Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, siječanj 12, 2014
ČETVRTAK, 2. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem, izostavljam doručak (jer ga nemam gdje pojesti), te se pješke upućujem prema trajektnom pristaništu. Usput kupujem novu bocu vode, danas će mi biti osobito potrebna.

Pogled na Sobru:



(ovo iznad mjesta je glavna dužotočka cesta)

Poluotok koji zatvara luku sa sjeveroistoka:



Drugi kraj Sobre:



Nakon dvadesetak minuta hoda, evo me u trajektnom pristaništu. Ovdje upravo na svoje isplovljavanje prema Prapratnom na Pelješcu čeka trajekt Lubenice:



Još jedan koji po svom imenu ne spada u ovaj dio Jadrana.

Kupujem sladoled za doručak. Trajekt isplovljava, a ja kupujem kartu za katamaran, onaj isti kojim sam sinoć ovamo dospio. Danas idem na drugu stranu, skroz do Lastova, s međupristajanjem u Polačama i Korčuli.

Pogled na Sobru na drugoj strani zaljeva:



Naposljetku se pojavljuje i Melita, te krećemo na put. Već je dobrano popunjena dnevnim izletnicima iz Dubrovnika, koji idu u NP Mljet.

Još jednom Sobra:



Vozimo se uz obalu Mljeta. Ovdje je dobro vidljivo zašto je to naš najšumovitiji otok:





Uz obalu ima i špilja:



Nakon pola sata uplovljavamo u Polače:



Polače su najbolja luka na Mljetu, duboki zaljev zatvoren četirma otočićima:



Upravo je ta luka, kao i izvor pitke vode, bio presudan čimbenik osnutka najvažnijeg otočnog naselja na mjestu Polača. Mjesto je dobilo ime prema rimskoj palači iz 3. stoljeća, čiji se ostaci još i danas nalaze na obali u mjestu:



Polače su bile naseljene sve do 11. stoljeća, kada su benediktinci zabranili naseljavanje u područje kojim su upravljali. Ponovno su obnovljene u 19. stoljeću.

U Polačama nastupa smjena turista – oni za NP Mljet izlaze, a ulaze oni s Mljeta, koji vjerojatno idu na izlet u Korčulu.

Isplovljavamo, i promičemo pokraj krajnjeg zapada Mljeta. U daljini slikam hotel Odisej, jedini hotel na otoku, u mjestu Pomena:



Mljet ostaje za nama:



S istoka nas prati hrbat Pelješca:



A pomalo se primičemo i otoku Korčuli:



Na samom istoku otoka, pored rta Ražnjić, nalazi se mjesto Lumbarda:



Između Lumbarde i grada Korčule (koji se vidi s desne strane) nalazi se otočić Badija, nekoć poznat kao odmaralište i sportsko-rekreacijski centar za djecu:



Ime Badija dolazi od latinskoga abbatia, tj. opatija, budući da se na otoku nalazio franjevački samostan s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Upravo je taj samostan država 1950. oduzela franjevcima i u njemu uredila spomenuto odmaralište. 2003. samostan je vraćen franjevcima, te se sada obnavlja.

Iza Badije se pomalja Korčula:



A nasuprot njoj, na Pelješcu se smjestio Orebić:



I to ispod najvišeg vrha Pelješca, Sv. Ilije:



(Da nema Stonske prevlake, i da je Pelješac otok, bio bi najviši hrvatski otok, jer je Sv. Ilija 200-tinjak metara viši od bračke Vidove gore.)

Zidine grada Korčule, nazvane katkada i malim Dubrovnikom:



U Korčuli većina putnika izlazi. Ja ostajem, posjetit ću ju sutradan.

Još jednom Sv. Ilija:



Isplovljavamo, zakrećemo oko rta Ražnjić. Još jedan pogled na Lumbardu i Sv. Iliju:



Na jugu se još vidi Mljet:



A na zapadu je cilj ove etape putovanja – Lastovo:





Slikano prema jugu, vrlo se loše vide hridi zvane Vrhovnjaci, najistočniji dijelovi lastovskog arhipelaga:



Budući da Melita poskakuje na valovima, ne zamjerite zbog povremene ukošenosti slika.

Lastovo je neveliko, ali je vrlo brdovito:



Približavamo se zapadnom dijelu, gdje se uz Lastovo stisnuo otočić Prežba:



A potom uplovljavamo u kanal između Prežbe i susjedne Mrčare:





Otočić Vlašnik, južno od Mrčare:



A zapadnije od njih, u daljini se vidi otok Kopište:



I naposljetku, Bratin, najjužniji od tih otočića zapadno od Lastova:



Pogled prema Prežbi:



Inače, kada se navode parovi hrvatskih otoka koji su spojeni mostom, svi se sjete Cresa i Lošinja, te Ugljana i Pašmana. Malo ih zna da ovamo spadaju i Lastovo i Prežba, koji su spojeni u mjestu Pasadur.

Uplovljavamo u Ubli, glavnu lastovsku luku:



A ono u daljini je Pasadur, gdje se nalazi spomenuti most:





Pristajanje u Ublima:



(Inače, deklinacija imena Ubli, kao i Sali i Kali, predstavlja osobit problem za mnoge govornike hrvatskoga, pa sam tako često čuo da je netko „iz Salija“ ili da brod pristaje „u Ubliju“. A riječ je zapravo o običnoj množini imenice ženskoga roda na suglasnik, tj. deklinira se kao npr. „misli“.)

Lastovo (tal. Lagosta) je u prometnom smislu jedan od najizoliranijih hrvatskih otoka. Da bi došli do županijskog središta Dubrovnika, Lastovci moraju prvo ploviti do Vele Luke, potom cestom prijeći čitavu Korčulu, trajektom preploviti u Orebić, te zatim voziti još stotinjak kilometara do Dubrovnika. Split je pak udaljen oko 5 sati vožnje trajektom, ili 3 katamaranom. U ljetnim mjesecima katamaran povezuje i Lastovo s Dubrovnikom, ali ne svaki dan. Takva izoliranost, kao i činjenica da je otok dugo vremena bio vojno područje, što je ograničavalo turizam, pomogli su sačuvati Lastovo kao oazu mira i odmora. Ja sam ga prvi puta posjetio 2006. i odmah se oduševio, te je Lastovo, po mom skromnom mišljenju, najljepši hrvatski otok (OK, kad je riječ o Zlarinu, onda sam subjektivan).

Lastovo ima otprilike oblik obrnutog trapeza (tj. južna mu je stranica kraća), a površinu od 46 km2. Okružen je manjim otočićima i hridima – dio njih, zapadno od Ubli, smo vidjeli, dok se s istoka nalaze Lastovnjaci i Vrhovnjaci. Ukupno arhipelag broji 47 otoka.

Lastovo je naseljeno još od doba Ilira, kada nosi ime Ladesta. U rimsko doba nazivaju ga Augustovim otokom (Augusta insula), a križanjem tih dvaju naziva nastao je današnji talijanski naziv. U srednjem vijeku prvo je posjed Bizanta, zatim se oko njega bore Hrvatska i Venecija, da bi u 13. stoljeću došlo pod vlast Dubrovačke Republike. Samo zakratko, početkom 17. st., Lastovo je nakon bune plemića ponovno pripalo Veneciji, no ubrzo je dubrovačka diplomacija obavila svoje i otok je vraćen Republici. Nakon njene propasti dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Lastovo međutim nije bilo među onim dijelovima Dalmacije koje je Pavelić prepustio Italiji – naime, Italiji je pripalo već Rapalskim sporazumom, zajedno s Palagružom, Zadrom, Istrom i cresko-lošinjskim arhipelagom. Tako je granica između Italije i Kraljevine SHS tekla Lastovskim kanalom. Razdoblje talijanske vlasti odlikuje se intenzivnom talijanizacijom (na otoku je dotada broj Talijana bio vrlo malen, no naselilo ih se dosta iz ostalih dijelova Dalmacije, koji su pripali Jugoslaviji), ali i gospodarskim napretkom. Tada otok doseže svoj demografski vrhunac, s 2000 stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata, Lastovo ulazi u sastav Titove Jugoslavije, gdje postaje vojnim područjem. Kretanje turista je ograničeno, strancima je pristup zabranjen, a na otok je naseljeno i dosta vojnih lica, što je, uz stalnu emigraciju lokalnog stanovništva, izmijenilo demografsku sliku otoka. Vojska je Lastovo napustila tek 1992., što znači da je to bilo jedno od posljednjih uporišta JNA u Hrvatskoj. Godine 2006. čitavo je Lastovsko otočje proglašeno parkom prirode. Prije katastrofalnog požara 2003. Lastovo je bilo najšumovitiji hrvatski otok, a i danas je čak 60% površine pod šumom. Zanimljivo je da je na otoku sve u znaku broja 46: površina 46 km2, 46 otoka oko Lastova, 46 brda, 46 polja, 46 crkava... Otok također obiluje stablima rogača, te je moguće da ime locusta, koje se katkada koristi za plod rogača, svoje porijeklo vodi upravo od imena Lastova.

U jezičnom smislu, Lastovo je zanimljivo jer je lokalni čakavski dijalekt pretrpio dugotrajni utjecaj dubrovačke štokavštine, pa je tako to jedini jekavski čakavski dijalekt, a upitna mu je zamjenica „što“ (čakavsko je narječje inače jedino u kojem se pojavljuju sve tri moguće upitne zamjenice, budući da je buzetski dijalekt čakavskoga preuzeo iz susjednog slovenskoga upitnu zamjenicu „kaj“ – još jedan dokaz da je nazivanje narječja po upitnoj zamjenici često neprecizno). Osim toga, jedinstven je odraz praslavenskog vokalnog l, glasa koji ima najviše različitih odraza u pojedinim hrvatskim govorima (l, ol, al, el, la, lu, ou...te standardni u). Na Lastovu je taj odraz o, tako da se u lokalnom dijalektu kaže „dog“, „žot“, „vok“, a najviši se vrh zove Hom (premda ga standardizirano vrlo često pišu kao Hum).

Otok je bogat kulturnim manifestacijama, pred nekoliko je godina pokrenut festival Lastovo – Otok glazbe, ali najpoznatiji događaj jest tradicionalna proslava karnevala – Poklad. Prema legendi, nekad u srednjem vijeku (ne zna se točno) katalonski su gusari opustošili susjednu Korčulu, a potom poslali izaslanika, Turčina, da Lastovcima javi kako su oni sljedeći na redu. Lastovci se međutim nisu dali zastrašiti, već su izaslanika ulovili, istodobno se usrdno moleći svetom Juri da ih spasi. Nakon što je oluja uništila katalonsko brodovlje, Lastovci su Turčina posadili na magarca, proveli ga kroz mjesto izrugujući mu se, te ga naposljetku spalili na lomači. Taj se događaj do danas obilježava u proslavi Poklada – lutka napunjena slamom i pijeskom, odjevena po tursku, prolazi zajedno s procesijom kroz čitavo mjesto, pri čemu se usput izvode plesovi s mačevima, slični moreški i kumpaniji s Korčule. Na završetku procesije, lutka se veže na konop koji se proteže od jednog brda zapadno od mjesta Lastova sve do središta mjesta, te se tri puta spušta i podiže po konopu. Naposljetku, na dani znak, lutka biva spaljena, a potom slijedi narodno veselje i ples.

Moj je katamaran pristao u luci Ubli, koja je jedna od dviju većih luka na otoku (druga je Skrivena Luka, na južnoj strani). Ubli su naselje koje se značajnije razvilo u doba Italije, a i danas je ostalo poprilično stihijski naseljeno. Glavno otočko naselje, Lastovo, nalazi se u unutrašnjosti, zaštićeno od gusarskih napada.

Ostavljam ruksak u turističkoj agenciji koja se nalazi na obali, iako ženska koja unutra sjedi ne izgleda osobito sretna s tim aranžmanom. Nadam se samo da će biti otvoreni kad se budem vraćao. Potom se pješke upućujem dalje. Odlučio sam ne ići na autobus do Lastova, već ću do onamo doći pješačeći preko Homa.

Pogled na središte Ubli, s crkvom Sv. Petra (zbog čega se i mjesto katkad naziva Sv. Petar):



Kao što se vidi, unutrašnjost otoka je prilično brdovita.

Na križanju pred crkvom skrećem lijevom ulicom, koja je zapravo početak glavne ceste za Lastovo. Ovdje nailazim na tipičnu talijansku arhitekturu za radničke stanove, tip zgrada koje nalazimo npr. u Raši:



Nakon izlaska iz Ubli ubrzo skrećem desno, na novu cestu, očito probijenu trasom nekadašnje pješačke staze, koja vodi prema Homu. Budući da je podne, pošteno je pripeklo. Srećom, imam vode, no hoće li mi izdržati...

Već sam se poprilično popeo. Pogled na zapad i na otočiće ispred Ubli:



Polja u unutrašnjosti i u daljini Korčula:



Iako se cesta uspinje nizom serpentina, pri vrhu je sve manje hlada. Napokon nalazim jedan manji potez hlada pri samom vrhu, gdje sjedam kako bih se par minuta odmorio, da ne kolabiram. Na vrhu ceste je raskrižje – desno je neki vojni objekt. Ja nastavljam ravno po asfaltu, no dolazim do heliodroma. Eto, barem na taj način pokušavaju smanjiti izolaciju Lastova.

Vraćam se do raskrižja i odabirem treći, makadamski put koji vodi do Homa. Ne idem do samog vrha, već na sedlu ispod njega skrećem udesno i nastavljam se spuštati prema južnoj strani otoka. Ona je ponajviše stradala u požaru 2003. Pogled prema Skrivenoj Luci:



Iznad Skrivene Luke nalazi se svjetionik Struga, najstariji u Dalmaciji, izgrađen 1839.

Pogled na istok:



Spuštam se stazom koja čini veliki zavoj, te nakon 20-ak minuta izlazim na cestu Lastovo-Skrivena Luka, na mjestu gdje se ona počinje spuštati u Skrivenu Luku. Ja ću međutim lijevo, prema Lastovu. Taj put znam, ovuda sam prolazio dok smo 2007. bili u kampu u Skrivenoj Luci, međutim tada smo uglavnom išli biciklom, pa je izgledalo mnogo brže.

Nakon desetak minuta pješačenja staje mi jedan auto koji ide u istom smjeru kao i ja. Pita me treba li mi prijevoz. Prihvaćam, i ja sam već iznuren. Vozač priča kako me vidio kada je malo ranije vozio prema Skrivenoj Luci i kako mu nije bilo jasno tko se normalan po tom zvizdanu šeće. Laughing Kaže kako je on inače s Lastova, ali živi u Melbourneu i baš sutra ide kući. Velim „iz ovog zvizdana, preko 20-ak sati leta, u zimu“. Kaže kako je već navikao.

Ostavlja me na Pijevoru, ulaznoj ulici mjesta Lastova. Naime, Lastovo je vrlo slikovito mjesto, gdje su kuće amfiteatralno smještene na obronku brda. Po obodu brda vodi ulica Pijevor, dok se na drugu stranu brdo strmo ruši prema moru. Tako je mjesto Lastovo blizu mora, a opet od njega dobro sakriveno.

Trebao bih ručati. Odlazim prvo do konobe Bačvara, smještene u nižim predjelima mjesta, no ona se otvara tek kasnije popodne. U nedostatku boljeg rješenja, vraćam se opet preko niza stepenica na Pijevor, te ulazim u jedan od restorana koji imaju terasu s prekrasnim pogledom na Korčulu. Naručujem crni rižoto i butelju obične vode.

Budući da sam na Lastovu već bio ranije, ovaj puta nisam slikao previše, tako da ću vam, dok ručam, pokazati još nekoliko slika s Lastova 2007.

Pogled na mjesto iz daljine (s onog puta za Hom):



Iz malo veće blizine:



Pogled s terase rečenog restorana:





Nakon ručka kupujem još jednu bocu vode i krećem u šetnju mjestom. Pogled iz mjesta na polje:



Ulice mjesta:



Jedan od simbola Lastova su i dimnjaci (fumari). Toliko su povezani s mjestom da se nalaze čak i na grbu općine Lastovo. Fumari su bili svojevrsni statusni simbol obitelji kojoj je kuća pripadala. Karakterističnog su izgleda, slični minaretima, s velikom krunom kroz koju je izlazio dim. Kaže se da u mjestu nema dva jednaka fumara. Evo nekoliko slika:







Grafit na zgradi škole (nekadašnje Kneževe palače), bio mi je zanimljiv: „Naši saveznici SSSR, Engleska i Amerika“, s tim da se Ameriku očito kasnije pokušalo izbrisati. Laughing :



Crkva Sv. Kuzme i Damjana, iz 14. stoljeća, u pozadini, na vrhu brda, kaštel:



Kaštel je inače srušen u Lastovskoj buni početkom 17. st. (to je ono kad su pozvali Mlečane), ali su ga obnovili Francuzi. Danas je u njemu meteorološka postaja.

Još slika mjesta:



Ne znam komu je posvećena ona crkva:



Vraćam se i opet na Pijevor. Usput susrećem jednog dečka iz Zlarina, koji sa svojom suprugom isto tako obilazi otoke, samo što on svako ljeto ode na jedan. Dok čekam bus koji polazi s parkirališta na kraju Pijevora, slikam još crkvicu Sv. Blaža:



Dolazi autobus, te sam za desetak minuta opet u Ublima. Sve je u redu, moja je prtljaga i dalje ondje gdje sam ju ostavio. Uzimam ju, potom kupujem kartu za trajekt, te još malo sjedim na terasi uz radler.

Ukrcavam se na trajekt, Hanibal Lucić, koji će me prebaciti do Vele Luke. Pogled na luku Ubli i katamaran Adriana, koji je završio današnju šihtu i prvo isplovljavanje ima sutradan u pola 5 ujutro:



Hanibal će do Vele Luke pa sutra ujutro nazad. I tako svaki dan dvaput – ujutro i popodne. Inače, ta izolacija na Lastovu ima zanimljive posljedice – na otoku nije moguće kupiti današnje novine, jer one pristignu tek u popodnevnim satima, kada su dućani već zatvoreni.

Isplovljavamo iz Ubli:



Pogled na Kopište, otočić Podkopište te hrid Crnac:



U daljini se pomaljaju obrisi Sušca, najzapadnijeg otoka uključenog u PP Lastovsko otočje:



Mrčara, Prežba i Lastovo:



Sušac se sada malo bolje vidi:



Sušac (tal. Cazza – NE Cazzo Laughing ) je nenaseljen, jedini stanovnik mu je svjetioničar. U prošlosti je bio naseljen, no, kako mu ime kaže, na otoku pada vrlo malo kiše, tako da je život bio teži nego na ostalim otocima. Maksimum stanovnika zabilježen je na popisu 1953., kada ih je bilo 24. Otok inače ima malo jezero, no ono je slano i posve nepristupačno s okolnih stijena, jer se zapravo radi o kraškoj jami koja se puni morskom vodom kroz sifon. Zanimljivo je ime istočnog rta otoka – Na žene. Naime, pored rta nalazi se spilja koja podsjeća na stidnicu. Sušac je inače i cilj poznate regate koja kreće iz Splita, a slovi za vrlo zahtjevnu, zbog jakih vjetrova koji pušu u akvatoriju Sušca. Vjerojatno je ta regata bila i inspiracija za poznatu pjesmu Daleke obale Sušac blues, koja govori o borbi s morem.

Zalazak sunca iznad Visa:



U sumrak doplovljavamo do Korčule. Pred nama je rt Velo Dance, u daljini se vidi Hvar, a niski otočić lijevo je Proizd:



Velo Dance i Mjesec:



Proizd i Hvar:



Već se spustio fini mrak dok plovimo kroz beskrajno dugi zaljev u kome s smjestila Vela Luka. Na sredini se nalazi i opjevani otočić Ošjak:



Pristajemo u Veloj Luci. Nitko ne čeka s oglasima za sobe. Vela Luka je ipak grad, drugi najveći otočki grad u Hrvatskoj. Upućujem se uređenom šetnicom duž rive, možda pronađem usput nekoga tko iznajmljuje sobe. Čak i vidim na jednom mjestu neki oglas, ali ipak odlučujem produžiti u turističku zajednicu. Ženska koja tamo radi kaže kako oni imaju adrese nekoliko iznajmljivača, navodi mi ih nekoliko, no uglavnom su dosta udaljeni od centra. Zove potom jednu koja je u centru, pita ju ima li slobodnih soba, ima. Kaže da dolazi za par minuta, pa će mi pokazati gdje je. I doista, dolazi jedna gospođa od šezdesetak godina, te me vodi nazad do onog mjesta gdje sam bio zastao i premišljao se da pitam za sobu. Kaže da me čak i vidjela i htjela me pitati trebam li sobu, no izgledao sam kao da znam kamo idem. Eto, to je ono moje fingiranje neizgledanja zbunjeno. Laughing

Međutim, nastaje problem. Kćerka i zet joj sjede u vrtu, te kažu da ipak nema slobodnih mjesta, izgleda da je netko došao u međuvremenu. Potom gospođa i njena kćerka odlaze pitati kod susjeda, budući da su me i nehotice dovele u nezgodnu situaciju. Susjedi također iznajmljuju sobe. Za to vrijeme zet i ja pokušavamo nešto kurtoazno razgovarati, pita me o mom putovanju, pa mu nije jasno što se uopće može vidjeti u tako kratkom boravku na pojedinim mjestima. Pokušava mi prodati neku svoju životnu mudrost, no ja sam s ovim tempom putovanja zadovoljan. Ako mi se nešto svidi, uvijek se mogu vratiti, no prvo moram vidjeti čim više kako bih utvrdio sviđa li mi se.

Ove dvije se vraćaju, susjedi imaju soba. Vidi se, nije im drago da moraju gosta dati susjedima, malo ih i ogovaraju, a onda mi na rastanku kažu „Drugi puta kad ćeš dolazit, nemoj ići njima! Dođi nama!“ Pa došao bih ja vama i ovaj put, ali sam ostao na cjedilu...

Smještaj kod susjeda je solidan. Soba je uredna, širok krevet za dvije osobe, kupaonica u sobi, što je rijetkost u privatnom smještaju... Cijena je 20€, ali hajde, ne bunim se, a nije i da baš mogu birati.

Nakon osvježenja izlazim u šetnju. Iako je obala uređena, već prvi blok kuća u unutrašnjost više podsjeća na selo. Vela Luka ne izgleda pretjerano dojmljivo, premda je izuzetno živa prema dosadašnjim otocima koje sam posjetio. Sjedam na večeru u jednu pizzeriju, potom još malo šetuckam rivom, no ne sviđa mi se baš gužva, buka, promet... Vraćam se do svog smještaja, prošetat ću se još sutra ujutro, možda mi se popravi dojam...

egerke @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 23, 2013
Nisam rezervirao nikakav smještaj unaprijed, računam da će netko na pristaništu nuditi smještaj. I doista, jedna gospođa stoji s oznakom za sobe u Sobri. Pričekat ću malo, da vidim čeka li koga. Brod je pun turista koji dolaze na otok, iako pretpostavljam da ih većina ide u jedini otočki hotel, Odisej u Pomeni. U tom sam hotelu i ja proveo tjedan dana krajem rujna 2000. Bilo je to jedno od dosadnijih razdoblja u mom životu, budući da se Pomena nalazi na samom kraju otoka, i izbor ruta za šetnju bio mi je uvelike ograničen.

Naposljetku prilazim gospođi i pitam ju za sobu. Traži 30€. Ja kažem da mi je to previše. Pita me koliko sam ja spreman dati. Kažem joj 120 kn, tj. 15€. Začudo, pristaje bez pogovora. Očito je postala malodušna od činjenice da ju je većina turista mimoišla. Pokušava još nagovoriti i neke Talijane, no oni kažu da idu u Babino Polje. Ukrcavamo se svi na autobus, koji će nas odbaciti tih kilometar-dva do Sobre.

Moj je smještaj u središtu mjesta, tako da odmah obavljam formalnosti oko plaćanja, tuširam se i spreman sam za večernju šetnju. Najeo sam se na Šipanu, tako da ću preskočiti večeru.

Sobra je jedino naselje na Mljetu kojemu konstantno raste broj stanovnika. Nastalo je kao luka Babinog Polja, ali je po svojoj konfiguraciji ostalo selo – riječ je o skupini kuća poredanih u nekoliko nizova na strmini prema moru. Kroz mjesto prolazi jedan zavoj glavne otočke ceste, i to je otprilike sve. Nekoliko kafića i restorana, plažica, dućan, turistički ured, pošta. Ovo će biti prilično monotona večer. Sjedam na jednu pivu, a potom se povlačim na spavanje. Sutra se dižem rano, a i program je naporan, možda je bolje da skratim ionako neperspektivnu večer...

egerke @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 22, 2013




SRIJEDA, 1. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Svoje putovanje započinjem u Dubrovniku, no kako mi brod isplovljava tek iza podneva, jutro ću provesti u gradu. Prvo odlazim kupiti kartu i ostaviti ruksak na čuvanje, a potom rasterećen krećem prema Starom gradu.

Nakon nekih pola sata šetnje po već popriličnoj pripeci, stižem do Vrata od Pila:



Prema najraširenijoj teoriji, Dubrovnik su u 7. st. osnovali romanski iseljenici iz Epidaura (današnjeg Cavtata), koji su bježeći pred Avarima i Slavenima osnovali naseobinu na otočiću Laus, odvojenom od susjednog kopna uskim kanalom koji se pružao na mjestu današnjeg Straduna. S druge strane kanala, na obali, Slaveni su osnovali naselje Dubrava. Od imena Laus nastalo je romansko ime Ragusa, a od Dubrave Dubrovnik. Dva su se naselja u 11. st. spojila u jedinstveno mjesto. No nedavna su arheološka istraživanja otkrila da je naselje na Lausu mnogo starije i datira još u grčko doba, a da „kanal“ nije nikada postojao, već je posrijedi pješčani sprud, tj. Laus nije bio otočić, već samo izdvojena hrid.

U početku Dubrovnik, kao i svi romanski dalmatinski gradovi, potpada pod Bizant. Koncem 10. st. postao je sjedište nadbiskupije. 1205. zauzimaju ga Mlečani, pod čijom će vlašću ostati do 1358. Za mletačke je vlasti ipak imao određenu autonomiju, budući da su Dubrovčani sami birali svoje organe gradske vlasti. Dubrovnik je u to doba proširio svoje područje, priključivši pod svoju vlast Lastovo, a kasnije i Stonski rat (Pelješac), Dubrovačko primorje i Mljet. Oslobađanjem od Mlečana postaje formalnim vazalom Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, premda je svoje poslove uglavnom vodio neovisno, a plaćao je i godišnji danak od 500 dukata Veneciji. Nakon što je 1426. od Bosne kupio Konavle, zaokružen je teritorij Dubrovačke Republike koji će se održati do kraja njene egzistencije.

Dubrovačka je Republika bila trgovačka republika u kojoj su nosioci vlasti bile aristokratske porodice uglavnom romanskog porijekla. Na čelu republike nalazio se knez, kojemu je mandat trajao mjesec dana, kako bi se spriječila korupcija. Dubrovnik nije imao vojsku, samo redarstvo, a u slučaju rata pribjegavao je plaćeničkim snagama. Dubrovnik je prvi u Europi, 1416., zabranio ropstvo, a u 15. je stoljeću dosegao broj stanovnika od 40 000, koliko otprilike ima i danas. Dubrovačka mornarica u 16. je stoljeću treća najjača u svijetu. Trguje se s unutrašnjošću Balkana (dubrovački trgovci su i osnivači hrvatske naseobine Janjeva na Kosovu), a nakon dolaska Turaka, Dubrovčani i njima plaćaju danak kako bi ih pustili na miru. Iako je formalni moto republike bio „Non bene pro toto libertas venditur auro“, tj. „Nije dobro slobodu prodati ni za sve zlato“, neformalno se govorilo „Sa svakijem lijepo, ni sa kijem iskreno“. Dubrovačke su karake brodile čak i do obala Amerike i Indije. Nakon španjolske rekonkviste, mnogi su se iberski Židovi, čak i obraćeni, naselili u gradu.

Grad je dvaput teško stradao, prvi puta u požaru 1296., drugi puta u potresu 1667. Ovaj potonji je označio početak slabljenja moći Republike, koja je u to vrijeme već počela gubiti nadmetanje s atlantskim lukama Engleske i Nizozemske. Ofenziva protiv Turaka dovela je potkraj 17. stoljeća Dubrovačku Republiku u potpuno okruženje Mlečana, no oni su se ipak morali povući iz Popova polja i vratiti ga Turcima, a Dubrovčani su potom, kako bi se dodatno osigurali, Turcima ustupili i još dvije tampon-zone kako bi se spriječilo izravno razgraničenje Dubrovnika i Venecije. Te je tampon-zone kasnije naslijedila Bosna i Hercegovina: sjeverna i danas postoji kao Neumski koridor, dok je južna, ona u Sutorini, 1947., nakon sporazuma Đure Pucara, Avde Hume i Blaže Jovanovića, ustupljena Crnoj Gori, u zamjenu za korekciju granice na području Sutjeske.

U 18. st. Dubrovnik ponovno doživljava kratkotrajni procvat, ovaj puta kao građanska republika, jer je moć vlastele oslabjela. Republika u tom razdoblju ima u svijetu čak 85 konzulata. 1776. Dubrovačka je Republika prva priznala neovisnost Sjedinjenih Američkih Država.

26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi francuska vojska, a Republika je formalno ukinuta 31. siječnja 1808. Nakon što su Ilirske provincije pripojene Austriji, Dubrovčani pokušavaju obnoviti autonomiju, čak dižu i bunu, no nju je ugušila austrijska vojska. Grad je otada dijelio sudbinu ostatka Dalmacije, s izuzetkom doba Kraljevine Jugoslavije, kada je bio dijelom Zetske banovine.

Najteže trenutke u svojoj povijesti Dubrovnik je proživio tijekom tri jesenska mjeseca 1991., kada su snage JNA i JRM držale grad u okruženju, te granatirale između ostaloga i staru gradsku jezgru, oštetivši pritom oko 30% zgrada. Najteži napad dogodio se na dan sv. Nikole, 6. prosinca 1991., kada je na staru gradsku jezgru palo više od 2000 granata. Iako je primirje potpisano krajem 1991., posljednje su se jedinice jugoslavenske vojske s tog područja povukle tek u svibnju 1992.

Nakon rata, Dubrovnik polako zadobiva svoju ulogu koju je imao u turizmu Hrvatske prije rata, a ubrzo je i premašuje. Nazvan Biserom Jadrana, Dubrovnik je od 1979. na popisu Svjetske baštine UNESCO-a, prvenstveno zahvaljujući staroj gradskoj jezgri, jednoj od najbolje očuvanih fortifikacijskih cjelina u Europi. Stara je gradska jezgra praktički u potpunosti nanovo sagrađena nakon potresa 1667., što objašnjava planski raster ulica i arhitektonsku ujednačenost, napose na Stradunu.

Dubrovnik je i kulturno središte. Nazvan Hrvatskom Atenom, još je od renesanse razvijao bogatu književnost na lokalnom slavenskom jeziku, unatoč tomu što je službeni jezik grada i Republike bio isprva latinski, a kasnije raguzejski dijalekt dalmatskoga. Inače, u Dubrovačkoj Republici talijanski je utjecaj išao uglavnom preko književnog, toskanskog narječja, što se npr. vidi po sačuvanom s u talijanskim riječima u kojima se u dalmatinskim govorima čuva mletačko š: festa/fešta, soldi/šoldi...

Vrata od Pila, na kojima se nalazim, zapravo su pleonazam – naime, čitav predio Pile dobio je ime po grčkoj riječi pyloi – vrata. Sastoje se od dva dijela: vanjski je sagrađen 1573., a unutarnji 1460. Razlog tih dvostrukih vrata zapravo je to što se nekoć ovdje nalazila tvrđava, koja je srušena 1818. Desno od današnjih vrata nalazi se kula Bokar (ili Zvijezdan), jedna od pet glavnih gradskih utvrda (Bokar, Minčeta, Sv. Ivan, Revelin i Lovrijenac).

U međuprostoru između unutarnjih i vanjskih Vrata od Pila nalazi se ova karta, s oštećenjima koja je u staroj gradskoj jezgri prouzročila opsada grada:



Ukratko, svaka crna oznaka predstavlja pogođeni objekt ili pogodak u pločnik. Crvene oznake predstavljaju objekte koji su spaljeni.

Nakon prolaska kroz unutarnja vrata, otvara mi se pogled na početak Straduna:



Službenog imena Placa, Stradun (od tal. stradone – uličetina) je glavna i najšira ulica u Starom gradu. Proteže se od Vrata od Pila do trga Luža ispred palače Sponza. S moje lijeve strane na prethodnoj se slici nalazi franjevačka crkva Male braće, a lijevo od ulaza može se vidjeti i zanimljiva istaka, koju detaljnije vidimo na idućoj slici:



Ova je istaka služila za pomilovanja. Naime, osuđeniku je bila pružena prilika da izbjegne kaznu ako bi se, stojeći na tom kamenu, uspio okrenuti za 180°, a da istovremeno ne padne s njega. Iako na prvi pogled izgleda lagano, kamen je dosta sklizak, malo ukošen i praktički je nemoguće izvesti takav manevar.

Nasuprot crkvi je Velika Onofrijeva česma, sagrađena 1438.:



Zajedno s Malom Onofrijevom česmom na trgu Luža, služila je za vodoopskrbu grada.

Promičem Stradunom među hrpama turista. Dubrovnik od ožujka do listopada dnevno prožvače ljudski tovar barem dva do tri cruisera. Stari se grad polako ali sigurno pretvara u nešto slično Veneciji, svom negdašnjem ljutom rivalu – postaje gradom u kojem se ne isplati živjeti, jer cijene nekretnina odlaze u nebo, a vlasništvo nad nekretninom ne donosi ništa osim prestiža – samo neprestanu gužvu, buku... Dok se Venecijanci sele u Mestre, Dubrovčani se sele u Gruž, Mokošicu...

Naposljetku, evo me na trgu Luža. Trgom dominira Orlandov stup, izgrađen 1418., koji prikazuje legendarnog viteza Orlanda koji je navodno pomogao gradu u obrani od Saracena:



Na stupu trenutno vijori barjak Dubrovačke Republike, što označava da traju Dubrovačke ljetne igre, kulturna manifestacija koja se u gradu održava od 1950.

Orlandov je stup inače bio mjesto na kojem su glasnici čitali važne obavijesti građanima, a ovdje su se izvršavale i kazne. Srušen je u oluji 1825., a obnovljen 50 godina kasnije.

Inače, duljina vitezove podlaktice, 51,2 cm, čini tzv. dubrovački lakat, temeljnu jedinicu mjere Dubrovačke Republike. Kako se radi kalibracije ne bi trebalo verati po stupu, ista je označena i na postolju:



Iza Orlandova stupa je i crkva Sv. Vlaha:



Crkva je izgrađena u baroknom stilu početkom 18. stoljeća, na mjestu ranije romaničke crkve iz 14. st. koja je izgorjela u požaru 1706. Na oltaru se nalazi pozlaćeni kip sv. Vlaha, zaštitnika grada, izrađen u 15. st., koji u rukama drži maketu grada iz doba prije potresa.

Sveti Vlaho je inače zaštitnik Dubrovnika od 972., nakon njegova ukazanja plebanu Stojku prilikom jedne mletačke opsade grada, koja je u posljednji čas osujećena.

Nasuprot crkve Sv. Vlaha nalazi se palača Sponza:



Ova palača iz 16. st. prvo je bila carinarnica, a kasnije i kovnica novca. U Sponzi je osnovana i prva književna institucija u Dubrovniku, Akademija složnih, a tu je bila i prva škola.

Prolazim dalje prema katedrali:



Dubrovačka je katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a građena je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, na mjestu starije katedrale uništene u potresu.

Skrećem desno od katedrale i dolazim do Gundulićeve poljane, gdje se nalazi gradska tržnica:



A potom se vraćam do Kneževa dvora, koji se vidio već i na slici katedrale:



Zgrada Kneževa dvora potječe iz 15. st., premda je nekoliko puta obnavljana, budući da se u njoj, između ostaloga, nalazilo i skladište baruta koje je u nekoliko navrata letjelo u zrak. Unutrašnjost zgrade oštećena je i u potresu 1667. Inače, Knežev je dvor bio stan kneza za vrijeme njegova jednomjesečnog mandata, sve u skladu s geslom „Obliti privatorum publica curate“ – Zaboravivši na privatno, brinite se o javnome. Knez, osim zbog protokolarnih obaveza, nije smio napuštati dvor tijekom mandata. U zgradi su se osim kneževa stana nalazile i dvorane Velikog i Malog vijeća, sudnica, zatvor, oružarnica i već spomenuta barutana.

Inače, na slici se lijepo vidi i brdo Srđ koje dominira Starim gradom, te s kojega je i izvršen najveći broj napada na staru gradsku jezgru tijekom opsade 1991. Sv. Srđ (Sergeus) bio je zaštitnik grada prije sv. Vlaha.

Prošavši kroz Vrata od Ponte, ulazim u staru gradsku luku:



Stara gradska luka danas uglavnom služi za vezivanje lokalnih brodica, izletničkih brodova za Lokrum i čamaca kojima se gosti s cruisera prebacuju u grad. Veliki brodovi pristaju u gruškoj luci, na sjevernoj strani grada. No u doba Dubrovačke Republike, ovo je bila glavna gradska luka.

Struktura s tri luka u sredini slike je gradski arsenal.

Iz Starog se grada na ovoj strani izlazi kroz Vrata od Ploča, a pored njih nalazi se i tvrđava Revelin, dovršena sredinom 16. stoljeća:



Ja obilazim tvrđavu Sv. Ivana, koja stoji na ulazu u luku, te izlazim na lukobran Porporelu. Lukobran je izgrađen 1870-ih, a tijekom njegove gradnje nevrijeme je na obalu izbacilo kamen teži od 3 tone, koji je potom ugrađen u lukobran.

S Porporele puca pogled na Lokrum (tal. Lacroma):



Ovaj je maleni otok zaštićen kao prirodni rezervat. Na njemu se nalazi botanički vrt, napušteni benediktinski samostan i malo kraško jezerce, nazvano Mrtvo more. Na Lokrumu se navodno 1192., pri povratku iz Trećeg križarskog rata, od oluje spasio i engleski kralj Richard Lavljeg Srca. Za Lokrum je vezano i prokletstvo, koje su na njega navodno bacili benediktinci koje su s otoka potjerali Francuzi, a koje će snaći svakoga tko postane privatnim vlasnikom Lokruma. I doista, tijekom idućih stotinjak godina svi su vlasnici Lokruma, među njima uglavnom članovi obitelji Habsburg, doživljavali neobične fatalne nesreće, sve dok nisu izgubili i krunu, a otok pripao novonastaloj Državi SHS.

S Porporele puca pogled i na Lazarete:



Dubrovnik je prvi u svijetu uveo instituciju karantene, još u 14. stoljeću, u doba epidemije kuge. Nakon nekoliko manjih lazareta u okolici grada, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće sagrađen je kompleks lazareta na Pločama. Tada je ujedno i razdoblje karantene s 30 produženo na 40 dana (odakle i naziv karantena – quarantina, prema quaranta „40“). Ovaj impresivan kompleks, s 10 dvorana i 5 dvorišta danas je mjesto multimedijalnog muzeja i umjetničke radionice.

Pogled na tvrđavu Sv. Ivana, s obaveznim sv. Vlahom u niši:



Današnji oblik tvrđava Sv. Ivana ima od 1557., kada su povezane manje tvrđave Od mula i Gundulićeva. U unutrašnjosti tvrđave danas se nalazi Akvarij i Pomorski muzej.

Vraćam se u unutrašnjost Starog grada. Na gradskom zvoniku slikam zelence:



Zelenci su dva bakrena kipa (nazvani Maro i Baro) koji udaraju u zvono koje je 1506. izradio čuveni zvonar Ivan Rabljanin. Današnja verzija gradskog zvonika potječe iz 1929., umjesto starog zvonika koji je stradao u potresu 250 godina ranije.

Odlučujem predahnuti u onom istom pubu od sinoć, a potom još navraćam i u poznati sendvič-bar Škola, u jednoj od ulica okomitih na Stradun. Reputacija Škole doprla je i do mene. Zaključak: sendviči su ukusni, kao i štrudl od jabuka, no cijena je definitivno previsoka. Nažalost, to je Dubrovnik, gdje nije rijetkost niti cijena od 25 kn za pivu od 0,25 l.

Lagano se bliži vrijeme polaska mog broda, pa krećem prema Gružu. S Pila slikam Minčetu:



Minčeta je izgrađena 1464., a povod je bio napredovanje turske vojske na Balkanu nakon pada Carigrada. To je najviša točka dubrovačkih zidina i najjači fortifikacijski objekt u njihovom sklopu, sa zidovima debljine 6 metara.

Put do Gruža vodi uz uvalu Boninovo:



Krajolik uvale nagrđen je modernim zdanjem hotela Libertas:



Spuštam se u Gruž, podižem prtljagu i ukrcavam se na brod, dobru staru Postiru, jedinu preživjelu od svoje vrste, koja održava liniju iz Dubrovnika za Elafite.

Pogled na cruisersku gužvu u gruškoj luci, a tu je i Liburnija, spremna da isplovi na dužobalni put prema Rijeci:



Pogled na poluotok Lapad, koji zatvara grušku luku sa zapada:



(Zgrada na sredini je Villa Elisa, u kojoj je danas Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku.)

Isplovljavamo, promičući uz ove ogromne ploveće hotele:



Te dolazimo do mosta preko Rijeke Dubrovačke:



Inače, zanimljivo je da tim mostom sve do ovog dolaska u Dubrovnik nisam nijednom prošao licem okrenut prema jugu. Uglavnom sam se njime vraćao na raznim povratcima s Balkana ili iz još veće daljine. Onaj jedini put kad sam njime išao prema jugu, sjedio sam u Nikolinom friško razbijenom autu, natraške uspetom na karambol transport. Laughing

A taj famozni sudar, na našem putovanju u Albaniju 2007., dogodio se tamo negdje:



Pogled u dubinu Rijeke Dubrovačke, prema Mokošici:



Još jedan uplovljava:



Dva su već u Gružu, a ako se ne varam, jedan ili dva su i pred Starim gradom.

Na izlasku iz gruške luke prolazimo pokraj otočića Daksa:



Daksa je u povijesti bila dom franjevcima koji su od 13. st. živjeli u samostanu Sv. Sabine. Na otoku je postojao i križni put za sva mjesta u okolici. Sakralne objekte na otoku uništila je francuska vojska početkom 19. st., a potom je otok bio u privatnom vlasništvu kneza Aleksandra Poninskog, koji je pokušao obnoviti samostan, te je čak u njegovu sklopu utemeljio i vrijednu biblioteku, no stvari su zamrle dolaskom Prvog svjetskog rata. U listopadu 1944. na Daksi su partizani strijeljali 53 osobe, navodno optužene za kolaboraciju s narodnim neprijateljima. U doba SFRJ taj se zločin zataškavao, a javno se o njemu počelo govoriti tek potkraj osamdesetih godina. Do danas još nije provedena službena istraga, niti je itko proglašen odgovornim za to nedjelo. Među strijeljanima su inače bili i isusovac Petar Perica, autor pjesme Rajska Djevo, kraljice Hrvata, kao i tadašnji gradonačelnik Dubrovnika, Niko Koprivica.

S vanjske strane Lapada nalazi se niz hridi, nazvanih jednostavno Grebeni:





Svjetionik na Grebenima podignut je 1872., i izložen je snažnim valovima koji su znali čak i razbijati prozore na njegovoj zgradi.

Niz otoka koji se u geomorfološkom smislu nastavljaju na Lapad, nosi naziv Elafiti, prema grčkoj riječi elaphos = jelen. Ukupno ih ima 15-ak, premda su samo 4 veća, a 3 nastanjena. Brod kojim plovim pristaje na sva tri nastanjena Elafita.

Prvi u nizu je Koločep:



U lokalnom dijalektu poznat kao Kalamota (prema tal. Calamotta), Koločep je najjužniji stalno naseljeni hrvatski otok. Jedino naselje, Koločep, sastoji se od dva zaseoka, u dvjema nasuprotnim uvalama. Na jugoistoku je Gornje Čelo, a na sjeverozapadu Donje Čelo. Zvuči pomalo kontraintuitivno da južniji zaseok nosi pridjev „gornji“ u svom imenu, međutim to nije rijetkost u jadranskoj toponimiji – zbog orijentacije obale u smjeru SZ-JI u pravilu je južni kraj otoka obično i istočniji, tj. bliži izlasku sunca, a kako sunce izlazeći ide uvis, odatle veza s pridjevom „gornji“.

Koločep je u doba Dubrovačke Republike bio važan centar brodogradnje, a s njega su bila i dva člana posade Kolumbove Santa Marie. Prije nekoliko godina na Koločepu je lansiran projekt Otok znanja, s idejom privlačenja domaćih i stranih stručnjaka na otok, no neslavno je propao nakon što je udruga koja se njime bavila završila u dugovima.

Uplovljavamo u Donje Čelo:







Na Koločepu, kao što se vidi, nema automobila.

Još jedan pogled na mjesto:



I krećemo prema susjednom Lopudu:



Po izlasku iz zavjetrine Koločepa, na zapadu se otvara pogled na otočić Sveti Andrija, s jednim od najjačih jadranskih svjetionika:



Na otočiću je nekoć bio benediktinski samostan, u koji su ljudi obično dospijevali po kazni, budući da je bio nepristupačan. Stradao je u potresu 1667. i nije obnovljen. Svjetionik postoji od 1872.

Koločep ostaje za nama:



A mi se križamo s trajektom Porozina:



Sudeći po imenu, on je zalutao u ove krajeve...

Idući otok na redu je Lopud (tal. Mezzo – Srednji, jer je središnji od triju naseljenih Elafita). Otok je naseljen još od predrimskog doba. Grci su ga zvali Dalafota, Rimljani Lafota, odakle i naše ime Lopud. Slaveni su ga naselili već u 9. st.

Lopud je bio jedno od regionalnih središta Republike, s preko 1000 stanovnika, a imao je i vlastitu trgovačku flotu i brodogradilište. Brojni su dubrovački plemići ovdje podizali svoje ljetnikovce, a otok ima i 24 crkve i 2 samostana (franjevački i dominikanski).

Franjevački nas dočekuje pri uplovljavanju u luku:



Pogled prema još uvijek bliskom kopnu:



I ovdje postoji arhitektonska šaka u oko u vidu hotela Lafodia:



Jedino naselje na otoku je Lopud, u koji upravo pristajemo:







Izgleda lijepo, iako gužvovito, plaža u mjestu je prepuna. Inače, Lopud je poznat i po pješčanoj plaži Šunj na jugoistočnoj strani otoka.

Još jednom crkva Sv. Marije od Špilice, u sklopu franjevačkog samostana:



Poznati Lopuđanin bio je inače i Miho Pracat, dubrovački trgovac, prvi građanin kojemu je Republika podigla spomenik, u dvorištu Kneževa dvora.

Još par vizura Lopuda prilikom isplovljavanja:







Dok plovimo prema susjednom Šipanu, u daljini se već nazire i Mljet:



A pred nama je Šipan:



Osvrt na Lopud:



I uplovljavamo u luku Suđurađ na Šipanu:





Otok Šipan (tal. Giuppana) najveći je u skupini Elafita, a ujedno i jedini koji ima dva naselja – Suđurađ na jugoistočnoj i Šipansku Luku na sjeverozapadnoj strani otoka. U prošlosti je bilo još nekoliko manjih zaseoka, no oni su danas opustjeli. Zanimljiv je podatak da je Šipan otok s najviše maslinovih stabala po broju stanovnika na svijetu. Udaljenost od Dubrovnika, a i veličina otoka, pogodovali su odabiru Šipana kao ljetovališta dubrovačke vlastele, tako da se na otoku nalaze 42 ljetnikovca, a i 34 crkve. Najveći ljetnikovac nalazi se u središtu Suđurđa, a pripadao je lokalnom trgovcu Vici Stjepoviću-Skočibuhi. Njegove kule dominiraju središtem Suđurđa:



Vice Stjepović-Skočibuha bio je dubrovački trgovac i brodograditelj iz 16. st., najugledniji poduzetnik svoga doba. Zbog radišnosti i ugleda Republika mu je ponudila plemićku titulu, no on ju je odbio jer nije obuhvaćala njegovu djecu. Ironično, budući da nijedno od njegovih desetero djece nije imalo muških potomaka, prezime Stjepović-Skočibuha je u idućoj generaciji izumrlo.

Ljetnikovac je sagrađen 1563., zbog obiteljskih nesuglasica, na mjestu negdašnjeg Vicinog brodogradilišta. To je jedini potpuno očuvani objekt dubrovačke ladanjske arhitekture u Hrvatskoj, a u njemu se nalazi i jedini sačuvani drveni balkon iz 16. st. na Mediteranu.

Izlazim s broda i približavam se ljetnikovcu:



Veličina ljetnikovca poprilično odudara od ostatka Suđurđa, koji je u biti maleno selo, stisnuto u najdubljem dijelu uvale, a kako ljetnikovac zauzima gotovo čitavu dolinu, ostale su se kuće morale izmaknuti na susjedne obronke ili se stisnuti uz obalu.

Šećem uokolo, bilježeći ostatke drugih ljetnikovaca:



Jedna od kula ljetnikovca Stjepović-Skočibuha:



Ljetnikovac je u privatnom vlasništvu, te je nedavno obnovljen. Zato i nije dopušten slobodan ulaz, premda bi se vjerojatno na zahtjev moglo zaviriti, no ja nisam pokušavao. Ranije je služio kao muzej.

Uličica:



Pogled na drugu stranu Suđurđa:



U središtu, na svojevrsnom trgu, nalazi se spomenik tisućgodišnjici hrvatskog kraljevstva:



Zapravo ironično, budući da Šipan nije pripadao Tomislavovoj državi.

Uspeo sam se i na drugi obronak i uslikao ljetnikovac i iz ovog kuta:



Budući da nisam imao gdje odložiti stvari, Suđurđem sam kružio s ruksakom na leđima, što me poprilično iscrpilo. Sjedam stoga na limunadu u jedan od kafića na obali. Pored mene je neka hrpa Španjolaca na dnevnoj ekskurziji iz Dubrovnika. Smiješno mi je kako izgovaraju toponime u okolici Dubrovnika, vjerojatno planirajući izlet za sutradan: Kavtat, Eston, a govore i o poznatom restoranu „Kapetanova kuka“. Laughing

Kupujem novu bocu vode (tijekom putovanja svaki sam dan popio litru i pol do dvije vode), te odlučujem da neću čekati autobus za Šipansku Luku, nego ću se pješice uputiti 5 km dugom cestom kroz polje do drugoga mjesta.

Na izlasku iz mjesta primjećujem znak za lovište, te prometni znak koji me upozorava na opasnost od veprova na cesti. Hm, jesam li baš postupio najpametnije?

Šipan se sastoji od dva usporedna bila, između kojih se nalazi plodno polje. Krajolik polja mi liči kao da je negdje u Istri:



Cesta vodi istočnim rubom polja. Negdje na polovici puta križam se s autobusom koji tek ide u Suđurađ. Očito sam dobro odabrao.

Jedan od ljetnikovaca u polju:



Na samom kraju, prije Šipanske Luke, slijedi kratki uspon, prije no se počnem spuštati u mjesto.

Na vrhu se smjestio kasnogotički Knežev dvor, podignut 1450., u kojem je bilo sjedište dubrovačke vlasti na otoku:



Pogled prema Šipanskoj Luci, te u daljini Jakljanu, Olipi i Pelješcu:



Spuštam se u mjesto, te usput opažam ovu zanimljivu uličicu:



Obalno šetalište u Šipanskoj Luci:



Dojam je bolji od Suđurđa. Suđurađ mi je izgledao kao tipično otočko selo, u kojem se unatoč ljetnikovcu osjeća težački duh, Šipanska Luka ima određene elemente urbanosti.

Pogled na mjesto, u sredini prve slike hotel Šipan:





Vrijeme je ručku. Odabirem jednu od konoba na obali. Inače, većina lokala u kojima sam jeo tijekom tih dva tjedna cilja na nautičare, tako da sam se osjećao kao uljez kada bih došao sa svojim ruksakom i bocom vode, znojan, iscrpljen i opaljen suncem. Isto tako, zanimljivo je da dosta tih lokala ne prima kartice, premda se ne očekuje da će strani nautičari prvo tražiti bankomate, pogotovo po udaljenijim otocima.

Odabrao sam domaće lignje s pirjanim miješanim povrćem, te butelju rukatca, pelješkog bijelog vina. Nažalost, nisu imali vino na čaše, tako da sam se morao potruditi sâm riješiti čitavu butelju. Laughing

Evo ručka:



Cijena je odgovarala ciljanoj klijenteli: otprilike 300-tinjak kn. Undecided

Imam još vremena do polaska moga prijevoza za dalje, pa lunjam uz more dalje prema sjeveru, gdje se nalazi plaža Šipanske Luke. S druge strane, Šipan je na jednom mjestu skoro prekinut:



Vjerojatno je nekoć to i bio drugi otok, koji je s vremenom srastao sa Šipanom.

Vozni red i lapsus:



Napokon se u sumrak pojavljuje katamaran Melita, koji će me prebaciti do mog večerašnjeg prenoćišta, Sobre na Mljetu. Katamaran dolazi iz Dubrovnika, a u pojedine dane plovi i dalje od Mljeta, sve do Lastova.

Isplovljavamo iz Šipanske Luke:





S lijeve strane Jakljan, četvrti od velikih Elafita, jedini nenastanjen, s desne strane Olipa, u daljini se vidi Mljet:



Još jedan pogled na Jakljan:



Na Jakljanu se nekoć nalazilo odmaralište za djecu iz Beograda, kasnije je bez naknade ustupljen na korištenje udruzi Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne, a potom ga je kupio Goran Štrok. Trenutna mi sudbina otoka nije poznata.

Prolazimo između Jakljana i Olipe:



Pogled na Olipu, najzapadniji od Elafita:



Ovo iduće brdo već je najjužniji dio Pelješca:



Inače, prolaz Mali Vratnik, koji odvaja Olipu od Pelješca, također je jedan od kandidata za prolaz između Scile i Haribde, premda je općeprihvaćeno mišljenje da je taj prolaz današnji Messinski tjesnac. Teoriju po kojoj je Odisej plovio Jadranom prvi je iznio Dubrovčanin Aristid Vučetić, koji je uspoređujući stihove Odiseje, pravce vjetrova tamo opisane, kao i jadransku geografiju, uspio identificirati pojedine lokacije iz Odiseje duž istočne obale Jadrana. Tezu je nedavno putopisno razradio Jasen Boko, i meni se, moram priznati, čini plauzibilnom. Kako bilo da bilo, Mali je Vratnik u doba oluja izuzetno neugodno mjesto za boravak, tako da teza o Scili i Haribdi nije preuveličana.

Mi uzimamo kurs prema Mljetu:



S druge strane je bolji pogled:



Jakljan i Šipan s vanjske strane (u daljini se vidi i Lopud):



Ovo s desne strane bi trebao biti Mali Vratnik:



Negdje u sâm sumrak doplovljavamo do Sobre:



Mljet (tal. Meleda, lat. Melita) je osmi najveći hrvatski otok, i daleko najveći od dubrovačkih otoka. S obzirom da dijeli latinsko ime s mnogo važnijom Maltom, često je dolazilo do zamjene tih dvaju otoka u raznim spisima. Tako se vjeruje da se brodolom svetog Pavla, koji se obično smješta na Maltu, u biti dogodio na Mljetu, a neki kinolozi smatraju i da je Mljet izvorna domovina pseće pasmine maltezera. Tumači Odiseje u Mljetu prepoznaju Ogigiju, otok na kojemu je Odisej proveo deset godina u društvu nimfe Kalipse.

Mljet je najšumovitiji hrvatski otok (preko 70% površine je pod šumom), te je ujedno najrjeđe naseljen od većih hrvatskih otoka. Na Mljetu ne postoji nijedno naselje gradskog tipa – najveće selo je Babino Polje, s 350-ak stanovnika, u kojem je središte općine. Zapadni dio otoka proglašen je 1960. godine nacionalnim parkom. Specifikum toga dijela vrlo je duboki morski zaljev, praktički izdvojen od morskog ekosistema, koji se dijeli na dva dijela, Veliko i Malo jezero. U Velikom se jezeru nalazi otok Sv. Marije s benediktinskim samostanom iz 12. st. U biti, jezera su svojedobno bila posve odvojena od mora, no prvo su benediktinci prokopali kanal do mora, iskoristivši pritom snažnu struju u kanalu za pokretanje mlina, da bi potom u doba Josipa Broza Tita kanal bio dalje proširen, kako bi Tito sa svojom jahtom mogao uploviti u jezero.

Prvi stanovnici Mljeta bili su Iliri, koji su se ovamo doselili prije 4000 godina. Iz toga razdoblja potječe mnoštvo gradina – utvrda od suhozida koje su služile za izviđanje i obranu. Iliri su s vremenom izgradili i grad Melitusa, na mjestu današnjega naselja Polače. Nakon rimskog osvajanja Melituse, ona postaje važna luka i gradsko središte koje se održalo i nakon propasti Rimskog Carstva. Slaveni, Neretvani, na Mljet stižu u 8. st. Uglavnom su se zadržavali na istočnom dijelu otoka, dok je zapad i dalje bio romanski. Krajem 10. st. dolazi do sukoba dvaju elemenata na otoku, nakon čega poraženi Romani odlaze, a današnje Polače odumiru, te će ostati nenastanjene sve do 19. st. Nakon poraza Neretvana, Mljet redom potpada pod vlast Zahumlja, Duklje i Raške. U doba raške vlasti na Mljet dolaze benediktinci iz Apulije, a ispravom kralja Stefana Prvovenčanog benediktinci postaju feudalni gospodari cijeloga Mljeta, te vazali Raške. U drugoj polovici 14. st. Dubrovčani diplomatskim igrama pokušavaju pobuniti lokalno stanovništvo protiv benediktinaca, no nakon uspješne bune sami priključuju Mljet svojoj vlasti. Mljet je u sastav Republike uključen 1410. i tamo je ostao sve do njene propasti. Unatoč tomu, benediktinski se samostan održao sve do kraja Republike, pa su tako u njemu boravili i poznati književnici Mavro Vetranović i Ignjat Đurđević.

U doba Drugog svjetskog rata, Mljet je okupirala Italija, čime je bio odvojen od susjednog kopna, koje je ostalo pod vlašću NDH.

1911. austrijska je uprava na Mljet donijela nekoliko primjeraka indijskog sivog mungosa, koji su ubrzo posve istrijebili zmije otrovnice. Međutim, kako nemaju prirodnog neprijatelja, mungosi su postali napast za ostale životinje na otoku, često koljući kokoši i inu perad.

Zanimljivo je spomenuti da je Mljet domovina legende o divu Regoču, koju je zapisala Ivana Brlić-Mažuranić.

Na otoku je endemična tzv. mljetska bolest (keratosis palmoplantaris transgrediens), zadebljanje kože na dlanovima i tabanima, koja se razvila u selu Koritima na istoku otoka, u kojem je nekoć bila dubrovačka karantena za oboljele od gube.

Pred nama je trajektno pristanište u Sobri, koje se nalazi sa suprotne strane zaljeva od ostatka mjesta:



egerke @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.