Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, svibanj 6, 2013
SUBOTA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se pozdravljamo s našim domaćinima. Ove su nam godine naplatili redovnu turističku cijenu (nekih 10€). Očito više nemamo pravo na popust. A i ruku na srce, smještaj je pomalo oronuo, mogli bismo za istu ili malo višu cijenu drugdje dobiti i štogod kvalitetnije.

Iako smo prvo do Sv. Nauma mislili ići autobusom, odlučujemo se ipak za taksi. Nije puno skuplje, a brže je i ostavit će nam više vremena za ležerniji posjet manastiru.

Vožnja do manastira traje kojih 20 minuta, za koje vrijeme ja u razgovoru s taksistom pretresam trenutnu situaciju u makedonskom turizmu i politici. Iznenadilo me naime da na Ohridu ima velik broj Nizozemaca, koji dolaze čarter-letovima. Štoviše, čak je i dosta natpisa na nizozemskome. Kaže taksist da su oni i za vrijeme Jugoslavije bili brojni gosti.

Iskrcavamo se na parkiralištu, odakle imamo još kojih 500-tinjak metara do manastira, kroz špalir štandova na kojima se prodaju suveniri i razna hrana. Lijevo od nas, u zaleđu, nalazi se jezerce, koje je jedan od izvora koji pune jezero:





Manastir je na malom brdašcu, a ispod njega nalazi se crkvica Sv. Petke:



Ulazimo u kompleks manastira:



Manastir je 895. osnovao Sveti Naum, suradnik Svetog Klimenta Ohridskog, koji je ovdje proveo zadnje godine života, te je tu 910. i umro i pokopan. Kasnije je manastir pregrađivan, a danas više nije u vjerskoj funkciji, već je muzej. Jedini objekt koji ima vjersku funkciju je crkva Sv. Arkangeli Mihail i Gavril:



Današnji oblik crkve potječe iz 16. stoljeća, a u sklopu nje se nalazi i Naumova grobnica (to je ova kupola desno, najniža).

Zanimljivo je da se manastir od 1912. do 1925. nalazio na teritoriju Albanije, a Kraljevini SHS ga je ustupio Ahmed ben Zogu, kao znak dobre volje. Lako je moguće da je ta činjenica spasila manastir, jer je pitanje kako bi prošao da je ostao u NR Albaniji, pogotovo na ovakvoj strateškoj točki.

Dvorište vrvi turistima, a ima i Hrvata – tih se dana naime u Ohridu održavao nekakav folklorni festival, a prethodne smo večeri prisustvovali i dijelu programa, gledajući nastup folklornih skupina iz Srbije, Hrvatske, Litve, Mongolije, Turske i još tako nekih zemalja. Danas je očito za sudionike bio priređen posjet Svetom Naumu.

Narteks:



Ulazimo u crkvu. Za to moramo kupiti ulaznicu. Kada čuje da smo iz Hrvatske, prodavač nam prodaje ulaznicu za domaće. Još malo makedonske gostoljubivosti.

Ikonostas:



Kupola:



Kako rekoh, u pokrajnjoj se prostoriji nalazi Naumov grob. Evo ga:



Kada se prisloni uho na nadgrobnu ploču, navodno se čuje zvuk sličan kucanju srca (ja ga nisam čuo). Zapravo se vjerojatno radi o kapanju vode negdje u grobu.

Izlazimo iz crkve i odlazimo na terasu vidikovca, otvorenu prema jezeru. Pogled na sjever, prema Ohridu:



I na zapad, prema albanskoj obali i Pogradecu:



Na istaci lijevo vidi se pogranični objekt. Udaljenost manastira od same granice je nekih 750 metara zračne linije.

Još jednom crkva, sa stražnje strane:



Ova crkva više nije u funkciji:



Stambeno krilo, izgrađeno u turskom stilu:



U kompleksu manastira ima i nekoliko paunova, koji ovuda slobodno šeću. Evo jedne paunice s mladuncima:



Navodno im se nije baš preporučljivo približavati, jer kljucaju.

Ruksake smo ostavili u narteksu. Sada ih uzimamo i pitamo možemo li proći stepenicama iz manastira direktno do graničnog prijelaza, da ne radimo zaobilazak, koji bi zahtijevao hod od kojih 2-3 kilometra. Jedna nam ženska kaže da je pored toga vojni objekt i da nije sigurna hoće li nas oni pustiti. Kaže nam da probamo. Dolazimo do stražarske kućice u kojoj je neki mladi vojnik. On kaže da nema problema, da bi nas on i pustio, ali je trenutno sam, a netko bi nam morao otključati gornja vrata. On ne može, jer ne smije napustiti stražarnicu. Ha ništa, morat ćemo onda ipak okolo.

Na parkingu nalazimo jednog taksista, te ga molimo da nas prebaci do granice. Njemu je to par minuta, a nama će uštedjeti dosta vremena.

Prelazimo granicu pješke, te potom lagano šećemo oko brda, do Tushëmishta i albanske granične kontrole. I ovdje se vidi napredak, Umjesto daščara 3 godine ranije, sada su ovdje moderni objekti, zastakljeni, propisno izgrađen pješački otok, rampe...danas izgleda bolje od makedonske strane graničnog prijelaza.

Nakon obavljenih graničnih formalnosti uzimamo taksi do željezničke stanice Pogradec. Vozimo se kroz centar Pogradeca, koji je također skockan, izgleda da će čak napraviti i pješačku zonu, te potom krećemo na sjever, uz obalu Ohridskog jezera, do kojih 5 km udaljene željezničke stanice. Uz cestu lokalci prodaju ribu iz jezera, držeći je u rukama i pokazujući ulov vozačima. Iskrcavamo se, plaćamo taksistu, i potom ulazimo u već dobro popunjenu čekaonicu:



Ena kaže „Kakav je ovo kulturni šok za mene.“, a ja si razmišljam kako se Albanija u zadnje vrijeme kultivirala i nije više toliko kaotična kao kada sam bio prvi puta.

Imamo još kojih sat vremena do polaska vlaka. Prije toga ćemo morati kupiti karte. Pogled na cjenik (desno) i vozni red (lijevo):



Primijetit ćete da najskuplja karta (do Vlore – nekih 7 sati vožnje) košta 310 leka, što je oko 16,5 kn. Unatoč smiješno niskoj cijeni, vrijeme putovanja vlak čini neprihvatljivim većini ljudi, osim ako ne idu na stvarno kratke relacije ili su stvarno toliko siromašni da si ne mogu priuštiti furgon.

Kolodvor Pogradec izvana:



A tu je i alternativno prijevozno sredstvo:



Preko puta se nalazi nekakva propala industrija, koja izgleda sablasno:



Još nas ne puštaju na peron, vrata su zaključana. U jednom se času upuštamo u razgovor s tipom koji stoji pored nas. On je isto turist, Francuz, zove se Antoine. Putuje sve do Tirane. Pitam ga zašto, pobogu, ako nije railfan. Kaže da je mislio proći jeftinije. U to nema sumnje, ali stići će u Tiranu u 9 navečer (sada je pola 2).

Antoine govori dobar engleski s obzirom da je Francuz. Kaže da je iz Normandije, a i izgledom više podsjeća na nekog Germana. Kaže da još ne zna kamo će nakon Tirane, da li na jug, prema Vlori, ili možda prema Crnoj Gori i Hrvatskoj.

Napokon dolazi vlak. Krenuo je iz Tirane u 6 ujutro:



Još jednom završetak albanske željezničke mreže u Pogradecu:



Taman dovoljno prostora da lokomotiva može izmanevrirati s kraja na kraj vlaka. A i zadržavanje vlaka u Pogradecu traje taman toliko vremena.

Ukrcavamo se u vlak. Vagoni su solidni (usprkos propucanim prozorima). Pogled iz vagona prije polaska:



Propagandna poruka, koja je očito potrebna, a čini mi se da pomalo i daje plodove:



(„Čuvajte vagon čistim. Čistoća je kultura.“)

Krećemo. Pogled na već poznate terase:



Vozimo se na sjever, uz obalu jezera, sve do mjesta Lin, a potom vlak ulazi u jako dugačak tunel i izlazi s druge strane brda, na početku doline Shkumbina. Kroz nekoliko ćemo se serpentina spustiti do mjesta Prrenjas. Pejzaž malo podsjeća na Čepić-polje u Istri:



A brdo kroz koje smo prošli u tom bi slučaju bila Učka:



(Gore se vidi velika reklama za Eagle Telecom, jednu od albanskih kompanija mobilne telefonije. Kombinacija boja podsjeća na Google, koji su odabrali očito zbog sličnosti imena.)

Nakon što se spustimo u dolinu, to izgleda ovako:



U Prrenjasu se nalazi groblje vagona i lokomotiva. Dvije impresije iz vlaka:





Nakon Prrenjasa pruga ulazi u kanjon Shkumbina, što znači da većinu puta provodi na vijaduktima ili u tunelima, dok je cesta mnogo niže. Većina vijadukata je izgubila svoju metalnu ogradu, no očito je betonska konstrukcija još dovoljno čvrsta. Evo pogled na jedan iz „jurećeg“ vlaka:



Jedan od spomenika partizanskoj borbi, negdje usput:



Budući da sam tijekom puta razgovarao s Antoineom, nisam baš mogao mirno snimati cijelo vrijeme, no ipak sam se potrudio da ova vožnja vlakom ostane najbolje dokumentirani dio čitavog putovanja.

Još jedan vijadukt bez ograde:



Pogled u dubinu:



Malo pitomiji dio puta:



U daljini se nazire veliki vijadukt preko rijeke Bushtrice, vizualno najimpresivniji objekt na ovoj pruzi:



Ubrzo nailazimo na njega. Osim što prelazi rijeku (odnosno, tih dana njeno suho korito), prelazi i dvaput cestu, koja ispod njega čini zavoj u obliku slova U. Začudo, ima očuvanu ogradu:







Sjećam se kako sam ga tri godine ranije promatrao s ceste, i gledao moćne stupove koji ga nose, pitajući se koliko su još jaki i neće li uskoro zbog kroničnog neodržavanja kolabirati.

Nastavljamo dalje dolinom Shkumbina:





I potom stižemo u Librazhd. U tom trenutku još nisam znao da sam se vjerojatno posljednji puta vozio prugom Pogradec-Librazhd, budući da je promet na njoj obustavljen tijekom 2012., a onaj krš iz Prrenjasa se prebacuje u Elbasan. Daljnja sudbina ove pruge je neizvjesna – premda bi ju se moglo povezati, bilo s Grčkom (na Florinu), bilo s Makedonijom (preko Qafë Thanë i Struge na Kičevo), izgleda da će prije biti demontirana. Šteta, budući da bi Albaniji trebala još koja željeznička veza s inozemstvom, a to bi bila i možda najbrža željeznička poveznica Jadrana i Crnog mora (ako se još izgradi pruga od Kjustendila do Skopja).

Kolodvor u Librazhdu i lokalna fauna:



Ono u daljini mi izgleda kao polovica pasarele, ali možda je samo neka dizalica:



Kolodvorska zgrada u socrealističkom stilu:



Nakon Librazhda kanjon Shkumbina postaje dublji i uži:









U jednoj od usputnih stanica ukrcao se u vlak i neki čovjek s ovcom u vreći. Još malo kulturnih šokova za Enu. Laughing

Nakon kanjona, krajolik se otvara i ulazimo u ravnicu u kojoj leži Elbasan:



Ono u daljini bi trebao biti planinski masiv Tomorr, koji se nastavlja pored Berata prema južnoj Albaniji.

Još malo pitomijeg krajolika, ali s podsjetnikom da brda u Albaniji nikad nisu daleko:



Kada sam ovuda prolazio tri godine ranije s Nikolom i Vesnom, Nikola mi je skrenuo pažnju na bizarnu konstrukciju. Naime, premda pruga ne prolazi kroz nikakvo brdo, odjednom vlak ulazi u tunel – točnije, u betonsku konstrukciju nalik na tunel, koja stoji posve izdvojeno. Evo, da vidite o čemu se radi, premda je iz vlaka to teško uslikati:





Nemam ni približnog pojma zašto je to izgrađeno. Undecided

Približavamo se Elbasanu, što znači da je vrijeme silaska. No prije toga, još malo propagande:



(„Čuvajte svoj vagon. Sutra ćete opet putovati.“)

I napokon, nakon 4 sata truckanja, pristižemo u Elbasan. Pozdravljamo se s Antoineom (sjetit ćemo ga se u nekom trenutku večeras, pomislivši kako vjerojatno upravo tada pristiže u Tiranu) i silazimo. Zgradu kolodvora (jednu od rijetkih koja nije u onom jednoličnom stilu) su obnovili od prošlog puta kad sam bio ovdje:



Upućujemo se prema centru, koji nije daleko. Tamo je jedan hotel u kojem bi moglo biti slobodnih mjesta. Nažalost, kada dođemo tamo, reći će nam da ih nema, nego da pokušamo kojih pola kilometra zapadnije, navodno ima neki hotel „kod mosta“. I doista, nalazimo hotel, a imaju i mjesta. Recepcioner na engleskome kaže „Thirteen euro.“ Za dvije osobe? Pa to je stvarno jeftino. Ulazimo u sobu, i ja odmah želim platiti. Dajem recepcioneru 13€, no on i dalje stoji. Kažem mu: „You said thirteen euro?“ „Yes, thirteen.“ „But here it is. Thirteen. Trimbëdhjetë.“ „Oh, no! Tridhjetë.“ „Ah, that's thirTY, not thirTEEN.“

Dakle, soba košta 30€. Ni to nije baš previše skupo, za nas dvoje. Imamo i balkon, minibar, televizor, veliku kupaonu... U minibaru nalazim punu bocu ledenog čaja, koja je doduše otvorena. Ena je skeptična, tko zna tko je to otvorio, možda su i pili iz toga... Meni ne smeta, žedan sam, a i male su šanse da ću baš pobrati neku boleštinu preko boce koja je bila u frižideru.

Budući da nemamo 30€ kod sebe, odlučujem otići na bankomat, dignuti leke i onda platiti u lekima. Dok se Ena tušira, ja ću to obaviti. Po povratku se i ja tuširam i spremni smo za šetnju do grada.

Subota je navečer, pa je u centru korzo:



Elbasan je četvrti najveći grad u Albaniji (zaostaje vrlo malo za Vlorom). Razvio se još u rimsko vrijeme na važnom prometnom pravcu zvanom Via Egnatia, koji je spajao Jadran s Konstantinopolom. Međutim, u srednjem vijeku naselje je nestalo, da bi korijeni današnjeg Elbasana počeli s Turcima i njihovom tvrđavom sagrađenom 1466. u vrijeme Mehmeda II. Osvajača. Odatle vjerojatno dolazi i ime grada: otomanski turski oblik il-basan znači „tvrđava“. Pučka etimologija tvrdi da dolazi od turske sintagme el basan, što znači „drobeća šaka“. Otada, pa sve do 1911., Elbasan je bio sjedište elbasanskig sandžaka, središta otomanske urbane kulture u Albaniji. 1909. u Elbasanu je održan i Albanski nacionalni kongres, kojim su riješena neka važna kulturna i obrazovna pitanja, između ostaloga, potvrđena je odluka o odabiru latinice za službeno pismo albanskog jezika, a razmišljalo se i o elbasanskom dijalektu kao o bazi standardnog albanskog jezika. U gradu je osnovana i prva učiteljska škola u Albaniji. Tijekom Prvog svjetskog rata grad su, u različitim razdobljima, okupirali Srbi, Bugari, Austrijanci i Talijani. Nakon Prvog svjetskog rata započinje industrijski razvoj grada, osnivanjem tvornice duhana i alkoholnih pića. Grad je teško stradao i u Drugom svjetskom ratu, no obnovljen je u doba Hoxhine vladavine. Štoviše, uz kinesku je pomoć sedamdesetih godina zapadno od grada izgrađena ogromna čeličana Čelik partije, koja je ostavila teške ekološke posljedice na grad i dolinu Shkumbina.

Jedan od najznačajnijih Elbasanaca bio je Konstantin Kristoforidhi, koji je tijekom 19. stoljeća prvi preveo Novi zavjet na gegijsko narječje albanskoga, a ujedno je i izdao i rječnik i gramatiku albanskoga, na taj način zauzevši važno mjesto u izgradnji albanskog standarda.

Središte Elbasana zapravo je nekadašnja tvrđava (na prethodnoj se slici lijevo vide njene zidine). Mi ulazimo u nju i šećemo uskim i neravnim uličicama, gdje je mnogo mirnije nego na bučnom korzu. Pokušavamo doći do crkve Sv. Marije, pravoslavne crkve iz 15/16. stoljeća. Evo je:



U doba Hoxhe crkvu je od uništenja spasila činjenica da su okolne ulice preuske da bi do nje mogli doći buldožeri. Danas je proglašena kulturnim spomenikom i sjedište je Nacionalne autokefalne albanske crkve, koja se 1995. odvojila od Albanske pravoslavne crkve. Inače, današnji je izgled dobila u 19. stoljeću, nakon požara.

Crkva je međutim zatvorena, budući da smo došli prekasno. Stoga ćemo ju morati obići sutra. Šećemo dalje ulicama, tražeći i Kraljevu džamiju, izgrađenu 1492., te je naposljetku i nalazimo (izgleda kao obična kuća, nema minaret), ali se ne usuđujemo ući, jer nismo posve sigurni jesmo li dobro potrefili.

Vraćamo se prema korzu. Iz jednog usputnog birca dopiru jednolični zvukovi čitanja brojeva binga. Na korzu slikam elbasansku sahat-kulu:



Prolazimo kroz gužvu, tražeći i neko mjesto gdje bismo sjeli na večeru. Odlučujemo se vratiti drugom stranom ulice. Nalazim neki restoran u svom vodiču, upućujemo se onamo, no na spomenutom mjestu nema ničeg sličnog. Vraćamo se do glavnog parka, tamo je neka pizzerija, pa nećemo komplicirati. Poslije večere lagano se upućujemo u hotel. U sobi veselje: Ena je naime prilikom odlaska iz sobe ostavila bojler da se puni toplom vodom, i on se u međuvremenu zagrijao do maksimuma. Ima sigurnosni mehanizam koji to označava, no taj pišti svako malo. Isključujemo bojler i nadamo se da će to pištanje prestati kad ispraznimo dio tople vode iz njega. No to se ne događa. I tako će on pištati u pravilnim razmacima čitavu noć i drugo jutro, sve do našeg odlaska...

egerke @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, travanj 20, 2013
PETAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dan odmora na Ohridu protječe u već uobičajenom ritmu. Ujutro, za doručak, burek s limunadom (nažalost, bureka nije bilo u onoj našoj tradicionalnoj buregdžinici, pa smo morali improvizirati), posjet slastičarnici Korzo, šetnja centrom grada, pa uz jezero, preko plaže do Sv. Jovana Kanea, gdje zatječemo neku dvojicu Hrvata u društvu Amerikanke, penjemo se na Plaošnik i potom do Samuilove tvrđave. Na tom putu, na šetalištu prema Sv. Jovanu Kaneu zapažam zgodan dizajn ulične svjetiljke, inspiriran tradicionalnom turskom arhitekturom Ohrida:



Poslije Samuilove tvrđave spuštamo se do obale, prošavši usput pored crkve Svetog Konstantina i Elene:



Odlazimo na ručak u jedan od restorana koji imaju terasu nad samim jezerom, potom se vraćamo doma na popodnevni odmor. Predvečer odlazimo do plaža južno od grada, gdje ću se na kraju samo ja okupati, a navečer sjedamo u jedan kafić nedaleko Korza. Ohrid je zapravo zadnje mjesto na ovom putu gdje ćemo spavati dvije noći, tako da je ovo i posljednji „lijeni“ dan putovanja.

egerke @ 22:15 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 16, 2013
ČETVRTAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prethodnoga sam dana poslao poruku Biljani, onoj curi iz Skopja s kojom smo se Mate, Nikola i ja sreli na našem putovanju 2009., kako bismo se eventualno naći i ovaj put. Međutim, Biljana mi odgovara kako se ne osjeća baš dobro i da je pobjegla nekamo iz grada, jer ju „ubija ova vrućina“. Nezamislivo mi je to, u Sofiji je prethodni dan lijevala kiša.

Budimo se prije 6, nabrzinu spremamo i uzimamo taksi na Bulevardu Vitoša do kolodvora. Vožnja do kolodvora ispada 2 leva (1€). Jeftinije od najjeftinijeg zagrebačkog starta, čak i nakon drastičnog kresanja cijena.

Na kolodvoru nabavljamo kartu, a potom još kupujemo i neku hranu i bozu u boci (iako ja još uvijek uz sebe imam onu iz Beograda – već je dobrano fermentirala i danas ću ju vjerojatno dovršiti). Nažalost, ova bugarska boza je rađena upotrebom sladila i odvratno smrdi. Toliko da ju ne mogu piti. Pokušao sam par puta, na kraju sam ju na Ohridu zgađeno bacio. Nezamislivo odvratno.

Izlazimo iz Sofije. Vrijeme se proljepšalo, vedro je, uz naoblaku koja se lagano kida. Slikam predgrađa Sofije:





(mislim da je prvu fotku čak Ena okinula)

Kolikogod sam se u prethodne tri godine trudio ljudima koji su pljuvali po Sofiji dati neki protuargument, kako je centar lijep, kako grad ima potencijala, nekako sve više i sâm sumnjam u to. Nažalost, Sofija je sve u svemu poprilično ružan grad, zapušten, prljav i sumoran. Ako već moram izdvojiti neki lijepi grad u Bugarskoj, bio bi to Plovdiv, a kažu da je lijepo i Veliko Trnovo. Ostatak koji sam vidio je prilično neobećavajuć.

Nad Sofijom bdije planina Vitoša:



Zaobilazimo grad autoputom sa zapada, koji ide od Vidina na Dunavu sve do grčke granice. Jugozapadno od Sofije probijeno je nekoliko tunela. Primjećujem da u Bugarskoj imaju poseban znak za kraj tunela, koji stoji odmah iza izlaza iz tunela. Pitam se koja je svrha takvog znaka, pogotovo na mjestu gdje je postavljen. Imao bi smisla u jako dugim tunelima, da upozori na približavanje izlazu, ali ovako...

Kod Pernika skrećemo na autocestu prema Kjustendilu. Pernik (inače grad prijatelj Splita) je uvjerljivo najružniji grad koji sam vidio. Čak i u poljskoj Gdyni, koju sam dosad smatrao najružnijom, nalazi se koliko-toliko pristojan centar. Pernik je hrpa kutijastih zgrada i industrije, i sve to bez ikakve stare jezgre. Promatram ga dok prolazimo autoputom pokraj njega, tražim tragove makar neke ljepote, bezuspješno. Pernik je inače grad ugljena, čija su se bogata nalazišta počela eksploatirati početkom 20. stoljeća, tako da je tek u to vrijeme Pernik postao gradom (danas ima oko 120 000 stanovnika).

Sve se više vedri, iako je još dosta hladno. Naš prijevoz do Skopja je inače minibus, prosječno popunjen. Iza Kjustendila stajemo na pola sata, da vozač popije kavu. Dolazimo na granicu, nema nikakvih neugodnosti i ubrzo smo u Makedoniji. I Ena je nekako živnula, veseli se Makedoniji nakon neugodnosti u Bugarskoj.

Put nas vodi preko Krive Palanke do Kumanova. Ovim smo dijelom tri godine ranije prošli noću, tako da je i meni ovo nov krajolik. Istočnu Makedoniju uglavnom smo na tim svojim putovanjima zaobilazili, premda i tu ima zanimljivih stvari za pogledati: manastir sv. Jovana Osogovskog, Kratovo, Štip, Tikveško vinogorje, Strumica...

Kumanovo, koje je treći (ili možda već čak drugi) najveći grad u Makedoniji izgleda prilično neprivlačno, tako da nam za njega neće biti žao što ga propuštamo. Penjemo se na autoput i ubrzo ulazimo u Skopje. Primjećujem novinu od prošlog puta – u skladu s novim zakonom o manjinama, koji nalaže da svaka manjina koja ima preko 25% stanovništva u nekoj jedinici lokalne samouprave može tražiti dvojezične natpise, Albanci (kojih ukupno u Skopju ima 20%, ali čine apsolutnu većinu u dvjema gradskim općinama) su se izborili za dvojezične putokaze po gradu.

Ostavljamo stvari na kolodvoru i upućujemo se prema centru. Prvo ćemo u slastičarnicu Šeherezada, na bozu. Ovaj puta i Ena uzima cijelu čašu, odvažila se. Laughing

Izlazimo na Ploštad Makedonija, na koji je par tjedana ranije postavljena golema skulptura Aleksandra Makedonskog na Bukefalu. Biljana nam je to još najavila dvije godine ranije, samo je bilo govorkanja i o glazbenoj fontani, koja će svirati pjesme Toše Proeskog. Ne znam je li se od toga odustalo ili će se tek napraviti – ili je to tek bio trač.

Uglavnom, skulptura izgleda ovako:



Ubrzo shvaćamo da Aleksandar nije jedina novost u centru Skopja. Tu se pojavilo još nekoliko spomenika (sv. Ćirilu i Metodu, Klimentu Ohridskom, Goci Delčevu i Dami Gruevu, caru Samuilu...), a počinje se graditi i sva sila novih zgrada. Ovo je tako novi arheološki muzej:



Sve su to posljedice projekta Skopje 2014., kojim se želi gradu koji je nakon potresa 1963. obnovljen u modernom stilu dati dašak klasične arhitekture. Protivnici projekta ga jednostavno nazivaju pseudohistoricističkim kičem, tim više jer cijena čitavog projekta iznosi od 80 do čak 500 milijuna eura. Usto, tvrdi se da će taj projekt samo pojačati tenzije prema Grcima, Bugarima i Albancima, budući da se uglavnom podižu građevine i spomenici koji podupiru kontinuitet slavenskih Makedonaca s onima iz Aleksandrova i Filipova doba. Antialbanski sentiment je dijelom ublažen postavljanjem kipova Nexhata Agollija (komunističkog političara, stradalog u čistki informbiroovaca), Josifa Bagërija (pjesnika i književnika iz doba albanskog narodnog preporoda) i Pjetëra Bogdanija (književnika iz 17. stoljeća, zapravo prvog albanskog književnika), te imenovanjem jednog trga po Skenderbegu.

Po mom mišljenju, iako taj projekt na prvi pogled izgleda tragikomično, zapravo treba uzeti u obzir da je pred kojih 200 godina neoklasicizam bio sasvim uobičajeni stil u Europi i da su mnogi europski gradovi radili ono što Skopje radi danas. Dovoljno je recimo pogledati bečki Parlament, budimpeštanski Nacionalni muzej, pariški Panthéon... Zašto bi Skopju bilo uskraćeno pravo na takvu arhitekturu? Zato što je anakrona? Pa historicizam je anakron sam po sebi. Slažem se da je glavni problem u novcu, kojega u Makedoniji kronično fali. Ali licemjerno je podsmjehivati se ovom projektu iz pozicije onih koji su to isto radili kojih 200 godina ranije.

Mi se preko Stare čaršije upućujemo do tvrđave Kale. No prvo skrećemo do džamije Mustafa-paše:



Džamija je zatvorena, pa ne možemo unutra. Ena nije nikada bila u džamiji, pa sam joj rekao da će na ovom putu imati prilike za to. Nažalost, do kraja puta nismo uspjeli ući ni u jednu džamiju.

Prelazimo stoga cestu prema tvrđavi, pa odatle još jednom slikam džamiju:



Tvrđava je zatvorena. Unutra nešto rade, uređuju (nadam se ne nešto u sklopu projekta Skopje 2014.), tako da se ne možemo prošetati tuda. Vraćamo se do Stare čaršije i idućih dvadesetak minuta lutamo kolopletom uličica, među sitnim radnjama. Ovdje se već osjeti duh Orijenta. Ljudi koji se ovdje zadržavaju, osim turista, uglavnom su Albanci.

Pored Stare čaršije je i crkva Sv. Dimitrije. Ulazimo malo razgledati, a jedan od dvojice koji stoje kraj ulaska mi pritom još kaže i „bujrum“. Razmišljam kako je to bizarno, da osoba iz crkvenih krugova, koji su najkonzervativniji što se tiče turskog utjecaja, koristi jedan ovakav tipičan turcizam. Pokazuje koliko je turština duboko prožela balkansku kulturu, pa makar ona bila i kršćanska. Daje podosta i za razmišljati u vezi onih krajeva Balkana gdje i danas postoji neprijateljstvo prema muslimanskoj vjeri. Jer, izgon turske kulture s Balkana znači i istjerivanje ćevapa, bureka, rakije, ispijanja jake kave, javašluka...što je sve ovamo doneseno s Turcima i uhvatilo duboko korijenje.

Na obali Vardara podižu i tzv. Muzej svega i svačega (Muzej borbe za makedonsku nacionalnu neovisnost i Muzej žrtava komunističkog terora):



Pogled preko Kamena mosta na Ploštad Makedoniju i planinu Vodno s velikim Milenijskim križem:



Južno od Ploštadi Makedonija, na Ploštadi Pella (nazvanoj prema glavnom gradu antičke Makedonije) niče Porta Makedonija, slavoluk koji bi trebao obilježiti trijumf borbe za neovisnost:



Ovo je već teški kič. Slavoluci stvarno nemaju nikakvu funkciju osim pokazne, iako su i njih gradili u doba historicizma (kao npr. onaj u Parizu). Ali opet, slavoluk na trgu okruženom socijalističkim zgradurinama...

Šećemo se Ulicom Makedonija do kraja, do negdašnje željezničke stanice, a danas muzeja. Potom skrećemo desno i dajemo se u potragu za kultnim skopskim jugonostalgičarskim restoranom „Kaj Maršalot“ (Kod Maršala). Navodno je čitav ukrašen memorabilijama iz doba socijalizma, a konobari su odjeveni kao pioniri.

Iako imamo adresu restorana, to ne pomaže previše – ta ulica ili nije tamo gdje bi trebala biti, ili je pak neoznačena. Nakon nekih 20-ak minuta vrtnje po kvartu i pitanja prolaznika napokon nalazimo restoran. Ambijent je u redu, imaju i prostrani vrt, ali to je zapravo sve. Što se menija tiče, posrijedi je obična pečenjara, koja nudi uobičajene pljeskavice, ćevape i slično, s tek tu i tamo kojim „dorađenim“ receptom (salata „Računajte na nas“, desert „Desant na Drvar“).

Nakon ručka lagano krećemo prema kolodvoru. U prolazu slikam grafit za moje ljevičare:



Na kolodvoru uzimamo stvari i polazimo na bus za Ohrid. Imamo koja 3 sata do Ohrida. Ena je pospana, pa ubrzo tone u san. Ja ju obično probudim kad bude nešto zanimljivo, iako je njoj očito više stalo do sna nego do gledanja okoliša, premda nema baš priliku ovuda prolaziti svaki dan. Negdje između Tetova i Gostivara se konačno posve razbudila i poslije mi je spomenula da joj je drago da nije prespavala ostatak puta prema Ohridu.

U Ohridu ćemo naravno spavati kod Vesne i Ace. Ja sam im poslao poruku još iz Zagreba, no prvi broj koji sam imao bio je kriv, onda sam pokušao na drugi, pa su mi odgovorili s dva dana zakašnjenja, kad smo već krenuli. Danas im isto šaljem poruku kad dolazimo u Ohrid i kad nas mogu očekivati, ali nema povratne informacije. Oni su totalno šlampavi. Po dolasku u Ohrid zapućujemo se izravno k njima, valjda će sve biti u redu.

Ulazimo u kuću, sve je tiho, zvono ne radi. Otvaramo vrata i ulazimo u dnevni boravak. Jest, Vesna je tamo, ispričava se zbog nereda, sve je u redu, imaju oni nas u vidu, samo što nije stigla danas od silnih poslova još i nas obavijestiti. Sjedamo malo u dnevni boravak. Ubrzo dolazi i Nikola (Acin brat, taksist koji nas je tri godine ranije i doveo k njima usred noći). Ćaskamo malo, komentiramo novogradnju po Skopju, kaže Nikola kako je više-manje svaka konstrukcija nacionalne mitologije proizvoljna i izmišljena. Pa zašto onda ne bi bila i ova, uostalom. Vrlo često na Balkanu slušamo rasprave o tome kako je ova ili ona nacija „umjetna“, jer su ju stvorili političari u recentnijem periodu. Ali, nisu li i ove druge, „prirodne“ nacije također stvorili političari (ili Crkva) u ranijim razdobljima? Evo, protivnici Makedonaca tvrde da je Makedonce stvorio Tito, a da su prije toga oni bili ili Bugari ili Srbi. Ali to ne znači da su Makedonci umjetniji od Bugara ili Srba – naposljetku, i Bugari i Srbi su to postali uslijed širenja nacionalnog duha u okviru Crkve. Što je srpski seljak iz 17. stoljeća znao o Nemanjićima i koliko je njihovu državu osjećao kao svoju? Taj je seljak radio za nekog turskog feudalca, isto kako je njegov prapradjed radio za srpskog feudalca. I ovaj mu potonji nije bio nimalo bliži – vjerojatno je srpskom seljaku bio bliži cincarski kmet negoli srpski vlastelin. E sad, imaju li oni koji su se kao nacija ustrojili u prvom valu nacionalnog buđenja (tijekom 19. stoljeća) pravo osorno se postavljati prema onima koji su to počeli činiti mnogo kasnije? Pa sve i ako su se dotada izjašnjavali pripadnicima ovog prvog naroda? Ja bih rekao da ne. Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci, Bunjevci...a sutra možda i Kosovari (naspram ostalih Albanaca, jer i tu postoji netrpeljivost) nisu nimalo umjetniji narodi od Hrvata, Srba, Grka, Bugara... I pri oblikovanju jednih i drugih prisutan je bio određeni inžinjering, ustrojavanje zajedničkog jezičnog standarda, svijesti o zajedničkoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji, itd. Ono što se radi u Skopju zapravo su dvije muhe jednim udarcem: akcentuiranje spomenute svijesti o kulturnoj tradiciji (o njenoj utemeljenosti otom-potom – ali kritičko preispitivanje nacionalnih mitova balkanskih naroda odvelo bi nas u predaleke digresije) , kao i arhitektonsko oživljavanje grada. Kako rekoh, možemo se tomu smijati, ali to bi trebao biti smijeh odrasle osobe koja promatra dijete kako nešto prvi puta čini i sjeća se sebe i svoje vlastite naivnosti u doba kada je to i sama radila. Nikako ne bi smjela biti nadmena sprdačina.

Napokon se smještamo u sobu. Nije baš bogznakakva, školjka pušta vodu, umivaonik se klima...Ena ipak smatra da su oni preljubazni prema nama (još su nas i ponudili slatkišima i pićem), ja joj kažem da to nije ništa naspram onoga što smo doživjeli pred 3 godine. Ovo je sad već uobičajeni posao.

Odlazimo u večernju šetnju Ohridom. Večerat ćemo u onom restoranu gdje su nas dvije godine ranije spopali oni Cigančići koji su nas žicali salatu. Ovaj puta sjedamo unutra.

Nakon večere smo dovoljno umorni da se zaputimo doma i zakrmimo. Na Ohridu uvijek punimo baterije, pa ćemo tako i sutra lunjati ovuda...

egerke @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 10, 2012
PETAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rano ustajanje i pješačenje kroz jutro u Ohridu, sve do autobusnog kolodvora. Do tamo ima nekih pola sata hoda. Usto, idemo drugim putem nego ja lani i tako smo već dosta naknap. Ja ne mogu brže, ova dvojica odlaze naprijed, ja se gegam. Ipak stižemo na vrijeme na bus i ubrzo krećemo. Godinu ranije smo ovaj put prošli noću, tako da se ove godine nadam vidjeti ljepote ovog kraja.
Od Ohrida cesta ide prema Strugi. Toga dana počinju Struške večeri poezije, a usto sam ja neposredno prije putovanja čitao Tomićevu „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koja se upravo događa u Strugi i brdima iznad nje. Između Struge i Ohrida je i ohridski aerodrom. Potom se cesta uvlači u brda i počinje između brda vijugati prema Kičevu. Uokolo se otvaraju krasni vidici:



Prije Kičeva stajemo na okrepu, a potom nastavljamo. Kičevo je gradić okružen brdima do kojega vodi željeznička pruga iz Skopja. Od Kičeva je dalje nekoć vodila uskotračna željeznica prema Ohridu (tzv. Pampurče ekspres).
Nakon Kičeva cesta opet prolazi kroz brda. U jednom času vidimo odvojak za Mavrovo. Mavrovo je područje nacionalnog parka između Šar-planine i Koraba, a najpoznatije je po svom umjetnom jezeru, izgrađenom pedesetih godina. U mavrovskoj regiji nalazi se i selo Galičnik, poznato po dobro sačuvanim narodnim običajima.
Potom se opet spuštamo prema drugoj kotlini, koja se zove Polog. S lijeve strane vidimo početak masiva Šar-planine:





U jednom času prelazimo rječicu. Prometni znak kaže „Reka VARDAR“. Ovdje izgleda poput potočića.
Idući grad je Gostivar. Gostivar je neugledan i poprilično zapušten gradić, u kojem primjećujemo da su svi natpisi trojezični: makedonski, albanski i turski. Upravo je Polog područje gdje živi najveći broj makedonskih Albanaca.
Od Gostivara prema Tetovu vodi autoput. No taj je autoput kao i oni u Turskoj – zaustavne traje nema, a zeleni pojas sveden je samo na branike po sredini. Šar-planina nam je sada bliže:



Ovo bi TREBAO biti Titov vrv, najviši vrh Šar-planine.
U daljini pred nama vidi se Tetovo:



U pozadini Šar-planina:



Tetovo je također prilično prašnjav i zapušten grad. Autobusni kolodvor je na rubu, tako da ne vidimo baš previše, no ne čini mi se zanimljivim kao išta više od ishodišta izleta na Šar-planinu. Doduše, u Tetovu postoji poznata Šarena džamija s kraja 15. stoljeća koju bi se isplatilo vidjeti... Inače, u Tetovu su oko 70% stanovništva Albanci.

Vraćamo se na autoput prema Skopju. Pogled na Šar-planinu, od koje se sada odvajamo:



Nikola je iskoristio to što je u Tetovu sišao tip koji je sjedio kraj njega:



Dolazimo u Skopje, ali idemo nekim okolnim putovima, pa to traje. Provlačimo se kroz grad i napokon stižemo na autobusni kolodvor. Ostavljamo ruksake na kolodvoru. Autobusni kolodvor smješten je ispod željezničkoga, koji je na nadvožnjaku. S nadvožnjaka visi reklama za američki koledž:



I tu su se infiltrirali. Mate se zgraža.

Skopje je stari grad. Nažalost, to se danas baš i ne vidi, jer je većina starih zdanja stradala u potresu 1963. Danas ima oko pola milijuna stanovnika. Područje je naseljeno od neolitika, kasnije su ovdje živjeli Peonci, pa Dardanci. Pod rimsku vlast dolazi 148. pr. Kr., i ulazi u sastav rimske provincije Macedonije. U to vrijeme grad nosi naziv Scupi, odakle i današnje ime. Kasnije dijeli sudbinu Bizantskog carstva, razoreno je u potresu 518., ali ga obnavlja Justinijan (rođen 20 km od Skopja), potom je u sastavu Bugarskog kraljevstva, da bi u 14. stoljeću postalo glavnim gradom Dušanova carstva. 1392. pada pod Turke, i tamo će ostati skroz do 1912., 520 godina. Turci su itekako ostavili svoj pečat na arhitekturi, a u njihovo se doba u Skopju naselio i velik broj Židova iz Španjolske. Grad u to vrijeme nosi naziv Üsküb, pod kojim je bio poznat i u Europi sve donedavno. 1555. opet je razoreno u potresu, a 1689. osvaja ga austrijski general Piccolomini, koji je vodio austrijsku ofenzivu nakon turske opsade Beča. Piccolomini je doista uspio prodrijeti vrlo duboko na teritorij Otomanskog carstva (uzmimo u obzir da Austrija tek 1699. mirom u Sremskim Karlovcima uspostavlja liniju na Savi i Dunavu, a ovaj je došao do Skopja), ali nije se uspio zadržati vrlo dugo. Iako je bio oduševljen gradom i njegovom ljepotom, dao ga je spaliti. Po nekim izvještajima, učinio je to kako bi spriječio kugu koja je prijetila širenjem. Nakon toga Skopje tavori sve do 1873., kada je sagrađena pruga Skopje-Solun, kojom grad opet oživljava.
Nakon Prvog Balkanskog rata pripada Srbiji, ali je tijekom Prvog svjetskog rata okupirano od Bugara. Potom postaje dijelom Kraljevine SHS, za čije je vrijeme u Skopju naseljen velik broj Srba. I danas je skopski dijalekt pod velikim utjecajem srpskoga. U Drugom svjetskom ratu Skopje ponovno biva okupirano od Bugara, ali oslobađa ga JNA, pod vodstvom Svetozara Vukmanovića-Tempa, te Skopje postaje glavnim gradom SR Makedonije u sastavu Jugoslavije.
Najveća katastrofa koja je zadesila Skopje u moderno doba dogodila se 26. srpnja 1963. u 5:17 minuta. Potres jačine od 6,9 stupnjeva po Richteru, s epicentrom na području Osogovskih planina, tresao je grad čitavih 20 sekundi, a manji potresi osjetili su se još pola sata nakon glavnoga. Prostor na kojem se potres osjetio iznosio je 50 000 kvadratnih kilometara (usporedbe radi, Hrvatska ima 56 000 km2). Razoreno je između 75 i 80% grada, 15800 stanova je uništeno, a 28000 oštećeno, što znači da je oko 200 000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. Život je izgubilo 1070 ljudi, a ozlijeđeno je oko 4000. Pomoć napaćenom gradu poslalo je 87 zemalja svijeta, a bilo je to prvi put da su se u vrijeme Hladnog rata na nekom mjestu oko zajedničkoga cilja ujedinili američki i sovjetski vojnici. Grad je obnovljen prema planovima japanskoga arhitekta Kenza Tangea, koji je izgradio niz novogradnji (tzv. „Gradski zid“), čija je visina promijenila mikroklimatsko stanje grada, jer su prepriječile put zračnim strujama koje od Šar-planine idu prema dolini Vardara. Stari skopski željeznički kolodvor, čija je zgrada napola srušena, konzerviran je u poluruševnom stanju i ostavljen kao gradski muzej. Kazaljke sata na njegovom pročelju zauvijek su se zaustavile u 5:17 sati.
Skopje je poznato po još jednom fenomenu. To je gradsko naselje Šuto Orizari, u govoru poznatije kao Šutka, najveće romsko naselje na svijetu, praktički grad za sebe, koji ima 17 000 stanovnika. Ujedno je i jedina administrativna jedinica na svijetu u kojoj je romski prvi službeni jezik. Gospodarska situacija u Šutki je vrlo loša, svega 1500 ljudi ima stalan posao, dok je broj stanovnika još i povećan izbjeglicama s Kosova. O Šutki je svojedobno snimljen i film, koji naselje prikazuje kao puno života, unatoč lošoj ekonomskoj situaciji i nedostatku perspektiva.

Mi se šećemo uz Vardar prema centru:



Iznad grada vidi se stara tvrđava, Kale:



Sjedamo u kubanski bar na obali Vardara, to nam je Mate preporučio, jer je tu već bio, a naravno, kamo će antiglobalist i obožavatelj Castra i Cháveza nego Kubancima.
Šaljem poruku Biljani. Biljana je cura koju sam upoznao preko Facebooka, kada sam godinu ranije upao u jednu raspravu između Grka i Makedonaca o sporu oko imena. Živi u Skopju, malo je starija od mene, završila je engleski i bavi se prevođenjem te pisanjem pjesama. Baš joj je tih dana trebala biti objavljena prva zbirka poezije. Kada sam joj rekao da ćemo proći kroz Skopje, rekla je da se obavezno javim, pa da se nađemo, popijemo nešto i usput i uživo upoznamo. Tako joj sad javljam našu lokaciju.
Ona ubrzo dolazi, živi u blizini. Sjeda s nama, razgovaramo, a potom nam nudi da će nas provesti centrom Skopja i pokazati nam neke stvari. Prihvaćamo, naravno, rijetko imamo priliku da nas netko lokalni vodi po gradovima koje posjećujemo.
Vrućina je golema, oko 40°, a prošlo je i podne. Prolazimo kroz veliki šoping-centar i izlazimo prema glavnom trgu, Ploštad Makedonija:



Ovdje stoji i spomen ploča najpoznatijoj Skopljanki:



Sama Ploštad Makedonija izgleda ovako:



Nasred ovog cvjetnog ronda trebala bi doći fontana sa spomenikom Aleksandru Makedonskom kako jaše svoga vjernog Bukefala. Taj monstrum od spomenika trebao bi biti visok deset metara. Iz kopita konja, u skladu s različitim načinima prskanja vode, trebale bi se oriti različite pjesme Toše Proeskoga. I sami se Skopljani sprdaju s takvim kičem, ali očito je da gradska vlast u ovim našim državama nigdje baš nema smisla za estetiku.

Od Ploštadi Makedonija vodi Ulica Makedonija, glavna pješačka ulica grada. Ni ona nije imuna na kič. Malo niže uređena je „nova“ rodna kuća Majke Tereze, koja izgleda kao da je netko na loš način kopirao Hundertwassera:





Kad smo već kod vjerskih simbola, valja napomenuti da se iznad Skopja, na planini Vodno, nalazi ogromni križ, pače najveći na svijetu, kojim se željelo obilježiti 2000 godina kršćanstva u Makedoniji (Makedonci smatraju da su oni prvi narod koji je primio kršćanstvo, no kršćanstvo ne postoji prije Pavlovih putovanja, dakle to znači još barem 50 godina do 2000. obljetnice). Mislim da je ipak važniji cilj bio iziritirati Albance, koji su u Makedoniji uglavnom muslimani:



Na Ulici Makedonija nalazi se još nekoliko kičastih kipova, pa tako npr. kip tipične sponzoruše u minici, s torbicom, koja telefonira na mobitel, kip mačke koja prije liči na klokana, kip vepra koji liči na nosoroga, itd. Na kraju ulice dolazimo do zgrade bivšega željezničkog kolodvora:



(Satna kazaljka se malo pomakla, vrijeme je, ponavljam, 5:17.)

Prolazimo kroz Gradski zid, vraćamo se na Ploštad Makedonija, a potom prelazimo na drugu stranu Vardara i to Kamenim mostom, starim mostom koji navodno potječe još iz 6. stoljeća, a u današnjem obliku postoji od 15. i jedan je od simbola Skopja (nalazi se i na gradskom grbu).
S druge strane gradi se novi nacionalni muzej:



A onda ulazimo u stari grad:



Stara čaršija jest ono što je ostalo od otomanske jezgre Skopja nakon potresa. Načelno se ne razlikuje pretjerano od drugih čaršija, iako je očuvana mnogo slabije nego npr. ona u Sarajevu. Obnovitelji grada metodički su između čaršije i mosta provukli jednu od glavnih gradskih brzih prometnica, Bulevar Goce Delčev.

Uspinjemo se do vrha čaršije, gdje se nalazi crkva Sv. Spasa. U dvorištu crkve je ugodan hlad, a ovdje u kamenom sarkofagu počivaju i posmrtni ostaci Goce Delčeva:



Goce Delčev bio je junak revolucionarne borbe Bugara i Makedonaca za oslobođenje od turske vlasti. Rođen je 1872. u Kilkisu, u današnjoj Grčkoj. Iako je djelovao samo sedam godina, od 1896. do 1903., smatra se vodećim likom u borbi za oslobođenje. Za razliku od VMRO-a, koji se zalagao za ustanak, Delčev je zagovarao stalne terorističke napade i gerilski rat. Vidite kako je to relativno. On je veliki revolucionar i borac za slobodu, dok su ETA ili IRA terorističke organizacije. A cilj i sredstva borbe su isti.
4. svibnja 1903. upao je u zasjedu turske policije kod sela Banica u Grčkoj, te je prilikom toga puškaranja i ubijen. Samo tri mjeseca nakon njegove smrti došlo je do prvog velikog ustanka protiv turske vlasti, Ilindenskog ustanka i osnivanja Kruševske republike.
Zanimljiva je priča što se s Delčevim događalo poslije smrti. Naime, on je pokopan u Banici, no kako su nakon Prvog balkanskog rata Grci prognali sve bugarsko stanovništvo iz tih krajeva, tako su i Delčevljevi posmrtni ostaci preneseni u Sofiju. Tijekom bugarske okupacije sjeverne Grčke u Drugom svjetskom ratu, njegov je izvorni grob u Banici obnovljen. No direktiva Kominterne bila je da se njegovo tijelo prenese u Jugoslaviju, kako bi se potaknuo razvoj makedonskog etničkog identiteta u nacionalni. Makedonci su isprva bili prilično ravnodušni, jer su Delčeva smatrali „beznačajnim Bugarinom“. Ipak, pod pritiskom iz Moskve, tijelo je prebačeno u Skopje. Nakon Titovoga „ne“ Staljinu i Dimitrovljeve smrti, Bugarska se vraća ideji da su Makedonci u biti Bugari. Kako bi se tomu oduprla, nova ideologija jugoslavenske vlasti bila je da prikaže kako su Bugari Delčeva, kojeg su i sami Makedonci smatrali Bugarinom – lažno prisvojili. Stoga je započela snažna kampanja makedonizacije Delčeva i njegova prikazivanja kao nesumnjivo Makedonca.
Bizarno.

Sjedimo u hladu dvorišta i pričamo. Nikola je malo prilegao. Biljana priča o situaciji u Makedoniji, o odnosima s Albancima, o odnosima s Grčkom i nepotrebnim makedonskim provokacijama. Zanimljivo je da nacionalizam upravo najviše cvjeta u državama koje grcaju u ekonomskim problemima. Političari skreću pažnju s bitnoga tako da mašu barjacima i busaju se u prsa.

Prelazimo k tvrđavi. Ulaz:



Tvrđava (Kale) je mjesto koje je bilo nastanjeno još od 4000 godina prije Krista. Na njenom su prostoru nađeni arheološki nalazi iz neolitika. Tvrđava je izgrađena u 6. stoljeću, za vrijeme Justinijana. Kasnije je nadograđivana, a u 17. stoljeću posjetio ju je i opisao i poznati turski putopisac Evlija Ćelebija. Tvrđava je oštećena u potresu 1963., a tek je nedavno počela njena obnova.
Pogled s tvrđave na Mustafa-pašinu džamiju:



Tvrđava je iznutra uglavnom prazna i preuređena u park:



U daljini se vide Ploštad Makedonija i Kamen most:



Bastioni:



Pogled na nacionalni nogometni stadion i Vardar:





Stadion se zove Filip II. Skopski aerodrom se zove Aleksandar Makedonski. Simpatiziram ja njih, ali stvarno pretjeruju.

Strahovito je vruće, a na tvrđavi nema gotovo nikakve sjene. Vraćamo se prema centru. Još malo čaršije:



Dok se vraćamo na Ploštad Makedonija velim Biljani da bi mi sad dobro legla jedna boza. Veli ona da upravo u trgovačkom centru, u podrumu, postoji slastičarnica Šeherezada za koju vele da ima najbolju bozu u Makedoniji. Ne treba mi dvaput reći.
Svi se spuštamo u podrum, doista, tamo je. Možemo birati: mala, srednja, velika. Uzimam srednju. Kolači su konfekcijski, preslatki, ali boza je taman. Ova dvojica ne žele ni kušati

Približava se čas polaska, vrijeme je da krenemo prema autobusnom kolodvoru. Pozdravljamo se s Biljanom, zahvaljujemo joj na vodstvu. Očekujem da će Mate imati neke komentare na to što ja sad tu dovlačim neke svoje ljude (bio je skeptičan kad sam rekao da ću se naći s njom), ali, začudo, kaže da mu je simpatična.

Nikola još usput kupuje hranu u nekoj prčvarnici. Mesina. Po ovoj vrućini...

Vozni park skopskog gradskog prometa je poprilično oronuo:



Stižemo na kolodvor, imamo još oko pola sata vremena do polaska autobusa za Prizren. Ova dvojica me pitaju znam li koliko se moramo voziti. Odakle da ja to znam? Po karti mi izgleda sat i pol, ali nemam pojma kakve su ceste, koliko ćemo stajati na granici, kakav je promet...

Malo prije četiri sata izlazimo na peron. Autobus je već tamo. Kosovska registracija. Moram priznati da osjećam tremu. Po prvi puta doista ne znamo u što se upuštamo, Kosovo je još uvijek pomalo osjetljivo područje.
Cesta za Prizren vodi prvo pored američke ambasade. „Tvrđava zla“, zovu ju ova dvojica. Zanima me kako će se na Kosovu nositi sa svom tom amerofilijom koja ondje vlada.
Cesta zatim izlazi iz grada i ide na sjeverozapad. Putnici u busu su uglavnom Kosovari. Nakon dva dana, opet smo u albanskom jezičnom arealu.
Vožnja traje nekih pola sata, potom stižemo na granicu. Makedonci nas puštaju. Potom u autobus ulazi kosovski carinik. Podsjeća na Azema Vllasija u mlađim danima. Uzima naše putovnice, pita nas vraćamo li se možda preko Srbije. Kažemo da ne. Vjerojatno pita da zna da nam ne lupi žig ako se vraćamo kroz Srbiju, znam da srpski carinici rade probleme prilikom izlaska.
Carinici otvaraju bunker. Moj ruksak je prvi na redu, otvaraju ga i zagledaju unutra. Mislim si hoće li mi nešto ispasti.
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Dobili smo žig, ali poprilično bljedunjav. Hani i Elezit. Na srpskome: Đeneral Janković. Đeneral Janković dobio je ime po Božidaru Jankoviću, generalu vojske Kraljevine Srbije i kasnije SHS, kojeg su na ovom mjestu ubili pripadnici VMRO-a. Isti taj Janković vodio je srpsku vojsku 1912. kada je prilikom Balkanskog rata i oslobađanja od turske vlasti srpska vojska počinila stravične masakre Albanaca ne samo na Kosovu, već i u sjevernoj Albaniji. Tu leži korijen albanske netrpeljivosti prema Srbima.

Samo mjesto je vrlo neugledno, smješteno u jako lijepoj prirodi, ali samom panoramom dominira cementara Sharr:



Čovjek koji sjedi pored nas s druge strane prolaza obraća nam se. Vidi da imamo hrvatske putovnice pa veli da ga zanima pogledati ih. Kaže, nekoć je živio u Zagrebu i Rijeci. Veli da je po struci ekonomist, radi kao profesor stručnih predmeta u ekonomskoj školi u Prizrenu, a predaje još i na fakultetu u Prištini. Upravo se vraća iz Skopja, jer je u međuvremenu tamo upisao magisterij. Zanimljivo priča, veli da je nostalgičan za Rijekom, da mu je grad ostao u jako lijepom sjećanju. Predstavlja se: Aliismet Çoçaj. S obzirom da će se njegovo pričanje protegnuti skroz do Prizrena, ubacivat ću pomalo njegove štiklece.
Nakon Hani i Elezita cesta (i pokraj nje pruga) ulaze u Kačaničku klisuru:



(dolje vidite prugu)



Kačaničku klisuru oblikuje rijeka Lepenac, koja se ovuda probija sa sjevera, da bi se kod Skopja ulila u Vardar.

Usporedo cesta i pruga:



Potom se reljef otvara, a mi ulazimo u južni dio Kosova polja. U načelu, reljef Kosova oblikuju dva velika polja, to su Kosovo na istoku i Metohija (alb. Rrafshi i Dukagjinit) na zapadu. Između njih je hrbat Crnoljeva, koji se nastavlja na Šar-planinu. Južni je dio brdovit, kao i krajnji sjeverozapadni, prema Crnoj Gori.
Iznad nas se vidi Ljuboten, još jedan istaknuti vrh Šar-planine:





Ubrzo stižemo u Uroševac. Srpsko ime grad nosi po kralju Stefanu Urošu, koji je proglašen svecem, i koji je zaštitnik lokalne crkve. Albansko ime je Ferizaj. Aliismet kaže da je to zbog rudnika željeza (ferrum). No, izgleda da ime ipak dolazi od starijega srpskog imena Ferizovići, a to je opet prema Ferizu Shashivariju, koji je bio vlasnik svratišta na tom mjestu. U govoru, grad se naziva Tasjan, što je iskrivljeno od francuskoga „station“, budući da se Uroševac razvio oko željezničke stanice na pruzi Kosovo Polje–Solun.
Dok se vozimo kroz prilično gust uroševački promet, primjećujem da se jedan lokal zove „Bifurkacija“. Bifurkacija je inače prilično rijetka zemljopisna pojava, u kojoj jedna rijeka spaja druge dvije, i tako zapravo dva sliva. Najpoznatiji primjer bifurkacije je Casiquiare u Južnoj Americi, koja spaja slivove Orinoca (karipski) i Amazone (atlantski). No bifurkacija postoji i ovdje, na Kosovu. Naime, rijeka Nerodimka, koja izvire na Crnoljevu, otječe izvorno u Lepenac, te tako u egejski sliv. Za vrijeme srpskoga kralja Milutina prokopan je kanal kojim se Nerodimku spojilo s jezerom Sazlija, iz kojega istječe rijeka Sitnica, koja se ulijeva u Ibar i tako pripada crnomorskom slivu. Dakle, zapravo se ne radi o pravoj bifurkaciji, tim više jer je kanal u međuvremenu opet zatrpan, ali svejedno je zgodan kuriozitet.

Kolodvor:



I evo uroševačkog kurioziteta – džamija i crkva jedna uz drugu:



Taj se prizor smatra ikonom tolerancije i suživota na Kosovu. No stvari baš nisu tako idilične. Džamija je bila uništena u Drugom svjetskom ratu, ali je obnovljena. Obje su preživjele rat 1999., ali je crkva napadnuta u nemirima 2004. Ipak, obje stoje i danas i pružaju nadu u neko bolje sutra u ovoj čudnoj zemlji.
Nedaleko Uroševca nalazi se i Camp Bondsteel, najveća američka baza na Kosovu.

Prelazimo prugu:



Nakon mjesta Slivovo skrećemo lijevo prema Prizrenu. Počinjemo prelaziti Crnoljevo. U jednom času s lijeve strane primijetimo jedan od mnogobrojnih spomenika palim borcima UÇK-a. Kao i svaka država koja je svoju nezavisnost izborila oružjem, tako i Kosovo ne oskudijeva ratnom ikonografijom. Aliismet pokazuje na spomenik kraj kojeg smo prošli i kaže „To je Račak.“
Račak je selo u kojem je srpska policija 15. siječnja 1999. ubila 45 Albanaca, što je dovelo do zaoštravanja oružane borbe UÇK-a (Ushtria çlirimtorë e Kosovës – Oslobodilačka vojska Kosova). Dotada su Kosovari srpskoj vlasti pružali uglavnom pasivni otpor, u skladu s doktrinom Ibrahima Rugove o bojkotu vlasti. UÇK je bila radikalna frakcija koja, iako je formalno postojala od 1981., do 1996. nije vršila nikakve napade. Masakr u Račku kontroverzan je stoga što nikada nije utvrđeno jesu li ubijeni Albanci bili pripadnici UÇK-a (što tvrdi srpska strana) ili samo obični civili (što tvrde Albanci i NATO). Masakr u Račku bio je zapravo i povod za razmatranje oružane akcije protiv SR Jugoslavije, što je i provedeno na proljeće 1999.

Prelazimo Crnoljevo i otvara nam se pogled na Metohiju:



Opet smo u ravnici, a pred nama se opet vidi Šar-planina:



Danas smo ju skroz zaobišli. Aliismet priča kako je planinario po njoj. Potom priča kako on radeći dva posla ima plaću samo 300€. A akademski je obrazovan čovjek. Čini se popriličan homo universalis. Veli da voli slikati, crtati. Daje nam i adresu,. Ispisuje ime goticom. Jako lijep rukopis. Potom priča o obrazovnom sustavu na Kosovu. Veli da na Kosovu postoji jedno državno i deset privatnih sveučilišta. Mati vjerojatno pada mrak na oči.
Iza Suve Reke prolazimo kamp Casablanca, veliku KFOR-ovu bazu.
Pogled na Šar-planinu:





Potom nam priča o tome kako je u tim nemirima 2004. paljeno dosta crkava, pa su tako stradale i albanske katoličke crkve (u ovom ih dijelu ima), jer se neselektivno uništavalo sve kršćansko. Kaže „To nije borba, to je kretenizam.“
Pita me kako sam naučio albanski, jer vidi da znam nešto malo. Kažem mu da mi je profesor u Zagrebu bio iz Prizrena. Pita me za ime. Zef Mirdita. O, pa kako ga ne bi znao.
Potom nam preporuča gdje možemo odsjesti u Prizrenu. Veli da ima neke svoje poznate koji imaju hotel i restoran na 4 km od Prizrena prema Đakovici. Zahvaljujemo mu, ali velimo da bismo željeli navečer malo i pogledati grad, a klipsati 4 kilometra tamo i natrag nije baš zgodno.

Stižemo lagano u grad. S desne strane nam Aliismet pokazuje završetak željezničke pruge. Ne izgleda dobro. Time ću se pozabaviti sutra.
Izlazimo iz busa, ja uzimam ruksak. Naravno da je otvoren, kreteni ga nisu znali zatvoriti. A i čini mi se da mi nema ručnika....aha, ipak je unutra. Uostalom, zašto bi itko ukrao ručnik?

Aliismet nam veli da bi nas htio počastiti pićem, tu u blizini ima pizzerija koju drži njegov školski kolega. Prihvaćamo. On nas predstavlja kao prijatelje iz Hrvatske, „a znaju i Zefa Mirditu!“ Odlučujemo uzeti i pizzu, a naravno, želim probati i Birru Peju. Pećko pivo je u Jugoslaviji imalo kultni status. Čista prokletijska voda očito je presudan faktor.
Sjedamo na terasu. Aliismet priča o svemu i svačemu. Jako drag čovjek. Ni Birra Peja nije loša.
Nakon večere pita tog svog kolegu zna li kamo bi nas mogli smjestiti. On veli da zna jedan pansion u centru. Dapače, on će nas sve prebaciti dotamo. Izgleda da ovdje u Prizrenu doživljavamo svu raskoš albanskog gostoprimstva!
Odvozi nas u centar, u jednoj pokrajnjoj uličici nalazi se pansion. Cijena je 13€ po osobi. Soba ima televizor, frižider, internet. Vlasnik je Turčin. Mate sluša njegov turski i veli da je komično, jer govori turski, ali s totalno srpskom fonologijom.
Jako smo zadovoljni sobom. Aliismet ide s nama, veli da nas još može provesti centrom. Prihvaćamo.

Prizren je u biti grad koji može najviše ponuditi na Kosovu. Priština je novi, moderni grad. Prizren je oduvijek bio urbano središte, a jedini grad na Kosovu koji mu donekle može parirati je Peć. Nekadašnja rimska Theranda, potom kod Prokopija u petom stoljeću zabilježen kao Petrizen (što ujedno demantira da je etimologija imena slavenska), grad je u devetom stoljeću pao pod Bugare. U 12. stoljeću osvajaju ga Nemanjići. U Prizrenu je tada utemeljen episkopat, a grad dobiva nadimak „srpskog Konstantinopola“. Središte je trgovine i proizvodnje svile, a u njemu se nalazi i dubrovački konzulat za čitavu Srbiju. Kasnije njime vladaju Mrnjavčevići, zatim pada pod Crnogorce, da bi ga za Srbe opet osvojio Vuk Branković. 1545. pada pod Turke. U tursko doba glavni je centar Kosova. 70% stanovništva su muslimani. Unatoč tome, Prizren odiše kozmopolitizmom. U njegovom životu sudjeluju Turci, Srbi, Albanci, Cincari... Kulturni je centar Albanaca i zapravo njihovo najveće urbano središte. Ujedno tu djeluje i srpsko sjemenište. 1878. u Prizrenu je osnovana Prizrenska liga, organizacija kojoj je cilj bio borba za rješavanje albanskog nacionalnog pitanja. Nažalost, Berlinski kongres iste godine nije uopće trzao, a Bismarck je bahato rekao kako „albanska nacija ne postoji“. Stoga je Prizrenska liga prešla u oružane akcije, koje su trajale iduće 4 godine. Na kraju je njen otpor ugušen, no Albanci su dali do znanja da su politički subjekt. Ipak, nezavisnost Albanije izborena je tek 1912. godine. Ironijom sudbine, unutar granica te nove države nije se našao Prizren – razgraničenje između Crne Gore, Srbije i Albanije nakon Prvog balkanskog rata bilo je poprilično neprirodno, pa je tako područje Tropoje, uvijek vezano za Đakovicu, a od ostatka Albanije odvojeno visokim i neprohodnim planinama, završilo u Albaniji, dok je npr. regija Dibra na istoku Albanije ostala bez svog glavnog grada, budući da je Dibër (mak. Debar) završio u Srbiji, kasnije Makedoniji. Samo zauzeće Prizrena od strane Srba i Crnogoraca vojske bilo je krvavo – ubijeno je između 400 i 4000 Albanaca, a srpska i crnogorska vojska zabranile su ulazak svim strancima. Ipak, u grad se uspjelo probiti nekoliko stranaca, među njima i tada mladi ruski novinar Lev Bronštajn, koji će nekoliko godina kasnije postati Trocki. Svi su oni izvještavali o vrlo okrutnim postupcima vojske.
Tijekom Prvog svjetskog rata okupirale su ga Centralne sile, a potom je opet pod Crnom Gorom, u čijem sastavu ulazi i u Kraljevinu SHS. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dio je Velike Albanije, potom opet ulazi u sastav Jugoslavije. Iako su se politički predstavnici izjasnili za izravno priključenje Srbiji, Tito je uložio veto i tako je ustanovljena Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija. Kasnije dijeli sudbinu ostatka Kosova.
Za vrijeme oružanih sukoba na Kosovu 1998-99. velik broj albanskog stanovništva je zastrašen i protjeran, da bi se s krajem NATO-vih akcija u lipnju 1999. vratili. Tada su Prizren napustili pripadnici srpske i romske nacionalnosti.
U samom ratu Prizren nije pretrpio veću štetu, ali su Srbi uništili izvornu zgradu Prizrenske lige, te oštetili nekoliko džamija. U nemirima 2004. oštećene su ili uništene mnoge pravoslavne crkve u Prizrenu i njegovoj okolici. Vjeruje se da danas u Prizrenu živi maksimalno 200 Srba.

Mi izlazimo u šetnju s Aliismetom. Petak je navečer, grad je pun života. Ima jako puno mladih. Kosovo je najmlađa država u Europi – i politički i demografski. Primjećujem da su cure poprilično zgodne, puno zgodnije od Albanki. Mate komentira kako se vidi da su se miješali sa Slavenima.
Glavna ulica vodi kroz drvored kestena do Šadrvana, glavnog trga s fontanom. Aliismet veli da izreka kaže da onaj tko popije prizrensku vodu, taj se uvijek vraća. Naravno da ćemo popiti.
Nikola je oduševljen i veli kako bismo morali iduće godine malo bolje istražiti Kosovo. A kad sam mu godinu ranije predlagao i Kosovo, onda ga je bilo strah ići.
Odlazimo do rijeke koja teče kroz grad. Srpski je naziv Bistrica, albanski Lumbardhë (od Lumi i bardhë, Bijela rijeka). Sa starog kamenog mosta slikam prizrensku tvrđavu:



Aliismetu zvoni telefon, treba se naći sa sinom. Oprašta se od nas, veli da će nas doći obići još sutra ujutro. Ujedno veli da će nam donijeti teplije, tradicionalno pecivo iz ovih krajeva.
Mi ćemo se još malo prošetati. Evo, na Šadrvanu je i ćevabdžinica. Ja neću ništa jesti, ali vidim da imaju ajran. Uželio sam ga se. Gledamo vrevu mlađarije. Nitko ne bi rekao da smo na Kosovu, oduvijek sam Kosovo doživljavao poprilično sumornim i zatvorenim. A onda samo kroz tu gužvu projuri KFOR-ov džip, tek toliko da nas podsjeti.
Ipak odlazim na sladoled. Prtljam s albanskim, onda me prodavač pita „A folni serbisht?“ Odlično. Velim mu da sam iz Hrvatske. Naime, uvijek nas je bilo strah, što ako nas zamjene za Srbe? Nikola je pričao priče o albanskim bandama koje kruže Mitrovicom i onda te na srpskom pitaju koliko je sati, a ako im odgovoriš na srpskom, onda te ubiju. Zvuči mi kao urbana legenda, čudi me da Nikola, koji ne vjeruje u vanzemaljce i Boga, vjeruje u to. Ipak, nismo se baš htjeli dovikivati.

Nakon večernje šetnje još malo interneta i potom spavancija. Na TV-u neka srpska postaja vrti Allo Allo. Ovaj pansion vrijedi zabilježiti. Prizren je svakako grad kojeg ću još koji put posjetiti...

egerke @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, lipanj 6, 2012
ČETVRTAK 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ovo će biti kratak dan, jer uglavnom nismo ništa previše radili. Nakon ustajanja, zaletjeli smo se do grada, do one buregdžinice koju smo lani otkrili. Nažalost, stiglo je razočaranje u vidu toga da nije bilo bureka, a ćevapi su nam ipak bili malo previše za doručak. Stoga smo kupili burek i jogurt u pekari. Potom na Korzo, u internet caffé. Ovi pisuckaju svoje mejlove, Nikoli to traje, a ja odoh na Wikipediju pogledati je li Chamaerops humilis palma ili cikas. Palma je.
Ovi i dalje surfaju, ja sam obavio svoje, pa ih čekam u slastičarnici Korzo. Šaljem poruke pozdrava Vesni, našoj prošlogodišnjoj suputnici. Velimo da je slastičarnica opet otvorena, veli da ih pozdravimo i da im poručimo da je ona njihova najveća obožavateljica. Potom dolazi Nikola, pa i Mate, i krećemo dalje u šetnju. Na Korzu Mate u jednom času kaže Nikoli: „Evo ti tvojih Nizozemaca.“ Ona trojica od jučer su već ovdje, dakle ili nisu spavali u Korçi, ili su zbrisali već rano ujutro. Nisu nas skužili.

Iduća postaja je crkva Sv. Sofije. Iza nje slikam tipične otomanske kuće karakteristične za stari dio Ohrida:



Potom se uspinjemo na Plaošnik, ali ne idemo do samostana Sv. Pantelejmona, već produžujemo ispod, prema crkvici Sv. Jovana Kanea:





Za crkvu se ne zna kada je izgrađena, vjeruje se da je u 13. stoljeću.
U dvorištu je i grob jereja Nastasa Avtova:



Još malo crkve:



Pokušavamo ući, ali ulaz se naplaćuje. Crkva velika jedva da se okreneš, ali oni naplaćuju. Ne da nam se. Sjedamo uz prednji zid crkve. Mate pojašnjava marksističke principe eksploatacije. Objašnjava mi da svatko tko zapošljava nekog drugog, a daje mu manju plaću nego sebi, praktički eksploatira tu osobu. Meni je taj koncept jasan, no smatram da je u redu da npr. posao koji zahtijeva više ulaganja u onoga tko ga radi bude više plaćen. Tako je rukovodilac obično obrazovaniji od radnika, pa je normalno da ima veću plaću jer je teže zamjenjiv. Naravno, razlika ne smije biti nerealno velika, i tu onda dolazi problem kapitalizma: nerealno velike plaće rukovodilaca koje nikad nisu "dovoljno velike", a u današnjem financijskom sektoru menedžeri više zapravo niti ne rade ništa, već se samo igraju brojkama. Dok je nekada ulagač doista preuzimao rizik da lošim ulaganjem bankrotira, menedžer je više kao neki nogometni trener: ako momčad dobro igra, ostaje, ako momčad gubi, dobiva otkaz i može se zaposliti negdje drugdje. No njegova plaća rijetko ovisi o njegovim rezultatima.

Od Jovana Kanea prema sjeveru:



Penjemo se natrag na Plaošnik, i sa stražnje strane ulazimo u kompleks Sv. Pantelejmona. Obilazimo manastir, zavirujemo unutra...sve isto kao i godinu ranije. Potom se penjemo do Samuilove tvrđave. Ulaz je 30 denara za strance, 20 denara za Makedonce. Razmišljamo da li da se pravimo Makedonci. Ma ipak ćemo biti Hrvati.
Unutra se nije ništa promijenilo, pa evo samo par slika:



Sv. Pantelejmon:



Vidimo zanimljiv slučaj bilingvizma: neka majka hoda po tvrđavi s klincem i priča mu na makedonskom. U jednom času samo između rečenica prijeđe na njemački i nastavi govoriti na njemačkom. Laughing

Spuštamo se prema gradu. Ja želim kroz park iza grada do Korza, Nikola želi do amfiteatra. Ajde, prošetat ćemo se. Kod amfiteatra vidimo grupu turista. Po govoru mi se čini da su Hrvati. Mate veli da jesu, čuo je kako se došaptavaju, prepoznali su ga.
(Nota bene, svojedobno sam na Fejsu rješavao neki kviz "Koji si hrvatski revolucionar?", pa sam ispao Mate. Laughing Poslao sam i njemu, ali nije htio riješiti.)

Naposljetku se spuštamo do Korza. Ova dvojica staju popiti vodu na česmi, potom špricaju jedan drugoga. Baš su kao djeca.

Sad bismo mogli već i ručati. Prvo stajemo na Galebovom kiosku i kupujemo kartu za sutrašnji ranojutarnji bus, potom prolazimo pored zanimljivog revolucionarnog grafita:



(Ovo je Makedonija, ali grafit je na srpskohrvatskom. Undecided)

Napokon sjedamo u jedan restoran. Na jelovniku se vidi da je netko gledao Jamesa Bonda:



Konobar je spor, trebalo bi ga po smrt poslati. Donio je jelovnike i piće, ali nikako da dođe po narudžbu za hranu. Mate se već hoće dignuti, no u zadnji čas ipak dolazi. Hrana je solidna. Tri pljeskavice, dvije gurmanske i jedna lovačka (ta je moja, s gljivama).

Potom idemo doma, malo se odmoriti. Aca je doduše uredio kupaonicu, ali nema klozet-papira. Mate ima jednu rolu, pa ju svi koristimo. Kažem: "Komunizam na djelu."

Odlazimo južno od grada, prema plažama. Na prve dvije plaže stajemo, ali nam se nimalo ne sviđa ulaz. Nakon tri koraka na dnu je debeli sloj trave, koji neprekidno istiskuje zrak kako staješ na njega, i poprilično je neugodno hodati po tome, jer uopće ne vidiš što je na dnu, a preplitko je da bi se odmah bacio i zaplivao. Nikola govori da smo mimoze, da smo baš mogli ostati, da šta izvodimo. Ipak odlazimo na onu plažu gdje smo lani bili s Vesnom. Lijepo je, ali tu je užasno plitko. Hodam 100 metara od obale, a voda mi je i dalje do pojasa. Mate također ulazi, malo plivamo, onda izlazimo. Nikola se ide kupati, vraća se, onda nas gnjavi s nekim polucrknutim kukcem kojeg je našao u vodi.

Napokon se vraćamo, opet se muvamo po sobi i opet odlazimo u grad, na večeru. Ćevapi u onoj buregdžinici od jutros. Pa kolači u Korzu. Još malo šetnje obalom, gdje se nalazi i sajam starih knjiga, pa to malo razgledamo. Dolazimo doma, Mate odlazi spavati, mi moramo platiti našim domaćinima. Mati se ne da biti socijalnim, on veli da platimo i za njega. Vesna i Aca su u kuhinji, Vesna nas zove da sjednemo i porazgovaramo, potom donosi dinju i lubenicu, pa vino...pričamo do dugo u noć, o Turskoj, o Ohridu, Makedoniji, ratu, turizmu, Jugoslaviji, Acinim provociranjima Vesne, Vesninim Ace...dragi ljudi.
Plaćamo, opet je bilo 400 denara noćenje, i opraštamo se. Počinak, sutra opet ustajemo u cik zore...

egerke @ 23:14 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, lipanj 4, 2012
SRIJEDA 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nije to baš bilo neko spavanje, dižemo se prije 5. Nisu nam se još od jučer ni stvari osušile od kupanja, no valjda se neće upljesniviti. Slikam sobu. s tipičnim albanskim kičem:



Vani je još mrak, ali oko busa je dosta ljudi. Do Korçe bi nam po voznom redu trebalo 8 sati. Vidite i sami kolika je to udaljenost na karti, zračnom linijom oko 105 kilometara.
Iza Sarande lagano sviće, pa okidam jednu sliku brda u svitanju:



Vozimo se istim putem kao i jučer do Platanosa, no umjesto desno, prema Kakaviji, sada skrećemo lijevo, prema Gjirokastru. U ovom kraju sva su mjesta smještena na obronku brda iznad doline kroz koju prolazi cesta. Naravno, dolina je široka, tu su neprijatelji lako nadirali, a ovi su ih s brda mogli lakše primijetiti i obraniti se.
Sat i pol nakon Sarande stižemo u Gjirokastër, nekadašnji Argyrokastron, glavno središte južne Albanije, u kojem smo odsjeli prije dvije godine. Sada smo samo u podnožju, stari je grad na brdu, pa slikam njega i njegovu tvrđavu:



Morat ću jednom pročitati Kadareovu Kroniku u kamenu, autobiografsko djelo o ovom fascinantnom gradu.

U Gjirokastru ulaze neka trojica turista, Nizozemci. Sjedaju također na stražnja sjedala, kao i mi. Bus ima nekog smotanog konduktera, dvaput nam je pokušao naplatiti kartu – i ne, nije iz prevarantskih pobuda.

Tako se vozimo dolinom Drinosa do njegovog utoka u Vjosu, ispod Tepelene. Tu skrećemo na drugu cestu, koja vodi dolinom Vjose.
Drinos ostaje za nama:



A ovo je dolina Vjose:





Iznad su moćna brda:



Valja nama preko rijeke:



Prelazimo ju:



Priroda je u krajevima kojima smo se danas vozili prekrasna:





Potom bus staje u nekoj usputnoj krčmi za obrok vozača. Tri sata od Sarande. Ja slikam kič:



Malo smo protegnuli noge. Brda uokolo:



Krećemo dalje, Nikola razgovara s Nizozemcima. Oni idu u Korçu, pa im Nikola priča kakav je grad, malo o našim putešestvijama po Albaniji općenito... Mate se opet smije "milom djetetu".

Nakon nekih 40 minuta prolazimo Përmet:



Stada pitomih životinja na planinskim pašnjacima:



Kod Petrana se u Vjosu ulijeva jedna vododerina:



A mi se počinjemo penjati. Doline Vjose i Drinosa inače razdvaja poprilično vrletno gorje Nemerçkë:



Gorje se proteže i u Grčku, ali je oko 90% u Albaniji. Tek je na samom sjeveru, kod Këlcyre, Vjosa uspjela probiti gorje i spojiti se s Drinosom.

Dolina Vjose:



Vjosa, grčki Aoos, izvore u Pindskom gorju, a nakon 80 km toka u Grčkoj ulazi u Albaniju, gdje se sjeverno od Vlore ulijeva u Jadran. Nekoć je tekla još sjevernije, pored Fiera, no zbog potresa došlo je do promjene toka rijeke, a s tim je povezano i propadanje grada Apollonie, nekoć važne luke u tom području, a danas smještenog usred ravnice.

Neobična amfiteatralna formacija, liči mi na nešto ledenjačko:





Vjosa ostaje sve niže:





Negdje naprijed netko povraća. Nije ni čudo, cesta je zavoj na zavoju, i to toliko oštri da vozač mora trubiti prije svakoga, jer vozi posve naslijepo.

Još jedna slika Nemerçke, ovo je Mali i Papingut, najviši vrh:



Potom se opet spuštamo i stižemo u seoce Çarshovë, u kojemu se skreće na cestu koja je okomita na dolinu Vjose i usporedna s gorjem Grammos. Četiri i pol sata od Sarande. Ovdje ćemo popiti kavu:



Mali i Papingut:



Rječica koja se ovdje ulijeva u Vjosu:



Imaju i salep, i čak je i dobar. Ubrzo vozači kreću, žurno dovršavamo piće i trčimo na bus.
Opet se počinjemo penjati. Nemerçkë u daljini:



Na drugom obronku su bunkeri:



Gledam te vrleti i mislim si koja bi budala išla tu ratovati. Uostalom, što dobiva osvajanjem ovih gudura?

Iznad nas:



Ispod nas:



Oko nas:



Ja se ozbiljno nadam da vozač DOBRO poznaje ovu cestu...ne bi bilo zgodno sletjeti:



U daljini još vidimo Nemerçku:



Vidi, vidi, ovdje čak postoji i rubnik:



Šarsko-pindski sustav:



Potom stižemo u Leskovik, zabačeno brdsko selo. Pet i pol sati vožnje od Sarande. Ovdje imaju čak i nogometno igralište, no koriste ga za ispašu magaraca:



Leskovik leži na 1220 metara, a ima oko 5000 stanovnika, tako kaže albanska Wikipedija. U Albaniji su sva mjesta prožeta socrealističkim stilom gradnje, koji u ovim brdima pristaje koliko i kravi suknjica:



Vidite da Leskovik ima i svoju grafitersku kulturu. Tongue out

Iz daljine, Leskovik liči na neko gorskokotarsko mjesto:



Iza Leskovika je i jezero Shelegur:



Planinski pašnjaci:



Tu sam zakunjao. Probudio sam se kad je bus stao kraj nekog planinskog izvora:



Počinjemo se penjati prema najvišem prijevoju na našem putu, Barmash, na visini od 1759 metara:







Tu smo se već spustili.
Iduće mjesto je Erseka, najviši grad u Albaniji, i sjedište ovoga okruga, koji je smješten uz Grammos. Grammos je dio Pindskog sustava, a čini granicu između Grčke i Albanije.
Erseka je osnovana tek u 19. stoljeću, a inače je jedno od najobrazovanijih mjesta u Albaniji - čak 70% njenih srednjoškolaca upisuje sveučilišta. Ujedno u gradu postoji i nova knjižnica s fondom od 50 tisuća knjiga. Grad je poznat po uzgoju jabuka i meda. Nogometni klub Grammozi Erseka igra u prvoj albanskoj nogometnoj ligi.
Grad sam po sebi međutim izgleda tmurno:



Od Sarande se vozimo već 7 sati. Do Korçe ima još nekih 50 kilometara. Mislim si da ćemo to brzo, ali vraga. Cesta je uska i vijugava, iako vodi prekrasnim planinskim pašnjacima. Mati je dosta, pun mu je više kufer autobusa. Preokreće očima: "Jebem ti ja i Šiptare i njihove ceste, kad ćemo više doći?" Nikola se smije. Na neki ga način zabavlja Matina živčanost.
Nakon još skoro sat i pol vožnje, 8 i pol sati od Sarande, evo nas u Korçi. Ja sam godinu ranije nahvalio Korçu kao najugodniji grad u Albaniji, no ovaj put, kad nas je bus iskrcao u središtu, to je totalni kaos, prljavština, buka, nered. Pozdravljamo se s Nizozemcima, oni ostaju ovdje. Mate traži WC (počeo je normalno jesti, nema više proljeva, ovo su normalne fiziološke potrebe), Nikola odlazi po burek, potom i ja. U međuvremenu do nas dolazi jedan kombi-taksi, pita "Pogradec?". Nikola veli da da, samo da pričeka 5 minuta. Mate se vraća, i krećemo odmah za Pogradec.
Prošle godine cesta je većim dijelom bila makadam za razbijanje bubrežnih kamenaca, ovaj puta to je moderna i široka cesta. Po jedna traka u svakom smjeru, ali u Albaniji ih uvijek naprave široke kao zapravo jednu i pol traku, baš zbog tih stalnih pretjecanja i škara. Jurimo dosta brzo. Vozač pije vodu iz plastične boce, potom otvara prozor i baca bocu kroz prozor, nasred ceste iz jurećeg kombija.
U Pogradecu smo za nekih pola sata. Odmah tražimo taksije za Tushëmisht, veli jedan tip da će nas prebaciti. Nakon 15-ak minuta evo nas na granici. Sada pješke preko.

Ovu smo sliku imali već godinu ranije, ali ovaj put je rotirana za 180°:



U daljini se vidi Sv. Naum:



Ulazimo u Makedoniju, odlučujemo pješke produžiti do Svetog Nauma, jer tamo ćemo uloviti bus. Godinu ranije nam se međutim to nije činilo toliko daleko. Išli smo doduše busom i bili zabavljeni razgovorom. Sada nikako da dođemo. Kilometar, dva, tri.
Razgovaramo o vanzemaljcima. Nikola tvrdi da vanzemaljci ne postoje. Velim mu da mi nije jasan. Tvrdi da ne postoji Bog, OK, takvo gledište još mogu razumjeti, ali sa sigurnošću ići tvrditi da smo sami u svemiru, e to je već besmislica. Koja je vjerojatnost da se nigdje u svemiru ne bi razvio još neki oblik života? Dapače, takvim je stavom bliži vjerskoj teleologiji, da ovaj svemir postoji samo radi ljudi.

Uz cestu je manastir Svetog Atanasija:



Naposljetku dolazimo do skretanja za Sv. Naum, ali ispada da bismo sada morali hodati još kilometar natrag, a bus ionako mora ovuda proći. Krećemo cestom dalje, prema prvom selu, Ljubaništima, ali Mati je u jednom času dosta i staje pored jednog drva. Tu je i neka improvizirana klupica, pa Nikola i ja sjedamo, iako meni nije jasno je li ovo službena stanica i neće li bus samo prošišati pored nas.
Vrijeme prolazi, a autobusa nema. Prošlo je već 20 minuta otkako je po voznom redu trebao proći. U jednom času evo njega, dolazi iz Ohrida. OK, sada samo moramo čekati da se okrene u Sv. Naumu i vrati. Za nekih desetak minuta evo ga natrag, staje nam, sve je u redu. Srećom, ostali su mi denari od prošle godine (evo zašto nikada ne treba potrošiti sve novce po odlasku iz neke zemlje), pa imam za kartu. Ima i Nikola, Mati ja posuđujem.
Kreće vožnja prema Ohridu. Pogled na jezero:



Za nekih 45 minuta bus nas ostavlja u Ohridu. Dajem Nikoli mobitel da nazove Vesnu i Acu, naše prošlogodišnje domaćine, i pita ih imaju li sobu, ja odlazim kupiti nešto za piće. Vraćam se, veli Nikola da imaju sobu, ali da ih nema do 8 sati doma. Sada je 6. Neka, prošetat ćemo se gradom, pojesti nešto. Njih dvojica odlaze promijeniti novce, ali ne uspijevaju. Ja dižem lovu na bankomatu. Napominjem to Mati. Laughing

Idemo prema centru, Nikola veli da mu Matino gunđanje ide na živce. "Zašto sada moramo ići do grada, tu je restoran, tko će do osam sati sada hodati po gradu..." Ulaze u drugu banku. Tu se može promijeniti, ali trebaju adresu boravka. Daju adresu od Ace i Vesne. Naposljetku svi imamo denare i odlazimo ručati u onaj restoran u kojem smo bili i prošle godine. Ja nisam nešto gladan, pa ću uzeti samo gravče na tavče i šopsku. I Skopsko, naravno.
Jedemo mi tako, bližimo se već kraju, kad evo nekog klinca, Cigančića. Traži malo pomfrita. Nikola veli da mu ne da. "Može li malku leb?" Nikola mu daje šnitu kruha i ovaj odlazi. Minutu kasnije, evo drugoga. Ista priča. Pomfrit? Ne. Kruh? Nikola mu veli da je dao njegovom prijatelju već. Može li koja maslina iz salate? Ajde, Nikola ga pušta. Mali dolazi do stola i šakom (!) uzima pol salate.
Ja se zgražam nad time i govorim ovoj dvojici kako je to najbolji pokazatelj da nikakva revolucija ne može uspjeti, jer ako lumpenproletarijatu daš vlast, oni će također ubrzo postati isti kao i sadašnji kapitalisti. I zato je Oktobarska revolucija pogriješila. Nije problem u izrabljivanju, ono je samo posljedica, problem je u POHLEPI. Kapitalist koji zgrće novac koji ne može potrošiti, pa onda kupuje stvari koje mu ne trebaju, ili pak plaća marku kod predmeta čija uporabna vrijednost ne vrijedi toliko (pa umjesto Casia za 50€ kupuje Rolex za 22 000€ - vidio ja u Dresdenu u izlogu!), ili Cigančić u Ohridu koji kad mu se da prst (maslina) uzima cijelu ruku (tj. šaku salate) - motivirani su istom stvarju. Daj Cigančiću dionice firme i također neće biti u stanju reći "Mislim da sada imam dovoljno." Zato kažem da nikakva revolucija koja je politička i koja samo preraspodjeljuje vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju ne može uspjeti. Jer ta revolucija ne uči ljude umjerenosti. Umjerenost je u sferi duhovnoga, a Marxa duhovna dimenzija nije zanimala. On povijest čovječanstva svodi na povijest ekonomskih odnosa.
Tu Mate meni počinje pričati da sam ja analfabet, da ti ljudi nemaju izbora, da zamislim ja kako je bezemljašima u zemljama Trećeg svijeta koji nemaju druge nego raditi za nadnicu i biti izrabljivani, a ja ih tu proglašavam pohlepnima... Ja mu ukazujem na apsurdnost situacije u kojoj netko crnči za minimalnu zaradu koja mu omogućava da preživi, kako bi opet crnčio dalje. Ta osoba radi da preživi, a preživljava da bi radila. Mate me pita "Šta bi trebali? Umrijeti od gladi?" Ja mu odgovaram da taj sustav upravo i opstaje zato što se ljudi bore da ne umru od gladi, pa pristaju na bilo kakve uvjete rada koji će im u konačnici omogućiti koricu kruha, i da je u biti dostojanstvenije umrijeti od gladi, nego živjeti dehumanizirajućim životom dok se drugi bogate na njihov račun. Mate očito to ne shvaća, pa me i dalje napada. "E, pa ja tebi želim da jednom budeš u situaciji kao oni, pa ćeš onda vidjeti..." Sve je to meni jasno, ali ovdje imamo na djelu paradoks nagona za preživljavanjem, jer je život koji se na taj način dobiva gori od smrti, koja trenutno rješava muke. Iz te perspektive posve je svejedno umre li netko od gladi danas, ili crkne za radnim strojem kao pseto za deset godina. Samo što će smrt danas omogućiti manju zaradu onomu tko se bogati na radu tog čovjeka.
Na kraju nam Nikola kaže da misli da smo obojica u krivu jer previđamo jednu bitnu točku: "Trenutno smo u Ohridu. Grad je prekrasan. Zato začepite više, jebo vas!"

Mrak već pada, a mi idemo lagano prema kući od Vesne i Ace. Dolazimo s krive strane, pa malo teže pronalazimo ulicu. Ipak naposljetku dolazimo do kuće. Aca nas dočekuje, dočekuje nas i neka žena koja nije Vesna. Nikola misli da je to Vesna s drugom frizurom, meni pada na pamet da su se u međuvremenu razveli. No Nikola je telefonski razgovarao s Vesnom. Ubrzo dolazi i Vesna, sve je u redu, ova ženska je neka njihova poznata. Sjedamo u dnevni boravak. Nikola i ja pričamo, Mate šuti i tek tu i tamo nešto prozbori. Taj čovjek je još manje komunikativan od mene kada se radi o nepoznatim ljudima. Poslije nam kaže da je njemu glupo da bismo samo zbog činjenice da odsjedamo kod njih sada morali pričati o kojekakvim glupostima, čavrljati i slično. Mi se ne slažemo, ti su ljudi skoro pa naši prijatelji, prošle su nas godine ipak udomili usred noći, dužnici smo im, a i ono, nismo se vidjeli godinu dana.
Sjedimo u dnevnom boravku, pričamo o putovanju, veli Vesna da je i ona bila s nećakom ovoga ljeta u Turskoj, u Kuşadasıju. Aca priča da su sada otvorili rodnu kuću Atatürkovog oca u Debru, i da je Atatürk u biti Makedonac. Aca ponekad ima malo nacionalističke stavove, ali inače je simpatičan. Razmišljam si, ako je Atatürkov otac iz Debra, tko kaže da je Makedonac, a ne Albanac. Ipak, to ću zadržati za sebe.

Napokon odlazimo u sobu. Aca nam pokazuje da je uredio i kupaonicu u svakoj sobi. No kupaonica je takva da se jedva možemo okrenuti. Neka, ne smeta. Imamo i frižider, ali to nam neće trebati.
Nikola i ja razgovaramo na balkonu, velim mu da mi je Mate digao tlak svojim teorijama. Pobogu, ako se ništa ne promijeni na duhovnoj razini, revolucija je samo kao novo dijeljenje karata, ali se igra ista igra
Odlazimo se još malo prošetati do grada. Na glavnoj gradskoj rivi zovu nas da uđemo na brod za noćni razgled jezera. "Samo 50 denara." Preumorni smo. A s obzirom na to što se par tjedana kasnije zbilo s jednim od tih brodova, možda je i dobro da nismo išli.
Obilazimo i našu slastičarnicu Korzo, opet rade punom parom, sve je u redu. A i boza je tu, po prvi puta nakon Beograda.

Umorni smo, rano smo ustali, zato se vraćamo doma i liježemo.

egerke @ 19:41 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 2, 2012
UTORAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Večer ranije sam doznao da nam busevi iz Ohrida za Sv. Naum idu u 11,30 i u 13. Odlučili smo se za kasniji, tako da imamo još vremena uživati u ohridskom jutru. Prvo smo se odšetali do grada na doručak, u onu buregdžinicu. Putem smo još svratili na poštu, poslati razglednice. Ovdje napokon nema komplikacija, oni nalijepe marku, oni i pošalju kartu. Poslije buregdžinice, vraćali smo se korzom i Nikola se zaželio sladoleda u slastičarnici Korzo. Došli smo pred nju i zabezeknuto stali. Ne samo da je bila zatvorena, bila je potpuno ispražnjena. Ni mrvice. A još večer prije bila je puna života. Kao da su upali u zonu sumraka: 



Razlog je ipak mnogo prozaičniji:



Vjerojatno u gužvi nisu nekoj od mušterija izdali račun, a dotični je bio državni inspektor u civilu. Vesna (koja u prvi čas nije ni primijetila da je zatvorena, Nikola i ja smo joj skrenuli pažnju) je neutješna. "Tako divan sladoled...tako dobri ljudi..."

Opet svraćamo do pošte, jer je Nikola u međuvremenu odlučio poslati još jednu razglednicu. Razmišljamo o tome da odemo i brodom do Sv. Nauma (postoje redovne ture), ali se meni čini da to predugo traje i da je autobusom puno brže. Iako je vjerojatno prekrasno. Ostavljamo to za idući posjet Ohridu. Potom sjedamo na lukobran, uživamo u pogledu na jezero i u prekrasnom danu:







Tu sad Vesna počinje pjevati hvalospjeve prirodi, u kojima ide toliko daleko da počinje pljuvati po bilo kakvim ljudskim postignućima, jer to je sve drek, priroda može za čas nadvladati čovjeka. Imao bih svašta reći na tu temu, između ostaloga lako je njoj danas tako govoriti kada je na Ohridskom jezeru završila zahvaljujući tehničkim dostignućima ljudskog roda, a i ovaj grad koji ju je toliko očarao nisu sagradila vretenca ili mravi. Još jedno od prirodoslovačkih licemjerja.
U svakom slučaju, prekrasan je sunčan dan, nisam raspoložen za dehumanizaciju ili karakterizaciju nas kao "golih dvonožnih majmuna".

Vraćamo se doma, lagano se pakiramo. Odlazimo se pozdraviti s našim domaćinima. Mene boli glava od sjedenja na suncu. Gospođa Vesna nam nudi kavu, ja odbijam. Radije ću Cedevitu. Pričam joj o tome kako sam jučer obilazio okolne gradove, kažem da sam se skuhao u Prilepu, veli ona da tamo ima rodbinu i da je kao dijete uvijek išla ljeti tamo nekih desetak dana, "za pokoru". Tamo su i dvojica mladića, također gosti. Oni su iz Pehčeva, u istočnoj Makedoniji. Pričaju kako zbog njihovog dijalekta svi misle da su Bugari. Dan ranije su kupovali na nekom štandu, a prodavačica im je, kad ih je čula kako pričaju, rekla "Možete da platite i vo levi." Zatim njih dvojica odlaze, a dolazi gospodin Aca. Sjeda s nama i pričamo o gospodarskoj i političkoj situaciji u Makedoniji. Pričamo i o sukobu s Grcima. On iznosi podatak o tome da je navodno 1913., nakon Drugog balkanskog rata, kada je Egejska Makedonija pristupila Grčkoj, potpisan ugovor na stotinu godina. I da nakon stotinu godina, Makedonija ima pravo tražiti to natrag. I da zato Grci insistiraju na promjeni imena Makedonije. Iskreno, prvi puta to čujem.
Kasnije sam provjerio na internetu. Uglavnom, radi se o Bukureštanskom ugovoru, kojim su definirane granice nakon Drugog balkanskog rata, i postoji rašireno vjerovanje u Makedoniji da će on nakon 100 godina prestati vrijediti ili da će ići na reviziju. Na makedonsku žalost, svi međunarodni ugovori o granicama su trajni, pa tako i ovaj. Egejska Makedonija nije teritorij poput Hong Konga, da bi bio kupljen na rok od 100 godina, i Grčka ga se sigurno neće odreći. Ako nije uspio Tito nakon Drugog svjetskog rata, teško da će uspjeti Makedonija danas.

Pitam Nikolu je li provjerio za zubnu pastu u donjoj kupaonici. Veli da tamo jest nekakva zubna pasta koja je ista kao njegova, ali da nije siguran i da ju neće uzeti. Nisi siguran? Čija bi bila ako je ista kao tvoja, a svoju znaš da si ostavio tamo?

Pričamo dalje s Acom i Vesnom. Aca veli da će nas on odbaciti taksijem do autobusne stanice, da se ne trebamo žuriti. Pričaju o tome da i oni razmišljaju otići do Albanije malo kad prođe ova ljetna gužva, i veli nam kako je nedugo nakon pada komunizma išao nekim poslom u Albaniju. Zaustave ga murjaci, jedan mu pregledava dokumente, a drugi dođe i odvali mu retrovizor na suvozačkom mjestu. Aca počne vikati, a ovaj veli "Šta, ti lako kupiš novi, a meni treba ogledalo doma dok se brijem." Eto, tako su se tada snalazili. Nadalje, kad smo mu rekli da idemo u Korçu, veli da ćemo se tamo moći sporazumjeti na makedonskom, svi ga znaju.
Kažu nam da smo uvijek dobrodošli kod njih, da ako dođemo izvan sezone, neće nam ni naplatiti (ovo su ipak morali, jer, sezona je), da će se možda otvoriti i direktni letovi iz Hrvatske za Ohrid (već sada postoje turistički aranžmani Dubrovnik-Ohrid). Daju nam i adresu. Na kraju se pozdravljamo kao stari prijatelji i Aca nas trpa u auto. Pet minuta kasnije, evo nas na autobusnoj stanici, čekamo da stigne bus za Sv. Naum. Nakon desetak minuta evo i njega. Pun je raznih turista koji idu u neko od kupališnih mjesta duž obale, ili pak skroz do Sv. Nauma.

Izlazimo iz grada. Južno od Ohrida nalazi se turistički kompleks "Biljanini izvori". Naravno, legendarna narodna pjesma dolazi u pamet...
Vesna sjedi s one strane bliže jezeru, ali ne vadi fotić, stoga ja moram slikati sa svoje strane. To baš nije lako, pa slike nisu bogzna kakve:



U jednom od mjesta uz put ulazi skupina turista koji vjerojatno idu na izlet u Sv. Naum. Po govoru čujem da su Hrvati. Ne znam jesu li i oni nas skužili.
Cesta vodi uz jezero, ali se sve više uzdiže, pa se potom počinje i serpentinama penjati preko jednoga prijevoja. Prilično je uska. A i zašto bi bila održavana, u socijalizmu nitko baš nije ni mogao ni htio ići u Albaniju. A Sv. je Naum bio tek manastir na kraju jezera i na kraju civilizacije.
Nikola i ja igramo igru citata - on mi izbacuje neke filozofske citate, a ja pokušavam pogoditi čiji su. Spuštamo se prema Sv. Naumu. Nadam se da ćemo pogledati manastir, a onda se pješke zaputiti preko granice. Bus staje, ljudi izlaze, neki ostaju. Pitam je li tu za granicu. Veli mi frajer da nije, da trebamo još malo s njim. Očito i ovi drugi u busu idu za granicu. No, tako nažalost nećemo vidjeti manastir Sv. Nauma. Zanimljivo, on je nakon Balkanskih ratova pripao Albaniji, ali je 1926. revizijom vraćen Jugoslaviji. Pitanje je kakva bi bila njegova sudbina da je ostao u albanskim rukama i bi li uopće postojao.
Bus se vraća na glavnu cestu i produžuje još kilometar. S lijeve strane vidimo ogradu od žice. Vozimo se uz granicu. U jednom času dolazimo do kućica, bus se polukružno okreće i čeka da izađemo. Ipak smo jedini koji izlaze, ne znam kamo idu ostali koji su se vozili do Sv. Nauma.
Dolazimo na granični prijelaz, makedonski policajac izlazi, dajemo mu pasoše i kartončiće koje smo dobili na policiji. Na prozoru kućice nalazi se veliki natpis "Ne primam mito" i prekrižena ruka s lovom. Slikali bismo, ali je granica pa ne smijemo. Doduše, mogli smo pitati. Vraća nam putovnice i želi nam sretan put. Krećemo pješke dalje. Na ničijoj smo zemlji. S lijeve strane nam je strmo brdo, s desne jezero i grmlje kupina. Zamakli smo za zavoj, makedonski nas murjak više ne vidi, a albanske granične postaje još nema. Sad mogu slikati Galičicu i jezero:



Nikola staje pišati na ničijoj zemlji. Nastavljamo, a ničijoj zemlji nikad kraja. I konačno, iza trećeg zavoja:



Jasno se vidi dokud je makedonski teritorij i makedonski asfalt:



Oni su jednom nogom u Albaniji:



Iza sljedećeg su zavoja albanske kućice. Granični prijelaz Tushëmisht. Kod njih nas pregledava policajka. Uzima nam putovnice, lupa žigove. Upad je pojeftinio, više nije 10€, nego samo 1€. To ćemo rado platiti.

Krećemo dalje, evo taksista. Koliko do Pogradeca za troje ljudi? "Gjashtë mijë lekë." "Kemi euro." "Pesë euro."
5€, ili šest tisuća leka. Sva sreća, imam točno šesto leka, i opet u nevjerici odmahujem na već poznati albanski sistem da čak i 40 godina nakon denominacije još uvijek sve govore s tom nulom viška. Zanimljivo, svi su dovoljno pošteni, i da sam mu nekim čudom doista dao šest tisuća, on bi mi objasnio da je to sad šesto.
Sjedamo u auto, Mercedes. Ja kao najviši sjedam naprijed i vezujem se. Taksist mi odmahuje rukom da nije potrebno. No ja ZNAM kako se u Albaniji vozi i ipak se vezujem. Sva sreća, nisu Grci, da bi se uvrijedili ako im se netko veže.
Prevaljujemo prve kilometre Albanije i dobro poznate scene prljavštine i nereda mi opet dolaze na oči. Dobri stari albanski šarm. Smile
U Tushëmishtu je postojalo i odmaralište za državne čelnike, no to ćemo doznati tek kasnije. Ovdje se negdje nalazi i uzgajalište letnica, ali ni za to sad nemamo vremena.
Do Pogradeca ima nekih 5 km. Pretičemo krave:



A onda dolazimo u Pogradec, koji, kao i sve albanske gradove, odlikuje urbanistički kaos. Na rubovima grada su moderne višekatnice živih boja. U centru grada su, međutim, stare socrealističke zgrade, koje su građene od gole cigle, bez fasade. No to nije ona fasadna cigla, koja je otporna na atmosferilije, ovo je jednostavno zgrada kojoj nikad nije napravljena fasada.

Vozač nas ostavlja na parkingu za taksije u središtu grada:



Začudo, ovi kontejneri za smeće su novi i skoro prazni. I imaju kotače. Klasični albanski kontejner za smeće je dupkom pun, nema kotače i već je dobro nagrizen hrđom.
Shqiponja vam je inače vrlo bitna riječ u Albaniji. Znači "orao".

Pogled uokolo:





Satelitske antene su posvuda. Ako je prva stvar koju su si Albanci nabavili za poboljšanje uvjeta stanovanja kad je pao komunizam bila WC školjka (prije su, naravno, imali uglavnom čučavce), onda je satelitska antena s televizorom bila definitivno druga.

Ulazimo u furgon za Korçu. To je naše današnje odredište. S obzirom da sam sve leke koji su mi ostali od lani dao taksistu, ovaj ćemo furgon morati platiti u eurima.
Krećemo. Još malo pogleda na ulice Pogradeca:







Izlazimo iz grada i krećemo prema jugu. Uz cestu primjećujem neobične terasaste tvorevine na obroncima brda:



Vesna kaže da je jedna njezina poznata, koja je bila u Albaniji, rekla da je čula da su Albanci te terase radili po uzoru na Kinu, gdje se polja isto tako terasasto oblikuju. Moguće, Albanci su u doba Mao Zedonga u svemu kopirali Kinu, pa možda i u tome, iako je reljef bitno različit.

Serpentinama se penjemo iz ravnice uz Ohridsko jezero:





Cesta je ovdje još asfaltirana, no ubrzo prelazimo na makadam. Naime, kako se grade ceste u Albaniji. Kod nas, kada se gradi cesta, napravi se zaobilazak kroz neko drugo mjesto, jer je cestovna mreža dovoljno razvijena. U Albaniji jednostavno nema puno alternativnih pravaca, pa se tako promet odvija i za vrijeme gradnje ceste. Tako oni skinu stari asfalt (koji je često preuzak za poštenu međugradsku cestu), prošire površinu ceste i onda puste ljude da voze po tom makadamu, sve dok se ne stvore uvjeti da dođu i polože asfalt (a tada naprave neku proizvoljnu zaobilaznicu najkritičnijeg mjesta). Uglavnom, od Pogradeca do Korçe ima nekih 40-ak kilometara, s tim da je 80% te dionice pod makadamom. Ako sam se bojao da mi se stvaraju bubrežni kamenci, sada nemam briga.

Pogled na cestu: 



Pejzaž je vruć i spaljen:





Vozimo se uz Galičicu, koja se nastavlja i u Albaniju:



Još malo ceste:



Prolazimo grad Maliq, pospano mjesto veličine Slunja, u ravnici sjeverozapadno od Korçe. Kako se približavamo Korçi, pejzaž postaje sve pitomiji:



I naposljetku dolazimo na aleju s nizom stabala po sredini, koja nas vodi u centar Korçe.
Korça, smještena na 850 metara nadmorske visine, smatra se možda i najuljudnijim albanskim gradom. Zrak je čist i ugodno svjež (iako zimi zna biti i vrlo hladan), ulice su također poprilično čiste, a ni promet nije toliko kaotičan. Naravno, nemojte očekivati Zürich - prva vizura koju ugledate kada izađete iz furgona jesu prašnjave ulice, neka poluruševna tvornica i hrpa šute pored pločnika; ali sve je to još uvijek umjereno ili natprosječno za Albaniju.
U Korçi je osnovana prva škola na albanskom jeziku, još 1887., godinu dana kasnije osnovana je prva djevojačka škola. Korça je bila središte albanskog nacionalnog preporoda (Rilindja kombëtarë), a zbog svoje blizine grčkoj granici puno je propatila u početku 20. stoljeća, kada su ju Grci nekoliko puta napali, spalivši okolna muslimanska sela i natjeravši stanovništvo u bijeg. Sama Korça ima pravoslavnu većinu. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Korça je neko vrijeme bila autonomna republika pod francuskim protektoratom. Inače, ime grada je slavensko, dolazi od Gorica.

E, sada treba naći hotel i promijeniti novce. Zapućujemo se glavnom ulicom, ali su sve mjenjačnice zatvorene. Ubrzo ja pored tržnice ugledam nešto što liči na hotel. Kasnije ćemo doznati da je to poprilično neugledan Hani i Elbasanit, koji je jeftin, ali ne baš komforan. Skrećemo lijevo, prema centru. Vidimo jednu mjenjačnicu koja radi, ali odlučujemo ipak prvo se smjestiti, tim više jer je iza toga hotel. Vesna pokazuje i na zgradu ispred nas, veli da joj i to liči na hotel. Ja kažem da mi više liči na poslovnu zgradu, i da odemo prvo pogledati onaj drugi, pa se lako vratimo ako nam je onaj preskup. Ulazimo u Hotel Regency, tri zvjezdice, dočekuje nas mladi recepcionar koji govori engleski. Pitamo ga koliko je soba za troje, ispada da bi bilo 20€ po osobi. Nije baš jeftino. Pita nas hoćemo li vidjeti sobu. Ja upitno gledam ovo dvoje, oni vele da može. Odvodi nas u sobu, soba izgleda sjajno: u biti su to dvije sobe u jednoj, zajedno s kupaonicom koja ima poštenu kadu, a ne tuš-kabinu. Svaka od soba ima svoj televizor, u jednoj je veliki bračni krevet, u drugoj dvosjed koji se rasklapa, ima i minibar, klimu... Opet gledam upitno ove, oni prihvaćaju. Ja velim da ću ja platiti Mastercardom, s obzirom da sam na neki način ipak nametnuo odluku da se ide u taj hotel. Vesna veli da će mi vratiti, ja velim da ne treba, ipak sam dva Špancirfesta spavao kod nje doma. Velim recepcionaru da uzimamo, on nam daje ključ i traži nas pasoše. Veli da će pozvati nekoga da nam sredi sobu (soba je namještena za dvoje, treba još rastegnuti dvosjed). Čitavo vrijeme se glupavo smješka, pa ne znam podsmjehuje li se to nama ili mu je takav izraz lica.
Sjedamo i raspakiravamo se. Otvaram Fantu iz minibara. Punimo mobitele. Nikolin ionako čitavim putem rikava. U jednom času dolazi sobarica, uzima neke stvari i odlazi. A mi smo baš mislili da je došla "srediti sobu". Odlazimo se tuširati: Nikola, Vesna, ja. Dok sam došao na red unutra je već poprilična sauna, ali kada je sjajna. Imamo čak i fen na raspolaganju.
Gledamo malo televiziju: uobičajeni izbor albanskih i talijanskih kanala. Ulovili smo čak i HRT. Iz albanskih vijesti doznajemo da je izgleda opet neko sranje s onim skladištem oružja koje je odletjelo u zrak. Nažalost, znanje jezika nam je preslabo da bismo prokljuvili kakvo sranje.

Krećemo u šetnju u grad. Pitamo recepcionara gdje je sobarica. Veli da će doći. "It has to be fixed." Aha.
Izlazimo i idemo prema gradu. Ispada da je ona zgrada koju je Vesna spazila ipak hotel, Grand. Ispričavam joj se. Možda bismo prošli jeftinije, ali šta je, tu je. Mogli su odbiti sobu u Regencyju.
Grad je ugodan, vrijeme je ugodno, još samo da rade mjenjačnice. Nikola diže lovu na bankomatu. Pita me ima li više smisla dignuti leke ili eure. Objašnjavam mu da se dizanje na stranom bankomatu ionako plaća. E, sad, ako digne eure, koje onda mijenja u leke, onda još plaća i proviziju u mjenjačnici. Nevjerojatno koliko taj čovjek ponekad može biti zbunjen. Za to vrijeme Vesna fotka ovu limuzinu:



"Američka ljepota", kaže natpis. Limuzina se iznajmljuje za vjenčanja. Općenito, u Korçi je sve posvećeno vjenčanjima. Svako malo naletite na salon vjenčanica. Usto je sve puno i plakata za festival piva. Nažalost je gotov, ali sjetim se Marka. Korça ima jednu od boljih albanskih piva.
Dolazimo do križanja dviju cesta, i tu se nalazi korčanska pravoslavna katedrala:



Vesna i ja ulazimo, Nikola ostaje vani. Iz nekog razloga, njemu se ne da ulaziti u crkve. Crkva je očito izgrađena nakon 1990., jer je iznutra poprilično nova:



Biskupsko prijestolje:



Propovjedaonica:



Ispred crkve je kružni tok i na njemu spomenik Neznanom junaku:





Nastavljamo dalje Bulevarom Republike:



U ovom dijelu ima nekoliko lijepih, ali nažalost zapuštenih vila:







Općenito, arhitektura je dosta europskija od ostatka Albanije.

Pokrajnje su ulice ipak malo zapuštenije:



Drvored je, poput voćnjaka, tretiran vapnom:



Jedno od mjesta gdje bi bilo ugodno popiti kavu:



Vesna želi slikati neku staru gospođu, ova joj odmahuje da ne smije. Očito je ovdje još snažno vjerovanje da fotoaparat krade dušu. Vesna ju ipak krišom slika kako pere pločnik ispred kuće:



Još jedna vila:



Skrećemo s Bulevara Republike. Ravno se vidi još neka crkva:



Idemo jednom pokrajnjom ulicom, koja izgleda mnogo manje glamurozno:





I dolazimo do škole:



Pored je igralište, i tu već ima smeća:



Ovo lako može biti slikano i u Hrvatskoj:



Tu već počinje geto, i derutne ciglene zgradurine:





Uokolo se motaju ljudi, Vesna ih slika:



Neki joj fućkaju, vjerojatno opet zbog krađe duše. Nikola i ja joj savjetujemo da bismo se možda trebali okrenuti, jer ovo više nije osobito gostoljubiva okolina, u manjini smo, a i imamo skupocjene fotoaparate. Okrećemo se. Vesna sprema fotić, ja svojega i dalje držim, mnogo je manji.

Pretječe nas neki klinac od 8, 9 godina na biciklu, nešto nam kaže. Vesna me pita što hoće, ja u prvi mah ne kužim, onda si odvrtim što je rekao: Menjëherë. Još jednom. Vjerojatno želi da ga slikamo. Kao i oni cigančići u Beogradu. Vraga, možemo ga slikati, ali on sliku neće dobiti, pa mu dođe na isto. Samo sliježemo ramenima i žalosno odmahujemo glavom. Nastavljamo.

Slikam još jednom ulicu:



Skrećemo desno i vraćamo se prema gradu. Još jedna pokrajnja ulica:



Hodamo ulicom, šećemo se, iza nas hoda još neki klinac. Razmišljamo o tome kako je bilo grozno prije, u doba komunizma, ali Vesna kaže da je to nama grozno, iz naše perspektive, oni nisu ni znali za bolje. A i kulturni su zahtjevi drugačiji.

Na šahtovima često fale poklopci:



U jednom času je i Nikola skužio klinca iza nas, pa pita prati li nas. Zaključujemo da možda samo ide u istom smjeru kao i mi. Malo smo paranoični. Dolazimo do parka u kojem se djeca igraju, ljudi igraju šah, šeću pse, ima i jedna česma. Zastajemo, Nikola i Vesna piju vode. Klinac prolazi kraj nas. Potom staje pored puta, gleda u nešto, saginje se, proučava. Opet ga pretječemo. Opet hoda iza nas. Vraćamo se na Bulevard Shën Gjergji, koji vodi prema katedrali. S obzirom da nismo našli mjenjačnicu, a već smo lagano i gladni, predlažem da odemo u onu nedaleko našeg hotela. Klinac nas opet prestiže i ide ravno. Mi prelazimo cestu i krećemo prema mjenjačnici. Odjednom, i on prelazi cestu i ide prema mjenjačnici. Ovo je već neugodno. Dolazimo do mjenjačnice, Nikola i ja ulazimo unutra, Vesna ostaje vani. Ja mijenjam, zatim dolazi i Vesna. Veli da je mali primijetio kad smo ušli, i da je baš zato ona ostala vani i čekala da prođe, te je onda on ipak produžio ravno, ali veli da su se cijelo vrijeme gledali i odmjeravali. Uzrujana je, jer je uvjerena da nas je mali slijedio po nečijem nahođenju. Nikola i ja zastupamo tezu da mu je možda samo bilo dosadno, pa je vidio turiste i onda ih slijedio. I ja sam kao klinac, kada mi je bilo dosadno, lunjao uokolo, možda sam čak nekoga i pratio. Mali je možda gledao neki detektivski film. Vesna veli "Kriminal počinje u djetinjstvu." No, bilo pa prošlo. Imamo leke i idemo jesti. U Bradtovu vodiču po Albaniji preporučen je restoran Shtëpia Voskopojarë, koji bi trebao biti odmah iza katedrale. Iza katedrale nalazi se niz starih orijentalnih kuća:



i doista, u jednoj od njih i jest traženi restoran. Sjedamo i naručujemo kernace, tipične korčanske ćuftice. Uz to i vino. Ugodna večerica ugodne večeri u ugodnom restoranu u ugodnom gradu. Čak i nema nekih tenzija među nama. Pričamo o povijesti Albanije, o komunizmu, o odnosima Albanije sa SSSR-om i s Kinom. Vesna o tome ne zna puno, pa ju zanima. Izgleda da ipak postoji u njoj trunka interesa za povijest.

Povečerali smo, još bismo negdje nešto slatko. Već se spustila noć i grad je živnuo. Svi su na ulicama, mlade skockane Korčanke idu u noćni provod. Na ulici permanentni prometni kolaps. Policajac pokušava nešto regulirati, ali nitko ga ne doživljava. U svemu tome čujemo vatrogasnu sirenu. Vatrogasna cisterna pokušava se progurati, očito je nekomu vruće, ali kroz prometnu zbrku to ne ide lako. Očito je ona konstatacija o "uređenom prometu" u Korçi bila floskula.
Naposljetku nalazimo neki bar-slastičarnicu, gdje sjedamo u vrt. Zahladilo je, ipak smo u brdima.
Nikola i ja uzimamo sladoled, Vesna ledenu kavu. Nemaju salep. Laughing
Albanija ima dosta stvari uvezenih iz Italije, pa tako i Lemon sodu, fino gazirano piće kojeg je neko vrijeme bilo i kod nas, ali ne zadugo. Uzimam jednu. Počelo je i puhati, pa mi se prazna limenka iste stalno prevrće po stolu. Već smo umorni, odlazimo prema hotelu.

Putem dotamo prolazimo pored najstarije albanske škole:







Klasični dokaz koliko ponekad mogu ne primijetiti stvari koje ne očekujem na nekom mjestu: dolazim do te ploče i počinjem Vesni prevoditi na hrvatski, uopće ne kužeći da ispod piše na engleskome. Laughing

A preko puta, prava američka retro-pila:



Vraćamo se u hotel, onaj recepcionar s blesavim smiješkom je još tamo. Soba je sređena - dvosjed je rastegnut, posteljina isto tako na svom mjestu. Pijuckam Sprite iz minibara, lagano se spremamo na počinak. Zezamo se da je ovo Hotel California i da nas onaj tip sa smiješkom neće pustiti da odemo. Pogled iz sobe nije spektakularan. Nešto socrealističke arhitekture i preko puta - salon vjenčanica. Vesna si pere kosu i veli da fen nažalost ne radi. Odlazim si oprati zube, gledam fen. Čitam upute, postupam po njima. Fen radi. Izlazim iz kupaonice s upaljenim fenom, Vesna pita što sam napravio. Pročitao sam upute o paljenju, kažem. Tehnika narodu. Pitam ju što dobijem zato što sam upalio fen, ako je Nikola za otvoreni prozor u vlaku zaradio bračnu ponudu.
Još nismo podijelili krevete, ali nekako ispada da Vesna i ja spavamo u bračnom (je li to zbog fena?), a Nikola na dvosjedu. Nikola sleeps on the couch. Iako, bračni krevet je toliko ogroman da bismo stali sve troje.

Vesna i ja liježemo, prevruće je, čak i uz klimu. Odškrivam prozor. Nikola veli da bi se mogao otići okupati, s obzirom da imamo poštenu kadu. Pitam ga treba li patkicu i upozoravam ga da ne zaspi u kadi. Naposljetku se svi ušuškavamo i tonemo u san...

egerke @ 13:38 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 27, 2012
PONEDJELJAK, 18. KOLOVOZA  

Tematska pjesma



Dižem se u 6, ovi još spavaju. Spremam se i krećem prema kolodvoru. U rano ljetno jutro, Ohrid je prilično pust. U jednom času mi se iz jedne pokrajnje ulice pridruži štenac, mlad, možda nekoliko mjeseci. Hoda točno iza mene, čak me strah da ga ne opalim nogom dok ih odižem od poda. Taman sam ga se spremao uslikati, kada je netragom nestao. 

Bus za Bitolu je polupun, tako da imam dovoljno prostora da sjedim sam. Inače, svi busevi kojima sam se vozio bili su prilično komforni.
Kada sam si pokušavao predočiti kojim bi putem trebalo iz Ohrida ići za Bitolu, nekako sam uvijek mislio da bus ide uz Ohridsko jezero na jug i onda preko Galičice skrene i prijeđe prema Prespanskom jezeru. Stoga me iznenadilo kad je bus krenuo na sjever. Idući ću dan doznati i zašto - Galičica je jednostavno prestrma da bi se ondje gradila neka normalna cesta, zato ju cesta zaobilazi sa sjeverne strane.
Još sam prilično umoran, pa tonem u drijemež, tu i tamo se trgnuvši i promatrajući prekrasne brdske pejzaže Makedonije. Prolazimo i pored jednog požara (Vesna i Nikola su rekli da su vidjeli i požare u brdima još one noći kad smo se vozili iz Sofije). U jednom času predajem borbu snu, pa se trgnem tek kad smo se već spustili u susjednu kotlinu, koja se zove Prespa. Promičemo kroz gradić koji mi nalikuje na Benkovac. Izgleda kao veliko selo, a očito je gradić, sudeći po veličini. Pretpostavljam da je to Resen i ubrzo se ispostavlja da sam u pravu.
Iz Resena se cesta opet počinje penjati prema još jednom prijevoju. S te se ceste u daljini može vidjeti Prespansko jezero, ali cesta uz njega ne vodi, a ja pak sjedim na drugoj strani busa i ne mogu dobro uhvatiti sliku jezera (znate kako je to, hoćete slikati, a onda vam uleti neko drvo u kadar, jer se bus kreće).
Cesta se penje iz Prespe, a onda ponovno spušta u Pelagoniju, prostranu kotlinu koja se prostire u pravcu sjever-jug i nastavlja se i u Grčku. Centar Pelagonije je Bitola, drugi najveći makedonski grad. Bitola je samo 14 km od grčke granice, no taj položaj baš i ne koristi, s obzirom da je Grčka vrlo nesklona razvijanju prekograničnih odnosa s Makedonijom. Granični prijelaz na Gevgeliji drže otvorenim zato što moraju, jer je to europski koridor (iako je nedavno bilo nekakvih problema kada su Grci štopali teretne vlakove iz Makedonije), ali sve drugo, uključujući i prugu Bitola-Medžitlija, pa dalje prema Grčkoj - ne.

Moj bus stiže u Bitolu, izlazimo. Osvrćem se po kolodvoru tražeći vozni red, ali toga nema. Prilazim ženi na blagajni. "Izvinete, koga ide bus za Prilep?" "Vo 8,50." To je za 20 minuta. Kupujem kartu i čekam. Izlazim se prošetati oko zgrade kolodvora, odmah me spopadaju taksisti. Isuse, kako je to dosadna čeljad... Balkanski taksisti su ljubazni, ali su nasrtljivi. Kod nas će taksisti mirno čekati da im se mušterija obrati, ovi sami skoro pa da sile mušterije da im sjednu u auto.

Naposljetku evo i busa za Prilep, dapače, skroz za Skopje. Sjedam unutra, ovaj je krcat. Neka ženska sjedi kraj mene. Krećemo iz Bitole, cesta vodi uz prugu, prvi ju put sada vidim. Vruće je, ali nekako uspavljujuće vruće. Do Prilepa ima navodno 40 minuta. Kada se budim, bus se upravo zaustavlja. Gledam van, "Avtobuska stanica Prilep". Odlično. Izgled Prilepa mi je puno bliži Albaniji, vidi se prljavština, buka, nered. Na stanici stoji nekoliko minibusa za Kruševo. Ulazim u zgradu kolodvora, pitam za kartu za Kruševo. Mi vam to ne prodajemo, morate to kupiti kod vozača. Smještam se u minibus, na kraj, u kut, u prikrajak. Iz zvučnika svira Colonia. Mislim da pjesma ide nešto poput "Mala garava". Razmišljam kako su tekst karakterističan za pučke popijevke uklopili u dance.
Bus se brzo puni i u 10 sati krećemo. Vozimo se kroz Prilep, koji mi izgleda kao srednja žalost. Nema veze, pogledat ću ga detaljno na povratku. Cesta izlazi iz Prilepa i vodi kroz Pelagoniju na zapad, gdje se poput zida odjednom iz ravnice izdižu brda. Na poljima ratari, tu i tamo krave. Sine mi da u tim krajevima ljudi uzgajaju i bivole, pa sve gledam hoću li vidjeti kojeg, ali nema nijednog.
I tada, nakon nekih 15-ak kilometara ravne ceste, odjednom počinje uspon, serpentinama. Otvara se vidik na Pelagoniju. Suncem spržena zemlja ostaje u dolini, a mi se penjemo u ugodniju klimu, sličnu našem Gorskom kotaru. Dolje se vidi Pelagonija i njen ustitrali zrak:



A preda mnom su brda, dok s desne strane slike vidite i prve kuće Kruševa:



Gradić Kruševo vrlo je važan za makedonsku povijest. Između ostaloga, on je najviši grad na Balkanu (smješten na 1350 metara nadmorske visine), a nastanjen je Arumunjima (ili Cincarima), balkanskim romanofonim pastirima koji su u povijesti Balkana imali i važnu trgovačku ulogu. Njihovo ime, Cincari, srodno je s imenom Ćići, kojim se nazivaju Istrorumunji, odnosno ona njihova grana koja je u srednjem vijeku dospjela na Krk i rubove Istre, te je po njoj prozvana i Ćićarija. Samo ime u vezi je s brojem 5, tj. cinci.
Kruševo je zanimljivo i po svojoj arhitekturi, koja je većim dijelom orijentalna, ali prilagođena podneblju, pa su tako kuće uglavnom drvene. Čak je i čuveni Le Corbusier posjetio Kruševo, te se divio njegovim kućama.
Ali Kruševo je svoje mjesto u povijesti definitivno zaslužilo 2. kolovoza 1903. godine. Naime, na taj dan, pod vodstvom Nikole Kareva i ostalih pripadnika VMRO-a u Kruševu je proglašena nezavisna republika. Napisan je tada i Kruševski manifest, kao proklamacija želja svih naroda Makedonije da se ustanu protiv Turskog carstva i žive u miru u slobodnoj državi Makedoniji. Ujedno je to i dokaz protiv svih grčkih i bugarskih tvrdnji kako je makedonski identitet nešto što je stvorio Tito nakon Drugog svjetskog rata.
Zbog datuma na koji je Kruševska republika proglašena, blagdana sv. Ilije, čitav taj događaj naziva se Ilindenskim ustankom, a Ilinden je do danas ostao praznik makedonske državnosti.
Nažalost, Kruševska je republika trajala svega deset dana, Turci su vrlo brzo skršili taj ustanak, glavni vođe su ubijeni, a selo spaljeno. Sâm je Karev preživio, jer je pobjegao u Bugarsku, no ubijen je dvije godine kasnije nedaleko Kočana u istočnoj Makedoniji. Uz Kareva, jedna od glavnih figura Ilindenskog ustanka bio je i vojvoda Pitu Guli, etnički Arumunj, koji je sa svojom četom poginuo braneći Kruševo kod Mečkinog kamena, odupirući se Turcima koji su dolazili iz smjera Bitole.

No Kruševo je danas u Makedoniji poznato i po još jednoj činjenici. U Kruševu je rođen Toše Proeski, čovjek čija je tragična smrt zavila u crno čitavu Makedoniju, a i dobar dio bivše Jugoslavije, čovjek koji je izgleda postao popularniji nakon svoje smrti i kojeg većina nije baš pretjerano doživljavala dok je izvodio svoje pop-pjesmuljke.
Svaka čast Toši, vjerujem da je bio dobar čovjek, simpatičan i drag, ali neki cirkusi koje sam doživio u Kruševu prelaze granice normalnoga.

Dakle, iskrca tako mene bus na početku mjesta (Kruševo ima dva autobusna kolodvora, gornji i donji - iako se, striktno govoreći, ne može to baš nazvati "kolodvorima", jer se radi o proširenjima na cesti). Pogledam kad mi ide bus za natrag. Prvi je u pola 12, to je za sat i pol, drugi je tek u dva. Mislim da mi je sat i pol dovoljno za vidjeti Kruševo, pogotovo jer sam sâm, pa mogu nabiti i malo jači tempo.

Okinem jednu pozdravnu:



Čim izađete, dočekaju vas dva putokaza: Ilinden monument i Toše Proeski memorial.

Zbog svoje visine, Kruševo je i skijaško mjesto. Iz samog mjesta vodi žičara:



Pa onda jedna stvarno stara kuća (više derutna, zapravo):



I prvi susret s Tošom:



Pa onda različite vizure kako se put penje kroz Kruševo prema vrhu brda:







(ona piramidasta zgrada je hotel)







Ukratko, kao mješavina Berata i npr. Begovog Razdolja.

I tako kroz sve te zavijutke dolazim na vrh brda, a tu je jedan plato, i dosada dva složna putokaza ovdje se razdvajaju. Ilinden ravno, Toše desno. Razdvajanje je ispod velikog plakata s likom - a koga drugog nego Toše.
Odlučujem se ipak prvo odati počast ovoj lijepoj i dragoj državi, punoj toplih i veselih ljudi, koju su zadesile tolike nesreće, pa se upućujem prema Ilindenskom spomeniku.
To je ogromna zgradurina u obliku nekakvog gomolja, koja stoji na jednoj livadici na vrhu brda. Prolazeći do nje, put se odmara na jednoj terasici, gdje su, u obliku neobičnih tuba, ispisana imena poginulih u Ustanku. A onda vam pukne pogled na spomenik:



Sve je to jako moderno i apstraktno, i meni pomalo bezveze. Zgrada doduše ima lijepe prozore, čak i vitraje:



Prošetao sam se oko nje, ali svugdje je sablasno prazno. Zovu me fiziološke potrebe, pa tražim neko mjesto da se olakšam, a ne bi baš bilo pristojno pišati pored spomenika državnosti. Srećom, u blizini je šumarak. Obavim svoje, pa produžim još malo, na livadicu iza šumarka. Tu je svojevrsno sedlo, planinski pašnjak, uokolo su smreke, pored se vidi cesta koja vodi prema Makedonskom Brodu, ispred mene polje duhana koje se spušta i u dolini Pelagonija:







Tišina je. Samo vjetrić pirka kroz krošnje crnogorice i stvara onaj ugodni šum. Atmosfera je taman za sjesti i meditirati, izgubiti se u vremenu. Ali ne stižem, nakratko sam s vremenom. Ipak, činim mentalnu bilješku da se vratim na to mjesto.

Vraćam se do Macedoniuma (kako se službeno zove taj spomenik) i pokušavam prokljuviti kako ući. Na vratima piše doduše nekakvo radno vrijeme, ali to nema veze ni s čim. Vrata su zaključana. Prislanjam fotić na pukotinu između dvaju krila i zumiram:



Bez zuma to izgleda ovako:



Vraćam se natrag, prema meni dolaze neki turisti. Ipak ima ovdje života. Slikam spomen-obilježje jednoj od onih žrtava, vjerojatno joj je ovo nadimak:



Sad je na redu groblje. Odmah na ulazu, s desne strane je grob Pitu Gulija:



Jedan vijenac, reda radi.

A nasuprot njega:





Iza toga ogromni plakat:



Nema sumnje, on je:





Pogled na ostatak groblja i mjesto:



Pored njega su narodni heroji iz Drugog svjetskog rata. Po imenima, većinom su Arumunji. Čak je i Proeski bio Arumunj, izvorno mu je prezime bilo Proe.

Ali apsolutno najveći cirkus nalazi se pored samog groba:



Da, dobro vidite. Iznad manastirskih vrata, na mjestu gdje inače stoji mozaik sveca, tu je Tošina slika.
Uostalom, htjeli su ga proglasiti svecem. Ne bi me čudilo da ubrzo počnu pričati da je Toše radio čuda.
Tko zna, možda je i Isus Krist bio zapravo neki pjevač po svadbama u Palestini, pa su krenule priče... Zapravo, pa prvo čudo i jest izveo na svadbi.

Napuštam groblje, šaljem još jedan pozdrav Toši, vrijeme me ganja. Putem natrag navraćam u još jedan parkić gdje na vrhu stepeništa stoji spomenik:



Inače, čitavo je Kruševo prepuno onih ormarića za svjetleće reklame, iako u njima nisu smještene reklame, nego, naravno:



Opet malo makedonske nepismenosti:



(Soc s okusom jabuke? Hmmmm... Premda, objašnjenje je zapravo jednostavno. Vlasnik je vjerojatno Arumunj, pa on jednostavno glas k u latinici piše kao c.)

I tako, šećem se ja natrag kroz Kruševo, kadli pored mene promakne auto sa zagrebačkom registracijom. Nekako se raznježih.

Još malo Kruševa:



Pa natpisi na dva auta zaredom:





(prvi je benđola, drugi je Renault 18, vlasnik je, očito, isti)

Još jedan pogled na Kruševo i obavezni IMT traktor:



Sjedam u bus, ovaj puta drugi. Iz zvučnika svira Colonia. Izgleda da si vozači međusobno distribuiraju nosače zvuka. Opet je pun, ovaj puta nekakvi učenici. Zanimljivo, Kruševo je cestom vezano za Prilep, ali spada pod Bitolu, i registracije su im bitolske.

Vraćam se u Pelagoniju. Klima u Kruševu je ugodna, ali nekako si mislim da dolje neće biti:







Još jedan pogled na brda:



I evo me u dolini. Vrućina se već osjeća:



I onda opet Prilep. Podne je. Kao voda tišinom...ne, ne, krivo. Dakle, podne je, sunce prži, a Prilep ne samo što je u kotlini, nego je okružen golim brdima, koja djeluju kao grijaća tijela:



Prilep, koji je moja stara oduvijek nazivala "Flaster city", iako ime zapravo uopće nije makedonsko, star je grad. Bio je sjedište Kraljevića Marka. Korijeni su mu još u antičkom naselju Styberri, koju su kasnije razrušili Goti. Navodno je baš u Prilepu umro makedonski/bugarski car Samuilo. Bilo je to nakon bitke kod Belasice, 1014., kada se Samuilo susreo sa svojom vojskom. Bizantski car Bazilije Bugaroubojica čitavu je vojsku od 14 (ili čak 15) tisuća ljudi dao oslijepiti, samo je svakom stotom ostavio po jedno oko, da mogu voditi ove slijepe. Samuilo, vidjevši ih, doživio je srčani napadaj od kojeg je umro.
Osim po tome, Prilep je poznat i po duhanu. Naime, u okolici Prilepa duhan ima dugu tradiciju uzgoja (npr. pjesma "Tutunoberačite" Koče Racina), a mnoge svjetske tvornice duhana nabavljaju svoj duhan upravo iz Prilepa. U Prilepu postoji i Institut za duhan, gdje se po prvi puta primjenjivala genetika u poljoprivredi. Usto, u okolici se vadi mramor.
Pored Prilepa nalazi se i neobična kamena formacija, nazvana Slon. Radi se o dvama kamenima koji oblikuju lik slona. Htio sam ga posjetiti, ali me toplotni udar smlavio, pa sam se držao grada (to je, naravno, izvan), i stoga vam evo slike iz drugog izvora:



U Prilepu je rođen i Vlatko Stefanovski, legendarni gitarist i vođa grupe Leb i sol.

Iskrcam se ja tako, a ono vruće za popizditi. Pogledam kako idu busevi za Bitolu, da si isplaniram, vidim da idu svaki sat, i krenem ja u grad. Dođem do čaršije:



Prošećem se uokolo, zaključim da je prevruće za ići do Slona, da ne znam baš na koju bih stranu krenuo, provrzmam se još malo po staroj mahali, ali sve mi to liči na križanca Baščaršije i neke palanke u Turskoj. Ali, kad sam već tu, da poslikam ruševnu džamiju:



S obzirom da mi je bilo prevruće, sjeo sam u slastičarnicu, pojeo tost i kolače, popio limunadu i bozu i tako malo čilao dok se nisam povratio (molim da uočite povratnu zamjenicu). Pa se onda još malo odlučio prošetati po gradu, i otići do željezničkog kolodvora, da vidim ima li možda vlak za Bitolu.

Još malo nepismenosti:



Dolazim na kolodvor:



Vlak ide tek u pola 6. Sad je 2. Ne da mi se čamiti još tri sata u ovoj vukojebini. Ali da usput poslikam kolodvor. Ovdje je vrijeme stalo:





Nažalost, meni vrijeme nije stalo, sada je 2, a bus ide u dva, dakle, propustio sam bus i imam još sat vremena za ubiti. Gegam se pomalo prema autobusnom kolodvoru, kad evo zgodnog angažiranog grafita:



Uzimam još nešto za popiti u supermarketu, plaćam, blagajnica mi veli "Hvala". Izgleda da je makedonski toliko pod utjecajem srpskoga, valjda iz želje za razlikovanjem od bugarskoga, da su čak počeli govoriti i "hvala". Inače, makedonski se veli "blagodaram". Zanimljivo, baš je prilepski dijalekt uzet za osnovicu makedonskog standardnog jezika. To stvarno nema veze s time da je Blaže Koneski bio iz Prilepa... Laughing

Konačno dolazim na kolodvor, sjedam u čekaonicu, čitam svoje isprintane materijale o Kruševu, Prilepu i Bitoli. Odlazim na zahod, očekujem čučavac, i naravno, nalazim ga:



Tu ga je inače osvijetlio fleš. Inače je još mračniji.

Pokušavam kupiti kartu za Bitolu, žena mi veli da ju mogu kupiti tek kad dođe bus. Vraćam se i čekam. Čitam.
Napokon dolazi bus, ja stajem u red, jedna žena je ispred mene. Žena na blagajni priča na telefon. Ženska ispred mene vidi da čekam taj bus, pa me pušta. Ova na blagajni napokon završava razgovor, daje mi kartu, ja plaćam, ali bus već kreće. Trčim kao lud, i derem se da stane. Vidio me. Ulijećem unutra, sva sreća da je klimatiziran i potpuno prazan. Želim ostati budan tih 40 minuta do Bitole, hrvam se sa snom, ali opet zakunjam. I već sam u Bitoli.

Tek sam čitajući autobusnu kartu Bitola-Prilep skužio da se ulica u kojoj je smješten autobusni kolodvor zove Železnička, pa pretpostavljam da je i željeznički kolodvor negdje blizu. I jest, odmah pored. Odlazim ga poslikati. Isti jad kao i u Prilepu:



Na stanici jedan vagon, sam i napušten. Čujem mukanje. S druge strane, preko svih kolosijeka, pase krava. Na zgradi nema makedonske zastave, iako je pogranični kolodvor. Prometa prema Grčkoj nema.

Idem do grada. Zanima me centar. Visoko iznad grada uzdiže se Pelister, najviši vrh planine Babe, čije ime nose bitolski sportski klubovi:



I evo me u centru. Bitola, ili Monastir, bila je glavni centar regije Makedonije u Turskom carstvu. Zbog svog istaknutog položaja na raskrižju putova oduvijek je bila trgovačko središte. Nedaleko grada nalaze se ruševine antičkoga grada Herakleje. U tursko doba u gradu je bilo čak 12 konzulata europskih država (stoga i nadimak "grad konzula"). U Bitoli se nalazila i vojna akademija koju je pohađao i Mustafa Kemal-paša Atatürk. Prvi film na Balkanu snimili su Bitoljani, braća Manaki. Janaki Manaki i njegov poznatiji brat Milton bili su Arumunji iz sela Avdella u današnjoj Grčkoj. 1905. kupili su kameru u Londonu, te njome snimali kratke filmiće: svoju 114-godišnju baku kako prede vunu, posjete raznih dužnosnika i dostojanstvenika Bitoli, zatim proslave i vjenčanja. Početkom 20-ih godina otvorili su prvo kino u Bitoli. Njihova ostavština čuva se danas u makedonskoj filmoteci, a spomenik Miltonu Manakiju stoji u centru grada (iako ga ja nisam našao - makar ne isključujem da sam prozujao kraj njega). U spomen na njih, svake se godine održava u Bitoli i filmski festival Braća Manaki.
Za Bitolu je prekrajanje granica na Balkanu imalo katastrofalan učinak. Ovaj prosperitetan i bogat grad postao je zabačeno pogranično mjesto na krajnjem jugu Kraljevine Srbije, kasnije na jugu Jugoslavije, daleko od bilo kakvih centara zbivanja.
Danas je Bitola opet živahna, a to se osjeća i dok hodate njenom glavnom ulicom. U njoj su danas konzulati deset zemalja: Bugarske, Hrvatske, Francuske, Velike Britanije, Grčke, Rusije, Slovenije, Turske, Rumunjske i Srbije. Austrija ima svoj kulturni centar. Glavna se ulica zove jednostavno Širok sokak, a uređena je iznimno ukusno:





Na kraju ulice pruža se pogled na dvije džamije - Ajdar kadı i Yeni:



Pogled niz Širok sokak:



Bitolska sahat-kula:



I park na glavnom trgu:



Da ne opisujem, evo vam - i ne, ja bogme neću slikati natpis na engleskom pored savršeno razumljivog slavenskog jezika:



Tu sam se odlučio nešto pojesti, nisam cijeli dan ništa pošteno jeo. Vidim ploču za neki bistro koji servira pastrmajliju. Radi se o makedonskoj pizzi, koja je izuzetno zasitna, jer gore ide svinjetina (iako je "pastrma" zapravo sušena ovčetina, no ona ima doista vrlo jak okus), vrhnje, jaja... Ja sam pastrmajliju probao samo jednom, na satu makedonskoga, kad ju je donijela jedna cura koja je bila porijeklom Makedonka.
I tako sjedam ja, naručujem pastrmajliju i Zlaten dab (prilepsku pivu). Pita me žena za pastrmajliju "Malka ili golema?" Može golema.
Donijela mi ju je, onda sam shvatio da sam se malo preračunao. Pizza je duguljasta oblika, razrezana na nekih osam dijelova, od kojih bi svaki mogao poslužiti kao minipizza. Jedem, ali ne mogu do kraja. Ipak je preteško vrijeme za takav obrok. Ostavljam neke dvije šnite.
Dižem se, krećem prema kolodvoru. Ubrzo bi trebao stići i vlak iz Skopja, pa da i to možda poslikam.

Zgrade konzulata:





U jednom času prolazim kraj info-pulta. Pogledam i skužim da nisam obišao crkvu sv. Dimitrije, koja je izuzetno lijepo ukrašena, a i često figurira u filmovima. Imam još vremena. Vraćam se u centar.

Na ulazu mi neki tip objašnjava da je bogoslužje gore, na galeriji. Tada mu neka ženska kaže "Ama, toa e turist!", pa me pušta da švrljam.

Crkva je iznutra prekrasna:





(desno vidite ekipu na galeriji)





Izvana je dosta skromna (pravilo u Turskom carstvu, da se nemuslimanske bogomolje ne smiju isticati):



Zvonik:



Glavni trg:



Stara i nova arhitektura na Široku sokaku:



Prolazim dalje, kroz gradski park:



I napokon dolazim na kolodvor. Vlak kasni. Neka, pričekat ću ga. Nažalost, ne piše koliko kasni, a i malo je nezgodno, jer nema nikakva mjesta za sjesti. Ljudi sjede na rubu perona. Sve je prašno. Ali ima dosta ljudi, izgleda da ih dosta i putuje tim vlakom natrag u Skopje.
Vlak poprilično kasni (ispostavit će se sat vremena), tako da sam imao dovoljno vremena poslikati kolodvor. Neću vas opterećivati željezničkim fotkama, samo par najzanimljivijih:





Šarplaninac koji se isto tamo vrzmao:



Negdje u to vrijeme dolazi mi poruka od Vesne: "E, daj mi broj od Nikole da mu javim gdi sam." Meni se odmah javlja pomisao da su sigurno išli u brdo i sad su se izgubili, pa se pokušavaju pronaći, i onda ih ja iz Bitole moram navigirati. Šaljem broj, zanimaju me dogodovštine.

I evo napokon vlaka:





Tako sam ja još malo čekao dok prebace lokomotivu, to poslikao i otpravio se na autobusni kolodvor. Bus je krenuo za 15-ak minuta, već se mračilo, tako da mi je i opet propala prilika da poslikam Prespansko jezero.
Prije Resena šaljem poruku Vesni da mi ne zaključaju vrata od sobe ako će ići u grad, jer ja moram prvo doma. Bus se opet trucka, noć je, malo odmaram oči. Stižemo u Ohrid, izlazim iz busa, odmah pet žena navaljuje na mene: "Sobi, rooms!" Velim prvoj ne, evo sljedeće. Kod treće sam već htio dijeliti šamare. Mislim, ako vidiš da je netko odbio prvu, onda pretpostavljaš da ga ne zanimaju sobe, ne?

Dolazim doma, ovi su u sobi. Izgledaju poprilično iscrpljeno. Prepričavamo si doživljaje, pokazujem im slike. Vele da im je bilo super. Ja im velim da im može biti žao što nisu išli sa mnom.
Odlazim se tuširati i uviđam da mi nema gela za tuširanje. Sigurno mi je jučer ostao u donjoj kupaonici. Znači, trebam samo šmugnuti u stan naših domaćina, ušuljati se u kupaonicu i vidjeti je li tamo. Sve ide po planu, gel je doista dolje. Vraćam se, kad iz jedne sobe izlazi neki nepoznati tip. Ja mu zbunjeno objašnjavam da sam samo išao po gel za tuširanje koji mi je ostao...on veli "OK, nema problema", kao da mu nije jasno zašto se ja uopće opravdavam.
Predlažem večernju šetnju. Vesna je preumorna, Nikola je za. Odlazimo do grada, do one buregdžinice. Nikola je gladan i uzima ćevape. Ja samo limunadu. Potom odlazimo do jednog lounge bara na obali jezera južno od grada, prema plaži. Sjedamo, naručujemo koktele. Razgovaramo o nastavku puta, gledamo albansku obalu preko puta, gdjegdje koje svjetlo. Ostatak u gotovo potpunom mraku. Pričamo o Mućkama. Naime, Nikola i ja obožavamo Seinfelda i Mućke, i stalno prepričavamo neke fore iz tih serija, što je izluđivalo Vesnu, jer ona ne voli Seinfelda. Ovdje smo si mogli dati oduška. Laughing
Krećemo doma. Nikola si je opet popio, pa malo tetura. Zastajemo pišati u neko grmlje. Nikola se njiše i pada u šaš. Kaj piješ kad ti škodi, zezam ga.
Vraćamo se u sobu, Vesna je još budna, ali ubrzo ćemo svi pozaspati... Nikola me moli da mu posudim pastu za zube, isti problem kao i s mojim gelom za tuširanje.

A što su ONI radili dok sam ja landrao okolo? 

Dugo ujutro spavali, potom otišli na doručak u buregdžinicu i na kavu.

Vidjeli su čančaru:





Uspeli su se opet prema Plaošniku:



(čuvena Nikolina imperatorska poza)



Pa se opet spustili u grad i sjedili na obali:



Onda su se, mislim, vratili doma. Zatim su otišli ručati u jedan od restorana na obali:



(Vesna je posebno hvalila grčku salatu i masline u njoj. Čak si je htjela kupiti teglicu maslina za doma, ali je odustala od toga, jer bi ih morala još nosati kroz Albaniju.)

Potom su prešli Plaošnik i spustili se na drugu stranu, prema crkvi sv. Jovana Kanea:









Tu su se negdje razdvojili, odnosno, točno si mogu zamisliti scenu u kojoj Vesna odjednom iz čistog mira staje i nešto slika, a Nikola hoda dalje i uopće se ne osvrće - i nijedno ne obavještava onog drugog.

Ona je slikala ljude kako si peru kosu i skaču sa stijena:





Pa onda opet Jovan Kaneo:



Lokalno grmlje:



Šumu:





I tu su se valjda pronašli. Spustili su se na plažicu:



Te se još šetali uz obalu:





A onda su spazili vodomara:



I još malo obale:



Eto, to je bio njihov dan, pomalo penzionerski.

egerke @ 13:09 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 26, 2012
NEDJELJA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se nekako podjednako. Slike od prethodne noći nam se vraćaju. Spavamo u dnevnoj sobi praktički potpuno nepoznatih ljudi, u tuđini. Odlazim se istuširati, navečer sam bio preumoran. Komentiramo potiho gostoljubivost naših domaćina. Ja sklapam fotelju, ali jedna stranica se već napola raspada, pa baš ne ide lako. Gledam uokolo, na zidu visi kalendar na kojem su napisana i stara makedonska imena mjeseci, nažalost, samo od kolovoza nadalje. Ta su me imena uvijek zanimala, komparacija u slavenskim jezicima. Pokraj toga, na zidu visi poznata slika Kosovka devojka:



Ubrzo u sobu dolazi i gospođa Vesna. Pita kako smo spavali i nudi da nam skuha kavu. Sjeda s nama za stol, nudi nas i voćem. Razgovaramo, priča nam da je ona rođena Vranjanka, ali joj je obitelj porijeklom iz Makedonije, da joj je Ohrid oduvijek bio prekrasan i da je htjela jednom tu živjeti, te joj se prije par godina ostvarila ta želja. Malo joj pričamo o svojim dogodovštinama s putovanja, o planovima za dalje. Suprug joj se inače zove Aca, također je taksist. Zapravo, nije joj suprug, nisu vjenčani. Pričamo o Makedoniji, o granicama. Objašnjava nam gdje je što u Ohridu i na koju stranu moramo ići, ovisno o tome kakve nas plaže zanimaju. Prenosimo stvari u sobu na drugom katu, soba je prostrana, trokrevetna, ima i balkon. Pogled puca na planinu Galičicu, koja se prostire istočnom obalom jezera. Pitamo gospođu Vesnu u vezi onoga što su nam rekli na granici, trebamo li se prijaviti na policiju. Ona veli da je to praksa kada se ostaje dulje od pet dana, ali da ipak to napravimo. Ustvari, može i ona, samo neka joj ostavimo putovnice. Ostavljamo joj, ali se onda javlja paranoja - pa mi ih jedva poznamo, ostavljamo im putovnice, a ne znamo ni kako se točno zovu, ni točnu adresu, što ako...? Ma neće valjda... Primili su nas usred noći, neće nam sad oteti pasoše.

Odlučujemo se prošetati do grada. Gospođa Vesna nam pokazuje kud moramo ići, kroz dvorište Turističkog fakulteta, pa kroz jedan od uskih prolaza, i odmah ćemo izbiti na jezero. I točno, prolazimo tim putem i ubrzo vidimo jezero:

 



Ohridsko je jezero tektonskoga postanja, a ujedno je možda i najstarije jezero u Europi. Maksimalna dubina je oko 270 metara, a u njemu živi i nekoliko endemskih vrsta, od kojih je najpoznatija letnica (koran), posebna vrsta pastrve, koja po sebi ima jarkocrvene pjege. Kako nas je upozorila gospođa Vesna, s obzirom na manjak letnice (inače je jezerska populacija zaštićena, ali se uzgajaju) vješti se ugostitelji često služe običnom pastrvom, kojoj onda crtaju pjege. Naravno, i cijena je visoka - oko 250 kn.
Oko tri četvrtine jezera pripadaju Makedoniji, jedna četvrtina Albaniji. Na makedonskoj strani najveća naselja su Ohrid i Struga, na albanskoj Pogradec i Lin. Jezero se inače puni podzemnim vodama iz susjednog, također tektonskog, Prespanskog jezera, koje je smješteno na većoj nadmorskoj visini, ali je duboko samo 50 metara, tako da je dno Prespanskoga više od površine Ohridskoga. Iz jezera istječe rijeka Drim.
Jezerska voda je ljeti ugodne temperature za kupanje, ali sezona je vrlo kratka - tek od početka srpnja do kraja kolovoza, inače je prehladno, ne toliko u vodi, koliko je sam zrak svjež (Ohrid leži na oko 670 metara iznad mora). Uz obalu postoji dosta područja trske i šaša (jedno se vidi i na prvoj gornjoj slici), u kojima se okuplja močvarna fauna (ptice, žabe i zmije).
Na prvoj gornjoj slici se vidi s druge strane jezera albanska obala.

Idemo uz obalu prema gradu:





Vesna je očarana. Dobiva želju ostati ovdje nekoliko dana. Meni to naravno pali alarm u glavi - netom smo nadoknadili zaostatak, a ona bi već ljenčarila.

Još malo slika obale jezera:







Šetkamo se kroz grad. Moramo naći mjenjačnicu. Korzo:

 

Na korzu pronalazimo mjenjačnicu i kupujemo denare. Lijepi su, šareni, ali poprilično teški za razlikovati, jer su otprilike svi slične veličine i slične boje. Inače, jedna kuna je 8 denara. Naši domaćini nam naplaćuju 400 denara noćenje, dakle 50 kn. Nikola nas je ujutro upozorio da nam je Nikola taksist naplatio taksi od kolodvora, i to 6 €. Ipak nije sve u mekom srcu, nešto je i u tvrdoj lovi (ovo bi bolje zvučalo s engleskim „hard cash“ Laughing). 

Na kraju korza je vodoskok:





Opančar: 



Doručkovali bismo. Ipak voće i kava nisu doručak, treba nam nešto konkretno. Treba nam burek. Nailazimo na jednu pravu buregdžinicu, poput hrpe kojekakvih prčvarnica po opskurnijim dijelovima Zagreba:

 

Uzimamo tri bureka sa sirom i tri limunade. Naravno, Makedonci ne izvode nikakve kerefeke sa "sirnicom" - to je "burek so sirenje". 

Inače, da napomenem - bugarski i makedonski također razlikuju izraze za bijeli i žuti sir (poput češkog, slovačkog, poljskog, njemačkog, mađarskog...). Bijeli mekani sir (tvarog) je "sirenje", a žuti sir (sir) je "kaškaval".
Čitav taj obrok stoji 60 denara. 20 denara po osobi. 2,5 kn za burek (a dobije se puni tanjur) i dva deci limunade!

Detalj života: 



Odlučujemo obići grad. Vraćamo se korzom. Kupujem razglednice. Usput primjećujem da Makedonci nisu baš osobito pismeni za strane riječi:





(nekako mi se čini da je prvo pisalo "schop")

Korzo izgleda ovako:



Skrećemo uz obalu, ali ovdje su kuće skroz do jezera, tako da idemo iza njih. Ubrzo dolazimo do prekrasne stare crkve:



To je crkva Sv. Sofije, ona ista kod koje Nikola taksist ima nama nesuđene sobe. Pa, ne bismo bili loše prošli...

Ispred nje su reportažna kola Makedonske televizije:

 

Sv. Sofija izvana (ulaz se naplaćuje, a nama se nije dalo keširati):



Krenuli smo prema jezeru, ali nema smisla, jer je slijepa ulica, pa se opet vraćamo do sv. Sofije: 







A pored možete i sjesti:



Žedni smo, treba se odmoriti. Sjedamo u jedan od birceva u jednoj od kuća uz samo jezero. Terasa se nalazi na pontonu iznad površine jezera. Nikola voli sunce, a Vesna valjda želi pocrniti, tako da sjedaju na najistureniji stol, uz sam rub vode, ali daleko od bilo kakve sjene. Mozak će mi zakuhati. Naručujem Skopsko pivo. Podosta je gorko. Pogled s terase je spektakularan:



(lijevo je Galičica. Nikola pita Vesnu želi li možda planinariti po Galičici, npr. sutra. Ali sutra je u planu Kruševo, ako ovi opet ne zeznu.)

Vesna slika skoro potpunu panoramu:

















Nakon ovoga doista ne morate više ni ići na Ohrid. Laughing

I još filmić (Nikola i ja u pozadini raspravljamo o prometnim vezama iz Korçe)

Poslije pića odlučujemo se uspeti u gornji dio starog grada. Ulice su uske i popločene kaldrmom, pravi turski stil gradnje. Uspinjemo se jednom pokrajnjom ulicom i dolazimo u mediteranski šumarak borova. Ugođaj je čudan - kao da si na moru, ali nema mirisa soli.

Odozgo gledamo Ohrid:



Tu negdje u sredini slike je i naš smještaj.

Dolazimo na brežuljak Plaošnik, koji se nadvija nad gradom. Tu je smješten manastir Sv. Pantelejmona, najsvetije mjesto Makedonaca:









Manastir je navodno izgradio Sv. Kliment Ohridski, učenik Ćirila i Metoda, koji je ovamo došao potkraj devetog stoljeća da bi ovdje osnovao školu (jedno od najstarijih sveučilišta u Europi), gdje su se učenici podučavali glagoljaškoj tradiciji. Navodno je (premda o tome postoje sporovi) ovdje stvorena i ćirilica.

Uokolo manastira provode se opsežna arheološka iskopavanja:





Ulazimo u manastirsku crkvu. Ukusno je uređena, iz zvučnika dopire potiho pjevanje pravoslavnih monaha. Atmosfera je meditativna:





Prozor:



S druge strane, još iskapanja, kompleks manastira i škole je bio velik:



(na vrhu proviruju kule Samuilove tvrđave)

Mozaik Klimenta Ohridskog nad vratima:



Još malo crkve izdaleka:



Nastavljamo uzbrdo, prema Samuilovoj tvrđavi. Vesna zastaje na jednom štandu, koji prodaje ohridske bisere. Ljubazna joj prodavačica objašnjava da to nema veze s biserima, da je to mamac za turiste.

Osim nepismenosti u stranim nazivima, Makedonce odlikuje i izvanredna preciznost:



Kroz šumarak se penjemo prema tvrđavi. Ispred sebe čujemo zvuk mijeha. Nasred puta stoji tip u narodnoj nošnji, obučen u vunenu vestu, opanke, s tradicionalnom kapom na glavi, i svira. Vesna ga slika. On se namješta. Vesna završava slikanje i odlazi. On se ljuti na nju, jer je očekivao da će mu dati neku siću. Iz protesta prestaje svirati.

Evo ga:



Ulaz u Samuilovu tvrđavu:

 

Ulaz se plaća, iako unutra baš nemate bogzna što za vidjeti: veliki plato, zidine koje su s jedne strane posve razrušene, i nekoliko kula koje služe kao lijep vidikovac.

Pogled na jug:





Na istok, prema gradu:

 





Na zapad: 



Na jugozapad:

 



Unutrašnjost tvrđave:



Plaža zapadno od tvrđave i pogled prema Strugi:

 

Veliko plavetnilo: 



Pogled na sjever:



Arhitektonski potpuri:



I još malo grada:



Detalji fortifikacije:







Spuštamo se u grad, crkva sv. Varvare:





Idemo prema antičkom teatru. Ovaj je ipak antikniji od plovdivskog: 



Nikola i Vesna sjedaju, opet na sunce. Ja više ne mogu izdržati, pa odlazim na drugu stranu, u hlad.

Vruće nam je, pa se spuštamo prema nekoj okrepi. U prolazu se opet susrećemo s klub-restoranom Gladijator:



Tipična ohridska ulica, s tipičnom turskom arhitekturom, na slici je kuća bogate obitelji Robevi:



Opet smo na korzu. Prolazimo pored štanda sa suvenirima. Primjećujem, ali nažalost ne slikam, majicu s velikim natpisom "Fuck Greece", te grčkom zastavom koja umjesto normalnog ima kukasti križ. Naravno, sve je puno zastava s Verginskim suncem (radi se o prvoj verziji makedonske zastave, na koju je Grčka uložila veto, jer se radi o njihovom nacionalnom simbolu, pa je Makedonija morala modificirati zastavu).
"Tuđinska nikad ona bila nije, zastava njena nek' se vječno vije..." Koliko ironije u tom stihu, za državu koja je prvi puta u povijesti postala nezavisna 1991., i odmah morala mijenjati zastavu.

Za Makedonce kažu:

- Srbi im priznaju državu i jezik, ali im ne priznaju crkvu (Srpska pravoslavna crkva ne priznaje Makedonsku pravoslavnu crkvu, nego smatra da Makedonija spada pod njenu vlastitu ingerenciju - dapače, SPC je anatemizirala MPC)
- Bugari im priznaju državu i crkvu, ali im ne priznaju jezik (makedonski jezik standardiziran je tek 1945., pod vodstvom Blaže Koneskog, prije toga se čitavo to govorno područje smatralo zapadnobugarskim - uostalom, radi se o kontinuumu)
- Grci im priznaju jezik i crkvu, ali im ne priznaju državu (točnije, ne priznaju ju pod tim imenom, jer smatraju da Makedonija imenom ima i teritorijalne pretenzije, što je nonsens; Makedonija im međutim ne ostaje dužna, pa skopski aerodrom naziva "aerodrom Aleksandar Makedonski")
- Albanci im priznaju sve, ali bi uzeli skoro čitavu zapadnu trećinu Makedonije (Albanci čine većinu na sjeverozapadu Makedonije, oko Tetova, Gostivara i Debra, u Ohridu ih ima manje, ali ih ima dosta i u Skopju - gdje pak ima i Srba. Inače, u Tetovu su neke ulice npr. zatvorene za strance, točno se zna kamo možeš ići, ovisno o narodnosti. Albanci su inače oružanom borbom devedesetih uspjeli izboriti status drugog službenog jezika u Makedoniji, zasada samo na područjima gdje su većina, žele sada to proširiti na čitavu državu.)

Makedonci nezavidnu međunarodnu situaciju svoje države komentiraju s "Jebeš zemlju kojoj je Albanija na zapadu."

Inače, kada dođete u Makedoniju - a Ohrid je uz Skopje najnaprednije i najluksuznije što vam Makedonija može ponuditi - imate osjećaj da ste ušli u vremensku kapsulu i da ste završili u Jugoslaviji osamdesetih. Automobili koji su u Hrvatskoj već dosta dugo dio prošlosti, u Makedoniji su svakodnevica na cestama: fićeki, stojadini, čak i tristači.
Unatoč svemu tome, ti ljudi su toliko topli, dobri i veseli, da jednostavno ne možete ne voljeti tu zemlju.

Na korzu ulazimo u neku slastičarnicu. Nikola vidi na cjeniku da imaju salep. Konačno! Ali, nemaju ga. Samo je napisan. Da smo u crtiću, sad bi išla ona glazba "pwa-pwa-pwaaaa", kad nekom potonu sve lađe.

Još jedna slika korza:



Šećemo se natrag prema doma. Malo ćemo otpočinuti, pa na plažu. E, ali sad koji je od silnih puteljaka koji vode od obale baš onaj kojim mi moramo? Znamo da je izlazio negdje u ravnini početka zone šaša. Skrećemo u jedan. Nije taj. Drugi. Završavamo u nečijem dvorištu. Na kraju nas neki tip pita kamo trebamo ići. Turistički fakultet. Aha, pa morate samo ići do Čvrge, pa lijevo.
Vidim u daljini restoran Čvrga. Prije njega je puteljak. Dolazimo do fakulteta, iako je onaj naš puteljak bio jedan prije ovoga. Nema veze.
Vraćamo se u kuću, odmaramo se malo. Vesna me pokušava opet nagovoriti da ostanemo koji dan dulje ovdje. Razmišljam možemo li još negdje nešto skratiti. Teško. Kažem da ću vidjeti, možda, ako ona baš sutra hoće ostati tu i ne ići u Kruševo. Vesna je sretna, pa mi se pokušava umiljavati. Napokon, oko 4 krećemo na plažu. Nikola je malo zakrmio prije kretanja:



Laughing

Krećemo na plaže južno od grada. Prvo prelazimo preko pokretnog mosta iznad jednog od rukavaca jezera. Tamo je sjedište makedonske mornarice. Par naoružanih gumenjaka i jedan patrolni čamac. Na spoju rukavca i jezera - šaš. Simbolički, makedonska mornarica je zaglavila u šašu.

Tražimo mjesto na plaži. Ili je zauzeto, ili nije lijepo, ili nam se ne da baš tu. I tako oko kilometar, kilometar i pol. Naposljetku dolazimo na jednu poprilično krcatu plažu, nije ni ulaz baš nešto, ali ne možemo više. Sjedamo na kraj, ulazimo u vodu. Ugodna je, iako ja ulazim kao i uvijek, penzionerski. Nikola me šprica. Otplivam malo. Čudan je osjećaj kad te val zapljusne, nemaš slani okus u ustima. Kako se bliži večer jačaju valovi. Iz Albanije puše vjetar koji bi se mogao po smjeru opisati kao jugo. U jednom času dvojica tipova donose nešto u staklenci. Ispada da su ulovili zmiju, ribaricu, koja živi u šašu uz jezero. U staklenci ima vode, oni ju pokušavaju izvući van, da bi se slikali s njom. Slikavaju se s jadnom zmijom u sto poza, totalno je unezvjerena. Nikola i Vesna ju traže, vele da će ju pustiti, jer se ova toliko isprepadala sa stalnim hvatanjem i bacanjem. Međutim, sad se i njih dvoje slikaju s njom. Nikola ju želi meni metnuti, ali znate da se ja gnušam dodira gmazova, pa se izmičem. Naposljetku ju puštaju. Zmija otplivava.

Foto-session sa zmijom: 



Valovi:



I u filmiću

Plaža:



Nikola čita Foucaulta, Vesna moj vodič po Albaniji. Odlazimo svi još jednom otplivati, onda se već bliži večer pa se vraćamo.

Doma pitam gospođu Vesnu je li nas prijavila na policiju, veli da jest. Pitam ju možemo li podići putovnice, ona veli da može, i da kad ćemo platiti. Velim da imamo novce, da možemo odmah. Ona kaže da nije problem, samo da nije baš uvijek sigurna može li vjerovati ljudima. Očito postoji obostrano nepovjerenje, ali to je ujedno i znak da nas ne namjerava zeznuti.
Rekli smo da ćemo ostati dvije noći, mislili smo da nam prvu noć neće zaračunati, ali iz razgovora s njom zaključujem da ona računa da ostajemo još samo jednu noć, pa mi onda postaje jasno da smo trebali reći tri noći. I da i prvu plaćamo. Nema veze, za 50 kn, stvarno...

Odlazimo navečer do grada. Igramo se malo s noćnom ekspozicijom:





Puše vjetrić, vjetrusina pače, tako da je poprilično svježe. Navečer, grad je krcat. Previše ljudi, ne može se normalno proći, krkljanac na korzu. Jedva smo se probili do vodoskoka, pa lijevo. Tražimo restoran za jesti. Svi su puni. Osim jednoga koji je pak sablasno prazan, pa Nikola opet zaključuje da je sigurno hrana loša kad nema nikoga.

Noćni život: 



(ovdje je ipak malo pustije)

Iza restorana su kavane. Vesna gleda u jednu i nešto joj je čudno. Onda kuži što - u čitavoj kavani nema nijedne žene. Vani sjede samo muški, pijuckaju i puše. Po kapicama se kuži da su Albanci. Sablasno:





Naposljetku odabiremo jedan restoran koji nam se čini zgodnim, i čekamo ispred da se oslobodi mjesto. Ubrzo sjedamo, naručujemo, hrana je dobra i ukusna, ali nemaju gravče na tavče. Uz večeru ide i boca makedonskog vina. Jeftino je, može se lagodno živjeti.

Pogled iz našeg restorana: 



Za desert odlazimo u jednu slastičarnicu na korzu, zove se Korzo. Sjedamo, jedemo neke kolače. Nikola pita za salep, opet nemaju. Jedan frajer kaže da se to pije samo zimi. Evo valjanog odgovora. Iako, kako sam ja to onda lani pio u Tirani?
Frajer na štandu prema ulici izvodi akrobacije sa sladolednim kuglama i kornetima, razveseljava djecu. Simpatična obiteljska slastičarnica.

Tumaramo gradom, ali gužva je prevelika za bilo što. Naposljetku sjedamo na obalu. Što ćemo sutra? Nikola veli: "Kaj, ti onda sutra ideš u Kruševo?" Izgleda da je i on odlučio ne ići. Ja, naravno, ne odustajem od prvobitne zamisli i idem. Odlazimo se prošetati na glavni ohridski gat, stojimo kraj svjetionika, ali prehladno je.

Noć na jezeru:









Još malo do grada, a onda se dogovaramo da ja odem do autobusnog kolodvora pogledati kad mi sutra ide bus za Bitolu, a oni će me pričekati. Nadobudno im velim "Evo me za 20 minuta." Nije me bilo skoro sat vremena. Šećem se prema kolodvoru. Čim se izađe iz centra, Ohrid postaje zabit kao i ostali makedonski gradovi. Na kolodvoru nema nikoga, uspijevam vireći kroz prozor kućice u kojoj je blagajna vidjeti vozni red, i da ujutro u 7 imam Galebov bus za Bitolu. Bit će to rano dizanje, ali šta je tu je. 

Skupljam ovo dvoje na obali, nisu ni primijetili da me dugo nema, zabavljeni su svojim razgovorom. Sjajno su se skompali, bolje će im biti sutra bez mene. Jedino što neće vidjeti Kruševo.

Dolazimo doma, spremamo se na počinak. U sobi imamo niski stolić (coffee table), koji stoji nedaleko mog kreveta. U stolu su očito crvi, jer cijelu noć čujem neko grickanje iz njega. Prije spavanja još razgovaram s Vesnom, o sutrašnjem danu, o Ohridu, o mojoj vjeri da se sve može riješiti razgovorom. Trebam spavati, dižem se u 6...

egerke @ 11:54 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 25, 2012
SUBOTA, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Buđenje, pa doručak u hostelskoj kuhinji koja je mala čak i za standarde običnog stana. Ali u frižideru ima svega: pekmeza, Nutelle, soka od svježe iscijeđenih naranči. Naravno, i hostelmeštar je tu. Nije se ni presvukao, vjerojatno je mrtav umoran zaspao na nekom od slobodnih kreveta.
Dovršavamo doručak, ja se zadnji vraćam u našu sobu, Nikola i Vesna razgovaraju s njim. Priča o tome kako su njegovi iz Gevgelije, kako su nakon Drugog svjetskog rata vlasti protjerivale sve one koji su se u Makedoniji izjašnjavali kao Bugari, pa su tako i njegovi završili u Bugarskoj, priča o ocu (ili djedu?) kojeg su ubili Grci, a borio se s Gocom Delčevim, pa malo o Bugarskoj danas, kamo najviše odlaze Bugari u inozemstvo (veli da ih ima masa u Španjolskoj)...zanimljivo je da tip izgleda ne zna engleski, a vodi hostel. S nama mu nije problem sporazumjeti se, ali što s onima koji ne razumiju bugarski?

Odlazimo ponovno do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za Ohrid. U tramvaju opet kontrola. Očito su Bugari jako savjesni - ili mi imamo vraški peh.
Na Travel marketu nalazimo onu agenciju, unutra je druga ženska. Kupujemo kartu za bus za Ohrid, kreće u 19 h. Pitamo ju kad je u Ohridu. Veli ona u 5 ujutro. To je 10 sati plus još jedan zbog vremenske razlike (Bugarska je kao i Rumunjska sat vremena ispred), dakle jedanaest sati vožnje od Sofije do Ohrida. Pa zar je moguće da su ceste toliko loše? Ili da na granici toliko gnjave? Ili da ima toliko usputnih stajanja? Neka, barem ćemo doći u Ohrid ujutro, nećemo morati negdje na cesti čekati svitanje. A ujutro će biti lakše naći i smještaj...

Vraćamo se pješice do grada, idemo opet u Prirodoslovni muzej. Usput slikamo Lavlji most preko Vladajske, te Bulevard Marija Lujza u produžetku: 





Sveta Petka: 



Prije muzeja prelazimo Battenbergov trg:



Dolazimo do muzeja, opet je nešto čudno. Vrata su otvorena, ali je sav u mraku. Vidimo natpis "Njama tok" (nema struje). Pitamo ih znaju li dokle će to trajati, vele da to ne ovisi o njima. Može doći za deset minuta, može za tri sata. Izgleda da nam muzej nije suđen. Odlučujemo napraviti đir po centru, prošetati se, i opet pokušati za sat i pol.
Nastavljamo Battenbergovim trgom do kazališta:



U parku na Battenbergovom trgu nalaze se mramorni stolići s ugrađenim mozaikom šahovske table:



Potrebno je samo donijeti figure, sjesti i čekati protivnika. Ljudi su očito dobro pripremljeni, jer ih većina donosi i ure sa sobom:



Jedan tip nas zove na partiju, ali mi nemamo vremena.

Još malo parka:





Razdvajamo se: Vesna odlazi na svoju stranu, Nikola i ja na svoju. Nikola i ja se odlučujemo prošetati uz Bulevard Vitoša, pa zaokrenuti lijevo, tamo još nismo bili. 

Sofijski tramvaji:



(primijetite fonetski način pisanja Raiffeisen bank)

Na tom istom uglu je i Palača suda:



Na Bulevardu Vitoša primjećujem Dunkin' Donuts. Jede mi se nešto, pa ulazimo. Nikola je isprva protiv, ali i on mi krade malo frapea (teško ribu u vodu natjerati, tj. Nikolu nagovoriti na jelo). Nastavljamo šetnju, Nikola si usput kupuje i kebab. Skrećemo lijevo s Vitoše, vidim jedan kiosk s odabirom piva. Kupujem Kamenitzu, Zagorku i Arianu za Marka.

Na sofijskim križanjima česte su ovakve povišene kućice za prometnike:



I Zagreb je nekad imao takve, samo što su bile na sredini križanja i ličile su više na ono plastično okruglo čudo koje si objesite oko vrata i u koje metnete novce kad se idete kupati.

Tražim mjesto gdje ću kupiti razglednicu. Usput smo locirali jednu pivnicu s dobrim izborom lokalne kuhinje, predložit ćemo Vesni da tu ručamo.

Prolazimo pored buvljaka s knjigama. Razmišljam da si kupim bugarski rječnik, ali ne vidim nekog pretjeranog razloga. Zasad mi dobro ide i bez njega, a ako opet dođem u Bugarsku vjerojatno ću ga kupiti. Napokon prodavaonica koja ima i razglednice. Ulazimo unutra upravo u trenutku kad je nestalo struje. Razgledavamo razglednice, imaju sve gradove u Bugarskoj - osim Sofije.

Približava se trenutak nalaženja s Vesnom. Naposljetku mi jedna gospođa na kiosku objašnjava da se razglednice mogu kupiti u pothodniku kod Parlamenta. Odlazimo tamo, usput slikam Arheološki muzej:



U prodavaonici u pothodniku je skupina ruskih turista. Čekam na blagajni, oni nešto ispituju prodavačicu. Ona im odgovara, veli "Njet." uz kimanje glavom. Rusi su zbunjeni. "Da ili njet?" Jedna od njih im objašnjava da Bugari obrnuto signaliziraju, dakle, ako veli "njet", onda je to ne, bez obzira na glavu. Razmišljam o tome kako se netko zaputi u Bugarsku, a da nije upoznat s tom osnovnom stavkom o Bugarima. Napokon sam i ja na redu, kupujem razglednice i pitam žensku gdje je najbliža pošta. Veli mi da se moram popeti po stubama iz pothodnika, a onda neka pitam dalje. No shit, Sherlock.

Nalazimo se s Vesnom na istom mjestu. Priča nam kako je bila u crkvi u dvorištu hotela Sheraton (kasnije ćemo ustvrditi da je to Sv. Georgi):





gdje je bilo u tijeku krštenje. Kaže da nikad nije prisustvovala pravoslavnom krštenju, pa oduševljeno opisuje kako je to izgledalo. Uglavnom, svećenik je klinca (koji je imao nekih 2 godine) proveo po prostoru oko oltara, zatim iza ikonostasa, pa opet natrag, pa ga je polijevao nekom tekućinom koja nije voda, a kako je ta bila vruća, mali se trgnuo i prolio dio toga...

U blizini Svetoga Georgija je i:







Idemo u muzej. O, divna li čuda, radi. Napokon. Ulazimo i razgledamo. U prizemlju su stijene i minerali, na prvom katu ptice, paleontološki dio, kao i gmazovi i vodozemci, ali taj se dio renovira. Nikoli je žao jer on voli zmije, a ovi navodno imaju veliku kolekciju živih zmija (ostale životinje su preparirane). Meni je čak pomalo i laknulo, jer, premda znam da većina tih zmija nije otrovna, i ne bojim ih se, svejedno imam neugodan osjećaj u njihovoj blizini. Blaga ofidiofobija, vjerojatno.
Inače, mene zanima i komparacija hrvatskih i bugarskih naziva pojedinih biljaka i životinja.

Zbirka minerala u prizemlju: 



Ptice:



Okamina amonita:



Te u mjerilu prema čovjeku:



(Nikola ima dvije osnovne poze – imperator i prezenter TV prodaje.)

Kostur sabljastog tigra:



Sisavci:



Mravojed: 



Tuljan:



Ris:



Rakun:



Zanimljivo, rakun se na bugarskome kaže "enot". Sad znate što vam je onaj "američki medvjedić" iz križaljki, kojemu je rješenje "enot".
Naglasimo još i da se vjeverica na bugarskome kaže "katerica", a štakor "plh". Kako se kaže puh sam zaboravio.

Na trećem katu je drveće i beskralješnjaci. Kukci: 



Razni beskralješnjaci:



Nikola i ja gledamo paukove:

 

Nikola ostaje šokiran pogledom na nekog ogromnog pauka iz Makedonije. Nada se da takvih nema u onim predjelima kuda ćemo se mi kretati.

Rakovi: 



Metilji, trakavice i ina zvjerad:



Razni tropski kornjaši:



U susjednoj je sobi ogromna zbirka leptira. Vesna je pisala diplomski o leptirima, pa je oduševljena. Zurim u nepregledno mnoštvo izloženih leptira, a znam da ih još ima ispod, po ladicama ormara. Vesna i ja razgovaramo o tome kako je koncept po kojem ovdje imamo za pojedine vrste i po desetak primjeraka, pomirljiv s neprekidnim proklamiranjem zaštite prirode i vrsta. Veli ona da se ponekad ne zna je li neki leptir samo modifikacija postojeće vrste ili potpuno nova vrsta, sve dok ga se ne ulovi. Aha, dakle u prijevodu, za znanost je dopušteno uništavati jedinke, no ako su npr. to leptiri štetočine, onda nije, jer se onda "remeti biološka ravnoteža". Njušim li ja to licemjerje biologa?

Slika leptira ima bezbroj, ovdje stavljam samo jednu (mislim da se radi o nekoj vrsti koja potječe iz Afrike, ali je ima čak i kod nas, što znači da može preletjeti Mediteran):



Plan muzeja: 



I nešto o muzeju:



Po izlasku iz muzeja odlazimo na ručak u pivnicu. Vesna želi kupiti i neke decentnije japanke, one iz Varne su joj super i ne žuljaju ju, ali su roza i općenito joj se doimaju neukusno i nekako - češki. Vesna je inače četvrtinu Čehinja. No, opet nema njezinog broja.

Još malo detalja Sofije:





Ovo je fontana ispred kazališta. Inače, u tom parku ima i nekoliko česmi. Nikola je stalno na putu pio vodu iz česmi, koja jest ukusna, ali ja se uvijek pitam je li čista. No, kad si žedan i vruće ti je, takve dvojbe padaju u drugi plan.

Iznad fontane, jato golubova:



Još malo parka na Battenbergovu trgu:



Vesna pije vodu na jednoj od brojnih česmi (česama?): 



Vrijeme je da se odemo još malo osvježiti u hostel. Ja moram napisati razglednice i poslati ih. U hostelu pitam onog frajera gdje je najbliža pošta, objašnjava mi da vjerojatno sada radi samo centralna pošta, koja je blizu. Velim suputnicima da se vraćam za 20 minuta. Nikola mi daje i svoje razglednice da ih bacim. Idem rečenim smjerom i nailazim na zgradurinu koja se zove Telefonska palača. Mislim je li i u Bugarskoj pošta združena s telekomunikacijama, prilazim zgradi. Tu je i neka ženska, koja također pokušava ući, veli "Zatvoreno e." Ja velim da meni treba pošta, ona veli da je to na drugom mjestu, moram samo tu skrenuti u pokrajnju ulicu, i onda je tamo. U pokrajnjoj ulici nema ničega. Izlazim na iduću glavnu ulicu. Odlučujem pitati jednu djevojku, prodavačicu koja stoji ispred dućana. Zuri u daljinu. Prilazim joj i velim "Izvinete...". Cura me pogleda i u strahu odskoči unatrag. Pa ne izgledam valjda baš TAKO strašno. "Kade e centralna pošta?" Veli da moram samo u prvu lijevo. I doista, napravio sam krug oko Telefonske palače, a nasuprot nje je centralna pošta. Opet ista fora - na pošti ti prodaju samo marku, a ti onda sam bacaj u sandučić.

Vraćam se u hostel, spremni smo, pozdravljamo se s tipom, krećemo na tramvaj. Prodavaonica karata kod Svete Nedjelje ne radi. Morat ću kupiti kartu kod vozača. Dolazi prvi tramvaj, sedmica. Ne znamo ide li na kolodvor. Nikola želi ući, velim mu da je bolje da se ne zezamo, možda usput nekamo skrene i što ćemo onda. Ispada da sedmica ipak ide na kolodvor, ali to smo saznali naknadno. Moja intuicija ponekad promaši. Dolazi jedinica, taj je naš. Kupujem kartu kod vozača (ovo dvoje imaju od jutra još kartu viška), no ovaj puta kontrole nema.

Prije izlaska iz tramvaja primjećujem da sofijski tramvaji imaju posebnog zaštitnika:



Na kolodvoru je već parkiran bus ohridskog Galeba. Dajemo tipu stvari, on poprilično nonšalantno baca moju torbu u bunker. "Ne frlajte, šiše e vnatre!" vičem, i već vidim u mislima kako mi se ružina rakija razlijeva po ruksaku. Tražim od Nikole da me razuvjeri: pa nije tako jako bacio, a i boca je od debelog stakla, a i odjeća će amortizirati udarac...

Penjemo se u bus, Nikola i ja sjedamo skupa, Vesna s druge strane prolaza. Točno u sedam krećemo. Nekako mi se čini kao da idemo doma. Makedonija je ipak "naša".
Treba vremena dok se izvučemo iz Sofije. Ulice su prometne i uske, a i kad smo izašli iz grada vozimo se normalnom cestom prema granici, nema autoputa. Usput slikam termoelektranu u gradu Perniku:



Noć se spušta, primičemo se brdima koja kao zid stoje na bugarsko-makedonskoj granici. Osogovske planine. Dugo vremena tek pojam koji znam sa zemljopisne karte, sada postaje stvarnost. U sumrak stižemo u Kjustendil. Prašnjav i zaboravljen grad na putu prema granici u ovom se trenutku čini još zapušteniji nego što jest. Grad je navodno poznat po svojim toplicama, ali sada iz njega samo želimo čim prije otići. Počinjemo se uspinjati prema graničnom prijelazu. Putem zastajemo na piš-pauzu u nekoj usputnoj krčmi. Izlazimo van, gledamo red za WC. Same ženske. Sjetim se onog vica o jednom daru koji je Bog još dao Adamu i Evi, pa se Adam zgurao prvi i uzeo uspravno pišanje, dok su Evi ostali tek višestruki orgazmi. Nikola i ja stojimo i promatramo red, zaključujemo da je Adam dobro odabrao.
Trošim posljednje leve na sladoled, trpamo se opet u bus i nastavljamo. Dolje u dolini titraju svjetla Kjustendila. Nikola komentira: "S ponistre se vidi Kjustendil."
Već je noć, kada odjednom, nekoliko zavoja ispred, iz mrklog mraka izranjaju konture graničnog prijelaza. Tko bi rekao da je ovaj prijelaz na kraju svijeta zapravo dio glavnog prometnog transbalkanskog koridora. Bugari nam uzimaju pasoše, propuštaju bus na područje ničije zemlje. Parkiramo se i izlazimo van, protegnuti noge. U dva navrata pozivaju po jednu osobu u kancelariju, zatim ih vraćaju. Naposljetku zovu vozača, on se vraća s hrpom pasoša. Pitam "Site?" "Site." Opet u bus, vraćaju nam pasoše, pa pedeset metara naprijed, zatim ulazi makedonski policajac da opet pokupi pasoše. Bus se odlazi parkirati na stajalište iza prijelaza, na kojem na nekoliko mjesta vidimo i grabu za podvući se ispod busa. Dobivamo uputu: "Svi van, uzeti prtljagu, staviti ju na stol i otvoriti ju." Uzimamo ruksake, stavljamo ih na niski carinski stol pored busa. Provjeravam, boca se nije razbila. "Okrenite prtljagu od sebe, stanite iza stola, i ruke na leđa." Kao da smo u vojsci. Zaboga, ljudi, mi IZLAZIMO iz Europske unije, čemu tolika rigoroznost. Dolazi carinik, samo se prošeće, ali mi imamo Vesnu, osobu koja bez pol frke može proći bilo koju granicu. Trebala bi ju kolumbijska mafija koristiti za švercanje kokaina. Uglavnom, sve je u redu, opet zatvori prtljagu, spremi ju natrag i opet u bus. Gunđam zbog cariničkih kerefeka. Makedonski policajac nam vraća pasoše. Pita nas koliko dana ostajemo. Veli nam da se prijavimo na policiju kako ne bismo imali problema prilikom izlaska iz Makedonije. U autobusu zaista šaroliko društvo. Dva sjedala ispred nas je npr. neka Kineskinja.
Krećemo, makedonski se granični prijelaz zove Deve Bair, što je na turskome, mislim, izvorno naziv za onu utolinu između devinih grba, pa onda u prenesenom smislu i za zavojitu cestu. A cesta i jest zavojita, serpentina na serpentinu, dok se spuštamo na drugu stranu Osogovskih planina. Vraćamo sat unatrag. Opet smo u našoj vremenskoj zoni, opet smo u bivšoj Jugi.

Mjesec iznad Osogovskih planina: 



Prvi grad kroz koji prolazimo je Kriva Palanka, još uvijek smještena na obroncima Osogovskih planina, u dolini Krive Reke. Sve se više borim sa snom i na koncu negdje nakon Krive Palanke i tonem u san. Kumanovo sam prespavao, u jednom se času trgnem i vidim naplatne kućice. Zar Makedonija ima autoput? Očito. Sljedeće buđenje je u Skopju. Izlazim van protegnuti noge i malo se razbuditi. Iz zvučnika sviraju Oliver i Davor Radolfi: Ljubav je tvoja kao vino. Osjećam se kao da sam opet doma. A i makedonski sam učio, osim toga, bliži nam je nego bugarski, neće biti problema.
Napuštamo Skopje, vozimo se kroz grad, noću izgleda uređeno, osvijetljeno, ali - kao Novi Zagreb. Nepregledni nizovi novih zgrada, bez duha i duše. Nije ni čudo, većina grada je 1963. bila sravnjena sa zemljom u potresu. Izlazimo iz grada, opet smo na autoputu, idemo prema Tetovu. Nije mi jasno što ćemo raditi do pet, negdje je oko ponoći, a mi smo već tu.
Opet tonem u san. Kad sam se probudio, Nikola sjedi dijagonalno red iza mene, a iz zvučnika svira Toše Proeski. Nepogrešivo smo u Makedoniji. Opet kunjam. Pri sljedećem buđenju Nikola sjedi red ispred mene, a iz zvučnika Toše Proeski pjeva "Još i danas zamiriše trešnja" na makedonskom. Treći puta me budi činjenica da autobus stoji, zatim me Nikola trese i veli "Ohrid." Otvaram oči i gledam na sat. 2,15. "Ali, kako?" "Ne znam ni ja, ali sad smo tu.", veli on.
Izlazimo iz busa, vani je vraški hladno. Trebamo nešto s dugim rukavima. Ja imam samo kišnu kabanicu, a ona mi je na dnu ruksaka. Nekako ju izvlačim i oblačim. Autobusni kolodvor u Ohridu zapravo je veliko ograđeno parkiralište. Ali, gdje je grad? U kojem smjeru? Krećemo na jednu stranu, zatim se predomišljamo, pa Vesna kreće prema jednom od taksista. On nam kaže da nas može prevesti do grada i pita nas imamo li smještaj. Velimo da nemamo, da smo se nadali nešto naći ujutro, da su nam u Sofiji rekli da stižemo u pet... On kima i veli da ćemo teško naći smještaj, sve je puno u hotelima. A koliko ostajemo? Dvije noći. Kaže on da bi nas od jutra mogao smjestiti kod sebe, on iznajmljuje sobe odmah u centru, kod crkve Svete Sofije, ako znamo gdje je to (kimam, iako pojma nemam gdje je), ali da ne zna gdje ćemo provesti ovu noć, jer on nema mjesta. Razmišljamo. Veli zatim da jedino može probati nazvati brata, on živi malo dalje, izvan centra, pa bismo možda mogli noćas kod njega. Zove brata, ali se nitko ne javlja. Rekne nam da uđemo u auto. Kreće prema gradu, zove opet brata. Kaže: "Evo, dovodim ti troje, imaš li mjesta?" Stajemo pred kućom u dijelu grada koji liči na tipična vikendaška predgrađa mnogih naših naselja po obali. Ulazimo u vrt, na terasici sjedi jedan tip. Zbunjeni smo, nije nam baš ni ugodno, upadamo ljudima u pola tri u noći, osim toga, malo smo i nepovjerljivi. Smještamo se, ubrzo iz kuće dolazi i bratova žena, pita nas hoćemo li kavu. Prihvaćamo, nadamo se da ćemo moći zaspati - uostalom, ovo je Balkan, ovdje kava podmazuje konverzaciju. Predstavlja se, kaže da se zove Vesna. Zanimljivo, taksist koji nas je doveo se zove Nikola. Ne znamo kako se zove brat, ali garantirano nije Krešimir. Gospođa se vraća, pita nas što nas dovodi u ovo doba. Po govoru joj se čuje da nije Makedonka. Pričamo o tome kako smo putovali iz Sofije, malo i o putu samom, razgovor se opušta. Ubrzo stiže i kavica. Ispričavamo se još jednom na smetnji (iako, tehnički, trebali bi se ljutiti na brata koji im nas je uvalio). Nemaju ni oni mjesta u sobama, ali priredili su nam krevete u dnevnom boravku, čisto da prenoćimo, pa ćemo se onda ujutro prebaciti. Ulazimo unutra, jedan rastegnuti trosjed i jedna rastegnuta fotelja. S obzirom da smo dosada zajedno spavali Vesna i ja, i Nikola i ja, sad je red da Vesna i Nikola spavaju skupa, pa ja uzimam fotelju. Gospođa nam donosi posteljinu, pokazuje gdje je kupaona, želi nam laku noć. Nekako se smirujemo prije počinka. Vesna me pita ljutim li se još za Sofiju. Naravno da se ljutim, kao i za Bukurešt, kao i za sve ostale primjedbe, ali sam potisnuo, jer čekam da ona bude voljna to raspraviti. No nije da sam baš razdragan u njenom društvu. Nekako ću zgurati još ovih tjedan dana, ali me njena nesklonost analizi uzroka nesuglasica frustrira.

Kakogod. Sada nam je odmoriti se...

egerke @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.