Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, srpanj 25, 2013
NEDJELJA, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se nakon doručka upućujemo istom rutom kao i prethodne večeri do starog grada. Putem prolazimo pored Karađozbegove džamije:



Karađozbegovu džamiju je 1557. izgradio najveći turski arhitekt Mimar Sinan po narudžbi mostarskog plemića Mehmed-bega Karađoza. Bila je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu, a tijekom posljednjeg rata gotovo posve srušena. Obnovljena je 2004. Najveća je džamija u Hercegovini. Ujedno je to i posljednja džamija pokraj koje smo prošli na ovom našem putovanju, no nikada nismo uspjeli ni u jednu ući. Tako da će Ena morati čekati neku drugu priliku da prvi puta posjeti džamiju.

Nastavljamo dalje i u daljini već vidimo kulu Helebiju:



Helebija je jedna od dviju kula (druga je Tara) koje omeđuju Stari most – simbol i eponim Mostara. No prije no što konačno dođemo do mosta, bacimo još jedan pogled na brdo iznad grada:



33 metra visok križ na brdu Hum izgrađen je službeno za jubilej 2000 godina kršćanstva, a neslužbeno, kao i onaj na brdu Vodno iznad Skopja, da bi iritirao one druge (u Skopju Albance, ovdje Bošnjake muslimane). Inače, jedan od argumenata koji katolici (i pravoslavci) u BiH koriste u pogledu izgradnje vjerskih objekata je „pa ako oni mogu graditi tolike džamije, možemo i mi crkve“. Pritom se zaboravlja da je općenito frekvencija džamija u islamskom svijetu mnogo veća, i da je zapravo normalno da u gradu u kojem je omjer muslimana i kršćana podjednak, bude više džamija, jer džemat obuhvaća manje područje od župe/crkvene općine (otprilike jednu mahalu).

I evo ga, konačno puca pred nama pogled na Stari most u svoj njegovoj ljepoti:



(toranj desno je Tara)

Stari most izgrađen je 1566., za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog, a graditelj je bio Mimar Hajrudin, Sinanov učenik. U svoje je vrijeme bio najveća lučna konstrukcija na svijetu. Dug je 30 metara, širok 4 metra, a na najvišoj točki nadvisuje Neretvu za 24 metra. Evlija Čelebija je u 17. stoljeću zapisao kako na svom putu kroz 16 zemalja nije nigdje vidio tako visok most. Gradio se 9 godina, a do danas nisu poznati svi podaci o tome kako je, s ondašnjom tehnologijom, točno izgrađen. Valja napomenuti da je konstrukcija koja je most pridržavala dok se gradio bila drvena. Prema legendi, Hajrudinu je bilo rečeno da će u slučaju neuspjeha biti osuđen na smrt. Čak je pripremio svoj pogreb na dan skidanja konstrukcije. Most je ipak ostao stajati, Hajrudin je sačuvao živu glavu, a most je stajao još idućih 427 godina, sve do Slobodana Praljka. Ostaci mosta pali su u Neretvu, iz koje su kasnije izvađeni, te je obnova mosta započela 2001., a završila tri godine kasnije. Iduće je godine most uvršten na popis Svjetske baštine UN-a (zanimljivo, i drugi bosanskohercegovački spomenik na toj listi je most – onaj preko Drine u Višegradu. Ironično, u zemlji kojoj su ponajprije potrebni mostovi među ljudima.).

Most je toliko povezan s gradom, da je dao čak i ime Mostaru. Doduše, tada još nije bila riječ o ovom mostu (čak ne ni o onom srušenom), već o njegovom prethodniku, visećem mostu podignutom stotinjak godina ranije. Tara i Helebija već su tada postojale, a oko njih se razvilo malo naselje. Međutim, samo ime spominje se po prvi puta u turskom popisu stanovništva 1468. Mostar je svoj razvoj započeo u doba turske vlasti, kada je postao sjedište hercegovačkog sandžaka. U 19. stoljeću taj je sandžak postao pašalukom, a 1840. došlo je do velikog progona mostarskih katolika. Austrougarsko razdoblje donosi modernizaciju grada, a najbrži razvoj dogodio se u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kad se grad širi, razvija industriju i postaje centrom kojemu gravitira čitava Hercegovina. Nažalost, sve je to zaustavio rat, u kojem je glavnu ulogu imao sukob između Hrvata i Bošnjaka (Srbi su držali brda okolo grada, ali su otamo otjerani već u kasno proljeće 1992.), koji su držali dvije obale Neretve (Hrvati desnu, zapadnu, Bošnjaci lijevu, istočnu – premda je prava linija razgraničenja išla nešto zapadnije, tzv. Bulevarom, tako da je Neretva čitava bila u bošnjačkom dijelu). Pritom su čitav grad i okolica pretrpjeli ogromnu kulturnu štetu: još je na početku rata, prilikom granatiranja od strane JNA, uništen franjevački samostan i biskupska palača s knjižnicom od oko 50 000 knjiga, kao i Karađozbegova džamija. Potom je HVO uništio nekoliko pravoslavnih vjerskih objekata u gradu i okolici: sabornu crkvu Svete Trojice, manastir u Žitomislićima i crkvu Rođenja presvete Bogorodice. Štetu na civilnim objektima ne treba ni spominjati: Mostar je bio najrazrušeniji grad u Bosni i Hercegovini. Iako se život normalizirao, još uvijek se u zraku osjeća implicitna podjela – mnogi Hrvati se libe ići u istočni dio grada i obratno.

Pogled s mosta na Koski Mehmed-pašinu džamiju:



I pogled u dubinu:



Stari je most poznat i po skakačima s njega. Prvi skok s mosta zabilježen je još 1664., a odonda su gradski mladići redovno dokazivali svoju hrabrost i impresionirali djevojke skokovima. Osim velike visine, problem je i u samom doskoku, budući da je Neretva puna opasnih stijena i virova, a i u temperaturnoj razlici (Mostar je jedan od najtoplijih gradova u Europi, a Neretva je hladna). Od 1968. održava se i službeno natjecanje u skokovima, a skakači su danas oformili i neku vrstu udruge (kojoj je sjedište u Tari), te rade skokove po narudžbi – naravno, za odgovarajuću novčanu protuvrijednost, koja se penje i do nekoliko stotina eura za skok na glavu.

Pogled na Taru:



I Helebiju:



Na mostu je uvijek gužva:



Iako je kamen korišten za obnovu uglavnom nov, već je poprilično uglačan tisućama nogu, i vrlo sklizak. Srećom, na mostu postoje ovi „ležeći policajci“, bez kojih bi prelazak bio nemoguć, no svejedno treba paziti.

Nastavljamo dijelom Starog grada koji se nalazi na desnoj obali Neretve. Ovdje se u Neretvu ulijeva rječica Radobolja, preko koje je također podignut manji most, nazvan Kriva ćuprija:



I on je bio srušen, ali ne projektilima. U ratu je bio oštećen, a onda je 1997. Radobolja zimi nabujala i podlokala već ionako krhki most. Inače, Kriva je ćuprija starija od Starog mosta, i navodno je poslužila kao uzor za njegovu gradnju.

Spuštamo se skroz do Neretve. Na zidiću sjedi neki tip, priča da je inače Hrvat iz Njemačke, a da je bio u narkomanskoj komuni u Međugorju i da se sad vraća kući. Pita možemo li mu novčano pomoći. Ha tko zna, vjerojatno mulja, ali mu ipak dajem 5 maraka, sitnijeg nemam.

S obale puca krasan pogled na Stari most:



Sjeli smo u hlad i malo kunjamo. U jednom trenutku primjećujemo neko komešanje na mostu. Jedan se mladić, očito skakač, popeo na ogradu, i očito se sprema skočiti:



Ostat ćemo još malo, da pokušam zabilježiti trenutak skoka. Međutim, on nikako da skoči. Glupo mi je imati upaljen fotoaparat, pa računam na graju s mosta koja će me upozoriti na skok. Minute prolaze. Deset, dvadeset, pola sata...očito se još nije iscjenkao za pravu cijenu za skok. Bliži nam se vrijeme povratka u hostel, trebamo uzeti stvari i krenuti prema autobusnom kolodvoru. Ovaj i dalje stoji. Krećemo, i u povratku prelazimo preko Starog mosta. Nismo ništa  propustili, on i dalje stoji na ogradi, šepuri se i ne pokazuje namjeru da u skorije vrijeme skoči. Razmišljam da ga onako u prolazu nonšalantno gurnem i prekinem taj igrokaz. Laughing

Na povratku u hostel još jednom bilježim Karađozbegovu džamiju, iz šireg kuta:



I to je ujedno posljednja fotografija na ovom putovanju.

No putovanje još nije gotovo. Nakon uzimanja stvari u hostelu krećemo na kolodvor, koji se nalazi odmah uz željeznički, u istočnom dijelu grada. Kupujemo karte za autobus do Splita. Autobus dolazi iz Sarajeva i već u dolasku kasni. Napokon se pojavljuje, udoban, dvokatni, klimatiziran. Sjedamo na donji kat i započinje vožnja prema Splitu. U Čapljini prolazimo pored displeja koji pokazuje vrijeme i temperaturu – trenutno je 45° C. Kako se vozimo, primjećujem da je Ena sve snuždenija i da joj nije dobro. Sjedimo okrenuti leđima u smjeru vožnje, možda je to. Premješta se sučelice. Nije, i dalje joj se vrti. Na kraju doznajem u čemu je problem – ona je naime u silnom strahu da ju ne potjera na WC tijekom puta odlučila to jutro piti što manje tekućine, i tako je dehidrirala. Ja joj dajem svoju vodu, ali ni nje nema previše. Ipak je nekako izdržala do prvog stajanja, kod Baćinskih jezera, gdje smo konačno kupili dvije litre vode.

U nastavku puta javlja se međutim primarni problem – nakon što je rehidrirala tijelo, sad joj pak mjehur ne da mira. Iako autobus ima WC, nismo sigurni koristi li se on uopće, pa to čuvamo samo kao najzadnju opciju (OK, postoji i ona iza nje – zaustavi autobus, pa u grmlje). Put traje beskrajno dugo, prvo kroz Makarsku rivijeru, pa onda kroz Poljicu, gdje je tradicionalno gužva...pokušavam joj nekako skrenuti pažnju, pokazujem joj more, otoke...ali ne pomaže, sila je sve jača. Pokušava se u sebi dogovoriti sa svojim mjehurom da ju pusti na miru do Splita, ali on je tvrdoglav. Ipak nekako naposljetku dolazimo na splitski kolodvor i dok ja kupujem karte za Šibenik ona stiže obaviti svoje.

Krećemo dalje i odmah upadamo u gužvu u Kaštelima i na ulazu u Trogir. Predvidljivo bismo trebali stići u Šibenik 15 minuta prije polaska broda za Zlarin, ali toliko smo već nakupili zakašnjenja. Nakon Trogira autobus, umjesto da produži obalnom cestom, kreće u brdo, preko Boraje. Već u mislima vidim kako nam brod odlazi, no u tom času još ne znam da je cesta preko Boraje, iako uža i lošija, zapravo kraća i stoga brža. I doista, preko Vrpolja stižemo u Šibenik 10 minuta prije polaska broda...

OK, boravak u Zlarinu imao je također svojih trenutaka, jer smo očito negdje putem još pokvarili probavu, pa smo se tri dana oporavljali, no sve u svemu, smatram da je putovanje bilo uspješno, pogotovo za Enu, koja, kao što sam rekao, nikad prije nije putovala toliko dugo, i još na ovakav način. Bilo je tu svakako određenih problema na koje nisam navikao na putovanjima s onim svojim haharima, ipak je Ena manje otporna na prljavštinu i loše uvjete puta, te je puno sporija – ali zato sam i odabrao rutu za koju sam smatrao da ju možemo odraditi i malo sporije (usporedbe radi, naš put u Zakavkazje je trajao također 17 dana). Ironično, Ena je smatrala da je tempo našeg putovanja bio daleko brži od onoga na koji je ona navikla. Laughing

I time je još jedan putopis priveden kraju. Smile Za kraj, ruta čitavog puta:



egerke @ 19:47 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 23, 2013
SUBOTA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ćemo na doručak na Baščaršiju, naravno na burek i jogurt. Putem dotamo snimam ime trga s čijim pamćenjem problema vjerojatno imaju i sami stanovnici:



Odmah pored toga je i narodno kazalište:



Nakon doručka upućujemo se na tramvaj koji će nas odvesti sve do svojeg zapadnog terminusa – Ilidže. Zbog specifičnog reljefa, Sarajevo ima samo jednu tramvajsku prugu, koja se pruža od Baščaršije do Ilidže, s kratkim odvojkom do željezničkog kolodvora, ali je ipak na čitavoj toj trasi napravljeno nekoliko okretišta (Skenderija, Čengić Vila, Nedžarići), tako da kombiniranjem tih okretišta ukupno postoji čak sedam linija. Najdulja je trojka, koja transverzalno prelazi čitav grad, i kojom se mi sad vozimo.

Ilidža je nekoć bila prigradsko naselje, a danas se praktički spojila sa Sarajevom. Ujedno je i mjesto najstarijeg naselja na sarajevskom području – u obližnjem Butmiru, gdje je danas sarajevski aerodrom, nađeni su arheološki tragovi neolitske kulture iz oko 2600 godina pr. Kr. U rimsko doba ovdje se nalaze toplice – Aquae Sulphurae (Sumporne toplice), inače i najvažnije rimsko naselje na području Bosne i Hercegovine. U srednjem vijeku, čitavo je područje poznato kao Vrhbosna, što je i danas ostao naziv za sarajevsko područje u katoličkoj terminologiji (Vrhbosanska nadbiskupija). Ime Ilidža turskog je porijekla, i također znači „toplice“. Do rata, naselje je imalo relativnu srpsku većinu, ali je ipak pripalo Federaciji BiH, prouzročivši na taj način migracije stanovništva. Prije rata Ilidža je bila jedna od najrazvijenijih općina Jugoslavije, s posebno razvijenim turizmom. Naime, osim termalnih izvora (koji se poprilično olfaktivno osjete), na području Ilidže nalazi se i izvor rijeke Bosne, kao i zimski sportski centar na Igmanu.

Mi se otpućujemo prema spomenutom Vrelu Bosne, no prije toga evo opet malo revolucionarnih grafita:



Do Vrela Bosne vodi oko 3,5 kilometra dugačak drvored platana i kestena, u kojem se nalazi i mnoštvo vila iz austrougarskog razdoblja. Hodanje kroz drvored nakon nekog vremena postaje zamorno, unatoč prekrasnoj prirodi, budući da se nikako ne nazire kraj. Oni ljeniji, ali financijski potkoženi mogu iznajmiti fijaker koji će ih prebaciti do odredišta. Za one koji hodaju to znači da se pored beskonačnog hodanja još svako malo moraju izmicati fijakerima i izbjegavati konjsku balegu.

Ipak, nakon kojih pola sata hoda, dolazi se u vilinski pejzaž:





Rijeka Bosna ovdje izbija iz nekoliko vrela, te oblikuje više jezeraca, po kojima plivaju patke i labudovi. Subota je, pa ima dosta izletnika. Totalni kontrast naspram prošlog puta kada sam bio ovdje, u siječnju 2008.

Za vrijeme rata čitavo je područje bilo jako zapušteno i prepušteno nekontroliranoj sječi drva za ogrjev. Uz pomoć lokalne mladeži i međunarodnih ekoloških udruga, Vrelo Bosne je 2000. obnovljeno i odonda je jedna od glavnih turističkih atrakcija Sarajeva i uopće čitave BiH.

Uživajte još malo:





Prerano je još da bismo jeli, pa odlučujemo ručati po povratku u grad. Šetkamo se uokolo, odugovlačeći s povratkom kroz onaj beskrajni drvored. Međutim, s obzirom da nam i natrag treba oko pola sata, valja nam krenuti.

Po prispijeću na tramvajsko okretište odmah nalazimo jedna kola – subota je i tramvaji zbog izletnika voze pojačano.

Silazimo kod kolodvora, kupujemo kartu za predvečer, te se potom lagano šećemo nazad prema gradu.

Nasuprot željezničkog kolodvora nalazi se novi neboder novinske kuće Avaz, nazvan Twist tower:



Vraćamo se na glavnu sarajevsku transverzalu, Ulicu Zmaja od Bosne. U doba rata, čitav je ovaj potez, od zapadnih predgrađa do Marijin dvora, bio poznat kao Snajperska aleja, budući da je riječ o širokom brisanom prostoru okruženom visokim zgradama, kao stvorenom za snajperiste. U Sarajevu je ukupno tijekom rata od snajpera ubijeno 225 ljudi, a ranjeno 1030.

Ono što je u Bukureštu u doba rumunjske revolucije bio hotel Intercontinental, u Sarajevu je u doba rata bio Holiday Inn:



U tom su hotelu za čitavo vrijeme rata bili smješteni strani novinari, koji su tako iz prve ruke mogli pratiti život u opsjednutom gradu u kojem je svaki dan mogao biti posljednji.

Malo dalje prema centru nalazi se katolička crkva Sv. Josipa, sagrađena potkraj tridesetih godina 20. stoljeća:



I tada napokon dolazimo do Marijin dvora, koji je nekoć predstavljao zapadni ulaz u grad:



Marijin dvor je zapravo naziv za zgradu u lijevom dijelu slike, ispred koje stoji tramvaj. Riječ je o stambeno-poslovnoj zgradi koju je 1885. dao izgraditi austrijski poduzetnik August Braun, nazvavši je po svojoj supruzi Mariji. Velika zgrada na četiri ulice postala je simbolom tog novog dijela grada tako da se čitav predio, skroz do željezničkog kolodvora, nazvao po njoj.

Skrećemo prema Miljacki, no kako je obala Miljacke na suncu, odlučujemo se za sjenovitije ulice centra grada. Put nas opet vodi na Baščaršiju, na ručak. Ja ću uzeti ćevape, a Ena, koja ne voli mljeveno meso, uzet će neku piletinu. Postoji nekoliko teorija o tome gdje su najbolji ćevapi na Baščaršiji. Neki navijaju za Ferhatovića, neki za Želju, a ja sam još kod svog prvog posjeta Sarajevu dobio preporuku da su najbolji ćevapi kod Mrkve. Ćevabdžinica čiji je vlasnik Ejub Mrkva nalazi se pri samom kraju Baščaršije, iza Baščaršijske džamije. Moram priznati da su me Mrkvini ćevapi već prvi puta toliko zadovoljili da nisam imao potrebe eksperimentirati s ostalim ćevabdžinicama u kvartu.

Iako se svi oni koji su Sarajevo posjetili nakon rata kunu u to kako to više nije ono predratno Sarajevo, kako je ono imalo jednu puno pozitivniju vibru, ja moram priznati da sam u svojim posjetima Sarajevu također osjetio pozitivan duh toga grada, čak i danas. Da nije bilo tog nesalomljivog duha i specifične vrste humora, ovaj grad teško da bi izdržao jezivu sudbinu koju je trpio skoro 4 godine.

Ali nije to samo do Sarajeva, čitava je BiH takva. Sjećam se kada sam u Budimpešti naletio na grafit, nažvrljan u jednoj stražarnici kod kraljevske palače: „Jebo zemlju koja Bosne nema.“ Laughing

Doista, kada razmišljam o ovom putovanju, pada mi na pamet jedna paralela: Albanci su trokonfesionalan narod, ali nikada nisu pomislili da su tri različita naroda. Vjera ih možda razdvaja, ali spaja ih zajednički jezik, kultura, povijest... Možda su Albanci imali tu sreću da su jezično odvojeni od svojih susjeda, pa su bili upućeni jedni na druge. S druge strane, BiH je tek dio kontinuuma, smješten između dva dominantna pola, toliko dominantna da su BiH uvijek gledali kao prepreku nacionalnom objedinjenju. I zato su Albanci jedan narod s trima vjerama, a u BiH su tri vjere dale tri naroda. Upravo zato što je prvi rasadnik nacionalnog identiteta u BiH bila Crkva, katolici su svoj identitet vezali za najbliži katolički, a pravoslavci za najbliži pravoslavni narod. Muslimanima etnički identitet sve do stvaranja Jugoslavije nije bio bitan – oni su jednostavno pripadali Bosni i Hercegovini. Kasnije su se izjašnjavali svakojako, već prema dominantnoj kršćanskoj denominaciji u njihovoj općini. Tako se Raif Dizdarević (rođen u Fojnici) izjašnjavao u početku kao Hrvat, a Meša Selimović (rođen u Tuzli) kao Srbin. Neki su se već tada zalagali i za naziv Bošnjak, koji po tome ne bi bio vezan uz vjeru – bilo tko se mogao izjasniti Bošnjakom, bio on i katolik ili pravoslavac. Međutim, 1968. u ustav SFRJ dodan je novi konstitutivni narod, Muslimani, koji je u principu obuhvatio ne samo bosanskohercegovačke muslimane, već i razne druge izolirane skupine islamske vjeroispovijesti po bivšoj Jugoslaviji (Gorance, Torbeše, sandžačke muslimane, Pomake...). Ujedno su na taj način zatvorena vrata mogućnosti stvaranja jedinstvenog bosanskohercegovačkog naroda, neovisnog o vjeri. BiH je postala Jugoslavija u malome, i doista, jedino je identitet Jugoslavena mogao zadovoljiti one koji su se osjećali kao da im je domovina Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatska ili Srbija (sklon sam tu uvrstiti primjerice i Ivu Andrića).

Nažalost, takvo je stanje stvari i dovelo do krvoprolića devedesetih. Nacionalističke propagande Hrvatske i Srbije pokušavale su Bosnu i Hercegovinu prikazati kao umjetnu tvorevinu, bez ikakve povijesne utemeljenosti (a zašto bi Tomislavova Hrvatska ili Nemanjina Raška bile „utemeljenije“ od Tvrtkove Bosne?) za koju bi najbolje bilo da nestane, a onda slijedi grabež i podjela prema „prirodnim“ etničkim granicama. Muslimani? Ma oni nemaju ni kučeta ni mačeta, neće se nitko za njih zauzeti, lako ćemo mi s njima...

Početkom devedesetih, Muslimani su konačno počeli tvrditi da su Bošnjaci. Načelno, otvorili su ponovno vrata i Bošnjacima katolicima i Bošnjacima pravoslavcima. No malobrojni su ih poslušali. Ostali su uglavnom utaboreni u svojim zadojenim nacionalističkim taborima, gledajući u Bošnjacima uvijek samo muslimane. Štoviše, neki su ih gledali i kao Turke, u svojoj zadrtosti zaboravljajući činjenicu da je u povijesti bilo Bošnjaka muslimana koji su ratovali s Turcima (najpoznatiji je svakako Husein-beg Gradaščević). Da stvar postane bizarnija, mnogi Muslimani u ostalim predjelima Jugoslavije počeli su se automatizmom također izjašnjavati kao Bošnjaci. I dok je još donekle razumljiv bošnjački identitet u Sandžaku, koji je sve do aneksije 1908. bio dio Bosne i Hercegovine, malo je teže razumjeti postojanje Bošnjaka na Kosovu ili u nesandžačkim dijelovima Crne Gore. Pada mi na pamet onaj naš taksist iz Skadra, Burhan Osmanagiq, koji se izjasnio kao Crnogorac. No u Crnoj bi ga Gori vjerojatno danas smatrali Bošnjakom, iako s Bosnom nema nikakve veze.

I tako je naziv „Bošnjak“ i opet na određeni način zacementirao muslimanski identitet toga naroda, onemogućivši eklektički pristup bošnjaštvu. Vjerski vođe, kao što je ef. Mustafa Cerić, svojim izjavama samo pojačavaju značaj islama kao glavne komponente bošnjaštva, što opet proizvodi reakcije kod drugih dvaju naroda. Oni malobrojni nemuslimani koji se odluče izjasniti kao Bošnjaci, poput Željka Komšića, ispadaju izdajice u očima svoje matične etničke zajednice. Hrvati i Srbi marginaliziraju utjecaj islama u kulturi BiH. Istovremeno, i u najzadrtijim hrvatskim i srpskim predjelima BiH jedu se ćevapi i burek, pije se kava i rakija, a o upotrebi turcizama u svakodnevnom govoru da se ne priča. Povijesne se ličnosti pokušava uklopiti u ladicu „naših“ ili „njihovih“, svojataju se Ivo Andrić, Tvrtko, Kulin-ban...pogled na povijest Bosne i Hercegovine postaje shizofrena opsesija u želji da se dokaže da smo baš „mi“ tu bili prvi, OK, oni drugi kršćani (naravno, zabludjeli) su također tu postojali – ali „Turci“ nemaju tu što tražiti. Zaboravlja se pritom da muslimani u BiH nisu niotkuda „došli“, došao je tek islam, koji je svoje plodno tlo u Bosni našao upravo zahvaljujući usrdnom progonu Crkve bosanske, koji su podjednako vršile i Katolička i Pravoslavna crkva. Većina pripadnika Crkve bosanske svoj je spas pronašla u konverziji na islam, zadržavši međutim krišom i stare običaje Crkve bosanske – u nekim muslimanskim obiteljima sve do 19. stoljeća. Dakle, postojanje muslimana u BiH posljedica je crkvene netolerancije u srednjem vijeku, a taj se stav nije promijenio sve do danas. S druge strane, činjenica da se Sarajevo naziva Malim Jeruzalemom, i da su u njemu svoj dom našli mnogi španjolski Sefardi koji su bježali iz Andaluzije pred katoličkim „osloboditeljima“, može se zahvaliti upravo islamu i njegovom pozitivnom pogledu na ostale narode Knjige (za razliku od kršćana, koji u jednima vide bogoubojice, a u drugima sljedbenike nekog shizofreničara iz pustinje). Ukratko, Bosna i Hercegovina, bila ona katolička ili pravoslavna ili katoličko-pravoslavna – bila bi u svakom slučaju jedno kulturološki puno siromašnije mjesto. Dobar uvid u tu kulturološki jednoličnu BiH pruža podjela iste na entitete, zasebne pješčanike za prakticiranje samo vlastite vizije BiH. Što dulje potraje ta podjela, postat će samoispunjavajuće proročanstvo o tome kako ne postoji izdvojena bosanskohercegovačka kultura.

Nakon ručka vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Odlučujemo se uzeti taksi, ne da nam se hodati ili se prtljati po tramvaju. Zaustavljamo taksi ispred hostela. Vozač pokušava s nama zapodjenuti razgovor, no pati od mucanja, tako da razgovor teče poprilično polagano. Razmišljam kako mucanje, iako ne ometa nečiju sposobnost da vozi taksi, ipak predstavlja određen hendikep u ovom poslu, budući da su taksisti obično komunikativni tipovi koji sa svojim mušterijama vole pretresati kojekakve teme.

Vlak na koji bismo trebali ići očekivano kasni. Naravno, riječ je o vlaku za Ploče koji dolazi iz Zagreba. Kasni kojih 40-ak minuta u trenutku našeg dolaska na kolodvor, no to će se u međuvremenu još i udvostručiti. Izgleda da će nas noć uloviti putem, te Ena tako neće vidjeti Bradinsku rampu i kanjon Neretve. Ništa, treba nešto ostaviti i za drugi put...

Vlak konačno dolazi, ukrcavamo se i ubrzo nastavljamo put. Akšam pada, te nas konačno dostiže negdje oko tunela Ivan. U njega smo još ušli po svjetlu, no u Bradini se već smrklo. Od Bradinske rampe Eni mogu pokazati tek svjetla Konjica u daljini, pa nakon nekog vremena ta ista svjetla na drugoj strani vlaka...

U Mostar stižemo oko 10 navečer. Nadamo se da će nas čekati u hostelu. Grad je poprilično pust, a žega se osjeti i u ovo doba. Nalazimo rečeni hostel, vlasnica je mostarska nevjesta, inače rođena Zadranka. Smještamo se u dormitorij u kojem već ima nekoliko ljudi koji već spavaju. Klima radi luđački. Budući da smo mi netom s vlaka, ne spava nam se odmah, pa ćemo se još prošetati do starog dijela grada. Obilazimo Stari most, prelazimo na desnu obalu, tu je već življe, turisti i lokalci se muvaju uokolo. Razmišljamo sjesti negdje na piće ili čak jelo, no ništa nam ne izgleda primamljivo. Naposljetku sjedamo u jednu staru slastičarnicu na lijevoj obali. Uzimam tufahiju i bozu, Ena, mislim, uzima samo limunadu.

Sutra imamo slobodno jutro u Mostaru, pa ćemo se pomnije prošetati i poslikati što već treba. A sada se idemo smrzavati u onaj dormitorij...

egerke @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.