Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, siječanj 12, 2014
ČETVRTAK, 2. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem, izostavljam doručak (jer ga nemam gdje pojesti), te se pješke upućujem prema trajektnom pristaništu. Usput kupujem novu bocu vode, danas će mi biti osobito potrebna.

Pogled na Sobru:



(ovo iznad mjesta je glavna dužotočka cesta)

Poluotok koji zatvara luku sa sjeveroistoka:



Drugi kraj Sobre:



Nakon dvadesetak minuta hoda, evo me u trajektnom pristaništu. Ovdje upravo na svoje isplovljavanje prema Prapratnom na Pelješcu čeka trajekt Lubenice:



Još jedan koji po svom imenu ne spada u ovaj dio Jadrana.

Kupujem sladoled za doručak. Trajekt isplovljava, a ja kupujem kartu za katamaran, onaj isti kojim sam sinoć ovamo dospio. Danas idem na drugu stranu, skroz do Lastova, s međupristajanjem u Polačama i Korčuli.

Pogled na Sobru na drugoj strani zaljeva:



Naposljetku se pojavljuje i Melita, te krećemo na put. Već je dobrano popunjena dnevnim izletnicima iz Dubrovnika, koji idu u NP Mljet.

Još jednom Sobra:



Vozimo se uz obalu Mljeta. Ovdje je dobro vidljivo zašto je to naš najšumovitiji otok:





Uz obalu ima i špilja:



Nakon pola sata uplovljavamo u Polače:



Polače su najbolja luka na Mljetu, duboki zaljev zatvoren četirma otočićima:



Upravo je ta luka, kao i izvor pitke vode, bio presudan čimbenik osnutka najvažnijeg otočnog naselja na mjestu Polača. Mjesto je dobilo ime prema rimskoj palači iz 3. stoljeća, čiji se ostaci još i danas nalaze na obali u mjestu:



Polače su bile naseljene sve do 11. stoljeća, kada su benediktinci zabranili naseljavanje u područje kojim su upravljali. Ponovno su obnovljene u 19. stoljeću.

U Polačama nastupa smjena turista – oni za NP Mljet izlaze, a ulaze oni s Mljeta, koji vjerojatno idu na izlet u Korčulu.

Isplovljavamo, i promičemo pokraj krajnjeg zapada Mljeta. U daljini slikam hotel Odisej, jedini hotel na otoku, u mjestu Pomena:



Mljet ostaje za nama:



S istoka nas prati hrbat Pelješca:



A pomalo se primičemo i otoku Korčuli:



Na samom istoku otoka, pored rta Ražnjić, nalazi se mjesto Lumbarda:



Između Lumbarde i grada Korčule (koji se vidi s desne strane) nalazi se otočić Badija, nekoć poznat kao odmaralište i sportsko-rekreacijski centar za djecu:



Ime Badija dolazi od latinskoga abbatia, tj. opatija, budući da se na otoku nalazio franjevački samostan s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Upravo je taj samostan država 1950. oduzela franjevcima i u njemu uredila spomenuto odmaralište. 2003. samostan je vraćen franjevcima, te se sada obnavlja.

Iza Badije se pomalja Korčula:



A nasuprot njoj, na Pelješcu se smjestio Orebić:



I to ispod najvišeg vrha Pelješca, Sv. Ilije:



(Da nema Stonske prevlake, i da je Pelješac otok, bio bi najviši hrvatski otok, jer je Sv. Ilija 200-tinjak metara viši od bračke Vidove gore.)

Zidine grada Korčule, nazvane katkada i malim Dubrovnikom:



U Korčuli većina putnika izlazi. Ja ostajem, posjetit ću ju sutradan.

Još jednom Sv. Ilija:



Isplovljavamo, zakrećemo oko rta Ražnjić. Još jedan pogled na Lumbardu i Sv. Iliju:



Na jugu se još vidi Mljet:



A na zapadu je cilj ove etape putovanja – Lastovo:





Slikano prema jugu, vrlo se loše vide hridi zvane Vrhovnjaci, najistočniji dijelovi lastovskog arhipelaga:



Budući da Melita poskakuje na valovima, ne zamjerite zbog povremene ukošenosti slika.

Lastovo je neveliko, ali je vrlo brdovito:



Približavamo se zapadnom dijelu, gdje se uz Lastovo stisnuo otočić Prežba:



A potom uplovljavamo u kanal između Prežbe i susjedne Mrčare:





Otočić Vlašnik, južno od Mrčare:



A zapadnije od njih, u daljini se vidi otok Kopište:



I naposljetku, Bratin, najjužniji od tih otočića zapadno od Lastova:



Pogled prema Prežbi:



Inače, kada se navode parovi hrvatskih otoka koji su spojeni mostom, svi se sjete Cresa i Lošinja, te Ugljana i Pašmana. Malo ih zna da ovamo spadaju i Lastovo i Prežba, koji su spojeni u mjestu Pasadur.

Uplovljavamo u Ubli, glavnu lastovsku luku:



A ono u daljini je Pasadur, gdje se nalazi spomenuti most:





Pristajanje u Ublima:



(Inače, deklinacija imena Ubli, kao i Sali i Kali, predstavlja osobit problem za mnoge govornike hrvatskoga, pa sam tako često čuo da je netko „iz Salija“ ili da brod pristaje „u Ubliju“. A riječ je zapravo o običnoj množini imenice ženskoga roda na suglasnik, tj. deklinira se kao npr. „misli“.)

Lastovo (tal. Lagosta) je u prometnom smislu jedan od najizoliranijih hrvatskih otoka. Da bi došli do županijskog središta Dubrovnika, Lastovci moraju prvo ploviti do Vele Luke, potom cestom prijeći čitavu Korčulu, trajektom preploviti u Orebić, te zatim voziti još stotinjak kilometara do Dubrovnika. Split je pak udaljen oko 5 sati vožnje trajektom, ili 3 katamaranom. U ljetnim mjesecima katamaran povezuje i Lastovo s Dubrovnikom, ali ne svaki dan. Takva izoliranost, kao i činjenica da je otok dugo vremena bio vojno područje, što je ograničavalo turizam, pomogli su sačuvati Lastovo kao oazu mira i odmora. Ja sam ga prvi puta posjetio 2006. i odmah se oduševio, te je Lastovo, po mom skromnom mišljenju, najljepši hrvatski otok (OK, kad je riječ o Zlarinu, onda sam subjektivan).

Lastovo ima otprilike oblik obrnutog trapeza (tj. južna mu je stranica kraća), a površinu od 46 km2. Okružen je manjim otočićima i hridima – dio njih, zapadno od Ubli, smo vidjeli, dok se s istoka nalaze Lastovnjaci i Vrhovnjaci. Ukupno arhipelag broji 47 otoka.

Lastovo je naseljeno još od doba Ilira, kada nosi ime Ladesta. U rimsko doba nazivaju ga Augustovim otokom (Augusta insula), a križanjem tih dvaju naziva nastao je današnji talijanski naziv. U srednjem vijeku prvo je posjed Bizanta, zatim se oko njega bore Hrvatska i Venecija, da bi u 13. stoljeću došlo pod vlast Dubrovačke Republike. Samo zakratko, početkom 17. st., Lastovo je nakon bune plemića ponovno pripalo Veneciji, no ubrzo je dubrovačka diplomacija obavila svoje i otok je vraćen Republici. Nakon njene propasti dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Lastovo međutim nije bilo među onim dijelovima Dalmacije koje je Pavelić prepustio Italiji – naime, Italiji je pripalo već Rapalskim sporazumom, zajedno s Palagružom, Zadrom, Istrom i cresko-lošinjskim arhipelagom. Tako je granica između Italije i Kraljevine SHS tekla Lastovskim kanalom. Razdoblje talijanske vlasti odlikuje se intenzivnom talijanizacijom (na otoku je dotada broj Talijana bio vrlo malen, no naselilo ih se dosta iz ostalih dijelova Dalmacije, koji su pripali Jugoslaviji), ali i gospodarskim napretkom. Tada otok doseže svoj demografski vrhunac, s 2000 stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata, Lastovo ulazi u sastav Titove Jugoslavije, gdje postaje vojnim područjem. Kretanje turista je ograničeno, strancima je pristup zabranjen, a na otok je naseljeno i dosta vojnih lica, što je, uz stalnu emigraciju lokalnog stanovništva, izmijenilo demografsku sliku otoka. Vojska je Lastovo napustila tek 1992., što znači da je to bilo jedno od posljednjih uporišta JNA u Hrvatskoj. Godine 2006. čitavo je Lastovsko otočje proglašeno parkom prirode. Prije katastrofalnog požara 2003. Lastovo je bilo najšumovitiji hrvatski otok, a i danas je čak 60% površine pod šumom. Zanimljivo je da je na otoku sve u znaku broja 46: površina 46 km2, 46 otoka oko Lastova, 46 brda, 46 polja, 46 crkava... Otok također obiluje stablima rogača, te je moguće da ime locusta, koje se katkada koristi za plod rogača, svoje porijeklo vodi upravo od imena Lastova.

U jezičnom smislu, Lastovo je zanimljivo jer je lokalni čakavski dijalekt pretrpio dugotrajni utjecaj dubrovačke štokavštine, pa je tako to jedini jekavski čakavski dijalekt, a upitna mu je zamjenica „što“ (čakavsko je narječje inače jedino u kojem se pojavljuju sve tri moguće upitne zamjenice, budući da je buzetski dijalekt čakavskoga preuzeo iz susjednog slovenskoga upitnu zamjenicu „kaj“ – još jedan dokaz da je nazivanje narječja po upitnoj zamjenici često neprecizno). Osim toga, jedinstven je odraz praslavenskog vokalnog l, glasa koji ima najviše različitih odraza u pojedinim hrvatskim govorima (l, ol, al, el, la, lu, ou...te standardni u). Na Lastovu je taj odraz o, tako da se u lokalnom dijalektu kaže „dog“, „žot“, „vok“, a najviši se vrh zove Hom (premda ga standardizirano vrlo često pišu kao Hum).

Otok je bogat kulturnim manifestacijama, pred nekoliko je godina pokrenut festival Lastovo – Otok glazbe, ali najpoznatiji događaj jest tradicionalna proslava karnevala – Poklad. Prema legendi, nekad u srednjem vijeku (ne zna se točno) katalonski su gusari opustošili susjednu Korčulu, a potom poslali izaslanika, Turčina, da Lastovcima javi kako su oni sljedeći na redu. Lastovci se međutim nisu dali zastrašiti, već su izaslanika ulovili, istodobno se usrdno moleći svetom Juri da ih spasi. Nakon što je oluja uništila katalonsko brodovlje, Lastovci su Turčina posadili na magarca, proveli ga kroz mjesto izrugujući mu se, te ga naposljetku spalili na lomači. Taj se događaj do danas obilježava u proslavi Poklada – lutka napunjena slamom i pijeskom, odjevena po tursku, prolazi zajedno s procesijom kroz čitavo mjesto, pri čemu se usput izvode plesovi s mačevima, slični moreški i kumpaniji s Korčule. Na završetku procesije, lutka se veže na konop koji se proteže od jednog brda zapadno od mjesta Lastova sve do središta mjesta, te se tri puta spušta i podiže po konopu. Naposljetku, na dani znak, lutka biva spaljena, a potom slijedi narodno veselje i ples.

Moj je katamaran pristao u luci Ubli, koja je jedna od dviju većih luka na otoku (druga je Skrivena Luka, na južnoj strani). Ubli su naselje koje se značajnije razvilo u doba Italije, a i danas je ostalo poprilično stihijski naseljeno. Glavno otočko naselje, Lastovo, nalazi se u unutrašnjosti, zaštićeno od gusarskih napada.

Ostavljam ruksak u turističkoj agenciji koja se nalazi na obali, iako ženska koja unutra sjedi ne izgleda osobito sretna s tim aranžmanom. Nadam se samo da će biti otvoreni kad se budem vraćao. Potom se pješke upućujem dalje. Odlučio sam ne ići na autobus do Lastova, već ću do onamo doći pješačeći preko Homa.

Pogled na središte Ubli, s crkvom Sv. Petra (zbog čega se i mjesto katkad naziva Sv. Petar):



Kao što se vidi, unutrašnjost otoka je prilično brdovita.

Na križanju pred crkvom skrećem lijevom ulicom, koja je zapravo početak glavne ceste za Lastovo. Ovdje nailazim na tipičnu talijansku arhitekturu za radničke stanove, tip zgrada koje nalazimo npr. u Raši:



Nakon izlaska iz Ubli ubrzo skrećem desno, na novu cestu, očito probijenu trasom nekadašnje pješačke staze, koja vodi prema Homu. Budući da je podne, pošteno je pripeklo. Srećom, imam vode, no hoće li mi izdržati...

Već sam se poprilično popeo. Pogled na zapad i na otočiće ispred Ubli:



Polja u unutrašnjosti i u daljini Korčula:



Iako se cesta uspinje nizom serpentina, pri vrhu je sve manje hlada. Napokon nalazim jedan manji potez hlada pri samom vrhu, gdje sjedam kako bih se par minuta odmorio, da ne kolabiram. Na vrhu ceste je raskrižje – desno je neki vojni objekt. Ja nastavljam ravno po asfaltu, no dolazim do heliodroma. Eto, barem na taj način pokušavaju smanjiti izolaciju Lastova.

Vraćam se do raskrižja i odabirem treći, makadamski put koji vodi do Homa. Ne idem do samog vrha, već na sedlu ispod njega skrećem udesno i nastavljam se spuštati prema južnoj strani otoka. Ona je ponajviše stradala u požaru 2003. Pogled prema Skrivenoj Luci:



Iznad Skrivene Luke nalazi se svjetionik Struga, najstariji u Dalmaciji, izgrađen 1839.

Pogled na istok:



Spuštam se stazom koja čini veliki zavoj, te nakon 20-ak minuta izlazim na cestu Lastovo-Skrivena Luka, na mjestu gdje se ona počinje spuštati u Skrivenu Luku. Ja ću međutim lijevo, prema Lastovu. Taj put znam, ovuda sam prolazio dok smo 2007. bili u kampu u Skrivenoj Luci, međutim tada smo uglavnom išli biciklom, pa je izgledalo mnogo brže.

Nakon desetak minuta pješačenja staje mi jedan auto koji ide u istom smjeru kao i ja. Pita me treba li mi prijevoz. Prihvaćam, i ja sam već iznuren. Vozač priča kako me vidio kada je malo ranije vozio prema Skrivenoj Luci i kako mu nije bilo jasno tko se normalan po tom zvizdanu šeće. Laughing Kaže kako je on inače s Lastova, ali živi u Melbourneu i baš sutra ide kući. Velim „iz ovog zvizdana, preko 20-ak sati leta, u zimu“. Kaže kako je već navikao.

Ostavlja me na Pijevoru, ulaznoj ulici mjesta Lastova. Naime, Lastovo je vrlo slikovito mjesto, gdje su kuće amfiteatralno smještene na obronku brda. Po obodu brda vodi ulica Pijevor, dok se na drugu stranu brdo strmo ruši prema moru. Tako je mjesto Lastovo blizu mora, a opet od njega dobro sakriveno.

Trebao bih ručati. Odlazim prvo do konobe Bačvara, smještene u nižim predjelima mjesta, no ona se otvara tek kasnije popodne. U nedostatku boljeg rješenja, vraćam se opet preko niza stepenica na Pijevor, te ulazim u jedan od restorana koji imaju terasu s prekrasnim pogledom na Korčulu. Naručujem crni rižoto i butelju obične vode.

Budući da sam na Lastovu već bio ranije, ovaj puta nisam slikao previše, tako da ću vam, dok ručam, pokazati još nekoliko slika s Lastova 2007.

Pogled na mjesto iz daljine (s onog puta za Hom):



Iz malo veće blizine:



Pogled s terase rečenog restorana:





Nakon ručka kupujem još jednu bocu vode i krećem u šetnju mjestom. Pogled iz mjesta na polje:



Ulice mjesta:



Jedan od simbola Lastova su i dimnjaci (fumari). Toliko su povezani s mjestom da se nalaze čak i na grbu općine Lastovo. Fumari su bili svojevrsni statusni simbol obitelji kojoj je kuća pripadala. Karakterističnog su izgleda, slični minaretima, s velikom krunom kroz koju je izlazio dim. Kaže se da u mjestu nema dva jednaka fumara. Evo nekoliko slika:







Grafit na zgradi škole (nekadašnje Kneževe palače), bio mi je zanimljiv: „Naši saveznici SSSR, Engleska i Amerika“, s tim da se Ameriku očito kasnije pokušalo izbrisati. Laughing :



Crkva Sv. Kuzme i Damjana, iz 14. stoljeća, u pozadini, na vrhu brda, kaštel:



Kaštel je inače srušen u Lastovskoj buni početkom 17. st. (to je ono kad su pozvali Mlečane), ali su ga obnovili Francuzi. Danas je u njemu meteorološka postaja.

Još slika mjesta:



Ne znam komu je posvećena ona crkva:



Vraćam se i opet na Pijevor. Usput susrećem jednog dečka iz Zlarina, koji sa svojom suprugom isto tako obilazi otoke, samo što on svako ljeto ode na jedan. Dok čekam bus koji polazi s parkirališta na kraju Pijevora, slikam još crkvicu Sv. Blaža:



Dolazi autobus, te sam za desetak minuta opet u Ublima. Sve je u redu, moja je prtljaga i dalje ondje gdje sam ju ostavio. Uzimam ju, potom kupujem kartu za trajekt, te još malo sjedim na terasi uz radler.

Ukrcavam se na trajekt, Hanibal Lucić, koji će me prebaciti do Vele Luke. Pogled na luku Ubli i katamaran Adriana, koji je završio današnju šihtu i prvo isplovljavanje ima sutradan u pola 5 ujutro:



Hanibal će do Vele Luke pa sutra ujutro nazad. I tako svaki dan dvaput – ujutro i popodne. Inače, ta izolacija na Lastovu ima zanimljive posljedice – na otoku nije moguće kupiti današnje novine, jer one pristignu tek u popodnevnim satima, kada su dućani već zatvoreni.

Isplovljavamo iz Ubli:



Pogled na Kopište, otočić Podkopište te hrid Crnac:



U daljini se pomaljaju obrisi Sušca, najzapadnijeg otoka uključenog u PP Lastovsko otočje:



Mrčara, Prežba i Lastovo:



Sušac se sada malo bolje vidi:



Sušac (tal. Cazza – NE Cazzo Laughing ) je nenaseljen, jedini stanovnik mu je svjetioničar. U prošlosti je bio naseljen, no, kako mu ime kaže, na otoku pada vrlo malo kiše, tako da je život bio teži nego na ostalim otocima. Maksimum stanovnika zabilježen je na popisu 1953., kada ih je bilo 24. Otok inače ima malo jezero, no ono je slano i posve nepristupačno s okolnih stijena, jer se zapravo radi o kraškoj jami koja se puni morskom vodom kroz sifon. Zanimljivo je ime istočnog rta otoka – Na žene. Naime, pored rta nalazi se spilja koja podsjeća na stidnicu. Sušac je inače i cilj poznate regate koja kreće iz Splita, a slovi za vrlo zahtjevnu, zbog jakih vjetrova koji pušu u akvatoriju Sušca. Vjerojatno je ta regata bila i inspiracija za poznatu pjesmu Daleke obale Sušac blues, koja govori o borbi s morem.

Zalazak sunca iznad Visa:



U sumrak doplovljavamo do Korčule. Pred nama je rt Velo Dance, u daljini se vidi Hvar, a niski otočić lijevo je Proizd:



Velo Dance i Mjesec:



Proizd i Hvar:



Već se spustio fini mrak dok plovimo kroz beskrajno dugi zaljev u kome s smjestila Vela Luka. Na sredini se nalazi i opjevani otočić Ošjak:



Pristajemo u Veloj Luci. Nitko ne čeka s oglasima za sobe. Vela Luka je ipak grad, drugi najveći otočki grad u Hrvatskoj. Upućujem se uređenom šetnicom duž rive, možda pronađem usput nekoga tko iznajmljuje sobe. Čak i vidim na jednom mjestu neki oglas, ali ipak odlučujem produžiti u turističku zajednicu. Ženska koja tamo radi kaže kako oni imaju adrese nekoliko iznajmljivača, navodi mi ih nekoliko, no uglavnom su dosta udaljeni od centra. Zove potom jednu koja je u centru, pita ju ima li slobodnih soba, ima. Kaže da dolazi za par minuta, pa će mi pokazati gdje je. I doista, dolazi jedna gospođa od šezdesetak godina, te me vodi nazad do onog mjesta gdje sam bio zastao i premišljao se da pitam za sobu. Kaže da me čak i vidjela i htjela me pitati trebam li sobu, no izgledao sam kao da znam kamo idem. Eto, to je ono moje fingiranje neizgledanja zbunjeno. Laughing

Međutim, nastaje problem. Kćerka i zet joj sjede u vrtu, te kažu da ipak nema slobodnih mjesta, izgleda da je netko došao u međuvremenu. Potom gospođa i njena kćerka odlaze pitati kod susjeda, budući da su me i nehotice dovele u nezgodnu situaciju. Susjedi također iznajmljuju sobe. Za to vrijeme zet i ja pokušavamo nešto kurtoazno razgovarati, pita me o mom putovanju, pa mu nije jasno što se uopće može vidjeti u tako kratkom boravku na pojedinim mjestima. Pokušava mi prodati neku svoju životnu mudrost, no ja sam s ovim tempom putovanja zadovoljan. Ako mi se nešto svidi, uvijek se mogu vratiti, no prvo moram vidjeti čim više kako bih utvrdio sviđa li mi se.

Ove dvije se vraćaju, susjedi imaju soba. Vidi se, nije im drago da moraju gosta dati susjedima, malo ih i ogovaraju, a onda mi na rastanku kažu „Drugi puta kad ćeš dolazit, nemoj ići njima! Dođi nama!“ Pa došao bih ja vama i ovaj put, ali sam ostao na cjedilu...

Smještaj kod susjeda je solidan. Soba je uredna, širok krevet za dvije osobe, kupaonica u sobi, što je rijetkost u privatnom smještaju... Cijena je 20€, ali hajde, ne bunim se, a nije i da baš mogu birati.

Nakon osvježenja izlazim u šetnju. Iako je obala uređena, već prvi blok kuća u unutrašnjost više podsjeća na selo. Vela Luka ne izgleda pretjerano dojmljivo, premda je izuzetno živa prema dosadašnjim otocima koje sam posjetio. Sjedam na večeru u jednu pizzeriju, potom još malo šetuckam rivom, no ne sviđa mi se baš gužva, buka, promet... Vraćam se do svog smještaja, prošetat ću se još sutra ujutro, možda mi se popravi dojam...

egerke @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.