kat u prodavaonicu mješovite robe, kako bih kupio sladoled. Uzimam veliku teglicu Nestléovog sladoleda s okusom popularnog južnoameričkog slatkiša dulce de leche, koji ima okus kao neka vrsta mliječnog karamela. Zanimljivo je da Nestlé ima svoj pogon na Kubi, te je jedan od glavnih distributera sladoleda po kubanskim prodavaonicama, praktički jedini konkurent Coppeliji, nacionalnom lancu sladoledarnica. Kako je moguće da je kompanija koja je inače jedna od perjanica eksploatacije radničkih prava i zaobilaženja ekoloških standarda dobila gotovo monopolistički položaj u državi koja se inače brine za dostojanstvo radnika, to je itekako pitanje koje bi trebalo potegnuti. Nažalost, mnogi Kubanci su toga nesvjesni, jer ih ograničen pristup internetu drži izvan određenih informacijskih tokova.

Vraćam se u podrum, jedem sladoled i čekam da konačno otvore ured. I ovdje postoji službenik koji stoji na ulazu u čekaonicu i pazi da u nju ne nahrupi previše ljudi. Mene pušta, jer vidi da sam stranac i pretpostavlja da idem do Viazula. No lokalci mogu u čekaonicu tek ako im uskoro polazi autobus, dotad moraju čekati u neklimatiziranom predvorju.

Napokon se pojavljuje netko iz Viazula, bez problema kupujem kartu, te se vraćam na svoje mjesto u čekaonici. Autobus malo kasni, dolazi naime skroz iz Viñalesa. Gledam red putnika koji predaju prtljagu na šalteru. Razmišljam bih li ovaj puta predao svoju, ali ipak odustajem. Nemam povjerenja da neće završiti na krivom autobusu, a ovo ipak nije aviokompanija, tko zna bih li ju u tom slučaju našao.

Konačno, s nekih 20-ak minuta zakašnjenja dolazi naš bus. Naime, to shvaćam zato što se pojavljuje jedan službenik i počinje vikati „¡Viazul para Trinidad!“ Laughing Izlazim na peron, točnije na parking ispred perona, gdje je već parkiran naš autobus. Predajem prtljagu, nema problema, mogu ju predati i izravno, te se ukrcavam.

Polazimo iz grada, no ovaj puta idemo na jugoistok. Promiču ružna predgrađa panelki, a potom uranjamo u zelenilo provincijalne Kube. Nakon nekih dvadesetak minuta vožnje ponovno se spušta pljusak, pravi tropski, s vodenom zavjesom kroz koju se gotovo ništa ne vidi van. Srećom, traje svega desetak minuta. Eto, izbjegao sam i drugi pljusak na Kubi, opet sam bio pod krovom.

Dok smo izbili na obalu Karipskog mora već je zasjalo sunce. Ovaj puta sjedim s prave strane, pa evo nekoliko slika s južne obale Kube:





Ovo je vjerojatno pogon za desalinizaciju:



I konačno jedna gdje mi je more ispalo ravno Laughing :



Približavamo se Trinidadu. Ovaj gradić na jugu Kube, u pokrajini Sancti Spíritus jedno je od omiljenih kubanskih turističkih odredišta. Razlog je vjerojatno taj što je posrijedi dobro očuvan kolonijalni gradić, s obiljem glazbene ponude, nedaleko obale, tako da je moguće imati i kulturu i zabavu i kupanje.

Autobus se muči prilikom provlačenja kroz uske trinidadske ulice, koje su usto još i napravljene od kaldrme. Naposljetku stižemo na omaleni kolodvor. Moj me domaćin ovaj puta ne čeka na peronu, već ispred njega. Odvodi me do susjedne ulice, gdje je parkirao bici-taksi. Dakle, izgleda da se imamo voziti do case particular. Barem ću se po prvi puta provozati u bici-taksiju.

Ruksak ide iza stražnje klupe, u neku vrstu improviziranog prtljažnika, a učvršćuje se vezivanjem. Ja idem na stražnju klupu, te potom započinje truckanje po trinidadskoj kaldrmi. Vjerujem da je i inače teško pedalirati ovakvim vozilom po ovoj vrućini, a kamoli kada je podloga još ovako zahtjevna.

Spuštamo se sve do Calle Martí, jedne od dviju glavnih paralelnih ulica, koja je jednosmjerna prema jugoistoku, te potom prolazimo sve do Parque Céspedes, jednog od dvaju glavnih trinidadskih trgova. Moj mi domaćin pojašnjava gdje je što, gdje je banka, gdje je telekomunikacijski centar...potom skreće u Calle General Lino Pérez, te me dovodi do case particular, koja je smještena u obližnjoj Calle Jesús Menéndez. Iz kuće izlazi jedna žena, pozdravlja me. Ja uzimam prtljagu, i tek potom shvaćam da tip s bici-taksijem nije moj domaćin, već da su moji domaćini zamolili njega da me pokupi na kolodvoru i doveze me ovamo. I naravno da ću tu vožnju platiti, 3 CUC-a. A mogao sam se komotno i sam prošetati dovdje, nije toliko daleko, možda nekih 400-tinjak metara. Eto, to su te sitne šeme kojima vam pokušavaju izvući pokoji CUC.

S ulice se ulazi u veliku dnevnu sobu, odakle vodi prolaz u vrt, gdje se s jedne strane ulazi u ostale prostorije u kući, dok su s druge strane dvije sobe koje se iznajmljuju. Obje su prazne, tako da ja biram onu dalju, čini mi se udobnijom i mirnijom. Vlasnici su gospodin Diego i njegova supruga Dignorace (to je ona koja me dočekala). Ne vladaju baš engleskim. Ostavljam stvari u sobi, malo se osvježavam i upućujem se prema izlazu, kako bih krenuo u obilazak grada. Vlasnici me pitaju hoću li uzeti večeru. Pitam ih što imaju, gospođa Digno kaže „camarones“. Ne znam što je to, pa mi Diego pokušava prevesti na engleski. Kaže nešto poput „estring“. Hm, misli li on možda na „string beans“, tj. na mahune? Sad je sezona mahuna, znao sam ih dobiti u salati. Ne, ne volim mahune, tako da kažem da ću ipak jesti vani.

Kasnije ću doznati da su camarones račići, tj. „shrimps“. Kolikogod očekivao da netko može iskriviti engleski izgovor, uvijek me iznenade...

Izlazim pred kuću, te odmah okidam dva kadra, na jednu i na drugu stranu ulice:





Primjećujete šarenilo trinidadskih fasada. Gotovo sve kuće su prizemnice, a karakteristični su i veliki francuski prozori s rešetkama, koji funkcioniraju kao svojevrsne lođe iz kojih stanovnici promatraju zbivanja na ulici, naravno udobno zavaljeni u stolicu za ljuljanje. Opušteno...

Dobar primjer šarenila u obližnjoj Calle Smith:



Nastavljam prema Parque Céspedes, slikajući usput ovu zanimljivu građevinu s elementima neogotike:



Prema onome što sam našao, navodno je riječ o protestantskoj crkvi.

I tako dolazim do Parque Céspedes. Pogled prema gradskoj vijećnici:



I prema crkvi Svetog Franje Paulskog:



Upućujem se u Telepunto – praktički jedino mjesto gdje na Kubi možete na internet. Iako se tu i tamo može naći neki privatni internet kafić (bolje rečeno, internetski terminal u objektu neke druge namjene) načelno je to ipak za većinu komplicirano, budući da je internetski promet ograničen i kontroliran, pa su takva mjesta pod prismotrom. Wi-fi je izuzetno rijedak, moguće ga je naći samo u boljim hotelima. Za sve ostalo tu su Telepuntos, prodajna mjesta nacionalne telekomunikacijske kompanije Etecsa. Internet na Kubi je prilično skup, spor i još se pritom kontrolira. Za povremene korisnike, kao što sam ja u ovom trenutku, postoje posebne kartice, slične bonovima za mobitel, koje na sebi sadrže šifru pomoću koje se ulazi u sustav. Cijena je 6 CUC po satu, s tim da ne morate iskoristiti čitavo vrijeme odjednom. Ja uzimam jednu karticu za pola sata, ne vjerujem da će mi trebati više da provjerim tih par stvari. U Telepuntu se nalazi 6 kompjutora, srećom gužva nije prevelika i odmah nalazim jedan slobodan. Pokušavam se priključiti na Facebook, očekujući da, kao i u Iranu, to ne bude moguće. No, začudo, prolazim bez ikakvih problema (iako je veza malo sporija – otprilike kao kod nas u devedesetima). Bez problema ulazim i u mejl, na Advance.hr i na stranice Jutarnjeg lista, što znači da cenzure iranskog tipa nema. Pa u tom slučaju mi pola sata možda i neće biti posve dovoljno...

Dok sam ja na internetu, reći ću pokoju o Trinidadu. Trinidad ima oko 73 tisuće stanovnika i smješten je na jugu kubanske provincije Sancti Spíritus. Osnovan je 23. prosinca 1514. kao Villa de la Santisima Trinidad, jedan od sedam prvotnih Velázquezovih gradova, točnije treći nakon Baracoe i Bayama. 1518. grad je opustio kada se većina stanovništva priključila Cortésu u osvajanju Meksika. Idućih tristotinjak godina tavorio je kao okupljalište pirata i krijumčara koji su trgovali robovima s obližnjom Jamajkom, tada u britanskom vlasništvu. Glavni preokret nastupa početkom 19. stoljeća, kada s Haitija, bježeći pred ustankom robova, dolaze francuski kolonisti. Oni će u obližnjoj Valle de los Ingénios, Dolini šećerana, pokrenuti proizvodnju šećera, otvorivši oko 70 pogona za preradu šećerne trske. Dotada je glavni izvozni artikl regije bila koža i usoljena govedina, a ovim je zaokretom do sredine 19. st. trinidadsko područje proizvodilo trećinu kubanskog šećera, što je vlasnicima šećerana omogućilo da u Trindadu podignu raskošne kolonijalne zgrade. Nažalost, u ratovima za nezavisnost plantaže i šećerane su poprilično stradale, što je zaustavilo razvitak Trinidada. Industrija šećera pomakla se na zapad, u okolicu Cienfuegosa i Matanzasa, a Trinidad je utonuo u 80-ak godina ekonomskog sna. Oporavak je započeo tek 1950-ih, kada je Batista donio zakon o očuvanju vrijedne povijesne baštine Trinidada. 1965. grad je proglašen nacionalnim spomenikom, a 1988., zajedno s Valle de los Ingénios, dospio je na UNESCO-v popis svjetske baštine.

Mojih pola sata na internetu je isteklo, pa krećem u daljnji obilazak grada. Za početak pogled na raskošni Iberostar Grand Hotel na Parque Céspedes:



I još jednom pogled na zgradu gradske vijećnice:



Nastavljam prema glavnom gradskom trgu, Plaza Mayor. Jedna malo manje glamurozna ulica, nazvana po Patriceu Lumumbi:



(na kraju se vidi zvonik samostana Svetog Franje Asiškog)

Pogled na Calle Rubén Martínez Villena:



I potom izlazim na rub Plaze Mayor, točnije na stepenice koje vode prema trinidadskoj Casa de la Música:



(lijevo vidite cimer za piñu coladu u stilu Coca Cole)

Casa de la Música je glavno mjesto koncertnih događanja u svakom gradu na Kubi. A u Trinidadu, koji je nedvojbeno jedno od najplesnijih mjesta na Kubi, vrlo je primjereno da se Casa de la Música nalazi praktički na otvorenom, kako bi bilo mjesta za sve zainteresirane.

Pogled ulijevo otkriva pročelje župne crkve Presvetog Trojstva iz 1892. i iza toga već spomenuti samostan Svetog Franje Asiškog:



I malo drugačiji kadar:



Pogled na samu Plazu Mayor:



Kuća s balkonom je Palacio Ortiz iz 1809., nekadašnja palača gradonačelnika, u kojoj se danas nalazi umjetnička galerija. S lijeve se strane nalazi palača iz 18. st. u kojoj je danas muzej kolonijalne arhitekture Trinidada.



Zgrada s trijemom na desnoj strani je arheološki muzej Guamuhaye (domorodačko ime za ovo područje). U ovoj je zgradi za vrijeme svog boravka na Kubi 1801. godine boravio njemački prirodoslovac Alexander von Humboldt.

Ako pažljivo pogledate, pored stupa u središtu parka vidjet ćete jednog čovjeka na klupici. Taj me uhvatio. Laughing Riječ je zapravo o slikaru koji ovdje portretira ljude, a usput s njima i razgovara. I čak zna dobar engleski. Kao i dosta Kubanaca, čuo je za Hrvatsku. Spominjao je da u Trinidadu ima turista iz Slovenije, iz Crne Gore, ali ne iz Hrvatske...čak i ako mulja, barem je geografski dobro smjestio Hrvatsku. I tako, riječ po riječ, on vadi papir i kreće me portretirati. Naravno. Toga sam se i bojao. S jedne strane, interesantno je vidjeti kako netko prenosi obrise mog lica na papir, s druge strane osjećam se izvozano i pitam se koliko će mi to naplatiti. Naravno, ako bude preskupo ne mislim ništa uzeti, taman posla. A ionako ne mogu to nosati u ruksaku. Odlučujem mu dati maksimalno 10 CUC za rad, neka si zadrži sliku. Portretiranje traje kojih desetak minuta, već je i sunce počelo zalaziti, tako da bih uskoro trebao krenuti dalje. Oprezno kažem „Ali znate, ja vam putujem s ruksakom i nemam u čemu to nositi...“, no on mi pokaže kako se slika može jednostavno zarolati i spremiti u ruksak. Pitam ga koliko košta, on kaže 10. Eto, taman toliko koliko sam i mislio. Nije da mi je baš najdraže, ali ipak je nekakav suvenir.

U međuvremenu se sunce dosta spustilo, što će se vidjeti na idućim slikama. Crkva:



Arheološki muzej:



Palacio Brunet, s prijelaza iz 18. u 19. st., u kojem se danas nalazi Muzej romantike:



Još jedan pogled na muzej kolonijalne arhitekture:



I na crkvu:



Klinci igraju nogomet s jajolikom loptom za američki nogomet. Očito ju je netko dobio od iseljenog dijela obitelji na Floridi...

Pogled uz Calle Echerri:



I dolazim do Plazuele del Cristo:





Pogled na crkvu samostana Svetog Franje Asiškog:



Samostan je ovdje postojao do 1895., kada je pretvoren u vojarnu španjolske vojske. Do 1920. većina zgrada je bila u očajnom stanju, tako da je veći dio kompleksa srušen, ostala je samo crkva i nekoliko okolnih zgrada. Od 1986. u kompleksu se nalazi Museo de la Lucha Contra Bandidos, Muzej borbe protiv bandita, čime se opisuje borba mlade revolucionarne vlasti protiv kontrarevolucionarnih jedinica koje su operirale na području obližnjih Sierra de Escambray početkom šezdesetih godina.

Nastavljam šetnju, ovaj puta više tražeći umjetničke fotografske motive. Pa evo ih nekoliko:







Još jedan pogled unazad:



Brijačnica:



Calle Juan Manuel Márquez:



I na drugu stranu:



Sierra de Escambray u pozadini:



U ovom kvartu ulicu su već manje uređene:





A i kuće imaju više graditeljskih improvizacija:



Središnji trg u četvrti Los Tres Cruces (Tri križa):





Produžetak Calle Márquez:



Neki me klinci pitaju hoću li ih fotografirati. Iskreno, od toga nikad ne vidim nikakve koristi, jer njima ne mogu poslati sliku, a i ne volim baš fotografirati portrete ljudi.

Na kraju ulice kuće su već poprilično zapuštene:



A ovo mi je žao da nisam snimio filmić:



Naime, ne vidi se, ali iza traktora se nalazi tip sa šlauhom koji vrlo studiozno pere i glanca traktor, onom manirom kojom muškarci obično peru automobile. Traktor ima neke lude felge, uređenu kabinu...pravi Pimp my trac! Laughing Uza sve to u pozadini trešti neki reggaeton kako bi pojačao dojam.

Inače, uza svu divotu autentične kubanske glazbe nažalost ne možete izbjeći ni reggaeton, osebujan glazbeni stil urbane karipske kulture, mješavinu hip-hopa i elektronike s latino i r'n'b ritmovima i iritantnim vokoderiranim glasovima. Tko želi znati više, evo vam jedan miks s Youtubea.

Zaokrećem prema centru:



Calle Ciro Redondo:



Još nekoliko usputnih motiva prije nego posve padne mrak:







Restoran El Jigüe na Plazueli del Jigüe, nazvanoj po vrsti drveta, na kojoj je 1514. otac Bartolomé de las Casas služio prvu svetu misu u Trinidadu:



Pogled uz Calle Martínez Villena:



I niz Calle Piro Guinart:



Toranj na ovoj slici pripada lokalnom povijesnom muzeju:



I to je to od fotografija za danas. Upućujem se na večeru u paladar La Ceiba, smješten u dvorištu ispod istoimenog stabla. Kao i u svim paladarima, on se praktički nalazi u stanu, tako da u prolasku do dvorišta morate proći kroz stan. Uzimam piletinu u sosu od meda i limuna, malo osvježenje nakon jednoličnosti comide criolle. Osim soka od manga za kraj se odlučujem probati cancháncharu, lokalni koktel spravljen od neprerađenog ruma (aguardiente), limunovog soka, meda i leda. Canchánchara potječe iz ovih krajeva i tradicija joj seže još u doba ratova za nezavisnost. Recept se prenosio usmenim putem sve dok 1980. skupina kulturalnih djelatnika u želji da popularizira cancháncharu kao dio kulturne ponude Trinidada nije uvela praksu posluživanja iste u nekim ugostiteljskim objektima u gradu, i to u posebnim keramičkim šalicama u kakvima su ju navodno pili i mambíji (gerilci u borbi protiv Španjolaca). Nažalost, ja sam svoju dobio u običnoj čaši, s time da se sav med sjeo na dno (inače se pije na slamku i onda takav med ometa pijenje). Općenito, iako je hrana u Ceibi bila osvježenje, posluga niti je bila brza niti osobito savjesna. No to se može pripisati i gužvi koja je vladala.

Vraćam se lagano prema svom smještaju, no promašujem ulicu, pa malo lutam uokolo bloka sve dok konačno ne pogodim pravo mjesto. Inače, s obzirom da većina ulica izgleda jako slično, a i posvuda su casas particulares, lako se izgubiti.

Napokon nalazim svoju casu, a pomaže i to što pred njom sjede moji domaćini. Ulazim se zakratko odmoriti, no ipak se odlučujem još malo prošetati noćnim Trinidadom, da vidimo na što liči taj famozni noćni život ovdje.

Spuštam se do Parque Céspedes gdje mnoštvo mladih sluša neki koncert, ili samo puštenu glazbu (jasno, prevladava reggaeton), kupujem bocu vode, te se potom zaokruživši preko Plaze Mayor ipak vraćam na počinak, jer me počinje hvatati umor.

Sutra bih mogao otići do obližnje plaže...

egerke @ 02:42 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 3, 2015
Nakon tuša sjedam na večeru u dnevni boravak, dok djeca gledaju neku televizijsku emisiju za djevojke (koliko vidim iz sadržaja, govori se nešto o ženskoj modi i šminkanju, a akteri su svi u pubertetu). Osmany mi servira večeru – comida criolla, naravno – i potom i sâm sjeda pored mene pokušavajući opet zapodjenuti razgovor. Ja primjećujem da moja „govedina“ ima okus svinjetine i da sam očito odabrao za večeru meso koje najmanje volim. No ipak se trudim pojesti, razgovarajući usput s Osmanyjem i gospođom Ileanom, koja se u međuvremenu pridružila. Zanima ih kako mi se sviđa Kuba, tj. ono što sam dosad vidio. Kažem da je sve u redu, jedino mi idu na živce jineteros i kako mi je drago da ih u Cienfuegosu nema (i doista, izuzev taksista, stvarno nije bilo gotovo nikoga tko bi me na ulici oslovio). Ileana kaže kako su svojedobno imali nekog gosta iz Argentine, koji je proputovao čitavu Latinsku Ameriku i rekao da su kubanski jineteros ništa prema onima u drugim zemljama. Recimo, u Čileu, kada autobus dođe, ljudi su u stanju zgrabiti nečiju torbu iz prtljažnika, vičući „Čija je ovo torba?“ Kada se vlasnik javi, jinetero ga zgrabi i kaže „OK, ideš sa mnom“, te ga onda odvuče u smještaj. Ako nesretnik ima štogod unaprijed rezervirano, smola. Iz ralja jinetera se teško izvući.

Malo smo se u razgovoru dotakli i nestašica u doba Specijalnog perioda, a tada Osmany izriče ključno pitanje: „¿Qué piensas tú de socialismo?“ Hm, škakljivo pitanje. Ja sam načelno ljevičar, socijalist, te bez problema mogu hvaliti tu ideju, no stvar je da na Kubi nikad niste sasvim sigurni s tim pitanjem. Osoba koja vas pita može biti vatreni komunist, te u tom slučaju odgovor nije problematičan. No osoba može imati i dio obitelji u Miamiju, te zapravo biti kritična glede kubanske vlasti. Ileana je, govoreći o Specijalnom periodu, spomenula kako su „preživljavali zahvaljujući pomoći obitelji u Miamiju“, tako da je moguće da se nalazim u obitelji koja ne ljubi baš Castra. Odgovaram stoga diplomatski, govoreći kako komunizam smatram dobrom idejom koja nažalost često zakaže u praksi. Dodajem brzo kako smo i mi živjeli u socijalističkoj državi, te kako danas žalimo za mnogim pozitivnim posljedicama toga razdoblja, kao što je besplatno školstvo, besplatno zdravstvo, sigurno zaposlenje. Osmany se slaže sa mnom oko toga, kaže da su obrazovanje, zdravstvo i kultura možda i najpozitivnije tekovine Revolucije na Kubi. Potom malo bistrimo vanjsku politiku. Spominjem mu Tita, čuo je za njega, ali ne čini se da ga baš može dobro smjestiti. Dotičemo se i Putina, pita me što mislim o njemu, kažem mu da bez obzira kakav je, smatram da je potreban netko da stvori protutežu Amerikancima u svjetskoj politici. Razgovarali bismo mi mnogo više, pitao bih ih štošta što me zanima, ali teško je uz moje klimavo znanje španjolskoga i njihovo blebetanje na kubanskom dijalektu. Stoga se nakon nekog vremena dižem od stola i odlučujem napraviti još jedan đir do grada, kako bih vidio Cienfuegos noću. Dogovaram doručak u 8, kako bih već oko pola 9 krenuo, budući da do El Nicha treba kojih sat vremena, a trebao bih se do podneva vratiti u Cienfuegos i krenuti prema kolodvoru. Kako sam prilikom večere spomenuo da imam osjećaj da Kubanci mnogo veću težinu daju večeri nego ručku, dok je kod nas obrnuto, Osmany je shvatio da ja možda želim sutra i ručati. No otklanjam tu mogućnost, mogu izdržati preko dana bez nekog obilnijeg obroka, pogotovo kad sam na putu. Također, ako idem do El Nicha, morat ću promijeniti novce, budući da će me taj aranžman koštati oko 50 CUC-a, a onda neću imati dosta da platim sobu. Osmany kaže kako se u blizini nalazi Cadeca i kako nema problema.

Izlazim u večernju šetnju. Kažu mi da će vrata ostaviti pritvorena, kako se ne bi ponovio problem s bravom od ranije. Općenito, na Kubi je granica između unutrašnjeg i vanjskog prostora dosta labava – zbog tople klime živi se gotovo jednako pred kućom koliko i u kući. Kriminala gotovo da i nema, osim toga teško je neprimjetno se uvući u nečiju kuću uz sve te silne budne oči koje vas prate uokolo.

Spuštam se ponovno istim putem kao i ranije – željeznički kolodvor, autobusni kolodvor, bivši samostan, Prado, El Bulevar, Parque Martí. Na El Bulevaru me slijedi neki psić lutalica, koji se opasno zalijeće prema meni. Sjećam se Nikole i Erevana i nije mi baš svejedno, premda sam na Kubi, u zemlji gdje je zdravstvo vrhunsko (iako ponekad slabo opremljeno – što ako nemaju antirabina kao i Armenija?).

Rješavam se psića, skrećem preko Parque Martíja i prvom se paralelnom ulicom vraćam natrag. Zapravo je Cienfuegos prilično pust, nema navečer nekog osobitog noćnog života (kasnije ću doznati da je ranije priličan problem u Cienfuegosu bila mladalačka prostitucija), te se tako iza 11 sati vraćam natrag do Osmanyja, ulazim bez problema, pozdravljam se s ukućanima i povlačim na počinak.

egerke @ 02:37 |Komentiraj | Komentari: 0
PONEDJELJAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Danas ne moram ustati osobito rano, recimo oko 8, budući da oko 12 polazim na autobusni kolodvor, a do onda imam sasvim dovoljno vremena za obići željeno. No čovjek snuje, a bioritam određuje. Opet se budim oko 7, jer mi je očito tjelesni sat još uvijek na hrvatskom vremenu (u Hrvatskoj je oko 13 sati). Odrađujem doručak i potom krećem po Calle San Lazaro ravno do Muzeja Revolucije. Inače nisam baš neki ljubitelj obilazaka muzeja, ali ovaj moram pogledati, ako ništa drugo, onda zbog fenomena Kubanske revolucije.

Muzej je smješten u bivšoj predsjedničkoj palači, koja je dovršena 1920. i u njoj su stolovali svi predsjednici od Maria Garcíe Menocala do Fulgencia Batiste. Budući da sam u vodiču vidio da se plaća skuplja ulaznica u slučaju da imam fotoaparat, odlučio sam se za svoj stari fotić, diskretniji je pa ga možda ni ne skuže. No na blagajni je jedinstvena cijena ulaznice (barem za strance – Kubanci jasno plaćaju nižu), tako da mi je manevar bio posve nepotreban.

Kubanska revolucija naziv je za niz zbivanja koja su započela još 1953., a završila trijumfalnim ulaskom gerilaca u Havanu na Novu godinu 1959. No krenimo redom. Već smo spomenuli da je Fulgencio Batista u svom prvom predsjedničkom mandatu bio prilično progresivan, ali kako ustav nije dopuštao dva uzastopna mandata, Batista se morao povući s dužnosti 1944. Ponovno se kandidirao na predsjedničkim izborima 1952., no kako je po anketama bio tek na trećem mjestu, 10. ožujka 1952. izveo je vojni udar, preuzeo vlast i otkazao predstojeće izbore. Međunarodne su reakcije bile mlake, budući da je Batista stekao potporu SAD-a zbog svog antikomunističkog stava (doba je to makartizma u SAD-u), premda je u svom prvom mandatu imao podršku Komunističke partije Kube. Batista se osigurao snažnom policijskom i doušničkom infrastrukturom, te pretvorio Kubu u policijsku državu. Istovremeno je šurovao s američkom mafijom, kojoj je Havana postala sigurno utočište. Iako je Kuba bila relativno prosperitetna država po ekonomskim pokazateljima, novac je išao samo najbogatijima – prosječna kubanska obitelj zarađivala je oko 6 dolara tjedno, nezaposlenost je bila 15-20%, a samo trećina domova imala je tekuću vodu.

Mladi odvjetnik i aktivist Fidel Castro istupao je oštro protiv Batiste i njegove vlasti, no kako su njegova pozivanja na ustavno pravo odbacili korumpirani kubanski sudovi, na kraju je zaključio da se mirnim putem neće moći smijeniti tiranina. Do kraja 1952. Castro je oko sebe već imao oko 1200 sljedbenika iz havanske radničke klase, spremnih da se Batisti suprotstave i oružanom borbom. 26. srpnja 1953. Castrova jedinica od 123 čovjeka napala je vojarnu Moncada u Santiagu de Cuba. No loša pripremljenost, neorganiziranost, kao i činjenica da je većina sudionika akcije bila iz Havane i nije dobro poznavala Santiago, doveli su do debakla. Prema kasnijim Castrovim memoarima, 9 boraca je odmah ubijeno, a još ih je 56 kasnije smaknuto. Castro je umakao u brda, ali ga je tamo pronašla vojna jedinica kojom je zapovijedao poručnik Pedro Sarría. Premda je imao naredbu da ga ubije, Sarría je svojim vojnicima viknuo „Ne pucajte, ne možete ubiti ideju!“ i tako mu poštedio život (kasnije će mu se Castro odužiti tako što će ga nakon Revolucije imenovati članom revolucionarne vojske, iako je do kraja bio u Batistinoj vojsci). Castro je tako završio na sudu, gdje je održao četverosatni govor (njegov zaštitni znak su maratonski govori), koji je završio proročanskim, premda u tom času možda preuzetnim riječima: „Čak i ako me osudite, to ne znači ništa. Povijest će me iskupiti.“ I osuđen je – na 15 godina zatvora. Njegov brat Raúl, koji ga je vjerno cijeli život pratio na revolucionarnom putu, dobio je 13 godina. Obojica su otpremljena na Isla de Pinos (Otok borova, današnji Isla de la Juventud), u zloglasni zatvor Presidio Modelo.

Umjesto 15 godina, Castro je odslužio 15 mjeseci – naime, početkom 1955. Batista je podlegao pritisku javnosti i kao PR potez odlučio osloboditi sve političke zatvorenike. Međutim, u strahu da bi ga Batistini agenti mogli ubiti sad kad je na slobodi, Castro odlazi u Meksiko, gdje oko sebe okuplja istomišljenike. Nazvali su se Movimiento 26 de júlio (Pokret 26. srpnja) prema datumu neuspjelog napada na Moncadu. Nakon oko godinu i pol priprema i vojne obuke u Meksiku, članovi pokreta, njih 82, ukrcali su se na 19 metara dugu jahtu Granma, koju su nabavili preko posrednika iz SAD-a (nazvana je inače prema baki izvornog vlasnika). Jahta je bila stara 13 godina i građena za kapacitet od 20 ljudi (ovdje ih je bilo preko 4 puta više). Nakon ponoći 25. studenog 1956. Granma je isplovila na svoj put iz Tuxpana u Meksiku prema istoku Kube. Ruta je simbolično označavala rutu kojom se iz Meksika na Kubu vratio José Martí, a ujedno je odabran istok Kube kao tradicionalno ruralno područje s izraženom revolucionarnom tradicijom i gustim šumama u kojima bi se gerilci mogli sakriti. Jahta je imala i svog liječnika – nekog Argentinca imenom Ernesto Guevara, kojega je Castro susreo u Meksiku i zainteresirao za svoju stvar. Nakon sedam dana plovidbe na prekrcanoj jahti koja je usto propuštala vodu i zamalo se prevrnula, gladni i izmoreni morskom bolešću, 2. prosinca gerilci su se iskrcali (bolje rečeno, nasukali) na Playa Las Coloradas, u provinciji Oriente (nakon reorganizacije sedamdesetih, to će se mjesto naći u novostvorenoj provinciji Granma, nazvanoj upravo po jahti). Kasnili su dva dana u odnosu na dogovoreni termin. Naime, član njihovog pokreta Frank País trebao je 30. studenog u Santiagu započeti ustanak kojim bi se privukla pažnja Batistinih snaga i tako se olakšalo neprimjetno iskrcavanje. País je to i učinio, no ustanak je bio ugušen za 4 dana – sasvim dovoljno da se vojska i policija mogu posvetiti češljanju ostatka zemlje, te su tako 5. prosinca na mjestu ironično nazvanom Alegría de Pío (Radost pobožnoga) Batistine snage okružile gerilce. U pucnjavi koja je uslijedila, ubijena ih je većina – manje od dvadeset uspjelo je pobjeći u okolne šume i raštrkati se u nekoliko manjih skupina. I tu sada započinje još jedno od veličanstvenih čuda Kubanske revolucije. Castro će kasnije reći kako je u jednom času bio zapovjednik sebi i još dvojici – ta dvojica bili su njegov tjelohranitelj Universo Sánchez i havanski doktor Faustino Pérez. Četiri dana i tri noći oni su ležali u polju šećerne trske, dok su oko njih švrljali progonitelji, a iz zraka ih tražilo kubansko zrakoplovstvo. Pérez je ostao bez oružja, Sánchez bez cipela. Castro, odlučan u želji da ga ne uhvate živog, spavao je s otkočenom puškom pod bradom. Istovremeno je hrabrio svoje suborce vatrenim govorima o Martíju, o slobodi, o revoluciji, o tome kako će sva slava svijeta stati u zrno kukuruza. Druga dvojica nisu dvojila – Fidel je poludio, bili su to znaci delirija, kraj je bio blizu. Četvrtog dana dogodilo se čudo. Uvjerena da su konačno svi gerilci mrtvi, vojska se povukla. Castro i njegovi suborci krenuli su na sjeveroistok, prema brdima Sierra Maestre, hraneći se usput šećernom trskom čiju su srčiku sisali. Njihova odiseja trajala je još četiri dana, prilikom čega su se provlačili kroz kanalizaciju, izbjegavali vojne ophodnje i pili vlastitu mokraću. Napokon, 13. prosinca sreli su Guillerma Garcíu, seljaka koji je podržavao njihovu borbu i koji ih je sakrio u sigurnoj kući. Dva dana kasnije iz šume se pojavio Raúl Castro s još trojicom, svi sa svojim oružjem. Naposljetku, 18. prosinca stigla je i treća iscrpljena skupina od čak 8 boraca, među njima i Camilo Cienfuegos i već spomenuti liječnik Guevara. Na proplanku nazvanom Cinco Palmas, Fidel je održao svoj govor pred 14 suboraca, u kojem je rekao „Dobit ćemo ovaj rat! Tek smo počeli!“.

17. siječnja 1957. gerilci su izvojevali svoju prvu pobjedu, napavši malu vojnu postaju u La Plati. Mjesec dana kasnije Fidel je stupio u kontakt s Herbertom Matthewsom, novinarom New York Timesa, te ga pozvao da ga dođe intervjuirati u svom stožeru u Sierra Maestri. Bio je to ključan propagandni udarac, kojim je Castro pridobio simpatije liberalnih Amerikanaca. No Batistina se vlast klimala i drugdje. 13. ožujka skupina studenata napala je predsjedničku palaču u Havani (to je upravo ovaj Muzej Revolucije), s namjerom na ubiju Batistu. Od 35 napadača, 32 su ubijena. Batista je odgovorio novom represijom. Čak je i američka vlada povukla svoju podršku Batisti, a od njega su se počeli distancirati i dotadašnji simpatizeri na Kubi. Uz njega su u tom času stajali još samo američki poslovni ljudi i mafija. U rujnu 1957. mornarički časnici u Cienfuegosu podigli su oružanu pobunu i počeli dijeliti oružje lokalnom stanovništvu. Iako je ustanak ubrzo skršen, a začetnici smaknuti, bilo je evidentno da Batistina vlast puca po šavovima. Castrovi gerilci vršili su napade na vojarne po čitavom istoku Kube i do početka 1958. planinski jug Kube bio je gotovo pod potpunom kontrolom gerile. U veljači 1958. uspostavljena je piratska radiopostaja Radio Rebelde (Pobunjenički radio) koja je svojim odašiljačem pokrivala veći dio Kube i odašiljala poruke protiv vlasti. U to vrijeme gerilaca još uvijek nije bilo više od 200, naspram Batistine armije od oko 37 000 ljudi – no nakon što su SAD uvele embargo na isporuku oružja, kubanska vojska, koja je već i ovako imala nizak moral, bila je tehnički posve inferiorna gerilcima. U srpnju 1958. vojska je započela ofenzivu s oko 12 000 unovačenih i neobučenih vojnika. U bitci kod La Plate Castrove snage porazile su bojnu od 500 ljudi, zarobivši pritom 240, a izgubivši samo trojicu svojih ljudi. Krajem mjeseca, u bitci kod Las Mercedesa Batistine su snage opkolile 300 gerilaca. Castro je zatražio prekid vatre i pregovore. General Eulogio Cantillo, iz ne sasvim jasnih razloga, pristao je na pregovore, iako je naredba bila jasna – uništiti gerilce. Tijekom jednotjednih pregovora, gerilske su se snage polako izvlačile iz obruča, te su do kraja pregovora posve umakle vojsci. Nakon ovoga je bilo sasvim jasno – vojska je slaba i nije se više voljna boriti. Vojnici su bili demoralizirani, Batista je izgubio povjerenje u svoje zapovjednike, bilo je izvjesno da je kraj blizu. Pobunjenici su pak to shvatili kao znak da intenziviraju borbu. Tri kolone, pod vodstvom Camila Cienfuegosa, Che Guevare i Jaimea Vege poslane su prema zapadu, u središnji dio Kube. Vegina kolona upala je u zasjedu Batistinih snaga, ali Cienfuegos i Guevara su se dočepali središnje Kube. Tamo su se susreli s opozicijskim snagama koje nisu bile pod Castrovim zapovjedništvom (između ostaloga i s antikomunističkim snagama Revolucionarne direkcije, odgovornima za napad na predsjedničku palaču), te unatoč određenim čarkama, ipak se nastavili boriti zajedno s njima. 30. prosinca 1958. Cienfuegosove su snage pobijedile u bitci za Yaguajay. Idućeg dana u Santa Clari je izvojevana ključna pobjeda Kubanske revolucije – gerilci su diverzijom izbacili iz tračnica oklopljeni vlak koji je vozio pojačanje snagama na istočnom bojištu. Na taj je način praktički Kuba bila presječena napola. Nedugo nakon ponoći 1. siječnja 1959. Fulgencio Batista pobjegao je svojim privatnim avionom u Dominikansku Republiku, odnijevši usput preko 300 milijuna dolara. Guevara i Cienfuegos istoga su dana u popodnevnim satima trijumfalno ušli u Havanu, gdje ih je dočekalo razdragano mnoštvo. Fidel je za to vrijeme držao vatreni govor u Santiagu de Cuba, da bi potom sjeo u džip i krenuo na svoj 7 dana dug put do Havane, držeći pritom govore u svim gradovima usput.

Revolucionari su se vrlo brzo i prilično brutalno obračunali s Batistinim kadrovima – većina ih je smaknuta po kratkom postupku. Potom se pristupilo ispravljanju Batistinih nepravdi – nova je vlast u prvoj godini donijela preko 1000 zakona kojima su pokušali uspostaviti pravedniju socijalnu državu. Provedena je agrarna reforma (prije Revolucije 75% kubanske najbolje obradive zemlje bilo je u stranom vlasništvu), smanjenje troškova najma i režija, donijeti su zakoni protiv rasne diskriminacije... Poboljšani su higijenski i zdravstveni uvjeti, pismenost, smanjena nezaposlenost i korupcija... Zanimljivo, prvo međunarodno putovanje Fidela Castra nakon Revolucije bilo je ono u SAD, gdje je tražio podršku za novu vlast. Istovremeno je negirao da su on i njegovi gerilci komunisti, premda nije poricao da želi stvoriti socijalno pravedniju Kubu. Međutim, američki strah da bi se revolucije slične kubanskoj mogle uskoro proširiti i po drugim zemljama Latinske Amerike, a pogotovo nacionalizacija američke imovine na Kubi bili su dovoljni da SAD umjesto prihvaćanjem novoj vlasti odgovori trgovačkim embargom. Tako će nakon neuspjele američke agresije u Zaljevu svinja Castro doista otvoreno pristati uz komunizam i svrstati se uz Sovjetski Savez (jednom je izjavio kako je između SAD-a i SSSR-a odabrao SSSR čisto zato što je bio dalje). Također, Kuba je doista počela pružati podršku drugim revolucionarnim pokretima u Latinskoj Americi, Africi i Aziji (poznat je kubanski angažman u angolskom građanskom ratu).

Američki embargo protiv Kube traje i danas, 55 godina nakon Revolucije. SAD i dalje ucjenjuju i sankcioniraju organizacije i države koje trguju s Kubom, no glavni cilj nije postignut. Unatoč 55 godina embarga i preko 800 pokušaja ubojstva, Fidel i Raúl Castro nadživjeli su 11 američkih predsjednika, preživjeli raspad najvećeg saveznika i katastrofalnu ekonomsku krizu koja je uslijedila, i sve to uz vrlo mlake proteste. Možemo mi misliti što god hoćemo, ali Kubanci očito vole Castra. Po onome što sam vidio, nije im ispran mozak kao Sjevernokorejcima, imaju kontakta s vanjskim svijetom, znaju kako je drugdje, ali opet, uglavnom se ne bune. Nama su možda smiješne njihove plaće od 25 CUC mjesečno, njima je vjerojatno smiješno (ili tragično) to što mi moramo plaćati za visoko obrazovanje ili za zdravstvo, što su nam visoke režije, što možemo umrijeti od gladi ako nemamo novca za hranu... Sve je to relativno.

No, toliko o Revoluciji. Hajdmo sada na slike. Penjem se na prvi kat, gdje su u prvoj sobi izlošci posvećeni napadu na Moncadu, ali ja bacam pogled kroz prozor na stražnji vrt muzeja, gdje se nalazi Paviljon Granma, u kojem je danas čuvena jahta:



Pored toga je i neka suvenirnica, gdje kupujem Ani knjigu Che Guevarinih promišljanja o pedagogiji. Zamolila me da joj donesem nešto o Che Guevari.

Izlošci baš i nisu za fotografiranje, budući da većina ima staklo koje stvara nezgodan odbljesak, a i ne privlači me baš fotografirati stare puške ili krvave uniforme. Radije slikam raskošni strop:



Pogled na unutrašnje dvorište palače:



Sa zastavom u nadnaravnoj veličini:



Prema gore:



Rozeta na podu:



Ovo je nekadašnji predsjednički ured:



(ako pažljivo pogledate, vidjet ćete na komodi pored vrata zlatni telefon, kojim se služio Batista)

Pogled kroz prozor predsjedničkog ureda, pred zgradom se vidi ostatak nekadašnjeg gradskog zida:



Ovo je pak kabinet za sjednice vlade:





Dok se na prvom katu nalaze izlošci posvećeni samom tijeku Revolucije, na drugom su katu izlošci vezani uz reforme nakon Revolucije. Prikazane su tu tako reforma zemljišta, kampanja opismenjavanja, opća stanogradnja... Tu je i zanimljiva karta zemalja s kojima je Kuba uspostavila diplomatske odnose:



Izuzev nekih manjih država u oči bode ova praznina na mjestu SAD-a.

Nakon obilaska eksponata spuštam se u dvorište, te ga još jednom slikam:





A potom izlazim u stražnji vrt, kako bih vidio tamošnje eksponate. Naravno, tu je vječna vatra „herojima nove domovine“:



Te nešto vojne mehanizacije, Castrovi vojni džipovi, jedan kamion, avioni... Ovo mi je privuklo pažnju:



O invaziji u Zaljevu svinja ću još pisati, ali me ovdje zaintrigirao ovaj monstruozni podatak da SAD 19 godina nisu zatražile povratak tijela ubijenog pilota kako ne bi morale priznati svoju upletenost u akciju (službeni je stav bio da SAD samo daje potporu, a da akciju izvode kubanski disidenti).

I sad, slike Granme, koje su zapravo vrlo loše, jer se ista nalazi u staklenom paviljonu, koji je usto još i prevelik da bi ga se moglo dobro obuhvatiti fotoaparatom. Ponešto se ipak vidi:







Zanimljivo je da je Granma pod stalnom prismotrom, valjda kako netko ne bi na njoj pobjegao na Floridu. Laughing

Izlazim iz Muzeja Revolucije. Pogled prema moru:



U daljini se vidi kip Máxima Gómeza, već spomenutog dominikanskog generala koji se zajedno s Martíjem i Maceom borio u ratu za nezavisnost.

Budući da više nemam nikakvog važnog posla u gradu, krećem prema smještaju. Usput slikam zanimljiv prizor radnika na gradilištu:



Primijetite da svi imaju kacige i da se jako poštuje njihova sigurnost, što je poprilično u suprotnosti s neredom koji inače vlada na Kubi. Ujedno vidite kako to izgleda kada se zgrada sruši i ostane stajati samo jedan zid – kao što je slučaj sa zelenom zgradom na sredini slike, kojoj je ostalo samo pročelje.

U smještaju se pakiram, plaćam za prethodne tri noći i obroke koje sam pojeo, te pića koja sam konzumirao (izlazi nekih 80-ak CUC), molim ih da za svaki slučaj obavijeste još jednom Osmanyja s kojim busom dolazim, te napominjem da se vraćam u Havanu za 13 dana i da bih htio rezervirati sobu za noć s 24. na 25. kolovoza. Nema problema, soba će me čekati. U 12 sati stiže taksi koji su mi naručili, pozdravljamo se i spuštam se do stare neklimatizirane Lade koja će me prebaciti do kolodvora za 10 CUC.

Nekoliko impresija Havane sa suvozačkog sjedala taksija:











I stižemo na terminal. Budući da kartu ionako već imam, nije mi sasvim jasno zašto sam morao doći ranije. Kasnije ću shvatiti da se prtljaga predaje unaprijed, slično kao kod aviona, pa ju onda njihovi službenici prebace u autobus. Autobusi dolaze jedan za drugim, postoji praktički samo jedan peron i ukrcavanje ide kao na traci. Napokon stiže i moj bus. Izlazim na peron i tada uviđam tu proceduru s prtljagom. Nema veze, mogu ju uručiti i ovako. Nekako imam više povjerenja u to nego da mi ju tamo neki službenici prebacuju, ipak ovo nije avio-promet, a i Kubanci su dosta nonšalantni što se toga tiče.

U autobusu me dočekuje uobičajena polarna klima, ali i uobičajeni znak novog najvećeg vanjskopolitičkog prijatelja Kube:



Izlazimo iz Havane i upućujemo se Autopistom Nacional, cestom koja bi trebala biti prometnom kičmom otoka, ali zasad je izgrađena samo do Sancti Spiritusa, te jedan mali dio na istoku, oko Santiaga de Cuba. Za ostatak komunikacije i dalje služi stara magistrala Carretera Central.

Vožnja protječe prilično monotono, očekujem da ćemo negdje stati na ručak, ali to se ne događa, nije ovo Albanija. Stajemo tek na jednu piš-pauzu od 15-ak minuta na jednom odmorištu uz cestu. Kako je odmorište s druge strane autoceste, primjećujem da i ovdje postoji sistem kao u Iranu – traka za polukružno okretanje na sredini autoceste, pa onda natrag u drugom smjeru.

Nedaleko grada Jagüey Grande, točnije kod naselja nazvanog Central Australia („central“ je na Kubi naziv za šećeranu) skrećemo s autoceste na jug, te se krećemo rubom područja nazvanog Ciénaga de Zapata, najvećeg močvarnog područja na Kubi, sličnog floridskim Evergladesima. Kao i na Floridi, i u ovim močvarama vrebaju krokodili – postoji endemični kubanski krokodil, veličinom malen, ali vrlo agresivan, koji živi isključivo ovdje, a uveden je i na obližnjem Isla de la Juventud.

Ubrzo se uz cestu počinju pojavljivati propagandni plakati koji nas upozoravaju da se približavamo memorijalnom području Playa Girón. Ono što Kubanci zovu Playa Girón, ostatak svijeta zove po imenu obližnjeg zaljeva, Bahía de Cochinos, Zaljev svinja.

Invazija u Zaljevu svinja još je jedna velika pobjeda Fidela Castra, iako su Amerikanci dosta pomogli svojom šeprtljavom organizacijom iste. Naime, nakon Revolucije Kuba je razbjesnila SAD eksproprijacijom njihove imovine na Kubi. Sličnu priču vidjeli smo s Mossadeghom i Britancima u Iranu, no tamo je postojao lojalan saveznik u samom Iranu, Mohamed Reza Pahlavi, koji je omogućio da se „incident“ s Mossadeghom ubrzo korigira. No na Kubi toga nije bilo, budući da su revolucionari uspješno neutralizirali opoziciju. Stoga je Eisenhower u ožujku 1960. dodijelio preko 13 milijuna dolara CIA-i s ciljem operacije smjene Castra. Eisenhowerov nasljednik Kennedy složio se s planom. Službeni plan je bio da će SAD samo omogućiti vojnu obuku borcima, no napad će izvesti isključivo kubanski emigranti i ne dolazi u obzir ikakvo javno povezivanje SAD-a s napadom.

13. travnja 1961. preko 1400 boraca okupilo se u Gvatemali, odakle su se brodom uputili na Kubu. Dva dana kasnije, 8 američkih bombardera zamaskiranih u boje Kubanskog revolucionarnog zrakoplovstva, kojima su upravljali kubanski emigranti, izvelo je napad na kubanske aerodrome s ciljem uništenja avijacije, ali su uglavnom nanijeli štetu civilnim zrakoplovima. 16. travnja započelo je iskrcavanje boraca na južnoj obali Kube, upravo na području Playe Girón. No, iznenađujuće, Kubanci nisu bili nespremni – obavještajne informacije su doprle do njih, tako da ih je na obali odmah dočekala lokalna milicija. Dok se glavnina boraca iskrcavala, Kubanci su im potopili dva opskrbna broda na kojima se nalazila većina logistike i dodatnog oružja. Istovremeno, padobranski odred koji se iskrcao sjeverno od Zaljeva svinja ostao je također bez oružja, jer su avioni isto izbacili u obližnje močvare. Borci nisu baš mogli računati ni na podršku iz zraka, jer je kubanska protuzračna obrana rušila napadačke zrakoplove. Na kraju su ukupno zarobljena 1202 borca, od čega ih je 1113 vraćeno u SAD godinu i pol kasnije, u zamjenu za odštetu u hrani i lijekovima, vrijednu 53 milijuna dolara.

Neuspjeh invazije bio je strahovita neugodnost za Kennedyjevu administraciju, a ujedno je homogenizirao Kubance. Mnogi su retci napisani o tome gdje se pogriješilo, ali sve se svodi na glavnu poantu – Amerikanci su podcijenili Castra. Zaboravili su da im s druge strane stoji čovjek koji je na vlast došao kao vođa gerile i da je riječ o osobi visoke vojne inteligencije. Usto, odabrano je katastrofalno loše mjesto za iskrcavanje, daleko od bilo čega, u susjedstvu velike močvare. Precijenila se i veličina kubanske opozicije Castru. Postojali su pobunjenici koji su operirali na području Sierra de Escambray, na središnjem dijelu južne obale, ali oni nisu imali dovoljno snage za ozbiljno suprotstavljanje revolucionarnoj vojsci.

Kako bilo da bilo, na pogrebnoj svečanosti za poginule vojnike, Fidel Castro prvi je puta izrekao znamenitu rečenicu „Socijalizam ili smrt!“, koja će postati deviza kubanske politike u nastavku. I ako je na početku Castro još i vjerovao da je moguće savezništvo i uvažavanje između socijalističke Kube i kapitalističkih Sjedinjenih Država, nakon američke invazije dvojbe o odabiru glavnog saveznika više nije bilo. Amerikanci su još jednom pokazali da im je njihov povrijeđeni ponos važniji od pragmatizma i tako zauvijek izgubili Kubu.

Vozimo se uz propagandne plakate. Na jednome je označeno „Dovdje su došli plaćenici!“, vjerojatno označavajući mjesto dokle su najdublje u kopno zašli borci koje je sponzorirala CIA.

Prolazimo kroz Playu Largu i Playu Girón, prvi puta se susrećem s Karipskim morem, ali kako sjedim na drugoj strani autobusa, ne fotografiram. Umjesto toga slikam svojevrsni memorijalni park pokraj kojega smo zakratko stali:





(nažalost, slabo se vidi, zbog odraza u staklu, ali riječ je o tenkovima i avionima koji su vjerojatno bili korišteni u obrani od invazije)

Još dok smo bili na autocesti poslao sam poruku mojim idućim domaćinima, u Trinidadu, kamo bih trebao pristići sutra. Odgovaraju mi tek sad, nekih 2 sata kasnije, da je sve u redu i da me očekuju sutra.

Ubrzo počinje kiša. Prava tropska kišurina u kojoj se nebo i zemlja sastavljaju, premda ne traje osobito dugo. Vozimo se kroz sela sakrivena u bujnom zelenilu, kroz šumarke palmi, pored još propagandnih plakata. Evo još jednog, iako se zbog kiše slabo vidi:



(„La patria grande que crece – Velika domovina koja raste“. Na slici su Chávez, Castro i Mandela.)

I potom, s više od sata zakašnjenja, stižemo u Cienfuegos. Još uvijek ne znam hoće li me Osmany čekati, no uzdam se u to. Po onome što vidim iz autobusa, Cienfuegos je dražestan, barem njegov centar. Provlačimo se kroz relativno uske ulice oko kolodvora i stižemo na odredište. Izlazim van, kiša je prestala, ali vruće je i vlažno, te mi se odmah magle naočale. Ipak, primjećujem jednog tipa s papirom na kojem je moje ime. Pozdravljamo se, ja grabim svoj ruksak (ispada da oni koji su predali prtljagu ranije na kolodvoru imaju još neke ceduljice, ja to nemam), te se upućujemo prema njegovoj kući, koja je relativno blizu, premda u pravcu suprotnom od centra grada. Ipak, kako su u Cienfuegosu autobusni i željeznički kolodvor jedan pored drugoga, hodajući do Osmanyjeve kuće prolazimo uz kolodvor, pa je barem zanimljivo promatrati vlakove.

Osmany naravno priča samo španjolski i to opet nerazumljivo. Pita me je li Hrvatska bila dio Sovjetskog Saveza. Kažem mu da nije, da je bila u Jugoslaviji. Čuo je za Jugoslaviju, ali i dalje je kasnije u nekoliko navrata rekao nešto po čemu se moglo zaključiti da i dalje misli da smo bili dio SSSR-a.

Njegova kuća je prizemnica, relativno malena prema ulici, ali nastavlja se u dubinu parcele. Upoznaje me sa svojom obitelji – tu je supruga, dvije kćeri (od kojih jedna govori prilično dobar engleski, barem tih par riječi koje mi je uputila) i jedan sin. U kući se osjeća jak miris psa ili mačke, premda ne vidim nikakvu životinju u vidokrugu. Moja soba je odmah iza kuhinje, prilično manja od one u Havani (dovoljno velika da stane jedan bračni krevet, ormar i jedan stolac), ali sa svojom kupaonicom.

Budući da sam već kratak s vremenom, jer mrak pada za nekih dva i pol sata, a ja sam u Cienfuegosu samo jednu noć, ne želim se dugo zadržavati u smještaju, barem ne prije večere. Međutim, Osmany i njegova supruga Ileana prilično su pričljivi ljudi. Opskrbljuju me kartom grada, potom mi Osmany kaže da mi je već organizirao sutra ujutro izlet do vodopada El Nicho, nekih 40-ak km od Cienfuegosa, u Sierra de Escambray. Ne bunim se, premda me praktički stavlja pred gotov čin, budući da ću to morati platiti tipu koji će me voziti dotamo, nekom njegovom prijatelju. Dok ispijam čašu soka od guave, dogovaramo detalje oko večere. Osmany kaže kako mu je Nancy rekla da volim piletinu (a doista sam obje večeri u Havani jeo piletinu), no ja kažem kako bih ovaj puta neko drugo meso. On me pita „¿Quieres cerdo?“ i ja zaključujem, ne znam kojom logikom, da je „cerdo“ govedina (a zapravo je svinjetina) i prihvaćam. Zanima ih još svašta, naravno veći dio onoga što mi govore jedva razabirem (ironija je u tome da sam tijekom idućih dva tjedna izbrusio svoj španjolski, ali više nikada nisam naletio na toliko pričljive domaćine kao ovo dvoje), a ja sam istovremeno na iglama, jer znam da imam ograničeno vrijeme, pogotovo ako želim sve obići pješice. Nakon što sam dovršio svoju čašu soka od guave, Osmany me pita bi li mi natočio još. Odbijam, ponavljam mu kako sam kratak s vremenom i kako sad stvarno moram krenuti. Dragi su ljudi i bojim se da ne zvučim autistično, ali, s druge strane, pričati možemo i večeras, dok ja po mraku ne mislim fotografirati. Pozdravljamo se stoga, uz dogovor za večeru u 9, i ja krećem u obilazak grada.

Spuštam se prema gradu i prvo prolazim pored kolodvora. Zastat ću ovdje i zabilježiti nekoliko kadrova kolodvora u Cienfuegosu, koji demonstrira prilično jadno stanje u kojem se nalaze kubanske željeznice:





Nakon toga produžujem do obližnjeg autobusnog kolodvora, kako bih si odmah kupio kartu za sutra za Trinidad. No ured Viazula u podrumu je zatvoren, tako da ću morati doći sutra prije polaska autobusa, oko 13 sati, i nadati se da neće biti navale.

Upućujem se potom prema centru grada. Cienfuegos ima 150 tisuća stanovnika i deveti je najveći grad na Kubi. Poznat pod nazivom La perla del sur, Biser juga, jedan je od najmlađih kubanskih gradova. Osnovali su ga francuski useljenici iz Bordeauxa i Louisiane 22. travnja 1819. Status grada dobio je 1880. Francusko nasljeđe očituje se u njegovoj bogatoj neoklasicističkoj i eklekticističkoj arhitekturi, po čemu je jedinstven na Kubi. Grad je smješten na obali dubokog zaljeva, koji je jedna od najboljih prirodnih luka Kube. Od 2005. centar grada nalazi se pod zaštitom UNESCO-a, kao najbolji postojeći primjer ranog španjolskog prosvjetiteljstva u urbanom planiranju. Dolaskom na tu listu u grad je počeo pritjecati i novac uz pomoć kojega je centar grada poprilično skockan. No osim kulturne baštine, Cienfuegos je i važno industrijsko središte i lučki grad – ovdje se recimo nalaze brodogradilište, termoelektrana, a gradi se i petrokemijski kompleks.

Ulica koja me vodi prema centru:



Ovo je zgrada za koju će mi kasnije navečer Osmany reći da je bivši samostan:



Iako se to iz ovog kuta ne vidi, zgrada je većim dijelom ruševna i stoje samo zidovi. Tek je u ovom jugozapadnom kutu uređen jedan dio u kojem se živi.

Nastavljam prema centru, slikajući usput arhitekturu:



Izlazim na Prado, danas sasvim nemaštovito nazvan 37. ulicom (sve gradske prometnice u pravcu sjever-jug su ulice i imaju neparne brojeve, a u pravcu istok-zapad avenije i imaju parne brojeve, neovisno o širini), te me ovdje dočekuje kip jednog poznatog Cienfuegošanina, Bennyja Moréa:



Bartolomé Maximiliano Moré Gutierrez, poznat jednostavno kao Benny, bio je po mnogima najveći kubanski pjevač zabavne glazbe. Rođen 1919., svoju karijeru je počeo graditi četrdesetih godina, a krenulo mu je kada je počeo surađivati s čuvenim Trio Matamoros. S njima odlazi u Meksiko i postaje velikom zvijezdom u Latinskoj Americi, premda ostaje praktički nepoznat u svojoj domovini. Na Kubu se vraća 1952., te osniva svoj sastav Banda Gigante. 50-ih godina Banda Gigante postigla je velike uspjehe na području Kariba i SAD-a, gdje su čak svirali na dodjeli Oscara, no ostali su relativno nepoznati u Europi jer je Moré odbio poći na europsku turneju zbog svog straha od letenja (dotada je doživio već tri avionske nesreće). Nakon Revolucije, Moré je odlučio ostati na Kubi, „sa svojim narodom“, kako je govorio. No kako je bio dugogodišnji alkoholičar, to je ubrzo došlo na naplatu, te je umro sa samo 43 godine, od ciroze jetre. Pogrebu mu je prisustvovalo oko 100 000 ljudi.

Ljubav Bennyja Moréa i Cienfuegosa vidi se u tekstu pjesme Cienfuegos, gdje kaže da je Cienfuegos „La ciudad que más me gusta a mí“ – grad koji najviše volim.

U čast toga, evo i pjesme.

Pogled uz Prado prema sjeveru (Bennyjev kip je iza mojih leđa):



(da, ovo desno je kino)

Pogled prema centru, niz tzv. El Bulevar, 54. aveniju, koja je u ovom dijelu pedestrijanizirana:



(tip na slici bi mogao biti Benny Moré)

Nekoliko kadrova El Bulevara:





(primijetite neobične telefonske govornice)







Pokrajnje ulice su manje skockane:



(vozač bici-taksija ima odmor)

Ovdje sam se koncentrirao na nebo, pa mi je u kadar upao auto (smeće i motocikl nažalost su ono na što ne možete utjecati – na Kubi će vam uvijek tako nešto zasmetati):



I dolazim na glavni trg, koji se zove Parque José Martí, gdje slikam Catedral de la Purisima Concepción:



Pogled uz južni dio trga prema zapadu:



Na središnjem šetalištu trga klinci igraju nogomet, u pozadini se nalazi slavoluk pobjede, jedini na Kubi, izgrađen povodom kubanske neovisnosti:



Ovi imaju pravu loptu, no često sam viđao klince kako napikavaju probušenu loptu ili čak neku improvizaciju, npr. konzervu. Lopte su na Kubi skupe i kupuje ih se isključivo za CUC-e, pa očito nisu prioritet.

Paviljon na glavnom trgu:



Na sjevernoj strani trga nalazi se Teatro Tomás Terry, nazvan po venezuelanskom industrijalcu:



U kazalištu su nastupale i takve veličine kao što su Enrico Caruso i Ana Pavlova. Navodno je unutrašnjost predivna, s kararskim mramorom, ručnim drvorezbarijama i stropnim freskama, ali ja to nisam imao prilike vidjeti.

Pored toga nalazi se Colegio San Lorenzo:



(natpis pored Cheove slike na zgradi desno kaže „Tu ejemplo vive, tus ideas perduran“ – Tvoj primjer živi, tvoje ideje ustraju)

Na sredini trga je naravno Martíjev spomenik:



Na južnoj strani trga nalazi se Palacio de Gobierno, gradska vijećnica:



Zgrada pored nje je Museo Provincial:



(ispred vidite zanimljive primjerke kubanskog voznog parka)

Na zapadnoj strani nalazi se Palacio de Ferrer iz 1918. godine, u kojoj je danas kulturni centar Benjamin Duarte:



Krećem s trga prema jugu, po 27. ulici. Malo prije no što ću izbiti na obalu nailazim opet na pješački dio:



Zgrada s lijeve strane je zgrada Carine, evo je sada s pročelja:



Vrlo smirujuća vizura kao ulja mirne površine mora u Cienfuegoškom zaljevu:



Kad si zamišljam karipsku obalu, onda si to zamišljam nekako ovako – niska obala s gustim palmama, iz koje proviruju kuće:



Vraćam se na Prado i krećem u pravcu juga, prema Punta Gordi. Duž čitavog Prada proteže se s obiju strana ovakva kolonada:



(Desno vidite plavi znak kojim se označava casa particular. Pored toga piše „arrendador divisa“ – iznajmljivač za devize, jer se CUC smatra devizom. Postoji isti takav crveni znak, i tada piše „arrendador moneda nacional“.)

U svom južnijem dijelu Prado postaje Malecón, budući da izlazi na samu obalu zaljeva:



Još jedan pogled prema zapadnoj strani zaljeva. Vidi se da po moru pada slaba kišica:



Sada se već približavam Punti Gordi, poluotoku koji završava uskim pojasom zemlje zarivenim u Cienfuegoški zaljev. Ovdje su bogati trgovci šećerom gradili svoje vile, te se tu mogu zateći najraskošniji primjerci cienfuegoške arhitekture.

Jedna malo dotrajalija vila iza raskošnih palmi:



I jedna obnovljena:



Palacio Azul, danas hotel:



I pored nje Club Cienfuegos, zgrada u kojoj se nalazi sjedište nautičkog kluba:



Pogled na jednu tipičnu manju casu particular:



Matanzas je ime grada na Kubi, no doslovce znači „masakri“. Nije baš zgodno ime za casu particular. Laughing Na terasi se vide stolice za ljuljanje, koje su na Kubi obavezni dio kućnog namještaja.

Dolazim do same Punte Gorde, tako da mi je more sada s druge strane. Pogled preko zaljeva na Sierra de Escambray na horizontu:



Ovdje, na vrhu poluotoka, nalazi se Palacio de Valle, pomalo kičasta zgrada u neogotičko-maurskom stilu, sagrađena 1917.:



Batista je htio spomenutu palaču pretvoriti u kasino, ali nije stigao. Danas se u njoj nalazi restoran.

Ribarski čamci isplovljavaju – Cienfuegos je inače središte kubanske flote za lov na škampe:



Vraćam se natrag, jer pada mrak, a i želim se vratiti na večeru. Usput bilježim još pokoji kadar, kao što je npr. ovaj:



Ako su „matanzas“ bili „masakri“, „carcasses“ su „trupla“. Morbidan neki grad...

Štoviše, budući da je posrijedi Dr. Carcasses, možda je to neki patolog. Laughing

I za kraj, dok šećem Malecónom, totalno kičasta razglednica zalaska sunca nad Cienfuegosom:



U nekoliko navrata me vozači bici-taksija, koji voze u suprotnom smjeru, prema Punta Gordi, pitaju trebam li taksi. Još sam zelen i ne ignoriram ih, nego se trudim svakom odgovoriti da ne trebam.

Vraćam se na sjever Pradom, skrećem pored Moréova kipa i krećem prema autobusnom kolodvoru, te potom pored njega dolazim do Osmanyjeve kuće. Pokušavam otključati vanjska vrata, no nešto nije u redu s ključem. Srećom, čitava obitelj sjedi u dnevnom boravku (na Kubi se – kao i u Americi – praktički s ulice ulazi u dnevni boravak, nema predsoblja, izravni su to ljudi), pa mi pomažu otvoriti vrata iznutra. No i njima se zaglavio ključ, te sad niti oni mogu van, niti ja mogu unutra. Srećom, nakon malo vrdanja uspijevamo rasklimati bravu i ja ulazim. Imam još malo vremena prije večere, pa ću se otići istuširati.

egerke @ 01:20 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 1, 2015
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem oko pola 7, bez poteškoća, očito jet lag čini svoje. Vani je još mračno – iako je Havana skoro na Rakovoj obratnici, ipak je ovo puno južnije od Hrvatske i puno bliže tropskom omjeru od 12 sati dana i 12 sati noći tijekom čitave godine. No moji domaćini su mi već pripremili doručak. Eto, oni se doista trude zaraditi tu lovu, umjesto da uokolo žicaju pokoji konvertibilni pesos. Inače, zbog toga što na Kubi još uglavnom nema supermarketa, nabavka namirnica traje, jer se mora obilaziti pekarnice, mesnice, agropecuario (tj. plac), kako bi namirnice bile spremne za goste. Očito je da za ovakve slučajeve, kada je doručak prije nego se išta otvori, moraju imati i zalihe.

Sunce ubrzo izlazi i dok sam ja izašao iz kuće već se posve razdanilo. Krećem ponovno Malecónom prema 5 minuta hoda udaljenom hotelu Deauville, koji je nekada bio zloglasna mafijaška kockarnica, a danas je hotel umjerenih cijena (jednokrevetna soba je oko 50 CUC). Obojen u morsko plavu boju, na njegovoj nedavno obnovljenoj fasadi već se vide sve poteškoće održavanja u ovoj vlažnoj i vrućoj klimi, pogotovo na Malecónu, gdje fasade još nagriza i sol.

Kažem na recepciji da sam ovdje radi izleta, oni me upućuju da sjednem u predvorju. Kroz prozor promatram ranojutarnji Malecón. Tek pokoji automobil na velikoj šesterotračnoj cesti, ranojutarnji džogeri, rijetko koji prolaznik. Sušta suprotnost sinoćnoj gužvi. U daljini vidim jedan parkirani autobus, koji nakon desetak minuta kreće u pravcu našeg hotela. Ispostavit će se da je to onaj koji meni treba. Autobus skreće u Avenida de Italia, a ja izlazim van provjeriti je li to taj. Izvana dolazi tip sa šiltericom u crvenoj majici turističke agencije, ispostavit će se naš današnji vodič. Ulazim u autobus parkiran iza ugla i suočavam se s polarnom klimom kubanskih autobusa. Rekao sam da je klima nužna za preživljavanje u kubanskim vlažnim uvjetima, ali oni često pretjeruju. Bojao sam se da me ne strefi infarkt od temperaturnih razlika, a kad sam se jednom vozio noću, morao sam obući majicu dugih rukava, koju sam ponio specijalno radi toga, jer su me već upozorili na neumjerenost upotrebe klime. Dok je vani temperatura od 35°, u autobusu je 20° ili manje.

Ja sam jedan od prvih putnika, sada još trebamo obići druge hotele po Havani i skupiti preostale izletnike. To će potrajati. Ja za to vrijeme slikam prizore kroz prozor autobusa, pri čemu rabim svoj stari fotoaparat. Zbog mutnih stakala, slike baš nisu najbolje ispale. Nakon hotela Parque Central prolazimo pored Kapitola:



Nakon kruga kroz centar, preko Prada se upućujemo na Malecón:



I stižemo do vedadskih nebodera:



Mastodont u sredini slike je već spomenuti Edificio Focsa. Visoka 121 metar, s 38 katova i 373 stana, to je u trenutku izgradnje, 1956., bila druga najveća betonska zgrada na svijetu. Zanimljivo je da je izgrađena za samo 28 mjeseci i to bez korištenja kranova. Projektiranje je obavljeno tada pionirskom kompjutorskom tehnologijom. U zgradi su se u 50-ima nalazili poslovni prostori radiotelevizijske mreže CMQ, koja je bila druga nacionalna TV-mreža na svijetu, nakon američke. 70-ih godina u stanovima su živjeli stručnjaci i savjetnici iz SSSR-a i zemalja SEV-a, a samoposluživanje u prizemlju bilo je isključivo za strance. 1990-ih, kada je čitavu Kubu zahvatila kriza, Edificio Focsa također je prolazio kroz teško razdoblje – na najvišim katovima počele su se gnijezditi ptice, a 2000. došlo je do pucanja kabla dizala, pri čemu je jedna osoba poginula. Nakon toga pristupilo se obnovi zgrade, tako da je danas opet u svom nekadašnjem sjaju (ako zanemarimo već spomenuta oštećenja fasade uslijed atmosferilija). Danas u zgradi žive strani radnici, uglavnom Venezuelanci, a ovdje se nalaze i uredi, RTV studiji, kino, kazalište, bazen, te nekoliko restorana, od kojih je najpoznatiji La Torre, smješten na 33. katu, s pogledom na čitavu Havanu.

Nakon obilaska još nekoliko hotela po Vedadu, nastavljamo na zapad Malecónom prema najelitnijim dijelovima Havane. Ovo je ušće rijeke Almendares, koja odvaja Vedado od Miramara:



Ušće štiti tvrđavica Torreón de la Chorrera iz 17. st.

Obilazimo još i najmondenije havanske hotele: Panorama i Meliá, te konačno krećemo prema izlazu iz grada. Na samim rubovima grada nalaze se i karakteristične panelke sovjetskog tipa (premda kubanske proizvodnje), koje također izgledaju prilično oronulo.

Naš vodič (nisam mu zapamtio ime, možda je Jorge) govori engleski s pretjerano izafektiranim američkim naglaskom, gdje svaku rečenicu započinje s „OK, guys...“. Malo me to nervira. Zvuči mi kao netko tko se trudi biti veći Amerikanac od Amerikanaca.

Inače, bez obzira na službenu politiku, amerofilija na Kubi je poprilično jaka i često ćete vidjeti automobile s naljepnicama američke zastave (katkada i kanadske), ili majice s nekim američkim motivima. Bojim se da mnogi Kubanci još uvijek vjeruju pričama o lagodnom životu u kapitalizmu, zaboravljajući da on sa sobom donosi i posvemašnju nesigurnost, nešto što danas nemaju, budući da se država najviše što može brine o osnovnim potrebama svakog građanina. Reforme Raúla Castra jesu možda uvele neke elemente kapitalizma, ali srećom, još uvijek u ograničenoj mjeri. Strah me međutim hoće li biti dovoljno mudrosti kod nasljednika braće Castro, kako Kuba ne bi potonula u samo još jedno potrošačko društvo u kojem neki materijalno dobivaju mnogo više no što imaju sada, neki gube i to malo materijalnoga što sada imaju, a u smislu socijalne sigurnosti gube svi, a određene stvari koje se danas smatraju pravima svih postaju dostupne samo onima koji si to mogu priuštiti.

Izašavši iz Havane, krećemo prema gradu Pinar del Río. Riječ je o sjedištu istoimene provincije, najzapadnije na Kubi. Dotamo vodi autocesta (na Kubi nazvana autopista), koja infrastrukturno izgleda kao i svaka druga autocesta – dvije trake u svakom smjeru + zaustavna, zeleni pojas na sredini – no što se prometa tiče, nema veze s autocestama drugdje. Prvo, autocestom se kreće svašta: osim uobičajenih automobila, kamiona i motocikala, ovdje možete vidjeti i bicikliste, vozače zaprežnih kola, pa čak i pješake. Drugo, ne postoji hijerarhija traka. Naš je autobus cijelo vrijeme vozio po preticajnoj traci, a ako je neki auto bio brži, pretekao bi nas s desne strane.

Vozimo se kroz rižina polja, u jednom času prelazimo i željezničku prugu koja na ovom dijelu izgleda prilično novo, valjda je to jedna od onih obnovljenih dionica... Vodič spominje priču koju sam već čuo, u vezi krava na Kubi. Naime, budući da su u prošlosti zbog nestašice mesa Kubanci često klali krave, te tako zapravo onemogućavali dovoljnu proizvodnju mlijeka, odlučeno je da sve krave budu pod ingerencijom države. Seljaci i dalje naravno mogu držati i hraniti te krave, te ih musti, jedino ih ne smiju zaklati bez posebnog državnog odobrenja. Kazne su isprva bile premale da to nekog očajnika ne bi spriječilo da ipak zakolje kravu, pa ode na neko kraće vrijeme u zatvor, no onda su ih postrožili do te mjere da se danas za ubojstvo krave dobiva 4 do 10 godina zatvora.

Razmišljam kakav je to impuls u ljudskim bićima da, premda žive u poljoprivredno vrlo obilnoj i rodnoj zemlji, oni unatoč svemu imaju toliku potrebu za mesom da su spremni riskirati i zatvor da bi došli do njega. Kubanci bi mirne duše mogli biti i vegetarijanci i ne bi im ništa falilo – a opet su u doba gladi devedesetih jeli i paunove i iguane, samo da bi se dočepali mesa.

Na autoputu prestižemo jedan oldtimer:



Malo krajolika – to su Sierra del Rosario:





Na drugoj slici vidite kraljevsku palmu, najprepoznatljivije drvo Kube. Ima ih oko 20 milijuna na otoku, a toliko je povezana s Kubom da se nalazi i na državnom grbu.

Zatim stajemo na piš-pauzu na nekom usputnom odmorištu, pa fotografiram još jednu parolu:



„Solo vencen los que luchan y resisten“ – Pobjeđuju samo oni koji se bore i odupiru.

Ovo je normalan nadvožnjak, no vodič nas je upozorio na mnoge nadvožnjake koji su sagrađeni preko autoceste, a da zapravo ne vode nikamo – ni s jedne strane nema priključne ceste. Naime, za nadvožnjak je bilo novca, ali za cestu nije, pa tako stoje usred ničega. Viđao sam slične slučajeve po Albaniji.

Nakon nekih 2 sata vožnje dolazimo do pred sâm ulaz u Pinar del Río, ali potom skrećemo na sjever, prema Valle de Viñales. Provincija Pinar del Río je neka vrsta kubanske Bosne ili Zagorja – za njene stanovnike vladaju predodžbe da su dobroćudni, prostodušni i ne previše pametni, te ostatak otočana s njima zbija viceve. Npr. „Zašto stanovnici Pinar del Ría nikad ne putuju daleko iz svog grada? Zato što na izlazu iz grada stoji ploča s natpisom 'Doviđenja, vratite se uskoro!'“ Za razliku od ostalih kubanskih provincija, gdje je glavna poljoprivredna kultura ipak šećerna trska, u Pinar del Ríu je to duhan. Ovdje se nalaze plantaže najkvalitetnijeg duhana na Kubi.

Valle de Viñales je kraška dolina koja zauzima površinu od 132 km2 u planinama Sierra de los Órganos. Centar doline je gradić Viñales, a dolina je okružena poljima duhana, kao i neobičnim planinama vrlo strmih stranica, nazvanim mogotes. Zbog kraškog porijekla, uokolo se nalazi mnogo špilja i drugih kraških fenomena.

Izlazimo iz busa i bacam pogled uokolo:



(to su mogotes)

Na drugu stranu, krajolik je malo niži:



Ulazimo u jednu sušaru, gdje će nam jedan lokalni guajiro (seljak) pojasniti postupak proizvodnje duhana.

Ukratko, duhan se u ovim predjelima bere u ožujku, a onda se nekoliko mjeseci suši. Već pri sušenju lišće se po kvaliteti razvrstava u 4 vrste. Ono najnekvalitetnije koristi se za cigarete i cigarillose. Drugo po redu koristi se za punjenje cigara, treće za potpalu cigare, dok se ono najviše kvalitete rabi za vanjsku ovojnicu cigare. To potonje mora biti bez ikakvih oštećenja i promjena boje, budući da se cijeli list koristi za omatanje. Cigare se mogu motati strojno, uz eventualno ručnu doradu, ili se mogu posve motati ručno – i to ne na bedrima jedrih Kubanki, kao što vole maštati pojedinci, nego to obično rade vrlo vješti i cijenjeni majstori, nazvani torcedores. Naš predavač nam za primjer rola jednu cigaru (naravno, daleko je to od savršenih ručno smotanih cigara, ali je još uvijek zadovoljavajuće za laika). Objašnjava nam isto tako da država otkupljuje oko 90% proizvodnje duhana, dok 10% ide uzgajivačima za njihove potrebe. Samo 20% otkupljenog duhana ide u cigare. Državna firma koja se brine o duhanu zove se Cubatabaco, a 1994. je osnovana i njena podtvrtka Habanos S. A., koja se bavi distribucijom kubanskih cigara diljem svijeta (osim SAD-a, kamo ne mogu izvoziti zbog embarga). Trenutno je 50% Habanosa u vlasništvu tvrtke Imperial Tobacco.

Lišće koje se suši:





A na polju vani nema ničega, budući da sad nije sezona:



Još jedan pogled na mogotes prije kretanja prema idućem odredištu:



Nakon desetak minuta vožnje, dolazimo do sljedećeg odredišta – Prethistorijskog murala:



Iako po meni prilično kičast, Prethistorijski mural je nema sumnje bio veliki pothvat. Čitava slika je duga 120 metara, te ju je slikalo 18 ljudi tijekom 4 godine. Glavni umjetnik bio je slikar Leovigildo González Morillo, sljedbenik meksičkog slikara Diega Rivere, a začetnici čitave ideje bili su Celia Sánchez, revolucionarka i bliska Fidelova suradnica (neki tvrde čak i ljubavnica), Alicia Alonso, čuvena kubanska balerina, te Antonio Nuñez Jiménez, revolucionar. Mural ukratko prikazuje evoluciju, od amonita, preko dinosaura, sve do ljudi, i izgleda poprilično psihodelično. Bolji se razmjeri vide po izlasku iz autobusa:



Ovdje se baš nema bogznašto za raditi. Odlazim na WC, pa potom na obližnjem štandu kupujem piñu coladu, koju nam je vodič preporučio (naravno, to su vodičke cake, on zapravo vjerojatno ima neki deal sa šankerom). Piña colada je zapravo portorikanski koktel, i radi se s likerom od kokosa, ali ni ova kubanska verzija s rumom nije loša. Zanimljivo, oni vam ga naprave bez alkohola, pa si vi onda sami dolijete ruma po želji. Također, po njemu pospu cimet, što nije uobičajena praksa za piñu coladu.

U blizini se mogu iznajmiti i konji, pa onda možete jezditi okolnim livadama, ali mi smo prekratko ovdje da bismo to isprobavali. Slikam stoga krajolik:



A potom se vraćam do autobusa i još jednom okidam mural:



Treba još nekih petnaestak minuta dok se ekipa posve ne skupi i ne krenemo prema sljedećoj točki obilaska – Cuevi del Indio. Do nje imamo 15-ak minuta vožnje, kroz sâm gradić Viñales, koji više liči na neko selo, s kućama koje izgledaju kao bungalovi, pa onda kroz polja iza njega. Bus nas ostavlja na parkingu, a putem do ulaza u špilju nailazimo na nekoliko lokalaca koji prodaju guarapo – cijeđeni sok šećerne trske. Riječ je o žućkastozelenoj tekućini, koja se istiskuje pomoću ručnog tijeska, a zbog vrlo slatkog okusa dodaje mu se sok od limete kako bi ga se razblažilo. Usto ovi momci unutra stavljaju i led. Razmišljam o svim upozorenjima o tome kako se voda na Kubi ne smije piti i kako je opasan i led koji se radi u nekontroliranim uvjetima, a onda šaljem sve kvragu i plaćam 1 CUC za čašu ukusnog napitka (da sam htio s rumom, platio bih 2). Kasnije ću doznati da ista količina na štandovima za lokalce košta 1 nacionalni pesos (25 puta jeftinije), a i to da nije problem samo led, već i da se u samom soku zna nakupiti kojekakva gamad, zbog velike slatkoće. No ovaj je barem iscijeđen pred nama, pa to ne bi trebao biti problem.

Pogled na vrč guarapa:



Krećemo prema ulazu u Cuevu del Indio. On je toliko obrastao izvana da se jedva vidi:



Cueva del Indio je u usporedbi s nekima u okolici relativno mala špilja, kroz koju prolazi podzemna rijeka. Obilazak uključuje prolaz od nekoliko stotina metara pješice (po asfaltiranom puteljku koji je napravljen u špilji), da bi se potom posjetitelji ukrcali u motorne čamce kojima onda obiđu još jedan slijepi kanal, te ih potom izvezu iz špilje kroz otvor kuda i rijeka izlazi na površinu.

Slike su pomalo mutne, jer sam ih slikao nabrzinu, a ni svjetlost baš nije bila jaka:













Nažalost, očito se baš ne pazi na čistoću špilje:



(Na slici se vidi limenka Cristala, najpoznatije pive, te Bucanera Malte, specifičnog pića od hmelja i ječma, ali bez fermentacije i s dodanim šećerom. Malta je inače omiljeno piće u karipskom području i poprilično osvježava. Po okusu malo podsjeća na kvas.)

Napokon se ukrcavamo u čamac, te nakon malo plovidbe (koji nisam slikao, zbog prevelike gužve u čamcu i prevelike tame uokolo) izlazimo iz špilje:





Nakon obilaska špilje, na redu je ručak u obližnjem restoranu. Prije toga prolazimo pored štandova sa suvenirima, na kojima se prodaje svašta – od generičkih kubanskih suvenira, kao što su cigare ili majice i šalice s likom Che Guevare, te registarske pločice (iz nekog razloga to je vrlo popularan suvenir na Kubi), pa do malo autentičnijih, kao što su razne posude ili figurice izrađene od pletenog lišća palmi. Izgledaju lijepo i ukusno, no nažalost ih neću kupiti, budući da sumnjam da bi u mojoj prtljazi čitave došle do Hrvatske. Ne bi ni Kubu obišle čitave.

Za ručak je, naravno – comida criolla. Vodič nam je to u autobusu predstavio s oduševljenjem, kao, sad ćete probati nešto što još niste, nešto autentično kubansko – i moguće da je i bio u pravu, jer nekako mislim da ljudi koji odsjedaju po hotelima jedu nekubanske obroke. Prvo naravno dobivamo voćnu salatu, a potom stiže meso, ovaj puta svinjetina, pečena na drvenom ugljenu. Nisam ljubitelj, ali hajde, neću izvoditi kerefeke. Uobičajeni prilozi: riža, grah, plantain, salata... Na kraju desert, nekakav mekani natopljeni biskvit. I usto se pije sok od manga. Čitavo vrijeme svira nam neki lokalni bend s pjevačicom. Naravno da nam na kraju nude da kupimo njihov CD. Neki kupuju, ja izbjegavam.

Ostala je još samo jedna stanica prije povratka u Havanu: vidikovac iznad doline, odakle se lijepo vidi čitava dolina i raznoliki mogotes. Do tamo ima možda dvadesetak minuta vožnje. Riječ je o terasi na rubu doline odakle puca prekrasan pogled:









Ima nešto preddiluvijalno u ovom pejzažu. Kao da podsjeća na Jurski park...

Nekoliko slika sa zumom:





Više gorje na obzorju:



I tu se trpamo u autobus, a vodič kaže kako će sada uslijediti jedna tipična kubanska siesta, te nas pušta na miru do povratka u Havanu.

Vožnja je monotona, a nakon ručka sam pomalo dremljiv, tako da većinu puta do Havane kunjam. Sjećam se tek jednog prizora na autocesti, gdje se u suprotnom smjeru frajer nasred ceste okreće s kolima koja vuče konj. Na autocesti! Eh, Kuba...

Po povratku u Havanu opet se čitavo klupko odmotava unatrag, ostavljamo prvo goste iz najmondenijih hotela, pa krećemo u kruženje Vedadom, da bismo napokon izbili na Calle San Lazaro i zaustavili se taman na mom uglu (ali ne zbog mene, već zbog jednog hotela koji je u istom bloku, ali na malecónskoj strani). Silazim i odlazim u svoj smještaj, kako bih se malo osvježio prije predvečernje šetnje. Bliži se 7 sati, imam još 2 sata vremena do večere, a imam i ideju kamo točno želim otići.

Upućujem se prema Edificio Bacardí, na Avenida de Bélgica:



Zgrada je izgrađena u art-deco stilu 1930. za poznatu kubansku tvornicu ruma u vlasništvu obitelji Bacardí. U vrijeme izgradnje bila je najveća građevina u Havani. Na vrhu tornjića nalazi se prepoznatljivi znak šišmiša, koji nam je poznat s boca Bacardíjevih pića.

Inače, obitelj Bacardí (s naglaskom na zadnjem slogu, a ne na predzadnjem, kao što je uvriježeno) potječe iz Katalonije, a poznatu destileriju ruma osnovali su 1862. u Santiagu de Cuba. Iako su isprva podržavali Kubansku revoluciju, čak i financijski, kada su vidjeli da u njoj prevladava marksistički element naglo su se prometnuli u kritičare iste, jer im je očito više bilo stalo do vlastite tvrtke nego do kubanskog naroda. Nakon Revolucije tvrtka je nacionalizirana, a vlasnici su pobjegli s Kube. Već u godinama prije Revolucije, zbog zabrinutosti oko Batistine diktature, kompanija Bacardí otvorila je nekoliko ispostava u drugim zemljama, na Portoriku i u Meksiku, te su nakon nacionalizacije onamo preselili sva imovinska prava marke Bacardí. Odonda kompanija (čije je sjedište danas u Hamiltonu na Bermudi) vodi žestoku kampanju protiv kubanske vlasti te podupire američki ekonomski embargo protiv Kube. Zapravo, zanimljivo je to. Kompanija koja je svoje sjedište registrirala u poreznom raju istovremeno se buni što im je Kuba nacionalizirala imovinu bez kompenzacije.

Ulazim u raskošno predvorje, te potom plaćam portiru 1 CUC, koliko košta svojevrsna ulaznica za lift koji vodi do vidikovca na tornjiću. Točnije, lift vodi do kata niže, potom se još nastavlja stepenicama. Po izlasku iz lifta, dočekuje me znatno drugačija slika unutrašnjosti zgrade:





Nastavljam se uspinjati stepenicama koje imaju mramorni rukohvat, no na suprotnom zidu proviruje armatura:



I napokon izlazim na vidikovac, koji je terasa oko tornjića na vrhu. Pogled na jugoistok, prema centru Stare Havane i gradskoj luci:



Na istok – ne znam što je ova velika zgrada u sredini:



Na sjeveroistok – vide se tvrđava San Carlos de la Cabaña i Iglesia del Santo Ángel Custodio:



Na sjever – s Muzejom Revolucije i tvrđavom Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro, te nacionalnim odjelom Muzeja lijepih umjetnosti u prvom planu:



Pogled na jugozapad, prema Kapitolu:



I ovdje je ograda poprilično dotrajala:



Gustoća havanskog prometa – OK, jest da je nedjelja predvečer, ali nije ni inače puno gušći:



Detalj havanskih krovova – bojleri u kojima sunčeva toplina grije vodu, čest prizor u zemljama s puno sunca:



Pokušao sam se još spiralnim stepenicama popeti do samog vrha tornjića, ali ta su vrata bila zatvorena. Vraćam se stoga opet u prizemlje i fotografiram mnogo raskošnije predvorje:





Vraćam se prema svom smještaju, te na križanju Calle San Lazaro i Avenide de Italia slikam semafor koji sam primijetio već na putu do grada, s nevjerojatno brzom izmjenom faza:

filmić

Vidio sam svojedobno video na Youtubeu s jednim sličnim takvim u Iranu, koji traje možda još i kraće.

Ovaj su mi puta, poučeni iskustvom od prethodne večeri, servirali malo manje obilnu večeru, premda još uvijek preobilnu da ju posve pojedem. Naravno, opet je na repertoaru bila comida criolla s piletinom, a za desert sam ovaj puta, uz uobičajeni sir dobio nešto za što sam zaključio da je kitnkes. Ali odakle dunje na Kubi? Tek ću mnogo kasnije doznati da se na Kubi taj slatkiš radi od guave, premda je po strukturi i boji gotovo jednak našem kitnkesu.

Navečer se opet upućujem do grada. Shvaćam da su mi zaključali vrata na stubištu, pa pomalo nevoljko odlazim do njihovog dijela kuće kako bih ih zamolio da me puste van. Tamo čitava obitelj gleda televiziju, podsjeća me to na Jugoslaviju sedamdesetih i osamdesetih i ta večernja okupljanja pred televizorom. Nancy mi otvara vrata da bi mi onda ukazala da i ja sâm imam taj ključ na privjesku koji su mi dali. Lupam se po glavi, ne znam za što sam mislio da mi služi treći ključ, ispričavam se zbog inkomodiranja, ali ona to sve popraćuje svojim uslužnim smiješkom.

Do grada ne idem Malecónom, već ravno po Calle San Lazaro. Prolazeći pored jedne kuće primjećujem tipa koji spava na cesti. Na Kubi nema beskućnika, iako doduše postoje stanovi koji ne zadovoljavaju standarde stanovanja, no država se brine da svaki građanin ima stambeni prostor. Vjerojatnije je da se ovaj tip napio i potom zaspao.

Dok hodam prema centru, u Calle Neptuno prolazim pored zgrade koja je ruševina, ostali su samo zidovi, a unutar toga nalazi se divlje odlagalište smeća. Taman prolazi jedan auto i netko iz njega baca preko pločnika u pravcu te zgrade upravo dovršenu bocu piva. Boca leti zrakom, a još nekoliko kapljica koje su ostale u njoj pada po meni. Razmišljam kako bi mi ovo trebalo biti gadljivo, ali gledam Havanu oko sebe, prljavštinu na ulicama i mislim si kako sam još 2007. u Albaniji svladao tu nekakvu gadljivost od prljavštine i prašine i kako mi to zapravo omogućava opušteni pristup mnogim zemljama u kojima bi netko ostao šokiran neurednošću. Meni je Kuba sasvim prihvatljiva. Očekivao sam prljavštinu i to sam i dobio.

Upućujem se u El Chanchullero. Tamo je uvijek dobra atmosfera, a taman nalazim i jedan slobodan stolac za šankom. Naručujem daiquirí, drugi ikonični kubanski koktel. Nazvan prema selu nedaleko Santiaga de Cuba, daiquirí se sastoji od 9 dijelova bijelog ruma, 5 dijelova soka od limete i 3 dijela šećernog sirupa, te mrvljenog leda. Sve se to izmiješa u blenderu, katkada se još dodaje i neko voće (npr. banana ili jagoda). Sve u svemu, izgleda ekstravagantno, ali mojito mi je draži. Za razliku od mojita, daiquirí je postao šire popularan tek u 20. st., a pravi je bum doživio za Drugog svjetskog rata, kada je zbog rata u SAD-u bila otežana nabavka votke, viskija i ostalih žestica. Istovremeno, Roosevelt je potaknuo tzv. Politiku dobrih susjeda, povlaštenu trgovinu sa zemljama Latinske Amerike. Na taj je način i u Americi skinuta stigma s koktela temeljenih na rumu, koji se dotad smatrao samo pićem mornara i jeftinih alkoholičara.

Nakon daiquiríja uzimam još jednu piñu coladu. Treba mi nešto slađe za kraj večeri. Budući da je cura koja miješa koktele stavila veću količinu no što treba za jednu čašu, još mi nadolijeva nakon što sam već otpio trećinu čaše. Laughing Plaćam 4 CUC-a (20 kn za dva koktela – u Hrvatskoj i jedan košta više), te se upućujem pješice doma. Nažalost, u dućanu odmah pored El Chanchullera nema vode, tako da ću morati uzeti nešto iz kuhinjskog frižidera u casi particular.

Malecón je opet pretvoren u šetalište, ali karnevalske povorke nema. Budući da je dugačak 8 km, lako ju je promašiti u svakom pojedinom trenutku.

Izmoren ranim ustajanjem odlazim na spavanje, pokušat ću sutra još iskoristiti slobodno jutro u Havani prije polaska autobusa za Cienfuegos. Osmany mi je potvrdio da me soba čeka, ja sam mu još rekao kad dolazim, no na to mi nije odgovorio. Valjda će me čekati...

egerke @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 28, 2015
Skrećem na Obispo i trudim se zagubiti u gužvi. Vrijeme mi je ručku, tako da ću i to iskoristiti da se odmorim od jineterosa. Sjedam u restoran Doña Eutimia, preporučen u mom vodiču. Riječ je o paladaru – malom obiteljskom restoranu koji ne smije imati stolove za više od 12 ljudi i ne smije zapošljavati nikoga osim članova obitelji. Na taj način država štiti Kubance od kapitalističkog sustava eksploatacije, u kojem bi se moglo dogoditi da zaposlenik „dobrovoljno“ pristane na plaću koju mu odredi poslodavac, dok na ovaj način vjerojatno i vlasnik i zaposlenici ravnopravno dijele zaradu.

Sjedam na terasu, jer unutra trenutno nema mjesta. Naručujem voćnu salatu (koja se ovdje jede kao predjelo), picadillo (mljevenu govedinu) i sok od manga.

Kubanska hrana, tzv. comida criolla, prilično je jednolična. Okosnica obroka je meso – svinjetina, piletina, govedina, riba ili jastog – uz koji ide prilog od riže i crnog graha (obično žitkog), te potom još pržene kriške banane (točnije, njene varijante koja se zove plantain i zbog većeg sadržaja škroba koristi se kao što mi rabimo krumpir – ove pržene kriške su slične čipsu ili pomfritu) ili pire od kasave (koji je također sličan pireu od krumpira). Uz to ide i salata od sezonskog povrća, što su u kolovozu bili krastavci, mahune, rajčice (i to prilično anemične, sve neke žućkasto-ružičaste nijanse) i neizbježni avokado. I to se vrti do besvijesti. I deserti su prilično slični – najčešće je to flan de caramelo, jelo slično našoj rožati.

Budući da sjedim vani, izložen sam glazbi koju izvodi neki tip na gitari pored terase. Naravno, on to ne radi besplatno – nitko nikad na Kubi ništa ne radi besplatno – nego pokušava tako zaraditi koji CUC. Tako nakon tri pjesme prekida glazbu i traži goste da mu nešto daju. Ja ga ignoriram. Ne svira nešto osobito, a nisam ni svojevoljno na terasi pa da ga moram slušati.

On ubrzo odlazi, pa dolaze neki drugi klinci koji sviraju malo bolje, a i više mi se sviđa njihov glazbeni odabir, pa im tako dajem 2 CUC-a. Pokušavaju mi prodati i svoj CD, ali tu se zahvaljujem.

Nakon ručka krećem dalje u šetnju, po Calle Lamparilla do bara El Chanchullero („Muljator“). Riječ je o simpatičnom užurbanom baru za mlađe ljude, na čijim vratima stoji pločica „Aquí jamás estuvo Hemingway“ (ovdje nikad nije bio Hemingway), aludirajući na horde turista koji odlaze u preskupe El Floriditu i La Bodeguitu del Medio, gdje je dotični trusio mojite i daiquiríje – a koji će ih danas koštati i do 6 CUC-ova, dok ih ovdje možete dobiti za samo 2. U El Chanchulleru se može i jesti, ali moj odabir je mojito. Kubanci u mojito stavljaju posebnu lokalnu vrstu metvice koju nazivaju yerba buena (dobra trava). Taj vjerojatno najpoznatiji kubanski koktel nastao je u Havani, premda su mu korijeni nejasni. Neki ga povezuju s Francisom Drakeom koji je 1586., nakon napada na Cartagenu u današnjoj Kolumbiji, zaplovio prema Havani, gdje je zbog epidemije dizenterije i skorbuta na brodu morao nabaviti lokalno bilje zajedno s neprerađenim rumom (aguardiente, tj. vatrena voda), od čega se posada izliječila. U svakom slučaju, danas u koktel idu 4 dijela bijelog ruma, 3 dijela svježeg soka limete, 2 žlice šećera, 6 listova metvice i soda voda. Kiselkast okus biljaka ublažava oštar okus ruma i čini taj koktel odličnim tažiteljem žeđi.

Poslije popijenog mojita po Calle Brasl izlazim pred kubanski Kapitol:



Capitolio Nacional sagrađen je potkraj 1920-ih godina, kada je diktator Gerardo Machado odlučio bogatstvo koje je Kuba tih godina ubirala od prodaje šećera uložiti u izgradnju velebne palače u koju će se smjestiti kubanski Kongres. Građen je po uzoru na američki Capitol, iako je malo veći i urešeniji, a izgradnja je koštala 17 milijuna tadašnjih dolara. Nakon Revolucije i raspuštanja Kongresa u nj je smješteno Ministarstvo znanosti, tehnologije i okoliša, a danas se u njemu nalazi Kubanska akademija znanosti i Nacionalna znanstvena i tehnološka knjižnica.

Trenutno se Kapitol obnavlja, a u njega bi se nakon obnove trebala useliti Narodna skupština Kube. U zgradi se inače nalazi treća najviša skulptura na svijetu u zatvorenom prostoru, 15 metara visok kip Republike, prekriven 22-karatnim zlatom. U podu u sredini glavne dvorane nalazi se 24-karatni dijamant koji označava nulti kilometar Kube – tj. sve udaljenosti na Kubi mjere se od te točke. Danas se na tom mjestu nalazi replika – original je dao ukloniti Castro 1973. i ne zna se gdje je danas (iako zlobnici tvrde da znaju gdje bi mogao biti).

Kapitol dakle zbog obnove neću vidjeti iznutra, ali iza njega, na početku Calle Zanja, nalazim zanimljiv prizor:



Pored toga je ovo:



Objašnjenje za prvu sliku dobivam malo dalje:



Riječ je očito o lokaciji gdje se obnavljaju stare parne lokomotive s plantaža šećera, a sâm proces obnove je također zamišljen kao svojevrsna atrakcija. Nije mi jedino poznata daljnja sudbina tih lokomotiva – ostaju li ovdje ili će ih prevesti nekamo drugamo kako bi tamo bile izložene, ili možda čak i vozile.

Još jedna slika, s Kapitolom u pozadini:



Zgrada čiji neugledni postranični zid vidite na slici jest Real Fábrica de Tabacos Partagás, najpoznatija havanska i kubanska tvornica cigara. Ovdje se proizvode npr. čuvene Cohibe.

Objašnjenje one druge neobične slike jest da je to ulaz u havansku kinesku četvrt. Ono bitno što kineskoj četvrti u Havani nedostaje – jesu Kinezi. Naime, većina Kineza napustila je Kubu još nakon Revolucije, premda su prije toga bili prilično brojni, a kineska četvrt u Havani bila najveća u Latinskoj Americi. Prvi Kinezi na Kubu su stigli još 1847. kao radnici na poljima šećerne trske, a potjecali su iz južne Kine i s Tajvana. Imali bi ugovor na 8 godina, a poslije isteka mnogi bi ostali na Kubi. Krajem 19. st. na Kubu su bježali i mnogi Kinezi iz SAD-a, koje su ondje diskriminirali. No kako se Kinezi uglavnom bave sitnim poduzetništvom, nova vlast ih je nakon Revolucije eksproprirala, što je dovelo do egzodusa. Čistokrvnih Kineza danas na Kubi ima malo (svega tristotinjak), ali postoji dosta mješanaca, prije svega između Kineza i crnaca. Najpoznatiji Kubanac kineskog porijekla bio je nadrealistički slikar Wifredo Lam (otac mu je bio Kinez, a majka iz miješanog braka crnog roba i mulatkinje).

Inače, kad smo već kod sastava stanovništva, oko dvije trećine Kubanaca su bijelci, četvrtina miješani, a desetina crnci. Iako, hodajući Havanom, uglavnom ćete zamjećivati crnce i mulate.

Danas vlasti pokušavaju potaknuti doseljavanje novih Kineza, u sklopu razvijanja dobrih odnosa Kine i Kube, a jedan od poteza jest i stavljanje dvojezičnih natpisa ulica:



Zasad baš i nije uspješno, Kinezima se očito ne žuri na Kubu.

Vraćam se lagano prema smještaju po Avenida de Italia. Pogled na arhitektonski potpuri:



U jednom času mi prilazi neki jinetero s rečenicom „Hello, you remember me?“. Ne, ne sjećam ga se, možda je to čak onaj prvi od jutros, ali ne namjeravam istraživati. Danas sam stekao dovoljni imunitet na gnjavatore.

Dok se hrvam s vratima case particular (brava je okrenuta naopako, pa ključ morate okretati u suprotnom smjeru), prilazi mi neki stariji žicar. Odmahujem glavom, no on mi sad pokušava pomoći oko vrata, valjda u nadi da ću cijeniti njegovu pomoć i nagraditi ju ponekim CUC-om. No uopće mi ne pomaže, jer umjesto da gura vrata, on ih vuče. Naposljetku se sjetim rečenice koju ću idućih dana vrlo često upotrebljavati u komunikaciji s Kubancima: „Déjame, por favor.“ (Pusti me, molim te.) Začudo, udaljava se bez ustezanja.

Smještam se u sobu i pokušavam s gospođom Nancy vidjeti kako bih mogao doći do autobusnog kolodvora, kako bih na vrijeme nabavio kartu za prekosutra za Cienfuegos. Naime, turisti na Kubi moraju putovati autobusnom kompanijom Viazul, koja svoje karte prodaje u konvertibilnim pesosima. Postoje i druge kompanije, kao što su Astro ili Ómnibus nacionales, ali one po zakonu ne smiju primati strance. A kako im busevi nisu klimatizirani, možda je i bolje da ne primaju. No kako postoji samo jedan bus koji mi odgovara, ne želim ostati bez karte. Međutim, Viazul ima svoj kolodvor u Nuevo Vedadu, koji se nalazi poprilično daleko od mog smještaja, a javni prijevoz do onamo je manjkav. Nadao sam se da će mi Nancy možda ponuditi da ona nazove kolodvor i telefonski rezervira kartu (neki vlasnici casas particulares to i rade), međutim ne izgleda voljna ponuditi mi tu mogućnost. Umjesto toga mi objašnjava da pokušam uzeti neki od taxi colectivosa (to su yank tanks koji voze na stalnim rutama i za par nacionalnih pesosa – možda i centavosa – prebacuju ljude kroz grad; sličan koncept postoji i u Iranu), ali svejedno moram jednim dijelom pješice. Ništa, odlučujem se krenuti pješice, pa ću u prolazu zahaltati neki colectivo, čini se da stalno prolaze...

Krećem po Calle San Lazaro prema zapadu, te ubrzo ulazim u Vedado. Taksiji prolaze, no nisam siguran kojom rutom idu, tako da sam sve skloniji tomu da othodam čitavu dionicu. Vrućina je malo popustila, a i to je prilika da malo bolje vidim udaljenije dijelove grada.

Usput nailazim na jedan od propagandnih murala:



Más unidos y (ne mogu pročitati), defendiendo el socialismo – Ujedinjeniji i (?), u obrani socijalizma. Lijevo je grb CDR-a, Vijeća obrane revolucije, što su lokalne kvartovske organizacije koje služe za zaštitu revolucionarnih vrijednosti, a procjenjuje se da je oko 75% Kubanaca učlanjeno u njih. Moto im je „Revolucija u svakoj četvrti“, a zadaća im je motrenje lokalnog stanovništva i promatranje kontrarevolucionarnih aktivnosti. Iako sve to zvuči vrlo totalitaristički, CDR-ovi se zapravo i dosta angažiraju oko praktičnih problema, radnih akcija, akcija solidarnosti, kampanja cijepljenja, organizacije evakuacije u slučaju izvanrednih događaja, društvenih priredbi...

Slika propagandnih murala i plakata bit će još puno u nastavku putopisa.

Uspinjem se do kraja Calle San Lazaro, gdje se nalazi havansko sveučilište:



Sveučilište je osnovano 1728. kao jedno od prvih u Americi, a 1842. postalo je sekularnim. U sadašnjoj se zgradi nalazi od 1902. i danas ima 15 fakulteta. U vrijeme Batiste bilo je središte revolucionarne djelatnosti, te ga je on 1956. zatvorio. Otvoreno je ponovno poslije Revolucije, ali uz ideološku čistku.

Odustao sam posve od taksija, skrećem lijevo i ubrzo dolazim do bolnice Calixto García, gdje me čeka Cheov citat:



„Ali milijune puta više vrijedi život jednog ljudskog bića nego sva imovina najbogatijeg čovjeka na svijetu.“

Doduše, Che se baš nije toga držao prilikom egzekucije Batistinih oficira nakon ulaska u Havanu 1959., kada su isti po kratkom postupku smaknuti.

Na slici je naravno i Fidel.

Nastavljam prema jugu-jugozapadu, te nakon nekog vremena izlazim na Plaza de la Revolución. Ovaj golemi trg projektiran je još 1920-ih i do Revolucije se zvao Plaza Civica. Bio je zamišljen kao novo prometno čvorište Havane, u stilu pariškog Place de l'Étoile. Međutim, s obzirom da je danas okružen socrealističkim državnim zgradama, mnogo više liči na ogromne sovjetske ploščadi. 31. je najveći trg na svijetu, s površinom od 72 000 m2. Na njemu se često održavaju javni mitinzi, a ovdje je u siječnju 1998. i papa Ivan Pavao II. služio svetu misu pred oko milijun ljudi.

Na sjevernoj strani trga nalaze se dva portreta izrađena od čeličnih profila:



S lijeve strane, na zgradi Ministarstva unutrašnjih poslova nalazi se portret Che Guevare, s njegovim čuvenim „Hasta la victoria siempre“ (Uvijek do pobjede). Desno, na zgradi telekomunikacija, 2009. godine dodan je portret Camila Cienfuegosa, uz riječi „Vas bien, Fidel“ (Ide ti dobro, Fidel).

I dok je većina ljudi barem marginalno upoznata s postojanjem Che Guevare (ako ništa, onda zahvaljujući legendarnoj slici Alberta Korde koja je postala najprepoznatljivijom fotografijom na svijetu), Camilo Cienfuegos nije pretjerano poznat široj javnosti. Cienfuegos je bio antibatistički aktivist koji je zbog svoje djelatnosti u protestima bio na meti policije, a kako u to vrijeme nije bio zaposlen (zbog nedostatka sredstava morao je odustati od studija) otišao je prvo u SAD, odakle je prognan u Meksiko nakon što mu je istekla dozvola boravka. U Meksiku je susreo Fidela Castra te se pridružio njegovoj skupini od 82 ljudi koji su na jahti Granma isplovili prema Kubi kako bi pokrenuli oružanu pobunu. Prema anegdoti, bio je zadnji koji se ukrcao na Granmu, a i to samo zato što je bio mršav i nije zauzimao puno mjesta.

U revolucionarnim borbama Cienfuegos se pokazao kao vješt i sposoban borac, te je zajedno s Cheom vodio borbu za Santa Claru, čijim je padom postignuta odlučujuća pobjeda u rušenju Batiste. Nakon Revolucije zauzimao je visoke položaje u vojsci i angažirao se oko agrarne reforme. No ne zadugo. 28. listopada 1959. prilikom noćnog leta iz Camagüeya u Havanu njegov avion je nestao. Pretpostavlja se da se srušio u more. Neki su čak tvrdili da je ubijen prema Castrovoj naredbi, budući da je bio vrlo omiljen, te kao takav smatran potencijalnom opasnošću za Fidelovo vodstvo, no ozbiljniji povjesničari odbacuju takve optužbe. Vjerojatno je bio posrijedi tehnički kvar na avionu, ili ga je pak oborio kubanski lovac koji je greškom mislio da je riječ o stranom špijunskom avionu.

Nije sasvim jasan politički kurs koji je Cienfuegos zauzimao. Bio je manje dogmatičan od Castra i Guevare, a potjecao je iz obitelji španjolskih anarhista. Pitanje je kako bi se kubanska politika dalje razvijala da je Cienfuegos ostao živ i nastavio utjecati na državnu politiku.

Rečenica napisana ispod njegovog portreta potječe iz doba prvog Castrovog govora u Havani nakon Revolucije, kada se on, tražeći povratnu informaciju od svojih suboraca, okrenuo Cienfuegosu koji je stajao iza njega i pomalo nesigurno ga upitao „¿Voy bien, Camilo?“, na što je ovaj sa širokim osmijehom odgovorio „Vas bien, Fidel“.

Nasuprot tim dvama portretima, na sredini Plaza de la Revolución nalazi se Memorial a José Martí:



109 metara visoka građevina najviša je u Havani, a na njenom se vrhu nalazi i vidikovac. Ima oblik petokrake zvijezde, građena je od mramora s Isle de la Juventud u razdoblju 1953-1958., a u njoj se nalazi muzej posvećen Joséu Martíju. Ispred zgrade je 18 metara visok Martíjev kip. Zanimljivo je da je projekt koji je prihvaćen bio tek treći na natječaju. Razlog odabira bio je taj što je njegov arhitekt bio Batistin osobni prijatelj.

José Julián Martí Pérez, nazvan „Apostolom kubanske nezavisnosti“, bio je pjesnik, esejist, novinar, revolucionarni filozof, prevoditelj, profesor, izdavač i politički teoretičar. Moglo bi se dakle reći da je bio prilično značajna ličnost svoga vremena. Laughing Rođen je 28. siječnja 1853. u Havani, kao najstarije od osmero djece, te ujedno jedini sin. Zarana je pokazivao sklonost progresivnim idejama, te ga je već kao 12-godišnjaka iznimno potresla Lincolnova smrt. Kada je imao 15 godina izbio je prvi kubanski rat za nezavisnost (Desetogodišnji rat). Premlad da bi se borio, Martí je svoju podršku izražavao pišući pjesme o nezavisnosti i slobodi Kube. U dobi od 16 godina završio je u zatvoru zbog pisma koje je napisao prijatelju koji se priključio španjolskoj kolonijalnoj vojsci. Optužen je za izdaju i osuđen na 6 godina zatvora. No u zatvoru se razbolio, a kako je još uvijek bio maloljetan, kazna mu je smanjena, te je umjesto toga protjeran u Španjolsku, u nadi da će boravak ondje pozitivno djelovati na njegovu lojalnost Španjolskoj. Umjesto toga, Martí je iskoristio svoj boravak u Španjolskoj da popularizira ideju kubanske nezavisnosti u metropoli, gdje mnogi građani nisu bili ni svjesni kolonijalne brutalnosti. Nakon što je 1873. proglašena prva Španjolska Republika, u čijem je proglašenju bilo navedeno da je Kuba neodvojivi dio Španjolske, Martí je reagirao esejem Španjolska Republika i kubanska revolucija u kojem je ukazao na licemjerje parlamentarnih zastupnika koji Kubi odriču pravo na ono što su upravo sami proglasili – slobodu.

1874. diplomirao je pravo, da bi potom napustio Španjolsku i otišao u Meksiko (budući da na Kubu nije i dalje smio). S početkom građanskog rata u Meksiku Martí kritizira Porfiria Díaza te se sve više angažira u radničkim krugovima. Ipak, nakon 2 godine zakratko se vraća na Kubu pod lažnim identitetom, ali ubrzo odlazi u Gvatemalu, u to vrijeme vrlo progresivnu. Zapošljava se na sveučilištu, ali i dalje neumorno traži podršku za kubansku neovisnost. Nakon što je Desetogodišnji rat završio, Martí kritizira Sporazum iz Zanjóna, kojim nije postignuto ništa značajno. Ponovno se zakratko vraća na Kubu, potom odlazi u New York i Venezuelu. U Venezueli piše, radi kao novinar i prevodi. Usput neumorno i dalje zagovara ideju neovisnosti Kube. No kada su 1884. Máximo Gómez i Antonio Maceo htjeli započeti novi napad na Španjolce, Martí se nije slagao. Tvrdio je da rat treba biti pažljivo isplaniran i da je još prerano.

1891. se vraća u New York, a ubrzo nakon toga dolazi mu i supruga sa sinom. No kako je bila nezadovoljna činjenicom da joj suprug više vremena posvećuje kubanskoj nezavisnosti nego svojoj obitelji, napustila ga je i vratila se na Kubu. Martí ju više nikad neće vidjeti.

Unatoč osobnoj tragediji, Martí nastavlja putovati po Srednjoj Americi i Karibima, kako bi propagirao svoje ideje. Drži govore pred Kubancima u svim tim zemljama, prikuplja novac i oružje za novu revoluciju. Konačno, početkom 1895. u dogovoru s Máximom Gómezom, generalom dominikanskog porijekla, Martí kreće iz Dominikanske Republike i iskrcava se na krajnjem istoku Kube, gdje je rat već započeo, pod vodstvom braće Maceo. Nažalost. Martí će ubrzo poginuti u Bitci kod Dos Ríosa. Za to je dijelom i sâm kriv – u bitku je išao na bijelom konju, odjeven  u crni kaput, što ga je učinilo lakom metom. Prilično glupa i besmislena smrt za nekog tko je bio takav velikan u drugim aspektima. Da je poživio vjerojatno bi postao prvim predsjednikom Republike Kube, ovako je bio samo jedan mučenik više, ali je to pridonijelo njegovom kultnom statusu. Pokopan je na groblju u Santiagu de Cuba – ali o tome ćemo kad dođemo dotamo.

Prelazim Plaza de la Revolución i nastavljam na jug. Ovaj dio grada više nije pokriven kartom koju imam, tako da se krećem po osjećaju. U jednom trenutku nailazim na jednu širu ulicu i zaključujem da bih skrenuvši nadesno mogao doći do terminala. No varam se. Šećem kroz naselje koje izgleda kao zapuštenije američko predgrađe i razmišljam da li da nekoga pitam ili da se pouzdam u vlastiti instinkt. Pogađate što odabirem. Laughing

Nakon skoro kilometra ulica lagano skreće, a ja izlazim na jednu veću ulicu, za koju vidim da se zove Calle 26 (u Vedadu su ulice uglavnom nazvane po brojevima i slovima), a prema podacima koje imam, na njoj bi se trebao nalaziti terminal. Još oko kilometar vijuganja i dolazim do terminala, koji se nalazi nasuprot havanskog zoološkog vrta. Terminal je prilično neugledan – više mi liči na ambulantu nego na kolodvor. Objašnjavam liku u predvorju što trebam, potom me on upućuje sa nekom ženskom koja bi mi trebala prodati karte na blagajnu. Karta je obični komadić papira na koji se žigom lupi špranca koja sadrži mjesto za odredište i datum (s tim da se oboje upisuje ručno). Potom se moram vratiti do onog tipa u predvorje da mi on dadne rezervaciju za sjedalo, tj. da mi jednostavno na kartu nadopiše još jedan broj koji bi valjda trebao označavati sjedalo. Kaže mi još da budem na kolodvoru najkasnije pola sata prije polaska.

Sad sam zbrinut za iduća dva dana što se tiče putovanja (još moram samo srediti spavanje u Cienfuegosu) i mogu se vratiti u grad. Ovaj puta ne mislim ići pješke, već uzimam taksi. Da, naplaćuje mi 10 CUC-a, ali takva je cijena, premda je se ne bi ni Zagreb postidio. Vozi me uz groblje Cristóbal Colón, havanski nekropolis s preko 800 000 grobova na površini od 57 hektara. Nastavljamo po Avenida Salvador Allende, pa skrećemo na Zanja, Padre Varela...i evo nas pred casom particular. Odlazim se još malo pofriškati, no kako sam se dogovorio da večera bude u 9, imam još malo vremena da se spustim do Malecóna i okinem par fotki u zalazak sunca:









Kao što vidite, mnogo je živahnije nego jutros. Ubrzo bi trebao početi i karneval, tako da ga možda kasnije večeras vidim.

Vraćam se kući taman pred večeru. Na Nancyno pitanje kako sam na kraju došao do kolodvora odgovaram da sam se prošetao, na što ona skoro pada u nesvijest. Očito Kubancima nije jasno zašto bi netko hodao ako ne mora. Pogotovo turisti. Iako je hodanje upravo ono što su Kubanci radili godinama, pogotovo u vrijeme tzv. Specijalnog perioda devedesetih, kada je vladala nestašica nafte.

Za večeru je piletina, s uobičajenim dijapazonom priloga koji sam već opisao. Budući da toga ima jako puno, a ja baš i nisam pretjerano gladan od te vrućine, ostavljam poveći dio toga na tanjuru. Ispričavam se Nancy, koja mi začuđeno kaže „¡Tu comes poquito!“ (Jedeš majušno!) Razmišljam kako je to obično tendencija u zemljama koje su u prošlosti iskusile nestašice hrane i glad, ta želja da se posjetitelja zatrpa hranom, da mu se pokaže da se ima.

Uz večeru dobivam i sok od guave, koji je manje sladak od mangovog, dosta je vodenast, ali fino osvježava. Za desert imam neki desert od kokosa, koji je žitke konstitucije, a jede se zajedno s kriškama žutog polutvrdog sira (sličnog npr. kačkavalju), tako da se slankastost sira sljubljuje s intenzivnom slatkoćom kokosa.

Također uz večeru po prvi puta imam priliku probati Cristal, lokalnu kubansku pivu, jednu od dvije najprisutnije (druga je Bucanero). Budući da to ne ulazi u redovnu cijenu večere, računa se dodatnih 1,5 CUC. Ne možeš na Kubi ništa dobiti besplatno...

Navečer se odlučujem još malo prošetati do grada i po mogućnosti sjesti u onu pivnicu na Plazi Vieji, htio bih vidjeti kakva im je piva. Ostavljam sve suvišne stvari kod kuće – uzimam tek mobitel (iako mi ni on ne treba) i nekih desetak CUC-a. Iako nema baš puno kriminala, ako se mogu pokušati uklopiti, zašto ne? I doista, dok šećem prema Staroj Havani ne primjećujem previše pogleda niti mi itko pristupa. U mraku izgledam kao Kubanac. Možda malo šminkerskiji Kubanac, ali ipak.

Nakon nekih pola sata stižem u pivnicu, ali onda moram čekati još nekih petnaestak minuta da me netko primijeti i posluži. Već poprilično umirem od žeđi, a piva baš i ne taži najbolje žeđ. Ipak ju ispijam, malo je pregorka za moj ukus, te se potom, budući da me počeo shrvavati umor, upućujem natrag kući, zaobilaznim putem, preko Plaza San Francisco de Asís. Možda pronađem koji bici-taksi, za 2 CUC-a bi me trebao prebaciti do kuće. Vidim policajca kako mi maše da priđem. Dolazim, a on me traži putovnicu. Nemam ju, ostavio sam ju u casi particular. To mu i kažem. Nemam nikakvu ispravu kod sebe. Nadam se samo da me to neće uvaliti u probleme. Nisam radio ništa sumnjivo, šetao sam. Pita me gdje mi je casa particular. Kažem mu. On mi potom kaže „6 CUC-a“. Pitam ga za što, misleći da je riječ o nekoj globi zato što nemam isprave. Ali nemam ni to, dao sam novce za pivu. On mi kaže da nije za globu, nego za taksi. Pokušavam mu reći da mi ne treba taksi, eventualno bici-taksi. „Ne može se, Malecón je zatvoren zbog karnevala.“ Ovo mi sve izgleda prilično besmisleno i više mi izgleda kao pokušaj iskamčivanja love, tim više jer uz policajca stoji i par taksista. Još mi nešto pokušavaju objasniti, ali ja se pravim blesav i objašnjavam im da ne razumijem dobro španjolski, te se potom udaljavam preko trga nadajući se da me nitko neće pokušati zaustaviti. I nije.

Izlazim na Obispo i na uglu sa San Ignaciom nailazim na jednog bici-taksista. Pitam ga koliko je do hotela Deauville, malo dalje od mog smještaja. On odmah ustaje i priprema mi mjesto u bici-taksiju. Ponavljam pitanje – koliko? On kaže 5 CUC-a. 5 CUC-a za nešto što bi trebalo koštati najviše 2 CUC-a? Odmahujem glavom i krećem dalje. On nudi 3. I to mi je previše, radije ću hodati. Stranac jesam, ali budala nisam.

Pola sata kasnije sam u smještaju, nakon što na Malecónu nisam vidio ništa od karnevala (osim činjenice da je zatvoren zbog istog i da ljudi šeću posred šesterotračne ceste). Malo prije hotela mi se pokušao napakirati neki lik koji je očito posumnjao da sam stranac, i to s posve nemaštovitim uletom „It's very hot...“, pa onda nakon mog ignoriranja „It's very hot, my friend! Where are you from?“. Srećom, zamaknuo sam za svoj ugao i šmugnuo u casu particular. Dosta gnjavatora za danas. Umoran sam, a i sutra se rano dižem, doručak sam zakazao već u 6.45, još samo tuš, pranje zubi i spavanje...

egerke @ 16:36 |Komentiraj | Komentari: 0
SUBOTA, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se prije 7 ujutro. Unatoč izmorenosti prethodni dan, svejedno nisam uspio otegnuti spavanje. Neka, ovo će biti dug dan, pa je i bolje da rano krenem.

Oblačim se i izlazim iz sobe u kuhinju. Prethodnu večer smo dogovorili da me doručak čeka u 8. Imam još vremena, pa tako izlazim na kuhinjski balkon, kako bih po prvi puta promotrio Havanu po danu.

Ulice su još puste – i inače je promet na Kubi rjeđi nego u Europi ili Americi, jer je broj automobila manji. Pogled na istok, prema starom dijelu grada:



I na drugu stranu – šarene i oronule fasade:



Na slici vidite i bici-taksi, osebujno prijevozno sredstvo, zapravo neku vrstu rikše na nožni pogon, kakvih su puni kubanski gradovi. Vozači ovih vozila ujedno su među najnapornijim individuama na Kubi, jer se poput pirane bacaju na svakog mogućeg turista nadajući se da će zaraditi po koji pesos. Ja sam ih uporno odbijao, osim u nekoliko iznimnih slučajeva.

Još jednom bici-taksi:



Promet je malo živnuo, a pojavili su se i yank tanks:



Unutrašnji hodnik mojeg smještaja – on vodi prema dijelu zgrade gdje su smješteni vlasnici:



Usputni prizor s druge strane ceste:



Dolazi vrijeme doručku. Za početak voćna salata: mango, ananas, papaja i guava. Zatim je tu kava u termosici (u tih ću 17 dana popiti kave koliko nikad u životu), kruh s maslacem i nekim kupovnim pekmezom, sir, a potom mi donose i omlet (koji Kubanci zovu tortilla de huevos – tako da ne mislite da ćete dobiti onu meksičku tortilju), uz koju se nalazi neko voće koje ima okus poput masne dinje, s blago slankastom aromom. Kasnije ću doznati da je posrijedi avokado – jeo sam ga mnogo puta i zapravo mi je ukusan, ali uvijek sam ga jeo u obliku nekakve kreme, nikad ovako. Na ovaj način je poprilično bezukusan. Dobivam i neko pecivo punjeno šunkom i sirom, te naravno svježe iscijeđeni sok od manga. Upravo je mango ono čemu sam se najviše veselio na ovom putovanju – pravi, prirodni, nedavno ubrani mango, a ne ovaj iz naših prodavaonica, koji je ubran poluzreo, potom se povlačio po hladnjačama, da bi ga ovdje prodavali za 12 kn po komadu.

Iako sam oduševljen novim okusima, ispostavit će se da je ovo praktički univerzalni doručak na Kubi, uz tek pokoju varijaciju. Nakon nekoliko dana sam se navikao i postalo mi je poprilično jednolično. Svejedno, hrana je prirodna i zdrava, čak je i kupovni pekmez napravljen bez aditiva.

Nakon doručka uzimam svoju opremu i krećem u grad. Ne mogu nikako zakamuflirati fotoaparat, tako da svojom pojavom stršim i privlačim pažnju lokalaca. Očekivalo bi se da su Kubanci naviknuti na turiste, s obzirom na godišnji broj od oko 3 milijuna ljudi koji posjete Kubu, ali i dalje ćete dobivati neželjenu pažnju. Razlog: novac. Kubancima država subvencionira jako puno toga – imaju besplatno zdravstvo, školstvo, čak i kazališne i sportske ulaznice (jer se kultura i sport smatraju pravom naroda), a subvencionirane su i racionirane namirnice kojima se pokriva između trećine i polovine svakodnevnih potreba kubanske obitelji. No za sve ostalo, potrebno je pribaviti novac. Kada se Kuba devedesetih godina otvorila turizmu, uveden je sustav dvojnih cijena – turisti su robu plaćali po skupljoj cijeni no domaći. Kako bi se i fizički odvojili sustavi plaćanja, stranci su plaćali u američkim dolarima, čija je vrijednost bila otprilike 25 puta veća od vrijednosti nacionalne valute, pesosa. Na taj su način oni koji su radili u djelatnostima povezanima s turizmom lakše dolazili do dolara i ostvarivali viši standard. Oni koji nisu bili te sreće da imaju posao vezan uz turizam, pokušavali su se na razne načine ubaciti u prihode od turizma. Neki radnik u tvornici cigara bi možda neku škartnu cigaru, koja bi zapravo trebala ići u otpad ili barem za osobnu konzumaciju radnikâ, prošvercao i preprodao naivnim turistima. Netko drugi je sklepao bici-taksi i počeo nuditi vožnje turistima. Treći se jednostavno odlučio na lovačke priče kojima pokušava iskamčiti pokoji dolar od samilosnih turista. Ukratko, na Kubi se turisti doživljavaju kao hodajući novac, i to je ono što doista iritira. Ne samo da vrlo često istu robu plaćate 25 puta više od lokalaca (jer je numerička cijena ista, ali valuta je različita), nego možete biti sigurni da ako vam netko priđe na ulici i započne razgovor s vama, to nije tek iz pukog interesa za vas. Odnosno, možda ih i zanima odakle ste, ali ako se upustite u dulji razgovor s njima neminovno će vam ili nešto ponuditi na prodaju, ili će vas zatražiti da im date novac za neki trošak koji si ne mogu priuštiti... Najčešće su to prilično maleni iznosi, sretni su ako im date i jedan dolar, ali stvar je u načelu. Ja sam se unaprijed pripremio na to žicanje i čvrsto odlučio da nemam namjeru dati ni centavosa takvim gnjavatorima. Pobogu, pa njima njihova država jamči više nego meni moja. Iako su nominalne plaće smiješno male (recimo, plaća liječnika je 25 dolara, odnosno 625 pesosa), niski su i svakodnevni troškovi (pola kile subvencionirane racionirane riže košta 25 centavosa, dakle ¼ pesosa). A doista nemam namjeru kroz žicanje financirati njihovu kupovinu luksuzne robe. Ako želiš zarađivati više, pronađi legalan način zarade.

Inače, naziv za profesionalne muljatore koji vam pokušavaju utrapiti neki proizvod (cigare, rum, čak i cure – ili jednostavno za proviziju dovode ljude u neki restoran ili casu particular) jest jineteros – jahači. Unatoč imenu, nisu toliko naporni kao u drugim zemljama. Ako im date do znanja da niste zainteresirani, uglavnom će vas pustiti na miru. Problem je jedino što ih ima mnogo, tako da ih stalno morate odbijati. Prvi dan u Havani bio sam još zelen, pa sam se upustio u nekoliko razgovora s jineterosima, ali sam shvatio da je to popriličan gubitak vremena, tim više što svi vrte uglavnom iste priče („Tu u blizini ima prodavaonica cigara i samo danas je akcija, cigare su u pola cijene, evo, pokazat ću ti...“). Naravno, svi vam se obraćaju s „¡Hola, amigo!“ ili čak na engleskom „My friend!“ (što izgovaraju kao Myfriend, s naglaskom na prvom slogu). Ne jednom mi je došlo da se okrenem i kažem im „Slušaj, ja ti nisam nikakav prijatelj. Ti želiš moj novac, ja ti ga ne želim dati, i to je to. Prestani glumatati.“ No na kraju sam zaključio da je najbolje uopće ne trzati na takva dozivanja. OK, postoji mala šansa da tako propustim neki zanimljivi razgovor, ali opet, s obzirom na već opisani način kako Kubanci govore, pitanje je koliko bih imao koristi od takvog razgovora.

Osim jineterosa, postoje i jineteras, samo što to nisu ženske koje prodaju cigare, rum i slično – već jednostavno ženske koje vam se prikrpaju kako biste ih počastili pićem, odveli ih na neko ekskluzivnije mjesto koje im nije cjenovno dostupno i uživali u njihovom društvu. Nije isključeno da će vam se poneka od njih odužiti i seksom, premda to nije primarni motiv da vam se prikrpaju. Dakle, nije riječ o prostitutkama, već jednostavno o sponzorušama. Neke od njih su i vrlo privlačne, ali hvala lijepa – ne vidim ništa privlačnog u komunikaciji s nekim za koga znam da je tu zbog mog novčanika, a ne mene. No nije rijetkost vidjeti starije Nijemce i Britance u društvu mladih Kubanki. Tko voli...

Izlazim iz kuće i slikam zgradu na uglu prekoputa:



Pogled uz Calle San Lazaro prema zapadu:



I na drugu stranu:



Prevaljujem pedesetak metara i izlazim na Malecón, široku obalnu aveniju koja se proteže 8 km od središta grada na zapad. Pogled prema zapadu:



Na slici se vidi Vedado, zapadni i otmjeniji dio Havane, zajedno s nekoliko nebodera koji su tamo sagrađeni pedesetih godina, u doba kubanske romanse s SAD-om. Najviša zgrada na horizontu je čuveni Edificio Focsa, o kojem će još biti riječi.

Havana ima 2,1 milijun stanovnika, te je, nakon Santo Dominga, drugi najveći grad na Karibima. Nalazi se na onom dijelu kubanske obale koji je najbliži Floridi, a proteže se od dobro zaštićene luke u smjeru zapada. Moguće ju je raščlaniti u nekoliko dijelova: odmah uz samu luku smještena je La Habana Vieja, Stara Havana, kolonijalna jezgra grada. Zapadno od nje prostire se Centro Habana, izgrađen na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. To je dio u kojem se nalazi i moj smještaj. Još zapadnije je Vedado, izgrađen u prvoj polovici 20. st., koji se dijeli na dio koji podsjeća na omanji američki downtown (to je ovo na gornjoj slici), te na zelene rezidencijalne četvrti s obiteljskim kućama. Još zapadnije od Vedada nalaze se Miramar, Playa i Marianao, koji još više podsjećaju na američka predgrađa, a danas je tamo smještena većina veleposlanstava.

Havana je utemeljena 1514. na južnoj obali Kube, da bi unutar idućih 5 godina bila još dvaput premještena, oba puta na lokacije na sjevernoj obali. Od 1519. nalazi se na sadašnjem mjestu. Ime je po svemu sudeći dobila prema taínskom poglavici Habaguanexu, a izvorno puno ime bilo je San Cristóbal de la Habana. U to vrijeme Havana je bila tek uporište za daljnju kolonizaciju Amerike. Međutim, nakon zauzeća Meksika, strateški važan položaj i sigurna luka osigurali su da Havana postane nezaobilazna stanica na putu između Staroga i Novog svijeta. Ovdje su se brodovi s blagom iz Meksika, ali i iz Perua, pregrupirali prije plovidbe preko Atlantika. 1592. dobiva status grada, a 1607. preuzima i funkciju glavnog grada od Santiaga de Cuba. Nadimak joj je „Ključ Novog svijeta i bedem Zapadne Indije“. U 17. st. grad raste i razvija se, te unatoč epidemiji kuge 1649., u kojoj je stradala trećina stanovništva grada, do sredine 18. st. postaje trećim najvećim gradom u Americi (većim od New Yorka). Tijekom Sedmogodišnjeg rata, u lipnju 1762., Havanu su zauzeli Britanci, no kada je već iduće godine rat završio, Havana je razmijenjena za Floridu, koja je dotad bila u španjolskom posjedu. Kako im se to više ne bi ponovilo, Španjolci su dobrano utvrdili Havanu, koja je tako postala najutvrđenijim gradom u Americi. Ulaz u gradsku luku danas čuvaju čak 4 utvrde. 1796. u Havanu su iz Santo Dominga preneseni i posmrtni ostaci Kristofora Kolumba, koji su ovdje ostali do španjolskog gubitka Kube 1898., kada su prebačeni u Sevillu.

Tijekom 19. st. Havanu nazivaju Parizom Antila. 1837. sagrađena je prva željeznička pruga, 51 km između Havane i Bejucala u unutrašnjosti otoka, koja je služila za prijevoz šećera. Kuba je tako postala petom zemljom u svijetu koja je dobila željeznicu. Havana je ujedno bila i jedan od prvih gradova u svijetu koji su dobili tramvaj, 1859. Razvoj se nastavlja u prvoj polovici 20. st., s američkim ulaganjima i turizmom, posebice u razdoblju prohibicije kada je Kuba bila odredište za lokanje jeftinog, a dobrog ruma. Havana postaje bogati grad, s trećom najvećom srednjom klasom na zapadnoj polutci, a u gradu se otvaraju i brojne kockarnice i hoteli u vlasništvu kojekakvih mutnih likova, kao što su Meyer Lansky i Lucky Luciano. Život u Havani u to je vrijeme možda bio bolji nego danas, no bio je i u snažnom kontrastu s ostatkom Kube, osim što je ovisio i o stranom pranju novca.

Nakon Revolucije dolazi do javne stanogradnje i poboljšanja socijalnih službi, no američki embargo i česte nestašice dovode do propadanja. Mnoge zgrade pate od zapuštenosti (to se vidi i na gornjim fotografijama), a tomu ne koristi ni poprilično neugodna vlažna klima, koja uzrokuje brzo propadanje i netom obnovljenih zgrada. 1982. Stara Havana je stavljena na popis Svjetske baštine UNESCO-a, čime je pribavljen i dio novca za obnovu najugroženijih dijelova. No grad je prevelik da bi se obnova mogla oslanjati samo na UNESCO-v novac. Osamdesetih godina gradski povjesničar Eusebio Leal Spengler započeo je vlastitu inicijativu obnove grada. Osnovao je Habaguanex, državnu firmu koja u svom vlasništvu ima hotele, restorane, muzeje i prodavaonice suvenira, a koja ostvareni profit ulaže u obnovu Havane. Za sada je potpuno obnovljena četvrtina Stare Havane, a radovi su često vrlo opsežni (recimo, ispod Plaze Vieje se svojedobno nalazila podzemna garaža koju je dao sagraditi još Batista, a koja je prilikom obnove uklonjena kako bi se trgu vratio izvorni oblik) i vrlo precizni (prilikom obnove konzultira se sva dostupna građa, od spisa, skica, povijesnih knjiga pa sve do starih fotografija, kako bi konačni rezultat bio što vjerniji izvorniku). Budući da obnovom ne želi Staru Havanu pretvoriti u grad muzej, Spengler nastoji da se dio prihoda Habaguanexa (koji iznosi preko 160 milijuna dolara godišnje) investira i u razvitak društvenih sadržaja u tom dijelu grada, pa se tako izdvaja za škole, vrtiće, staračke domove...budući da grad nisu samo zgrade već i ljudi.

Pogled duž Malecóna na istok, prema centru grada:



Na samom rtu vidi se tvrđava Castillo de los Tres Santos Reyes Magos del Morro.

Pogled na neke od zgrada na Malecónu:





Nekima nije bilo spasa, pa su srušene i njihove parcele stoje prazne. Takva je ova skroz lijevo na drugoj slici. Ispred žute zgrade vidite smeđu ploču, koja označava da se zgrada renovira.

Kao što se može vidjeti, Malecón je prazan. Tek tu i tamo koji džoger. Hodam prema istoku, kad mi u jednom času prilazi moj prvi jinetero. „Hello, my friend. Where are you from? Are you interested in buying cigars?“. Pristojno ga otpiljujem i imam osjećaj da sam prilično glatko to prošao. Prema najavama koje sam čitao očekivao sam da će biti naporniji. No, kako rekoh, kasnije ću shvatiti da se napor krije u brojnosti, ne toliko u nasrtljivosti pojedinaca.

Skrećem desno u Avenidu de Italia, koja me vodi podalje od Malecóna:



Pogled unatrag:



Malo kolonijalne arhitekture:



Ova fotografija je zgodan pregled kubanskog voznog parka:



Yank tank, Lada, neki kineski auto (Geely?) i naprijed neki stariji japanski. Velika bijela zgrada krajnje desno je art deco zgrada u kojoj se nalazi Teatro América.

Evo nas na semaforu ispred Teatra América, još malo automobila:



Skrećem u Calle Neptuno i nastavljam na istok prema Habani Vieji. Tražim mjesto gdje ću promijeniti novac. Evo me na rubu Parque Central, pogled prema Hotelu Inglaterra i Gran Teatru de La Habana:



Pored je i Hotel Telégrafo, jedan od Habaguanexovih hotela:



Prolazim pored mjesta na kojem bi u mom vodiču trebala biti Cadeca (Casa de cámbio – državna mjenjačnica), ali tamo nema ničega. Nastavljam stoga prema centru, točnije prema Calle Obispo, gdje bi se trebalo nalaziti više mjenjačnica.

Calle Obispo jest glavna ulica Stare Havane, ali ne izgleda pretjerano monumentalno:



Naravno da sam i ovdje uletio u ralje jednom jineteru, koji mi je prvi poveo priču o prodavaonici cigara ovdje u susjedstvu koja eto baš danas ima posebnu ponudu. Pošao sam s njim dio puta, a onda sam mu objasnio da ja osobno ne pušim cigare, da ih namjeravam doduše kupiti za poklon, ali kako sam tek došao na Kubu i namjeravam landrati okolo po otoku idućih dva tjedna, radije ću ih kupiti po povratku u Havanu, kako se ne bi bezrazložno oštetile. Hvala i doviđenja. Nije baš izgledao zadovoljno, ali se pomirio s mojom odlukom. Budući da smo skrenuli jedan blok južnije od Obispa, u malo neugledniji predio, vraćam se do Obispa i pronalazim Cadecu. Ovdje se po prvi puta susrećem s kubanskom institucijom čekanja u redovima. Naime, kako bi se izbjegle nepotrebne gužve, dosta prodavaonica i inih gospodarskih objekata ima na ulazu zaštitara koji pušta jednu po jednu mušteriju unutra, kako netko od onih koji su već unutra obave svoj posao. Red za čekanje često je kaotičan, no zna se tko je zadnji (prva stvar koju ljudi naprave kada dođu u red jest pitanje „¿El último?“, kako bi znali iza koga su oni na redu).

Ubrzo dolazi i moj red, ulazim. E sad, zašto ja uopće moram mijenjati novce, kad sam rekao da turisti mogu plaćati i dolarima? Zato što više ne mogu. Mogli su do 2003., kada je američki dolar, kao odgovor na Bushevo postroženje sankcija prema Kubi, izbačen iz upotrebe, a umjesto njega uveden je tzv. konvertibilni pesos (ime je ironično, budući da ga nigdje izvan Kube ne možete nabaviti, što znači da nije konvertibilan), u omjeru 1:1 prema dolaru (zato neki Kubanci danas i konvertibilni pesos zovu jednostavno dolar). Tako na Kubi postoje dva pesosa: prvi se naziva moneda nacional , nacionalna valuta, i oznaka mu je CUP, drugi je konvertibilni pesos, kojemu je oznaka CUC. Zato se često u slengu i kaže cuc (čita se „kuk“) za konvertibilne pesose. Dvije valute se razlikuju izgledom, ali i stanjem novčanica (nacionalni pesosi su prilično dotrajaliji). No kod kovanica, ako ste nepažljivi, može doći do zabune. Ima naravno prodavača koji vas prevare, pa vam umjesto u CUC-ovima kusur vrate u nacionalnim pesosima, čime vas mogu zakinuti 25 puta. Meni se srećom to dogodilo samo jednom, kada sam umjesto 1 CUC-a dobio kovanicu od 3 CUP-a, što znači da sam zakinut samo 8 puta.

Osim što je dolar izbačen iz upotrebe, na zamjenu dolara mjenjačnica će vam naplatiti još 10% kazne uz redovnu proviziju, tako da se na Kubu definitivno ne isplati nositi američke dolare. Ja sam nosio kanadske dolare, koje mi je frend svojedobno dao jer mi je nešto dugovao, a nije ih se mogao riješiti, ali i eure. Sve u svemu, ponio sam 1060 kanadskih dolara i još 500 eura.

Mijenjam 350 kanadskih dolara i dobivam oko 320 CUC-a. Naravno, prije promjene moram dati putovnicu, sve je vrlo birokratizirano. Činovnica preda mnom dvaput broji novac, kako bih se uvjerio da je sve u redu i da je cifra točna. Napokon sam gotov, spremam novac i financijski sam sposoban da se otisnem u kupoprodajne transakcije s Kubancima.

Vraćam se na Obispo, gdje nalijećem na još jednog jinetera s cigarama. Kažem mu da sam maloprije razgovarao s njegovim kolegom i da doviđenja. Nakon kojih stotinjak metara skrećem lijevo prema katedrali.

Ona se nalazi na Plaza de la Catedral:



Trg potječe iz 18. st. i dobar je arhitekturalni primjer kubanskog baroka. Sa zapadne strane trga nalazi se Palacio de los Marqueses de Aguas Claras, barokna palača dovršena 1760.:



Trgom dominira katedrala Djevice Marije od Bezgrešnog začeća, nazvana katkada i katedralom Sv. Kristofora (San Cristóbal de la Habana):



Gradila se gotovo 40 godina, a dovršena je 1787. U gradnji je korišten koraljni kamen, a u zidovima se gdjegdje mogu vidjeti i fosili morskih biljaka i životinja. Tornjevi su namjerno sagrađeni asimetrično, tj. zapadniji uži toranj je takav kako bi s trga lakše mogla otjecati voda koja se ovdje skupljala za jakih kiša (čitav trg je inače sagrađen na močvarnom tlu). Romanopisac Alejo Carpentier svojedobno je katedralu opisao kao „glazbu zapisanu u kamenu“. Upravo su u toj katedrali stotinjak godina počivali i Kolumbovi posmrtni ostaci.

S istočne strane trga je Casa de Lombillo, sagrađena 1741., u kojoj se nekada nalazila pošta, a danas je ured gradskog povjesničara:



Najstarija zgrada na trgu je ona s južne strane, sagrađena 1720. i nazvana Palacio de los Condes de Casa Bayona, u kojoj se danas nalazi Muzej kolonijalne umjetnosti:



To je još i Palacio del Marqués de Arcos:



Odlazim zaviriti u katedralu, ali kako sam ljetno odjeven ne želim previše švrljati unutra, pa ću samo opaliti nekoliko kadrova iz ulaznog dijela:









Nastavljam šetnju i dolazim do Plaza de Armas, drugog i najstarijeg povijesnog trga Stare Havane:





Kao što se vidi, nasred trga je park, a uokolo su prodavači starih knjiga. Trg je inače nastao nedugo nakon utemeljenja grada, 20-ih godina 16. st. Nekoć se zvao Plaza de la Iglesia, po crkvi koje danas više nema, dok je današnje ime dobio u kasnom 16. st. kada ga se koristilo za vojne vježbe.

Nasred trga nalazi se kip Carlosa Manuela de Céspedesa, koji je 1955. zamijenio kip španjolskog kralja Ferdinanda VII.:



Carlos Manuel de Céspedes, nazvan Ocem Domovine, bio je zemljoposjednik, odvjetnik i pjesnik, koji je 10. listopada 1868., u tzv. Kriku iz Yare (Yara je grad na istoku Kube) pozvao na borbu Kubanaca za nezavisnost. Toga jutra okupio je svoje robove i, dok su oni čekali da im dadne upute za dnevne dužnosti, objavio im da su odsada slobodni ljudi te ih pozvao da mu se pridruže u borbi protiv Španjolaca. Iduće godine proglašen je ratnim predsjednikom Kube. Tijekom prvog kubanskog rata za nezavisnost, nazvanog još i Desetogodišnjim ratom, glavni sukob bio je na relaciji između criollosa (Kubanaca rođenih na Kubi) potpomognutih mulatima i oslobođenim robovima, i peninsularesa („poluotočana“, useljenika iz Španjolske). Prvi su bili koncentrirani na istoku otoka, a potonji na zapadu.

1873. de Céspedes je postao žrtvom frakcionaških borbi, te je smijenjen. Novo pobunjeničko čelništvo nije mu dopustilo da pobjegne iz zemlje, niti mu je pružilo zaštitu pred Španjolcima. Stoga se morao skrivati u planinama, gdje je iduće godine i ubijen. 4 godine kasnije rat je okončan Sporazumom iz Zanjóna, kojim se nije postiglo mnogo – robovi koji su se borili na strani pobunjenika amnestirani su i mogli su ostati slobodni, ali ropstvo nije ukinuto, niti je Kuba postala nezavisnom.

Zanimljivo je da je de Céspedes imao ukupno sedmero djece s tri različite žene, od toga dva sina imenom Oscar. Naime, drugi Oscar dobio je ime po prvome, kojega su strijeljali Španjolci, budući da su de Céspedesu dali ultimatum da se odrekne svog položaja predsjednika kubanskih pobunjenika, ili će mu ubiti sina. De Céspedes je odgovorio kako Oscar nije njegov jedini sin, jer su i svi pali u borbi za slobodu Kube njegovi sinovi. Njegov drugi sin, Carlos Manuel de Céspedes y Quesada, bio je 1930-ih predsjednik Kube.

Na istočnoj strani trga danas se nalazi Museo el Templete:



Na ovom se mjestu nalazilo drvo ceiba (nalazi se i danas, ali ne isto) pod kojim je u studenom 1519. služena prva sveta misa u Havani.

S druge strane luke vidi se tvrđava San Carlos de la Cabaña:



A na samom trgu je Castillo de la Real Fuerza:





Ova tvrđava, građena od 1558. do 1577., jedna je od najstarijih u Americi. Danas se u njoj nalazi Muzej plovidbe.

Zapadnom stranom trga dominira Palacio de los Capitanes Generales:



Ovdje su od 1791. boravili španjolski upravitelji Kube, zatim američki vojni upravitelji, pa je potom jedno kraće vrijeme bila predsjedničkom palačom. Od 1968. u zgradi se nalazi Muzej grada.

Odlazim s Plaza de Armas i nastavljam po obnovljenoj Calle Mercaderes:



U jednom minijaturnom parku nalazi se kip Simóna Bolivara, borca za dekolonizaciju Južne Amerike:



A tu je i podsjećanje na čovjeka koji je želio biti Bolivarov nasljednik:



Chávez i Venezuela na Kubi su izuzetno cijenjeni. Venezuela je Kubu izvukla iz teške ekonomske krize u koju je upala nakon što je 1991. propao SSSR, a Kuba ostala bez nafte koju joj je dotada SSSR vrlo povoljno prodavao. Tek kada je na vlast u Venezueli došao Hugo Chávez stvari su se za Kubu poboljšale. Danas Venezuela Kubi isporučuje 90 tisuća barela nafte dnevno, što je oko 3,5% ukupne venezuelanske proizvodnje. Zauzvrat, Kuba Venezueli šalje medicinsko osoblje i učitelje, pogotovo u siromašnija područja. Također, oko 100 000 Venezuelanaca dosada je putovalo na Kubu zbog raznih medicinskih zahvata – uključujući i samog Cháveza koji se od karcinoma liječio upravo na Kubi.

Pogled na Calle Mercaderes prema Plazi Vieji prije no što skrenem lijevo:



I niz Calle Amargura:



Izlazim potom na Plaza de San Francisco de Asís:



Na trgu se svojedobno nalazila tržnica, koja je kasnije premještena zato što je buka smetala redovnicima iz franjevačkog samostana s južne strane trga. Crkva koju vidite na slici nije u funkciji od 1840-ih, u njoj i samostanu koji je pored održavaju se koncerti, a od 1994. tu je i Muzej vjerske umjetnosti.

S druge strane trga je Lonja del Comercio, nekadašnja burza, a danas uredska zgrada:



Na trgu se nalazi i Fuente de los Leones, fontana iz 1836.:



Pogled na zapadnu stranu trga:



Na istočnoj strani je terminal za turističke brodove:



Mala žuta vozila koja vidite pred njima su coco taxiji, neka vrsta kubanskih tuk-tuka. Nisam ih imao prilike iskušati.

Ovdje mi počinje zvoniti mobitel. Naime, mene su već prethodnu večer Jorge i Nancy pitali koja je moja ruta Kubom, te sam im nabrojao neke od gradova, pa mi je Nancy dala vizitke i brojeve od nekih casas particulares u tim gradovima. Budući da su pozivi jako skupi (oko 20 kn po minuti) poslao sam poruku prvom potencijalnom domaćinu, Osmanyju u Cienfuegosu. I sada me on zove. Ništa, čekam da prestane zvoniti, pa mu šaljem poruku da ne mogu razgovarati i neka mi odgovori porukom. No dok to napišem, ovaj uporno još nekoliko puta zove. Na kraju mu uspijem poslati poruku, ali ne dobivam odgovor. Odgovorit će mi tek sutradan.

Nastavljam na jug po Calle Oficios. Ubrzo nalijećem na još jednog jinetera. I ovaj nudi cigare, s tim da je prodavaonica o kojoj govori sada praktički pored nas. Objašnjavam mu da nemam namjeru danas kupovati cigare, čak i ako je akcija, i tip me pušta. No ovaj put ne otprve. Budući da stajem kako bih nešto slikao, on to shvaća kao da se premišljam, pa me opet pokušava nagovoriti. Srećom, naišao je neki drugi turist pa se prebacuje na njega.

A slikao sam ovo:



Coche Mambí, vagon sagrađen 1900. u SAD-u i dopremljen na Kubu 1912., bivši je predsjednički vagon. Ulaz u njega je besplatan, ali u to je vrijeme bio zatvoren.

I potom skrećem desno i dolazim na Plazu Vieju:



Zanimljivo je da se ovaj trg (u prijevodu Stari trg) nekoć zvao Plaza Nueva (Novi trg). Ispod njega se nalazila ona već spomenuta podzemna garaža.

Zapadna strana trga, s pivnicom La Factoria Plaza Vieja u žutoj zgradi:



Središnja fontana i sjeverozapadni kut trga:



Južna strana, s umjetničkim centrom La Casona i Muzejom igraćih karata:



U ovoj se zgradi nalazi camera obscura – naprava koja omogućava panoramske poglede na Havanu:



Na jugoistočnom uglu trga je Palacio Cueto, zgrada koja je najbolji primjer secesije u Havani, trenutno u procesu obnove:



Napuštam Plazu Vieju i krećem na zapad po Calle Brasil:



(u daljini se vidi kupola havanskog Kapitola, o kojem će još biti riječi)

Calle Brasil je u svom središnjem dijelu poprilično raskopana, pa treba vremena da dođem do Plaza del Cristo, gdje se nalazi župna crkva Sv. Krista od Dobrog Putovanja (eto, ta mi treba Laughing ), sagrađena 1732.:



Zgrade s istočne strane trga:



I još jednom, širi kontekst trga:



Kupujem bocu vode za 75 konvertibilnih centavosa, potom izlazim na Avenidu de las Misiones i krećem prema jugu. Usput slikam jednu od kolonijalnih zgrada:



I približavam se havanskom željezničkom kolodvoru:



Ovo u prvom planu je ostatak negdašnjih gradskih zidina, srušenih 1863., kada se grad počeo širiti.

Kubanske željeznice pamte mnogo sretnije dane od ovih danas, što se vidi u monumentalnoj arhitekturi kolodvorâ. Zanimljiv je povijesni kuriozitet da je Kuba imala željeznicu prije Španjolske. Danas je riječ o jedinoj aktivnoj javnoj željezničkoj mreži na Karibima (dakle, ne računajući kojekakve industrijske željeznice za prijevoz šećera). Ukupna duljina mreže je 4226 km, od čega je elektrificirano svega 140 km. Mreža se pruža uzduž cijelog otoka, od grada Guane u provinciji Pinar del Río na krajnjem zapadu, do Caimanere, nedaleko američke vojne baze u Guantánamskom zaljevu. Od glavne se pruge odvaja nekoliko pobočnih, uključivo i one koje su paralelne s glavnom, a pruga za Trinidad je već 20-ak godina fizički odvojena od mreže jer se srušio most koji ju povezuje s glavnom mrežom. Vozni park je skupljen odasvud, uglavnom iz Kine, Meksika, Kanade i europskih država. Najbolji vlak je Tren Francés, koji se, kao što mu ime kaže, sastoji od starih francuskih vagona s Trans Europe Expressa, a vozi između Havane i Santiaga de Cuba. Put traje 16 sati. Zadnjih godina postignuti su dogovori s Venezuelom o obnovi infrastrukture, kako bi se prosječna brzina s mizernih 40 km/h podigla na 100 km/h, a ujedno je potpisan i ugovor o kupnji 200 putničkih i 550 teretnih vagona od Irana.

Upravo zbog katastrofalno sporih i neudobnih željeznica po Kubi, uz jednu iznimku, nisam koristio to prijevozno sredstvo. No zavirio sam u havanski kolodvor – mračna i zapuštena čekaonica, vozni red ispisan na papiru, brojni vlakovi otkazani...

Nastavljam istočno i dolazim do bivših lučkih skladišta u kojima je danas natkrivena tržnica, a ispred njih se nalazi ovaj niz starih obnovljenih parnjača:



Vraćam se prema Plaza de San Francisco de Asís, gdje se zakratko sjedam odmoriti. Potom krećem dalje po Calle Amargura i zastajem nakratko u Museo del Chocolate, što, unatoč imenu, je ipak više kafić nego muzej. Uzimam jednu čašu hladne čokolade na uličnom prozoru kafića i nastavljam šetnju. Ironično, Calle Amargura znači Ulica gorčine, premda iskonska čokolada doista i jest gorka.

Nakon još malo muvanja po Plazi Vieji odlazim po Calle San Ignácio na sjever, do ugla s Obispom, gdje se nalazi turistička agencija. Sutra želim poduzeti izlet u Valle de Viñales, a to će mi biti praktičnije ako uplatim turistički aranžman nego ako idem u vlastitoj režiji. Žena u agenciji me šalje u obližnji hotel Ambos Mundos, budući da je ovo zapravo samo informativni ured. Ujedno mi kaže i cijenu aranžmana – 59 CUC-a, s prijevozom, ulaznicama i ručkom. Odlazim do hotela na susjednom uglu, pronalazim šalter u predvorju, no potom čekam 15-ak minuta dok neki Talijani isplaniraju neki svoj izlet. Naposljetku dolazim na red, te uz neke manje komplikacije (nije ta agencija koju sam mislio, već neka druga) uplaćujem aranžman za sutra i dobivam običnu priznanicu koja mi treba služiti sutra ujutro kao potvrda na ulasku u bus. Moram se samo nacrtati u pola 8 ujutro ispred hotela Deauville, koji je 5 minuta hoda od mog smještaja, budući da bus kruži po havanskim hotelima i skuplja ljude.

Vraćam se Obispom prema zapadu i usput slikam unutrašnjost jedne muzejske ljekarne:



Izlazim iz Stare Havane na Prado. Službeno nazvan Paseo Martí, Prado je prva ulica izgrađena izvan gradskih zidina, u razdoblju od 1770. do 1830-ih. Ujedno je bio i prva popločena ulica u Havani. Ideja je bila napraviti široki gradski bulevar sličan onima u Parizu i Barceloni. Procijenite sami koliko se u tome uspjelo:



Na sredini je široka promenada koja je ujedno prava pozornica gradskog života, malo mondenija nego Malecón. S obiju strana nalaze se po dvije prometne trake, a rubove Prada omeđuje prava retrospektiva kubanske eklektične arhitekture 19. st.:



(da, zgrada s desne strane je kino)



Kao što vidite, ima i suvremenijih interpolacija iz postrevolucionarnog doba.

Još malo:



Pogled unazad prema Kapitolu, s drugog kraja Prada:



Zgrada nalijevo je doživjela tužnu sudbinu mnogih velebnih havanskih zgrada – nakon Revolucije je propala do te mjere da se urušila. Sad ju obnavljaju.

Prolazim kroz Parque de los Enamorados (Park zaljubljenih), gdje se nalaze ostaci Cárcela (zatvora Tacón) u kojem su robijali mnogi kubanski domoljubi, te dolazim do bivše predsjedničke palače u kojoj je danas smješten Muzej Revolucije:



Zgrada je građena od 1913-1920., a unutrašnjost joj je uresila između ostalih i poznata njujorška draguljarnica Tiffany's. Muzeju ću posvetiti pažnju jedan od idućih dana, sada samo prolazim pored njega. Ispred se nalazi još jedan dio gradskog zida i tenk SAU-100 koji je koristio Castro u bitci u Zaljevu svinja. Iza je Iglesia de Santo Angel Custodio (Crkva Sv. Anđela čuvara):



Nastavljam uz kompleks muzeja, odbijam još nekoliko pokušaja razgovora, a onda pokušavam slikati paviljon Granma, koji se nalazi iza muzeja. I tom času pored mene se zaustavlja dvoje Kubanaca, uz uobičajeno pitanje sviđa li mi se muzej. Budući da sam upravo dobio SMS od Ene u kojem mi javlja da su pokopali Kandúra na Jelenovcu, malo sam smeten, te dozvoljavam da mi ovi ukližu. Potvrdno odgovaram, nakon čega slijedi pitanje odakle sam. Nakon što i to odgovorim, dolazi izjava od tipa da njegova sestra (to je ta koja je s njim) ove jeseni, točnije u prosincu, ide u Hrvatsku, jer je ona učiteljica salse i pitaju me kakvo je tamo vrijeme. Kažem im da je hladno i da ima snijega, ali već vidim da ih se neću tako lako riješiti. Sudeći po njenom stasu, ona baš i ne izgleda kao učiteljica salse, bačvasto je građena, kao i velik broj kubanskih crnkinja (zapravo, postotak jako zgodnih žena na Kubi je prilično malen – uglavnom su niske, krivonoge i muče muku s viškom kilograma koji im se nakupljaju na struku i stražnjici). Zanima me koju će mi oni priču prodati. On tvrdi da je glazbenik i da je učio od glazbenika iz Buena Vista Social Cluba, te da mi mogu srediti upad na njihov koncert večeras (većina glazbenika iz Buena Vista Social Cluba su već mrtvi, tako da je i to patka). Naravno da ne mislim popušiti priču, niti ovo dvoje mufljuza omogućiti proviziju, ali ću ipak pustiti da me otprate do mjesta gdje bi koncert trebao biti, večeras u 6.

Riječ je o baru dva ugla dalje, nasuprot kojega se nalazi kuća u kojoj je, prema priči mojih vodiča (ili da ipak upotrijebim izraz „pijavica“?) neko vrijeme boravio Castro. Sumnjičav sam prema tome, budući da nigdje ništa ne piše o tome, ali ipak slikam kuću:



Ulazimo potom u bar, on me upoznaje s nekim starijim glazbenikom, kojega mi predstavlja kao „maestra“, potom sjedamo za stol. Ubrzo se stvara i konobarica. Pristojno odbijam naručiti bilo što, rekavši kako sam samo nakratko ovdje (ne želim riskirati da mi se i ovo dvoje ubace u narudžbu), i začudo konobarica ne stvara probleme oko toga. Potom mi tip daje ceduljicu na kojoj piše da imam pravo na povlašteni upad u bar večeras, traži me samo da mu dam svoje ime. Od toga neće biti neke štete, ionako večeras oko 6 mislim biti negdje drugdje, pa mu mogu dati ime. On zapisuje, zatim mi daje „sretni novčić“ od 3 nacionalna pesosa. Zasad sve ide glatko. No onda sestra počinje svoju tužnu priču kako ima doma dvoje male djece, a nema dovoljno mlijeka za njih (laže, jer sve kubanske obitelji s djecom imaju pravo na besplatno sljedovanje mlijeka), te kako bi me zamolila ako bih joj mogao pomoći oko toga. Ja kažem „Dakle, želite moj novac.“ „Ne, ne želim novac, meni treba samo mlijeko. Ne treba mi novac.“ (Ako trebaš mlijeko, ja ga nemam. Zašto onda pitaš mene?) Lagano pada maska čitavog ovog igrokaza. Učiteljica salse koja tobože ima za kartu do Hrvatske, a nema za kupiti dodatnog mlijeka svojoj djeci. Puštam još malo da vidim dokle će to ići. Evo, kaže, ona tu u blizini zna za ženu koja prodaje mlijeko, pa ako bih mogao poći s njom... Sjajno, sad ću biti nasamo s njom, jer brat ostaje u baru, čeka nas da se vratimo, pa će mi biti lakše otarasiti je se.

Deset metara dalje, ona zaziva neku ženu na balkonu na drugom katu zgrade koja joj ubrzo spušta dvije plastične vrećice s mlijekom (sjećate se toga, kod nas su nestale ranih devedesetih). Ova ih pokazuje meni i kaže da to košta 20 pesosa. E sad je ovo prilika da provjerim na što ona točno misli. 20 nacionalnih pesosa je 80 konvertibilnih centavosa. To mi se čini prejeftino za dvije vrećice mlijeka, s obzirom da sam vodu platio 75 centavosa. 20 CUC-a pak...jest skuplje nego što plaćam sobu u Havani. Pitam ju otvoreno na koje pesose misli. Ona se pravi blesava, vjerojatno čeka da izvadim novce. Ja ne mislim vaditi nikakve novce, samo me zanima smatra li me idiotom. Kaže kako je to jako dobro mlijeko i zato takva cijena. Ja samo inzistiram misli li na 20 nacionalnih ili konvertibilnih pesosa. Onda ona čini ključnu pogrešku – počinje se cjenkati. 15 pesosa. 10 pesosa. 7 pesosa za jednu vrećicu. Očito je dakle da nije riječ o nacionalnim pesosima, jer ne bi toliko spuštala cijenu. OK, komedija je završena, još jedno moje čvrsto „ne“ i ona se vraća na drugu stranu ulice kako bi pokunjeno vratila mlijeko. Koristim tu priliku da šmugnem što dalje, no s druge strane mi iz bara njezin brat veselo maše „Hey, Croácia“. Odmahujem mu i udaljavam se prije nego mu sestra objasni što se dogodilo, ne želim još dodatne probleme.

egerke @ 15:31 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 22, 2015
PETAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nažalost, večer prije mog polaska dobio sam tužnu vijest. Taman negdje oko ponoći uginuo je Kandúr, Enin mačak. Iako smo Ena i ja ovoga proljeća okončali našu trogodišnju vezu, ostali smo u prisnim odnosima, djelomično upravo zahvaljujući Kandúru. Ime sam mu dao ja, prema mađarskoj riječi koja jednostavno znači „mačak“. Kandúr je bio mladi ulični mačak (u trenutku smrti imao je neke 4 godine) koji je navraćao u vrt kuće u kojoj je Ena u proljeće 2012. unajmila stan. Isprva je bio nepovjerljiv, ali Ena ga je počela hraniti, te je pomalo postajao sve pitomiji, počeo se privikavati i na stan, premda je načelno i dalje većinu vremena provodio na ulici. Kada se posve opustio, ispostavilo se da je velika maza. Bio je vrlo flegmatičnog karaktera, nisu ga zanimale igračke i natjeravanje po stanu, uglavnom je većinu vremena jeo i mazio se. Ovoga siječnja nije ga bilo deset dana, da bi se onda pojavio, mršav, izmoren, slab, bez apetita. Zabrinuta Ena ga je odvela veterinaru, gdje se ispostavilo da je pozitivan na FIV (mačju sidu) i FeLV (mačju leukemiju). Svaka od tih bolesti je za sebe poprilično gadna (premda je FIV zapravo relativno benigan, jer sporo napreduje i mačka s njim može doživjeti i poprilično visoku dob), ali zajedno su praktički smrtna presuda. Nismo znali je li ih dobio preko majke ili ih je pokupio negdje na ulici, ali nismo nimalo dvojili da ćemo učiniti sve da ga spasimo. Dali smo ga kastrirati, zaliječili mu upalu usta koju je imao, ostao je tjedan dana kod veterinara na liječenju. Kad se vratio doma, više nije dolazio u obzir povratak na ulicu. Kandúr je tako postao kućni mačak i vrlo se brzo priviknuo na stan, u kojem je nažalost dosta vremena provodio sam, jer je Ena cijele dane bila na poslu. Budući da su nam u veterinarskoj ambulanti rekli da oni ne mogu više puno učiniti, odveli smo ga drugom veterinaru, koji slovi za najboljeg u Zagrebu. Ponovljeni test pokazao je da ipak nema FIV, nego samo FeLV. Krvna slika bila mu je jako slaba, bio je anemičan, u nekoliko je navrata morao primati transfuzije zbog toga što jednostavno nije imao dovoljno eritrocita za normalan promet kisika. Izvađena mu je većina zubi, nekoliko je puta bio na rubu smrti i vraćao se, dobivao sredstvo za poticanje proizvodnje eritrocita, te je napokon početkom lipnja njegova krvna slika izgledala normalno, a i on je sam dobio energiju kakvu nikad nije imao. Činilo se da je nakon dugih tjedana uspona i padova konačno ono najgore iza njega. Ali onda je negdje početkom ljeta počeo naglo kopniti, bivao je sve slabiji, imao je sve manje volje za životom i sve više apatije. U času kad sam ga ja zadnji puta vidio, 7. kolovoza navečer, Ena ga je donijela od veterinara, a on, koji je obično jedva čekao da se otvore vrata transportera da pobjegne van, ostao je ležati unutra, sklupčan u fetalnom položaju. Iako smo oboje mislili da je to samo još jedna od faza, ispostavilo se da se priprema za svoj odlazak. Ena je bila svjesna da su čak i veterinari već pomalo dizali ruke od njega, jednom su čak razmišljali o uspavljivanju i samo ih je Enino inzistiranje od toga odgovorilo, ali sad je očito došao trenutak da se oprostimo od njega. Konačan razlog smrti nije utvrđen, a Kandúra je Ena dva dana kasnije sahranila u jelenovačkoj šumi. S jedne strane mi je žao što nisam bio uz njega u trenutku smrti, s druge strane mi je drago da sam ga ipak zadnji puta vidio dok je još bio živ.

Zbogom, mali moj prijatelju, i sretno na tvom daljnjem putu. Pamtit ću te kao idealnog mačka, mirnog, pristojnog, umiljatog, nezahtjevnog... I nadam se da ti je naša briga olakšala zadnjih pola godine života, kada ti je svaki dan bio poklonjen.

Kandúr:



Eto, u takvom sam tužnom raspoloženju ja krenuo na put. Bilo mi je žao što nisam mogao biti uz Enu u tim trenucima, a jedan od razloga bio je i čisto praktične prirode – naime, ja sam tu zadnju noć prije puta prespavao kod svoje sadašnje cure, Ane, koja živi u Središću, u Novom Zagrebu, odakle mi je ujutro bilo lakše doći do aerodroma. Iako Ani ne bi smetalo da sam otišao tješiti Enu, stvar je bila nezgodna zbog toga što sam se ja morao probuditi oko 5 ujutro, a vijest o Kandúrovoj smrti primio sam oko ponoći, iz čega proizlazi da ne bih puno spavao te noći, a kako me idući dan čekao prekooceanski let trebao sam barem malo odspavati. Iako to i nije bio osobito kvalitetan san – em je bio kratak, em sam bio potresen.

Ujutro odlazimo oboje taksijem do aerodroma. Računam da će nas vožnja koštati nekih 30-ak kn, budući da mi se čini da je udaljenost Središće-aerodrom otprilike jednaka udaljenosti Kvatrić-Kosirnikova, koju sam često prevaljivao kad sam išao Eni. Varam se. Izgleda da je duplo veća, jer cijena ispada 60 kn. Zadnje kune dajem za taksi. Obavljam check-in i predajem prtljagu, a potom sjedamo još u aerodromski kafić, gdje Ana uzima preskupu kavu. Nisam baš neko društvo, u glavi mi je košmar, ona rečenica koju ljudi obično kažu u takvim trenucima, „Učinili ste sve što se mogli“ zvuči nepravedno. Ako netko umre, onda se nikad nije učinilo sve što se moglo, jer „“sve što se moglo“ znači „spriječilo se smrt“. Predbacujem si svoju odgovornost, možda je i prekid s Enom imao neku ulogu u tome, njena se uzrujanost možda prenijela na njega, a to se na njemu manifestiralo kao pogoršanje... Samo želim da se to nije dogodilo, pogotovo ne u ovakvom trenutku, kada ne mogu pomoći ni Eni, budući da ću ju vidjeti tek za mjesec dana, jer ona odlazi na godišnji taman kad se ja vratim. Ana pokazuje zavidnu razinu razumijevanja, svjesna je da mi je teško i nije ljubomorna. Beskrajno sam joj zahvalan na tome. Ana i ja imamo isto zanimljivu i dugu priču, ali njoj ovdje nije mjesto.

Dolazi vrijeme polaska, moram još obaviti sigornosnu kontrolu i granicu, pozdravljam se s Anom i upućujem se polako prema izlazu.

Polijećemo na vrijeme, čak i malo ranije, te letimo prema sjeverozapadu. Pokušavam se pribrati, malo čitam Croatia Airlinesov časopis, malo gledam kroz prozor, taman dok prelijećemo akumulacije na Dravi kod Varaždina. Dolazi hrana, snack zapravo, te se nakon nekih sat i pol približavamo Frankfurtu. Manevar slijetanja je zanimljiv, praktički prelijećemo aerodrom, da bismo potom napravili zaokret od 180° i sletjeli.

Frankfurtski je aerodrom već poslovično ogroman i toga sam svjestan. Dosad su mi najveći aerodromi s kojima sam imao posla briselski (za polijetanje) i istanbulski Atatürk (za slijetanje). Kada sam na briselskom aerodromu tražio izlaz 80 na terminalu 2, mislio sam kako je ogroman, a ovdje ću tražiti izlaz 86 na odjelu C terminala 1. Ali to će uslijediti tek mnogo kasnije. Sada prvo obavljam granicu i podižem prtljagu. Bliži se 10 sati ujutro, a moj let za Havanu polazi u 3 popodne. Odlazim na gornji kat locirati šaltere za check-in. Condor ima čitavu jednu dvoranu za sebe i svoje letove, uglavnom prema egzotičnim destinacijama. Sjedam malo na klupu, nazivam Enu, pokušavam vidjeti kako joj je, razgovaramo malo, ali znam da bilo što što kažem jest samo formalnost, da ništa neće vratiti Kandúra. Svjestan sam da osjeća prazninu, u roku od tri mjeseca ostala je i bez dečka i bez kućnog ljubimca, teško mi je jer sam za ovo prvo sâm odgovoran, ali opet, postoje dobri razlozi zašto je to tako ispalo. Ali ovo drugo nije trebalo biti tako. Kao rastavljeni roditelji koje ujedini smrt djeteta, tako se i mi trenutno osjećamo – Kandúr se prvi puta pojavio na njenom prozoru upravo usred jedne naše prepirke, kao da mu je zadaća bila da nas pomiri i poveže. A sada, kada smo se mi razišli, i on je odlučio otići, ali nas je tom svojom smrću ponovno povezao.

Preda mnom se formira dugačak red, jedan za sve Condorove šaltere. Proteže se daleko u glavnu dvoranu frankfurtskog aerodroma. Ipak, pomiče se relativno brzo. U međuvremenu se na ekranu koji prikazuje samo Condorove letove pojavio i naš let za Havanu, ali uz napomenu da se polijetanje odgađa za 5 sati popodne. No krasno.

Nakon što sam konačno došao do šaltera za check-in žena mi prilikom izdaje ukrcajne propusnice kaže da nešto nije u redu s motorom i da zato polijećemo u 5. Nije baš ugodna stvar za čuti prije prekooceanskog leta, pogotovo ako se načelno i dalje bojiš aviona.

Rasterećen od prtljage lunjam aerodromom, spuštam se na donji kat kako bih prezalogajio neku tjesteninu u Mövenpickovu restoranu. Potom se vraćam natrag gore, nazivam još majku kako bih joj rekao za Kandúra (i ona je pratila cijelu priču otpočetka), a i kako bih se pozdravio za iduća dva tjedna, jer nisam sasvim siguran kako će biti s mrežom na Kubi – čuo sam kojekakve oprečne informacije.

Dok čekam let, vidim da je let za Fort Lauderdale, također Condorov, odgođen za iduće jutro. Pitam se neće li se to možda dogoditi i mom letu ako se kvar ne otkloni. Naposljetku, negdje oko 4, na displeju se pojavljuje toliko žuđena obavijest „Gate C86“. Sad je valjda to konačna potvrda. Nakon još jedne kave u Starbucksu, krećem prema svom izlazu. Nema gužve na provjeri ni na granici, ali ima na izlazu. Uobičajena turistička ekipa, Nijemci i Talijani, a i ponešto Kubanaca. Uočavaju se njihovi svjetloplavi pasoši. Avion je Boeing 767. Moj prvi let širokotrupcem. Sjedalo je 43 F. Budući da je raspored 2-3-2, to bi značilo da sam s desne strane, uz prolaz. Izgleda da ću ipak moći gledati ponešto van...

Konačno nas puštaju u zrakoplov. Tražim svoje mjesto, ali vraga. Slova ne idu po redu, tako da je 43 F zapravo u središnjem nizu sjedala, krajnje desno. Neću moći gledati van. A neću imati ni puno od in-flight entertainmenta, jer nemam svoje slušalice, a stjuardese ih ne dijele. Ništa, barem ću promatrati kartu leta.

Ispred mene je neki krkan koji je naravno spustio naslon bez ikakve uviđavnosti sjedi li netko iza njega, nekmoli netko s dugim nogama. Ovo možda jest širokotrupni avion, ali za noge je jednako skučeno.

Konačno polijećemo. Imam osjećaj da avionu treba puno više da se odlijepi od tla nego svima s kojima sam dosada letio. U jednom času pomislim da će mu pista možda biti prekratka, ali onda konačno uzlijećemo. Vrijeme je da se idućih 10 sati posvetim kunjanju, zurenju u kartu puta i konzumiranju dvaju obroka i pokojeg usputnog besplatnog pića.

Za ručak su neke lazanje, ima čak i salatice, tu je obavezni raženi kruh i neka rolada za desert... Drugi obrok, serviran negdje prije početka slijetanja, je nešto laganiji, ne sjećam se više točno što je bilo. Sjedim dovoljno blizu kuhinjice, pa mogu uživati u mirisima koji se šire iz podgrijane hrane.

Letimo ravno na sjeverozapad, preko Velike Britanije sve do negdje južno od Islanda, pa preko južnog vrha Grenlanda skrećemo na jugozapad, te se preko Nove Škotske i istočne obale SAD-a spuštamo prema Kubi. Opisujemo veliku parabolu na, zbog Zemljine zakrivljenosti, najkraćoj ruti od Frankfurta do Havane. U nekoliko navrata tonem u drijemež, pa se budim. U jednom času krkan preda mnom odlazi na WC. Koristim priliku i dižem mu sjedalo. Kad se vratio, opet pokušava spustiti, ali ja sad čvrsto koljenima upirem u sjedalo i ne dam mu da se makne. Shvatio je poruku i odustaje.

Iako letimo unatrag i tako pratimo Sunce, ipak je ono brže, tako da negdje nad SAD-om konačno pada noć. Taman kad je pilot najavio početak slijetanja, ja opet tonem u drijemež. Nastojim biti što izmoreniji, kako se zbog jet laga ne bih budio prerano, ali tijelo traži odmor.

Iz drijemeža me budi udarac u pistu. Sletjeli smo. Na Kubi smo. Ali sada imamo još desetak minuta rulanja po pistama međunarodnoga aerodroma José Martí dok se konačno ne zaustavimo na stajanci terminala 2. Napokon avion gasi motore, nastaje uobičajena strka, no srećom ja sam odmah blizu stražnjeg izlaza, tako da među prvima izlazim.

Nakon sekundu-dvije, osjećam kako me kubanska klima udara potpunim intenzitetom. Zamislite si da ste ušli u kupaonicu u kojoj se netko upravo tuširao 20 minuta kipućom vodom. E tako izgleda kubanska klima. Temperatura i nije previsoka – 30-35°C – ali vlaga se bliži 100%, čak i ovako kasno navečer. Hodam pistom prema zgradi, gledam uokolo, mutno osvjetljenje, konture palmi, jedan crni zaposlenik aerodroma... Ulazim u zgradu i stajem na red za pregled putovnica. Među prvima. Srećom, jer u avionu nas je bilo tristotinjak, što bi čak i uz nekoliko otvorenih kućica za pregled podrazumijevalo čekanje od 15-ak minuta. U aerodromskoj zgradi zrak je klimatiziran, što je odlično, jer je ona vlaga vani neizdrživa. Prilazim graničnom policajcu, traži me da skinem naočale i pogledam u kameru, pita me želim li žig u putovnicu (Kubanci obično lupaju žig samo na turističku kartu, a kako ona ostaje na Kubi, od toga nema nikakve uspomene), potvrđujem mu, potom udara, trga polovicu turističke karte (drugu polovicu moram čuvati do izlaska iz zemlje), te mi želi dobrodošlicu u zemlju. S obzirom da u putovnici imam iransku vizu i kubanske žigove, pitam se kakve su šanse da dobijem američku vizu ili da me gnjave na granici ako se onamo otputim...

Nastavljam u dvoranu s karuselima za prtljagu. Krenula je dostava prtljage, no ne primjećujem svoj ruksak. Poučen Damirovim iskustvom od lani malo sam paranoičan, no onda primijetim da postoji i drugi karusel, na kojem također iskrcavaju prtljagu iz našeg aviona. Nakon malo gledanja amo-tamo opažam konačno svoj ruksak, ali zbog gužve drugih putnika ne uspijevam ga pokupiti na vrijeme. Ništa, pustit ću ga da napravi još jedan krug...

Napravio je dva kruga, jer mi je drugi put proletio ispod radara, pa sam ga tek iz treće ščepao. OK, sad trebam naći mjenjačnicu... Izlazim iz zgrade i tu me odmah jedan tip pita trebam li taksi. Kažem da trebam, ali da prvo moram promijeniti novce. On veli da mogu platiti i u eurima, jer je na mjenjačnici dugi red i potrajat će. Koliko eura, pitam. 20, kaže on. Prema mojem vodiču, cijena bi i trebala biti otprilike toliko. Skupo je, ali alternative nema – ne postoji javni prijevoz do aerodroma.

Ukrcavam se u taksi, on kaže da će još pogledati ima li koga drugog tko treba taksi, kako bi nas došlo jeftinije, ali umjesto toga se vraća s jednom ženskom koja, sudeći po uniformi, radi na aerodromu i vjerojatno treba besplatni prijevoz do grada. Auto je inače neki Volkswagen Caddy ili tako nešto, uglavnom suvremen. Ima i klimu. Vozač iz džepa vadi smartphone, nešto tipka...eto, ni Kuba nije toliko tehnički zaostala, kao što mnogi misle.

Izlazimo na glavnu cestu i krećemo prema gradu. Difuzna javna rasvjeta pomalo me podsjeća na Jugoslaviju osamdesetih. Vozni park koji nas okružuje na cesti već više liči na Kubu koju znamo s fotografija – Lade, Moskviči, Volge i stari američki auti iz pedesetih, tzv. yank tanks. Do grada imamo nekih 20-ak minuta vožnje. Ja sam inače rezervirao svoj prvi smještaj na Kubi, a za dalje ću se već snaći. Smještaj na Kubi može naravno biti u hotelima, ali mnogo povoljnija opcija su tzv. casas particulares, što je neka vrsta zimmer freia. Riječ je o privatnim sobama (katkada čak i stanovima) koje registrirani iznajmljivači iznajmljuju za cijene od 15 do 35 dolara (ovisno o gradu i lokaciji unutar istoga, kao i o kvaliteti smještaja). Iznajmljivači plaćaju fiksan iznos poreza, bez obzira imali ili nemali goste, a vladine inspekcije redovno provjeravaju je li standard smještaja i dalje zadovoljavajuć, te oduzimaju licencu u slučaju da prestane biti. Casas particulares su dobar način da upoznate lokalce, a uz nadoplatu možete dobiti i obroke (obično doručak i večeru), te tako povoljno kušati pravu kubansku hranu. Na Kubi postoje na tisuće casas particulares, a može ih se unaprijed rezervirati preko interneta. Ja sam pronašao jednu po cijeni od 18 dolara, u kojoj ću provesti prve tri noći u Havani. Iznajmljivači su inače međusobno dobro povezani, tako da će vam, ako im kažete svoju daljnju rutu, svaki od njih znati preporučiti smještaj u nekom od idućih mjesta te vam dati kontakte.

Republika Kuba ima površinu od oko 110 tisuća km2, s nešto preko 11 milijuna stanovnika. Obuhvaća glavni otok Kubu (koji je 17. najveći otok na svijetu), manji Isla de la Juventud (Otok mladosti), te više manjih arhipelaga koji se pružaju uzduž glavnog otoka. Glavni je otok izdužen i uzak (na najužem mjestu ima svega 40-ak km), tek se na jugoistočnom dijelu širi. Kažu da Kuba ima oblik krokodila koji leži, pri čemu mu je njuška okrenuta na zapad. Zapadno od Kube nalazi se poluotok Yucatán, na sjeveru je Florida udaljena 150 km, dok se istočno na udaljenosti od nekih 70-ak km nalazi otok Hispaniola, točnije država Haiti. Kuba je jedan od obodnih otoka koji čine granicu Karipskog mora.

Kubu su nastanjivala razna indijanska plemena: predneolitski Guanajatabeyi na krajnjem zapadu, Ciboneyi na južnoj obali, te Taíni (srodni s Aravacima) na istoku i središnjem dijelu. Taíni su razvili i složen društveni sustav, a bili su i prvi kubanski urođenici s kojima se ujesen 1492. susreo Kolumbo. Kolumbo je Taíne nazvao jednim od najmiroljubljivijih i najsretnijih ljudi koje je sreo, ali unatoč tomu unutar idućih 30 godina čak 90% Taína je umrlo ili ubijeno, dijelom i zbog otpora koji su pružali kolonizaciji. Za Kolumba je Kuba bila „najljepša zemlja koju su ljudske oči vidjele“, ali je bio razočaran činjenicom da je oskudijevala zlatom, tako da ju je zanemario u korist susjedne Hispaniole. Kolumbo je otok nazvao Juana, prema španjolskoj prijestolonasljednici, kasnijoj Ivani Ludoj. Porijeklo imena Kuba je nejasno. Moguće je da dolazi od taínske riječi cubao u značenju „mjesto bogato plodnom zemljom“.

1511. drugi pokušaj kolonizacije proveo je Diego Velázquez de Cuéllar, s 4 broda i 400 ljudi, koji je na otoku utemeljio sedam naselja: Havanu, Trinidad, Baracou, Bayamo, Camagüey, Santiago de Cuba i Sancti Spíritus. Sva ta naselja postoje i danas, iako ponekad na drugom mjestu – u to je vrijeme naime bio običaj da se gradovi premještaju, tj. grade na drugom mjestu, ali uz zadržavanje imena. Indijanci, isprva prijateljski prema došljacima, ubrzo su shvatili da ovi nemaju baš namjere poštovati lokalni društveni i ekološki sustav, te je uslijedila pobuna pod vodstvom Hatueya, caciquea (riječ koja je označavala taínskog poglavicu, a danas u kubanskom žargonu označava lokalnog moćnika) s istoka Kube, na području današnje Baracoe. Hatuey je ubrzo uhvaćen i spaljen na lomači, čime je pobuna obezglavljena i primirena. Iako je papinskim ediktom bilo zabranjeno robovlasništvo, pronađena je rupa – španjolski su kolonisti prisilili lokalne Indijance da rade za njih uz opravdanje da tako dobivaju besplatnu poduku iz kršćanstva. Sustav je funkcionirao idućih 20 godina, dok se svemu nije suprotstavio Bartolomé de Las Casas, „Apostol Indijanaca“, na čiju je inicijativu konačno praksa obustavljena. Prekasno za Taíne, koji su, osim od napornog rada, umirali i od dotada nepoznatih bolesti koje su im donijeli Europljani (poput npr. boginja i ospica), te je do 1550. na Kubi ostalo oko 5000 Taína.

Španjolska je vladala Kubom skoro 400 godina (uz kratko razdoblje britanske okupacije krajem 18. st.). Uspješna pobuna robova na susjednom Haitiju preplašila je kubanske zemljoposjednike, te se uslijed toga Kubanci nisu pobunili protiv Španjolaca u vrijeme opće latinoameričke dekolonizacije u prvoj polovici 19. st. U tom času Španjolsku su vidjeli kao zaštitnika njihovog povlaštenog statusa. No 40-ak godina kasnije, izmorenima španjolskom kolonijalističkom politikom, kubanskim zemljoposjednicima je prekipjelo te su poveli rat za nezavisnost. U međuvremenu je robovlasnička svijest pomalo jenjala (bilo je to doba Lincolna u SAD-u), pa je tako 10. listopada 1868. Carlos Manuel de Céspedes, veleposjednik, pjesnik i odvjetnik s istoka Kube, oslobodio svoje robove na plantaži šećera nedaleko Manzanilla i pozvao na otpor španjolskim kolonistima. Iako su secesionisti dobro započeli, oklijevali su s napadom na zapadni dio Kube, gdje je bio bastion kolonista, što je produljilo rat na čak 10 godina, odnijevši živote 280 000 ljudi (između ostaloga i de Céspedesov), a završio je pobjedom Španjolaca, uz obećanje veće autonomije.

Petnaestak godina kasnije na obzoru se pojavila nova dominantna figura – José Martí, pjesnik, intelektualac i prije svega domoljub, koji je u to vrijeme živio u izgnanstvu u SAD-u. Iako se divio američkom gospodarskom napretku, odbacivao je konzumerizam i materijalizam, želeći pronaći alternativu za Kubu. (Ujedno mu je takav stav osigurao i to da i danas na Kubi ima cijenjeni status.) Nakon što je oko sebe u New Yorku okupio istomišljenike u sklopu Kubanske revolucionarne stranke, početkom 1895. odlučeno je da se krene s novim ratom za nezavisnost. Martí je poveo vojsku od 40 000 vojnika, ali je u svibnju 1895. pao u bitci. No pobunjenička vojska ovaj puta je učila iz pogrešaka u prošlom ratu, te su odmah udarili na zapad, provodeći politiku spaljene zemlje. Do siječnja 1896. većina otoka bila je pod kontrolom pobunjenika, dok je Havana bila u okruženju. Španjolci potom izvode protuudar, osujećujući podršku za pobunjenike tako da trpaju lokalno stanovništvo u koncentracijske logore, te ubijaju svakog za koga se dokazalo da podupire pobunu. Tijekom 1896. uspostavljena je ravnoteža u ratu, a glavni udarac pobunjenicima zadan je kada je ubijen Antonio Maceo, general koji je vodio pobunjeničku vojsku u oba rata.

I možda bi Kubanci izgubili i ovaj rat da se u sve to nije umiješao još jedan faktor – moćan sjeverni susjed. Amerikanci su u 4 navrata pokušali kupiti Kubu od Španjolske, budući da im je ista bila strateški važna. Dugotrajni rat za nezavisnost bio im je prilika – ako se ubace na strani pobunjenika, uklonit će mrske Španjolce i dobiti trajne saveznike u vlastitom dvorištu. U siječnju 1898. u Havanu je poslan američki bojni brod Maine, kako bi nadgledao situaciju. Tri tjedna kasnije, Maine je iznenada raznesen u eksploziji, pri čemu je život izgubilo 266 mornara. Iako nikada nije definitivno potvrđeno što se dogodilo (najvjerojatnije je bila riječ o eksploziji ugljena u brodskom spremniku), Amerikanci su promptno optužili Španjolce za tragediju, te im objavili rat. Španjolci su se možda mogli nositi s kubanskom pobunjeničkom vojskom, no s već tada moćnim Amerikancima nisu imali šanse. Rat je okončan u srpnju 1898., a SAD su osim Kube dobile Puerto Rico, Filipine i Guam. Zanimljivo je da na potpisivanje mirovnog sporazuma u Parizu nije pozvan nitko od Kubanaca. Prema sporazumu, Kuba je trebala postati nezavisnom, ali uz određene uvjete. Uvjeti su bili da američka vojska može intervenirati na Kubi ako to smatra potrebnim (i to se i dogodilo čak triput u prvih 15 godina nezavisnosti), a ujedno je SAD-u u zakup dano zemljište u Guantánamskom zaljevu, gdje je uspostavljena vojna baza radi kontrole područja Kariba i Panamskog kanala, čija će gradnja ubrzo započeti. Pod tim je uvjetima 20. svibnja 1902. Kuba proglašena nezavisnom državom.

Tijekom prve polovice 20. st. Kuba postaje igralištem bogatih Amerikanaca, često mafijaša, koji ulažu u izgradnju hotela i kockarnica u Havani. Na otoku cvijeta prostitucija i kriminal, a većina stanovništva, pogotovo ruralnog, živi u siromaštvu i neobrazovanosti. Većina predsjednika zapravo su američke marionete, kojima je više u interesu boljitak stranih ulagača nego lokalnog stanovništva (poznato?). 1940. na vlast dolazi Fulgencio Batista, koji donosi novi, progresivniji kubanski ustav, kojim su zajamčene građanske slobode i radnička prava. Nakon 4 godine na vlasti, Batista se povlači (ustav nije dozvoljavao direktan reizbor predsjednika), da bi se vratio 1952., ali u bitno drugačijem i manje liberalnom izdanju. Nakon što je bilo izgledno da će izgubiti na predsjedničkim izborima, izvodi državni udar, otkazuje izbore i uvodi diktaturu. Ono što je uslijedilo više-manje je poznato, a i time ću se više baviti u nastavku putopisa: Kubanska revolucija, američki pokušaji da ju se sruši, te potom 55 godina vlasti braće Castro, koja je transformirala Kubu iz zemlje Trećeg svijeta u umjereno razvijenu zemlju s visokim indeksom obrazovanja i zdravlja, sumorni period devedesetih, te reforme početkom 21. stoljeća kojima se nastoji usavršiti socijalizam.

Primičemo se mojem odredištu. Adresa je Calle San Lazaro 556, entre Lealtad y Escobar. Adrese na Kubi imaju američki stil adresiranja, tj. u svakom bloku brojevi kreću otpočetka (dakle, 2, 4, 6 – kraj bloka – 12, 14, 16...), a radi dodatne preciznosti uvijek se navodi i između kojih okomitih ulica se nalazi rečena adresa. Da stvar bude kompliciranija, često se rabe starija, predrevolucionarna imena ulica, čak i ako se govornik ne sjeća razdoblja kada se ulica tako zvala.

Taksist malo luta, okreće se oko jednog bloka, te potom nalazi rečenu adresu. Taman imam 20€, plaćam mu i krećem prema vratima, koja su već otvorena. Na vratima se nalazi gospodin Jorge, koji je vlasnik ove case particular. Uspinjemo se stepenicama na kat, tamo susrećem i gospođu Nancy (ne znam je li mu žena, sestra, što li), te mi pokazuju moju sobu. Riječ je o staroj kolonijalnoj zgradi s vrlo visokim stropom (5 metara) i poprilično uskim vratima i prozorima. Soba ima jedan bračni i jedan normalan krevet, kupaonicu i ono najvažnije – klima-uređaj. Bilo me strah kako će moje tijelo reagirati na šokove ulaska u klimatizirane prostore i izlaska iz njih, ali nije bilo nikakvih problema nigdje na Kubi.

Dajem gospođi Nancy putovnicu, mora me ubilježiti u knjigu gostiju, a ja razgovaram s gospodinom Jorgeom. Kaže mi da je ovih dana u Havani karneval, koji se odvija na Malecónu (obalnom šetalištu), a to je samo jedan blok od mog smještaja. Pitam ga još neke servisne informacije, kao npr. gdje promijeniti novac. Jorge govori samo španjolski, Nancy zna ponešto engleskog (unatoč imenu, žena je Kubanka). Morat ću se malo uvježbati sa španjolskim, učio sam ga davno, znam osnove, ali ono što ja znam je kastilijanski (književni španjolski), dočim je kubanski izgovorom prilično različit. Recimo, Kubanci ne izgovaraju glas s, pa to zna otežati prepoznavanje riječi (recimo, kažu epañol, mimo, eperar...umjesto español, mismo, esperar), usto čim skuže da natucaš španjolski odmah se ušaltaju u petu brzinu, ni ne trude se govoriti sporije...

Sve to je u ovom času, nakon cjelodnevnog puta, previše za mene. Vraćaju mi putovnicu i ja se povlačim u svoju sobu. Tuš i krevet, iako je tek 11 navečer. U Hrvatskoj je 5 ujutro, znači da sam budan praktički 24 sata. Prije spavanja isključujem klima-uređaj, ali ga ipak stavljam na program ventilatora, ne bih mogao podnijeti potpuni nedostatak bilo kakvog rashladnog sustava.

Prva noć preko Velike bare...

egerke @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 21, 2015
Tek sam sad shvatio da nisam napisao epilog što se dogodilo s Damirovom prtljagom. Ruksak mu je došao nekoliko dana kasnije, posve razderan, a sve što je bilo u njemu (uglavnom prljavi veš i nekoliko poklona) je nestalo, izuzev jednih prljavih gaća. Ali, uredno su mu to sve dostavili u Hrvatsku.

Svi oni koji su čitali putopis iz Irana, znaju koje su nam opcije bile za ljeto 2014. Damir je predložio Transsibirsku željeznicu, ali nekako je među nama nakon Irana postojao konsenzus da ne idemo više na daleka putovanja s Damirom. Primamljiv je bio i Kirgistan, jer nam za njega ne treba viza, ali smo zaključili da nije sâm po sebi dovoljno atraktivan da mu posvetimo dva tjedna. Na kraju sam ja predložio Kubu, jer želim vidjeti Kubu dok su braća Castro još živa i dok sve ne ode kvragu. Nikola je imao druge planove, od kojih na kraju nije bilo ništa, jer nije imao novca. Letica je vodio jednu turističku grupu na SP u Brazil, pa mu se nije opet letjelo preko bare, a i nije ga baš pretjerano privlačila Kuba. Mate je bio zainteresiran, ali je rekao da pričekam još neko vrijeme, da vidi ima li možda još neke planove. Ispalo je da mu je cura ostala u drugom stanju, te je trebala roditi početkom listopada, što znači da ju nije mogao ostaviti dva mjeseca prije poroda i otići landrati po Kubi. Zainteresirala se i Tatjana, moja kolegica s posla, koja je međutim u takvim stvarima poprilično nepouzdana (već je bilo slučajeva kad se tako premišljala, da bi onda na kraju odustala). Naime, njezin dečko je išao to ljeto u SAD i Kanadu, pa je onda on još htio spojiti i Kubu u to, kad su već tamo. Ali to je ispalo preskupo, a i nastale bi možda i komplikacije s kubanskom vizom (točnije, turističkom kartom, jer za turistički boravak do mjesec dana ne treba viza), ako bi ju vadili u Kanadi. A njoj je pak bilo draže ići s dečkom u SAD (koji ju inače ne zanima previše), nego samoj sa mnom na Kubu (koja joj se činila zanimljivijom). Tako da je Tatjana na kraju odustala (iako sam ju ja čekao par tjedana i dopustio da mi karte poskupe – naposljetku me povratna karta Frankfurt-Havana s njemačkim Condorom koštala malo preko 1000€), a u očaju sam se okrenuo i Damiru, koji se zainteresirao kad je čuo da idem na Kubu, iako mu to nije primarni fokus interesa. Opet, on zna španjolski, a dobro je imati nekoga tko ga govori bolje od moje početničke razine. No i njemu je bilo preskupo, tako da je postalo jasno da se preko oceana otpućujem sâm.

Pripreme za Kubu uključivale su nabavku turističke karte koju sam nabavio u za nas odgovornom veleposlanstvu u Beču. Nakon dugih logističkih priprema oko pogodnog datuma (cijeli smo srpanj, naime, snimali Tog se nitko nije sjetio, a meni su trebala dva slobodna dana zaredom – odem popodnevnim busom gore, prespavam, ujutro obavim što trebam i vratim se) napokon sam odlučio da idem 24. srpnja nakon posla. Pregledavajući zadnje informacije oko radnog vremena, bacio sam, reda radi, pogled i na kubanske državne praznike, te sam tako otkrio da su 25., 26. i 27. srpnja praznici, obilježavanje napada na Moncadu. Srećom, imao sam alternativu, noćni bus dan ranije, tako da sam u Beč krenuo 23. srpnja navečer, a vratio se 24. srpnja navečer. Nekih sat vremena prije polaska na kolodvor, doznao sam da se turistička karta može nabaviti i na šalteru na frankfurtskom aerodromu i da zapravo ni ne trebam ići u Beč. Bilo je međutim prekasno da vratim autobusnu kartu, a i jednodnevni izlet mi je dobro došao. Samu turističku kartu dobio sam za 10 minuta, ali čitav put je trajao praktički 24 sata.

Uslijed upozorenja da Kubanci rade štih-probe imaju li putnici zdravstveno osiguranje (koje je načelno obavezno) napravio sam i to, usput uzevši i osiguranje prtljage. To inače nikad ne radim, budući da smatram bacanjem novca, jer mi se nezgode uglavnom ne događaju, a uplaćeni se novac ne vraća. Naravno da me nitko nije pitao za to osiguranje, tako da sam ga bezveze uzeo.

Odlučio sam malo poraditi i na kvaliteti fotografije, pa sam uzeo bolji fotoaparat od dotadašnjeg Canon Ixusa 75 – investirao sam u Canon EOS 600D. Nažalost, isti se pokazao kao prilično nezgrapan za nošenje i nimalo diskretan. Pikselaža jest veća, ali i dimenzije su.

Let za Kubu bio mi je 8. kolovoza u 15 sati iz Frankfurta, povratak je bio 25. kolovoza u 22 sata iz Havane. Sam let traje oko 10 sati. Morao sam znači nabaviti i kartu za let Zagreb-Frankfurt, a kako sam nakon Kube išao u Zlarin, razmatrao sam na povratku opcije preko Splita, Zadra i čak Dubrovnika. Međutim nijedna mi nije odgovarala, a bile su i poprilično skupe. Stoga sam uzeo povratnu kartu Zagreb-Frankfurt, pa onda Zagreb-Zadar za 26. kolovoza. Ovo mi je inače bilo ljeto s prilično kratkim boravkom u Zlarinu – bio sam dolje samo 6 + 4,5 dana.

U Zagreb sam se vratio 6. kolovoza popodne, obavio potrebne pripreme tijekom idućih dan i pol, te spremno čekao veliki polazak...

egerke @ 21:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.