Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
subota, veljača 9, 2013
14. svibnja došli su mi Nikola i Hrvoje, pa smo nakon vikenda u Debrecenu otišli na već spomenuti put po Moldaviji i Rumunjskoj, s kojega sam se u Debrecen vratio 25. svibnja. 27. svibnja u posjetu mi je došla Tatjana, kolegica s posla. Ona je pak ostala do 31. svibnja. Napokon, 3. lipnja ugostio sam i majku, koja je otputovala 6. lipnja. U preostalih 3 i pol tjedna uglavnom sam se bavio svojim pisanjem, šetnjom i gledanje SP u nogometu. Debrecen sam napustio 1. srpnja. 9 prekrasnih mjeseci došlo je kraju. Cry Ono što me jedino veselilo bio je put u Zakavkazje toga ljeta. Tek sam najesen osjetio kako mi fali Debrecen...

I da, dragi moji čitatelji, priznajem da sam pomalo otegnuo u zadnje vrijeme s ovim putopisima iz Mađarske, bio sam u gužvi oko obrane doktorata (obranio ga 31. siječnja), tako da se nadam da ću sada malo redovitije stavljati nove nastavke novih putopisâ.

egerke @ 15:08 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, veljača 2, 2013
2. svibnja otišao sam na izlet u Gyulu, maleni i ugodni gradić pored Békéscsabe, odmah uz samu rumunjsku granicu. To je zahtijevalo opet vožnju oko kere, tim više jer su u odnosu na moje prethodno putovanje do Békéscsabe via Szeghalom-Kötegyán u međuvremenu s novim voznim redom ukinuli direktni vlak Szeghalom-Békéscsaba, pa sam tako morao presjedati u Vésztőu.

Iako inače jako cijenim MÁV, na ovom mi se izletu dogodilo nešto zbog čega ga kudim.
Naime, kako je bila nedjelja i još nakon Prvog maja, na debrecenskom su kolodvoru radile samo dvije blagajne. Slučaj je htio da su se na obje stvorili ljudi koji su očito kupovali karte s 15 presjedanja, te se usto još i interesirali za vozni red veza. Kako mi se nije dalo čekati još 2 sata na idući vlak zbog neke žene koja ne shvaća da postojanje ljudi iza tebe u redu znači "požuri se" i flegmatične službenice na šalteru, odlučio sam se uputiti ravno na vlak i kupiti kartu u njemu. To se pokazalo kao greška.
Naime, karta do Püspökladánya (što je nekih pola sata vožnje) košta 825 forinti (preračunato, nekih 20-ak kn). No kondukter mi je, razumljivo, usto naplatio i kaznu, tj. nadoplatu za izdavanje karte u vlaku. I sve bi to bilo u redu da ta nadoplata ne iznosi - 2000 forinti! Odnosno, oko 50 kn. (Ne znam kolika je nadoplata na HŽ-u, ali mislim da nije više od 10 kn.) Tako sam jednosmjernu kartu do Püspökladánya platio skoro kao do Budimpešte.

Nakon već poznate vožnje amo-tamo po pusti, stižem u Szeghalom, odakle presjedam na drugi vlak za Vésztő. Vésztő je gradić od nekih 7500 ljudi u čijoj se blizini nalazi već spomenuto arheološko nalazište Vésztő-Magor, na kojem su nađeni tumuli iz mlađeg kamenog doba i jedna ranokršćanska crkva.
Inače, u tom dijelu Alfölda nakon što su Turci istjerani nije bilo gotovo nikakvih naselja, tako da su planski stvorena vrlo velika sela, koja su bila lokalni centri za veliko područje. Neka od tih sela kasnije su se urbanizirala (poput Békéscsabe ili Kecskeméta), a neka nisu (poput Vésztőa). Budući da sam imao nekih 50-ak minuta između vlakova, odlučio sam se prošetati mjestom, nadajući se naći nešto za pojesti. Vraga. Mjesto je bilo tek mrvicu življe od Pripjata.

Bližilo se vrijeme dolaska mog vlaka koji vozi na liniji Békéscsaba-Vésztő i natrag. Eno ga, dolazi:



Nakon promjene smjera u Kötegyánu, vraćamo se prema Gyuli. Prije Gyule slikam Crni Kriš:



Potom stižem u Gyulu. Gyula ima oko 32 000 stanovnika, smještena je uz Bijeli Kriš, od kojega se ovdje odvaja Élővíz-csatorna prema Békéscsabi, te prolazi centrom grada. Grad leži uz samu rumunjsku granicu. Ujedno je i najniži grad u Mađarskoj, leži na nadmorskoj visini od 88 metara. Ime grada može biti od staromađarske vojne titule ili pak od osobnog imena nekog plemića na čijem je posjedu bio osnovan samostan. Naselje se prvi puta spominje 1313. godine, kao Gyulamonostor. Grad se dosta brzo razvijao i 1484. postao i sjedište županije Békés. 1566. pada pod Turke. Dotada perspektivan grad zadržao je svoj prosperitet i pod turskom vlašću, postavši sjedištem sandžaka. Grad je između 1664. i 1666. posjetio i čuveni turski putopisac Evlija Ćelebija. Iz njegovih opisa vidimo da se radi o bogatom i razvijenom gradu, s uređenom infrastrukturom.
1692. dolazi do oslobođenja od turske vlasti, no tu nije kraj mukama. Grad su prvo 1703. opustošili Srbi, a potom 1705. i kuruci (plaćenička vojska koja se borila protiv Habsburgovaca). U to je vrijeme čitavo područje županije Békés bilo teška pustoš u kojoj gotovo da i nije bilo ljudi (prema jednom carskom zapisu, dvorski izaslanik obišao je čitavo područje županije i samo u mjestu Békés zatekao 10 ljudi, što je bilo najviše od svih mjesta). Stoga je započela kolonizacija i ponovni razvoj grada. Kolonisti su bili Mađari, Rumunji i Nijemci, što se vidi još i danas u imenima dijelova grada - Románváros i Németgyula. U nekih pola stoljeća grad je opet živnuo, da bi ga 1738. pogodila kuga, u kojoj je umrlo 1300 ljudi. Grad su često pogađali i požari - onaj iz 1801. progutao je čitav grad. Nakon toga pristupilo se urbanističkom oblikovanju Gyule i tada je definiran današnji raspored ulica. No grad je znao nastradati i u poplavama, kada bi Bijeli Kriš podivljao, poput one 1816. i 1843.
U revoluciji 1848., grad su zauzeli ruski vojnici, koje je car pozvao u pomoć nakon što su Mađari proglasili republiku. Upravo je iz Gyule na stratište u Arad otpremljeno čak 9 od 13 revolucionarnih generala koje su Austrijanci dali smaknuti u Aradu (i po legendi tu odluku zapečatili kucanjem kriglama piva - zbog čega je u Mađarskoj neprihvatljivo kucati se pivom).
Nakon što je grad 1855. skoro ponovno nestao s lica zemlje (uzrok je i opet bila poplava), započeli su radovi na uređenju novog korita Bijelog Kriša, inače najveći infrastrukturni projekt u doba Bachovog apsolutizma. 1858. "dalekovidne" gradske vlasti Gyule odbile su željeznicu, pa je tako željeznička pruga u grad stigla tek 1871. Taj zakašnjeli razvoj, zajedno s trianonskom granicom koja je praktički prošla kroz grad, pretvorili su Gyulu u uspavani provincijski gradić, a nauštrb nje razvila se susjedna, 16 km udaljena Békéscsaba. Danas mi se možda čini da je i bolje tako. Gyula je doista prekrasna ovakva kakva jest, liči na neki vojvođanski gradić, sa svojim dugačkim drvoredima, mirnim ulicama i lijenim kanalom koji vijuga gradom. Naravno, tu su i termalni izvori, zbog kojih je Gyula jedno od omiljenih odredišta mađarskih, ali i turista iz drugih država, npr. Rumunjske, pa čak i iz Vojvodine.

Ja sam prvo obavio ručak u jednoj simpatičnoj gostionici u centru, a potom sam napravio krug uokolo.
U blizini Gyule nalazilo se mjesto Ajtós, koje danas više ne postoji. 1455. jedan zlatar iz toga mjesta odlazi u njemački grad Nürnberg. Budući da je bio iz Ajtósa, uzeo je prezime Ajtósi, a dolaskom u Njemačku odlučio ga je germanizirati. Ajtó na mađarskome znači "vrata". Stoga je ovaj uzeo njemačku verziju prezimena - Dürer. 16 godina kasnije, dotičnom će se zlataru roditi sin, kojega će nazvati Albrecht.
Iako Albrecht Dürer nije rođen u Gyuli, njegova bista stoji u gradskom parku:



A malo dalje nalazi se i bista još jednog poznatog Gyulanina, koji doista i jest rođen u tom gradu - Ferenca Erkela. Erkel, rođen u Gyuli 1810., vjerojatno je uz Ferenca Liszta najpoznatiji mađarski skladatelj 19. stoljeća. Smatra ga se utemeljiteljem mađarske opere, a ujedno je i autor glazbe mađarske himne. Erkelovim imenom zove se i najviša mađarska glazbena nagrada.

Gyula je poznata i po još nečemu - u njoj se nalazi jedina preostala očuvana tvrđava od cigle u srednjoj Europi (ostale su ili ruševne, poput Bača, ili su posve uništene):





Tvrđava potječe iz 15. stoljeća, a danas ipak nije sačuvana u cijelosti. Ljeti se u njoj održavaju brojne turističke manifestacije, viteške igre, srednjovjekovni sajam i sl.

Nakon šetnje uz Élővíz-csatornu vratio sam se do centra. Pogled na Petőfi tér i gradsku vijećnicu:



Potom sam se okrijepio u Stogodišnjoj slastičarnici, drugoj najstarijoj u Mađarskoj. Kolači su solidni, ali ambijent je prelijep.
Jókai Mór utca:



I konačno pogled na Élővíz-csatornu:



Drvored koji vodi prema kolodvoru:



Kolodvor s operativne strane:



Na povratku nije bilo čekanja u Vésztőu, iako smo morali presjedati.

Karte nema, jer je put gotovo jednak onomu do Békéscsabe.

egerke @ 16:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, siječanj 18, 2013
Datum je bio 11. travnja, Mađari su glasali na prvom krugu parlamentarnih izbora, Debrecen je slavio dan grada, a ja sam se zaputio u Kecskemét.

Uobičajena trasa - prvo do Cegléda, potom presjedanje na segedinski IC i silazak u Kecskemétu. Kecskemét zovu "gradom vrtom" i doista je takav, s mnogo zelenila. Ima malo preko 110 000 stanovnika, što znači da je 8. najveći grad u Mađarskoj, i glavni je grad najveće mađarske županije Bács-Kiskun. U biti, posjetivši Kecskemét, konačno mogu reći da sam bio u svih 10 najvećih mađarskih gradova, redom: Budimpešti, Debrecenu, Miskolcu, Szegedu, Pečuhu, Győru, Nyíregyházi, Kecskemétu, Székesfehérváru i Szombathelyu.
Kecskemét leži točno na pola puta između Budimpešte i Szegeda, te otprilike na pola puta između Dunava i Tise. Budući da je ležao na važnom trgovačkom putu, već je zarana postao važno trgovište, a to je potvrđeno u jednom spisu kralja Ljudevita I. iz 1368.
U doba turske vlasti grad je uživao relativnu slobodu, plaćajući danak budimskom paši, te je služio kao utočište svima iz okolnih sela, budući da je bio okružen palisadama. Od 18. stoljeća razvija se u važan stočarski centar, potom u 19. stoljeću i vinogradarski, nakon što su vinogradi u brdskim dijelovima Mađarske stradali od filoksere. No, sve do kraja 19. stoljeća Kecskemét je zapravo ostao veliko selo, bez urbanih elemenata. Tek potkraj 19. stoljeća započinje njegov urbani razvoj, što objašnjava zašto je centar grada prepun secesijskih zdanja. Nova kriza uslijedila je sredinom 20. stoljeća, prvo zbog ekonomske krize, a kasnije i zbog Drugog svjetskog rata. Pravi značaj Kecskemét je ostvario tek nakon 1950., kada je postao sjedište novostvorene županije, koju su činili dijelovi nekadašnje županije Bács-Bodrog (čije je sjedište bio Sombor) i Pest-Pilis-Solt-Kiskun (tada najveće mađarske županije, koja je podijeljena na dva dijela). Grad je postao sjedište prehrambene industrije, metalne industrije, industrije namještaja... 1989. je postao grad s pravima županije. Danas postoje planovi da se u Kecskemétu otvori pogon Mercedesa koji bi zapošljavao oko 2500 ljudi.

Kecskemét inače zovu "hírös város", tj. "znameniti grad", kako kaže pjesma koju je napisao negdašnji kečkemetski đak, poznati mađarski revolucionarni pjesnik Sándor Petőfi. U Kecskemétu je inače rođen i Zoltán Kodály, etnomuzikolog i utemeljitelj vlastite metode glazbene pedagogije.

Ja sam se prvo prošetao do centra, koji čini nekoliko međusobno povezanih trgova, i uslikao prvo zdanje sinagoge:



Jedna od najpoznatijih secesijskih zgrada u Kecskemétu je Cifrapalota, Urešena palača, izgrađena 1903. kao stambena zgrada, a danas se u njoj nalazi pinakoteka:





Kao mali kontrast, na istom se trgu nalazi i ovo:



Crkva Uznesenja Kristova:



Pogled na jedan od trgova:



Franjevačka crkva na Kossuthovu trgu:



Kossuthov kip na njegovom trgu i Gradska vijećnica, još jedno secesijsko remek-djelo:



Vijećnica je izgrađena između 1893. i 1897., povodom 1000-godišnjice zauzeća domovine, kako Mađari zovu svoj dolazak u Panonsku nizinu. Arhitekt je bio Ödön Lechner, pionir mađarske secesije, možda najpoznatiji po izgradnji zgrade Muzeja primijenjene umjetnosti u Budimpešti. Nakon što je Kecskemét 1911. pogodio potres, Lechner je vodio i obnovu vijećnice.

Napravit ću još mali krug po centru, a nešto ću i pojesti. Još malo socrealizma:



U Kecskemétu se inače nalazi i Muzej igračaka, no toga ga dana nisam imao vremena posjetiti, jer sam planirao još nešto obaviti. Nakon ručka uputio sam se na autobusni kolodvor, usput još jednom slikavši vijećnicu:



Ukrcao sam se u autobus koji će me odvesti u Soltvadkert. Prije nego vam kažem zašto sam išao tamo, evo još jedne slike Kecskeméta iz autobusa - to je Kalvinistička gimnazija (i djelić Cifrapalote):



Soltvadkert je gradić od nekih 7000 stanovnika, udaljen 45-ak kilometara jugozapadno od Kecskeméta. Grad je zapravo poprilično dosadan, ali je čuven po svojoj slastičarnici Szent Korona, te meni nije bio problem zaputiti se još 45 kilometara busom samo da vidim u čemu je caka.
I mogu reći da su im kolači i sladoled doista odlični, preporučujem svakomu tko bude prolazio tim dijelom Alfölda. A ja ću već naći priliku da se vratim. Laughing Ispred slastičarne je sve puno autiju, koji očito dolaze i izdaleka.

Slastičarnu nisam slikao, ali sam slikao floru u telefonskoj govornici:



Cesta Kecskemét-Soltvadkert vodi većim dijelom uz trasu zatvorene uskotračne pruge Kecskemét-Kiskunmajsa. Njena se daljnja sudbina ne zna, postoji mogućnost da se dio pruge zadrži za turistički promet.
Opalio sam nekoliko slika iz busa na povratku iz Soltvadkerta:





Po povratku u Kecskemét odmah mi je stigao vlak za Cegléd. U Ceglédu sam imao taman toliko vremena da kupim IC rezervaciju na blagajni, prije no dođe moj IC za Debrecen. No žena mi je odbila prodati istu, jer da neću stići na vlak, koji je već na peronu. Uzaludno sam joj pokazivao da nije, da ne trkelja nego da mi izda rezervaciju, nije htjela. Na kraju sam popizdio i otišao na IC bez nadoplate, gotov da iskeširam i tih 1000 forinti. No, kako kontrola nije dolazila do Szolnoka, u Szolnoku sam se skinuo s vlaka i pričekao brzi 10 minuta kasnije.

I naposljetku, karta:



egerke @ 16:48 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 14, 2013
Ta je zima bila prilično hladna, s dosta snijega. Počelo je već sredinom listopada, s hladnim alföldskim vjetrom, a posljednji je snijeg pao 13. ožujka. No i proljeće je bilo kišovito, s intenzivnim poplavama krajem svibnja.

Pogled na ulice moga kvarta 3. siječnja:





Pogled kroz prozor moje kupaonice, 29. siječnja:

 

Pogled sa zvonika Velike crkve, 20. ožujka. Piac utca:



I Kossuth tér, s hrpom kovanica:



Hmmmm... Undecided :



Šetnja gradom 10. travnja. Crkva na Árpád téru (kalvinistička - vidi se po kokotu na vrhu):



Grkokatolička crkva na Attila téru:



Autobusni kolodvor. Čak i Benkovac ima bolji kolodvor od ovoga. Očito je da je u Mađarskoj izraženija kultura putovanja vlakom:





Noviji dijelovi grada - beskonačne panelke:



egerke @ 19:57 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 13, 2013
Nagytemplom i kiosci božićnog sajma:



Na drugu stranu - Piac utca (Tržna ulica), glavna debrecenska ulica, i s desne strane poznati debrecenski hotel Aranybika (Zlatni bik):



Fontana se blešči:



Čestitka Debrecenu:



Još jednom Nagytemplom:



I, na povratku kući, na mojoj tramvajskoj stanici slikam osvijetljenu zgradu debrecenskog hrama Crkve Isusa Krista svetaca posljednjih dana (iliti, skraćeno - mormona):



Mormonski misionari inače moraju provesti oko dvije godine u nekoj zemlji i redovito jako brzo nauče jezik.
Negdje toga proljeća, dvije su me mormonke (jedna iz Amerike, druga iz Njemačke) pokušale obrlatiti. Ispričao sam se poslom. Međutim, fascinantno je bilo da su njih dvije došle u Debrecen nakon mene, a već su prilično tečno vladale mađarskim. Očito su vrlo posvećeni.

egerke @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, siječanj 10, 2013
6. prosinca sam išao s Dánielom, mađarskim forumašem s foruma Željeznice.net na lillafüredsku željeznicu. No kako sam zakasnio na jutarnji IC za Miskolc, imao sam još 2 sata u međuvremenu. To sam iskoristio za laganu šetnju uokolo željezničkog kolodvora, pa do remize.

Jedna od prvih vizura koje dočekaju turista koji dođe u Debrecen jest ovaj monstrum:



U kombinaciji s toplanom koja je s druge strane kolodvora, prvi dojam koji netko može dobiti o Debrecenu je "mili Bože, kud sam zašo".

Prošetao sam se do obližnje tramvajske i trolejbusne remize, pa potom kroz uličice iza nje. Pokušao sam uslikati i obližnju Dvoranu kraljevstva Jehovinih svjedoka, no bio je u tijeku neki obred, a moglo bi izgledati kao provokacija, pa sam se udaljio.

Pogled na teretni dio debrecenskog kolodvora, s hrpom vagona za žito (iza se vide dimnjaci toplane):



Nakon kruga oko remize, vraćam se na kolodvor:

 

Hotel Debrecen, jedan od onih hotela koji su odmah uz kolodvor, pa su u svojoj povijesti privlačili kojekakvu sumnjivu klijentelu, uglavnom ukrajinske "biznismene". A onda je propao i danas zjapi prazan:



Pogled niz Piac utcu (mi bismo rekli Tržnu), glavnu gradsku ulicu koja vodi prema centru:



U pokrajnjoj ulici je i ovo:



Debrecenski vrtić zaklade "Željeznica za djecu".
Eto, vidite kako se u kulturnoj državi od malih nogu ljude uči kulturi putovanja željeznicom. A djeca imaju neku prirodnu urođenu ljubav prema željeznici, nešto primordijalno u nama nas tjera da ju volimo. No u državama poput Hrvatske potrude se tu ljubav ubiti čim prije.

Putem sam naletio i na muzejski tramvaj:



I onda sam napokon uspio uloviti sljedeći IC. Bio je to Páva IC (Paun), kada mi je već pobjegao raniji Holló (Gavran).

Pogled na kolodvor iznutra - u glavnoj prijemnoj hali nalaze se dva socrealistička murala koji prikazuju život mađarskog sela:





Pogled prema Nyíregyházi:



I tako sam se ukrcao. Od Debrecena ima oko pola sata vožnje do Nyíregyháze, a potom vlak skreće prema zapadu i vozi kroz poplavno područje Tise. Prije nego što prođe samu Tisu, prolazi nekoliko mrtvih rukavaca, koji su ostali od prije regulacije, koja je provedena sredinom 19. stoljeća:



I onda prava Tisa:



Na drugu stranu slika je ispala loše, no ovdje u Tisu utječe Bodrog, koji dolazi iz Slovačke:



A onda dolazimo u kolodvor Tokaj. Tokaj je gradić čija slava daleko nadmašuje njegovu veličinu. Naime, eponim je čitave vinorodne regije, koja daje možda i najčuvenije mađarsko vino - "vino kraljeva i kralja vina", kako mu tepaju.
Tokajska vinorodna regija obuhvaća najjužnije izdanke Zemplenskog gorja. Posebna kombinacija vulkanskog tla i prapora, kao i specifična mikroklima uzrokovana slijevom dviju rijeka, doprinijele su razvitku posebnih slatkih vrsta grožđa po kojima je Tokaj čuven u svijetu. Službeno, samo šest sorti grožđa smatraju se pravim tokajskim sortama. Furmint, hárslevelű (lipolisni), žuti muškat, zéta, kövérszőlő (debelo grožđe) i kabar. Furmint čini oko 60% proizvodnje, a hárslevelű još 30%. Furmint je osobita sorta koja razvija tzv. drugu kožicu, kojom se štiti od napadaja plijesni, te tako može ostati dosta dugo na trsju. To omogućuje vrlo kasne berbe (u prosincu ili čak siječnju), što rezultira izuzetno slatkim vinima.
Načelno, tokajska se vina dijele u četiri glavna tipa. Prvi su suha vina, koja se dobivaju od ranojesenjih berbi. Nakon što se obavi prva berba, dio grožđa ostaje na trsju, te se na njih s vremenom počinje hvatati plemenita plijesan Botrytis cinerea. Kada se dio tog pljesnivog grožđa pomiješa sa zdravim grožđem, vino koje tako nastaje zove se szamorodni. Ovisno o količini pljesnivog grožđa raste i njegova slatkoća. Treći i najpoznatiji tip je aszú (sasušeni). On se radi tako da se bere isključivo pljesnivo grožđe, i to pojedinačne bobice, koje se potom prešaju u posebnu masu, tzv. tijesto. Ta se smjesa potom prelijeva moštom od ranije berbe, te se ostavlja da stoji dan-dva. Nakon toga, vino se lijeva u bačve, gdje se fermentacija nastavlja, kojiput i po više godina. Aszú se označava po broju puttonya, tj. brenti, iliti količine grožđanog tijesta koje se stavlja kao podloga za vino. Postoje 3, 4, 5 i 6 puttonyski aszú. 6 puttonyski je bakrenocrveni nektar vrlo slatka okusa, što znači da ga se može piti prvenstveno kao desertno vino.
Aszú inače zauzima svega oko 1% ukupne proizvodnje tokajskog vinogorja.
Posljednja vrsta je tzv. esencija, tj. samotok u pravom smislu riječi. To je sok koji prirodno curi iz bobica od kojih se inače radi aszú. Obično ga se dodaje aszúu, no moguće ga je ostaviti i da sâm fermentira (što traje minimalno 4 godine). Rezultat se tehnički ne može nazvati vinom, jer je zbog visoke količine šećera postotak alkohola samo oko 2-3%. Usto je po okusu sličniji sirupu nego vinu.
Osim ovih tipova postoje još neki rjeđi, no ovi su tipovi glavni.

Nakon Trianonskog sporazuma, mali dio Tokajskog vinogorja pripao je Čehoslovačkoj, a spor oko prava na ime trajao je sve do 2007., kada je i slovačkim vinarima dopušteno koristiti pridjev Tokajský/Tokajská/Tokajské uz imena vina koja se uzgajaju na njihovom dijelu Tokajskog vinogorja.
Slava tokajca je inače tolika da se spominje čak i u mađarskoj himni (Tokaj szőlővesszein/Nektárt csepegtettél = na trsju Tokaja/učinio si da kaplje nektar)

Nasuprot tokajskom kolodvoru nalazi se na obronku pejzažni spomenik tokajskim vinarima:



Pogled na tokajske podrume:



Podrumi su ukopani u brdo i iznutra se nastavljaju labirinti tunela. Jednom smo prilikom, na Ljetnom sveučilištu, posjetili jedan podrum. Čak smo imali i večeru organiziranu unutra.
Inače, u gradu Tokaju šezdesetih je godina bilo 185 podruma.

I tako sam se ja dokoturao i do Miskolca. Dániel me čekao na kolodvoru, pa smo se odmah uputili prema našem odredištu u zapadnom predgrađu Miskolca.
Miskolc je treći najveći grad u Mađarskoj (izgleda da je potpuno izgubio borbu s Debrecenom, u kojoj je još devedesetih držao korak). Radi se o industrijskom gradu, čija je ekonomija nekoć ovisila o golemoj čeličani.
Današnji Miskolc zapravo čine dva međusobno srasla grada, Miskolc, koji se nalazi u ravnici uz rijeku Sajó, i Diósgyőr, koji se stisnuo uz padine Bükka nekoliko kilometara zapadnije. Upravo zbog toga Miskolc je izduljeni grad, a glavna tramvajska linija, broj 1, povezuje kolodvor i Diósgyőr.
Miskolc je glavni grad županije Borsod-Abaúj-Zemplén, druge najveće mađarske županije. Izvorno se županija zvala Borsod, a onda je došao Trianon...znate priču, uostalom. Gradom dominira brdo Avas. Prvi se puta spominje 1210., a status trgovišta dobiva 1365. Turci su ga spalili 1544., a od njihove je vlasti oslobođen 1687. Tada počinje streloviti razvoj i rivalitet sa susjednim Košicama. Za vrijeme prvog mađarskog rata za nezavisnost, pod vodstvom Ferenca Rákóczyja, Miskolc je bio središte otpora, što je rezultiralo njegovim spaljivanjem od strane carske vojske. Nakon toga uslijedila je i epidemija kolere. No grad se brzo oporavio i već nakon 1720. započinje novi uzlet. Grad će još dvaput pogoditi kolera - 1873. i za vrijeme Prvog svjetskog rata.
Nakon što je Mađarska izgubila Košice, Miskolc je postao jedini veći grad u sjevernoj Mađarskoj, što je u 30-im i 40-im godinama uzrokovalo veliki porast stanovništva. Počev od Drugog svjetskog rata, Miskolc je bio, i još jest, glavni mađarski centar teške industrije. Danas, međutim, nakon krize teške industrije potkraj 20. stoljeća, Miskolc sve više razvija i svoju kulturnu scenu. U njemu se održava Međunarodni operni festival, zovu ga i Gradom crkava...
Nažalost, mi toga dana nismo imali prilike obići grad, a niti ja se nisam u preostalih 6 mjeseci boravka u Debrecenu uspio opet dočepati Miskolca, tako da ćete nažalost biti uskraćeni za slike grada. Možda nekom drugom prilikom.

Mi smo se pak odvezli našim tramvajem sve do Diósgyőra. Tu se nalazi i jedna ravna dionica pruge, na kojoj se održavaju natjecanja mađarskih vozača tramvaja.

I dolazimo na početak Lillafüredske željeznice:



Lillafüredska željeznica počela se graditi nakon Prvog svjetskog rata, radi izvlačenja trupaca. Svečano je puštena u promet 20. prosinca 1921. Osim drva, prevozilo se i kamen i ugljen. 1923. krenuo je i putnički promet, koji se intenzivirao nakon izgradnje lillafüredskog hotela Palota 1930. Nekoć je željeznica obuhvaćala poprilično razgranatu mrežu pruga obroncima Bükka, no s vremenom su se gotovo sve pokrajnje linije zatvorile. 1994. obustavljen je teretni promet i danas pruga uglavnom služi u turističke svrhe.
Nažalost, poplave u proljeće 2010. prouzročile su popriličnu štetu na željeznici, te je pruga bila zatvorena do listopada te godine.

U doba našeg posjeta, međutim, pruga je itekako radila. Zaputili smo se u zgradu kupiti karte. Razgovor je tekao otprilike ovako:

-Molim vas dvije karte.
-Na koje ime?
-Kako mislite na koje ime?
-Na koje ime imate rezervaciju?
-Rezervaciju? Pa zar treba?
-Danas je Sveti Nikola...

I doista, taj su dan vozili posebni izletnički vlakovi za djecu. Taman kad smo već mislili da smo popušili, tip na blagajni je rekao da nam može dati karte, ali samo za stajanje. Usto, karte su, naravno, bile skuplje, jer se radi o izletničkom vlaku, a ne o redovnome. Dániel je ionako bio naknap s lovom, a još se pojavila i ta dodatna investicija. Ipak, naposljetku smo nabavili karte i čekali vlak.
A on se ubrzo zatim i pojavio:



Iz vlaka je izašla prethodna tura djece, a okružila ga je nova skupina. Na čelu su dvije lokomotive:



Obje vuku vlak do pred Lillafüred, gdje se na malom ukrižju jedna prebacuje na kraj vlaka, da bi ga mogla odvući natrag, budući da triangl u Lillafüredu iz nekog razloga ne funkcionira.

Krećemo. Pruga se penje uz brdo, no kako je jesen, pejzaž je tmuran, a šuma mrtva:



Vlak je bio pun djece, koju su uveseljavali krampusi:



Moram priznati da sam se osjećao pomalo blesavo. U toj hrpi dječurlije koja se vozi vlakom na izlet, dva odrasla muškarca koja su došla, jedan iz Debrecena, drugi iz Budimpešte, provozati se dječjim vlakom, ali ne radi programa u vlaku i oko njega, već radi samog vlaka i željeznice.

Stižemo u Lillafüred. Pruga se nastavlja dalje prema Garadni:



Kada sam razmišljao o Lillafüredu, zamišljao sam mađarsku verziju Bleda. No radi se zapravo o seocetu usred brdâ, koje ima 480 stanovnika. Lillafüred je osnovan 1890-ih, kada je grof András Bethlén na ovom mjestu odlučio osnovati odmaralište. Ime je dobio po njegovoj nećakinji, Lilli Vay. U biti se radi o spoju dolina dvaju planinskih potoka, Szinve i Garadne. Otprilike kao da vas iskrcaju na Vili Rebar ili tako nekom mjestu. Lijepo je to, ali nema ničega za raditi, osim da okinete par fotografije i eventualno se odete šetati po šumi.
Čim smo izašli, uslijedio je neki zabavni program za klince. Ja sam se dao u potragu za nekom hranom, no sve je bilo zatvoreno, čak i štandovi s lángosima.

Međutim, tu je bilo i par životinja s kojima su se djeca mogla zabaviti, npr. ova racka:



Hotel Palota jedna je od najpoznatijih vizura Lillafüreda (iako te vizure nisu osobito brojne):





Hotel je građen između 1927. i 1930., u neorenesansnom stilu, a smješten je u parku punom botaničkih rariteta.

Pogled ispred hotela prema kanjonu Szinve:



I ostatku mjesta:



Vodopad:



A ovdje je i pjesma Oda, koju je povodom prvog lillafüredskog susreta pisaca 1933. spjevao pjesnik Attila József:



Gledam grivu brdâ -
Svjetlošću tvog čela
Blješti svaki list
Na cesti nitko, nitko
Vidim kako ti vjetar
Leprša suknjom
I pod krhkim krošnjama
Vidim kako ti kosa poskakuje unaprijed
Kako ti drhte meke dojke i
- kao što otječe potok Szinva -
evo, opet vidim kako izbija
na okruglom bijelom kamenju,
na tvojim zubima, vilinski smijeh.


S druge strane ceste završava Hámori-tó, Livničko jezero, umjetno jezero nastalo pregradnjom Szinve i Garadne radi snabdijevanja vodom obližnjih ljevaonica:



Jezero je dugo oko kilometar i pol, a ljeti se na njemu može voziti i čamcima. Kupanje se ne preporuča, prvo zato što je hladno, a drugo zato što je nepredvidljive dubine.

Kompozicija vlaka u lillafüredskom kolodvoru:



Nakon skoro sat vremena vrzmanja po ničemu, došlo je i vrijeme polaska. Ovaj put je već zašlo sunce, pa smo se vraćali po mraku. Stoga je put bio dosadan. Budući da smo žurili na vlak, nismo se ni zadržavali po gradu. Stoga još samo slika Tiszai pályaudvara, glavnog miškolčkog kolodvora:



Zgradu je 1901. izgradio - a tko drugi nego Ferenc Pfaff.

Vlakovi nam kreću gotovo istovremeno. Kupujem rezervaciju za Tulipán IC, no mjesta nema. Hm, izgleda da nam vlakovi ipak ne kreću istovremeno. Na sreću, ima jedan putnički ubrzo za Nyíregyházu, pa ću tamo naći nešto do Debrecena. A tamo bih mogao odraditi i jelo.
Pozdravljam se s Dánielom, odlazim na svoj putnički i nakon nekih sat vremena vožnje stižem u Nyíregyházu. Odlazim do kineskog restorančića, nešto nabrzinu čalabrcnem, jer vidim da mi za pola sata ide putnički vlak za Püspökladány. Dolazim natrag na kolodvor, vlak je već tamo. Nedjelja je navečer, to je vlak koji služi prvenstveno za lokalni promet (iako povezuje dva velika grada na svojoj ruti), ali unatoč tomu vlak ima čak 5 vagona. Eto, tako se slažu vlakovi u normalnim zemljama. Iako bi nekomu to možda bilo razbacivanje.
Stižem u Debrecen kako treba, po voznom redu, nije da je izlet baš bio uspješan, ali ipak, vidjeli smo tu čuvenu Lillafüredsku željeznicu.

Karta:



egerke @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 8, 2013
Za vikend 27-30. studenog išao sam u Beograd. Datum je bio odabran jer je to ipak Dan Republike, pa sam malo odlučio provoditi bratstvo i jedinstvo i naći se s nekim frendovima. S obzirom na centraliziranost Mađarske, to je značilo da ću se prvo tri sata truckati do Budimpešte, a onda noćnim vlakom do Beograda. Tamo bih stigao u subotu ujutro, noć na nedjelju prespavao u hostelu i u nedjelju navečer se vratio vlakom, opet deset sati od Beograda do Debrecena.

Ovaj put sam odlučio da je dosta štednje i da mi tih 500 forinti nadoplate za IC i nije toliko puno. Várda IC (Záhony-Budimpešta) doveo me za samo dva i pol sata na Nyugati. Potom sam se prošetao do Keletija. Kako sam imao dosta vremena, smucao sam se uokolo. Keleti su konačno obnovili, pa je tako sjeverni ulaz, prema blagajnama zasjao novim sjajem:







Onda sam ušao u svoj vlak, koji povezuje Beč i Beograd preko Budimpešte. Već sam u Debrecenu htio kupiti kartu za spavaća kola, no bio im je pao sistem. Potom sam oprobao sreću u Budimpešti, ali ispalo je da oni više ne mogu prodati jer je vlak već krenuo iz Beča i neka se dogovorim s kondukterom. Kad sam se napokon obreo u vlaku, prošetao sam se do spavaćih kola, bilo je mjesta i u njima i u kušetu - ali moglo se platiti samo u eurima. Ja sam imao samo forinte, koje oni nisu prihvaćali. Zanimljivo, osoblje spavaćih kola (vlasništvo austrijskih željeznica) bilo je dvoje Poljaka. Napokon su rekli da bih mogao platiti i u dinarima, no dinara sam imao premalo. Ništa, morat ću spavati u konvencionalnom vagonu. Srećom, našao sam jedan kupe u kojem je bila neka Mađarica i jedan tip koji je išao do Subotice, ali nisam mogao zaspati do Kelebije (znate moj bioritam).
Onda granica, pa ulazak u Suboticu. Ovdje vlak čeka na početku perona dok se ne obavi granična kontrola, tek onda uđe u kolodvor i obavi izmjenu putnika. Malo me bilo frka oko granične kontrole, jer mi točno nasuprot stranice s imenom u putovnici stoji žig "Republika e Kosovës - Hani Elezit", pa sam se bojao da će se naći neki prerevni granični službenik, no nasreću, žig je dovoljno slabašan da ne upada u oči.
Potom se u Subotici ukrcao neki mlađi tip kojemu se pričalo. Zapodjenuli smo razgovor i u tih sat i pol, koliko je vlaku trebalo da dođe do Vrbasa gdje je sišao, ispretresli čitavu ekonomsku i političku situaciju naših dviju država. Kada je izašao, kiša je propisno lijevala. Nadao sam se samo da neću imati peh s vremenom.

Uspio sam odspavati nešto sitno od Vrbasa do Beograda, a potom stigao oko pola 7 u Beograd. Uputio sam se napraviti krug gradom, dok se ne otvori kavana ? u koju sam namjeravao otići na pošteni doručak. U prolazu slikam najnevjerojatnije vozilo s diplomatskim tablicama ikad:



(obratite pažnju na lokot na vratima)

Neki tip je isto tako slikao Fiću. Potom smo krenuli dalje, i on me pita "Šta je ono bio neki diplomatski?", a ja mu kažem "Jeste li vidjeli katanac na vratima?" Frajer se okrene i odjuri brže bolje natrag i to slikati. Laughing 

Terazije ujutro:



Dok sam čekao da otvore, prošetao sam se i do Saborne crkve. Upravo je u tijeku bila liturgija. Nikad nisam bio na pravoslavnom bogoslužju, tako da sam ostao. Prva stvar koja odmah upadne u oči, a to se vidi već i prilikom posjeta crkvi i izvan doba bogoslužja, jest da svi stoje. Nema klupa. Zato mi to izgleda kao da su svi onako usput svratili u crkvu, s nogu. Svećenik je, osim za propovijed, uglavnom okrenut u istome pravcu u kojem i vjernici (dakle, leđima pastvi - ta je praksa bila i kod katolika mislim sve do Drugog vatikanskog koncila). Isto je tako u pravoslavnom bogoslužju češća upotreba tamjana - kod katolika se tamjanom kadi obično samo na važnije događaje. I naposljetku sam dočekao i euharistiju, koja je također drugačija - ovdje se dijele komadi kruha, a ne hostija, i moguće je uzeti više od jednoga. Nisam se pričestio, iako mi je jedan vjernik u prolazu rekao neka uzmem, fino je. Ne znam kako bi reagirao da sam mu rekao da sam rođen kao katolik, a sada se više ne smatram niti kršćaninom. Laughing Ali imam osjećaj da bi malo pojačali kađenje tamjanom. Cool
Naravno, za potpuniji uzorak morao bih proboraviti na više liturgija, a osim toga, nemaju sve pravoslavne crkve jednak obred.

Po dolasku u hostel doznao sam da je taj dan derbi između Zvezde i Partizana. E, pa i ja baš upiknem dan visoke tenzije... Uglavnom, grad je bio pun policije, no ja sam se ipak normalno šetuckao uokolo, nitko me ništa nije pitao. Obišao sam neka već poznata mjesta, a onda zavirio i u Crkvu sv. Marka. Tu se nalaze mošti cara Dušana:



Neobičan je osjećaj stajati pred time i znati da je tip koji je smješten unutra živio prije 650 godina i držao u svojoj vlasti velik dio Balkana.
Dušanovo je tijelo ovamo preseljeno 1927. iz manastira sv. Arhanđela u Prizrenu.

Pokraj toga nalazi se maketa crkve sv. Marka:



Radi se zapravo o košnici (naravno, nikad nije bila u upotrebi), a tip koju je radio posvetio joj je nekih 15 godina. Zanimljivo je da je maketa građena dulje od crkve (crkva se počela graditi 1931. i građena je do 1940.).

Nasuprot Dušanu grob je Hranislava Đorića, tj. patrijarha Germana:



German je bio zanimljiva figura. Već je njegov izbor bio čudan (izabran je u dobi od 59 godina, što je vrlo mlado za poglavara), a navodno je pritom svoje prste upleo i Aleksandar Ranković. To je Germanu priskrbilo nadimak "crveni patrijarh". Dio SPC-a u Americi nije želio prihvatiti takvoga patrijarha, pa su istupili iz SPC-a, te se vratili tek za vrijeme Germanova nasljednika Pavla. Druga shizma s kojom se German suočio bila je uspostava Makedonske pravoslavne crkve (što SPC smatra diktatom federalnih organa, a MPC obnovom autonomije nakon 200 godina). Naime, Ohridska arhiepiskopija prije se nalazila pod izravnom upravom vaseljenskog patrijarha u Carigradu, i tek je naknadno pripojena SPC-u.
German je bio i prvi patrijarh SPC-a koji je posjetio Jasenovac, naglašavajući da treba oprostiti, ali ne i zaboraviti. Ipak, Germanu mnogi najviše zamjeraju njegove simpatije za Slobodana Miloševića tijekom njegova uspona na čelo Srbije, posebice za vrijeme zloglasnog govora na Gazimestanu. German je tada već bio 90-godišnjak, poprilično senilan, koji vjerojatno nije ni bio svjestan svih implikacija koje takav govor donosi.

Ručao sam u Srpskoj kafani, koja je prethodno ljeto bila zatvorena, a potom se još malo prošetao gradom, iako je već počinjala kiša. Evo malo beogradske svakodnevice - grafiti desničarske skupine Obraz i njihovo mišljenje o beogradskom Gay Prideu:



Večer sam proveo u društvu tih poznanika s kojima sam se išao naći.

Drugoga dana nisam puno slikao. Ujutro sam se zaputio prema Zemunu, samo usput slikajući zgradu Vukove zaklade:



Po povratku iz Zemuna, ručao sam na Skadarliji, još malo lunjao uokolo, potom otišao na kolodvor. Ovaj sam puta kupio kartu za spavaća kola, ali nije mi se baš isplatila - vlak kreće u pola 10 i u Budimpešti je u pola 6 ujutro, s tim da točno na pola puta dođe granična kontrola. No ipak, doći u ranojutarnju Budimpeštu bilo je zanimljivo. Pa opet dva i pol sata do Debrecena, Holló Intercityjem.
Otprilike trećinu izleta proveo sam putujući dotamo i otamo, ali to mi je u Debrecenu već bilo uobičajeno.

Karta:



egerke @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, prosinac 22, 2012
22. studenog sam napokon uspio otići do Szegeda. Iako je najkraće "poprijeko", nije i najbrže, pa sam se stoga prvo uputio magistralnom prugom prema Budimpešti i sišao u Ceglédu.
Bratić od moje majke, inače dipl. ing. šumarstva, svojedobno je imao nekakvog posla u Ceglédu, pa je pričao da se ispod glavne ulice nalazi ogromni spremnik za vino, kapaciteta tolikog da 1 cm visine zaprema težinu 1 vagona vina.

Evo i mog vlaka. Kodály Intercity. Intercity? Ali ne želim plaćati nadoplatu. Međutim svi su vlakovi za Szeged u rangu IC-a. Dolazi vlak, gledam vagone, pa to je katastrofa. Ulazim u jedan i već sam nabrušen na konduktera da mu krenem prigovarati kako mogu ovo prodavati pod IC. Međutim, kondukter dolazi, pogleda mi kartu i ode dalje. Kasnije sam skužio u čemu je fora. Naime, na kraju se vlaka nalaze dva ili tri IC vagona, a ovo ispred ide po tarifi normalnog vlaka. Dvije muhe jednim udarcem.

Vožnja kroz jesenski pejzaž Mađarske dosta objašnjava činjenicu zašto je ovaj narod pri svjetskom vrhu po broju samoubojstava:



A da biste se razbudili, molim da brzo izgovorite ime ovoga mjesta:



(Otprilike bi značenje bilo „Crkva na malokunskoj strani“. Kun je mađarski naziv za Kumana, pripadnika stepskog divljeg naroda koji je zajedno s Mađarima dojahao u Panonsku nizinu. Po njima se čitavo ovo područje zove Kunság – otprilike „Kumanovo“.)

I onda napokon, nakon beskrajnog truckanja, stižemo u Szeged. Kolodvor je lociran na jugoistočnom dijelu grada, tako da ga pruga polukružno zaobilazi i potom kroz kolodvor teče u pravcu sjeveroistoka. Pruga je nekoć mostom prelazila Tisu i nastavljala prema Temišvaru. Nakon Trianona promet dalje od Szegeda je opao, a onda je u Drugom svjetskom ratu srušen i most na Tisi, pa je tako kolodvor postao čeoni. Onaj dio pruge koji je ostao preko Tise povezan je preko Makóa na Hódmezővásárhely (brzo, vježbajte izgovor – ime inače znači „Trgovište u Dabrovom polju“), a s te strane u Szegedu se nalazi kolodvor Újszeged, tj. Novi Szeged. Ponovna izgradnja mosta na Tisi nije opravdana, tim više jer i sa sjeverne strane grada postoji pruga prema Hódmezővásárhelyu i Békéscsabi.

Spomen ploča:



"4. ožujka 1854. krenuo je željeznički promet u Szeged. Mađarska željeznička mreža 1854. Postavili Samouprava Szegeda, grada s pravom županije, MÁV d. d. i Zaklada za povijest željeznice.“

(naravno, to je mađarska željeznička mreža PRIJE Barossa i njegovih radova)

Međunarodni putnički vlak za Horgoš:



Szegedski je kolodvor zanimljiv zato što je dvokatni, tj. vlakovi dolaze na gornji kat, a potom se putnici spuštaju na razinu ulice. Iznutra je lijepo uređen:



A ovo je pogled izvana. Autor zgrade je, naravno, Ferenc Pfaff, čuveni mađarski graditelj kolodvora:



Ovdje vidite i tramvajsku infrastrukturu. Na kolodvoru se inače okreće tramvajska linija broj 1 (od ukupno 4), ali ona se trenutno obnavlja, od kolovoza, pa ću se morati na proljeće još jednom zaputiti u Szeged.

Prošetat ću se do centra. Szeged, ili Segedin, četvrti je najveći grad u Mađarskoj. Ima oko 170 000 stanovnika i središte je jugoistočne Mađarske. Grad leži dosta izvan svih uobičajenih ruta, pa je tako gotovo nemoguće završiti slučajno u Szegedu. Ime grada po nekima je iskrivljenica od sziget (otok), dok po nekima znači kutak, mali ugao (inače "szeg" znači ugao), budući da Tisa ovdje pravi oštar zavoj prema jugu.
Povijest grada može se podijeliti u dva velika razdoblja. Grad se prvi puta spominje još 1183. Za vrijeme mongolske invazije je opustošen, ali je ubrzo obnovljen. Za vrijeme Ljudevita Anžuvinca jača njegova važnost, a Žigmund Luksemburški opasao ga je i zidinama. 1498. postaje slobodni kraljevski grad. Iako su ga Turci prvi puta napali još 1526., tek je 1543. pao pod Turke. Za vrijeme turske vlasti sjedište je sandžaka. 1686. oslobađaju ga Austrijanci, a 1715. ponovno postaje slobodni kraljevski grad. 1721. pijaristi (milosrdna braća) otvaraju svoju gimnaziju, a potom održavaju i znanstvena predavanja i kazališne predstave. Iako grad u to doba prosperira, poznati su i česti procesi protiv vještica. 1728., u najvećem mađarskom procesu protiv vještica, spaljeno je 12 ljudi, 6 muškaraca i 6 žena, na predjelu poznatom kao Boszorkánysziget (Vještičji otok).
U to vrijeme u Szegedu započinje prerada dotada ukrasne biljke Capsicum annuum u osobitu vrstu začina - papriku. Paprika će s vremenom postati zaštitni znak mađarske kuhinje, nazvan i "crvenim zlatom". Još jedno poznato jelo koje odavde potječe jest i székelygúlyas, kod nas poznat i kao sekeli gulaš, gdjegdje i kao segedinski gulaš, jelo od goveđeg (ili svinjskog) mesa s kiselim zeljem.
U doba Revolucije 1848-49. Szeged je bio posljednje sjedište revolucionarne vlade, nakon Budimpešte i Debrecena.
Željeznička pruga - vidjeli ste već - stiže 1854., potom se 1860., ukinućem Bachova apsolutizma, vraća i status slobodnog kraljevskog grada. 1869. Mark Pick otvara svoju prodavaonicu salama, preteču poznate tvornice salame Pick.
A onda je došao 12. ožujka 1879. Prekretnica u segedinskoj povijesti.
Te noći nabujale vode Tise izlile su se iz korita i doslovce izbrisale Szeged s lica zemlje. Od ukupno 5723 kuće u gradu, ostalo ih je stajati svega 265. Možda će biti impresivnije ako kažem da je to manje od 5% kuća. U poplavi je život izgubilo 165 ljudi. Franjo Josip je doputovao u ono što je ostalo od grada i obećao da će izgraditi još ljepši i još star...ne, ovo drugo zaboravite...Szeged. I doista, Szeged je izgrađen planski, slično kao i Pešta, u obliku rastera od dvaju polukružnih ulica preko kojih se zrakasto šire avenije. Veliki kružni bulevar dobio je imena svojih odsječaka po gradovima koji su pomogli obnovu Szegeda: Bécs, London, Berlin, Párizs, Brüsszel, Róma.
Poslije Trianona Szeged postaje pogranični grad, no dobiva važnost jer se ovamo sele institucije iz gradova koje je Mađarska izgubila. Tako Szeged dobiva sveučilište, preseljeno iz Kolozsvára (Cluja), a potom i biskupiju, preseljenu iz Temišvara.
Szeged i danas ima vrlo veliki značaj kao sveučilišni grad. Njegovo je sveučilište sve donedavna nosilo ime po Attili Józsefu, mađarskom pjesniku iz doba moderne. Attila József (čovjek s dva imena - naime i jedno i drugo mogu biti osobna imena, a kako Mađari uvijek okreću redoslijed, pa je on József Attila, tako je i meni uvijek instinktivno njegovo osobno ime ostalo kao József) bio je tipičan pjesnik moderne - boležljiv, slab, neshvaćen - i lud. Da ironija bude veća, upravo ga je sveučilište koje će jednoga dana ponijeti njegovo ime izbacilo, jer je mladi József, u doba ultrakonzervativne vlasti Miklósa Horthyja napravio neviđeni faux pas napisavši nihilističku pjesmu Tiszta szívvel (Čista srca) koja ide ovako:

Nincsen apám, se anyám,
se istenem, se hazám,
se bölcsőm, se szemfedőm,
se csókom, se szeretőm.

Harmadnapja nem eszek,
se sokat, se keveset.
Húsz esztendőm hatalom,
húsz esztendőm eladom.

Hogyha nem kell senkinek,
hát az ördög veszi meg.
Tiszta szívvel betörök,
ha kell, embert is ölök.

Elfognak és felkötnek,
áldott földdel elfödnek
s halált hozó fű terem
gyönyörűszép szívemen.


Iliti, u prijevodu:

Nemam oca, ni majke,
ni boga, ni domovine,
ni kolijevke, ni mrtvačkog pokrova,
ni poljupca, ni ljubavnice.

Tri dana ne jedem,
ni mnogo, ni malo.
Mojih dvadeset godina je moć,
svojih dvadeset godina prodajem.

Budući da ne trebaju nikomu,
neka ih vrag nosi.
Čista ću srca provaliti,
ako treba, i ubiti.

Ulovit će me i objesiti,
prekriti blagoslovljenom zemljom
i trava koja donosi smrt
rast će u mom prelijepom srcu.


Attila József ubio se 3. prosinca 1937. bacivši se pod vlak u Balatonszárszóu, gdje se liječio u sanatoriju za mentalne bolesti. Po nekima, nije se radilo o samoubojstvu, već o nesretnom slučaju.

U Drugom svjetskom ratu, Szeged je pretrpio velike gubitke stanovništva, pobijeno je 6000 ljudi, od toga ponajviše Židova. Sovjetska vojska ulazi u grad 1944.
U doba socijalizma, Szeged je centar prehrambene industrije, a 1965. nedaleko grada je nađena i nafta, koja danas pokriva oko 2/3 državnih potreba.
1962. postaje glavni grad županije Csongrád, te se širi i na okolna sela.
U gradu su poznate ljetne igre, koje se održavaju od 1931.
Inače, zanimljivo je napomenuti da su segedinski studenti marširali prije svojih budimpeštanskih kolega u listopadu 1956., u predvečerje revolucije.
Grad je inače doživio još dvije poplave, obje s većom razinom vode od one 1879. - bilo je to 1970. i 2006. No u oba slučaja infrastruktura je bila na boljoj razini i grad je spašen.

Na ulasku u centar grada nalazi se ovaj slavoluk iz Horthyjevog doba, u kojem su upisana imena svih Segedinaca poginulih u Prvom svjetskom ratu:



Natpis kaže: Put napretka iz slavne prošlosti vodi u trijumfalnu budućnost.

Segedinska katedrala, poznata i kao Zavjetna crkva:



Građena je 1913-1930. U njoj se nalaze ogromne orgulje, s 11 500 svirala.

U kolonadi koja se prostire uokolo trga na kome se ona nalazi smješten je Nacionalni panteon, niz spomen ploča poznatim likovima iz mađarske povijesti. Nijedne žene... 

Idem dalje prema centru, uz pustu tramvajsku prugu. U jednom času, u pokrajnjoj ulici:



Stara tramvajska kola danas su kafić.

Tramvajske stanice inače imaju lijepe stare ploče:



Klauzál tér:



Kárász utca, segedinski korzo:





Palača Reök, u secesijskom stilu:



U Szegedu me fasciniralo to što, iako manji od Debrecena, mnogo više ima štih nekog velikog grada. Debrecen je kao veliko selo, nizinski, raširen grad. No ova slika je komotno mogla biti slikana u Zagrebu (recimo u Petrinjskoj) ili u nekoj bečkoj ulici:



Radim krug preko Széchenyi téra (glavnog trga, prekrivenog stablima, poput našeg Zrinjevca) i idem prema Tisi.

Pogled nizvodno niz Tisu:



Nekako mi u pamet dolaze stihovi Atomskog skloništa: I danas kroz moj rodni grad teče rijeka ka plavom moru/Niz obale njene bijele teče voda posve mutna...

Tisa, pojačana Marosom (Mureşom), koji se u samom Szegedu ulijeva u nju, par kilometara dalje napušta Mađarsku.
Tisa je nazvana "najmađarskijom rijekom", budući da je čitavim svojim tokom ležala unutar granica Mađarske. Danas izvire na rumunjsko-ukrajinskoj granici, a u Dunav se ulijeva kod Slankamena u Vojvodini, nedaleko Novog Sada. Poznati engleski pisac Daniel Defoe jednom je rekao da je Tisa "dva dijela vode i jedan dio ribe". Doista, riblje bogatstvo Tise uzrok je još jednog od poznatih segedinskih specijaliteta - najboljeg mađarskog fiš-paprikaša.
No Tisa je često uzimala svoj danak. Plavila je nemilosrdno mjesta duž čitavog svojeg toka, ne samo Szeged. Tek je sredinom 19. stoljeća, angažmanom grofa Istvána Széchenyija, "najvećeg Mađara", kako su ga prozvali, došlo do regulacije Tise.
I kada danas već citiram mađarske pjesnike, dopustit ću si ovdje da citiram i najpoznatijeg, Sándora Petőfija, koji je upravo Tisi posvetio jednu od svojih najpoznatijih pjesama. Prijevod je moj, pa ne zamjerite povremenu čupavost:

U predvečerje ljetnoga dana
Stadoh pored vijugave Tise
Ondje, gdje u nju mali Túr žuri,
Poput djeteta u majčino naručje.

Rijeka je tako glatko, tako pitomo
Promicala koritom bez obale,
Nije željela da se sunčeva zraka
Spotakne o nabore njenih valića.

Na glatkom zrcalu crvene zrake
(Kao bezbrojne vile) plesahu,
Skoro da se čuo zvon njihovih koraka,
Poput zveketa sitnih mamuza.

Gdje stadoh, žuti sag pijeska
Bijaše prostrt, i pružao se do polja,
Na kojem su porezani redovi strnike,
Ležali poput redaka u knjizi.

Preko livade u nijemom dostojanstvu
Visoka šuma; u njoj je već sumrak,
Ali suton joj na vrh baca žar,
I čini se da gori i krvari.

S druge strane, na suprotnoj obali Tise,
Šarenilo grmlja lješnjaka i žutilovke,
Među njima tek jedan prorez, kroz njeg'
Vidi se toranj udaljenog seoca.

Kao lijepa slika sretnih trenutaka
Ružičasti oblaci plovljahu nebom.
Iz daljine me zamišljeno gledaju
Kroz maglu maramureşki vrhovi.

Nikakva zvuka. Svečanu tišinu
Tek poneki krik ptice propara.
U daljini zveket mlina
Bješe tek poput zujanja komarca.

S druge strane, baš meni nasuprot,
Seljačka djevojka dođe. U ruci joj vrč.
Dok punila je vrč pogleda na me
Preko rijeke; tad odbrza.

Tamo nijemo, ne mičući se stajah,
Kao da noge mi korijen pustiše.
Duša mi bje omamljena slatkim dubokim opojem
Vječne ljepote prirode.

O prirodo, o dična prirodo!
Koji se jezik usudi mjeriti s tobom?
Kako si velika! i čim više šutiš,
Tim više, tim ljepše kazuješ. –

Kasno uvečer stigoh na salaš
Na večeru od svježih plodova.
S drugovima sam dugo pričao.
Plamtio je pored nas plamen od šiblja.

Među ostalime rekoh im:
„Jadna Tisa, zašto je kunete?
Toliko lošeg vičete o njoj,
A ona je najpitomija rijeka na svijetu.”

Par dana kasnije iz poludrijemeža
Trgnu me zvonjava napuklog zvona.
Stiže poplava! stiže poplava! zvonilo je,
I more vidjeh, kad pogledah kroz prozor.

Poput luđaka, rastrgav lance,
Jurila je Tisa preko ravnice,
Bučeći, hučeći probivši nasip,
Progutati htjede svijet!


Dok padao je sumrak na Szeged, ja sam se uputio na ručak. Fiš-paprikaš, naravno.

Poslije ručka, još sam se malo provrzmao gradom. Noćni pogled na katedralu:



Na obali Tise nalazi se spomenik mađarskoj Lakoj konjici, odnosno, kako je oni nazivaju Aranycsapat (Zlatna momčad), nogometnoj momčadi koja je početkom pedesetih dominirala svjetskim nogometom. Nažalost, u onom najvažnijem susretu, finalu svjetskoga prvenstva 1954. u Bernu, izgubili su od Njemačke 3:2, unatoč vodstvu od 2:0. Poništenje izjednačujućega gola Ferenca Puskasa dvije minute prije kraja zbog navodnog zaleđa druga je najveća tragedija u mađarskoj povijesti, nakon Trianonskog mirovnog ugovora.



Malo dalje, spomenik je poplavi:



"Prilikom 125. obljetnice velike poplave postavila samouprava Szegeda, grada s pravima županije, 12. ožujka 2004."

Spomenik iz daljine:



I još veće daljine:



Vraćam se na kolodvor. Opet ista ruta natrag. Do Cegléda. Ovaj puta dolazi IC za Debrecen. Neka, uzet ću nadoplatu. No uz nadoplatu u vlaku slijedi i kazna za ulazak u IC vlak bez nadoplate. I jedno i drugo po 500 forinti. Bezveze, mogao sam ostati u Ceglédu i čekati putnički.

Na koncu, kao i uvijek, karta:



egerke @ 17:48 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, prosinac 21, 2012
Dolazimo do 14. studenoga. Taj mi je vikend u posjet došao Gordan (imate ga na jednoj od prvih slika u ovom putopisu).
Gordan je dolazio Venezia Expressom, tako da sam si ja morao isplanirati vozni red da idem brzim (nije mi se dalo plaćati više za IC), pa sam stoga i ja bio prisiljen ustati u 5, da bih stigao na brzi u pola 7.

Na kolodvoru u svitanje, pogled prema Budimpešti:



Kako bih skratio trosatno putovanje do Budimpešte i ujedno riješio problem moje nedovoljne izloženosti mađarskome čak i u Mađarskoj, kupio sam si National Geographic. Vagon uopće nije bio grijan negdje do Szolnoka, no put je ipak bio ugodan.
I stižem tako na Nyugati u budimpeštansko jutro. U vokmenu mi svira Locomotiv GT - Hagyd a könnyeket. Melankolična pjesma, taman za uljuljkati se u atmosferu. Osjećam se kao provincijalac iz Alfölda koji dolazi u veliki grad. Zamišljam si kolike je ljudske sudbine prožvakao ovaj kolodvor, koji zbog svoje lokacije možda nekako više simbolizira ta vrata velegrada. Deseci tisuća ljudi ovuda su prolazili ostavljajući za sobom bijedu i učmalost provincije s velikim nadama i uzdanjima u ovaj grad koji ih je primao, uvlačio u sebe i onda ih mnoge ispljunuo natrag na vlastite ulice kao velegradski ološ koji se nije uspio snaći, a bio je nemoćan vratiti se u provinciju.
Nyugati pályaudvar. Zapadni kolodvor. Sagrađen 1877. na mjestu starijeg kolodvora, odakle je krenula i prva mađarska željeznička pruga, od Budimpešte do Váca (1846.). Radove na ovoj zgradi izvela je kompanija Eiffel, koja će 12 godina kasnije Parizu podariti ono čuveno čudo na Champ de Mars. Projektirao ga je Auguste de Serres. Poznat je po ogromnoj staklenoj fasadi kroz koju je početkom sedamdesetih proletio vlak kojem su otkazale kočnice (o ovoj nesreći ne znam detalje, samo sam čuo da se dogodila). Usto, u negdašnjoj kolodvorskoj restauraciji danas se nalazi najluksuzniji McDonald's na svijetu.
Izlazim odmah u velegradsku vrevu. Za razliku od Keletija, na Nyugatiju čovjek odmah izađe na Nagykörut, veliki kružni bulevar, jednu od najprometnijih peštanskih ulica. Autobusi, tramvaji, automobili, gomile ljudi...nakon mjesec i pol Debrecena doista sam se osjećao kao mužek koji se upravo prvi puta susreće s gradom.
Pešta je, za razliku od Budima, poprilično planski izrađen grad. Raster grada čine tri velike polukružne ulice, koje se nazivaju körút (kružni bulevar). Unutrašnji, Kiskörút, zapravo čini tek četvrtinu kruga. Počinje na Deák téru, mjestu gdje se križaju sve tri linije budimpeštanskog metroa, a potom u svoja tri dijela (Károly körút, Múzeum körút i Vámház körút) prolazi pored Nacionalnog muzeja i velike natkrivene tržnice, te izlazi na Szabadsághíd, Most slobode. Njegovom čitavom dužinom prolaze tramvajske linije 47 i 49 koje spajaju Deák tér s južnim Budimom.
Srednji, Nagykörút, proteže se od Margaretinog mosta (Margithída) do Petőfijevog mosta, a njegovi se dijelovi zovu prema dijelovima grada kroz koje prolazi. Ti su pak dijelovi dobili imena prema članovima obitelji Habsburg, pa tako imamo, od juga prema sjeveru, Franju (Ferencváros, tj. Ferenc körút), Josipa (József-), Elizabetu (Erzsébet-) i (Mariju) Tereziju (Teréz-). Posljednji dio prolazi kroz Leopoldov grad (Lipótváros), ali je dobio ime po prvom mađarskom kralju (Szt. István körút). Čitavom dužinom Nagykörúta prolaze tramvajske linije 4 i 6, koje kreću iz južnog Budima (samo im se početna stanica razlikuje), prolaze kroz Peštu i vraćaju se u Budim, na Szell Kálmán tér. Tramvajska pruga na Nagykörútu jedna je od najprometnijih u svijetu.

Čitao sam svojedobno da su negdje u 19. stoljeću, prilikom urbanističkog oblikovanja Pešte razmišljali da trasom sadašnjega Nagykörúta puste jedan rukavac Dunava, čime bi Pešta dobila nešto slično bečkomu Donaukanalu. Ipak, prevladala je ova opcija i dobili smo suvremeni velegradski bulevar.
Tamo devedesetih, dio od Blaha Lujza téra na jug bio je na glasu kao najjeftinija budimpeštanska štajga, gdje se i usred bijelog dana moglo naletjeti na prostitutke koje su besramno nudile usluge prolaznicima. Ulaskom u EU to su počistili, iako su na čitavom potezu ostali brojni striptiz barovi i sexy shopovi. 
Vanjski kružni bulevar nema zajedničko ime, proteže se od Arpadova do Lágymányoskog mosta, a njegova tri dijela nose ime po srednjevjekovnom kralju Karlu Robertu (Róbert Károly körút), latinskom imenu Mađarske (Hungária körút) i kralju Kolomanu (Könyves Kálmán körút). On je u principu brza gradska tangenta koja se ne može ni približno mjeriti s grandioznošću prethodnih dvaju körúta. Čitavom njegovom dužinom prolazi tramvajska linija 1, koja kreće od Lágymányosi hída, prelazi po Árpádhídu u Budim, te završava u Óbudi.
Osim tri kružna bulevara postoji još i nekoliko avenija koje se lepezasto šire iz centra grada. To su Bajcsy-Zsilinszky út i njegov nastavak Váci út (od Deák téra, preko Nyugati pályaudvara prema Újpestu), Andrássy út (od Deák téra prema Trgu heroja), Rákóczi út (od Kiskörúta preko Blaha Lujza téra do Keleti pályaudvara) i Üllői út (inače najdulja ulica u Budimpešti, od Kálvin téra na jugoistok preko Pestszentlőrinca do granice grada kod Ferihegya). Po ovim ulicama danas više nema tramvaja (izuzetak je tramvajska linija 50 u Pestszentlőrincu), iako ispod njih idu linije metroa: 1 ispod Andrássy úta, 2 ispod Rákóczi úta i 3 ispod Üllői úta, te Bajcsy-Zsilinszky i Váci úta.
Imam još oko sat vremena do redovnog dolaska Gordanova vlaka, pa ću doručkovati u svom omiljenom salata baru u židovskoj četvrti. Potom pješačim do kolodvora. U prolazu, na Nagykörútu susrećem Siemensov Combino, najdulji tramvaj na svijetu:



I evo me na Keletiju. Nažalost, dizalica zakriva pročelje:



A dizalica je naravno zbog radova na četvrtoj liniji metroa zbog koje je raskopan čitav trg:



Keleti pályaudvar, Istočni kolodvor, danas je najveći budimpeštanski kolodvor. Izgrađen je između 1881. i 1884., arhitekti su bili Gyula Rochlitz i János Feketeházy. Na pročelju se nalaze kipovi Jamesa Watta i Georgea Stephensona. Dugo vremena je bio poprilično oronuo, naročito njegovo sjeverno pročelje, koje je nedavno zablistalo u punom sjaju. Trg na kojem se nalazi nosi ime po Gáboru Barossu, ministru iz druge polovice 19. stoljeća, koji je osmislio i poticao razvoj mađarske željezničke mreže. Baross je inače imao nadimak "Željezni ministar" i to ne samo zbog svoje razvojne strategije, već i zbog vrlo teškog i perfekcionističkog karaktera. Životni tempo bio mu je takav da je umro već s 44 godine, premda je iza sebe ostavio fantastično uređenu prometnu mrežu Mađarske koja je njegovim političkim smjernicama uvelike razvila vlastite potencijale i postala gotovo neovisna o Austriji. Kruna njegova rada jest regulacija Đerdapskog plovnog puta, kojom se Mađarska otvorila i prema istoku. Upravo se obilazeći radove u Đerdapu razbolio i umro od prehlade.

Gordanov vlak kasni oko pola sata. Vrzmam se po kolodvoru. Za oko mi zapinje apsurdni prizor:



Ovo je slijepi kolosijek. Na kraju se nalazi bik, odbojnici i uspornici. Ipak, za svaki slučaj, oni su još dodali i semafor s crvenim svjetlom.

Naposljetku evo i Gordana, uskačemo u trolejbus i natrag na Nyugati, nemamo puno vremena do vlaka. Tri sata do Debrecena, s jednim naherenim kadrom puste:



Tri dana kasnije, u utorak, Gordan se prepun dojmova vraća u Zagreb. Ja ga pratim do Budimpešte. Vrijeme je mnogo tmurnije:



A usto nas je u debrecenskom tramvaju ukebala i kontrola. Yell

U Budimpešti ga prvo vodim u Művész, svoj omiljeni K. u. K. kafić na Andrássy útu. Potom slikamo Operu:



Iako je slična bečkoj, ovu je projektirao Miklós Ybl, mađarski arhitekt koji je obilježio drugu polovicu 19. stoljeća. Osim Opere projektirao je još i zgrade Mađarske akademije znanosti, Carinarnicu, sudjelovao je u izgradnji Bazilike Sv. Stjepana, vodio uređenje budimskoga Staroga grada...

A potom idemo i u tu čuvenu Baziliku, na Bajcsy-Zsilinszky útu, u kojoj se čuva vrijedna relikvija: Sveta desnica (Szent jobb), sačuvana ruka Sv. Stjepana (mađarskog prvog kralja, ne onog židovskog prvomučenika):





Ako se pitate kakav je ovo loš vic, pitali smo se i mi. Naime, ni uživo se ne vidi bolje.
Zanimljivo, ruka njegove supruge, bavarske princeze Giselle, također je sačuvana. Tako je nekome na 1100. godišnjicu mađarskog kraljevstva, 1996., palo na pamet da se supružnici nakon skoro tisuću godina uhvate za ruke. I doista, dvije su relikvije bile donijete u benediktinsku opatiju u Pannonhalmi, te je ondje upriličen povijesni susret.

Bazilika izvana:



Gradila se 54 godine, i dovršena je 1905., kao i Parlament, s kojim dijeli titulu najviše zgrade u Budimpešti (96 metara) i druge najviše u Mađarskoj (nakon esztergomske bazilike). Izgradnja je kasnila zato što se 1868. urušila kupola, zbog čega se zgradu moralo graditi ispočetka. Taj zadatak pripao je Yblu.

Na obližnjem Szabadság téru (Trgu slobode) nalazi se zgrada MTV-a (Magyar televízió, ne onog američkog):



I spomenik oslobodilačkoj Crvenoj armiji:



Nedaleko od toga je i spomenik Imreu Nagyu, mađarskom ministru poljoprivrede i premijeru, koji je tu dužnost obnašao u dva navrata, 1953-55. (kada je optužen za titoizam), te za vrijeme revolucije 1956. (prije nego je likvidiran):



(Nagy je ovaj lijevi.)

Priča kaže da je Nagy bio u jugoslavenskom veleposlanstvu, gdje je pokušao ishoditi podršku od Tita. Nakon izlaska iz veleposlanstva viđen je da ulazi u jedan crni auto i biva odvezen u nepoznatom smjeru. Navodno je jedno vrijeme bio zatočen i na otočiću Snagovu (vidi moj putopis iz Rumunjske 2008.). Teorije kažu da je Tito, prodavši Nagya Sovjetima, pokušao izgladiti u to vrijeme zategnute odnose između dviju država. Stari je u svakom slučaju bio dobar manevrist, tako da me ne bi čudilo. Zanimljivo je da je u to doba veleposlanik SSSR-a u Mađarskoj bio Jurij Andropov, kasniji šef države.

Nakon Parlamenta (nisam ga slikao, imate ionako hrpe slika dotičnog), šećemo se obalom Dunava. Pogled na stari grad Budim:



I na Pesti Vígadó, kazalište specijalizirano za komedije i mjuzikle:



Nakon ručka u Nagyi palácsintázója (najveći izbor palačinki u gradu), slikam nekoliko Art Nouveau zgrada na Szervita téru:



Obilazimo još i budimpeštansku sinagogu, najveću u svijetu izvan New Yorka, podignutu na mjestu na kojem je stajala rodna kuća Theodora Herzla, oca cionizma:



Potom prolazimo pokraj poznate Palače New York, na Nagykörútu, nedaleko Blaha Lujza téra:



I sve i opet završava na Keletiju:



Gordan u Zagreb, ja u Debrecen...čudan osjećaj. Iako debrecenski stan već osjećam kao dom, opet mi je neobično rastati se s Hrvatom na Keletiju i onda otići put istoka. Osjećam neki duboki unutrašnji razdor između svojih dviju domovina.

egerke @ 18:21 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, prosinac 20, 2012
8. studenog sam imao želju otići do Szegeda, ali sam se probudio kasno, padala je kiša, a kasnije me počela boliti i glava.

egerke @ 20:38 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 19, 2012
1. studenog otišao sam na kratak izlet u Karcag, gradić nekih 50-ak km zapadno od Debrecena, ali sam tom prilikom zaboravio fotoaparat. S obzirom da je em bila nedjelja, em Svi Sveti, a Karcag je dinamičan otprilike kao Glina, kako ne bih umro od gladi, morao sam se brže-bolje vratiti u Debrecen na ručak, tako da sam se samo prošetao do centra. Uglavnom, izlet nije vrijedan spomena.

egerke @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 18, 2012
23. listopada je bio petak, no u Mađarskoj neradni, budući da je to državni praznik, obljetnica Revolucije 1956. Slučilo se da je taj vikend u Békéscsabi bio Kolbászfesztivál (vjerujem da ovo ne treba prevoditi), pa sam se otputio tamo.
Do Békéscsabe se iz Debrecena može doći željeznicom na dva načina, oba podjednako nezgodna. Ja sam koristio oba, jedan za odlazak, drugi za povratak. U odlasku sam se odlučio za kilometarski kraću, ali vremenski dulju dionicu. Zato je prvo trebalo doći do Püspökladánya:



Püspökladány (Biskupsko ladanje) mjesto je na magistralnoj pruzi Budimpešta-Szolnok-Debrecen-Nyíregyháza-Zahony. Ujedno se u njemu odvajaju dvije pruge. Prva preko Berettyóújfalua vodi do Biharkeresztesa i granice s Rumunjskom, odakle je nekih desetak kilometara do Oradee (Velikog Varadina). Druga je pruga Püspökladány-Szeghalom-Vésztő-Kötegyán-Békéscsaba. Ta je pruga sastavljena od čak pet nekadašnjih željeznica, pa zato baulja južnim dijelom Alfölda kao netko pod utjecajem viška pálinke. Izlaz iz Püspökladánya je u pravcu zapada, znači paralelno s budimpeštanskom prugom. Potom skreće ulijevo, na jug. Potom opet okreće u pravcu istoka. Zatim ide prema jugu, skrećući lagano na jugozapad i dolazi u Szeghalom. Tamo imam presjedanje. Iako i dalje vozi istom prugom, ovaj vlak ide unatrag iz Szeghaloma (ravno se pruga nastavlja prema Dévaványi i Gyomaendrődu, no ima drugi broj). Vozimo se na jugoistok, kroz nepreglednu ravnicu. Prolazimo Vésztő. Ovdje se inače nalazi nacionalni park Körös-Maros, nazvan po rijekama koje prolaze kroz njega. Park se sastoji od nekoliko razbacanih enklava diljem južne Mađarske, a štiti prije svega ornitofaunu i stepsku i riječnu floru uz spomenute rijeke. U Vésztőu se nalazi i Povijesni spomenik Vésztő-Mágor, što je zapravo naziv za arheološko nalazište koje se sastoji od jednog kurgana iz mlađeg kamenog doba, gdje su nađeni kipovi božica plodnosti, potom za jedan mađarski poganski hram iz doba prije prihvaćanja kršćanstva, te za ostatke benediktinske pustinjačke crkve iz 12. stoljeća.
Vožnja traje sve do Kötegyána. Pruga ovdje dolazi do same granice. Ravno je Salonta, a ona je u Rumunjskoj. Stoga opet moramo mijenjati smjer. Naposljetku krećemo prema Gyuli, i potom stižemo u Békéscsabu.
Ovaj dio Mađarske presijeca nekoliko rijeka. Najsjevernija od njih je Berettyó, koji izvire u Rumunjskoj kao Barcău, da bi se kod Szeghaloma ulila u jedan od triju Körösa - Brzi. Naime, Körös je naziv za tri rijeke u Rumunjskoj i Mađarskoj, i to: Brzi (Sebes-Körös, Crişul Repede), Bijeli (Fehér-Körös, Crişul Alb) i Crni (Fekete-Körös, Crişul Nigru). Po njima je ime dobilo čitavo područje rumunjskog Alfölda koje se nalazi između Banata na jugu i Maramureşa na sjeveru - to je Crişana (mađ. Körösvidék). Prvo se Bijeli i Crni Körös ujedinjuju u tzv. Dvojni Körös (Kettős Körös), da bi se kod Gyome sjedinili s najvećim, Brzim Körösem, te se kao Trojni Körös (Hármas Körös) ulili u Tisu kod Csongráda. Brzi je Körös ime dobio po svojem razornom toku poslije obilnih kiša ili topljenja snijega. To je inače rijeka na kojoj leži i Veliki Varadin.
Da stvar bude zanimljivija, kod Gyule se odvaja i Élővíz-csatorna (Živovodni kanal), kojiput posprdno nazivan i Büdös Körös (Smrdljivi Körös) - iako više nije zagađen - dijelom umjetno prokopan, dijelom iskoristivši jednu mrtvaju Bijelog Körösa, pomoću kojega se nekada do Békéscsabe iz Erdelja dopremalo drvo, kojega je na Alföldu falilo nakon turskih osvajanja (malo je poznato da je Alföld nekad bio šumovitiji, ali su Turci to uglavnom posjekli).
OK, nakon ove detaljne fluminografije južnog Alfölda (a još nisam ni spomenuo Maros i Tisu Laughing ) vraćam se na putopis. Rekoh dakle da je pruga sastavljena od čak pet nekadašnjih željezničkih linija u vlasništvu triju kompanija: püspökladánysko-füzesgyarmatske prigradske željeznice, mátransko-krišanske prigradske željeznice i alföldsko-riječke ("riječke", dakle, ne riječne = Alföld-Fiumei Vasút) željeznice. Potonja je sagrađena kao bi se na čim efikasniji način roba iz alföldskih gradova dopremala do riječke luke, zaobilazeći Budimpeštu. Izgrađena je 1869-71. na dionici Veliki Varadin-Békéscsaba-Szeged-Subotica-Sombor-Osijek, s pobočnom linijom do Villanya. Dobili su i koncesiju za gradnju pruge Osijek-Karlovac, no zbog nedostatka novca 1877. su se povukli, a 1884. otišli u stečaj, te potpali pod državne željeznice.
Gyula, grad kroz koji prolazim neposredno prije Békéscsabe, također je sam po sebi zanimljiv. Radi se o omiljenom turističkom odredištu. Gyula je najniži grad u Mađarskoj (leži na 88 metara nadmorske visine), poznat je po svojim toplicama i po jedinoj tvrđavi od cigle na Alföldu koja je preživjela povijest, ponajprije habsburško devastiranje svih mađarskih fortifikacijskih objekata nakon revolucije 1848. Gyula i Békéscsaba imaju dugotrajan rivalitet. Gyula je dugi niz godina bila glavni grad županije Békés, no onda je potkraj 19. stoljeća napravljena jedna neoprostiva greška - odbili su da magistralna željeznička pruga Budimpešta-Arad prođe kroz grad. Potez je jedva dočekala Békéscsaba, i to je bio kraj Gyulina prosperiteta. Nakon Trianona Gyula se našla na 4 kilometra od granice, te je postala uspavani gradić - dobar za odmor, ali ne i urbano središte.
Nije doduše ni Békéscsaba neki pretjerano užurbani grad, meni je od prije devet godina ostala u sjećanju kao veliko selo, ovaj sam puta malo popravio dojam, ali svejedno.
Kolodvor izvana:



Békéscsaba (Békešská Čaba) glavni je grad županije Békés i 14. najveći grad Mađarske. Ironično, iako ime županije znači "Mirna", ovaj se dio Mađarske, zbog čestih socijalnih nemira potkraj 19. stoljeća prozvao Viharsarok, tj. Olujni ugao. Grad ima oko 65 tisuća stanovnika. Prvi se puta spominje 1332. i veći se dio povijesti zvao samo Csaba. Za vrijeme turske najezde u 17. stoljeću potpuno je opustjela (prvo je stanovništvo pobjeglo, potom su ga 1703. spalili Srbi nastanjeni u susjednoj Gyuli), te je nakon oslobođenja izgrađena nanovo. U tu svrhu u grad su tijekom 18. stoljeća naseljeni Slovaci, koji su sa sobom donijeli i luteransku vjeru. I danas je Békéscsaba kulturni centar mađarskih Slovaka (što nitko ne bi očekivao, budući da se nalazi na posve drugom kraju države od onoga koji graniči sa Slovačkom).
Grad je svojedobno bio zvan najvećim selom u Europi. Naime, iako je broj stanovnika krajem 18. stoljeća iznosio 22 tisuće, mjesto je još uvijek živjelo seoskim životom - ulice su bile uske i blatnjave, kuće većinom prizemnice. Uslijedile su i dvije epidemije, kuge sredinom 18. stoljeća, i kolere 1831. Ipak, Békéscsaba je iskoristila svoj dobar prometni položaj, te je kroz grad prvo prošla cesta prema Aradu, a potom 1858. i željeznica.
1840. postaje trgovište, potom se industrijalizira. Potkraj 19. stoljeća, zbog nezaposlenosti izbijaju štrajkovi (odatle nadimak čitave regije), koje je morala gušiti čak rumunjska vojska.
1888. grad je skoro posve stradao u poplavi, tada se gradi kružni nasip (naime, većina gradova u Alföldu nekad je bila omeđena kružnim nasipom, budući da jednostavni nasip uz rijeku nije dovoljan, jer je površina tla posve ravna i morao bi se graditi kilometrima uz rijeku - tako da je jednostavnije bilo okružiti grad nasipom).
Grad je pretrpio i teške gubitke u Prvom svjetskom ratu, Sovjetskoj Republici i rumunjskoj okupaciji koji su uslijedili.
Nakon Trianona, i gubitka velikih urbanih središta ove regije, poput Temišvara, Arada i Velikog Varadina, Békéscsaba mora preuzeti ulogu središta te regije. U spomen na Trianon u gradu se nalazi spomenik koji prikazuje giljotinu koja pada na povijesnu Mađarsku i rasijeca ju. To bi sve bilo u redu da spomenik nije otkriven 2008. 89 godina nakon Trianona! Što je previše, previše je.
Grad između dva rata doživljava streloviti razvoj, unatoč visokoj nezaposlenosti i velikoj poplavi 1925.
U Drugom svjetskom ratu gradski su Židovi deportirani u Auschwitz, odakle ih se vratilo svega 20%. Grad je također pretrpio teško savezničko bombardiranje. U bombardiranju je sa zemljom sravnjena zgrada kolodvora, koja je ipak obnovljena u stilu, nije joj se dogodio slučaj Debrecena ili Nyíregyháze, vjerojatno i zato što je izgrađena tek 1930.
Nakon Drugog svjetskog rata nastupa razmjena stanovništva - lokalni Slovaci bivaju razmijenjeni za Mađare s područja Velikog žitnog otoka u južnoj Slovačkoj. Ipak, u gradu je preživio znatan broj Slovaka. Danas ih ima oko 6%.
Tek 1950. postaje županijskim središtem, nauštrb susjedne Gyule.
U socijalizmu je bila središte mađarske prehrambene industrije. Devedesetih godina zapada u krizu, no početkom 21. stoljeća uzdiže se stranim ulaganjima. U gradu postoji Csaba Center, najveći šoping centar izvan Budimpešte.

Gradsko središte:



Élővíz-csatorna:



No došao sam i do mjesta održavanja Kolbászfesztivála, no nije me osobito impresioniralo. Previše me podsjećalo na kojekakve Dane piva i slično, pa sam se odlučio ručati u nečem karakterističnijem. U središtu grada postoji Szlovák étterem, pa sam se otputio onamo. Slovačka se kuhinja u mnogim elementima ne razlikuje od mađarske, pa sam tako za glavno jelo uzeo gulaš sa sztrapacskom. Sztrapacska na mađarskom ili bryndzové halušky na slovačkome (ali također i strapačky) su vrsta valjušaka od krumpira koji se obično jedu sa svježim ovčjim sirom uz dodatak kopra i slanine ili čvaraka. No zeznuo sam se s juhom. Odabir je bio Jókai bableves (Jókaijeva juha od graha), koja je ime dobila po poznatom mađarskom romanopiscu Móru Jókaiju, koji je navodno bio veliki ljubitelj ove juhe. Ustvari, to nije juha, već skoro pa varivo. Grah, vratina, kobasica, vrhnje...nakon toga sam već bio skoro sit. Tako je od gulaša pola ostalo na tanjuru. Pio se, naravno, Zlatý Bažant, najpoznatije slovačko pivo.
Dok sam poručao, na grad se već spustio mrak, tako da od slikanja više nije bilo ništa. Sveukupno sam do Békéscsabe putovao 4 sata, tamo proveo 3. Čekao me još put kući.
Ovaj sam se puta odlučio na bržu vezu, iako dulju. Magistralnom prugom do Szolnoka, potom presjedanje na putnički za Debrecen. S obzirom na razmak mjesta u pusti, brzi i putnički između Szolnoka i Debrecena staju na svim stanicama.

Karta:



egerke @ 20:39 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 17, 2012
18. listopada otputio sam se na kratak izlet do Hortobágya. Hortobágy je selo nekih 40-ak kilometara od Debrecena, a poznato je po tome što se nalazi usred Hortobágyskog nacionalnog parka, prvog mađarskog nacionalnog parka (proglašenog 1973.). Danas je Hortobágy i na UNESCO-vom popisu svjetske baštine.
Hortobágy je najveće prirodno stepsko područje u Europi, u kojem se uglavnom uzgaja stoka, a ovdje se gnijezdi i velik broj ptica (342 vrste).
Prije se vjerovalo da je ovo bilo šumovito područje, a da su sječa šuma i kasnija regulacija Tise, zajedno s dugotrajnom trgovinom solju, pretvorili ovo područje u alkalinsku stepu. Po novijim istraživanjima, proces je mnogo stariji, uzrokovala ga je Tisa prije desetak tisuća godina, kada je prokrčila svoj put kroz Alföld na taj način odsjekavši manje rijeke koje su se slijevale iz slovačkih brda i prolazile ovuda (preostala je samo rječica Hortobágy - ujedno Debrecenu najbliža tekućica). Kasnija ispaša dovela je do sadašnjeg izgleda krajolika.
U Hortobágyu se nakon Rezolucije Informbiroa nalazio i radni logor za protivnike režima (u Mađarskoj su to bili titoisti), ali danas se uglavnom povezuje s pojmom turizma. Ovamo dolaze turisti iz čitavog svijeta kako bi uživali u romantičnom prizoru mađarskih stočara koji jure pustom na konjima ili pak čuvaju svoja stada ovaca uz pomoć poznatih mađarskih ovčarskih pasa pulija (koji na prvi pogled izgledaju kao krpa za pranje poda ili kao rastafarijanci).

Hortobágy je inače poznat i po specijalitetu zvanom hortobágyi palacsinta. Radi se o palačinki nadjevenoj mesom koja može biti zapečena ili u sosu od vrhnja i paprike.
Inače, riječ palacsinta (koja je onda posuđena u slovački kao palačinka, a onda preko austrijskoga Palatschinke došla i k nama) izvorno potječe iz rumunjskoga placintă, što je dakle od latinskoga placenta, ili - posteljica.

Jamačno vam se više ne jedu. Laughing

Krajolik je posve ravan, s tek mjestimičnim kurganima - pogrebnim tumulima nomada koje nalazimo diljem istočne Europe, a u Mađarskoj su ih vjerojatno podigli brončanodobni nomadi. Najveći dio čine pašnjaci, obrađene zemlje je vrlo malo, a osim toga ima i ribnjaka (čak postoji i ribnjačka željeznica nedaleko Hortobágya, ali bilo mi je predaleko za hodati), močvara, mrtvaja i tršćaka. Oko kurgana i uz Tisu ima i ostataka lesnog tla.

Primjeri tipične domaće faune u Hortobágyu (slike su s Wikipedije):

Mađarsko sivo govedo:



Racka (vrsta ovce koja umjesto pužolikih rogova ima izgled kao da je gurnula prste u utikač):



Mangalica (vrsta svinje, raširena i po Srbiji):



Puli:



Komondor:



E sad ja na put. Krećem iz Debrecena, vlakom koji ide za Füzesabony (koji se nalazi na pruzi Budimpešta-Miskolc). Pruga se odvaja odmah nakon debrecenskog kolodvora, potom skreće na sjever, pa na zapad, prolazi kroz Balmazújváros i nakon nekih 45 minuta evo me u Hortobágyu. S kolodvora se može prečicom prema stajama u kojima se uzgajaju konji uglavnom za turističke svrhe. Putem prelazim rječicu Hortobágy:



I to ovim mostom:



No štale me baš ne zanimaju, pa se vraćam uokolo prema selu:



(Ovo nije selo, to je turistički dio, tu je hotel, štale, itd.).

Usput evo tipičnog zdenca s đermom (Mađari to zovu gémeskút), kakvi su karakteristični za pustu:



(I IFA kamion pored njega bio je nekad tipičan za čitav istočni blok.)

Na zapadnom izlazu iz sela Hortobágya nalazi se Kilenclyukú híd (Most s devet rupa, tj. otvora) koji prelazi rijeku Hortobágy. To je najdulji kameni most u Mađarskoj:



Izgrađen je 1833., dug je 167,3 metara. Svake godine na Dan Sv. Stjepana (20. kolovoza) na njemu se održava sajam.

Samo mjesto Hortobágy izgrađeno je dosta kasno, tek u 19. stoljeću. Ovdje je od davnina bio važan prometni pravac i most (prvo drveni, pa onda ovaj s devet otvora), a također i čarda (usputna gostionica, koje su se gradile u razmacima od dana hoda), no naselja dugo nije bilo. I danas se sastoji od svega tri ulice i ima oko 1600 stanovnika.

Iza gostionice u kojoj ću ručati netko se bavi tuningom:



Za ručak je naravno bila poznata hortobágyi palacsinta kao predjelo, a potom još malo lunjam uokolo. Dosada sam ovuda uglavnom prolazio ljeti, kada su nas s Ljetnom školom vodili na kulturno-umjetnički program u nekom štaglju.
Još jednom most:



I pogled na pustu:



Naposljetku, karta:



egerke @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, prosinac 12, 2012
11. listopada sam se otputio na kružnu turu do Nyírbátora i Nyíregyháze. Trebao sam usput još posjetiti i Máriapócs, no nedjeljom su veze loše, stajališta u Máriapócsu je nekih 4 km od mjesta, a i padala je kiša te je vrijeme bilo jesenski odvratno, pa sam odmah produžio u Nyíregyházu.

Ujutro sam skoro zakasnio na vlak i uletio u njega već nakon što sam se na izlaznim stepenicama perona mimoišao s Crvenkapicom (tj. otpravnikom vlakova).
Pruga prema Nyírbátoru i dalje prema Mátészalki jednokolosiječna je i neelektrificirana. Počeci su joj u debrecenskoj prigradskoj željeznici, 1906. je izgrađena dionica do Hajdúsámsona, 1911. do Nyírbátora. Uglavnom je ravničarska, iako ovaj dio više niti ne spada u Alföld, ovdje lagano počinje brežuljkasti krajolik regije Nyírség. Inače, o mađarskoj toponimiji vrijedi znati da obično većina mjesta u nekoj regiji nosi prefiks te regije (to zna svatko tko se vozio uz Balaton), a, ako nije drugačiji slučaj, čitava se regija zove tako da se tom prefiksu doda nastavak -ság/-ség (ovisno o vokalnoj harmoniji), koji bi ovdje imao značenje našeg sufiksa -je. Kako je u tom području bilo dosta breza (nyír), područje je nazvano Nyírség, tj. Brezje.

Nakon truckanja kroz bezlični krajolik (Matko Peić bi iz toga napravio esej, Mađari samoubojstvo), evo me u Nyírbátoru:



Moj vlak nastavlja dalje prema Mátészalki i Fehérgyármatu. Ja ostajem na kolodvoru ovog uspavanog gradića i u tom času počinje pljusak.
Vrijeme nije za šetnju, no odlučujem obići grad, malo poslikati i možda naći neki kafić. Uličice koje od kolodvora vode prema centru podsjećaju na tipično slavonsko selo.
Nyírbátor je danas gradić od nekih 12 i pol tisuća stanovnika, koji je svoje slavne dane već proživio. Prvi se puta spominje 1279. Ime Bátor porijeklom je tursko-mongolsko i znači "junak" (usp. Ulaanbaataar = crveni junak). U današnjem mađarskom postoji pridjev "bátor", koji znači "hrabar". Sve do 1613. bio je u posjedu plemićke obitelji Gutkeled, koja je dala mnoge grane mađarskih plemića, obično nazvane po svojim posjedima. Ova se grana nazvala - Báthory. U drugoj polovici 15. stoljeća, erdeljski vojvoda István Báthory, pobjednik iz Bitke na Krušnom polju 1479. u gradu podiže dvije crkve. U jednoj od dviju crkava, danas kalvinističkoj, nalaze se i grobnice obitelji Báthory:



U crkvu nisam ulazio jer je u tijeku bila - hm, ne znam kako se to kod kalvinista zove, jer misa nije, pa ćemo reći jednostavno služba Božja (istentisztelet).
Pokraj crkve je zvonik, izgrađen u potpunosti od drva, najstariji u Mađarskoj:



A evo ih i u kompletu:



U 16. stoljeću Nyírbátor igra važnu ulogu u mađarskoj povijesti, jer je ovdje 1549. sklopljen sporazum o povratku Erdelja mađarskom kraljevstvu. Oko grada će se kasnije lomiti koplja, budući da su se za njega borili i kraljevska (habsburška) Mađarska i Erdelj, koji je tada bio poluzavisna vazalna kneževina turskog carstva. Upravo će još jedan István Báthory, erdeljski vojvoda, postati kralj Poljske, nakon što se oženi Anom Jagelović. 1560. u Nyírbátoru je rođena i njegova nećakinja, zloglasna Erzsébet Báthory, po mnogima imenovana najvećim masovnim ubojicom u povijesti. Optužuju ju da je ubila preko 600 mladih djevojaka, kupala se u njihovoj krvi, jer je željela zadržati vječnu mladost. Povijesna su istraživanja pokazala da je tu vjerojatno u igri bilo i dinastičkih zaplotnjačkih igara, budući da se radilo o sukobu katoličkih Habsburga i protestantskih Báthoryja. No, s druge strane, postoje iskazi tristotinjak svjedoka o zvjerstvima koje je dotična počinila. Žrtve su bile mlade seljanke iz udaljenih dijelova zemlje, nikada nije zlostavljala svoje vlastite sluge, dapače, bila je vrlo blaga prema njima.

S druge strane, grad Nyírbátor s vremenom je posve opustio, pa je tako 1872. izgubio status grada, koji je povratio tek 1973.

Vrijeme uopće nije za šetnju, no ja obilazim centar. Gradska vijećnica i park na glavnom trgu:



Dvorac obitelji Báthory:



U gradu ništa ne radi, kiša je malo jenjala, vraćam se prema kolodvoru. Staromodni pokazivač dolaska i odlaska:



Prvo dolazi vlak iz Nyíregyháze za Mátészalku. Pogled prema Nyíregyházi:



A iz pravca Mátészalke stiže i moj Bzmot:



I počinje uspavljujuća vožnja prema Nyíregyházi. U Bzmotu nenormalno griju, pa mi se spava, a zbog nedostatka kisika i kratkog sna prethodne noći počinje me boljeti i glava. Kunjam.

Nakon nekih sat vremena stižemo u Nyíregyházu. Prvo ću nešto pojesti u kineskom brzogrizu, a potom se prošetati gradom.

Nyíregyháza je sedmi najveći grad u Mađarskoj. Ima oko 117 tisuća stanovnika i glavni je grad županije Szabolcs-Szatmár-Bereg (opet posttrianonsko ime: Szatmár je većinom završio u Rumunjskoj, a glavni je grad, Szatmárnémeti, postao Satu Mare, tj. "Veliko Selo"; Bereg je pak završio u Ukrajini, glavni grad, Beregszász, današnje je Berehove). Budući da se nalazi blizu triju državnih granica - slovačke, ukrajinske i rumunjske, služi kao svojevrsna vrata između srednje i istočne Europe. Vrlo je važno željezničko križanje, ovdje se razdvajaju pruge prema Debrecenu i dalje preko Szolnoka za Budimpeštu, prema Tokaju i Miskolcu, te dalje opet prema Hatvanu i Budimpešti, već spomenuta pruga za Mátészalku i prije Trianona dalje za Satu Mare, te naravno ona najvažnija, za Zahony i Čop. Ujedno su Debrecen i Nyíregyháza, s nekih 40 km udaljenosti, dva međusobno najbliža od mađarskih velikih gradova.
Nyíregyháza (ime grada inače znači Brezova crkva) je u europskim razmjerima poznata po svojem zoo-parku, u kojem se nalazi 300-tinjak vrsta.

Grad se prvi puta spominje 1209. pod imenom Nyír. 1236. dobio je i crkvu, odatle današnje ime. Do 15. stoljeća bio je selo od nekoliko stotina stanovnika. U doba Turaka skoro posve je opustio, potom se u njega naseljavaju hajduci (koji su ime dobili po regiji u kojoj danas leži Debrecen). 1605. osvaja ga erdeljski vojvoda István Bocskai, grad nakon njegove smrti pripada Erdelju. Tek početkom 18. stoljeća, davanjem povlastica građanima, započinje strelovit razvoj grada. U grad su se naselili prvenstveno slovački evangelici (Tirpaci), koji su osnovali i prvu gimnaziju. 1786. postaje trgovište u kojem se godišnje održavaju 4 sajma. 1837. grad se otkupljuje i prestaje biti feudalni posjed. Tada počinje izgradnja bolnica, škola, a na nedalekom Sóstóu (Slanom jezeru) gradi se kupalište i ugostiteljski objekti. 1858. dolazi željeznica, a nedugo nakon toga grad dobiva i tramvaj. 1876. postaje sjedište županije Szabolcs. U doba Sovjetske Republike Mađarske bila je deset mjeseci pod rumunjskom okupacijom. Nakon Trianona dolazi praktički na isturen položaj, te je u Drugom svjetskom ratu bila prvi grad u koji je ušla sovjetska vojska. Mnogi su stanovnici bili internirani u sovjetske radne logore, a uslijedila je i velika slovačko-mađarska razmjena stanovništva.
Od šezdesetih godina broj stanovnika konstantno raste, 1980. je prešao granicu od 100 000, da bi 1989. dosegao rekordan broj od 119 000. Danas ih je ipak manje.

Uglavnom, meni je Nyíregyháza izuzetno lijep i ugodan grad, podsjeća me malo na Varaždin, no vrijeme mi baš nije bilo naklonjeno. Kalvinistička crkva:



Glavna pješačka ulica, s grkokatoličkom crkvom:



Rimokatolička crkva:





Nastavak glavne ulice:



Gradska vijećnica:



Na podu se nalazi mozaik s planetima Sunčevog sustava, prikazanim pomoću mitoloških likova, uz neke korisne podatke, poput promjera, mase, vremena okreta oko Sunca i svoje osi... Napravljen je dok je Pluton još bio planet. Laughing 

Na povratku slikam još i moderni kolodvor:



Ovaj je kolodvor 2002. zamijenio stari socrealistički.

Iznutra:



I evo mojeg vlaka za doma:



Naposljetku, karta rute:



egerke @ 01:40 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, prosinac 4, 2012
Godinu 2009/2010. proveo sam u Mađarskoj, u Debrecenu, gdje sam skupljao građu za svoj budući doktorat. No naravno, nisam sjedio čitavo vrijeme doma, nego i putovao uokolo, lunjao gradom i fotografirao ako se našlo štogod zanimljivog. Ali većinu vremena ipak sam sjedio doma. Laughing

Za početak ću vam pokušati predstaviti Debrecen. Debrecen je, s oko 220 tisuća stanovnika, drugi najveći grad u Mađarskoj, iako je deset puta manji od Budimpešte. Ustvari, Debrecen vodi mrtvu trku s Miskolcom, budući da oba grada imaju podjednak broj stanovnika. Smješten je na istoku Mađarske, na prostoru Alfölda, Velike mađarske ravnice, što znači da na desetke kilometara uokolo njega nema nijednog brda. Usto ne leži ni na kakvoj rijeci, što znači da bi po svim zakonitostima urbanizma trebao ostati zabačen gradić. Britanski putopisac Robert Townson zapisao je 1793: "Kakvim okolnostima može Debrecen zahvaliti svoj nastanak, ne znam, ali ne mogu si ni predočiti što je moglo natjerati trideset tisuća ljudi da odaberu za svoje obitavalište prostor na kojem nema ni izvora ni rijeke ni ogrjeva ni građevnog materijala..." Unatoč tomu, Debrecen se kroz povijest razvio u veliko urbano središte, iako je u svojoj osnovi ostao usporeni alföldski gradić.

Prosječni Hrvat Debrecen poznaje po dvije stvari - poznatim kobasicama debrecinkama (koje u šest prethodnih boravaka u Debrecenu nisam nijednom kušao) i lokalnom nogometnom klubu, koji je 2005. godine pošteno isprašio Hajduk, a 2009. godine je igrao i u Ligi prvaka. Klub se službeno naziva Debreceni Vasutas Sport Club, tj. Debrecenski željezničarski sportski klub, a zvao se i Debreceni Lokomotiv, odakle mu i nadimak Loki.
Grad je nastao u 13. stoljeću, ujedinjenjem nekoliko sela. 1361. dobiva status trgovišta, na što su Debrecinci jako ponosni (nazivaju se cívisek, tj. civisi = građani). Do 16. stoljeća postao je važno trgovačko središte, i to trgovine solju, koja se iz erdeljskih rudnika Tisom dopremala do područja na kojem se danas nalazi veliko Tisansko jezero, zapadno od Debrecena, a potom se preko puste vozila kolima za Debrecen. Silna stoljeća prijevoza soli na pusti su ostavila trag - u Hortobágyu, nekih 40-ak kilometara zapadno od Debrecena, tlo je toliko slano da na njemu rastu i neke mediteranske biljke.
U 15. stoljeću njime je jedno vrijeme vladao Stefan Lazarević, pa zatim Đurađ Branković, da bi potom pripao obitelji Hunyadi. Nakon pada pod Turke, ovaj se grad bez ikakvih fortifikacija našao posve izloženim, te je često morao umješno pregovarati kako bi bio pošteđen razaranja. Štitili su ga i Turci i Mađari. Grad se nalazio na raskrižju trgovačkih puteva između Erdelja, Slovačke i Alfölda. U 16. stoljeću dolazi reformacija, koja je u Debrecenu naišla na plodno tlo. Grad je prihvatio kalvinizam, i do dan-danas ostao središtem kalvinizma, što mu je donijelo nadimak "Kalvinistički Rim". Nažalost, sve do danas je zbog toga ostao pomalo konzervativan i puritanski. 1683. postaje slobodnim kraljevskim gradom. U 18. stoljeću u grad se vraćaju katolici, iako je grad zahvaljujući kalvinističkom kolegiju već stekao reputaciju kulturnog i obrazovnog centra (iz kalvinističkog kolegija razvit će se kasnije debrecensko sveučilište).

Inače, kad smo već kod kalvinizma, kažu da je velik broj samoubojstava među Mađarima, osim zbog jednoličnog pejzaža, dosta povezan i s pesimističnim kalvinističkim učenjem o predestinaciji. Da pojasnim, kalvinisti vjeruju da je Bog već odredio tko će se spasiti, a tko će propasti, i to se u načelu vidi po tome kako komu ide u životu. Dakle, ako ti ništa ne ide od ruke, po svoj si prilici predodređen za pakao. Iz Mađarske (odnosno iz Erdelja) potječe i jedna liberalna protestantska struja, a to su unitarijanci, koji odbacuju Trojstvo i kršćansku isključivost spasenja jedino po Isusu. Njih ne treba brkati s unijatima, koji su u biti grkokatolici (unijatima se nazivaju jer su, iako istočnog obreda, ostali u uniji s papom). Unijata također ima u susjedstvu Debrecena, u Erdelju, a u selu Máriapócsu pored Nyíregyháze nalazi se najveća mađarska grkokatolička crkva. Da završim ovaj vjerski ekspoze, osim kalvinista od protestanata su u Mađarskoj značajni još i evangelici (luterani), kojih ima razbacanih po enklavama uzduž slovačke granice te istočno od Szombathelya. 

Kada su 1849. carske trupe pod Jelačićevim vodstvom skršile otpor mađarske revolucije, revolucionarni vođe pobjegli su u Debrecen, gdje su proglasili detronizaciju Habsburgovaca (drugu - prva je bila Rákóczijeva, treća nakon Prvog svjetskog rata), a Debrecen je postao glavnim gradom Mađarske. Nije dugo potrajalo - već pola godine kasnije ruska je vojska pritekla u pomoć Habsburgovcima, a konačni se poraz Mađara odvio upravo kod Debrecena.

Nakon toga razvoj grada se nastavlja: 1857. dolazi željeznica, potom se u gradu nastanjuju banke, tvornice, osiguravajuća društva... 1884. Debrecen postaje prvi grad u Mađarskoj koji dobiva parni tramvaj (elektrificiran 1911.).
Nakon Trianonskog mirovnog ugovora, Debrecen se našao u blizini čak dviju granica - rumunjske i sovjetske. Rumunjska vojska čak je neko vrijeme i kontrolirala grad, u doba kaotične 1919. U međuratnim godinama, u Debrecenu se gradi prvi mađarski stadion, potom zgrada sveučilišta, a 1927. s radom započinje i Debreceni Nyári Egyetem, najdugovječnija ustanova za učenje mađarskoga jezika. Isprva je njezina namjena bila samo da spriječi odnarođenje onih Mađara koji su posttrianonskim granicama završili u drugim državama, no s vremenom je postala ustanova u kojoj su i ostali stranci mogli učiti mađarski. Tako sam uostalom i ja prvi puta stigao u Debrecen, još tamo 1998.
U Drugom svjetskom ratu Debrecen je teško stradao. Čak 70% zgrada je oštećeno, od toga je 50% bilo uništeno. Nakon rata ponovno je jedno kratko vrijeme glavni grad, a onda u eri komandnog gospodarstva ponovno gubi korak. Ipak, izgradnja novih modernih četvrti dovela je u grad novo stanovništvo, te je Debrecen devedesetih godina 20. stoljeća uspio prestići Miskolc na popisu najvećih mađarskih gradova.
Danas je Debrecen moderan, sveučilišni grad, u kojem studiraju studenti iz čitavog svijeta (nije rijetkost u tramvaju sresti Židove, Arape, crnce, Japance, Koreance...). U gradu se svake godine u kolovozu održava Cvjetni karneval.
Sjedište je mađarske županije Hajdú-Bihar. Dvostruko ime županije ukazuje na trianonsku podjelu. Nekoć se županija zvala samo Hajdú, sjedište županije Bihar bio je nedaleki Veliki Varadin (Nagyvárad). Nakon Trianona, Veliki Varadin i veći dio županije Bihar pripada Rumunjskoj (grad se danas zove Oradea, a županija Bihor), dok manji dio nastavlja postojati unutar granica Mađarske, s glavnim gradom Berettyóújfaluom. Poslije Drugog svjetskog rata taj je krnji djelić županije Bihar udružen s većom i cjelovitijom županijom Hajdú. Slična se stvar dogodila i drugdje gdje su trianonske granice isjeckale državu (Győr-Moson-Sopron, Borsód-Abaúj-Zemplén, Szabolcs-Szatmár-Bereg).

A sada slike. Zaštitni znak Debrecena, Velika crkva (Nagytemplom), najveća kalvinistička crkva na svijetu:



U njoj je proglašena detronizacija Habsburgovaca. A napravio je to on:



Lajos Kossuth, heroj mađarske revolucije, poznat po bahatom odgovoru Hrvatima koji su također 1848. željeli samostalnost: "Pa gdje vam je ta Hrvatska? Ne nalazim je na karti."
Ironično, Kossuth je mrzio i Slovake, a porijeklom je i sam bio Slovak.

Malo dalje niz ulicu je Mala crkva (Kistemplom), ili Krnja crkva (Csonka templom), jer nisu uspjeli završiti zvonik:



A postoji i još jedna kalvinistička crkva, u Kossuthovoj ulici:



Katolička katedrala Sv. Ane:



Zgrada županijske skupštine:



Csokonaijevo kazalište:



(Mihály Csokonai Vitéz je mađarski dramatičar s kraja 18. stoljeća.)

Sveučilište:



I kao antiklimaks, malo socijalističke arhitekture:



Spomenik Mađarskoj:



(lijevo je Gordan, moj frend koji mi je došao u posjet)

Natpis ispod kipa, koji prikazuje ženu s odrezanim udovima, kaže kako je to prikaz Mađarske koja oplakuje gubitak svoje djece nakon trianonskog ugovora.
Mađari još ni danas, 90 godina nakon tog ugovora, nisu prežalili gubitak tih teritorija, iako je nova Mađarska bila etnički mnogo homogenija od prijašnje. Zanimljivo, Mađari su zbog toga poprilično ksenofobičan narod. Najviše zamjeraju Rumunjima, jer su im "ukrali" Erdelj (a to je istina, Erdelj je za mađarsku povijest nešto kao Kosovo za srpsku, s tim da je mnogo dulje od Kosova imao važnu ulogu - skroz do 18. stoljeća bio je čuvar mađarskog identiteta), a Slovake ne podnose čisto zato što su ih uvijek smatrali nižim bićima (postoji uzrečica "A tót nem ember", tj. "Slovak nije čovjek."). Zapravo, od svih susjeda u normalnim su odnosima jedino s Hrvatima.
Inače, baš za praznik Revolucije 1956., 23. listopada, u Debrecenu su izbili nemiri u kojima je Mađarska garda, ultradesničarska organizacija, imala demonstracije na glavnom trgu. Ja nisam bio tamo, ali sam čuo u vijestima.

Inače, što se tiče neobičnog naziva „tót“, to je naziv koji Mađari koriste prvenstveno za Slavene, ponajviše za Slovake i Slovence. Etimološki je srodno s indoeuropskim korijenom za "pleme" (od toga irski tuath, velški i bretonski tud, ilirsko ime Teuta, te germanski korijen theod-, od kojega su Teutonci, Deutsch i tedesco). Drugi naziv koji Mađari imaju za ova dva naroda je "vend". Taj naziv imaju i Nijemci, prije svega za zapadne Slavene (Wenden), ali koji put i za Slovence (Slovenj Gradec = Windischgrätz). Korijen je indoeuropski korijen za "drag, prijatelj" (od toga npr. latinsko ime boginje Venere, hetitski glagol wenzi u značenju, da prostite, "jebati"). Isti korijen u mađarskome daje i riječ vendég, u značenju "gost". Mađari imaju još jedno staro ime za jedan slavenski narod, Srbe, a to je Rác. Vjerojatno je povezano s Raškom. U Mađarskoj inače postoji nekoliko srpskih naselja još iz doba bijega pred Turcima, a najpoznatija su dva u blizini Budimpešte: Szentendre (Sentandreja) i Ráckeve (Srpski Kovin). Obližnji Lórév (Lovra) ujedno je i jedino mjesto u Mađarskoj sa srpskom većinom. 

Naposljetku, još dvije sličice:



(stanica za skupljanje majčinog mlijeka)



(oprez - parkiranje na vlastitu odgovornost, ne ostavljajte ništa vrijedno u autu)

Za početak bi ovo bilo dovoljno.

egerke @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.