Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, veljača 8, 2015
PONEDJELJAK, 26. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ulazimo dakle u zgradu terminala aerodroma Imam Homeini. Na gornjem smo katu, onom gdje su odlasci. Gledam ekrane s polascima i dolascima, zanimljivo je vidjeti odredišta koja baš i ne viđamo u Europi: Nadžaf, Dušanbe... Za zadnje riale dečki još kupuju neke suvenire i čokoladice u obližnjoj aerodromskoj prodavaonici. Damir uzima neke magnetiće, on je nekako najozbiljnije shvatio te poklone: nosi onaj parfem od ružine vodice curi, magnetiće prijateljima, uzeo je i nekoliko kutija iranskih kolačića i jedan bezalkoholni Istak od nara za zajedničkog frenda koji je veliki pivopija.

Nakon što smo obavili kupovinu, vrzmamo se po gornjem katu terminala, u potrazi s mjestom gdje bismo sjeli. Ipak imamo još nekih 6 sati do leta. Ispred aerodroma smo uzeli kolica na koja smo potrpali prtljagu. No na čitavom gornjem katu nema mjesta za sjesti. Kat je puno manji (otprilike jedna trećina donjeg kata) i vjerojatno nije predviđen za zadržavanje – ako putuješ, onda odmah krećeš prema izlazima, ako nekog čekaš, onda si na donjem katu, gdje su dolasci. S obiju strana gornjeg kata pokretne se stepenice spuštaju na donji kat. Krećemo prema pokretnim stepenicama s jedne strane, valjda će dolje biti mjesta. Ja krećem naprijed, kako bih se ranije spustio i provjerio, oni su iza mene s kolicima, pretpostavljam da će me pričekati na vrhu stepenica dok se ne vratim.

Stajem na pokretne stepenice i počinjem se taman spuštati, kada iza sebe začujem Matu koji mi kaže „A šta misliš da ću ti ja nositi torbu?“ Reagiram impulzivno – kroz glavu mi prostruji misao „pa oni neće čekati da se vratim, ostavit će mi ruksak na podu, moram ga pokupiti, srećom nisam još daleko odmakao“, okrećem se i krećem trčati natrag uz pokretne stepenice. Ali zapinjem jednom nogom za stepenicu koja se upravo krenula dizati. Nagonski isturam drugu nogu pred sebe da se zadržim od pada, ali i njom zapinjem, jer se ista stepenica uzdigla za još malo u odnosu na pola sekunde ranije. Pružam ruke pred sebe da se dočekam na njih, međutim stepenica na koju sam stavio ruke da se dočekam kreće se prema dolje, te se ja naposljetku zaustavljam bradom na sljedećoj stepenici. OK, prva iduća misao mi je da se moram ustati prije nego se skotrljam niz stepenice. Tražim pogledom svoje suputnike, niti jedan od njih se nije ni pomaknuo niti mi pokušao priskočiti u pomoć, naprotiv, Damir i Mate umiru od smijeha, a Nikola me inteligentno pita „Kaj radiš?“. Pokušavam se ubiti, Nikola. Kaj radim...

Sjećam se slične situacije u srednjoj školi, jednog planinarenja na Kleku, kad mi se isto tako okliznula noga s puteljka i skoro sam se otkotrljao u provaliju, no srećom je dečko koji se nalazio ISPRED mene (dakle, nije me ni vidio) reagirao u hipu, uhvatio me za ruku i povukao natrag. Da sam bio s ovima, ne bi me bilo.

Dok se spuštam niz stepenice, radim inspekciju. Lijevi nožni palac mi je razderan i krvari, lijevi lakat mi također ima otvorenu ranu, posjekotinu imam i na bradi, a srećom da su duge hlače spriječile da si razderem i koljeno. Ili nisu? Pogledat ću to kasnije.

Vraćam se natrag po drugim stepenicama i tek u tom času, kad mi je vidio krv na ruci, Mati dolazi iz guzice u glavu da stvar nije previše smiješna. Damiru čak ni tada nije došlo. Uzimam ruksak i sada se svi spuštamo ponovno dolje, ostavivši kolica na gornjem katu. Sjedamo na neke klupice u prizemlju, a ja se dajem u potragu za WC-om, kako bih oprao krv. U WC-u shvaćam da sam si raskrvario i koljeno, čak sam si malo razderao i hlače. Krv i dalje teče, sve skupa izgleda dosta gadno, premda me ne boli osobito.

Vraćam se do ostalih, Mate mi kaže kako je u međuvremenu vidio da se malo niže nalazi služba hitne pomoći i da odem do njih da mi previju ranu. Dobro sam, ne treba, valjda će krvarenje ubrzo prestati. No kako je ipak riječ o nožnom palcu koji je blizu tla, odlučujem otići da mi barem očiste ranu. U ambulanti se nalazi jedan doktor koji dobro govori engleski. Objašnjavam mu što mi se dogodilo, a onda mi on čisti rane jodom. Kaže da ovo na bradi nije strašno, a lakat, koljeno i palac mi ispire, te mi onda još na palac stavlja veliki zavoj. Pritom u nevjerici pita još jednom „How did it happen?“ Ja mu kažem „I ran upstairs on a down-going escalator. Don't ask me why.“ Na kraju, prije nego što će me otpustiti, pita me koliko imam godina. Ne znam zašto, vjerojatno si misli da netko sa skoro 34 godine ne radi takve gluposti. Pitam ga koliko sam dužan, on kaže ništa. Eto, to je ljepota u tim zemljama, gdje je zdravstvena zaštita potpuno besplatna za krajnjeg korisnika. Smile Ali, naravno, netko bi valjda rekao da nije u redu da iranski porezni obveznici plaćaju moje vratolomije... Undecided

Moj bandažirani palac izgleda ovako:



Bandaža nije izdržala dugo, otpala je već za nekih pola sata. Kasnije sam si na rane stavio flastere iz svojeg toaletnog kompleta.

Sada nam ne preostaje ništa nego sjesti i malo kunjati na stolcima, jer se ovdje ne može zaspati. Preveliki je moving, budući da većina međunarodnih letova slijeće i polijeće usred noći i rano ujutro. Gledam, dolazi let iz Bagdada. Izlaze ljudi, obični putnici, nekako sam očekivao prizore izbjeglica, vojnika, UN-ovih mirovnjaka...ovdje je pak teško razaznati putnike iz Bagdada od onih iz Istanbula, oba leta su došla nekako istovremeno.

Ne mogu baš zadrijemati, pa se vrzmam uokolo. Zloglasnim stepenicama se opet uspinjem na gornji kat, primjećujući da je red za odlazak prilično dugačak, budući da putnici još prije check-ina prolaze prvo skeniranje kompletne prtljage, slično onomu na Sabihi Gökçen. Vraćam se do ostalih i kažem im da bi nas to moglo još dodatno zadržati i kako bismo trebali krenuti gore čim se pojavi znak za check-in, budući da nekoliko letova kreće u razmaku od pola sata, što znači da će biti gužva na graničnoj kontroli i skeniranju prtljage.

Negdje iza 2 sata pojavljuje se obavijest da je počeo check-in za AtlasJetov let za Istanbul. Odmah krećemo na gornji kat, ali začudo ovaj put se red za prvu rendgensku kontrolu jako brzo kreće i ubrzo smo u ograđenom prostoru iz kojeg više ne možemo van. Odlazimo na check-in, predajemo prtljagu, uobičajeno Nikola i ja, a ovaj puta i Damir, koji je nosio dva mala ruksaka, te je sada u jedan od njih potrpao prljavo rublje i tekućinu koja mu je prekobrojna za kabinsku prtljagu (što znači da je u kabinu uzeo pastu za zube i ružinu vodicu, a u drugi ruksak stavio pivu – gel za tuširanje nije kupio do kraja puta). Meni je to trinaesti let u životu, ujedno mi započinje i trinaesti dan u Iranu, a na boarding passu mi piše da sam dobio sjedalo u trinaestom redu (u muslimanskim zemljama 13 nije nesretan broj, pa avioni imaju 13. red). Ovo ne miriši na dobro... Damir pak predavši prtljagu primjećuje kako je njegov ruksak načas zastao na pokretnoj traci, kao da se remenom zapetljao za neki drugi komad prtljage, ali na kraju ipak odlazi.

E sad slijedi granica. Granica na kojoj je strahovita repina koja se usto još prilično sporo pomiče. Otvorena su tri šaltera, ali pregled pojedine putovnice traje oko 5 minuta. Ne znam što rade, ne vidim dovoljno do naprijed. Da stvar bude gora, povremeno se ubacuju još neki ljudi sa strane, iz čijih primjedbi (koje ne razumijem) zaključujem da očito kasne na let i da traže da ih se pusti preko reda. Vidim tako neku obitelj s afganistanskim putovnicama. Uokolo nas su sami Europljani, pored nas je neka skupina Poljaka. Ovoliko Europljana nismo vidjeli ni u jednom trenutku našeg boravka u Iranu, uglavnom smo svugdje bili glavna atrakcija kao turisti.

U jednom trenutku na check-inu primjećujem Leticu. Mislim si hoće li nam se džiberski uvaliti nakon što smo mi otčekali polovicu reda, ali ipak disciplinirano staje na kraj. Primijetio nas je, ali očito je bio u pristojnoj fazi. Laughing

Nakon nekih sat i pol čekanja u redu (i neprestanog Damirovog pižđenja na svaku sekundu nepotrebnog odugovlačenja – koje je bilo tim gore što se jednostavno ne možeš maknuti iz reda nego moraš stajati kraj njega i slušati ga) konačno se primičemo dovoljno blizu šaltera. Mate odlazi prvi, potom ja. Granični policajac uzima putovnicu brzinom letargičnog ljenjivca, potom ju smješta negdje dijagonalno u odnosu na fokus svog vidnog polja, gleda ukoso pred sebe i razgovara sa svojim kolegom za drugim šalterom koji se nalazi njemu na 8 sati (dakle lijevo iza). Nemam pojma o čemu razgovaraju, ali sudeći po tonu, ili razglabaju dnevnopolitičke događaje ili obiteljske priče. Zakratko me odmjeri pogledom i primijeti moj flaster na bradi. Zbunjeno i začuđeno pokaže prstom i upitno me pogleda. Kažem mu „I fell on stairs.“ Frajer se blago osmjehne i pita „With a knife?“ Laughing „No, no, on an escalator.“ Potom frajer prelistava moju putovnicu od prve do zadnje strane i ponovno od zadnje do prve, mjerkajući moje žigove (između ostaloga i memorijalni žig San Marina koji sam dobio u turističkom uredu kao kuriozitet). Onda bulji u iransku vizu. Imam osjećaj da mu mogu vidjeti kotačiće u mozgu kako mu se okreću. Napokon dohvaća žig. Ali ga drži u ruci, i dalje buljeći u vizu, potom opet priča s kolegom, dok mu žig lebdi nad mojom putovnicom. Imam poriv da mu zgrabim ruku i pritisnem ju na površinu vize. Potom konačno udara žig, odnosno, bolje rečeno prislanja ga koordinacijom pokreta kakvom vjerojatno Sojuz pristaje na Međunarodnu svemirsku stanicu. Potom mi jednako sporo uručuje putovnicu i želi mi sretan put. Odlazim i prepuštam mjesto Damiru.

Iza granice je zona s duty free shopovima i još mjesta za sjesti. Smještam se na klupicu pored Mate, a potom čekamo ostale. Srećom još imamo dovoljno vremena, izgleda da će i Letica stići na let. Ja još imam neki sitniš riala, pa kupujem vodu u duty free shopu. Usput mi vraćaju dio kusura u napolitankama, jer nemaju sitnog. No iako je voda kupljena u djutiću, svejedno vrijede restrikcije za avion, odnosno moramo ju popiti prije završne kontrole ručne prtljage.

U međuvremenu nam se pridružio i Letica. On je imao druželjubivu večer. Sjećate se, ostao je s Mehdijem u azerskom restoranu:



(sudeći po ćupu ispred njega, izgleda da je ipak na kraju i on pojeo dizi)

Potom su se on i Mehdi otputili naći s Mehdijevim društvom, bili su vani u sjevernom Teheranu, svratili i do studentskog doma, ali nije baš to puno dokumentirao. Ono što jest dokumentirao, po posljednji put u Iranu, su gospoda Zli Djedovi Mrazovi:





I potom, pred polazak, grupni portret s Mehdijem i njegovim prijateljima u sobi studentskog doma:



Napokon slijedi poziv za ukrcavanje. Krećemo na posljednju kontrolu prije ulaska u avion. Ovaj put osim aerodromskog osoblja i obične policije, tu se nalazi i jedan pripadnik Sepaha, tj. Revolucionarne garde. Čuo sam o njima svašta negativnog, ali ovaj izgleda relativno benigno. Doduše, nije da itko od nas ičime očigledno ugrožava vrijednosti Islamske Revolucije... Ali kako sam nedugo prije puta gledao Argo, ne mogu si pomoći prisjetiti se završnih scena na teheranskom aerodromu (tada je to bio Mehrabad – Imam Homeini je otvoren tek 2004.), kada sepahovci, u istim takvim kromoksidnozelenim uniformama ganjaju avion s prošvercanim taocima po pisti (jedna prilično nerealna scena, gdje oni s džipom uspijevaju sustići avion koji uzlijeće).

Srećom, i to je u redu i krećemo kroz most prema avionu. AtlasJet izgleda luksuznije od Pegasusa, nominalno i nisu low cost, ali često imaju akcije kojima su im cijene na nivou low costa. Za razliku od Pegasusa, njihov hub je Atatürk, glavni istanbulski aerodrom, na europskoj strani.

Smještam se u sjedalo, mjesta je malo, srećom sam uz prozor pa ću moći nasloniti glavu na oplatu i odspavati. Ubrzo se odvaja ulazni mostić i započinje rulanje. Opraštamo se s Iranom, nažalost ovo zadnje iskustvo s pokretnim stepenicama mi je još malo pokvarilo sliku. Vjerojatno će stvari bolje izgledati kad se slegnu dojmovi, ali sada se samo prvo želim dobro odmoriti.

Čekamo još slijetanje jednog aviona prije polijetanja. Nažalost, sjedim s lijeve strane, tako da neću vidjeti Teheran kad poletimo, zanimao bi me prizor velegradskih svjetala u noći. Ujedno, ovo će mi biti dosad najduži let u životu – oko 3 i pol sata. S tim da ću ga vjerojatno potpuno prespavati.

Uzlijećemo, imam neki osjećaj da je putanja uspona puno niža nego inače, ali nema nikakvih poteškoća, te nekon nekoliko minuta spokojno tonem u san.

Budim se u trenutku dok već nadlijećemo Mramorno more. Usidreni tankeri koji čekaju prolaz kroz Bospor uobičajeni su prizor. Usmjeravamo se prema Europi, polako gubeći visinu, te u roku od petnaestak minuta slijećemo na istanbulski aerodrom Atatürk, glavni, stariji i veći od dvaju. Ujedno je to jedan od aerodroma s najvećim rastom prometa putnika u svijetu, zadnjih desetak godina se konstantno penje i sad je već na 16. mjestu. Čak ga ni Sabiha Gökçen, koja je izgrađena početkom 21. stoljeća, a proširena 10 godina kasnije nije uspjela omesti u tome, a Istanbul planira graditi i treći, još veći aerodrom na Arnavutköyu (štoviše, to bi trebao biti najveći aerodrom na svijetu, s godišnjim kapacitetom od 150 milijuna putnika – Atatürk danas ima trećinu tog kapaciteta). Istanbul očito profitira od svog mjesta negdje u sredini glavnih svjetskih zrakoplovnih ruta.

Zagušenost Atatürka rezultira još jednom stvari – gotovo svaki avion koji sleti mora čekati da mu se oslobodi mjesto na stajanci. Tako i mi, srećom ne dugo. Nakon parkiranja, slikam zanimljivo ime aviona pored nas:



(inače, to je ime grada u istočnoj Turskoj, ali zgodno se potrefilo)

Jedna stvar koju sam odmah primijetio – niti jedna putnica u avionu više nema maramu na glavi. Sve su ih skinule još prije slijetanja. A ja sam taman bio uvjeren da žene žele nositi hidžab... Laughing

Izlazimo iz aviona, obavljamo granične formalnosti i upućujemo se prema karuselima s prtljagom. Mate i Letica će nas pričekati, nas trojica čekamo da pokupimo prnje. Moj ruksak ubrzo izlazi, evo i Nikolinog, ali Damirovog nema. Čekamo, Damir je već živčan. Samo bi još to falilo, nakon silnog zazivanja negativnih ishoda, da mu se jedan konačno i dogodi. Doduše, zagubljivanje prtljage je stvarno najmanje što mu se može dogoditi, prolazna neugodnost koja se najčešće riješi u nekoliko dana. Čekamo i dalje, izlazi još jedna tranša prtljage, ali ni tu nema Damirovog ruksačića. On već kune na sav glas. Uvjeravam ga da će se ubrzo pojaviti, a u krajnjoj liniji i ako se ne pojavi...ponavljam mu ovo što sam gore napisao. Iz otvora više ne izlazi prtljaga, a potom se zaustavlja i pokretna traka. OK, postoji još možda mogućnost da je završila na nekom drugom karuselu, ili da je došla ranijim avionom (nekoliko je letova u podjednako vrijeme poletjelo iz Teherana za Istanbul – doduše, ako je ukrcana u Pegasusov avion, onda je otišla na Sabihu). Upućujemo se prema odjelu za prijavu izgubljene prtljage. Obavještavamo i Matu o tome što se dogodilo, Letica se već negdje izgubio, ima i opet svoj vlastiti program.

Dok Damir sastavlja zapisnik o tome što je bilo u prtljazi, mi odlazimo na WC, presvući se konačno u normalnu odjeću, prvenstveno kratke hlače. Vraćamo se, u međuvremenu je došao još jedan let iz Teherana, ali ni tamo nema njegove prtljage. Damir je totalno malodušan, za njega je prtljaga nepovratno izgubljena. Pojašnjavam mu da svaki komad prtljage ima svoju identifikacijsku naljepnicu čiji se drugi komad nalazi kod njega, te da će, osim ako nije propala kroz neku rupu na pokretnoj traci, prtljaga ubrzo stići na konačno odredište, tj. u Zagreb. Štoviše, možda čak i prije njega. Ali, sad je on još nezadovoljan i time što bi to značilo da on mora iz Sesveta ići na Pleso po tu prtljagu, to mu je nepotreban trošak. Osim toga, to mu je prilika da opet pljuje po Istanbulu, iako je poprilično izvjesno da mu prtljaga nije ovdje zagubljena, nego vjerojatno još u Teheranu. Kriv mu je Istanbul, kriv mu je AtlasJet...već vidim da će i ovaj dan biti upropašten njegovim njurganjem. Pametni Letica se pokupio na vrijeme.

U međuvremenu je i Mate nekamo nestao, u trenutku dok izlazimo u predvorje i vidimo hrpu ljudi s natpisima koji čekaju nekoga, Mate nema na vidiku. Upućujemo se stoga prema stanici podzemne željeznice, vjerojatno je već sišao onamo. Nema ga ni ondje.

Na stanici se međutim nalazi ovaj zgodni mural od pločica koji prikazuje most Galata, ako se ne varam:



Kupujemo vodu na kiosku, u međuvremenu dolazi i vlak, te krećemo prema Aksarayu. Ne znamo gdje je Mate, ali već će se on negdje javiti. I točno, šalje mi poruku da je odmah na izlazu nakon carine. Očito smo se fulali. Kažem mu da krene na Aksaray, tamo ćemo ga dočekati.

Gledam ljude oko sebe, nakon Irana prizori su osvježavajući: muškarci u kratkim hlačama, žene u suknjama, dekoltirane majice...sekularizam. OK, tu i tamo koja pokrivena žena, ipak je ovo Turska, a i neka od naselja uz koja prolazimo su konzervativna (jedno se zove Yenibosna, tj. Nova Bosna), ali nakon dva tjedna Irana razlika je drastična.

Iskrcavamo se na Aksarayu, čekamo Matu, koji dolazi dva vlaka nakon nas i krećemo prema stanici tramvaja kojim ćemo se spustiti do Gülhanea. Ima tamo jedan dobar restorančić s lahmacunima, a to je čisto dobra hrana za doručak. Damir je naravno smrknut, bijesan i nekomunikativan.

Silazimo na Gülhaneu i upućujemo se pješice do restorana:



Restoran je otvoren, ali nažalost je prerano da bi već posluživali lahmacune. Stoga ćemo morati malo bolje proučiti jelovnik:



Nemamo baš previše lira, pa se odlučujemo za burek sa sirom i ajran. Damir nije baš zadovoljan, ali ipak jede, treba izdržati još let do Beograda.

Završavamo s doručkom te se još upućujemo do Tržnice začina, gdje sam ja svojedobno vidio da imaju pravi prah salepa, ne onaj konfekcijski koji smo dosad kupovali. Baš bih si htio kupiti malo za doma...

Nažalost, cijena je prevelika za količinu lira koju trenutno imam – čak 32 lire (oko 150 kn) za 10 deka. Barem znamo da je pravi, ako ništa drugo. Ništa, drugom prilikom, možda za Novu godinu, kad ću s Enom do Istanbula... Vraćamo se do Yeni cami, i tad Mate dobiva poriv da ipak skoči do bankomata i kupi si tih 10 dag salepa za doma. Nas trojica ga čekamo, Damir je konačno progovorio, ali i opet sipa žuč. Mislim da smo ga tu prestali zvati „sipa“ i prozvali ga „Exxon Valdez“. Laughing

Mate se vraća i potom se ukrcavamo na brod za Kadıköy:



Damir je zaključio da je za sve kriv Istanbul i onako, gledajući s broda pristanište na Eminönüu, zaključuje „Istanbule, smrdljivi grade, na te će bomba da pade“. Sjetili smo se toga kada je par tjedana kasnije doista eksplodirala bomba negdje u gradu.

Na azijskoj strani bez previše krzmanja uskačemo u Havataşov bus koji nas za nekih 45 minuta dovozi do Sabihe Gökçen. Opet ulazni rendgen, pa check-in, uočavanje Letice u daljini, granična kontrola i čekaonica.

Letica se inače jutros s aerodroma zaputio do Karaköya (na istočnoj strani mosta Galata), gdje je posjetio tursku pravoslavnu crkvu Sv. Marije (Meryem Ana):





Turska pravoslavna crkva nepriznata je pravoslavna crkva nastala 1924., kada je jedna skupina Karamanlida (anatolski pravoslavci koji govore turski i osjećaju se Turcima) osnovala vlastitu crkvu, budući da im Grčka pravoslavna crkva nije željela priznati drugačiji etnički identitet od grčkoga (slično Grci rade i s drugim pripadnicima GPC-a, koji su po jeziku pripadnici nekog drugog naroda – tako Grcima smatraju Arumunje, Arvanite i Egejske Makedonce koji su pripadnici GPC-a). Crkva je oduvijek podržavala turski nacionalizam i žalila se na zbližavanje turske države i Grčke pravoslavne crkve u Turskoj. TPC ima ambicije uključiti Gagauze u svoj sastav, premda su oni ponovili da žele ostati pod okriljem Ruske pravoslavne crkve. Jedan dio Gagauza još se 1935. doselio iz Besarabije u Tursku, potaknut pričama o Turskoj kao velikoj majci balkanskih Turaka i njima bliskih naroda, ali nakon niza poteškoća na kraju su svi prešli na islam. Danas TPC ima zanemarivu kongregaciju od maksimalno 150-ak ljudi, koji su svi na neki način povezani s obitelji Erenerol, koja je zapravo i pokrenula čitav raskol. Danas Crkva ima u svom vlasništvu samo dvije crkve u Istanbulu, obje preotete GPC-u, od kojih se ni u jednoj ne održava liturgija.

Još malo slika:





Iznutra:





Dvorište:



Naravno, budući da se oni osjećaju Turcima, tu se iznad mora negdje kočoperiti i Atatürk:



Crkva iz daljine:



Potom se vratio natrag prema mostu Galata i slikao armensku crkvu Surp Hisus Pırgiç (Svetog Isusa Spasitelja):



Malo niže prema Tophaneu nalazi se pak armenska crkva Surp Krikor Lusavoriç (Svetog Grgura Prosvjetitelja):









A tu je i crkva Aziz Yahya (Sv. Ivan Krstitelj), koja je također u vlasništvu Turske pravoslavne crkve (tj. oteta od Grčke pravoslavne crkve), a dana je na upravljanje Asirskoj crkvi Istoka:



Krenuo se uspinjati prema kuli Galata, usput slikajući aškenašku sinagogu:



I došao do kule Galata:



Produžio je do İstiklâl caddesi, koju je zabilježio iz povijesnog tramvaja:



Kojim se odvezao do Taksima:



Uslikavši Gezi park po danu:



Na kraju Gezi parka, pogled puca preko armenske Posebne bolnice Svetoga Jakova na nove poslovne četvrti:



Zanimljive kulisaste zgrade:



Naposljetku se vratio na Taksim, odakle je Havataşovim busom krenuo prema Sabihi Gökçen, usput slikajući prvi bosporski most (to nije onaj kojim smo prešli tri godine ranije):



Pogled s prvoga na drugi:



(vidi se lijevo i Rumelihisarı)

I zatim i on stiže na aerodrom – zapravo, zadnja dva dana puta uglavnom smo se sretali na aerodromima i u avionu.

Sjedimo u čekaonici, Letica razgovara s nekom Talijankom koja također putuje u Beograd, mi ostali smo zaokupljeni svojim mislima. Put se bliži kraju (iako nas sve čeka još jedna noć na putu, a mene i više od toga), ali nekako je nastupilo određeno zasićenje uslijed naših međusobnih trzavica, stalne Damirove negativnosti dodatno potaknute ovim posljednjim incidentom (jedinim pravim, ustvari), nedovoljne odmorenosti, vrućine, dosadnih Iranaca koji stalno zapitkuju isto... Trebat će mi malo vremena da provarim to čitavo iskustvo.

Pozivaju nas prema izlazu, ulazimo u avion, dobio sam mjesto odvojeno od ostalih. Čitav avion je pun srpskih turista, nakon dva tjedna ponovno čujemo ljude oko nas koji govore blizak nam jezik. Polijećemo i ja opet pokušavam kunjati tih 2 sata, ali nažalost ne uspijevam baš, budući da se par sjedala ispred mene nalazi neki klinac s ocem, koji se stalno nešto koška s njim i povremeno se oglasi prodornim vriskom kao da ga netko kolje. Dobivam poriv da ga malo izvedem na krilo (avionsko, ne svoje) kako bi se smirio.

Prilazak Beogradu s jugoistoka znači da s desne strane aviona puca dobar pogled na grad. Ja doduše sjedim zdesna, ali uz prolaz. Srećom, tu je Letica:







Pogled na Ušće i most preko Ade:





I Novi Beograd:













Prigradska naselja:



Slijećemo na Nikolu Teslu, obavljamo graničnu kontrolu (ne traže me putovnicu, iako dolazim iz zemlje koja nije u EU u drugu zemlju koja također nije u EU) i potom se i opet razdvajamo. Letica će do grada gradskim busom, mi aerodromskim, koji nas ostavlja kod autobusnog kolodvora. Pada neki dogovor za kasnije nalaženje u gradu, nakon što se on sretne s curom. On se kasnije doista i javio, ali se nismo našli, a kaže da je ionako bio preumoran, i da je taj SMS koji mi je poslao zapravo bio tarof. Laughing

Beograd nas dočekuje poluoblačan, prolazimo busom kroz blokove Novog Beograda i spuštamo se na Bulevar Pariske komune, te na kraju izlazimo kod autobusnog kolodvora, gdje ćemo odložiti prtljagu, kupiti karte za večeras i potom rasterećeni krenuti na ručak. U Srpsku kafanu, naravno. Moram međutim to obazrivo priopćiti Damiru, budući da dotamo imamo za hodati nekih 15-ak minuta. Srećom, uspijevam ga držati na ledu dovoljno dugo, a i nije više toliko smrknut, tako da bez prevelikih prigovora stižemo do Srpske kafane. Pribojavam se jedino da nije opet zatvorena (obično svaki drugi put kad sam tamo uspijem u nju i ući) – ovaj put je parni i otvorena je. Odlučujemo se počastiti poštenim obrokom, ja uzimam i dvije krigle točenog Jelen piva koje me pošteno lupaju (ipak nisam dva tjedna pio alkohol). Damir se konačno opustio, sviđa mu se Beograd (jer je hrana dobra, a to je po njemu glavni faktor), odobrovoljio se i čak ne paranoizira oko toga da će ga netko pretući na cesti jer govori hrvatski (što ga je svojedobno mučilo).

Blagujemo:



(ja jedem neku piletinu sa sezamom, Damir Karađorđevu šniclu, u prvom planu se vidi Nikolina urnebes salata)

Dogovaram se da se nađemo s Dijanom, jednom ženom koju sam prije nekoliko godina upoznao preko jedne grupe na Facebooku, od svojih 45 godina, s kojom sam se već i ranije susretao na svojim prolascima kroz Beograd (a i Nikola i Letica su ju upoznali u lipnju 2011.). Nalazimo se ispred Skupštine, pa ćemo sjesti nekamo na piće dok nam ne bude vrijeme polaska na autobusni kolodvor pokupiti stvari (garderoba radi do 10). Dok hodamo prema Skupštini, Mate i Damir započinju raspravu o političkim pitanjima. Kao da su njihova svjetonazorska stajališta bila zapretana ovih 17 dana, sad su si konačno dali oduška u tome da jedan na drugoga navale svom artiljerijom. Damir je paranoičar i teoretičar zavjera, a Mate je marksist. Jedan drugoga optužuju za neutemeljenost svojih stajališta, premda Matina imaju barem neku empirijsku podlogu. Srećom, dolazimo do Skupštine dovoljno rano da se rasprava ne rasplamsa do fizičke razine, nego se svi zajedno s Dijanom upućujemo prema Terazijama gdje ona i ja sjedamo na piće, a ostatak produžuje prema Knez Mihajlovoj. No Nikola i Damir se vraćaju za pet minuta do nas i pridružuju nam se na piću, Mate nastavlja nekim svojim putem i doći će direktno na kolodvor.

Pričamo Dijani svoje dojmove o Iranu, Nikola i ja se trudimo ublažiti Damirove negativnosti, premda se svi zajedno slažemo da smo očekivali više. Možda su nam pozitivna iskustva drugih malo previše podigla letvicu, možda smo recimo u Zakavkazju očekivali manje, pa je ispalo bolje – ili su nam možda te zemlje ipak nekako kulturološki bliže, tko zna. Ipak, drago nam je da smo se upoznali s tom bogatom i prostranom zemljom i na licu mjesta se uvjerili koliko su neutemeljene predrasude koje o njoj vladaju na Zapadu. To je već dovoljno vrijedno iskustvo radi kojega se isplatilo otići na ovaj put. A ni tepisi nisu za odbaciti. Laughing

Iza pola deset se pozdravljamo s Dijanom i spuštamo do kolodvora. Mate je svoju prtljagu već pokupio i srećemo ga na peronu. I ovdje se naši putevi razdvajaju. Oni će za Zagreb/Ivanić Grad, dok ću ja noćnim busom preko Šumadije i istočne BiH do Mostara, odakle ću za Split i Šibenik (jer moja putovanja redovno moraju završiti na Zlarinu Smile ). Ali to ću opisati u završnom nastavku, a sada još samo kažem da se rastajemo uz stisak ruke i još par internih fora na rastanku. Moj bus kreće ranije, zauzimam mjesto i nedugo nakon polaska iz Beograda tonem u čvrst san kojim ću prespavati većinu te noćne vožnje...

egerke @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 2, 2015
Sad kad smo se skupili, možemo lijepo na taksi do željezničkog kolodvora, odakle imamo tek 200-300 metara do azerskog restorana. Dolazimo do ulaza, izgleda kao da nisu otvoreni – neki ljudi se unutra muvaju, ali nema gostiju. Ipak, pitamo ih i kažu da su otvoreni. Bolje rečeno, otvaraju za večeru, a mi smo stigli među prvima, no neka slobodno uđemo, bit ćemo posluženi.

Za posljednju večeru u Iranu odlučujemo probati jedno iransko jelo za koje dosada nismo bili sasvim sigurni želimo li ga kušati, jer su dojmovi drugih oprečni. Riječ je o diziju, ili abguštu (doslovce „voda meso“), jelu koje se u Iranu obično smatra sirotinjskom hranom. Nije doduše ni da smo ga viđali na previše menija, vidjeli smo kako ga jedu neki ljudi ono kad smo bili na Darbandu, i evo sad, u ovom azerskom restoranu (nije doduše isključeno da ga je bilo i još negdje, samo što je jelovnik bio na farsiju, pa nismo uočili). Jest da bismo mogli probati i s nekim azerskim specijalitetom, ali ne bih htio otići iz Irana, a da ne probam dizi. Doduše, i Azeri imaju isto jelo, samo što ga oni zovu piti.

Dizi je neka vrsta gulaša, koji se servira u zemljanom ćupu, ali postoji posebna procedura. Osnovni sastojci su janjetina, slanutak, luk, krumpir, paradajz i začini (kurkuma, crna limeta). Sve se to prelije vodom i krčka u zemljanom ćupu dok se meso pošteno ne raskuha i ne pusti sok. Kada vam donesi dizi na stol, on će na površini biti posve tekuć. Ta se tekućina odlijeva u posebnu posudu u koju ste prije toga namrvili komadiće plosnatog iranskog kruha. U donjem dijelu ćupa nalazi se gnjecava masa koju čine ostali sastojci jela. Tu masu se još dodatno gnječi pomoću posebnog bata (zapravo, izgleda kao mužar) kako bi se prožela. Mast iz janjetine pomaže stvaranju glađe teksture. Znam da zvuči odvratno, a i ideja „moraš raditi da bi jeo“ izgleda dovoljno bizarno, ali zapravo uopće nije toliko loše. Sviđa se i Damiru, premda ne ovaj tekući dio, Nikoli je prosječno (on sam nije ni uzeo dizi, samo je kušao naše), Mate ne želi riskirati s još uvijek krhkom probavom.

Budući da smo ih zatekli u procesu otvaranja restorana za večeru (već sam spomenuo da većina iranskih restorana radi dvokratno – nemaš ti šta ogladniti u 5 popodne, čekaj večeru), treba neko vrijeme dok nam donesu hranu. U međuvremenu nam donose čaj, a onda i ajran u velikom vrču.

Napokon stiže i dizi, salata, jogurt kao prilog...skromna gozba za kraj kulinarski ne toliko bogatog iranskog iskustva koliko sam očekivao. OK, mogu biti zadovoljan, probao sam devu, fesendžan i horešt-e mast, večera u gilanskom restoranu kamo nas je Mehdi odveo bila je sjajna, kao i ulični frapei, ali sve u svemu, na većini mjesta izbor je bio poprilično skroman: kebab ovaj, kebab onaj, riža... Damir bi sve to trampio za jedne ćevape s Baščaršije.

Kad sam spomenuo Mehdija, tijekom dana nastupio je gotovo konsenzus među nama da je tip očito ipak bio samo džiber kojemu je odgovaralo da se uz pomoć nas ogrebe za ručak u za njega vrlo skupom restoranu u sjevernom Teheranu („Tamo vodim samo svoje posebne goste.“ – da, one za koje procijeniš da će te častiti ručkom), a kada nas je trebalo dočekati na kolodvoru, onda nije našao za shodno ni da se kasnije javi, čak i ako nije mogao doći.

I tada dolazi do zanimljive situacije. U međuvremenu se restoran popunio, počeli su se pojavljivati i drugi gosti, posluga je proradila. Mi smo sjedili u dijelu restorana s kojega nismo mogli vidjeti ulaz, nego samo šank. U jednom trenutku izvana do šanka dolazi – Mehdi. Staje i razgovara s konobarom. Skuži nas i kimne nam na pozdrav. No nakon završetka razgovora, umjesto da nam priđe, on se okreće i opet odlazi van. Mi ostajemo zbunjeni. Je li mu neugodno? Rekao je da često zalazi ovamo, dakle sasvim je razumljivo da se spontano pojavio ovdje, ugledao nas, koje je iskoristio prošli put, i sada ne želi više biti ni kurtoazan s nama. Ali prije nego što smo uopće mogli razviti neku plauzibilnu teoriju, Mehdi se vraća. I ovaj put ide prema našem stolu. Još je bizarnije što iza njega dolazi – Letica. I ne samo to, Letica je blijed kao krpa i izgleda poprilično šokirano. Nije valjda da ga je susret s Mehdijem toliko šokirao? Nije. Letica kaže da su do restorana njih dvojica već došli zajedno, i to – moto-taksijem. Sad mi je sve jasno. Vozač, Mehdi i Letica, zajedno s Letičinom prtljagom, na motociklu u paklu teheranskog prometa. Kaže da je dionica bila vrlo kratka i ravna, po Valiasru, ali da je njemu bilo sasma dovoljno. Vozač, naime, kada se odlučuje provući kroz neku pukotinu između dvaju vozila to čini uzimajući u obzir vlastite gabarite, a kako je Letica dugajlija, bilo je nekoliko situacija kada je skoro ostao bez koljena. OK, ali kako ste se vas dvojica uspjeli sresti? Ti imaš njegov broj? Ne. Sreli smo se slučajno.

Dogodilo se upravo ono što sam ja rekao. Njih dvojica su posve spontano naletjeli jedan na drugoga u četrnaestmilijunskom Teheranu, i to na mjestu na kojem nije bilo baš vjerojatno da će se susresti – kod kazališta Šahr (to je ono okruglo kazalište na Valiasru, potražite sliku u nekom ranijem postu). Kako će se ispostaviti, Mehdi nije dobio moju poruku, vidio je doduše da sam ga bio zvao, ali prekasno, a valjda mu je bilo preskupo uzvratiti mi poziv. Nikola i Mate ne vjeruju da je susret bio slučajan, misle da nas zezaju i da su se sigurno dogovorili – šansa spontanog susreta jest ekstremno malena, ali ne znam zašto ne bi bilo moguće.

Ukratko, njih dvojica će sjesti za stol u susjednoj prostoriji, trebali bi im se pridružiti i neki Mehdijevi prijatelji. Zovu i nas, ali mi još jedemo, a u toj drugoj prostoriji se ne jede. Oni ne misle jesti, tako da se odvajaju od nas. Mi ionako u 10 moramo pokupiti stvari s Mehrabada, pa ćemo onda vjerojatno odmah krenuti na aerodrom Imam Homeini, dok bi Letica ostao u gradu što dulje i krenuo prema aerodromu negdje oko 1-2 ujutro.

Ali da vidimo što je uopće Letica sve uslikao u Teheranu otkako je popodne stigao u grad. Za razliku od nas, on se zaputio na teheranski bazar:







Ispred bazara nalazi se ova burza robe na otvorenom:



Odatle se zaputio prema sjeveru, prošavši usput pored palače Golestan, nekadašnje vladarske palače Ghadžara. Slikao je Šams-ol Emare, Građevinu sunca, neku vrstu vidikovca palače, koja u sebi spaja osobine perzijske i europske arhitekture:



I još malo zgrada kompleksa palače:



Potom je izbio na Homeinijev trg s onom ružnom zgradom:



Nastavio je dalje na istok, prema bulevaru Ebne Sine, gdje je, odmah južno od Madžlisa (parlamenta), slikao džamiju Sepahsalar, najznačajniji primjer arhitekture iz doba Ghadžara, sagrađenu između 1878. i 1890.:



Budući da se džamija nalazi odmah pored Madžlisa, fotografiranje je najstrože zabranjeno, što se vidi i iz priloženog. Pored džamije se nalazi i medresa.

Pregled iranskog tiska:



A onda negdje nalijeće i na ovaj prikaz Homeinija:



I potom dolazi do još jednog mjesta gdje je zabranjeno fotografiranje – Američke špijunske jazbine:



Simpatični murali koji ukrašavaju zidove bivšeg veleposlanstva:





(Na prvoj slici primjećujete da imaju čak i signalizaciju za slijepce. Ne znam samo kako isti prežive prelazak preko ulice.)

Preko puta bivše američke ambasade nalazi se ruska pravoslavna katedrala Svetog Nikole (ti Ameri baš nemaju sreće u Teheranu):



Malo dalje nalazi se asirska katolička crkva Svetog Josipa:



Potom je i on izbio na trg Ferdosi:



I odatle je krenuo na zapad, avenijom Enghelab, ali je kod kazališta Šahr naletio na Mehdija. Prije nego su se otputili do azerskog restorana, već u sumrak, svratili su i do zgrade teheranskog sveučilišta:



I potom je uslijedila jurnjava moto-taksijem do restorana.

Mi smo pak lagano gotovi s našim obrokom:



(ovo crno ispred mene je posuda za dizi)

A evo kako to izgleda kod Damira:



Kao što vidite, tekući dio dizija je zanemario, ali na zdjelici s jušnim dijelom vidite odloženi bat za gnječenje krućeg dijela.

Nakon večere, konobar nam donosi još jedan čaj. Mislimo si kako je to fora, u Americi možeš tražiti da ti nadolijevaju kavu koliko hoćeš, ovdje ti oni sami donose čaja koliko hoćeš...

Napokon ustajemo i spremamo se za polazak. Vijećamo još hoćemo li pokupiti stvari pa se pridružiti Letici i Mehdiju, koji će još vjerojatno kasnije zapičiti nekamo u sjeverni Teheran, pa da onda na koncu svi zajedno idemo na aerodrom, međutim, ja za to vrijeme plaćam ceh za večeru i shvaćam da su nam zaračunali i ove dodatne čajeve i uslugu i tko zna što još sve ne (čak mi smrdi na muljažu), te da ako ja sad platim tu večeru, ne ostaje mi previše novca za išta više. A večer je i ni mjenjačnice baš ne rade. Zajedno nas četvorica još imamo dovoljno novca za platiti taksije do Mehrabada i potom do Homeinija (nadamo se), te za platiti čuvanje prtljage na Mehrabadu, ali nekakav večernji izlazak na Tadžriš ili okolicu možemo zaboraviti. Da ne napominjem da to dodatno poskupljuje taksi do aerodroma. Damir je inače imao i prijedlog da idemo linijom 1 metroa do zadnje stanice, pa odande ulovimo neki taksi za aerodrom. To je odbačeno zbog generalne skepse da ćemo na toj stanici u 11 navečer (ili kad već ide zadnji metro) naći taksi.

Pozdravljamo se s Leticom (kojeg ćemo još vidjeti) i Mehdijem (kojeg možda više nećemo vidjeti) i krećemo lagano prema željezničkom kolodvoru ispred kojega se nalazi stajalište taksija. Signaliziramo da nam treba taksi, ali vozači se međusobno nećkaju, dozivaju jedan drugoga, izgleda da neki gledaju televiziju u kućici pored parkinga taksija, pa onda jedan koji nas je primijetio odlazi po nekoga tamo u tu kućicu...čitav proces traje i nije nam jasno, žele li ti ljudi nešto zaraditi ili ne. U jednom času obraćamo se nekom tipu koji stoji sa svojim autom pored parkinga, isto je taksist, ali na divlje, nema službenu licencu. Pitamo ga može li nas prebaciti do Mehrabada, cijena je čak povoljnija od one koju su nam rekli drugi taksisti (naime, obavijestili su nas o cijeni i potom nastavili lamentirati koji će nas odvesti), tako da mi odustajemo od sporodogovarajućih taksista i krećemo s ovim drugim, unatoč bučnom negodovanju službenih taksista, koji su očito bili taman pred odlukom komu će dopasti privilegija da nas odveze na Mehrabad.

Provlačimo se kroz večernji teheranski promet koji ne popušta. Taksist je simpatičan i pričljiv, ali ima jednu manu – govori samo farsi, što znači da je bilo kakva komunikacija s njim nemoguća. Osim neke najelementarnije. Vozimo se dvadesetak minuta, djelomično stojeći u gužvi, potom taksist traži neke alternativne pravce i prečice i stiže konačno do trga Azadi, odakle je tek malo do Mehrabada. Dok dolazimo na parking Mehrabada sine nam da bismo mogli pitati istog taksista da nas odbaci i do Imama Homeinija, da ne moramo loviti novi taksi, budući da će ovdje svi sigurno imati aerodromsku tarifu koja je skuplja. Uz pomoć ruku, nogu i elementarnog farsija („bagaž...pandž dakika...Imam Homeini airport“) uspijevamo se dogovoriti s njim da nas pričeka 5 minuta dok pokupimo prtljagu, a da potom idemo na aerodrom Imam Homeini. Odlazimo do kioska gdje se čuva prtljaga, ulazimo unutra, ali na policama nigdje ne vidimo naše ruksake. Dajemo službeniku cedulje, potom nas on moli da izađemo iz kioska, zaključava vrata (?), da bismo potom dobili odgovor na obje nedoumice – naime, dio spremišta se nalazi u podrumu, do kojega on dolazi platformnim liftom, a kako bi spriječio krađe prtljage dok je on u podrumu, budući da je sam u garderobi, morao nas je zamoliti da izađemo. Nakon oko minute izranja iz podruma s našom prtljagom, otključava vrata i pušta nas unutra, preuzimamo prtljagu i spremni smo za polazak. Osim Nikole koji je još otišao nešto obaviti u zgradu aerodroma, pa ga moramo još čekati 2-3 minute. Napokon je sve spremno i krećemo prema Imamu Homeiniju. Dotamo nam treba nekih pola sata, prvo dok se izvučemo iz grada, a potom poluautocestom do 30-ak km udaljenog aerodroma. Vozeći se do tamo u dva navrata prolazimo pored smetlišta koja prilično intenzivno smrde. Ipak je posrijedi ogroman grad, ne treba čuditi količina smeća koju generira.

Po dolasku na Imam Homeini opraštamo se od našeg taksista koji nam je u prethodnih sat-sat i pol pravio društvo, plaćamo mu račun zadnjim preostalim rialima i ulazimo u zgradu terminala.

A budući da nas čeka neprospavana noć, tu ću završiti s odlomkom ovog dana.

egerke @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 1, 2015
NEDJELJA, 25. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajemo i pakiramo se, te potom silazimo na brzinski doručak. Iskoristit ćemo još jutro za kratku šetnju Kašanom (osim, naravno, Damira), te potom krenuti na bus za Teheran. Bilo je još pitanje hoćemo li stati u Ghomu, koji nam je usput, no nakraju smo zaključili da osim te jedne znamenitosti (hrama Hazret-e Masumeh) tamo baš i nema previše toga za vidjeti, a u hram teoretski ne bi smjeli ulaziti nemuslimani. Mogli bismo se naravno prošvercati, ali Ghom je prilično konzervativan grad i ne želimo dodatne neprilike zadnji dan. Radije ćemo umjesto toga zapičiti direktno u Teheran i iskoristiti još ovaj dan tamo, možda za kupovinu još nekih suvenira ili obilazak onoga što nismo vidjeli ranije. U svakom slučaju, javit ćemo se i Mehdiju, možda on ima neki plan... Letica međutim ne odustaje od Ghoma, te kaže kako će on sići tamo, pa će nas uloviti negdje u Teheranu. Ako ništa drugo, vidjet ćemo se na aerodromu.

Pogled na hotelsko dvorište ujutro:



Letica je odmah krenuo, nije mu se dalo čekati nas. Obavezno se zaustavio kod džamije Agha Bozorg:



A onda produžio do Hammam-e Sultan Mir Ahmad, 500 godina starog kupališta, na čiji krov se popeo:













Nažalost, nisam uspio utvrditi što je ono u daljini:



Vraća se na ulicu i slika ovaj uokvireni ruševni zid:



A potom dolazi do kuće Borudžerdi, koja je odmah pored:







Prema legendi, Hadži Mehdi Borudžerdi, trgovac sagovima, dogovarao je sa Sajjedom Džafarom Tabatabeijem, također trgovcem sagovima, ruku Tabatabeijeve kćeri. Tabatabei je postavio uvjet – njegova kći mora živjeti u kući jednako raskošnoj kao što je njegova (kuća Tabatabei također je sačuvana i nalazi se u blizini). Borudžerdi je prihvatio pogodbu i nakon 18 godina završio ovu impresivnu kuću. Na kući je radilo 150 radnika pod vodstvom Ustada Ali Marjama (to je onaj koji je sagradio džamiju Agha Bozorg, ali i samu Tabatabeijevu kuću). Gradnja je završena 1857.

Kuća ima karakterističan badgir koji pomalo podsjeća na kupole pravoslavnih crkava:



Kratki pogled na drugu stranu, prema džamiji Agha Bozorg, drugom Ali Marjamovu remek djelu:



I potom ulazi u dvorište kuće Borudžerdi:



U kuću se ulazi kroz ovaj lijepo ukrašeni ajvan:



Strop je ukrašen mugharnasom (ukrasnim elementom u obliku saća koji ste često viđali nad ulazima u džamije):



A osim toga tu su i stakleni ukrasi i freske koje je naslikao Kamal al-Molk (to je onaj po kome se zove glavni trg u Kašanu):







Pogled s ajvana:



Još malo mugharnasa:













Reljefi:







Vraća se natrag u dvorište:



Kuća kroz vegetaciju:



Vanjski ulaz:



Nedaleko kuće Borudžerdi nalazi se i Imamzadeh-je Sultan Mir Ahmad:



A tu je odmah i kuća Tabatabei:



Bez obzira što legenda kaže kako je Tabatabeijeva kuća prethodila Borudžerdijevoj, ova ovdje je izgrađena 1880., a graditelj je bio već spomenuti Ustad Ali Marjam.

Još par kadrova kuće Tabatabei izvana, iz najvećeg od četiriju dvorišta kuće:







Unutrašnjost jednog od ajvana:







Povratak u dvorište:







Zatim se opet otputio do kuće Abbasian, ovaj puta danju:











Srećom, sunce je upadalo taman pod dobrim kutom da vitraji pokažu svoj sjaj:



Izašavši iz kuće Abbasian na ulici je nabasao na Nikolu, Matu i mene koji smo taman stigli iz svojega dijela obilaska. Mi smo se iz hotela također zaputili prema džamiji Agha Bozorg:











Čuveno odbojkaško igralište:



Vraćamo se u prednje dvorište:



Krećemo dalje uskim uličicama kroz relativno jednoličnu arhitekturu prema zapadu. Jedan usputni kadar:



Ne znamo što piše na ovom plakatu, ali Nikola je pretpostavio da zbog nepostojanja lica lik s turbanom predstavlja proroka Muhameda:



Kasnije smo vidjeli još neke slike s likovima bez lica, tako da možda nije u pitanju Muhamed, tko će ga znati...

Usputna impresija:



Izlaz iz labirinta uličica:



Kada smo se spustili na ulicu Alavi i krenuli ju prelaziti, začuli smo kako nas netko doziva. Bio je to Letica koji se pojavio iza nas. Pridružio nam se u obilasku, a mi smo se popeli do kuće Borudžerdi koju je on već vidio:





Pogled dalje, prema Imamzadeh-je Sultan Mir Ahmad:



Ulica na drugu stranu:



Ulazimo opet svi u kuću Borudžerdi, plativši ulaznicu (ne znam što radi Letica, mislim da se prošvercao jednom od ta dva puta, samo ne znam koji), pa tako evo još par slika unutrašnjosti:





























Diskretno uklopljeni elementi:



Dvorište:



Paralelno dvorište nije toliko uređeno kao glavno, a u tom se krilu zgrade nalazi i kašanski ured za kulturu i baštinu:



Jedan konvencionalni badgir:



Zajedno s nekonvencionalnim:



A ovo bi trebao biti taj nekonvencionalan, samo otvoren:



Izlazimo na ulicu, no Letica ovdje kaže da on još želi poslikati nešto svoje i da mi krenemo dalje, a on će već stići za nama u hotel prije polaska. Ako ne stigne, neka mu samo uzmemo stvari iz sobe, odnesemo ih na recepciju i kažemo im da će on platiti posebno, te krenemo na bus, srest ćemo se u popodnevnim satima u Teheranu. Pozdravljamo se i mi odlazimo još izvana poslikati Imamzadeh-je Mir Sultan Ahmad:



A onda polagano krećemo prema hostelu, bez nekog velikog pritiska. Oko 9:30 je, imamo pred sobom još čitav dan, a i želimo Letici dati priliku da pogleda ono što želi i stigne do nas u hotel.

Na usputnom zidu posve neobičan crtež za Iran – Lucky Luke i braća Dalton, a u daljini je i Tweety:



Ovo je već puno običnije za Iran – šehidi u pratnji Homeinija:



Te još slika jedne usputne džamije:



Ipak, unatoč našoj opuštenosti (što nam je pak zamjerio Damir koji želi što prije otići odavde), Letica se do našeg dolaska u hotel nije pojavio. Uzimam mu stvari iz sobe (kasnije ću skužiti da mu je u sobi ostao mobitel, no srećom očito je to na vrijeme primijetio i pokupio ga) i ostavljam ih na recepciji. Plaćamo sobu, napominjemo da plaćamo samo za četvoricu zato što je peti malo poseban, te potom krećemo na glavnu ulicu, gdje ćemo zaustaviti taksi. Naravno, u Iranu je to čas posla, te se uskoro truckamo prema autobusnom kolodvoru. Ovaj puta smo četvorica, pa nije tolika gužva kao inače – na stražnjem sjedalu smo samo Nikola, Damir i ja, Mate je iskoristio Letičino odsustvo i ulovio bolje mjesto.

Na kolodvoru smo za pet minuta, i dok tražimo šalter gdje bismo mogli kupiti karte za Teheran, viču nam da jedan bus upravo polazi i da će pričekati samo nas ako se požurimo. Nabrzinu kupujemo karte i uskačemo u bus. Nije VIP, prosječan bus kao u Hrvatskoj, ali nema veze, ionako nam je to zadnja vožnja međugradskim busom u Iranu.

Na trgu Valiasr, na sjevernom rubu grada, nalazi se ovaj neobični zigurat novijeg datuma:



Napuštamo Kašan, izlazimo na autoput, krećemo prema Teheranu. Imamo osjećaj kao da se vraćamo kući. OK, vraćamo se, ali već i Teheran doživljavamo kao „svoj“, iako smo u njemu proveli malo više od 2 dana.

Negdje na pola puta (oko sat i pol vožnje od Kašana) prolazimo kroz Ghom. Bolje rečeno samo ga dotičemo, autobus silazi s autoputa ali staje na jednom velikom kružnom toku gdje iskrcava putnike koji onda valjda lokalnim prijevozom idu u grad. Mi tek nakratko i u poluzafrkanciji komentiramo hoćemo li ipak sići ovdje, ali odluku smo donijeli već ranije. Tim više što će Letica ionako poslikati sve što treba, pa nema potrebe da gubimo vrijeme, Teheran se čini boljim izborom. Ostajemo u autobusu i krećemo na još sat i pol vožnje do Teherana...

A dok se mi vozimo prema Teheranu, da pogledamo što je još Letica po rastanku od nas radio u Kašanu. Prvo se zavukao nekuda sa stražnje strane kuće Borudžerdi:





Potom je došao do ovog jahčala koji se obnavlja:





U susjedstvu se nalazi ostatak zida kašanske citadele:





Nakon toga se vratio do Sultan Mir Ahmadova hamama, u koji jutros vjerojatno nije uspio ući jer je bio zatvoren (to je onaj na čijem je krovu bio). Ovaj put je imao više sreće i poslikao ga iz svih mogućih kutova:



















Opet se popeo na krov i odande zabilježio kuću Borudžerdi:





I još par impresija krova:



























Ovdje je upoznao neku curu s kojom je očito počeo razgovarati, pa su razmijenili kontakte, a kako nitko od njih pri ruci nije imao papirić (a Letica je mobitel ostavio u sobi) ona je svoju adresu napisala sebi na ruku, te ju je on onda fotografirao. Laughing Evo te slike:



Ono bi trebala biti kuća Ameri:



A ovo je Sultan Mir Ahmadova imamzada:



Ne znam jedino je li neka od ovih triju ta s adresom:



Preko krovova prema džamiji Agha Bozorg:



Konačno silazi s krova i slika portal hamama:



I kreće jednom od živopisnih uličica prema hotelu:



Naravno, ne propustivši priliku da usput zastane na starom mjestu:





I još jedna oproštajna iz daljine:



Tu je i on krenuo prema kolodvoru, ulovivši neki kasniji bus prema Teheranu (idu svako malo). Nakon sat i pol vožnje i on se obreo u Ghomu, samo što je on ovdje i sišao i uputio se prema centru grada i hramu Hazrat-e Masumeh:



Ali prvo je slikao džamiju Imam Hassan al-Asghari:



Detalj:



Ghom (katkada pisan i kao Kom i Qom) ima oko milijun stanovnika i osmi je najveći grad u Iranu. Glavno je iransko i svjetsko središte šijitske teologije, s preko 50 sjemeništa i oko 250 istraživačkih instituta i knjižnica. U gradu živi oko 45 000 klerika. Samim tim je jasno da je prilično konzervativan unatoč tomu što se strelovito razvija i izgrađuje – Ghom ima više velikih infrastrukturnih projekata od bilo kojeg drugog grada u zemlji, uključivo i Teheran.

Za iranske pojmove, Ghom je prilično mlad grad. Iako su šire područje grada i okolica bili naseljeni i u ranijim periodima, izgleda da se prvo naselje na mjestu današnjeg Ghoma pojavljuje tek u doba Sasanida, ali i tada je riječ o više povezanih sela. Međutim, tek s arapskim osvajanjem započinje urbani razvoj Ghoma. Arapski stočari pokupovali su zemlju lokalnog perzijskog stanovništva za svoje pašnjake, ujedinivši tako izvornih šest sela u jednu cjelinu koja je potom sve više započela dobivati elemente urbanosti. Dogodilo se to tijekom 8. st. No 816. dogodio se događaj koji će Ghomu dati značaj koji ima danas. U studenom te godine u Ghomu je umrla Fatima bint Musa, kći sedmog šijitskog imama Muse al-Kadhima i sestra osmog imama Reze, poznata i kao Masuma („nevina“), te je ovdje i pokopana. Njen grob ubrzo je postao mjesto hodočašća, te se počeo razvijati kao šijitsko svetište. Teško je stradao u mongolskim provalama, ali u doba Safavida, od 16. st. postaje važan centar šijitske teologije. Kasnije su ga još opustošili Afgani, ali tijekom vladavine Ghadžara ponovno je procvjetao. U doba Pahlavija, Ghom je postao središte klerikalnog otpora šahovim sekularnim reformama, što je kulminiralo preuzimanjem vlasti od strane najpoznatijeg ghomskog učenika – Ruhollaha Homeinija. Nakon Revolucije dogodio se populacijski bum u gradu – stanovništvo se gotovo udvostručilo. Ghom je danas ujedno i regionalno središte distribucije nafte i naftnih derivata, a u blizini se nalazi i jedno postrojenje za obogaćivanje urana, te jedan od dvaju iranskih svemirskih centara.

Ipak, u Ghomu se i dalje sve vrti oko hrama Hazrat-e Masumeh. Većinu današnjeg hrama sagradili su šah Abbas I. i njegovi safavidski nasljednici, koji su željeli Perziji omogućiti ekvivalent šijitskih svetih mjesta Nadžafa i Karbale, koja se danas nalaze u Iraku, a tada su bila u sastavu Otomanskog Carstva. Fath-Ali Šah, ghadžarski vladar, dao je doraditi zlatnu kupolu, a današnji ajatolasi dodatno proširuju kompleks. Osim same Fatime, u kompleksu su pokopane i brojne druge ličnosti iz iranskog političkog i vjerskog života, uključivo i neke safavidske i ghadžarske vladare.

Letica kreće preko trga Astane prema hramu:





Kiosk meni nepoznate namjene:



Pored toga nalazi se još jedno mjesto odavanja počasti šehidima Iračko-iranskog rata:



Nastavlja dalje prema hramu:







Ulaz:



Koji naravno motre spomenuta dvojica:



Na ulazima u džamije je uvijek gužva jer se svi izuvaju, premda mi ovdje to ne izgleda razlogom:



I unatoč tomu što: a) nemuslimani ne smiju u hram, b) ako i uspiju dobiti dopuštenje, ne smiju slikati, Letica bez problema krši obje zabrane, pa tako možemo dobiti uvid u unutrašnjost hrama. Zarih:



Bolji pogled na strop:



Prostor za molitvu:



On se uredno smucao s fotoaparatom među njima, bez ikakvih posljedica:



Glavna molitvena dvorana:



Jednako impresivan strop:



I unutrašnjost kupole:



Vratio se još jednom do zariha:





Izašao kroz drugi izlaz na dvorište, gdje je poslikao još par eksterijera:











(ne znam jedino zašto su mu ovdje većina slika kose, je li to namjerno ili slučajno)

Potom se opet vratio do glavnog ulaza:



I polako se udaljio:



Da bi na povratku prema autobusnom kolodvoru još uslikao i ovu „stisnutu“ džamiju:



I dok Letica odlazi iz Ghoma, mi ćemo se vratiti nama koji smo u međuvremenu na putu prema Teheranu. Nekih pola sata prije dolaska u Teheran šaljem poruku Mehdiju, objasnivši mu kada stižemo na Terminal-e Džonub (Južni autobusni kolodvor) i s busom koje agencije, te da nas dočeka ako želi. Odgovor ne dobivam, a čak ni potvrdu da je poruka uopće isporučena (premda bi dosada uglavnom bila – tako je bilo i ono prvi put kad sam mu slao poruku). Prolazimo odvojak za aerodrom Imam Homeini (nekih 30-ak km od grada) kamo ćemo se vratiti večeras, te zatim polako pristižemo do prvih teheranskih predgrađa, prošavši i pored Homeinijeva mauzoleja. S autoputa silazimo na brzu cestu, jednu od nekoliko gradskih obilaznica i ubrzo stižemo na Terminal-e Džonub. Uzimamo stvari i obilazimo sve perone u nadi da ćemo negdje vidjeti Mehdija. Zgrada je okrugla, peroni su poredani uokolo nje, a glavna hala sa šalterima je na prvom katu, koji je pak pješačkim mostovima spojen s okolnim ulicama. Mehdija nema nigdje na peronima, a nema ga ni u glavnoj hali, kamo smo se kasnije popeli. Postoji neki konsenzus među dečkima da nas je Mehdi otpilio, ne zanima ga naći se s nama još jedan dan, ono prvi put je bilo dovoljno. Ha, ništa, šta je tu je. Trebamo sada naći neku garderobu gdje ćemo ostaviti stvari do večeras, tako da ih ne moramo tegliti po gradu. Terminal bi trebao biti otvoren čitavu noć, ali mi ionako mislimo krenuti na aerodrom prije ponoći (let nam je doduše u pola 6 ujutro, ali noću ćemo teško naći dovoljno taksista spremnih da nas prebace do aerodroma za razumnu cijenu). Vrtimo se uokolo po dvorani, nema nigdje nikakvog znaka za odlaganje prtljage. Nalazimo napokon šalter s informacijama, ali frajer tamo priča na mobitel i pokazuje nam prstom nekamo pored. Pored toga stoji skupina od nekih 3-4 muškarca. Obraćam im se. Ne znaju engleski. Uz pomoć gestikulacije i par internacionalnih riječi („bagaž“) pokušavam doznati gdje je garderoba. Oni isprva ne kuže, onda jednom tipu sine: „amanet!“ (da, odlaganje je „amanet“) Ja sretan što me konačno skužio, no on umjesto da me uputi, sada traži da mu kažem ime agencije s kojom bih htio putovati dalje. Problem je da ja ne putujem dalje – tražim garderobu, općenitu, gdje ću ostaviti svoje stvari i pokupiti ih kasnije, putovao ja ili ne putovao. Ali kako to objasniti Irancu u situaciji kada nemamo zajednički jezik? Ipak, iz njegovog objašnjenja je očito da na Terminal-e Džonubu ne postoji klasična garderoba, već je prtljagu moguće ostaviti jedino na šalteru one kompanije s kojom ćemo putovati dalje. Budući da mi nećemo putovati dalje, a ne želimo biti džiberi i uvaljivati se nekomu s kime nemamo veze (jedini džiber u našoj skupini trenutno je u Ghomu ili se vozi prema njemu) odlučujemo razmisliti. Ja pokušavam još jednom kontaktirati Mehdija, ovoga puta tako da ga izravno zovem. Mobitel zvoni, ali nitko se ne javlja. E sad, ili spava, ili nešto radi, ili nema mobitel uz sebe, ili nas ne želi vidjeti. Loša sreća. Damir naravno opet kaže kako „mu se Mehdi od prvog časa nije sviđao“ (što nije točno, na početku je bio oduševljen Mehdijem i tek po odlasku iz Teherana proradio mu je crv sumnje koji je očito dobrano rovao ovih tjedan dana). Ništa, uputit ćemo se do grada, možda tamo nađemo neko mjesto za odložiti prtljagu.

Na pješačkom mostu, odmah po izlasku iz kolodvorske zgrade:



Malo lutamo uokolo tražeći ulaz u metro i potom krećemo prema gradu. Negdje u tom času meni sine još jedna mogućnost – Mehrabad! Drugi teheranski aerodrom nalazi se praktički u gradu, nedaleko trga Azadi, a tamo mora postojati garderoba za prtljagu. Lonely Planet se slaže sa mnom. Presjedamo dakle na stanici Darvazeh Dovlat i krećemo na zapad, uz obilate Damirove proteste, budući da je to po njemu sada nepotreban gubitak vremena.

Mapa u metrou pokazuje da je metro već napravljen do Mehrabada i da ta stanica slijedi nakon stanice Bimeh. Prolazimo Bimeh, međutim najava kaže da je iduća stanica Šahrak-e Ekbatan, ujedno i zadnja stanica. Izlazimo tamo, očekujući da ćemo po izlasku negdje ugledati aerodrom. Pogrešno. Našli smo se u naselju stambenih blokova, a ne znamo ni na koju stranu trebamo krenuti. Damir je naravno oduševljen ovakvim razvojem situacije. Krećemo ulicom u nekom smjeru koji mi izgleda kao da bi mogao voditi prema aerodromu, no ubrzo nam prilazi dečko od nekih 15-ak godina i na engleskom nas pita trebamo li pomoć. Kažemo mu da tražimo Mehrabad, našto nam on pojašnjava da moramo taksijem, jer nije baš toliko blizu. Odmah nam zaustavlja i taksi, te nas otpravlja. Eto, ovo je primjer korisne iranske ljubaznosti.

S taksijem smo na Mehrabadu za 3 minute, ali između je brza cesta koju bismo teško prešli pješice. E sad, gdje je ta garderoba? Ulazimo u glavni hol, lunjamo gore dolje, tražeći znak za garderobu, ali toga nigdje nema. Svi se ustručavamo pitati, no na kraju nekako doznajemo da je garderoba zapravo kiosk na parkiralištu ispred glavnog ulaza. Napokon uspijevamo ostaviti prtljagu, uz najavu da ćemo ju doći pokupiti u 10 sati navečer.

Rasterećeni od prtljage uzimamo taksi do grada. Nastaje rasprava nekolicine taksista, budući da je jedan ponudio nižu početnu cijenu od ostalih, pa smo mi odmah krenuli njemu, da bi onda i drugi počeli spuštati isprva višu cijenu. Zaboravi, mi smo već u autu. Pravac – trg Ferdosi. U njegovoj blizini se prema vodiču nalaze mjenjačnice, a Damir bi još htio promijeniti novce, jer mu je na knap, a želi još kupiti suvenire.

Iskrcavamo se na trgu Ferdosi, koji je dobio ime po legendarnom perzijskom pjesniku, autoru epa Šahnama, čiji se kip nalazi nasred trga:



Odmah na uglu s ulicom Ferdosi je mjenjačnica. E, ali Damir sad ne bi promijenio 20 dolara (koliko je najmanje što ima), nego 10. I sad hoće od mene da ja promijenim svojih 10 i to dam njemu, a onda će on meni dati 20 dolara. Meni se čini da nepotrebno komplicira – može ući u mjenjačnicu i reći da hoće da mu promijene samo 10 dolara, a drugih 10 neka mu vrate u dolarima. Sitne apoene dolara sigurno imaju. Ali on se boji da će ga prevariti. Traži od mene da to obavim za njega, a meni se to ne da. To mu je dobra prilika da popizdi na mene. Ističe kako je on meni rado razmijenio dolare kada su mi trebali za tepihe u Jazdu, a ja mu sad ovako vraćam.

Naravno da će Damir (kao i ono s kapom) radije pristati na vlastitu štetu nego da sam nešto poduzme, pa tako odustaje od promjene novca i odlučuje izigravati žrtvu. Mi se zato svi zajedno zapućujemo ulicom Ferdosi prema jugu. U ulici Ferdosi nalaze se i mnogi dućani s luksuznom robom, nakitom, a na štandovima na pločniku prodaju se i antikviteti ili jednostavno starudija. Na jednom mjestu vidimo stare novčanice riala s likom Mohammada Reze Pahlavija. Lagano šetamo prema jugu tražeći neko mjesto gdje bismo možda predahnuli. Mislili smo u prvi mah otići sve do teheranskog bazara, ali u ovo doba on se već polako zatvara, tako da ne bismo mogli bogznašto kupiti. Nismo baš ni pri lovi, a ja sam ionako svoju kanu kupio još u Esfahanu.

Sjedamo malo pred zgradu banke Melli i odmaramo se. Negdje u to vrijeme stiže mi poruka od Letice jesmo li uspjeli ostaviti stvari na terminalu i da mu javim gdje ćemo biti oko 9, pa da odemo svi zajedno na večeru. Mi smo se već ranije dogovorili da ćemo otići na večeru u azerski restoran koji nam je preporučio Mehdi, jer je hrana dobra, atmosfera ugodna, a i on tamo često navraća. Restoran se nalazi na početku avenije Valiasr, odmah pored trga Rah Ahan i željezničke stanice. Ali mi ćemo na večeru već oko pola 8, tako da stignemo pojesti i mirno doći na Mehrabad do 10. Šaljem poruku Letici. Zafrkavamo se kako će sada još Letica nabasati na Mehdija negdje u gradu (on nema njegov broj, tako da se ne mogu dogovoriti). Razmišljamo koja je šansa da slučajno u 14 milijunskom gradu dvije osobe nalete jedna na drugu. Ja tvrdim da je velika – uostalom, pa i kada smo upoznali Mehdija, naletjeli smo slučajno na njega. Laughing

Nastavljamo dalje ulicom Ferdosi, sve dok ne izađemo na trg Imama Homeinija, koji je danas nagrđen ružnom telekomunikacijskom zgradom na njemu. Pored trga pruža se ulica Amir Kabir, gdje je najveći dio jeftinih teheranskih hotela. Na sjevernoj strani trga nalazi se niz prodavaonica tehničke robe: mobitela, televizora, bijele tehnike... Vidimo jednog frajera kako na prtljažnik svog motocikla pričvršćuje plazma televizor, i to tako da stoji okomito, kao neka vrsta čudne kvadratične peraje. Općenito, zanimljivo je kako u većini nezapadnih zemalja puno intenzivnije krcaju vozila. U Iranu smo znali vidjeli Zamyad pickupove nakrcane teretom do tri svoje visine, o kamionima da ne pričam (česti su robusni Mercedesi serije L koji su neuništivi). Ovaj s plazmom na motoru se sasvim uklapa.

Jedan usputan kadar trga Imama Homeinija:



Nikoli je ovdje već lagano dosta šetnje, on bi malo sjeo i negdje se odmarao sve do polaska na večeru. Damir se slaže s takvom idejom, iako bi on još negdje htio kupiti neke suvenire, kao i bezalkoholnu pivu za ponijeti u Zagreb. Mate bi isto sjeo s njima, tako da se dogovaramo da ću ja još otići u neku svoju nabavku, a kupit ću onda nešto i za Damira (kao kompenzaciju za ono što mu nisam pomogao oko promjene novca) – ionako imam višak riala. Odlazim s njima do obližnjeg parka, kako bih vidio gdje će se smjestiti. Usput Mate i ja opet vježbamo na trim spravi, kao i prilikom odlaska iz Sarajeva:



Oni sjedaju na klupu, ja se pozdravljam s njima i obećavam im da ću se vratiti do 10 do 7. Silazim u metro, kupujem novu karticu za dvije vožnje i spremam ju u džep. No kada dolazim do ulazne barijere više ne znam koja je od dvije kartice koje imam u džepu stara, a koja nova. Provlačim jednu, ne radi. OK, ta je stara. Provlačim drugu, ni ta ne radi. Koji je ovo vrag? Pored barijere stoji službenik koji mi pokušava objasniti da su mi kartice istekle i da moram kupiti novu. Ali ja pokazujem jednu (tko zna je li ta prava) i vičem „No!“ („nova“). Službenik sliježe ramenima i otvara mi vrata pored, očito sam ipak izgledao dovoljno uzrujan da procijeni da nisam prevarant. A vjerojatno se i znaju događati takve stvari

Ukrcavam se u metro i vozim tri stanice do Taleghanija. Izlazim kod bivše američke ambasade i krećem prema ulici Šariati. Idem zapravo u onaj dućan nedaleko našega hotela, za njega sigurno znam gdje je, a i izgleda dovoljno opskrbljen. Imam desetak minuta šetnje dotamo. Osjećam se ovdje nekako domaće, iako sam tuda prije toga prošao možda tri puta u životu. Nevjerojatno je kako se čovjek brzo udomaći na ovakvim putovanjima, naročito ako se zbog itinerera mora tijekom putovanja vratiti u neki grad gdje je već ranije bio.

Izlazim na Šarijati, krećem prema sjeveroistoku, prelazim ju pješačkim nathodnikom i u spomenutom dućanu kupujem ono što mi treba, uključivo i Istak i Delster za Marka. Želim nabaviti još jednu, koju sam ranije viđao (zaboravio sam joj ime), ali nemaju ju. Krećem lagano nazad, te stajem još u dućančiću s druge strane ceste. Ni ovdje nemaju. Sada sam već u cajtnotu. Krećem natrag prema stanici Taleghani, pitajući se hoću li još koji put u životu proći ovuda. Nadam se da hoću, neki moji daljnji planovi uključuju prolazak kroz Iran. S druge strane, ostali su rekli da ne osjećaju neku želju za povratkom u Iran nakon što ovo putovanje završi. Kažu, da ne treba viza možda bi i otišli, ovako im se to čini puno komplikacija, a ionako smo vidjeli sve glavne atrakcije.

Spuštam se u metro, kupujem novu karticu (ova radi) te sjedam na peron. Dolazi prvi vlak, ali je dupkom pun. Ni uz najbolju volju ne mogu se ugurati u njega. Neki putnici izlaze, ali ima ih još više koji ulaze. OK, pričekat ću sljedeći, ionako idu svakih 3-4 minute. No i s idućim ista priča – očito je nekakva predvečernja špica, ili se svi iz nekog razloga spuštaju s brda, iz sjevernog Teherana, u grad, tek, moram čekati još jedan. Sad je već prošlo vrijeme do kojeg sam dečkima rekao da ću se vratiti, a ja još nisam ni u metrou. Napokon, treći vlak pokazuje malo manju gužvu, taman toliko manje da se uspijem ugurati. Ali sad vlak vozi sporije nego inače jer ga očito na svakoj stanici štopa ovaj ispred njega koji čeka da se svi zbuksaju kako bi mogao zatvoriti vrata i krenuti. Stižem konačno do stanice Imam Homeini, krećem prema izlazu, ali naravno da izlazim na krivu stranu, ne onu gdje je park. Tj. jesam kod parka, ali s posve druge strane, ondje gdje nema ulaza. Moram zaokružiti čitav park kako bih konačno došao do mjesta gdje oni sjede. Kasnim na dogovor nekih 15-ak minuta. Nakon što sam se pojavio, Mate kaže kako su ga ova dvojica već izludili s apokaliptičnim pričama kako me netko oteo, ubio, bacio pod vlak...naravno, Damir je činjenicu da kasnim u odnosu na dogovor odmah protumačio na najkatastrofičniji mogući način (zašto pomisliti na prometnu gužvu ako postoji mogućnost da si upravo vezan za tračnice teheranskog metroa od strane nekolicine psihopata?), a Nikola je očito nasjeo. Šteta da sam im pokvario zabavu.

egerke @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 27, 2015
Kašanski bazar je relativno jednostavan – ima jednu glavnu ulicu i nekoliko manjih odvojaka, a nije ni pretjerano bučan i gužvovit. Mjenjačnica bi trebala biti s desne strane u glavnoj ulici, ali ju ne vidimo. Prolazimo dalje i u jednom času dolazimo do kupole karavansaraja Han Amin al-Dovleh Timče, s velikom kupolom iznad male čajane u predvorju:





Nastavljamo još malo dalje i konačno pitamo nekoga za mjenjačnicu. Šalju nas do jedne obližnje zlatarnice gdje se može promijeniti i novac. Mijenjam nekih 50 dolara, to bi mi trebalo biti dovoljno do kraja. Nakon nabavljenog novca, upućujemo se prema izlazu. Damir usput još kupuje neke poklone, parfeme s ružinom vodicom za curu, potom krećemo prema hotelu. Letica produžuje dalje u neko svoje lutanje, Nikola i ja ćemo se također još malo prošetati, Damir i Mate ostaju u hotelu. Damiru je Kašan bezveze i tvrdi da nismo trebali ni stati u njemu, izgleda mu kao bezveznija kopija Jazda, vrt Fin mu se uopće ne sviđa...standardno gunđanje. Nikola i ja odlazimo do obližnje slastičarnice koja se nalazi na uglu glavnog trga (Kamal al-Molk), te kupujemo nekoliko kolača. Taktika slična onoj „bir tane“ iz Turske, samo što ovaj puta govorimo samo „jek“ („1“). Negdje pri završetku te naše kupovine ugledamo Leticu ispred slastičarnice, pa se onda svi zajedno odlazimo prošetati još do onih frapea od ranije, zakratko sjedamo u parkić na sredini trga Kamal al-Molk i potom krećemo prema hotelu, gdje ćemo nešto večerati. Ja usput još kupujem pivu, naravno. Laughing

Letica je, dok je bio sâm, otišao do obližnje kuće Abbasian, jedne od tradicionalnih kašanskih bogataških kuća:



Kuću je krajem 18. st. sagradio bogati kašanski trgovac staklom, tako da se u dekoraciji obilato koristilo staklo, posebice vitraji. Ukupno se kuća sastoji od 6 zgrada na više razina, ispresijecanih dvorištima razne veličine. Danas se unutra nalazi muzej i čajana. Nekoliko slika unutrašnjosti:







I opet dvorište:











Staklenim ukrasima ukrašen strop:





U povratku je još jednom prošao pored džamije Agha Bozorg:





Restoran u hotelu koji nudi večeru ima prilično mršav izbor. I ono što imaju na jelovniku zapravo nemaju. Damir se spustio iz sobe da večera s nama, ali je nažalost odabrao upravo ono čega nemaju, što ga je samo dodatno uvjerilo da je Kašan bio loš izbor i da uopće nismo trebali dolaziti ovamo. Uvrijeđeno odbija naručiti bilo što drugo, potom se povlači u sobu. Mi završavamo s večerom (uzeli smo neki gulaš), te potom još neko vrijeme čilamo na divanima u dvorištu:



Čekam da se svi izredaju u kupaonici i potom i ja odlazim na počinak, zadnji.

egerke @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, siječanj 26, 2015
SUBOTA, 24. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro za vrijeme doručka provjeravam mejl. Djevojka od prošle večeri, za koju sam u tom času doznao da se zove Mina Mohseni, obavještava me da je golubinji toranj otvoren od pola 9 i da joj javim kada bismo se mogli naći. Ja se dogovaram s dečkima, ja sam za 9, Letica bi kasnije, tako da stigne još nešto svoje obaviti, ne možemo se dogovoriti, tako da na kraju odlučujemo otići samo Nikola i ja, Letica će svojim putem, a Mate i Damir nisu zainteresirani. Moramo se vratiti u hotel do 1 sat i pokupiti stvari iz sobe. Javljam Mini da se možemo naći na mjestu koje je ona predložila (ispred vijećnice na trgu Darvazeh Dovlat, malo niže niz aveniju Čahar Bagh Abbasi) u 9, ona potvrđuje, te mi potom polako dovršavamo doručak i razilazimo se. Nikola i ja krećemo prema ugovorenom mjestu, te dolazimo malo ranije od Mine. Nakon možda minutu-dvije, evo i nje, te potom zajedno krećemo prema stajalištu autobusa preko puta palače Čehel Sotun. Ulazimo u autobus, te se Mina, suprotno našem očekivanju, također smješta u prednji dio autobusa, iako je stražnji dio službeno rezerviran za žene. Kasnije ćemo vidjeti da se ovdje gotovo nitko toga ne pridržava (za razliku od Tabriza i Teherana), tako da ta štanga posred autobusa zapravo samo smeta.

Vozimo se na jug, putem kojim smo mi jučer išli, preko rijeke, pa potom cestom u produžetku, sve dok napokon ne dolazimo do jednog lijevkastog trga na čijoj se sredini nalazi golubinji toranj.

Golubinji tornjevi služili su za prikupljanje guana, tj. ptičjeg izmeta, kojim se gnojila plodna zemlja uokolo Esfahana. Računa se da ih je bilo skoro 3000, od čega ih je danas ostalo, u različitom stanju sačuvanosti, njih sedamstotinjak. Svaki toranj bio je u stanju udomiti 14 000 golubova. Danas su većinom prazni. Mina kaže da u ovom koji ćemo posjetiti još ima golubova, premda malo, i ispada da ih današnji vlasnik tornja drži više iz hobija nego iz stvarne potrebe za gnojivom (nakon izuma umjetnih gnojiva to više nije potrebno).

Toranj je iznutra dosta mračan i ima neugodan miris, tipičan za životinjske nastambe. U zidu se nalaze uske niše u kojima golubovi žive, jedu, spavaju i, naravno, obavljaju ono radi čega ovaj toranj i postoji. Pogled uvis, prema krovu tornja:



Jedan od stanovnika:



Niše:





Mislim si kako je ovo vjerojatno bio naporan posao čistiti, pogotovo kada je toranj bio pun golubova koji su još lijetali uokolo.

Uspio sam čak uloviti i jednog na slici:



A i Nikola:



Uspinjemo se na više katove. Odozgo tekstura zidova izgleda kao neka zaštitna spužva koja ih oblaže:



Šarolikost niša:



Na vrhu tornja nalazi se otvorena terasa:



Pogled uokolo na grad:





U daljini se vidi kupola Šahove džamije:



Silazimo s tornja, pozdravljamo se s ljubaznim čovjekom koji se danas brine o tornju, te prije no što krenemo nazad, okidam još jednu fotografiju tornja izvana:



(ove lampice su tu možda od Novruza?)

Iz malo veće daljine:



Krećemo prema autobusnoj stanici. Malo razgovaramo s Minom o Iranu, o tome kako Iranci vole biti percipirani – Europljani ih doživljavaju kao istočnjake, kao nekoga tko je bliže Indiji nego Europi. S druge strane, u samom Iranu postoji podjela – postoje prozapadno orijentirani Iranci, koji se doživljavaju gotovo Europljanima, a postoje i konzervativni Iranci, koji su opet ponosni na svoje perzijske korijene i ne žele da ih doživljavaju ni kao Arape ni kao južne Azijate.

Autobus nas vraća do palače Čehel Sotun. Kažem Mini kako bih trebao nabaviti kanu za svoju majku, ali kako nemam baš puno vremena za lunjanje bazarom i raspitivanje, pa bih ju zamolio da mi pomogne u sporazumijevanju. Prihvaća, te se tako upućujemo prema trgu Naghš-e Džahan, na čijoj se sjevernoj strani nalazi bazar. Kanu pronalazimo gotovo odmah, kod nekog trgovca začinima, a kada je Nikola vidio šafran, odlučuje se i on nabaviti jedno pakiranje toga izuzetno skupog začina, čije 90-93% svjetske proizvodnje dolazi iz Irana, uglavnom iz provincije Horasan, na istoku zemlje, uz afganistansku granicu. Ipak je ovdje jeftiniji nego u Hrvatskoj...

Bojim se da nažalost više nemamo vremena za obilazak Šahove džamije, tako da krećemo lagano natrag prema trgu Darvazeh Dovlat, gdje smo se jutros našli. Prije rastanka pitam još Minu znade li ima li negdje u blizini kafinet, trebam pod hitno na Facebook zbog jedne poruke. Upućuje me na zgradu odmah uz trg, gdje je kafinet na katu. Pozdravljamo se i na kraju dolazi do čudne situacije u kojoj ne znam trebam li joj pružiti ruku (ipak smo u Iranu, gdje nije normalno da muškarci pružaju ruku ženama, pa ne znam koliko je navikla i koliko bi moje iniciranje takve geste bilo neprimjereno). Na kraju ona sama pruža ruku meni i Nikoli, tako da se ipak pozdravljamo na konvencionalan način. Odlazimo u kafinet u kojem trebam nekih tri puta zvati osoblje da mi osposobi program za zaobilaženje vladine cenzure, za vrijeme čega Nikola uglavnom sjedi kraj mene, premda ga pokušavam uposliti kao tekliča, jer mi se ne da svaki puta ići do recepcije. Kada se konačno uspijem spojiti, Nikola kaže da će se on požuriti do hotela i ostavlja me samog. Ja u dvadesetak minuta obavljam što sam imao i negdje u 10 do 1 krećem prema hotelu, stigavši taman u 1. Nabrzinu pospremam stvari i teška se srca opraštam od sobe (sve je bilo sjajno, jedino što nije radilo bila je kartica za otvaranje brave, tako da su nam dali konvencionalni ključ, i to samo jedan, što znači da smo si morali kucati), te se spuštam u predvorje, gdje ćemo pričekati vrijeme kada trebamo poći na kolodvor. Još prethodni dan smo zamolili žensku na recepciji da nazove na kolodvor i rezervira nam karte za popodnevni bus do Kašana. Sada samo treba pričekati 14 sati, kada ćemo polako krenuti prema kolodvoru...

Da vidimo što je Letica radio jutros. On se prvo uputio prema Šahovoj džamiji, te je ovaj puta konačno uspio ući u nju. Pogled na sjeverni ajvan iznutra:



Šahova džamija (službeno, nakon Revolucije, Imamova džamija) građena je od 1611. do 1629. Šah Abbas želio je doživjeti završetak izgradnje svoga remek-djela, pa je stalno požurivao arhitekte i tražio da se neke stvari rade i brže od onoga što su građevinski uvjeti dopuštali (Bandićev stil). Iako je džamija dovršena taman u godini njegove smrti (ali nekoliko mjeseci nakon nje), brzina izgradnje je imala cijenu – već 1662. bio joj je potreban temeljit popravak, budući da se temelji nisu bili dovoljno slegli. Ujedno, zahtjev za brzom izgradnjom rezultirao je izumom prefabriciranih mozaičkih pločica, nazvanih haft rangi („sedmobojne“), koje su otada postale standardom – prije toga se svaka pločica ručno oslikavala.

Trijem:



Južni ajvan, kroz koji se ulazi u glavno svetište:



Ulazi u glavno svetište. Detalj:



I pogled prema 36,3 metara visokoj kupoli:





Čini se da unutra trenutno traju neki radovi:









Još detalja:



Postranični dio glavnog svetišta:





Pogled na kupolu i minarete iz postraničnog vrta:



Budući da je još jutro, tek se postavljaju tepisi, koji se preko noći miču:



S istočne i zapadne strane dvorišta nalazi se po jedno manje svetište, sa svojim vlastitim kupolama. Prilično loša slika istočnoga svetišta iznutra:



I pogled preko dvorišta prema glavnom svetištu:



Pogled prema ulaznom prolazu:



Stropni ornamenti:



Ovo je pogled koji vidi onaj tko ulazi u džamiju:



Sjeverni ajvan iz daljine:



I blizine:



Zapadno svetište:



Dovozitelji tepiha:



Inače, osim svetišta, sa svake se strane glavnoga svetišta nalazi i po jedna medresa, a sa zapadne se strane nalazi i zimska džamija.

Još jedan detalj južnog ajvana, s kaligrafijom:



Napokon izlazi iz džamije natrag na trg:



Epizoda:



Palača Ali Ghapu:



Vrata Ghejsarije, glavni ulaz u Veliki bazar:



Freske koje prikazuju Abbasov rat protiv Uzbeka:



Pogled unazad na trg:



Zatim je krenuo kroz bazar prema Masdžed-e Džameh, odlučan da ovaj puta uđe. Usput je prošao pored ove građevine (vjerojatno džamije), koju ni uz najbolju volju nisam uspio locirati:







A ovo je džamija Džarči:



Nakon nekih pola sata hoda od trga Naghš-e Džahan, evo ga kod Masdžed-e Džameh. Prvo maketa džamijskog kompleksa:



A potom ulazi u dvorište koje je sada još pustije nego sinoć, kada smo mi bili ovdje. Južni ajvan:







Sjeverni i zapadni ajvan:



I samo zapadni:



U unutrašnjosti molitvene dvorane zidovi su danas uglavnom goli, slično Plavoj džamiji u Tabrizu:





Pogled iz južnog ajvana na sjeverni:



Zapadni ajvan iznutra:



Ukrašeni mihrab u sobi sultana Oldžeitua (mongolskog kana iz 14. st. koji je prešao na islam):





Pored  su ove stepenice koje bi valjda trebale biti mimber:



Pored toga je vrlo mračna molitvena prostorija:





Još jedan pogled na Uldžeituovu sobu:



Unutrašnjost sjevernog ajvana:





Južni i istočni ajvan:



Južni i zapadni:



Samo južni:



Dvorište bez tepiha izgleda pusto i hladno:



Unutrašnjost sjeverne molitvene dvorane:







Sjeverna, manja kupola iznutra:



I ispod nje:



Čitava džamija vrvi stupovima:



Prozor:



I južni ajvan kroz jedan otvor istog:



Zapadni ajvan:



Opet južni:



Središnja česma za abdest, koja je inspirirana Kabom u Meki:



Još jednom južni ajvan:



Zapadni (s dinamičnim dvojcem):



I ovo bi trebao biti mihrab:



Tu je konačno završio s Masžded-e Džameh i krenuo natrag. Na nekoj zgradi usput slikao je fravahar:



A potom je došao do džamije Hakim, izvorno izgrađene prije 1000 godina, premda je od tada preostao samo portal, ostatak je noviji:









I taj čuveni portal:





Ovo bi trebao biti pokrajnji ulaz u džamiju Hakim:





I ponovno se vratio do vrata Ghejsarije gdje je još malo slikao freske:





Unutrašnjost bazara:



A onda je krenuo prema palači Čehel Sotun:



Palača Čehel Sotun („četrdeset stupova“) jedini je ostatak velikog područja kraljevskog dvora koje se protezalo od trga Naghš-e Džahan do bulevara Čahar Bagh Abbasi. Zapravo je riječ o paviljonu za odmor i prijeme, koji je izgrađen 1647., ali je izgorio, tako da je 1706. izgrađen u današnjem obliku. Ispred se nalazi veliki trijem s drvenim stupovima u stilu ahemenidskih građevina. Stupova ima 20, a kako se ispred palače nalazi bazen, njihov refleks u vodi daje ukupnu brojku od 40 koja se nalazi u imenu palače.

Iz malo bližega:



Hajdemo se i fizički približiti:



Pogled unatrag s trijema:



Detalj trijema:



Ulaz:



Pogled postrance:



I s ulaza unazad:



Zidovi glavne dvorane prekriveni su freskama koje prikazuju slavne bitke i druge događaje iz povijesti Safavida, a dvije freske su i iz doba Ghadžara. U doba invazije Afganaca u 18. st. freske su bile prebojane, budući da su to smatrali razmetanjem raskoši. No freske su svejedno preživjele. Prepuštam vas uživanju u njima:













Strop dvorane:



Trijem sa strane:



Paviljon sa strane:





Stražnja strana:





Dio stražnje strane:



Uzduž zgrade:



Freske s vanjske strane:



I par usputnih slika iz okolnog vrta, koji je također uvršten na listu perzijskih vrtova pod zaštitom UNESCO-a:









Paviljon s druge strane:



I ovaj stup je vjerojatno inspiriran umjetnošću ahemenidskog doba:



U zgradi koja kompleks palače Čehel Sotun dijeli od ulice Ostandari nalazi se prirodoslovni muzej, ispred kojega su ove prilično naivno izrađene skulpture dinosaura:





Nakon toga se vratio u hotel i pridružio se nama ostalima i sada svi čekamo polazak na kolodvor. Naravno, Damir na kraju nije otišao po onaj dres, ne znam uopće gdje je bio cijelo jutro, vjerojatno u sobi. Mate je pak jutros otišao do mosta Hadžu.

Nikola i ja izlazimo još malo prošetati ulicom u kojoj je hotel, do kraja bloka, pa drugom stranom nazad. Nikola usput kupuje gaz, lokalnu slasticu koja se radi od neke posebne smolaste tvari koju se nalazi u biljci tamarisu, zatim bjelanjaka, ružine vodice i pistacija ili badema. To je jedan od tipičnih esfahanskih specijaliteta i suvenira. I Damir je kupio kutiju toga za poklon. Nikola otvara svoju kutiju i daje mi da kušam, ali nisam nešto oduševljen – vrlo je ljepljivo i sporo se topi u ustima.

Vraćamo se do ostalih, konačno se približilo vrijeme polaska. Krećemo iz hotela, zaustavljamo taksi i vozimo se na kolodvor. Podižemo karte i čekamo naš bus na peronu. Busevi koji idu za Kašan zapravo su busevi za Teheran, Kašan je premalen da bi bio završna destinacija buseva.

Napokon se pojavljuje naš autobus, ukrcavamo se i krećemo dalje na sjever.

Autoput od Esfahana prema Kašanu vodi pored Natanza, grada pored kojeg se nalazi najveće iransko postrojenje za obogaćivanje urana, s preko 5000 centrifuga. U vodiču lijepo piše kako je najstrože zabranjeno slikati postrojenje, čak i iz busa. Bojali smo se da Letici ne padne na pamet neka glupost...

Skrećemo s glavnog autoputa na neku pokrajnju cestu i vozimo se bliže brdima, cestom koja će proći pored postrojenja. Letica slika krajolik:









A ja nekako pretpostavljam da ovo ipak nije postrojenje:



Nakon nekih dva i pol sata vožnje, stižemo u Kašan. Poučeni dobrim iskustvom u Esfahanu, odlučili smo ne škrtariti i nagraditi se poštenim smještajem, te smo se odlučili za najskuplju opciju koju nam je Lonely Planet nudio – kuću Manušehri, gdje peterokrevetna soba košta 250 dolara, dakle 50 dolara po osobi. Ionako smo pri kraju puta, pa neka malo i uživamo. Uglavnom smo se svi složili s time osim Nikole, kojemu je bilo blesavo plaćati toliko za smještaj. Tražimo taksista da nas vozi tamo, ali nemaju mjesta. Ipak ćemo morati u neki jeftiniji. Molimo recepcionera da za nas nazove u dva druga hotela koja imamo u vodiču, Han-e Ehsan i kuću Noghli. Za to vrijeme Letica slika unutrašnje dvorište kuće Manušehri:





U Han-e Ehsanu se nitko ne javlja, ali u kući Noghli kažu da imaju mjesta. Krećemo pješice dotamo, Kašan je dovoljno malen. Po arhitekturi podsjeća na manju i uspavaniju verziju Jazda.

Podsjetnik na nedavne predsjedničke izbore – Ruhanijev plakat:



Budući da Han-e Ehsan ima bolje kritike u vodiču, a i usput nam je prije nego što stignemo do Noghlija, predlažem dečkima da usput navratimo tamo, možda se netko pojavio na recepciji, a možda imaju i mjesta. Ostali se slažu, osim Damira, kojem smeta ta iznenadna promjena plana. Dva hotela su u biti gotovo jedan nasuprot drugom u odnosu na glavnu ulicu, u pokrajnjim ulicama koje se od nje odvajaju. Skrećemo prema Han-e Ehsanu, koji je sa sjeveroistočne strane, ulazimo na recepciju i nalazimo tamo jednog tipa, koji nam kaže da imaju slobodnu sobu. Odlično, onda ne moramo ni ići u Noghli. A i cijena je prihvatljivija – mislim nekih dvadesetak dolara.

Soba je smještena na prvom katu, s pogledom na unutrašnje dvorište, a u biti se sastoji od dvije sobe, u jednoj su tri kreveta, u drugoj je bračni krevet. Na njega će Damir i Letica. Laughing Imamo i kupaonicu u sobi, što u Noghliju navodno ne bi bio slučaj.

Pogled na dvorište:



Dok se mi osvježavamo, Letica odlazi javiti u Noghli da smo ipak našli drugi smještaj. Usput slika džamiju Agha Bozorg, koja se nalazi u uličici sa suprotne strane glavne ulice (Fazel-e Naraghi):



I iz bližega:



Kašan ima oko 250 000 stanovnika i glavni je grad regije Kašan u provinciji Esfahan. Grad datira još iz elamskog perioda (u predgrađu, na lokalitetu Sialk, nalazi se zigurat iz oko 7000. g. pr. Kr.), a prema legendi upravo su se iz Kašana na put do Betlehema zaputila tri mudraca koji su se došli pokloniti Isusu. Druga legenda kaže da je Abu Musa al-Ašari, vojnik i Muhamedov sudrug, u 7. st. osvojio grad tako što su njegovi vojnici preko zidina grada bacali tisuće škorpiona iz okolne pustinje, čime su natjerali prestravljene Kašance na predaju. Moderni Kašan započinje svoj razvoj oko tvrđave koju je u 11. st. dao izgraditi seldžučki sultan Malik Šah I. (ako ne griješim, ime bi mu se prevelo kao Kralj Kralj Laughing ). U doba Safavida Kašan je bio popularno mjesto za odmor vladara, koji su posebice voljeli boraviti u vrtu Fin, koji se nalazi zapadno od grada i koji ćemo posjetiti danas predvečer. Šah Abbas I. je toliko volio Kašan da je čak ovdje i pokopan. Nažalost, 1778. čitav grad je teško stradao u potresu u kojem je poginulo 8000 ljudi. Unatoč tomu, u Kašanu nalazimo nekoliko lijepih kuća bogatih obitelji izgrađenih u 18. i 19. st.

Između 12. i 14. st. Kašan je bio glavni centar proizvodnje keramike i grnčarije u Perziji. Danas je pak poznat po proizvodnji tepiha, svile, tekstila i ružine vodice.

Natkrivena uličica iza džamije:



U susjedstvu se nalazi i Hadžeh Tadž ad-Din, grob Ghotbsa Kašanija, poznatog mistika iz doba Ghadžara:











Izvana:



Vraća se do džamije Agha Bozorg. Džamija je sagrađena krajem 18. st., a sagradio ju je arhitekt Ustad Ali Marjam, koji je sagradio i još neke važne građevine po Kašanu. Džamija više nije u aktivnoj upotrebi, no u njenom sklopu se nalazi i medresa koja jest. Ima dva dvorišta, koja su ukopana u odnosu na ostatak džamije:





Na drugu stranu:





Iznutra:





Kupola iz stražnjeg dvorišta:



Spušteni dio stražnjeg dvorišta služi kao igralište za odbojku:



Još malo kupole:



Pogled prema prednjem dvorištu:



Još jedan pogled iz prednjeg dvorišta:



I iz žablje perspektive:



Ovo bi pretpostavljam trebala biti čitaonica medrese:



Pogled s ulaza:



Zajedno s portalom:



Vraća se do nas u hotel. Mi smo se osvježili i spremni smo za pokret prema već spomenutom vrtu Fin. On se nalazi na zapadnom rubu grada, nekih 5 km udaljen od centra, na blagoj uzvisini. Stoga ćemo uzeti taksi dotamo.

Vožnja traje možda desetak minuta i ubrzo se zatičemo ispred ulaza u ograđeni vrt. Cijena ulaznice je standardna – 150 000 riala, oko 30 kn. Nikola kaže „Bolje ti je da bude dobro za ovu cijenu“ (kao da je riječ o basnoslovnom bogatstvu). Ulazimo u vrt – i on stvarno izgleda dobro i ugodno. Ali Nikola nije zadovoljan. Ne znam što on točno očekuje od vrta i kako bi morao izgledati vrt za koji bi on bez žaljenja dao 30 kn, ali po meni ovo sasvim vrijedi tih novaca. Uostalom, pogledajte i sami:





Ograđen je kao citadela:



Još vizura vrta:



Vrt Fin (Bagh-e Fin), izgrađen 1590., nastariji je postojeći vrt u Iranu (ako ne računamo onaj iz Pasargada). Iako se vjeruje da je na tom mjestu već i ranije postojao vrt, ovaj oblik dobio je u doba šaha Abbasa I. Proširivan je u doba Abbasa II. i Fat'ha Ali Šaha Ghadžara, ali je onda zapušten i propadao je sve dok 1935. nije proglašen nacionalnom baštinom Irana. Danas je na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Površina vrta je 2,3 hektara, s oko 500 godina starim stablima čempresa i mlađim stablima naranči, a voda dolazi iz prirodnog izvora.

U sredini vrta je zgrada s bazenom:



Izvana:



A u nastavku se nalazi paviljon za razonodu iz doba Ghadžara:



Pogled prema sjeverozapadu:



Stražnja strana kuće s bazenom:





Ispred paviljona za razonodu:



Još jedan paviljon, u jugozapadnom uglu:







S južne strane vrta nalazi se hamam u kojem je ubijen Mirza Taghi Han, poznatiji kao Amir Kabir, premijer Perzije pod vlašću Nasira od-Dina Šaha, 1848-1851.:



Veliki reformator i obnovitelj, Amir Kabir je bio izuzetno popularan u narodu, ali ne i na kraljevskom dvoru i među stranim silama koje su tako gubile utjecaj na dvoru (slična će se priča dogoditi gotovo točno 100 godina kasnije s Mossadeghom). Na kraju je šah na nagovor svoje majke uhapsio Amir Kabira i zatočio ga u improviziranom zatvoru u hamamu vrta Fin. Ovdje je 1852. i ubijen, premda neki tvrde da si je sâm prerezao žile.

Iranci Amira Kabira doživljavaju kao vodeću figuru neovisnog Irana, kojim vlada meritokracija, a ne nepotizam. Stoji isto tako i da je on osobno odgovoran za progone baha'ija, odnosno njihovih prethodnika babija, uključivo i samog Baba, utemeljitelja religije.

Unutar hamama danas se nalazi stalna izložbena postava koja dočarava kako je to izgledalo, ali nije vrijedno spomena. Brzo prolazimo kroz to i vraćamo se još malo poslikati vanjštinu vrta Fin.

Čempresi:



Jedan od brojnih kanala koji presijecaju vrt:



Pogled prema ulazu:



Pogled prema kući s bazenom:



Još par usputnih kadrova:





Letica u potrazi za kadrom:



Damir i ja u šetnji:



Jedna od kula:



Dok je Letica ovo slikao, Nikola nastavlja rogoboriti: „Evo, npr. Alhambra – to vrijedi svakog centa. To ti stvarno nije žao dati. Ali ovo, pa to je sranje koje ne vrijedi tolikih novaca.“ Laughing

Izlazimo iz vrta i uzimamo taksi za povratak u grad. Ulazimo u jedan Paykan. Odmah doletava neki drugi taksist i pokušava nam objasniti da ne možemo svi u jedan taksi, da nas je previše. Naravno, on bi da dio prijeđe k njemu. Ali se tomu protivi naš vozač (iako plaćamo relaciju, nije bitno koliko nas vozi - možda se nada napojnici), tako da nakon kraće dernjave krećemo prema gradu. Budući da je vrt Fin, kako sam već rekao, na blagoj uzvisini, skoro do centra Kašana prostire se nizbrdica, što našem taksistu omogućava da stavi auto u ler i spušta se bez gasa, štedeći tako gorivo. Situacija izgleda pomalo nadrealno, s obzirom da čovjek vozi možda 40 na sat niz 5 km dugu nizbrdicu. Nama je to zabavno, ali Damir iz nekog razloga pizdi, jer smatra da nas tip zakida. Nije nikomu točno jasno kako bi nas zakidao – vozi nas na odredište, nama se ionako ne žuri, a on cijenu vožnje ne naplaćuje po potrošenom gorivu već po udaljenosti. Svejedno, Damir predlaže da mu platimo manje. Sad je već Letica planuo na njega zbog tih suludih teorija i prijedloga. Naposljetku, po dolasku u nizinu, vozač dodaje gas i ubrzo nas iskrcava u centru. Budući da će nam ipak faliti novca za ostatak našeg boravka u Iranu, promijenit ćemo još malo dolara, samo trebamo prvo naći mjenjačnicu. Ima jedna na bazaru, ali gdje li je bazar? Krivo sam proračunao mjesto gdje se nalazimo, pa se vrtimo uokolo, pokušavamo u jednom smjeru, pa u drugom, usput nalijećemo na neke mladiće koji žele pričati s nama samo zato što smo stranci, ali nisu nam u stanju dati konkretnu informaciju koja nam je potrebna da nađemo mjenjačnicu (tipična iranska situacija – srdačni su i ljubazni do granice iritantnosti, ali nisu pretjerano korisni kad vam treba konkretna informacija, jer im je neugodno priznati da ne znaju, pa vas muljaju). Tako sada i mi idemo prema sjeveroistoku od križanja gdje nas je iskrcao naš taksist, da bih ja konačno iz plana skužio gdje sam se zeznuo i gdje je bazar. Kažem to ostalima, između ostaloga i Letici koji se jedini zapričao s tom dvojicom Iranaca, te se vraćamo do prethodnog križanja i skrećemo na jugoistok. Nakon nekih 400-tinjak metara i jednog frapea od mrkve stižemo konačno i do ulaska u bazar.

egerke @ 21:13 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 18, 2015
Odmah u pokrajnjoj ulici koja vodi od trga nalazi se jedna čajana s nargilama. Spuštamo se u podrum, dolje je velika prostorija u kojoj su gosti isključivo muškarci. Žene baš ne zalaze u čajane gdje se puše nargile, osim ako nisu strankinje. Ovdje inače serviraju i hranu, ali sada nažalost više ne, prekasno je. Ha, ništa, uzet ću barem čaj. Nikola se predomislio, ide i on za Matom u hotel. Ostajemo Letica, Damir i ja s Davidom. Ovi uzimaju nargilu i čaj, ja samo čaj. Pričamo opet o Iranu, o stanju i perspektivama...Damir opet pokušava s realističkim pogledom, pojašnjavajući Davidu da Zapad isto tako ima svoje boljke i da je mnogima koji su se razočarali u Zapad Iran zapravo primjer zemlje koja se suprotstavlja... Davidu je to čudno, naravno, iz njegove perspektive iranske realnosti, gdje osjeća samo gušenje ljudskih sloboda, teško mu je pojmiti da bi netko današnji Iran mogao gledati pozitivnim očima, a Ahmadinežada, kojega antiglobalisti hvale zbog oštre retorike spram SAD-a i Izraela, on doživljava prvenstveno kao nekoga tko je dodatno ekonomski usosio zemlju, povlačeći svojom beskompromisnom politikom nove sankcije. Teško je gledati te mlade ljude, koji su usto i obrazovani, kako svi žele otići iz Irana, vjerujući kako drugdje cvjetaju ruže, te ostaviti ovu zemlju da se batrga u vjerskom konzervativizmu. S jedne strane, to jest linija manjeg otpora, s druge strane, ne možemo očekivati od nikoga da žrtvuje svoj život pokušavajući nešto reformirati ovdje. Utjecaj klerika je ovdje još uvijek jak, te čak ni reformist Hatami, koji je bio predsjednik od  1997. do 2005., nije uspio provesti neke dublje i dalekosežnije reforme, budući da je predsjednik države načelno podređen Vrhovnom vođi, koji je stopirao sve reforme koje nisu bile tek kozmetičke (ovo se može shvatiti čak i doslovno – naime, jedna od reformi je bila i dopuštanje ženama da se šminkaju).

Nakon nekih 45 minuta krećemo dalje. Damir i Letica opet imaju neki spor oko raskusuravanja, a potom, po izlasku iz čajane, Damir i ja zaključujemo da nam se ne da ići skroz do mosta Hadžu, kasno je već, a trebamo se ujutro rano dići ako želimo vidjeti golubinji toranj i obići još ono što nismo vidjeli. Letica će ipak do mosta, na motoru s Davidom, tamo bi trebao biti i neki njegov prijatelj, mislim onaj s trga. Pozdravljamo se, te se Damir i ja upućujemo prema hotelu. Usput stajemo kupiti večernju okrepu (naravno, Istak) u nekom dučančiću koji je uređen u haustoru jedne zgrade, točnije u prostoru pored i iza stepenica, što znači da je širok manje od pola metra. Unutra je tip koji vjerojatno radi tamo, i neki njegov frend. Dok ja kupujem svoje, ovaj frend ispituje Damira odakle smo. Kad mu kaže da smo iz Hrvatske, on kaže „Catholic?“ Damir mu, da ne ide u dublje diskusije, kaže da jest (formalno Damir vjeruje u nešto, ali više iz razloga jer mu je fora imati neko vjerovanje nego iz uvjerenja – mislim da proučava religiju starih Inka, a na popisu stanovništva se izjasnio kao zoroastrijanac (!), ali svejedno nije s nama posjetio hram vatre u Jazdu Laughing ). Na to mu ovaj nudi nekakvu plastičnu bocu s nekom neidentificiranom tekućinom. Ja taman završavam svoju kupovinu kad vidim kako Damir to primiče ustima, te, nakon što je onjušio, odmah vraća bocu. Kaže da je riječ o nekakvom groznom alkoholu, vjerojatno domaće proizvodnje, budući da je u Iranu praktički jedini način da dođete do alkohola (ako niste kršćanin) taj da ga sami destilirate. Međutim, ovo što je njemu bilo ponuđeno mogao je biti i antifriz ili metanol. Ovaj drugi se smije Damirovoj reakciji, nudi i mene, ali ja odbijam, te krećemo put hotela. Imamo dotamo nekih desetak minuta šetnje. U sobi ova dvojica već spavaju, prilično su nafrljili klimu, tako da se moram dobro zabundati.

U polusnu još čujem Leticu kako je došao. On je dakle obišao most Hadžu, koji je po stilu sličan mostu Si-o se:



Ovaj 133 metra dug i 12 metara širok most ima 24 luka (što znači da bi se mogao zvati i Bist-o čahar pol Laughing ), a izgradio ga je 1650. šah Abbas II. na mjestu starijeg mosta još iz Timurova doba. Neki kažu da je riječ o vrhuncu safavidske arhitekture. Kao i Si-o se pol, most Hadžu služi i kao most i kao brana. Na sredini mosta nalazi se mali paviljon u kojem bi šah mogao sjediti i promatrati rijeku.

U petak navečer, most je vrvio ljudima, pogotovo mlađima. Sjedili su, pjevali, svirali, zabavljali se u ambijentu predivne građevine koja ne spaja samo dvije obale rijeke Zajande, već i sve ove ljude.

Pogled na lukove ispod mosta:



Letica na podestu ispod mosta:



Još jedan podmosni prolaz:



S druge strane:



Pješački prolaz na mostu:



Letica u jednom od lukova:



Gore se vide ornamenti kojima je bio oslikan čitav most.

I još jedan završni kadar mosta:



I sad možemo lagano svi pozaspati, osim ako se Letica i Damir u susjednoj sobi opet ne počnu gložiti...

egerke @ 14:25 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 17, 2015
PETAK, 23. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Negdje pred jutro, dok spavam u onom ćumezu u kojem se bojim i previše pomicati po krevetu jer ne izgleda previše čisto, sine mi jedan podatak od prethodne večeri koji sam zanemario: u hotelu Azadi su nam rekli da će od sutra (tj. sada već danas) imati slobodnu sobu. Ako odemo tamo odmah ujutro, možda ima šanse da ju dobijemo. Nakon buđenja priopćujem to dečkima. Damir je odmah za, i Mate je sklon toj ideji, Nikola se koleba. Izlazimo u dvorište na doručak. Prilično mutna slika dvorišta:



Kada Letica dođe na doručak iznosimo i njemu ideju o preseljenju. On je spavao u drugoj sobi koja nije toliko loša, pa mu u prvi mah nije jasno zašto toliko navaljujemo, ali na kraju pristaje da dio nas ode do hotela Azadi pitati za sobu. Odlazimo Damir, ja i, mislim, Letica. Ulazimo u hotel Azadi, ja ukratko pojašnjavam situaciju ženi na recepciji, koja kaže da može, imaju sobu, ali je slobodna tek od dva sata. Možemo međutim donijeti stvari i odložiti ih u pokrajnjoj prostoriji.

Vraćamo se do ostatka skupine kako bismo im priopćili vijesti. Inače, odmah pokraj našeg hostela je ženska srednja škola - u Iranu su škole rodno odvojene, izuzetak su predškolski odgoj i sveučilišta, iako postoje planovi za uvođenje segregacije i rodnih kvota i u to područje obrazovanja. U ženskim školama predaju isključivo žene, u muškima muškarci.

Dijelimo vijest s ostatkom skupine, potom spremamo ostatak stvari i spremni smo za pokret u hotel Azadi. Jedino je problem kako ovima na recepciji objasniti da ostajemo samo jednu noć, premda smo sinoć najavili da ćemo biti dvije. OK, platili smo samo za prvu noć, ali ovi se sada nalaze uvrijeđenima što mi odlazimo. Letica čak nešto raspravlja s njima, trudi se izgladiti situaciju, mi ostali smo samo šmugnuli van. Ja sam doduše još uzeo iz hladnjaka u predvorju jednu pivu za Marka (naime, s obzirom na stroge standarde stranice RateBeer, jedine bezalkoholne pive koje oni smiju ocjenjivati su one s natur okusom – s druge strane, radlere smiju slobodno ocjenjivati, jer to ima alkohola), pa to uspijevam platiti prije odlaska. Nikola je isto tako uspio uslikati bizarna upozorenja na papiru na oglasnoj ploči:



(Ako se ne vidi dobro, piše: „Pazite se lažnih policajaca na ulici.“, „Čuvajte se lopova na motociklima, mogu vam ukrasti torbe.“, „Radi svoje sigurnosti probajte biti natrag u sobi do 10 navečer.“, „Budite oprezni ako prihvatite poziv u iranski dom.“, „Za javni prijevoz koristite samo gradske buseve i službene taksije koji se pozivaju telefonom. Bilo je gostiju koje su opljačkali vozači privatnih taksija.“ Ukratko, netko tko ne zna ništa o Iranu, bio bi načisto isprepadan ovim „preporukama“.)

Nekako se i Letica uspijeva osloboditi udavskog stiska recepcionera, te se konačno svi dokopavamo Azadija (ironično, Azadi znači „sloboda“). Ostavljamo stvari i usput navraćamo na WC. Već po izgledu WC-a u hotelskom predvorju uviđamo da je Azadi miljama ispred Amir Kabira, te se veselimo sobi u kojoj ćemo se večeras skrasiti. No kako nemamo sada ništa drugo za raditi dok nam se ne oslobodi soba, krećemo u obilazak grada, pa ćemo se vratiti popodne da se uselimo.

Zakrećemo za ugao i upućujemo se prema centru grada ulicom Čahar Bagh Abbasi. To je ona u kojoj je i hostel Amir Kabir. Dok prolazimo pored ulaza, recepcioner nas opet zove. Očito nas još uvijek pokušava nagovoriti da mu se vratimo. Ignoriramo ga i nastavljamo prema gradu.

Esfahan (u europskim izvorima obično Isfahan) je s preko milijun i pol stanovnika treći najveći iranski grad, nakon Teherana i Mašhada. Smješten na važnom stjecištu puteva, bio je svojedobno jedan od najvećih gradova svijeta. Korijeni su mu još u elamskom naselju Ispandana, koje je dobilo na značenju u vrijeme Medijaca, kada je došlo do značajnijeg prelaska na sjedilački način života. U doba Kira Velikog, Esfahan je jedan od prvih primjera vjerske tolerancije u Perzijskom Carstvu. Za vrijeme Parta po prvi puta postaje glavnim gradom Perzije. Za vladavine Sasanida, kada se zvao Spahan, više nije glavni grad, ali unatoč tomu ostaje kulturnim središtem i prolazi novi period urbanih zahvata. 1598. šah Abbas ponovno prebacuje svoju prijestolnicu iz Ghazvina u Esfahan, te tako započinje njegovo zlatno doba u kojem je izgrađena većina današnjih kapitalnih građevina. Značaj i ljepota Esfahana (a ponešto i jezična figura) bili su uzrok da se tada govorilo „Esfahan, nesf-e džahan – Esfahan je pola svijeta“. Zlatno doba naprasno je završilo 1722., napadom Afgana. Nakon toga prestaje biti glavnim gradom, ali nikada ne gubi svoj značaj, tako da je i danas jedno od glavnih industrijskih središta Irana, s industrijom čelika, nuklearnog goriva, aviona, jednom od glavnih rafinerija u zemlji, te nešto tradicionalnijom industrijom tepiha i rukotvorina. Grad leži na nadmorskoj visini od 1590 metara, na obalama rijeke Zajande, najvećeg vodotoka na iranskoj visoravni. Nažalost, zbog velike potrebe za vodom, bilo za navodnjavanje, bilo za industriju, moralo se konstruirati umjetno jezero iz kojega se kontrolira tok rijeke, tako da u sušnim ljetnim mjesecima sva voda biva zadržana u tom jezeru, a korito ostaje suho, slično kao i u Širazu. Unatoč tomu, Esfahan je i dalje zelena oaza u poprilično suhoj okolici (na istoku je pustinja, a prema sjeveru polupustinja).

U Esfahanu se već godinama gradi metro, i to će potrajati još neko vrijeme, tako da je grad raskopan. Unatoč tomu, pun je ugodnih bulevara s drvoredima koji izgledaju prilično atipično za Iran i približavaju ga nekim europskim gradovima. Promet jest iranski kaotičan, nama je na ruku išlo to što je petak (dakle neradni dan) pa gužve nisu bile tolike.

Evo, ovdje se lijepo vidi da nema gužve:



Skrećemo s ulice Čahar Bagh Abbasi i prolazimo pored palače u vrta Čehel Sotun (Letica će se vratiti u nju idući dan), te se upućujemo prema jednoj od glavnih vizura Esfahana – trgu Naghš-e Džahan.

Ornamenti na fasadi zgrade prije izlaska na trg:



I potom trg:







Trg Naghš-e Džahan („slika svijeta“) s površinom od 89,600 m2 (160x508 m) jedan je od najvećih trgova svijeta. Gradio se od 1598. do 1629., a okružuje ga nekoliko važnih građevina iz safavidskog doba. S južne strane to je Šahova džamija:



Sa zapadne strane šahova palača Ali Ghapu:



S istočne strane je džamija šeiha Lotfollaha:



A sa sjeverne se strane nalaze vrata Ghejsarije, kojima se ulazi u isfahanski Veliki bazar:



Kao što vidite, na sredini trga nalaze se fontane. Malo bolji pogled na njih:



Ostatak trga omeđuju kolonade u kojima su se također nalazile trgovačke radnje. Trg je naravno pod zaštitom UNESCO-a. Ideja šaha Abbasa bila je da trg postane središte svih triju važnih komponenti moći: vjerske (koju predstavlja Šahova džamija), trgovačke (koju predstavlja bazar) i šahove (s njegovom palačom Ali Ghapu). Trg je postao središte života, a kako je Esfahan ležao na Putu svile, ovdje su se okupljali trgovci ne samo iz Perzije, već iz gotovo čitave Euroazije. Zbog svega toga, Esfahan je postao kozmopolitski grad, a njegovi stanovnici vrlo otvoreni prema strancima. Na trgu se svojedobno igrao i polo (igra koja potječe iz Perzije), a mramorne vratnice još se i sada vide na krajevima trga.

Fotosession hrvanja oko Lonely Planeta:





Prelazimo trg na putu do Lotfollahove džamije. Pogled s druge strane na trg:



I još jedan pogled prema Šahovoj džamiji:



Lotfollahova džamija bila je prva građevina uz trg koja je izgrađena (1603-1618.). Riječ je o privatnoj džamiji za šaha i njegove dvorjane, a za tu je svrhu podzemnim hodnikom ispod trga bila spojena s palačom Ali Ghapu na drugoj strani. Budući da drugi posjetitelji nisu smjeli ući u džamiju, njena unutrašnja ljepota otkrivena je relativno kasno. Zbog toga što nikada nije bila namijenjena javnosti, džamija nema dvorište ni minaret, samo kupolu. Isto tako, zbog specifičnog položaja trga, obje džamije na njemu stoje ukoso na ravninu trga, budući da džamije moraju biti usmjerene prema Meki. Trg je međutim namjerno tako napravljen, kako bi se s bilo koje točke trga moglo vidjeti Šahovu džamiju u cijelosti, bez da portal zaklanja njenu kupolu. Zato se i u Lotfollahovu džamiju ulazi kroz prolaz u obliku slova L, a ulaz stoji dijagonalno u odnosu na trg.

Šeih Lotfollah, po kome je džamija nazvana, bio je inače šahov punac, libanonski islamski učenjak koji je u Esfahan došao ravnati Šahovom džamijom i medresom.

Ulaz:



Nezvani gosti koji su se ušuljali u džamiju:



Iznutra, džamija je prilično malena, jer nikada nije ni bila zamišljena za ugostiti veći broj ljudi. No najimpresivnije je unutrašnje uređenje kupole, koja je prekrivena mozaičnim pločicama koje mijenjaju boju kako sunce upada pod različitim kutovima:







Malo širi pogled:











Kaligrafski ispisi kur'anskih sura:







Spiralni okviri niša:



Mihrab:



Još jedan pogled na ulaz džamije:



I na trg:



Mi smo se naravno ranije pokupili van, Letica je još ostao tražiti prave kadrove, ali ih uglavnom nije našao, zbog dosta nezgodnog položaja sunca. Ubrzo nam se pridružuje vani, te potom šećemo istočnom stranom trga kroz kolonadu gdje se nalaze suvenirnice. Ima tu zgodnih stvari za kupiti, kao npr. ova bogato urešena šahovska garnitura:



Ili pak ovaj prikaz igranja pola na trgu:



Pogled na one vratnice za polo:



Dolazimo do Šahove džamije:



Ali nažalost ne možemo ući, jer je upravo u tijeku džuma-namaz. Pokušat ćemo kasnije.

Još jedan pogled prema Lotfollahovoj džamiji, u prvom planu jedna od vratnica za polo:



Sveobuhvatni kadar trga:



Izlazimo potom s trga i upućujemo se prema jugu ulicama Ostandari i Ferdosi. Uglavnom je sve zatvoreno i dosta pusto, tako da je šetnja vrlo ugodna. Usput navraćamo u neki dućan mješovite robe koji radi i kupujemo okrepu.

Nakon nekih pola sata hoda dolazimo do rijeke, za koju tek tada shvaćamo da je presušila. Pogled nizvodno, prema mostu Čubi:



I sjeverozapadno, prema mostu Si-o se:



Prešavši rijeku sjedamo zakratko u park odmoriti se. Pogled na rijeku kroz bujno zelenilo:



Nastavljamo dalje zamalo svjedočeći jednom sudaru (frajer koji je skretao oduzeo je prednost drugom koji je jurio, ali se na sreću skretač zaustavio navrijeme, jer ovaj drugi nije imao ni najsitniju namjeru zakočiti) i zapućujemo se prema zapadu, ulicom koja ide paralelno s rijekom, ali jedan blok dalje od obale. U usputnoj prodavaonici Nikola slika plakat filma Skandal, koji smo sinoć gledali u busu:



Jedno od usputnih križanja:



Nakon još nekih 40-ak minuta hoda dolazimo do Džolfe, negdašnje armenske četvrti. Naime, šah Abbas je u Esfahan doveo velik broj Armenaca iz Džolfe, grada na današnjoj granici Irana i azerbejdžanske oblasti Nahičevan, budući da su bili dobri trgovci, poduzetnici i umjetnici. Bila im je zajamčena vjerska sloboda, iako su ipak bili na određen način getoizirani. Na vrhuncu, ova je četvrt brojala čak 42 000 Armenaca. Danas ih ima svega 5000, ali je svejedno ostala centar kršćanskog Esfahana, s nekoliko armenskih crkava i grobljem.

Trgić u Džulfi:



Tražimo katedralu Vank, za koju kažu da je iznutra bogato ukrašena, premda vjerojatno zatvorena u ovo vrijeme. Dolazimo do nje, sakrivena je u jednom dvorištu:



S druge strane je crkva Betlehem:



Pogled na nešto što bi vjerojatno u katoličanstvu bio župni dvor:



Sjedamo u hlad trijema kako bismo se malo odmorili. Tada još nismo znali da to uopće nije katedrala Vank, nego manja crkva Sv. Marije. Sjedili smo tako nekih dvadesetak minuta, dok nije naišao neki tip koji nas je pozvao da pođemo za njim, a onda nas je izveo na ulicu. Izgleda da su nas fino isprašili, a mi se taman ponadali da će nas uvesti u crkvu...

Još jednom crkva Sv. Marije iz daljine:



Vraćamo se natrag prema rijeci, usput kupivši za okrepu svaki po jednu granitu (napitak od soka i mljevenog leda). Ne biste vjerovali, ali u iranskim se knjižarama mogu naći i naslovi francuskog filozofa Michela Foucaulta, iako je isti bio deklarirani homoseksualac, a i umro je od side:



Pogled sada s druge strane na most Si-o se:



Zumirano:



Ovo je besplatno punilište za što god treba:



Nismo provjeravali radi li.

Krećemo uz obalu „rijeke“ prema mostu. Priobalna šetnica, s Matom u prvom planu:



Brzaci rijeke:



Most je sve bliže:





S lijeve strane slike možete vidjeti pristanište za pedaline, koje su naravno sve nasukane.

Evo nas skroz kod mosta:





Ali prije no se popnemo na njega, još malo propagande:



Si-o se pol (Most 33 – misli se na 33 luka), poznat i kao Allah-Verdi Hanov most jedan je od najpoznatijih safavidskih mostova. Građen je od 1599. do 1602., dug je 297,76 metara, a širok 13,75 metara. Kao što mu i ime kaže, ima 33 luka. Na sredini se nalazi kolni prolaz (danas je prolaz motornim vozilima zabranjen), a sa strane su dva pješačka prolaza, odvojena zidom od kolnika. Osim kao most, Si-o se pol služi i kao brana.

Duž mosta:



Pogled kroz jedan od lukova na presušilu rijeku:



Iz širega:



Suho korito:



4 nindže:





Pogled unatrag s kraja mosta:



Spuštamo se s mosta i krećemo na sjever ulicom Čahar Bagh Abbasi, ali ubrzo skrećemo lijevo. U toj bi se ulici trebao nalaziti restoran Šahrzad (tj. Šeherezada), koji Lonely Planet preporučuje kao najbolji restoran u Esfahanu. Skeptični smo, ali idemo probati. Već po gužvi koja vlada vani, izgleda da je vrlo posjećen. Oni ostaju na ulici, a mene šalju da pogledam kakvo je stanje unutra. Restoran je na prvom katu, a ljudi čekaju već na stepenicama. Srećom, sala je velika, pa je i rotacija ljudi dosta brza, svako malo netko završava s ručkom, pa drugi ulaze. Vraćam se i kažem to ostalima. Vijećamo što ćemo. Damir bi naravno odustao, jer mu se ne da čekati, iako, realno, vjerojatno bi mu više vremena trebalo da nađe drugi restoran. Ipak se na kraju svi stajemo u red. Čekamo desetak minuta, od kojih većinu Letica i Mate provode u prepirci, jer mu je Mate posudio neke novce koje sada traži natrag, a Letica mu oteže s vraćanjem. Na kraju mu ih vraća taman nekako pred naš dolazak na red za stol.

Već dok smo čekali primijetio sam kako konobari mnogim gostima donose tanjur pun neke žute kreme. Imam nekako dojam da je to horešt-e mast, karakteristično esfahansko jelo koje sam ionako želio probati. Baš ćemo vidjeti...

Gužva u restoranu uzrokuje da potraje dok nam konačno netko ne zaprimi narudžbu. Na jelovniku imaju horešt-e mast, dakle probat ćemo. I Letica i Nikola se odlučuju za to, kao predjelo, kasnije ćemo uzeti neki kebab, naravno, s hrpom riže. Mate će odmah kebab, a Damir jarebicu.

Dakle, horešt-e mast. Iako je „horešt“ u Iranu naziv za jelo slično gulašu, ovaj ne liči ni približno na to. Radi se tako da se uzme janjetina (obično s područja vrata, može i govedina), te ju se skuha i skosa na vrlo sitne komadiće (danas se koristi blender). Zatim joj se doda jogurt, žutanjak, šećer, narančin sok i šafran, te nastaje gusta žuta krema, slična vanilin kremi, koja se može jesti kao predjelo, prilog ili desert. Obično se gore još pospu sjemenke nara ili žutilovke.

Dolazi hrana i moram priznati da mi se okus horešt-e masta sviđa. Slatkast je, a opet ima i nešto malo mesnog teka, uz kiselkast okus naranče... I Letici je dobar, Nikoli također, premda on kaže „Na mahove je izvrsno, na mahove odvratno.“ Mate ne želi ni kušati, a Damir uzima malo u usta i onda nakon nekoliko sekundi kaže „izuzetno, izuzetno, izuzetno, izuzetno...izuzetno odvratno“. Eh, za biti pravi gurman treba i malo sklonosti perverznoj hrani... S druge strane, jako mu se sviđa njegova jarebica.

Horešt-e mast izgleda ovako:



Unutrašnjost restorana i mi:



(ovo pred nama su bezalkoholne pive)

Damirova jarebica:



Matin kebab:



Negdje tijekom ručka neki tip prolazi pored našeg stola i obraća se Nikoli. Pitanja su uobičajena, odakle smo, kako nam se sviđa Iran... Na kraju daje Nikoli svoj broj telefona. Gesta koja bi na Zapadu bila čudna, no u Iranu je to sasvim normalno, oni žele pomoći i iza tog davanja telefonskog broja ne stoji nikakva loša namjera, čak i ako vam ga tutne nakon dvije minute poznanstva. Uostalom, sjetimo se i Zuraba tri godine ranije, onog ljubaznog Gruzijca koji nas je povezao do centra Gorija i također nam dao svoj broj telefona i rekao da ga zovemo ako nam nešto zatreba.

Svi smo već gotovi s ručkom, jedino Damir i dalje kasapi svoju jarebicu – sustavno, kost po kost:



Možda i pola sata nakon nas ostalih konačno zaključuje da više ne može. Privodimo ručak kraju i tražimo račun. E to je sad isto dugotrajno čekanje od nekih 20-ak minuta. Taman kad smo htjeli baciti koplje u trnje i ustati (pa ako nas petorica uspijemo išetati iz restorana a da nitko ne skuži, onda ni ne zaslužuju da im platimo) donose nam račun. Sad se trebamo međusobno raskusurati i onda pak čekati da konobar dođe pokupiti račun, pa da nam vrati ostatak... Napokon, nekih 40-ak minuta nakon traženja računa konačno smo sve riješili.

Izlazimo iz restorana i na glavnoj ulici hvatamo taksi da nas prebaci do hotela. Već je debelo prošlo 14 sati (zapravo, već je skoro 16), možemo se useliti u našu sobu. Stižemo u hotel, uzimamo stvari i upućujemo se na zadnji kat, gdje se nalazi naša soba. Riječ je zapravo o apartmanu, s dvije dvokrevetne sobe (u jednu su dodali pomoćni krevet, a i u ovoj drugoj je zapravo riječ o dvama rastegnutim trosjedima) i kuhinjicom s minibarom. Cijena je 20 dolara po osobi. A onaj užas u Amir Kabiru smo plaćali 15 dolara. Raskomoćujemo se, uživamo u dotad najboljem smještaju na ovom putu. Zaslužili smo. Tuširamo se, uzimamo cugu iz minibara (naravno, bezalkoholnu), gledamo televiziju i smišljamo što ćemo za popodne. Letica se najkraće zadržao u sobi, on je ubrzo otpičio u neki svoj obilazak, nešto kasnije je otišao i Mate, a Nikola, Damir i ja smo se odlučili ležerno raskomotiti i ljenčariti do negdje 6 sati popodne, kada smo se konačno i mi zaputili u šetnju. Dogovor s ostalima je u pola 8 na trgu Naghš-e Džahan.

Tri sjene na esfahanskom asfaltu:



Krenuli smo ravno na istok, ulicom Džamal-od-Din Abdolrazagh. U jednom trenutku iz suprotnog smjera ususret nam dolazi neki Iranac koji frapantno liči na Matu. Kako se približava, shvaćamo da je to zapravo Mate koji frapantno liči na Iranca. Kaže nam da je otišao do džamije Masdžed-e Džameh, koja se nalazi malo dalje u tom pravcu, a da će sad malo prema centru. Mi nastavljamo prema Masdžed-e Džameh, ponavljajući da se vidimo u pola 8. Dolazimo do velikog trga koji se zove Sabze Mejdan i koji je očito još u gradnji. S jugozapadne strane nalazi se džamija Harunije i minaret Ali („visoki“), najstariji u Esfahanu:



Na drugu stranu:



I ovdje se nalazi jedan dio bazara, gdje se prodaje voće. Prolazimo jednim dijelom kroz njega, zakratko izgubivši Nikolu. Izbijamo potom na još jedan malo prometniji trg. Pred nama se kao orijentir izdiže kupola Masdžed-e Džameh, u doba svoje gradnje najveća na svijetu:



Kroz uske i neugledne ulice dolazimo do džamije:



Riječ je o najvećoj džamiji u Iranu, površine 20 000 kvadratnih metara. Ujedno je i najstarija sačuvana džamija takve vrste. Prvu zapaženiju džamiju na ovom mjestu podigli su Seldžuci u 11. st., no prije je ovdje također stajala manja džamija, a još ranije hram vatre. Nakon što je ta džamija izgorjela (sačuvane su samo sjeverna i južna kupola), 1121. izgrađena je nova, kojoj je svaki vladar kasnije dodavao nešto svoje, tako da džamija služi i kao svojevrsni kompendij povijesti iranske arhitekture. Ujedno je ona prvi primjer adaptacije sasanidskog stila gradnje palača, sa zgradama uokolo četvrtastog dvorišta, u islamskoj arhitekturi. Svaka od strana ima svoj vlastiti portal (ajvan). Taj je stil kasnije dosta utjecao na druge džamije po srednjoj Aziji.

Iako džamija formalno radi do 4 sata, mi smo nekako upiknuli pokrajnji ulaz koji je bio otvoren, te smo ušetali u dvorište, u kojem je bilo ljudi. Prolaz kroz koji smo ušli:



Pogled na sjeverni i istočni ajvan:



Sjeverni ajvan s kufičkim natpisima iz seldžučkog doba i abdesthana u prvom planu:



Zapadni ajvan:



Južni ajvan iz doba mongolske opsade:



Detalji:



Jedna od niša istočnog ajvana:



Pogled na ornamente na istočnom ajvanu, inače karakteristične za perzijske portale:



Nažalost, osim u dvorište, u samu džamiju ne možemo ući. Stoga se ubrzo skupljamo dalje. Još jedan pogled na kompleks džamije izvana – nikada ne biste rekli da se iza ove neuglednosti skriva onakva monumentalna arhitektura:



Iz malo veće daljine bolje se vidi kupola, pa to već izgleda impresivnije:



Upućujemo se prema jugozapadu, kroz puste ulice bazara, koje izgledaju sablasno u petak predvečer, dok radnim danima vjerojatno kipte životom. Uličice bazara su poprilično slabo označene na planu, tako da se krećemo uglavnom prema instinktu, nadajući se da se približavamo trgu. Prolazimo pored Hakimove džamije:



Naposljetku izbijamo na ulicu Hakim jedan blok sjevernije i zapadnije od trga. Probijamo se kroz prometnu gužvu i dolazimo na trg. Za razliku od jutros, trg je u popodnevnim satima pun života. Na sjevernom dijelu, gdje auti mogu prolaziti, omanji je prometni krkljanac:



A pješački je dio trga pun ljudi koji šetaju ili sjede posvuda, na klupama, na podu, na travi (donijeli su si dekice):





Uokolo trga jurcaju fijakeri koji voze zainteresirane (uglavnom turiste). Petak je navečer, svi su se nakon obiteljskog ručka vjerojatno uputili na veliko druženje pod vedrim nebom. Kako u čitavoj toj gužvi ugledati Leticu i Matu...

Fontana:



Nikola odlazi naprijed, a ja opažam Leticu na drugoj strani fontane. Sad, kako ih obojicu držati na oku i ne izgubiti ih. Nikola nije vidio Leticu, te ga traži uokolo. Srećom, Letica je vidio i nas i Nikolu, pa dolazi do Damira i mene. U društvu je s još nekim tipom. Damir i ja ga gledamo i zaključujemo po njegovu izgledu i fizionomiji da je turist, ja bih rekao iz Poljske. Prevarili smo se, čovjek je Iranac, kasnije ćemo doznati da se zove David (malo neobično ime za Iranca, možda je ipak Davud?), a Letica ga je slučajno pobrao ovdje na trgu.

Nikola je malo dalje od nas, on je našao Matu. Uspjeli smo se svi skupiti i sada sjedimo i ćaskamo. David se ne čini osobito zanimljivim sugovornikom, pa mi puštamo Leticu da se bakće s njim. Doduše, i Damir je našao neku zajedničku temu, nogomet. Zanimljivo, trener nogometnog kluba Sepahan iz Esfahana je inače naš Zlatko Kranjčar. Zlobnici bi rekli da je otišao u Iran kako bi ga to motiviralo da riješi svoje probleme s alkoholom... Tongue out Damir pak silno za jednog prijatelja želi nabaviti kao poklon dres nekog iranskog reprezentativca koji više nije ni aktivan. Gnjavio je još Mehdija s tom pričom u Teheranu, a sada isto to ispituje i Davida.

U međuvremenu, sumrak se polako spušta na trg:



Zaustavit ćemo se načas ovdje i provjeriti što je Letica vidio tijekom svojeg landranja ovoga popodneva. Također je došao do Sabze Mejdana:



Navodno se i on otputio prema Masdžed-e Džameh, ali nije uspio ući u nju, jer je išao na glavni ulaz. Onda je zašao među opustjele uličice bazara:





I izašao iz bazara kod vrata Ghejsarije:





Što znači da se opet zatekao na trgu Naghš-e Džahan:



Krenuo je zapadnom stranom prema jugu, slikajući iz ovoga kuta Šahovu džamiju:



Potom Lotfollahovu džamiju:



Te potom opet Šahovu:



Gužva na trgu je već počela. a i klinci se osvježavaju u fontanama:



Fontane su inače mnogo recentniji dodatak trgu, sagrađene su u doba Pahlavija.

Ponovno se uputio prema Lotfollahovoj džamiji:



Još jednom je platio ulaznicu kako bi još malo poslikao džamiju iznutra:













Izašavši, baca pogled prema Šahovoj džamiji:



Još jedan pogled na kupolu Lotfollahove džamije izvana:



Ulaz Šahove džamije:



Iz malo širega:



Opet nije uspio ući u Šahovu džamiju, no sada nije bila u pitanju molitva nego su ju taman zatvorili.

Pogled s ulaza duž trga:



Trg iskosa:



Pogled iz prolaza palače Ali Ghapu na Lotfollahovu džamiju:



Mnogi kao da su došli na piknik:



Pogled prema palači Ali Ghapu:



Ali Ghapu je kako palača u kojoj je stolovao šah Abbas, tako i vrata (ghapu = kapija) za kompleks kraljevskih palača koji se nalazi u parku iza nje. Ima 52 sobe, a mnoštvo njih bilo je ukrašeno slikama i mozaicima, koji su s vremenom uništeni, kako u doba vladavine Ghadžara, tako i nakon Revolucije 1979.

Ovi s lijeve strane slike su se dobro opskrbili:



Lotfollahova:



U sredini vidite klinku s maramom. Načelno, hidžab je obavezan od ulaska u pubertet, ali mnoge djevojčice se pokrivaju već od malih nogu.

I tu se negdje približio naš dolazak na trg.

Nikola i ja odlazimo po neki sok od svježe iscijeđenih naranči koji prodaju na drugom kraju trga, u jednom od lokala u kolonadama. Budući da je gužva, do našeg povratka već se spustio mrak:



Po povratku nalazimo mnogobrojniju ekipu no što smo ih ostavili. Iranci su toliko neposredni da ne znaš znaju li se dvoje ljudi koji međusobno srdačno komuniciraju od ranije ili su se netom upoznali. Tako da ne znam jesu li pridošlice neki Davidovi prijatelji, ili pak neki slučajni prolaznici. Jedan od njih je šutljiv i sjedi na onoj klupici, drugi govori dobar engleski s američkim naglaskom, ali povremeno ipak napravi pokoju grešku po kojoj se vidi da nije Amerikanac. Kaže da je prevoditelj. Ukratko, razgovor je živnuo, pretresaju se različite teme u vezi našeg boravka u Iranu, o Esfahanu, Damir jasno opet pokreće svoju priču o dresu, čak je uspio doći do informacije o nekom tipu koji zna gdje bi se taj dres mogao nabaviti i sada se dogovaraju da ga sutra taj lik čeka na križanju nedaleko našeg hotela (Damir bi se uputio nekamo s nepoznarim Irancem? Nečuveno.)... Pričamo i neke anegdote s dosadašnjeg puta, Damir ovom prevoditelju priča o zgodi iz Teherana kada smo se vozili u Paykanu u kojem sigurnosni pojas nije imao kopče...prevoditelj se smije, ali mu nije sasvim jasno u čemu smo se to vozili. „U Paykanu.“ (izgovaramo to kao „pajkan“) „Što je to?“ „Auto. Najčešći auto u Iranu. Onaj koji vjerojatno viđaš svaki dan na ulici.“ Ovaj i dalje ne kuži o čemu mi pričamo. Onda u jednom času kaže „Aha, vi mislite „pej'kan“! Nisam shvatio na što točno mislite.“ Ovo je još jedan „rahahan“ moment. A ovaj tip je prevoditelj i čini se da ima sluha za drugačiji izgovor. Što je tim ljudima?

U jednom času ogromni piknik na trgu bio je prekinut večernjim namazom, pri čemu su se mnogi jednostavno pomolili tamo na travi, i onda se nastavio u neformalnom tonu.

Pored nas se tiska i neka obitelj s klinkom od nekoliko godina. U jednom času mala, mašući otvorenom bocom vode, slučajno zalijeva Nikolu. Ništa strašno, nema štete, osušit će se. Međutim, njezin otac se odmah ispričava. Nekih 15-ak minuta kasnije opet dolazi do Nikole i ponovno mu se ispričava. Na koncu, nekih pola sata kasnije, kad su bili na odlasku, još mu se jednom ispričava. Zaboga, mrlja se već osušila, on se i dalje ispričava...

Ovaj prevoditelj odlazi, ima još posla te večeri. S druge strane nam prilazi jedna cura od nekih 25-30 godina, zajedno s majkom. I ona govori dobar engleski. Zainteresirala se kada je čula da smo iz Hrvatske. Kaže da je upravo toga proljeća bila s majkom u Hrvatskoj. Ona je kompjutorska inženjerka, a u Hrvatskoj je bila na poziv jednog prijatelja kojeg je sasvim slučajno upoznala u vlaku od Istanbula do Teherana. On je inače iz Jastrebarskog. Majka i ona posjetile su Zagreb, Jastrebarsko, bile su i u Istri, a vidjele su i još jedno mjesto...tu se uključuje njezina majka, koja ne zna engleski ni jedan drugi jezik, ali zapamtila je ime tog mjesta u Hrvatskoj koje ju je toliko oduševilo – Rastoke. Nije ni čudno, pričao sam već o iranskoj fascinaciji vodom. Doduše, trebali smo im reći da je Šuštar ipak bolji... Laughing

Pridružuje nam se i još neki otac s djetetom, ali samo zakratko. Polako se razilazi ekipa s trga, a mi još uvijek razgovaramo s onom curom. Pita nas što smo sve vidjeli u Esfahanu, pa joj nabrajamo. Onda ona spomene golubinje tornjeve. Čuo sam za to, riječ je o građevinama koje su služile za skupljanje gnojiva za brojna polja uokolo Esfahana. Uglavnom se nalaze izvan grada i dosta ih je devastirano. Međutim, ona kaže da ima jedan u samom gradu i da nas ona sutra ujutro može odvesti da to vidimo. Pristajemo, jedino još ne znamo kako ćemo biti s vremenom ujutro, pa se onda dogovaramo da se čujemo mejlom oko 8 ujutro i dogovorimo kada ćemo se točno naći. Dajem joj svoju e-mail adresu, te se potom i ona pozdravlja s nama. Ekipa se razišla, uz nas je ostao samo David. Što ćemo sad? David kaže da nas može odvesti do mosta Hadžu, još jednog čuvenog esfahanskog mosta. Ja sam načelno za, ali prvo bih nešto pojeo. Mate bi lagano krenuo u hotel, Nikoli se isto ne da do mosta, ali bi možda još nekamo sjeo s nama, Damir će sigurno sjesti, ali isto baš ne bi do mosta. Krećemo polako s trga, još dva noćna kadra:





egerke @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 10, 2015
ČETVRTAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se izvlačimo iz sobe i doručkujemo za stolom u dvorištu. Doručak je švedski stol: ima rajčice, sira sličnog feti, meda, datulja, perzijski kruh, naravno i kava i čaj... U jednom času dok jedem, padne mi na pamet neobična kombinacija. Uzimam komadić feta sira i stavljam ga u usta zajedno s datuljom. Bingo! Slatki brašnasti okus datulje odlično se sljubljuje sa slano kiselkastim okusom sira. Izvrsna spontana kombinacija.

Doručak pri kraju:



Letica je opet odjurio fotkati, pa će doručkovati kasnije, Mate preskače doručak, a Damir se pridružuje Nikoli i meni poslije jutarnjeg tuširanja. Odlazim pitati jednog od zaposlenika je li mi stigla kapa. Jest, vraćaju mi ju. Dobro je, ne volim gubiti stvari, pogotovo ne na tako blesav način.

Čekamo da se Letica vrati kako bismo se svi zajedno zaputili do Tornjeva tišine.

On je u međuvremenu opet otišao poslikati Masdžed-e Džameh:















Potom je krenuo putem sličnim jučerašnjem, kroz nadsvođene ulice:



Pored dječjeg igrališta (ali ne onoga na kojem sam se ja ljuljao):



Uz zanimljive portale:





(opet zvekiri)

Prošavši ab anbar:





Do Aleksandrovog zatvora:



I opet natrag:





Dolazi natrag u hostel na doručak:



Potom se svi spremamo na polazak do Tornjeva tišine. Ali, Damir zaključuje da mu se ne da, boli ga glava, noga, trbuh, nešto, i zaključuje da će on ostati u hostelu i pričekati nas da se vratimo, pa će nam se pridružiti u nastavku programa. Ha, barem će biti više mjesta u taksiju...

Masžed-e Džameh smještena je zapravo na kraju slijepe ulice, tako da ćemo taksi pokušati ustopati na glavnoj ulici, Imama Homeinija (a kako drugačije). Ipak, prije toga pokušaj jednog totala džamije:



U Iranu se često susreću propagandni murali, koji u sebi sadrže citate iz Kur'ana koji opominju i savjetuju. Jedan takav se nalazi i u ulici kojom upravo prolazimo:



Dnevna slika sahat kule nasuprot džamije, na križanju s Homeinijevom:



Hvatamo taksi, kažemo „Dahmeh-je Zartoštijun“, i vozač nas vozi na južni rub grada, gdje se, malo izdvojeni, nalaze Tornjevi tišine:



E sad, što su točno Tornjevi tišine? Za taj odgovor moramo se pobliže upoznati sa zoroastrizmom. Zoroastrizam je stara perzijska religija, nastala u 7. st. pr. Kr. Vjerojatno je prva monoteistička religija kod koje se bog nije uzdigao kao glavni bog iz panteona (kao što je npr. bio slučaj Atona u Egiptu, Marduka u Babilonu ili Jahve kod Židova), već je od početka postojao kao jedan. U zoroastrizmu, koji se tako zove po svom utemeljitelju Zaratustri (odnosno, prema njegovom grčkom obliku Zoroaster), stvoritelj je Ahura Mazda (ili Ormuzd), koji je izvor svega dobroga. No postoji i druga sila, sila zla, koju predstavlja Angra Mainju (ili Ahriman). Dobro i zlo postoje samo na duhovnom planu, ono što je stvoreno, budući da dolazi od Ahure Mazde, nužno je dobro, a sila zla sposobna je samo razoriti stvoreno, ne i sama stvoriti nešto svoje. Zoroastrizam je prvi uveo i ideju Sudnjeg dana, kada će oni koji su zli biti kažnjeni, no, za razliku od kršćanstva i islama, pakao u zoroastrizmu nije vječan, budući da na kraju vremena zlo mora biti poraženo, te će se i oni koji su bili u paklu pročišćeni uzdići u raj. Ime Ahura Mazda znači „Veliki darovatelj života“, a prema njemu se religija katkada naziva i mazdaizmom. Budući da nema fizički oblik (odnosno, bolje rečeno, svaki fizički oblik je emanacija Ahure Mazde) nije ga moguće prikazati, pa se tako molitve Ahuri Mazdi upravljaju prema izvoru svjetlosti, najčešće vatri. Stoga su rani muslimani zoroastrijance pogrešno smatrali obožavateljima vatre. U zoroastrijskim hramovima obično se nalazi vječna vatra prema kojoj se vjernici mole. Svećenici zoroastrizma nekoć su bili poznati kao magi, a vjeruje se da su Sveta tri kralja iz evanđelja zapravo bili zoroastrijski svećenici. Sveti tekst zoroastrizma je Avesta, koja je većim dijelom izgubljena, sačuvani su samo prijepisi nekih njezinih dijelova iz 9. i 11. st. po. Kr., komentari (nazvani Zend), te još neki liturgijski tekstovi. Srećom, prepisivači Aveste zadržali su jezik kojim su bile pisane starije, danas izgubljene inačice, te je tako sačuvan i taj najstariji potvrđeni iranski jezik, nazvan jednostavno avestičkim.

Danas zoroastrijanaca ima između 124 i 190 tisuća, ponajviše u Indiji, odakle su izbjegli pred muslimanskim progonima u doba arapskog zauzeća Irana. Ta se zajednica naziva Parsi (što znači da čuvaju perzijsko ime), a njima pripadaju i dva najpoznatija svjetska zoroastrijanca: britanski pjevač Farrokh Bulsara (Freddie Mercury) i izraelski dirigent Zubin Mehta. Parsi u Indiji imaju položaj sličan onomu kakav su u srednjevjekovnoj i novovjekovnoj Europi imali Židovi – glavni su trgovci i bankari. U Iranu živi oko 25 000 zoroastrijanaca, ponajviše u Teheranu i Jazdu. Zoroastrijanke se lako prepoznaju na ulici – nose hidžabe živih boja i haljine ukrašene raznim uzorcima, ali nikad čadore.

A sad, Tornjevi tišine. Naime, zoroastrijanci smatraju da ljudsko tijelo, budući da je podložno propadanju, u sebi sadrži utjecaj zla. Stoga smatraju da bi spaljivanje pokojnika zagadilo zrak, a ukapanje bi zagadilo zemlju – i jedno i drugo su dobra bića. Stoga zoroastrijanci svoje mrtve jednostavno izlože, tako da se njima pogoste lešinari. I za to služe tornjevi tišine.

Naravno, prije nego se zgrozite, treba napomenuti da se to tako radilo nekad, a da je ta praksa od 20. st. gotovo posve nestala, izuzev nekih tradicionalista koji su nastavili tako...pa, ne mogu reći „pokapati“, ali ne znam ni koji glagol upotrijebiti...svoje mrtve sve do 1970-ih, kada je u Iranu to zakonom zabranjeno. Neki Parsi u Indiji to još rade. Ostali su ipak prešli na ukop, s tom razlikom u odnosu na ostala groblja da se kod zoroastrijanaca raka oblaže iznutra posebnom vrstom betona, kako raspadajuće tijelo ne bi zagadilo tlo. Neki danas i kremiraju svoje mrtve (mislim da je Freddie Mercury kremiran).

Ulazimo u kompleks kroz rupu u ogradi (možda postoji i neki službeniji ulaz, ali mi ga ne vidimo). U podnožju brda nalaze se još neki zoroastrijski objekti:







Ab anbar:



Dva su tornja, jedan viši, drugi niži. Ovo je viši:



A ovo niži:



Letica se hoće popesti na oba, mi idemo samo na niži. Manje penjanja, a iznutra ionako izgledaju jednako.

Letica se penje:



Pogled s uspona na zoroastrijski kompleks u podnožju i grad u daljini:



(ograđeni prostor ispod je današnje zoroastrijsko groblje)

Toranj tišine zapravo je zaravan na vrhu brda, okružena visokim zidom, u čijoj se sredini nalazi rupa:



Nakon što bi lešinari očistili tijelo do kostiju, te se one posve osušile (a to je potrajalo i do godinu dana), svećenik bi došao, pokupio kosti i bacio ih u jamu u sredini, dodajući malo vapna. Tamo su se kosti polako raspadale.

Tu smo sjeli u hlad uz zidić i pričali, sve dok se nije pojavio Letica s drugog tornja.

I on je prilikom uspona na viši toranj slikao nas u daljini:





Viši toranj iz blizine:





Rupa je ovdje veća:



Pogled na niži toranj:



Panorama:







Nemam pojma što je ovaj kompleks ispod:



Pogled na jug:



I prema gradu:



Još jednom pogled na moderno groblje:



Potom je napao niži toranj:



I pogled natrag prema višem:



Ulazna vrata nižeg tornja:



I on slika unutrašnjost:





Pogled s vrha prema zaobilaznici:



I prema gradu:



Krećemo natrag. Niži toranj iz žablje perspektive:



Viši toranj:



I još jednom niži iz podnožja:



Nažalost, točnu funkciju pojedinih zgrada u podnožju ne znam. Jedna je sigurno bila hram vatre, ali ne znam koja. Evo par slika:





Mi unutar jedne od zgrada:



I povratna slika:



Ab anbar izvana:



Izlazimo iz kompleksa, zaustavljamo taksi i tražimo da nas odveze do Ateškade – tj. do onog zoroastrijskog hrama koji je Letica slikao prethodnu večer, a mi smo preko puta njega tražili devu. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas tamo:



Iznad ulaza se nalazi fravahar:



Fravahar često pogrešno smatraju prikazom Ahure Mazde – koji je zapravo transcendentan i nema tijelo. Fravahar svoje porijeklo ima u krilatom sunčevom disku, koji je stari bliskoistočni simbol, a danas ga se smatra podsjetnikom glavnih vrednota zoroastrizma. Tako ljudski lik predstavlja dušu, njegova brada predstavlja mudrost, ruka koja je podignuta uvis potiče vjernike da uvijek streme poboljšanju i budu svjesni viših sila, prsten u drugoj ruci je simbol vjernosti i privrženosti, krug iz kojeg izlazi figura jest simbol besmrtne duše ili posljedica naših činova i božanskog reda, tri reda pera na krilima su dobre misli, dobre riječi i dobra djela, dok rep predstavlja zle misli, riječi i djela koje svaki zoroastrijac treba ostaviti za sobom. Dvije perjanice predstavljaju sile dobra i zla, Ahuru Mazdu i Ahrimana, između kojih čovjek uvijek bira, i zato je i lik na simbolu okrenut u jednu stranu.

Ulazimo u hram, koji je zapravo prilično jednostavna prostorija koja više liči na neku muzejsku dvoranu. U sredini prostorije, iza stakla, nalazi se vječna vatra:



Ova vatra navodno gori bez prestanka od 470. g., s tim da se selila više puta, pa je tako u Jazd došla 1474. iz Ardakana, a u ovaj hram prebačena je 1940. Hram ima jednog svećenika kojem je glavni zadatak da loži tu vatru. Uostalom:



Još jedan fravahar:



Ovaj gleda u suprotnu stranu. Znači li to da onda ovaj odabire zlo?

Pored hrama koji izgleda kao muzejska dvorana uređena je stvarna muzejska dvorana u kojoj se turistima pokušava predstaviti zoroastrizam. Tu je i mali oltar:



(Mislim da je ovaj lijevo Zaratustra, desnoga ne znam tko je.)

Pored oltara su lutke koje prikazuju odjevni stil zoroastrijanaca:



I ovo bi trebao biti Zaratustra:



Hram sastrane:



I još jednom sprijeda:



I potom, prije no što zaustavimo taksi do hostela, Letica još odlazi na balkon prvog kata kuće preko puta, kako bi uslikao hram:



Vraćamo se u hostel, pobiremo Damira (koji kunja u sobi), te se onda opet taksijem upućujemo prema vrtu Dolat Abad. Do tamo nas vozi taksist koji čak i malo razumije engleski, što je ovdje rijetkost. Međutim, komunikacija nije baš moguća, znanje mu je preslabo. Dodatno stvar komplicira još i Letica, koji čim vidi da netko zna engleski, odmah ubaci britanski naglasak i posve pravilnu gramatiku. On tako kaže „Your English is good.“ (toliko ovaj razumije) „Where did you learn it?“ To više ne razumije. Naravno, kada netko natuca neki jezik, onda je poželjno smanjiti gramatiku na posve rudimentarnu i još riječi obilato potkrijepiti mimikom i gestikulacijom. Dakle, „Your English...good! You learn it, where?“, ili nešto u tom stilu, uz naravno pokazivanje na sugovornika kad se kaže „you“, snažan upitni izraz na licu kod pitanja...

Vrt Dolat Abad okružuje nekadašnju rezidenciju Karima Hana Zanda (to je onaj iz Širaza), i sagrađen je oko 1750. Sama rezidencija ima najviši badgir u Iranu, visok 33 metra:



Ovaj je međutim izgrađen 1960-ih, nakon što se stari srušio zbog neodržavanja.

Ima tu i drugih, nižih badgira:



Ulaz u vrt:



Pogled na badgir iz vrta:



Zidovi vrta:



Primjećuje se isti dekorativni stil kao i na citadeli u Širazu.

Aleja koja se prostire od ulaza:



Detalj vrta:



Središnji bazen:



Rezidencija:



Bazen s druge strane:



Na tom drugom kraju voda je prilično prljava i umjesto asocijacije na raj imamo običnu žabokrečinu.

Vraćamo se do rezidencije i ulazimo unutra, no nema baš bogznašto za vidjeti, osim zanimljivog stropa:



No moguće je stati točno ispod badgira. I tu shvaćamo svu njegovu rashladnu snagu. Puše ko blesavo, uzgon zraka stvara takav propuh da bi na Balkanu vjerojatno rekli da ćemo se prehladiti ako se nečim ne ogrnemo. Laughing

Pogled uvis, kroz okno badgira:



Badgir izvana:





Očito ga obnavljaju, kako se ne bi ponovno srušio.

Još jedan pogled na vrt:



Taksijem se vraćamo u Silk Road hostel, gdje sjedamo na ručak. Danas se i Nikola odvažio probati devu (prošlu se večer pokušao od Damira i mene ogrebati, ali mu je Damir preporučio da odjebe, budući da ju nije naručio, neka onda ni ne žica nas Laughing ), a ja ću danas još jednom probati dati šansu fesendžanu. Srećom, meso je ovaj puta sočnije od onoga u Teheranu i zato je jelo prilično ukusno.

Gulaš od deve inače izgleda ovako:



Ostatak popodneva protječe u sjedenju i uživanju u hladu dvorišta Silk Roada (prilično je pripeklo) i razmišljanja kako bismo možda mogli još nešto obići. Na kraju se ja odlučujem prošetati do kompleksa Amir Čahmagh, pored kojega se nalazi Hadž Halife Ali Rahbar, najpoznatija prodavaonica čuvenih jazdskih slatkiša. Rekao sam već da je Jazd osim po rukotvorinama od svile poznat i po slatkišima, štoviše, toliko su glasoviti u Iranu da ljudi iz svih krajeva zemlje dolaze ovamo kako bi uživali u slatkišima. Riječ je o tipičnim orijentalnim slatkišima, što znači da su svi jako slatki, a obično se koriste orašasti plodovi (badem, pistacija, kokosovo brašno), ružina vodica i šećer. Puno šećera. U rečenoj prodavaonici već imaju unaprijed zapakirane kutije s izborom od nekoliko vrsta. Ja odabirem jednu s nekih 6 vrsta, a uzimam i jednu za Leticu, koji me ovlastio da mu donesem. Cijena – tridesetak kuna. Slatkiše sam probao tek po povratku i većinom su odlični, ima ih par koji su samo dobri.

Negdje iza 4 sata Letica se konačno diže i kreće u svoj obilazak. Mi ostajemo sjediti još sat vremena (mene je opet počela malo zezati probava, ali ništa ozbiljno), onda polako krećemo u naš hostel iza ugla po stvari. Već smo ih ranije izvadili iz sobe i ostavili na recepciji, samo ih treba pokupiti. Prije toga, Nikola slika mauzolej Sajjeda Roknaddina Mohammeda Ghazija:



Očekivano, Letica se negdje zadržao. Već kažemo ovima na recepciji da će još jedan doći naknadno i upućujemo se van, kad na ulici pred hostelom evo njega. Ipak ćemo svi zajedno na taksi do kolodvora.

Ali prvo, par njegovih impresija sa šetnje. Ponovno mauzolej:



Potom, po tko zna koji put, Masdžed-e Džameh:





Onda je i on našao neki od krovnih vidikovaca i snimio grad iz ove perspektive:



Desna kupola pripada medresi Kamalije. Evo je iz bližega:



Još pogleda:



(džamija na lijevom rubu slike je Hazire, slikali smo ju sinoć)









Pogled prema Aleksandrovom zatvoru:



Potom se spustio s vidikovca i uputio ponovno prema trgu ispred kompleksa Amir Čahmagh. Usput je i on slikao džamiju Hazire:



A potom došao do zgrade s pet velikih badgira koju je slikao i sinoć:



Četvrtak je popodne, što je Irancima ekvivalent naše subote, zato je sve zatvoreno.

Nije propustio uslikati kompleks Amir Čahmagh u ovako pustoj verziji:







Onda je ušao u tu zgradu s badgirima. Riječ je zapravo o negdašnjem javnom ab anbaru za cijeli grad, koji je preuređen u zurhanu. Zurhane doslovce znači „kuća snage“, a riječ je o mjestu gdje se prakticira iranska varijanta bodybuildinga. Naravno, kao i većina tih starih vještina, i zurhane (ime prostorije koristi se i za ime aktivnosti) ima svoju duhovnu komponentu – u ovom slučaju, to je mješavina zoroastrizma, sufizma i iranskog nacionalizma. Vježbe snage, koje su ritualizirane, izvode se obično uz glazbenu pratnju, dok se istovremeno recitira Hafezova poezija ili stihovi iz Firdusijeve Šahname. Tako vježbanje postaje zapravo predstava za gledatelje (obično su to samo muškarci), a ne toliko vježbanje samo.

Zurhana je trenutno prilično pusta:



Ovo je „pozornica“ na kojoj se odvija vježbanje. Po obodu vidite naslagane čunjaste utege koji su jedan od glavnih rekvizita za vježbanje u zurhani.

Iz veće blizine:



Pogled u nepreuređeni dio negdašnjeg ab anbara:



Murali koji prikazuju muškarce koji vježbaju:



I ulaz:



Zatim je jurnuo nazad do hostela, ali prije no što pokupi stvari, uslikao je još ovu uličicu:



I mauzolej iz drugog kuta:



A ovo bi trebalo biti u hostelu – zoroastrijska slika pod budnom paskom zlih Djedova Mrazova:



Uskačemo u taksi i gužvamo se do kolodvora. Kolodvor izgleda prilično pust, ali nam na šalteru agencije gdje smo još jučer, odmah po dolasku, kupili karte kažu gdje bi trebao stajati naš bus za Esfahan. Izlazimo na peron i čekamo. Ubrzo se pojavljuje jedan bus, staje na rečeno mjesto, te mi krećemo prema njemu. Pitamo vozača „Esfahan?“, on kima. Čekam u redu za predati prtljagu, ukrcavaju u bunker štošta, kada mi Letica dolazi reći da je riječ o grešci. Bus ne ide za Esfahan, ide za Bandar Abbas, na posve drugu stranu, na obalu Perzijskog zaljeva. Eto, malo je falilo da završimo tamo...

Bus odlazi, a naš, koji je trebao krenuti u 6 sati, već debelo kasni. Sjedimo na peronu i čekamo, drugo nam ne preostaje. Prilazi nam neki tip i pita nas uobičajeno odakle smo. Kad mu kažemo da smo iz Hrvatske i da čekamo bus za Esfahan, on pita je li netko od nas možda dao oglas na Couchsurfingu da traži mjesto za prespavati u Esfahanu. Da, točno je – ja sam, naime, prije puta stavio takav oglas. Naime, Esfahan slovi kao grad s puno manje turističkih kapaciteta nego što privlači turista, te sam za svaki slučaj, pokušao i preko Couchsurfinga naći neku mogućnost smještaja. Javio mi se jedan tip i rekao da nema smještaj. Ali, očito je oglas ostao zapažen. Ali mislim, koja je vjerojatnost...

Da, mi zapravo do ovog trenutka nemamo nikakav smještaj u Esfahanu, tako da ćemo ipak morati ići na rizik. Napokon, taman kad smo bili pred iscrpljivanjem svake zanimljive teme za razgovor s tim Irancem (koji govori čak solidan engleski), tj. prije no što je postalo naporno, pojavljuje se konačno naš bus. Ovaj je pravi i doista ide u Esfahan. Provjereno. Ulazimo u bus i opet primjećujemo zanimljivu menažeriju kod vozača:



Krećemo na vožnju. Do Esfahana ima neka 4 sata vožnje, uglavnom kroz pustinju. Prvo međutim treba vremena da izađemo iz Jazda. Kolodvor je praktički na obilaznici, ali vozač se onda još vraća nekom drugom cestom prema gradu, skuplja još neke ljude koji izgledaju kao poslovnjaci (svi su u odijelima – doduše, u Iranu i sasvim obični ljudi znaju nositi odijela) i tek onda konačno kreće prema Esfahanu.

Damir i Nikola sjede iza nekih tipova koji su bezočno spustili naslone njima u krilo, i nemaju ni najmanju namjeru pomaknuti se. Istovremeno, iza njih smo Mate i ja, koji ne dopuštamo pomicanje njihovih naslona. Tako će vožnja do Esfahana biti pomalo stisnuta za njih dvojicu. Mislim da se na kraju ovaj Nikolin čak malo i pomaknuo, ali je Damirov ostao do kraja zavaljen.

U daljini, između Jazda i Mejboda, vidi se na vrhu brda još jedan toranj tišine:



U Mejbodu opet stojimo nekih 20-ak minuta, opet se ukrcavaju neki putnici, usput je počeo i večernji namaz, tako da imam osjećaj da su se vozač i stjuard usput otišli i pomoliti...konačno krećemo, i do Esfahana više nemamo stajanja, osim tehničkog stajanja na policijskoj kontrolnoj točki zbog tahografa, te na ulazu u Naein, jedini grad koji se još nalazi na ovom putu (ostalo je uglavnom vožnja kroz pustinju). Spustila se noć, ovdje autoput ipak nije osvijetljen, tako da je pomalo nestvaran osjećaj gledati kroz tu beskrajnu tamu svuda uokolo. Tek na horizontu se povremeno pojavljuje neko svjetlo, iz naselja koja su udaljena možda i 50-ak km.

Tijekom vožnje su pustili neka dva filma, jedan (nazvan Skandal) govori o nekoj ženi koja je ovako poprilično bahata i samouvjerena, a onda se, uslijed životnih okolnosti, i pod utjecajem nekog dobrodušnog klerika koji joj pristane pomoći, počne pretvarati u bogobojaznu. Uzmite u obzir da je ovo samo moja interpretacija na temelju letimičnog gledanja filma na jeziku koji ne razumijem.

Napokon, negdje oko pola 11 navečer, stižemo u Esfahan. Što sad? Ha, ništa, ulazimo u taksi i kažemo mu ime prvog hotela koji nam se čini OK po Lonely Planetu. Hotel Totia. Od nekuda trebamo početi. Nakon nekih 6-7 minuta stižemo na traženu adresu. Nažalost, puni su. Malo dalje niz ulicu vidimo oznaku još jednog hotela. Ulazimo u hotel Azadi, pitam za sobu, vele mi „Noćas ništa, ali će biti sutra.“ To mi u ovom trenutku ne znači puno. Ispred hotela hvatamo opet taksi i kažemo da nas vozi u hotel Naghš-e Džahan. No nakon stotinjak metara desno uz cestu vidimo cimer na kojem piše „Amir Kabir Hostel“. Zaustavljamo taksi i Letica iskače van, kako bi pitao imaju li sobu. Kako se zadržao neko vrijeme, pridružuje mu se i Mate. Ubrzo zovu i vozača da im pomogne, jer se ovi na recepciji baš ne snalaze s engleskim (ne snalazi se baš ni vozač). Potom i Nikola odlazi unutra, a Damir i ja ostajemo u autu, kako ga netko ne bi ukrao skupa s našim stvarima. Naposljetku nam dolaze reći: imaju mjesta, ali jedna soba je četverokrevetna, dok će peti spavati u drugoj sobi, s nekim drugim ljudima. Letica pristaje otići u tu drugu sobu, mi ostali ćemo zajedno. Uzimamo stvari iz auta, zahvaljujemo se taksistu na pomoći i prijavljujemo se u hostel. Naša soba ima ulaz iz unutrašnjeg dvorišta, no ovo nije tradicionalna perzijska kuća, ovo je moderna zgrada, čija unutrašnjost podsjeća na neke prastare socijalističke hotele u Hrvatskoj. Soba ima na krovu ventilator koji je jedini način da ju rashladi, no on se opasno ljulja i postoji bojazan da se noću otkvači i nekoga sasjecka. U sobi je i jedan umivaonik, koji je poprilično prljav. Kreveti su poprilično neudobni, s masivnim jastucima upitne čistoće. Tuševi i WC-i su etažni, isto se u njih ulazi iz dvorišta. Ja se odlazim istuširati i shvaćam da se u jednom tušu vrata ne daju zatvoriti. Damir je pak u WC-ima vidio žohara veličine omanjeg glodavca. Ukratko, smještaj je užas, ali ipak imamo mjesto na kojem ćemo prespavati noć i našli smo ga prilično brzo. E da, i to noćenje plaćamo 15 dolara. Puno previše za ovakav ćumez.

Prije odlaska na spavanje, treba nešto i pojesti. Naravno, osim Mate. Izlazimo na ulicu, u potrazi za nečim što je sada uopće otvoreno. Jedan usputni prizor, komadi tatamija:



Posrećuje nam se. Odmah iza ugla, pored hotela Azadi, nalazimo neku ašćinicu. Gledamo što ima, uglavnom je meso, čak i mozak, ali imaju i falafel. OK, prodano. Letica se odlazi malo prošetati, mi čekamo dok nam ih tip napravi. U času kad su gotovi, Letica se pojavljuje niotkuda, gura se pored nas trojice i prvi kreće po falafel. To je čovjek koji uzima šesti krevet. Laughing

Sjedamo na stolčiće ispred lokala, a tip nam iznutra još donosi i sol i papriku ako nam treba. Iako bismo trebali biti sretni da smo išta našli, mogu reći i da je falafel prilično dobar. Općenito, u ovim zemljama teško da će vam baš svjesno uvaliti smeće od hrane kao na Zapadu.

Blagujemo:



I zadovoljni Letica po završetku večere:



U Esfahanu također ostajemo dvije noći, tako da ćemo sutra imati sasvim dovoljno vremena za miran razgled njegovih znamenitosti. Još jedino da nam smještaj nije onako grozan...

Vraćamo se u hostel, barem imamo ujutro doručak, premda ne očekujemo ništa previše. Ha, treba se ušuškati i probati odspavati bez bojazni od ventilatora...

egerke @ 22:17 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 4, 2015
SRIJEDA, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro preskačem doručak i dok se ostatak ekipe pakira, odlazim do onog kafineta kako bih platio uslugu od sinoć. Iako su rekli da će biti tamo iza pola 8, u času kada ja dolazim (oko 15 do 8) još nema nikoga. Čekam, imam još vremena. Čudno je, inače sam svugdje našao informaciju da su Iranci, za razliku od Arapa, prilično točni. Očito su ovi iznimka. Nakon 15-ak minuta čekanja, taman kada sam se spremao krenuti kako ne bih zakasnio na bus, pojavljuje se jedna cura koja je sinoć bila u kafinetu. Objašnjavam joj u čemu je stvar, izgleda malo zbunjeno, ili možda ne razumije toliko dobro engleski, ali u svakom slučaju obavljam svoje i vraćam se u hotel.

Letica je toga jutra također skoknuo još obići neke spomenike u gradu. Uputio se do Narandžestana, parka s vilom koji je pripadao lokalnom bogatašu Mohammadu Aliju Hanu Ghavamu al-Molku, koji je živio u drugoj polovici 19. st.:



No izgleda da je još bilo prerano za otvaranje. Vratio se potom do glavna atrakcije radi koje je došao - džamije Nasir al-Molk, koju zovu i Ružičastom džamijom. Građena u isto vrijeme kada i Narandžestan, džamija je poznata po zidu od vitraja koji u rano jutro daju prekrasan prizor u molitvenoj dvorani. Izvana je prilično neugledna:



No kada uđete unutra, ako imate sreće i dođete dovoljno rano, zabljesnu vas ovakvi prizori:

















Evo i nekoliko slika izvana:







Muzej u kojem se nalazi Gav ča, tj. Kravlji zdenac, jer su se krave ovuda spuštale kako bi donosile vodu:



U susjedstvu se nalazi i ova medresa:





Letica se vraća u hotel, svi se okupljamo i taksijem prebacujemo do kolodvora, odakle nam polazi bus za Jazd. Spomenuo sam već da širaški autobusni kolodvor više liči na vrt, nego na kolodvor, peroni su obrasli bujnim zelenilom:



Doista, kolikogod da je Damir gunđao protiv Širaza, meni se grad svidio. Ima neku pozitivnu vibru, čak i neke elemente zapadnog urbanizma (pješačka zona), Hafezova i Sa'dijeva grobnica su prelijepe, ima onog tipa s dobrim frapeima, Perzepolis je blizu... Zasad od gradova u Iranu najpozitivniji dojam.

Dok se ukrcavamo u autobus, Letica slika neobičan prizor – izgleda da se u nekim dijelovima Irana još uvijek mora dopremati led, budući da zamrzivači ne postoje:





Inače, u nekim pustinjskim gradovima postoje i spremišta za led, u kojima je zahvaljujući specifičnom sistemu klimatizacije led uspijevao biti konzerviran mjesecima uz vrlo polagano otapanje. Danas ta spremišta više uglavnom nemaju funkciju, zato je i ovaj prizor bio neobičan.

Iznad vozačevog mjesta nalazi se privjesak koji smo nazvali „bijesni eritrocit“:



Nakon poprilično dugog čekanja na polazak konačno krećemo. Vozimo se cestom kojom smo i jučer išli do Pasargada, pa onda dalje. Kadrovi Zagrosa usput:











I konačno izlazimo na središnju iransku visoravan, a krajolik sve više postaje polupustinjski:













Stajemo na nekom odmorištu na WC i ručak. Uzimam neki gulaš s rižom, Letica također, Damir uzima samo jogurt. Zgraža se jer mu je prodavač dao žlicu koju je primio rukom za donji kraj (onaj kojim se grabi), a prije toga je tom istom rukom hvatao novce. Stvarno, ako si toliko gadljiv, što onda uopće radiš u Iranu? A tek da smo išli u Indiju... (dobro, Damir ne želi ići u Indiju, ali svejedno)

Nastavljamo put. Neobična džamija negdje uz cestu:



Još usputnih kadrova:















Ovo je jahčal, jedno od spremišta leda o kojima sam govorio:



U ovim građevinama debelih zidova, izgrađenim od posebne vrste izolacijskog materijala (mješavine pijeska, gline, vapna, bjelanjaca, kozje dlake i pepela), koje su obično bile postavljene iznad ghanata (podzemnog kanala za vodu), led se izuzetno sporo topio, tako da je mogao izdržati kroz čitavo ljeto.

Prije mjesta Surmagh skrećemo udesno, na cestu prema Jazdu. Krajolik:





Lagano tonem u drijemež, kad se odjednom trgnem i shvatim da je polupustinja u međuvremenu prešla u pravu pustinju. Prvi puta u životu vozim se kroz pustinju:







Polagano se vraća vegetacija, a i brda:









Prošavši taj plato, dolazimo do novog planinskog lanca koji nas dijeli od Jazda:





















Prolazimo pored mjesta zanimljivog naziva – Taft, i nastavljamo prema Jazdu. Silazimo na obilaznicu i već iz daljine primjećujemo Tornjeve tišine, jednu od jazdskih znamenitosti:







Njih ćemo obići sutra. S druge strane, pogled na Jazd s obilaznice i nije osobito obećavajuć:



Neki od nas, zaraženi Damirovim virusom, predlažu da odmah produžimo dalje. Srećom, to ne dolazi u obzir, Jazdu treba dati priliku i to će se isplatiti. Autobusni kolodvor nalazi se na pustopoljini na rubu grada, no taksi nas prebacuje do centra i ubrzo shvaćamo da je Jazd sasvim ugodan grad.

Nismo željeli ponoviti grešku iz Širaza, pa je Letica nekako stupio u kontakt sa Silk Road Hostelom u Jazdu (legendarnim u putničkim krugovima, iako ponešto pogrešno nazvanim – Put svile išao je sjevernije; inače, taksist nas je odmah na kolodvoru pitao idemo li u Silk Road), a oni su nam rekli da, iako sami nemaju mjesta, mogu nam rezervirati sobu u susjednom hostelu Oasis, koji pripada istoj grupaciji. Tako nas sada taksist prvo vozi u Silk Road jer su nam rekli da se javimo njima. Silk Road je smješten u tipičnoj perzijskoj kući, s velikim unutrašnjim dvorištem, tako da nam je u prvi tren žao što nismo tamo. No kada nas jedan član osoblja odvede do Oasisa, koji je dvije ulice dalje, shvaćamo da je i on smješten u takvoj kući, tako da nam dođe na isto.

Soba je peterokrevetna, s kupaonicom i normalnim WC-om. Jedino su kreveti malo tvrdi, a čini se i da posteljina nije sasvim čista. Neka, nismo gadljivi, što bi bilo da smo išli u Indiju...

Nakon kratkog predaha krećemo u šetnju. Jazd ima oko 423 000 stanovnika i smješten je u vrlo negostoljubivom području, između dvaju velikih iranskih pustinja Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut. Stoga je vrlo suh i vruć, ali, s obzirom da je i vrlo dugo nastanjen, postoje odlična arhitektonska rješenja koja su ovaj grad učinila ugodnim za život. Kao naselje postoji preko 3000 godina, a korijeni su mu još u medijskom naselju Issatisu. U doba Sasanida dobiva današnje ime, prema vladaru Jazdegerdu I. Zbog svoje prirodne zabačenosti i negostoljubive okoline, Jazd je ostao pošteđen većine ratova koji su harali Iranom, a to je ujedno i razlog zbog kojega je danas glavni centar zoroastrizma u Iranu – arapska invazija također ga je zaobišla. Naravno, danas su zoroastrijanci manjina, islam je ipak na kraju nadvladao, ali – izuzev Teherana – Jazd ima najveću zoroastrijsku zajednicu u Iranu (između 20 i 40 tisuća zoroastrijanaca). Osim po zoroastrizmu, Jazd je diljem Irana poznat i po svojim rukotvorinama – ponajprije tepisima i robi od svile. Također su glasoviti i jazdski slatkiši. No razvija se i moderna industrija – optička vlakna, polimeri, čelik... Jazd je jedan od tehnološki najnaprednijih gradova Irana, što je posebno zanimljivo kada se uzme u obzir da je ujedno i jedan od najvećih gradova na svijetu sagrađenih gotovo isključivo od ćerpiča. Barem se to odnosi na stari dio grada.

Odmah po izlazu iz hostela nalijećemo na mauzolej lokalnog islamskog velikodostojnika Sajjeda Roknaddina Mohammeda Ghazija. Mauzolej ima prekrasnu kupolu, ali portal je pomalo oronuo:





Pokraj toga, na malom trgu se nalazi ovo:



Riječ je o nahlu, drvenoj konstrukciji koja predstavlja lijes imama Huseina, trećeg šijitskog imama i Muhamedova unuka, koji je ubijen u Karbali 680. godine. Njegovo se mučeništvo obilježava blagdanom Ašure, a tada se u procesijama nose nahli. No ovaj je, koliko vidim, tu zastalno, tim više jer Ašura 2013. pada tek u studenom.

Letica se odvojio i otišao u mauzolej. „Nakratko.“ Nismo ga više vidjeli do navečer. Laughing

Pred nama, na krovu je badgir:



Badgir sam već spomenuo u Širazu, a sad evo i pojašnjenja. Riječ je o specifičnoj vrsti ventilacijskog sustava koji se rabi u pustinjskim krajevima Irana, a otamo se raširio i po drugim dijelovima Bliskog Istoka. Badgir je tornjić koji hvata vjetar i preusmjerava ga kroz svoje okno u prostoriju ispod njega. Istovremeno, topli zrak iz prostorije se diže i izlazi kroz drugo okno, koje se nalazi s druge strane. Ima više varijanata badgira, neki se kombiniraju i s ghanatima, kako bi se ovlažio zrak i stvorila dodatna razlika u tlaku koja tjera zrak uvis. Uz kombinaciju debelih zidova s malim prozorima i zbijene gradnje koja maksimizira sjenu, badgiri omogućuju da se temperatura u unutrašnjosti ovih zgrada održava i 15 stupnjeva nižom od vanjske.

S trgića s nahlom napokon možemo pogledom obuhvatiti kupolu mauzoleja:



Na trgu se nalazi i neka prodavaonica tepiha. Piše međutim da je s krova lijep vidik. Pa, ništa nas ne košta ako barem bacimo pogled s krova...

Ulazimo, stariji gospodin nam kaže da moramo u dvorište, odakle idu stepenice za na krov, a njegov sin će nam otključati vrata kojima se izlazi na krovnu terasu. U dvorištu vidimo da se ovdje osim tepiha prodaje i tradicionalni perzijski porculan:







Potom izlazimo na krov. Pogled je spektakularan. Na jednu stranu vidi se ponovno mauzolej:



A uokolo svuda je šuma badgira:









Ovo je doista kao u nekoj arkadnoj igri, čovjek poželi skakati po ovim krovovima, i doista ima osjećaj da bi se moglo proći cijeli grad tako skakućući.

Pogled na unutrašnje dvorište:



Spuštamo se s krova, te nas potom onaj tip koji nam je otvorio vrata na krov (sin) pita bismo li možda pogledali njihove tepihe. Aha, tu smo. Pa dobro, možemo baciti oko, ja sam ionako u polušali čak i rekao da bih mogao donijeti jedan perzer, pa da barem vidim kako se uopće kreću cijene. Odlazimo u prostoriju na prvom katu, gdje nam taj tip pokazuje nekoliko tepiha raznih veličina i raznih materijala, usput nam na dobrom engleskom objašnjavajući finese njihove proizvodnje i dizajna. Ima ih od sasvim malih, koji služe za molitvu, pa do onih koji mogu prekriti omanju sobu. I materijali su razni: devina dlaka, vuna, svila, svila prošarana zlatnim nitima. Zainteresirao sam se za jedan manji, veličine oko metar sa pola metra. Pitam ga koliko košta, frajer kaže 75 dolara. Pa to je stvarno jeftino za originalni perzijski tepih. Osim ako nije lažnjak, međutim, po onome što vidim, nije. Dapače, čak posluju i s karticama, što je u Iranu rijetkost jer je zbog sankcija to vrlo teško. Očito ovi imaju dobru reputaciju.

Razgledanje, ovaj u sredini je moj:



Još jedan primjerak, ovaj koji je djelomično u kadru (plavi) je drugi koji me zanima:



Zidovi sobe su također prekriveni tepisima:



A složeni su i posvuda po policama:



Ostali isto tako gledaju, više iz kurtoazije, Nikola se čak interesira za jedan veliki svileni, ali taj košta nekih 2000 dolara. Ja se na kraju odlučujem uzeti oba tepiha koji me zanimaju, jedan za doma i jedan za Enu. Plaćam 150 dolara i usput još dobivam i certifikat o izvornosti, kao i dva računa – jedan stvarni, a drugi, s umanjenom vrijednošću, za carinu. Budući da ću u Hrvatsku ući na graničnom prijelazu Doljani, nitko me nije pregledavao, nikomu nije ni palo na pamet da u ruksaku imam dva perzijska tepiha. Laughing

Natovaren paketom od dva tepiha (nadam se samo da su mi doista zapakirali tepihe koje sam kupio, jer su ih pakirali u drugoj sobi – Damirova paranoja je očito zarazna) zajedno s ostalima nastavljam obilazak starog dijela Jazda. Većina uličica u starom dijelu su povremeno natkrivene, kako bi se u vrućim danima stvorila sjena:



Promičemo među jednoličnim smećkastim zidovima od ćerpiča. Sve kuće imaju visoke zidove bez prozora. Izgledaju vrlo drevno, ali zanimljivo je da većina vrata ima portafone koji su ugrađeni u zid od ćerpiča. Laughing

I onda iz toga smeđila (ako postoji sivilo, zašto ne?) odjednom izroni ovaj parkić:



A iza njega se nalazi ab anbar, spremnik za vodu:



Spremnici za vodu opremljeni su badgirima, zahvaljujući kojima se pitka voda održava hladnom. Građeni su od istog materijala kao i jahčali, a morali su biti otporni na izuzetno jake potrese. Voda je u njima bila posve izolirana od korisnika, kako bi se izbjeglo zagađivanje, a praznilo ju se kroz slavine u unutrašnjosti, pri dnu spremnika.

U daljini vidimo zgradu koja se naziva Aleksandrov zatvor:



Zgrada zapravo nema nikakve veze s Aleksandrom Velikim, sagrađena je u 15. st. i bila je škola. Nazvana je tako prema legendi koju je prenio Hafez, da je navodno zdenac koji se danas nalazi u njoj zapravo ostatak tamnice iz doba Aleksandra. Tko će ga znati, ipak malo je vjerojatno.

Iza Aleksandrovog zatvora nalazi se Grobnica 12 imama, iz 11. st. Riječ je naravno o dvanaestorici šiitskih imama, od kojih nijedan nije pokopan ovdje (posljednji, Mahdi, ni ne može biti pokopan, jer je navodno još živ). Jedan pogled na nju iz blizine:



I na Aleksandrov zatvor:





Nastavljamo šetnju uskim uličicama:



Uz simpatične grafite:



Do ovog trgića:





Gdje ja koristim priliku da se malo razgibam Laughing :



(ovo na podu su moji tepisi)

Neke uličice imaju ovakve potpornje, jer je potrebno ojačati zidove:



Usputni badgir:



Vraćamo se prema našem hostelu, pa ja odlazim ostaviti svoje tepihe, dok za to vrijeme ostatak ekipe ide obići Masdžed-e Džameh, koja se nalazi odmah na kraju ulice koja vodi do našega hostela. Dogovaramo se da se nađemo ispred džamije, pa ćemo onda u potragu za večerom.

Masdžed-e Džameh je sagrađena u 15. st., zamijenivši stariju građevinu iz 12. st., a ranije je na tom mjestu bio zoroastrijski hram. Nekoliko Nikolinih slika džamije:









Opet motivi svastike:



Svastika inače simbolizira besmrtnost i može se naći na iranskim spomenicima još iz 5000. g. pr. Kr.

Ja ih čekam pred džamijom, te se potom upućujemo u potragu za večerom. Jednom sam se jelu u Jazdu jako veselio, jer sam ga stvarno htio probati – devinom mesu. Lonely Planet preporučuje jednu lokaciju gdje serviraju kebabe od devetine, pa se upućujemo tamo. To je nekih pola sata hoda odavde. Na kraju ulice, Mate se predomišlja, kaže kako on ionako neće jesti, a i bolje je da ne eksperimentira sa svojom krhkom probavom, te se vraća. Nikola, Damir i ja nastavljamo, ali ne prije nego uslikamo sahat-kulu:



Na ulici Imama Homeinija slikamo džamiju Hazire:



I dolazimo potom do trga Amir Čahmagh, gdje se nalazi istoimeni kompleks:



Kompleks je zapravo huseinija, a u sklopu nje nalazi se i bazar i tekija. Sprijeda izgleda kao džamija, no ovo pročelje koje vidite zapravo nema ništa iza – riječ  je o samostojećem zidu s dva minareta.

E sad, kako izdržati još preostalih 2 km šetnje, a da Damir ne popizdi? Moram mu vrlo uviđavno dozirati udaljenost koju još imamo do devinog mesa, kako ne bi momentalno odustao. Jer, on bi svakako probao devino meso, ali bi istodobno i da je ono odmah tu, na dohvat ruke. Na dohvat ruke nema ničega, eventualno pokoja mesnica, ali u njoj sigurno nema devina mesa.

Uz njegovo gunđanje nekako ipak uspijevamo doći do mjesta gdje bi trebao biti taj kebabdžija (adresa je vrlo maglovita: „preko puta džamije u ulici Kašani“), ali ne izgleda obećavajuće. Preko puta je očito neka džamija, koliko vidim gledajući kroz ogradu, ali kebabdžija na kojega smo se namjerili uopće ne izgleda kao da drži devu. I dok se mi tako premišljamo, a Damir opet sipucka žuč, u jednom času čujemo „Hello, my friends, do you need help?“ Iza nas stoji stariji gospodin kojega smo popodne vidjeli nakratko u Silk Roadu, dok smo čekali da nas netko prebaci do Oasisa. Bio nam je predstavljen kao turistički vodič po okolici. I on je nas prepoznao. Izlažemo mu svoju priču, on nam kaže da čak i ako ima deve ovdje, da je to vrlo često podvala, odnosno da uvale neko drugo meso, možda nešto sitno devetine, i da je pravu devetinu teško naći. Kaže da nam se više isplati pojesti nešto pošteno u centru, čak možda i u restoranu Slk Roada, nego da ovdje tumaramo po prčvarnicama. Štoviše, on je tu s autom, odbacit će nas natrag. Prihvaćamo, dosta smo hodali dovdje.

Kasnije ćemo doznati da zgrada preko puta uopće nije bila džamija, nego zoroastrijsi hram, koji ćemo obići sutra.

Vodič nas uvodi u auto, ali dok nas vozi prema centru, zvoni mu mobitel. Vjerojatno žena, jer kaže da mora iznenada doma na večeru i bismo li imali išta protiv da nas ranije iskrca, recimo kod kompleksa Amir Čahmagh. Ne bismo. Tako nas ostavlja na mjestu na kojem smo bili nekih 45 minuta ranije, te se mi pješice upućujemo do restorana u Silk Roadu. Damir mi po tko zna koji put govori da spalim to smeće od Lonely Planeta, jer su sve informacije krive. Ja pak po izlasku shvaćam da mi je kapa ostala u autu od vodiča. Hm, pokušat ću nekako preko hostela stupiti u kontakt s njime...

Ulazimo u Silk Road pomalo rezignirano, jer imam osjećaj da je iransko kulinarstvo opet podbacilo i da će i deva ostati samo neispunjena želja. Sjedamo za stol u unutrašnjem dvorištu Silk Roada i gledamo jelovnik. Mješavina iranske, indijske i europske kuhinje. Kad ono, na jelovniku – gulaš od deve. Hm, je li i to muljaža, hoće li nam uvaliti neko drugo meso...ne znam. Košta 110 000 riala (oko 22 kn) i iako je najskuplja stavka na meniju, mislim da se isplati probati. Usto uzimam i neki frape od datulja. Damir isto tako uzima devu, ali kao što se vidi, još je uvijek smrknut:



Objašnjavam jednom od tipova iz hostela stvar s kapom i pitam ga može li nekako obavijestiti gospodina vodiča (koji nam je srećom dao vizitku, tako da znamo kako se zove) da provjeri za kapu. On mi daje telefon da ga sam nazovem. Tip u prvi mah tvrdi da nije vidio nikakvu kapu u autu, onda kaže da će provjeriti i kaže da ju je našao, te da će mi ju sutra ujutro donijeti u hostel. Odlično, to je sređeno, sad još da vidimo devu...

Dolazi hrana i gulaš od deve je ukusan. Istina da po okusu podsjeća na govedinu, možda i jest, možda su nas zeznuli, neću time razbijati glavu sada. I Damiru se sviđa, štoviše, hrana ga toliko odobrovoljuje da postaje drugi čovjek, razgovorljiviji, prestaje biti ciničan, na kraju večeri inzistira da on plati čitav obrok za svu trojicu... Eto koliko je malo potrebno da ga se unormali.

Vraćamo se u naš hostel, gdje sjedamo s Matom u dvorište. Vjerojatno ste već shvatili iz slika da je većina tradicionalnih perzijskih kuća građena slično rimskima – prema ulici su zatvorene, a centar života je unutarnje dvorište iz kojega se onda obično ulazi u sobe koju su raspoređene po njegovom obodu. Dvorište je obično i vrt, odnosno, tu se nalaze biljke i bazenčić s vodom ili vodoskok, te se sav život odvija ovdje – zimi, kad je hladnije, dvorište se obično prekrije nekom vrstom improviziranog krova (danas je to obično najlon). U dvorištu se sjedi na posebnim divanima koji omogućavaju i sjedenje i ležanje, a namješteni su mekanim jastucima. To izgleda ovako:



Naravno, Damir i ja smo si kupili iransku pivu pa to pijuckamo. Ubrzo nam se pridružuje i Letica. Da pogledamo kakvo je bilo njegovo popodne.

Nakon što je obišao mauzolej i on je krenuo uličicama statog dijela grada, vjerojatno prošavši pored nas dok smo mi bili na krovu. Jedna usputna impresija:



Primjećujete na vratima dva zvekira – jedan uzak i dugačak, drugi okrugao i debeo. Prvim su kucali muškarci, drugim žene. Ta je informacija bila jako važna, jer se ovisno o tome tko kuca, morao prilagoditi spol osobe koja će otvoriti vrata. Nije bilo dolično da žena otvori muškarcu ili obratno – zato su smislili takvo rješenje.

Ovo je ab anbar:



 

Još jedan spontani kadar:



Zavirio je i u neke kuće:





Ulice starog Jazda:



Kraj ovoga ab anbara smo i mi prošli:



Ovakvim stubištima se spuštalo do ghanata:





I unazad:



Još uličica:







Dvorište:



I on je stigao do Aleksandrova zatvora. Pogled na njega i Grobnicu 12 imama:



Još malo Aleksandrova zatvora:





I Grobnice 12 imama:



Pogled u unutrašnje dvorište kuće pored:



Ponovno Aleksandrov zatvor i Grobnica 12 imama zajedno:



Jedna od natkrivenih ulica sa stropnim otvorom za osvjetljenje:



Medresa Kamalije:



I onda je zapičio brzo na drugu stranu, do kompleksa Amir Čahmagh:











Odlučio se vratiti do fontane i ovdje pričekati da se smrači i upale se svjetla, kako bi čitava građevina izgledala efektnije:



Pogled na zgradu pored trga, s ogromnim badgirima:



Konačno se dovoljno smračilo:







Inače, ovaj prolaz kroz kompleks pun je radnji u kojima se prodaju jela od iznutrica.

Ovdje se i on zaputio u potragu za devinim mesom, ali nije znao adresu (vodič je bio kod mene). Razgovarao je s lokalcima, pokušavajući pomoću pantomime dočarati devu, i čak su ga i skužili (kaže se „šotor“), ali nije uspio naći meso. Međutim, kao i mi, uspio je doći do zoroastrijskog hrama (samo što je on skužio što je posrijedi, jer je obratio pažnju):



A onda se pješice vratio do našega hostela, slikajući usput Masdžed-e Džameh:



Nakon još malo sjedenja, spremamo se polako na počinak. Soba je šesterokrevetna, nas je petorica. Stoga smo odlučili šesti krevet iskoristiti za odlaganje odjeće. Međutim, Letica pita „Hoće li netko spavati na ovom tu krevetu?“ Nakon što mu nitko ne odgovori, on počinje primicati krevet svojemu, želeći tako spojiti dva kreveta. Na moju napomenu da ne radi gluposti, jer na tom krevetu držimo stvari, on kaže da će nam stvari premjestiti drugamo. Ja se u međuvremenu odlazim tuširati. Po povratku shvaćam da je on to doista i napravio, uzurpirao je nezauzeti krevet za svoje potrebe. Bunim se, nije u redu da se ponaša na taj način. On kaže da je pitao i da nitko drugi nije rekao da namjerava koristiti taj krevet. Ja mu pokušavam objasniti jednostavnom matematikom: nas je pet. Kreveta je šest. Nije moguće napraviti da svatko spava na dva kreveta, prema tome, nije pošteno ni da samo jedan spava na dva kreveta, a ostali ne. On pita zar bi u tom slučaju krevet trebao ostati neiskorišten. Da, bi. Odnosno, bit će iskorišten za općenite potrebe zajednice, kao što je odlaganje odjeće, a ne osobne potrebe pojedinca. Letica tvrdi da mu je glupo to forsiranje uravnilovke i da smo mu mi, što se njega tiče, dali dopuštenje time što smo se odrekli svog prava na taj krevet, te da se on ne bi bunio da je netko od nas prisvojio taj krevet za sebe. Ali mi to ne bismo napravili. On je iskoristio našu pristojnost (realno, svatko od nas bi možda jednim dijelom htio dobiti više od ostalih, ali je odgojen tako da to ne radi) kako bi osobno profitirao. Kreveti nisu preuski, ima sasvim dovoljno mjesta, dakle ovo je čista bahatost i posve nekomunističko ponašanje. Mate se slaže sa mnom, a Nikola, kao i uvijek kada treba živjeti uvjerenje, reterira i kaže da se uzbuđujemo oko pizdarija. Damiru je svejedno, on se ni ne smatra socijalistom.

Letica nam je odjeću prebacio na neku policu, koja je sva prašnjava, sad još miče i moj mobitel, koji sam ostavio na tom krevetu da se puni, a sve to pravda time „kako mi ga ne bi zdrobio noću“. Mobitel stoji na samom rubu kreveta, a on na raspolaganju ima DVA kreveta. Na kraju se stvar i završava njegovom pobjedom, on ostaje na svom duplom krevetu, a mi svi ostali na po jednom. I kako onda očekivati da će socijalizam pobijediti ako pojedinci koji se smatraju socijalistima daju oduška vlastitoj pohlepi i u tako banalnim stvarima...

Laku noć.

egerke @ 18:34 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 28, 2014
Dok vozimo cestom koja vodi prema Perzepolisu, vozač u jednom času skreće na parkiralište ispred jednog restorana. Vjerojatno bi ručao. Mi mu signaliziramo da bismo ipak prvo vidjeli Perzepolis, a onda tek ručali. Nije mu drago, ali gosti su uvijek u pravu. Dogovaramo se da nas odveze do Perzepolisa i da se nađemo ispred u tri (tu nastaje natezanje, jer ja navijam za pola 3, Letica za 3, nakraju tražimo kompromis i kažemo u 2.45, a onda Letica vozaču kaže „U 3.“ Undecided ). Da, izlišno je i spominjati da vozač ne zna engleski, tako da je komunikacija rudimentarna – prstom u pravcu Perzepolisa, „Perzepolis...lunch...saa't panzdah“.

Do Perzepolisa se dolazi dugom alejom kroz šumu, potom slijedi jedan kružni tok nakon kojega auti više ne mogu ravno i odatle valja nastaviti pješice još nekoliko stotina metara do ulaza u Perzepolis. Naravno, prvo kupujemo karte (ovaj puta svi – to se ne propušta), a potom nam pogled puca na impresivne ruševine:





Zidine iz bližega:



Perzepolis (Taht-e Džamšid „Džamšidovo prijestolje“ ili Čehel minar „Četrdeset stupova“, izvorno staroperzijsko ime bilo mu je Parsa) je bio ceremonijalna prijestolnica Ahemenidskog Carstva od oko 515. pr. Kr., do njegovog razaranja od strane Aleksandra Velikog 330. pr. Kr. Izgradnju je započeo Darije I., a dovršio njegov sin Kserkso I. S obzirom na relativno malen broj zapisa o njemu, vjeruje se da uopće nije bio funkcionalan grad, već se više radilo o mjestu na kojem bi se održavale proslave Novruza (kojom bi prilikom car primao izaslanstva iz svih dijelova carstva, zajedno s njihovim darovima), a arhitekturalna mu je svrha bila isključivo da zadivi posjetitelje. Redovni državnički poslovi obavljali su se u Suzi. Na vrhuncu slave Perzepolis se prostirao na površini od 125 km2, od čega je danas sačuvan samo mali dio. O tome kako je točno došlo do razaranja Perzepolisa postoje neslaganja. Neki tvrde da je požar koji je uništio grad bio slučajan, drugi pak tvrde da je bio osveta za perzijsko paljenje atenske Akropole stoljeće i pol prije toga. Sigurno je da je grad prije toga temeljito opljačkan. Ono što može čuditi je kako grad uglavnom sagrađen od kamena može izgorjeti? Stvar je u tome da su grede i krovovi bili drveni, a Perzijanci u svojoj gradnji nisu koristili žbuku za vezivanje blokova, nego su umjesto toga rabili metalne kopče. Kada je vatra zahvatila krov, porasla je temperatura i kopče su se počele topiti i iskrivljavati, te se tako kamenje počelo urušavati. Aleksandar se kasnije navodno jako kajao zbog uništenja Perzepolisa, pri čemu je izgubljeno i dosta vrijednih spisa (između ostaloga, zato do nas nikada nije došla cjelovita Avesta), ali istovremeno je taj požar pomogao da se trajno očuvaju neki natpisi na glinenim pločicama koje su u požaru očvrsnule.

Požar je uništio središnji dio grada, ahemenidske palače, no rubni dijelovi nisu bili uništeni, tako da je nastavio funkcionirati kao prijestolnica Perzije kao provincije Makedonskog Carstva. Oko 200. pr. Kr. sjedište provincije je prebačeno u nedaleki Istahr, koji je nakon uspostave Sasanidskog Carstva dobio na važnosti kao duhovno središte, ali nikada se nije mogao mjeriti s Perzepolisom. Do 10. st. po Kr. i on je izgubio na važnosti i posve nestao kao naselje, dok je centar provincije postao Širaz, koji je to sve do danas. U 17. st. španjolski veleposlanik na dvoru Šaha Abbasa, García de Silva Figueroa, postao je prvi zapadnjak koji je ruševine nazvane Taht-e Džamšid, prema legendarnom perzijskom mitološkom liku, identificirao kao drevni Perzepolis. U 19. st. počela su prva ozbiljnija iskopavanja, a 1930-ih je po prvi puta provedeno znanstveno arheološko iskopavanje, koje je proveo Orijentalistički institut Sveučilišta u Chicagu. Naravno, prilikom tih iskopavanja dosta nalaza se i kralo, tako da danas nalaze iz Perzepolisa imamo po mnogim zapadnim muzejima u Velikoj Britaniji, SAD-u, a i u Louvreu. Još do danas nisu iskopani mnogi dijelovi grada, a ni nekim iskopanima se ne zna funkcija. Dio kompleksa oštećen je prilikom izgradnje šatorskog grada za proslavu 2500 godina Perzijskog Carstva, koji se nalazi odmah pored ruševina (ali smo mi bili prezbunjeni da to skužimo dok smo bili tamo).

Krećemo u obilazak:



Uspinjemo se stepeništem koje ima dva krila i izuzetno niske stube, prvenstveno kako bi se konjanici mogli uspeti u grad. Odmah po dolasku na terasu na kojoj se nalazi većina grada pred nama stoje Vrata sviju naroda:





Vrata sviju naroda sagradio je Kserkso I. 475. pr. Kr., a dvije figure bikova s ljudskom glavom (lamasu ili šedu) pored njih odaju asirski utjecaj.

Pogled na jugoistok:



Stigao je i imperator:



Jedan od oštećenih lamasua:



I drugi:



Trojezični natpis na vratima:



Natpis kaže: „Ahura Mazda je veliki Bog, koji je stvorio ovu zemlju, koji je stvorio nebo, koji je stvorio čovjeka, čovjeka koji ima sreću što mu je Kserkso kralj, kralj svih kraljeva. „Ja sam Kserkso, veliki kralj, kralj kraljeva, kralj ljudi različitog podrijetla, kralj goleme zemlje, sin kralja Darija Ahemenidskog.“ Kralj Kserkso kaže: „Uz pomoć Ahura Mazde, napravio sam Vrata sviju naroda, i sagradio mnogo dobra u Perziji, što je činio i moj otac. Sve dobro što smo napravili, napravili smo uz pomoć Ahura Mazde.“ Kralj Kserkso kaže: „Ahura Mazda štiti mene i moje carstvo, jer radim isto što i moj otac, kojeg je štitio Ahura Mazda.““

Iznutra, vrata su išarana brojnim grafitima. Ne mislim na grafite poput ovih suvremenih urbanih grafita, već na tendenciju brojnih putnika i arheologa da urežu svoje ime na kameni zid:



Jedan od grafita pripada i legendarnom Henryju Mortonu Stanleyu.

Prolazimo kroz vrata:





Pogled na vrata s istočne strane:



Detalj lamasua:



Iz veće daljine:



Od Vrata sviju naroda do njima paralelnih vrata, nazvanih Nedovršenim vratima (jer su u doba Aleksandrova osvajanja bila još u gradnji) vodi procesijski put pored kojega se danas nalaze ove figure grifona:



Ali i bikova:



Inače, te su figure, osim dekorativne, imale i konstrukcijsku funkciju, jer su služile kao nosači greda.

Nedovršena vrata:



Pogled prema Dvorani stotinu stupova:



Dvorana stotinu stupova ima dimenzije 70x70 metara i vjeruje se da je bila prijestolna dvorana. Prekrivao ju je sloj zemlje i pepela debeo čak tri metra, što implicira da je jako stradala u požaru. Sačuvale su se samo baze stupova i okviri portala.

Iza Dvorane stotinu stupova se nalazi riznica:



Kaže se da je Aleksandar trebao 3000 deva da otpremi opljačkano blago iz ove riznice.

S istočne strane Perzepolis zatvara planina Kuh-e Rahmat, u koju su također uklesane neke ahemenidske grobnice. Ovo je grobnica Artakserksa II.:





Još malo Dvorane stotinu stupova:







Ostatak skupine se odlučuje popesti do Artakserksove grobnice, meni je prevruće, pa nastavljam kroz kompleks i ulazim ponovno u područje riznice. Osvrt:



Pogled preko riznice prema još jednoj grobnici u planini, ova pak pripada Artakserksu III.:



Pored riznice nalazi se kompleks za koji se pretpostavlja da je bio harem, premda je to možda zabluda rane orijentalistike, kada se ahemenidska arhitektura tumačila prema osmanskom predlošku. Drugo tumačenje kaže da je to bila zgrada za izaslanike potčinjenih naroda. Jedan dio te građevine je obnovljen 1930-ih i pretvoren u muzej Perzepolisa, gdje se čuvaju neki nalazi (oni koji nisu pokradeni). Ulaz u muzej se posebno naplaćuje, a i malo smo kratki s vremenom, pa smo se odlučili samo za eksterijere.

Južno od muzeja je sjenoviti dio s nešto drveća (što je rijetkost u Perzepolisu). Pogled prema muzeju:



Ovdje se nalazi i neki kafić. Uzimam čašu soka od višnje s ledom, kao dobrodošlo osvježenje, sjedim malo u hladu i odmaram se.

Pogled na sjever, duž muzeja i preko riznice:



Ostatak skupine kreće prema grobnici Artakserksa II. Ispod nje su ostaci negdašnjeg garnizona u kojem je Aleksandar ostavio čak 3000 vojnika, te tzv. Dvorane 32 stupa, čija funkcija nije točno poznata, ali se pretpostavlja da je služila za poslugu i administraciju. Tu je pronađeno čak 30 000 elamskih natpisa. Pogled na rečeno:



Uspeli su se potom do grobnice:





Ovo bi trebao biti prikaz kralja pod zaštitom Ahure Mazde:



O Ahuri Mazdi i zoroastrizmu općenito će biti još riječi.

Pogled u grobnicu:



Total:



I pogled na Perzepolis, u prvom planu garnizon, iza Dvorana stotinu stupova, iza nje Apadana (natkrivena krovom), lijevo riznica:



Pogled prema riznici, haremu i onom sjenovitom dijelu gdje ja sjedim:



Pogled na sjeveroistok:



Pogled na vladarske palače na rubu kompleksa – s desne strane, iza Apadane je Tačara (zimska palača), palača Darija I., a s lijeve strane je Hadiš, palača Kserksa I.:



Nastavljaju brdom do druge grobnice. Pogled odavde na kompleks, s riznicom u prvom planu:



Apadana iz bližega:



Grobnica Artakserksa III.:



Ja se ustajem iz svoje hladovine i krećem prema Apadani. Apadana je dvorana za prijem delegacija koju je počeo graditi Darije I., a dovršio Kserkso I. Dimenzija je 60,5x60,5 metara, a podržava ju 36 stupova visine od 20 metara, koji su s obzirom na omjer debljine i visine najtanji stupovi toga razdoblja. Apadana je imala kapacitet od 10 000 ljudi, a osim za primanja, mogla je služiti i za promatranje vojnih parada ili drugih događanja u podnožju grada.

Prije Apadane, otprilike u središtu kompleksa, nalazi se Tripilon, za koji se pretpostavlja da je bio Kserksova vijećnica. Pogled na stepenište Tripilona, s prikazima perzijskih i medijskih stražara:



Istočno stubište Apadane s frizovima koji prikazuju različite delegacije potčinjenih naroda kako donose darove:











Frizovi su zaštićeni ogradom, a pored sjedi i neki redar sa zviždaljkom koji upozorava one koji se previše približe (baš se neki klinac bio uvukao iza ograde kad sam ja tuda prolazio).

Ovdje susrećem Nikolu, dakle i ostatak skupine će se ubrzo pridružiti. On je nakon spuštanja s druge grobnice slikao još jedan od portala Dvorane stotinu stupova:



Detalj:



Prikaz Perzijskih besmrtnika na portalu Dvorane stotinu stupova:



Perzijski besmrtnici bili su ahemenidska elitna vojna postrojba, koja je u mirnodopskim uvjetima služila kao garda. Brojali su točno 10 000 vojnika, a u slučaju da je neki od njih umro ili zbog bolesti ili starosti morao otići u mirovinu, nadomještao bi ga novi. Tako se njihov broj nikada nije mijenjao. Od malih su ih nogu odgajali za tu službu, a članovima Besmrtnika mogli su postati samo rođeni Perzijanci, Medijci i Elamci.

Ostaci glavnog portala Dvorane stotinu stupova:







Istočno stubište Apadane:



Darijev natpis o izgradnji palače:



I tu smo se negdje sreli. Ja slikam Tačaru, koja se nalazi iza Apadane:



Penjem se na vrh stepeništa i slikam skulpturu lava:



Pogled na unutrašnjost Apadane, danas bez krova:



Pogled na drugu stranu, prema portalu Dvorane stotinu stupova:



Vraćam se lagano prema izlazu. Još jednom pogled prema Tačari:



I na sjeverozapad:



Letica je spuštajući se s grobnice fotografirao ovaj reljef, u jednoj od pomoćnih zgrada u podnožju brda:





A potom i jedan od portala na ulazu u Dvoranu stotinu stupova:



Pogled kroz Dvoranu stotinu stupova prema grobnici Artakserksa II.:



I pogled prema portalu koji vodi prema riznici:



Jedan od stupova koji je preživio:



I sada i on slika frizove na stubištu Apadane:







(dva prikaza lava koji proždire bika, što je tradicionalni perzijski prikaz Novruza, gdje je lav nova, a bik stara godina)





Pogled preko riznice i Dvorane stotinu stupova prema brdu:



Uputio se potom prema Tačari, slikajući usput ovaj osamljeni friz:



Friz na južnoj strani Tačare:



Trojezični natpis o izgradnji palače:



Tačara sa zapada:



Prolaz između Apadane i Tačare:





Nenatkriveni dio Apadane:



Još dvije slike frizova na istočnom stepeništu:





I pogled niz stepenište:



S drugog kraja:



I tu se Letica uputio prema izlazu.

I Nikola se nakon rastanka sa mnom uputio prema Tačari i Hadišu. Stepenište kojim se uspinje prema tamo:



Pogled na Hadiš:





Tačara:



Opet natpis:



Zoroastrijski simbol na stepenicama:





Natpis na stepenicama Tačare:



Pogled sa sjeverozapada:



Apadana:







Vrata sviju naroda:



Zadnji pogled na Tačaru:



I terasu Apadane:



Lagano se svi okupljamo u jednom kafiću nedaleko glavne blagajne, pijuckamo hladni sok ili vodu i čekamo vrijeme polaska. Napokon smo se skupili i krećemo prema kružnom toku gdje imamo dogovoren sastanak s vozačem. No svi osim mene skreću u WC, tako da treba još desetak minuta da se svi okupimo i konačno krenemo.

Stajemo na ručak u onom istom restoranu, iznutra je uređen posve neiranski (neka kvazidžungla), a i hrana je sasvim prosječna. Toliko prosječna da mi je isparilo što smo uopće jeli. Nakon što nam donesu račun opet nastaje rasprava. Dobrih 20-ak minuta pokušavamo skužiti što je koja stavka na računu i otkud opet imamo veći iznos nego prije. Netko tvrdi da nas pokušavaju smuljati (Damirova paranoja se širi), ali ja na kraju shvatim da su nam zaračunali servis (čime ujedno razrješavam i sinoćnji spor iz Hadžibabe). Ali opet ne štima cifra. Na kraju svi još dodamo neki mali iznos i konačno podmirimo račun.

Vjerojatno je to Irancima bizarno, oni nisu baš navikli da ljudi inzistiraju da svatko plati svoje.

Vozač je već nervozan, oduljilo se to. E sad bismo još trebali otići u Naghš-e Radžab, to ne bi trebalo dugo potrajati... Međutim, vozač skreće na cestu za Širaz. Čudimo se, Letica ga pita što je s Naghš-e Radžabom, vozač samo sliježe ramenima, promrmlja nešto na farsiju i nastavlja voziti. Zaključujemo da nas je zeznuo, mi smo platili izlet na sva 4 lokaliteta, a on nas je odveo na 3. Odlučujemo se žaliti u hotelu. Letica, koji ima iskustva u turizmu, pokušava nam objasniti da smo mi platili određeno trajanje izleta i da smo, zahvaljujući otezanju s ručkom, to potrošili, da vozač ima svoj radni dan i da se on vraća doma. Ne sviđa mi se to. Po mom mišljenju, ako smo platili ta 4 lokaliteta, onda bi nas trebao na njih odvesti, pa makar se vratio doma u 10 navečer. Srećom, Naghš-e Radžab i nije nešto osobito zanimljiv, ali svejedno. Razmišljamo da tražimo povrat dijela novca, no na kraju ipak odustajemo, uslijed Letičinog odgovaranja.

Vraćamo se u Širaz, kombi nas ostavlja pred hotelom, malo ćemo se odmoriti i potom otići u predvečernji obilazak grada, ima još nekih stvari koje bismo htjeli vidjeti.

Penjemo se u sobu. Dok si perem ruke, Damir dolazi do mene i pruža mi ruku u znak isprike. Fantastičan tajming, taman kad sam si nasapunao ruke. Ukratko, ispričava se zbog reakcije, ali kaže da sam ja njemu potencijalno ugrozio život, a da je njegovo odbijanje povratka po kapu bila stvar principijelnosti – naime, ako je moja greška, on je htio da ju ja i ispravim. Druga je stvar što ja to nisam doživio kao grešku, jer je on kroz vrata izašao praktički posve spreman za izlet i nije uopće napomenuo da ga čekam. Meni je normalno ono što je njemu čudno – da ako nemaš dodatnu informaciju, postupaš prema vlastitoj pretpostavci.

No dobro, izgleda da me ipak neće noćas ubiti na spavanju. Osvježavamo se i krećemo u grad. Ja prvo odlazim promijeniti novce, prešli smo polovicu boravka u Iranu i dosad sam potrošio oko 200 dolara, ako ne računam hotel u Teheranu koji sam platio ranije. Odlučujem promijeniti još 200, to bi mi trebalo biti dovoljno do Teherana, možda ću još koju siću tamo promijeniti.

Dok hodamo Bulevarom Zand Damir razmišlja da li da si kupi tenisice. Najavio je to već prethodni dan, ovdje su jeftine, a i dobro bi mu došao još jedan par obuće, s obzirom na žuljeve. Na kraju se ipak nije odlučio.

U jednoj od prodavaonica na Zandu izbor perzijske diskografije:



Mijenjam novce, a potom nastavljamo prema Bazar-e Vakilu, prošavši opet pored citadele:





Pogled na Masdžed-e Vakil, Namjesnikovu džamiju:



Stajemo kod našeg prodavača frapea (to nam je obavezan pit stop), a potom ulazimo u kompleks bazara, želimo pojesti sladoled u onoj čajani gdje smo bili jučer ujutro.

Nekoliko slika bazara:









Čajana je zatvorena. Malo stojimo, razmišljajući što ćemo dalje. Letica i ja uzimamo fallude u obližnjoj slastičarnici, ostali izgleda ipak neće ništa. Kušaju naš fallude i kažu da im se uopće ne sviđa. Ne znam, meni djeluje baš fino osvježasvajuće, a opet je i novo kulinarsko iskustvo.

Ja se bavim mišlju da na bazaru kupim kanu za moju majku, no nalazim ju samo na jednom mjestu i nisam baš zadovoljan njenim izgledom. Odlučujemo se stoga vratiti do Bulevara Zand i uzeti taksi do Sa'dijeva mauzoleja. Vraćamo se kroz otkriveni dio bazara:



Izbijamo iz bazara pored Namjesnikove džamije:



Jedan od ulaza:



Ne ulazimo, nego se vraćamo do Zanda, gdje se rastajemo – Damiru i Nikoli se ne da do Sa'dijeva mauzoleja, tako da nas trojica uzimamo taksi i dogovaramo se na trgu Šohada u pola 8.

Taksi nas opet vozi preko rijeke, u sjeveroistočni dio grada, još oko 3 km iza Hafezovog mauzoleja. Opet ista procedura, ulaz se plaća i ulazimo u kompleks:



Abu-Muhammad Muslih al-Din bin-Abdallah Širazi, poznatiji kao Sa'di, drugi je veliki perzijski pjesnik pokopan u Širazu. Stariji je od Hafeza stotinjak godina, rođen je 1210., a umro 1291/1292. Dok se Hafez za života uglavnom nije micao iz Širaza, Sa'di je već kao dijete ostao bez oca i proveo je djetinjstvo u siromaštvu, te je kao mladić otišao u Bagdad kako bi se obrazovao iz područja islamskih studija, prava i uprave, povijesti, arapske književnosti i islamske teologije. Nakon što je završio studije, uslijedila je mongolska invazija. Sa'di je tako proveo idućih 30 godina lutajući Bliskim Istokom od Turske do Indije i od Egipta do srednje Azije, družeći se s običnim ljudima koje je rat ostavio bez doma i imovine, podučavajući i propovijedajući, razgovarajući s putnicima u karavansarajima, zapisujući njihove sudbine u svojim djelima. 1258. zarobili su ga križari u Palestini, te je proveo 7 godina kao rob na kopanju rovova, sve dok ga zajedno s drugim muslimanskim zarobljenicima nisu otkupili Mameluci. U Širaz se vratio pod stare dane, te je dočekan s velikim počastima, a u čast lokalnog vladara Sa'da ibn-Zangija uzeo je svoje književno ime. Njegova dva najvažnija djela su Bustan (Voćnjak), koji sadrži njegovu poeziju s temama muslimanskih vrlina i sufijskih kontemplacija; i Gulistan (Ružičnjak), koji je prozno djelo i sadrži priče i anegdote s njegovih lutanja. Gulistan je imao utjecaj na poznatog francuskog basnopisca Jeana de la Fontainea, a, kao i Hafez, njegova djela inspirirala su i Goethea i Ralpha Walda Emersona, a mnoge Sa'dijeve rečenice citiraju se u svakodnevnom govoru Iranaca kao izreke.

Kada netko svoja djela nazove Voćnjak i Ružičnjak, onda nema uopće dvojbe da mu se grobnica treba nalaziti u parku. I ovaj kompleks je svoj konačni oblik dobio za vrijeme Pahlavija. Grobnica ima oblik obrnutog slova L:



Ispred prednjeg trijema je bazenčić:



Grob. Sličan Hafezovu, samo što mramor nije bijel, već smeđ:



Luster i strop:



Kolonada koja se nastavlja na grobnicu:



Sa stražnje strane:



S prednje strane, drugi bazenčić:





Pogled prema izlazu:



Šetam malo uokolo vrtom:





Ovo je jedno od mjesta kuda je dolazila voda. Naime, voda se do gradova dopremala sistemom kanala, zvanih ghanat, koji su koristili podzemne izvore i tekli i sami pod zemljom, kako se ne bi gubila voda isparavanjem:



Vraćamo se do ulaza, uzimamo taksi do grada. Vozač raspaljuje glazbu na najjače. Opet slušamo nešto što sliči na kombinaciju techna i perzijskog melosa – otprilike perzijski turbofolk. Laughing

Stižemo u centar, nedaleko našeg prijatelja s frapeima, tako da to nećemo preskočiti. Laughing Dok sjedimo na klupici ispred radnje s frapeima i čekamo da prođe još tih 15-ak minuta do čvenka s Nikolom i Damirom, gledamo kako se na štandu s frapeima zaustavlja skupina žena od kojih jedna nosi karakterističnu masku za lice. Te su maske uobičajene u jugoistočnom dijelu Irana, gdje žive Baludži. Slične su onim venecijanskim maskama koje prekrivaju oči, samo što nisu zašiljene na krajevima, nego imaju četvrtast oblik, s dva duguljasta proreza za oči. Obično se ispod toga nosi i marama preko donjeg dijela lica, no ova je donji dio lica imala otkriven.

Ustajemo i krećemo prema trgu Šohada, a usput Letica okida još par kadrova citadele i njenog nagnutog tornja:





Nalazimo se s ovom dvojicom, kažu nam da su naletjeli na odličan falafel nedaleko našeg hotela. Pričaju nam i jednu anegdotu koju su imali s jednim tipom dok su sjedili na klupi. Doduše, možda bi bilo bolje da to Nikola ispriča, ja nisam bio prisutan:

Dakle, sjeli mi na klupicu kraj citadele u centru malo da počinemo, kad naleti neki zalizani tip, i krene uobičajena pjesma "ver ar ju from" itd itd, pa kad smo mu objasnili, predstavio se (misim da se zvao Said) i krenuo nešto verglati o sebi - "ajm a doktr" - i pokazuje u usta. Nama tu već nešto sumnjivo smrducka, al kužimo da oće reć da je "dentist"? - "Jes, jes". I onda je sjeo do nas i nekako izdeklamirao da je iz Esfahana, a zatim iz ruksaka koji je nosio izvukao nekakvi papir - valjda svoju diplomu - i počeo nam pokazivat i nešto mrmljat na farsiju. A diploma pisana na farsiju (arapsko pismo), moš mislit kak mi to razumijemo. Laughing Damir je poslije komentirao da je to zapravo bilo njegovo otpusno pismo iz ludnice, "nije opasan za okolinu". Laughing I spremi on taj papir i nastane šutnja koja potraje minutu. I onda Damir pokuša zapodjenuti razgovor - "How is Esfahan, we are going to Esfahan" - lik odgovara: "Teheran". Damir pokušava objasniti, "No, no, we are going to Esfahan, is it nice?" - "Teheran." Teorija s otpusnim pismom drži vodu...

Opet nastane šutnja, lik samo buji u prazno, već to i nije ugodno i nakon koje minute Damir mi šapne: "Ovaj lik je lud. Maknimo se od njega. Čuj, ti polako ustani i odšetaj, a za koju sekundu ja ću za tobom. Ajde, tri četiri sad."

I tako smo mi šmugnuli, lik uopće nije registrirao do kad smo već dobrano odmakli na putu do falafela...

Letica kaže da će on još malo na svoju stranu, ja bih se trebao dočepati negdje interneta, a ostatak bi možda išao u hotel. Dogovaramo se da ćemo se s Leticom naći kasnije navečer u onom hotelu u koji smo prvo išli u Širazu (gdje nije bilo mjesta), budući da ondje imaju restoran i čajanu, pa možemo još malo posjediti. Rastajemo se. Ja odlazim u ulicu Sa'di, koja je okomita na Zand, tamo bi trebao biti neki kafinet (kako se to zove u Iranu). Prolazim ulicom uzduž i poprijeko, i tek na samom kraju, kad sam već htio odustati, nalazim jedan kafinet. Ulazim unutra, prijavljujem se, naravno da je većina stranica blokirana, ali uz jedan mig odmah mi namještaju neki program koji zaobilazi cenzuru. Pišem post na Facebooku, gledam još par vijesti na drugim stranicama, a tada mi vele da ubrzo zatvaraju. Plaćam, ali nemaju mi za uzvratiti. Vele mi da mogu doći sutra ujutro platiti, trebao bih stići prije polaska autobusa.

Nikola je na putu u hotel okinuo sliku prometa na Zandu:



Vraćam se u hotel i pitam Nikolu i Damira kada bi se išli naći s Leticom. Damir odmah veli da mu se ne da, a Nikola se nešto nećka. Veli da odem pitati Matu. Odlazim do Mate i kažem mu kakav je plan, on promrmlja nešto kao „evo, moram na WC, pa ću doć“, ja to javljam ovima u sobi. Međutim, vrijeme prolazi, Mate se ne pojavljuje. Prošlo je preko pola sata. Mi smo se nešto zapričali, no ja nemam namjeru odustati od toga da ipak odemo na večericu. Ali svaki puta kad spomenem da bismo trebali krenuti, Nikola veli „Daj čekaj Matu.“ Nakon što ja konačno nakon nekih 45 minuta odem pogledati što je s Matom, on mi veli da sam ga ja krivo razumio i on uopće nije mislio ići. Sad to kažem Nikoli, ali se ni njemu ne da, već je kasno, bla. Mogao je odmah reći da mu se ne da, a ne se vaditi na Matu. Sad je i meni blesavo ići samom, jer je Letica nepouzdan i pitanje je hoće li se i on uopće tamo pojaviti. Da smo otišli Nikola i ja, barem bih imao društvo ako Letica izostane. Pa da, Nikola se najeo i njemu nije u interesu sad klipsati do nekog drugog mjesta.

Letica je na kraju otišao u taj hotel, tako da sam i ja mogao svratiti, ali nije nam se dalo slati si poruke, tim više jer smo se u međuvremenu uvjerili da u ćudljivoj iranskoj mreži ne prođu baš uvijek sve.

Ali prije toga hotela otišao je do mauzoleja Šaha Čeragha (Kralja Svjetlosti), gdje je pokopan Sajid Mir Ahmad, jedan od 17-ero braće imama Reze:





Unutra načelno ne bi smjeli nemuslimani, ali Letica se nekako ušuljao. Ipak, iduće je slike snimio mobitelom:

































Kasnije je slikao još i ovo, za što ne znam što je:



Nakon posjete onom drugom hotelu, vraća se do nas, javlja nam gdje je bio, te se potom povlači na spavanje. I mi ćemo ubrzo. Još malo gledamo televiziju (po prvi put u Iranu), ali program nije osobito zanimljiv, a ni razumljiv.

Bio je ovo dug dan, pun doživljaja...

egerke @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 7, 2014
Taksijem ponovno izlazimo na autoput i krećemo natrag prema Naghš-e Rostamu. Ponovno vožnja kroz Zagros:



Nakon 50-ak km vožnje isključujemo se s autoputa na skretanju za Perzepolis i Naghš-e Rostam. Perzepolis je južno, ali mi ćemo prvo na sjever, do Naghš-e Rostama:





Naghš-e Rostam nazivaju „perzijskom Dolinom kraljeva“, premda je po broju pokopanih mnogo malobrojnija – ovdje su pokopana samo četiri perzijska vladara. Lokalitet je dobio ime po prikazu muškarca s neobičnim pokrivalom za glavu za kojeg se vjerovalo da je mitski junak Rostam, premda je vjerojatno riječ o elamskom reljefu iz oko 1000. pr. Kr. U doba Sasanida, u 3. st. po. Kr. reljef je oštećen i danas ga se teško razaznaje. Ono što se sasvim sigurno razaznaje su četiri grobnice u stijeni, s ulazima visoko iznad tla, kako bi spriječili pljačkaše (naravno, nisu), u kojima su pokopani, redom zdesna nalijevo, ahemenidski vladari Kserkso I., Darije I. Veliki, Artakserkso I. i Darije II. Jedino je grob Darija I. jasno označen, za druge se nagađa. Postoji i peta grobnica, nedovršena, za koju se pretpostavlja da je bila namijenjena Dariju III. Osim grobnica, ovdje se nalazi i nekoliko reljefa iz sasanidskog razdoblja.

Letica, Mate i ja ulazimo, Nikola i Damir ostaju vani. Opet im je preskupo.

Kompleks iznutra:



Grob Darija I.:



Artakserksa I.:



Darija II.:



Još jednom sva tri:



Grob Kserksa I., jedini izdvojen u odnosu na ostale:







Pogled uzduž stijene na kojoj su tri preostale grobnice:



Reljef „Investitura Narseha“, koji se nalazi u podnožju stijene u kojoj su grobnice, a prikazuje kako kralj Narseh prima kraljevski prsten od ženskog lika, za koji se ne zna točno tko je:



Ovo bi trebao biti nekakav natpis, nalazi se u niši koja također izgleda kao mjesto za reljef, ali nema nikakvog reljefa:



Ponovno grobnica Darija I., s reljefom koji prikazuje Bahrama II. u borbi s rimskim vojnikom:





Natpis:



Lijevo od toga reljefa je možda najpoznatiji reljef iz Naghš-e Rostama, onaj koji prikazuje Šapura I. kako pobjeđuje rimske careve Gordijana III., Valerijana i Filipa Arapina:



Valerijan je jedini rimski car koji je pao u zarobljeništvo, 257. godine, nakon neuspješnog napada na Sasanidsko Carstvo. Što se s njime zbivalo u zarobljeništvu, nije sasvim jasno – neki tvrde da ga je Šapur ponižavao i da mu je služio kao stepenica za uspon na konja (zanimljivo, isto se priča i za turskog sultana Bajazida kojeg je zarobio Timur), prema drugima ga je uvažavao i omogućio mu pristojan život („Valerijanu ne pakovati“). Valerijan je umro negdje između 260. i 264., a neki opet tvrde da je ubijen, i to na prilično okrutan način (lijevanjem tekućeg zlata u usta – zanimljivo, isto se priča i za Krasa),. te da mu je potom koža oderana i napunjena slamom... Jedan od razloga za takvu okrutnu smrt je činjenica da je Valerijan progonio kršćane, pa su ga kršćanski autori željeli oblatiti i prikazati kako je na kraju umro u teškim mukama. Drugi kroničari jednostavno nisu bili naklonjeni Perzijancima, pa su koristili to kao propagandu – isto kao što danas slušamo o „koljaču Assadu“ i sličnima.

Pogled prema Artakserksovoj grobnici:



Artakserksova grobnica, s reljefom koji prikazuje Hormozda II. na konju u borbi s neprijateljem, koji bi mogao biti armenski kralj Papak (!), iznad toga je drugi reljef, vjerojatno Šapura II.:



Bolji pogled na reljef:



Lijevo od toga je špilja koja mene svojim oblikom neobično podsjeća na vulvu:



Četvrta grobnica, ona u kojoj je vjerojatno Darije II., s još jednim reljefom Bahrama II. u borbi s rimskim vojnikom:



Reljef iz blizine:



Ispred grobnica se nalazi građevina nazvana Ka'ba-ye Zartošt, tj. „Zaratustrina kocka“, za koju se zapravo ne zna čemu je služila, ali sasvim sigurno nije zoroastristički hram:



Na građevini se nalazio natpis iz doba Sasanida da je riječ o hramu vatre, no istraživanja su pokazala da bi zbog nedostatka ventilacije u unutrašnjosti vatra ubrzo zgasnula. Kasnije se mislilo da su se u toj građevini čuvale neke vladarske osobne stvari, a danas se pak misli da je također bila grobnica. Štoviše, neki povezuju Solomonov zatvor u Pasargadu s ovom građevinom, tvrdeći da su obje bile grobnice, a da je Solomonov zatvor zapravo prava Kirova grobnica. Ne bih se štel mešati...

U međuvremenu i Nikola dolazi do nas. Očito je ipak procijenio da vrijedi žrtvovati tih 30-ak kn da bi se ovo vidjelo izbliza.

Ka'ba-ye Zartošt s druge strane, uz pogled na grobnice:



Veliki reljef Bahrama II., koji je zamijenio onaj negdašnji za koji se mislilo da je na njemu Rostam:



Pored toga je reljef „Investitura Ardašira I.“, prvog sasanidskog vladara, gdje je on prikazan kako prima kraljevski prsten od Ahure Mazde:



Vraćamo se polako prema izlazu. Još nekoliko panoramskih pogleda:





Ispred ulaza stoji ova deva koju očito iznajmljuju za jahanje:



Jednogrba je. Nekako sam imao osjećaj da su u Iranu već dvogrbe, srednjeazijske deve, umjesto jednogrbih bliskoistočnih, no prevario sam se.

Kupujemo još vodu i trpamo se u kombi. Sada bismo trebali ići pogledati i Naghš-e Radžab, nekoliko sasanidskih bareljefa u stijeni koji se nalaze u blizini. Međutim, naš vozač odmah piči prema Perzepolisu. Ništa, izgleda da ćemo to onda valjda obaviti na kraju.

egerke @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 30, 2014
UTORAK, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Gotovo svaki hotel u Širazu organizira izlete do važnih arheoloških lokaliteta u okolici, prije svega do Perzepolisa. Stoga smo još prethodni dan preko hotela dogovorili i uplatili današnji izlet, s obilaskom čak četiriju lokaliteta. Bilo je dogovoreno da nas taksi čeka u 8 sati pred hotelom. Ja ujutro doručkujem, Nikola mi se pridružuje. Ostali preskaču. I Damira su ulovili problemi s probavom, pa ne želi riskirati, danas smo ipak uglavnom podalje od WC-a. Bliži se lagano vrijeme polaska, ja se još umivam, perem zube, drugi već lagano kreću dolje. Nikola je otišao, vjerojatno i dvojica iz druge sobe, a Damir izlazi i nešto mrmlja sebi u bradu, uzeo je torbicu s novcima – dakle, još samo ja preostajem. Budući da znam da sam zadnji, ubrzavam postupak kako me ne bi čekali, grabim stvari, izlazim iz sobe, zaključavam vrata, spuštam se na recepciju i ostavljam ključ tamo. Izlazim pred hotel, tamo su ostala trojica. Pitam ih gdje je Damir, vele da ga nisu vidjeli. Zaključujem da je moguće da on možda uopće nije izašao iz hotela, nego da je još skoknuo na WC prije. Izgleda da je sve ponio iz sobe prije, a i ako je nešto zaboravio, ključ mu je na recepciji. Letica još odlazi po nešto u hotel, u međuvremenu iz hotela dolazi Damir. I tu počinje šou.

Pita me zašto sam mu zaključao sobu. Ja mu objasnim da sam shvatio da je otišao prije mene i da sam ja zadnji. On veli da mu je u sobi ostala kapa. OK, sve pet, ključ ti je na recepciji. Ne, u tome je i problem. On NE ŽELI uzeti ključ s recepcije, jer sam ga po njemu ja zeznuo, i sada bih vjerojatno ja trebao ići po taj ključ na recepciju, dati mu ga i onda si on može uzeti kapu. Da stvar bude bizarnija, kasnije ću doznati da je on još na stubama sreo Leticu, koji mu je već rekao da sam ja vani, potom je prošao pored recepcije (!), izašao pred hotel i počeo se obračunavati sa mnom, jer ja nisam skužio da on zapravo ide na WC, a ne van (a stvarno mi nije jasno, zašto bi netko išao s novcem na WC). Druga stvar, meni bi bilo normalno da, ako se još mora vratiti u sobu, to i veli – nemoj zaključati, ja se još vraćam. On pak tvrdi da on nije mogao pretpostaviti da ću ja tako brzo otići (ironično, ja sam se požurio jer sam mislio da sam zadnji), a i nije mu jasno kako ja nisam pretpostavio da će se on još vratiti. OK, došlo je do buke u komunikacijskom kanalu, ali zašto sada izigravaš žrtvu, nije neki napor zatražiti na recepciji ključ od sobe, popeti se gore i uzeti kapu. Umjesto toga on se i dalje dere na mene, jer ja tako njemu ugrožavam život, on može dobiti sunčanicu, prelazi na prijetnje, da će me noćas ubiti na spavanju...svi mu pokušavaju reći da je stvar najobičnija zabuna i da se to može vrlo lako riješiti, međutim, on umjesto toga sjeda s nama ostalima u kombi (srećom, samo smo nas petorica u njemu) i nastavlja piliti po svome. Lakše mu je ispasti žrtva i patnik nego napraviti tih stotinjak koraka. Za svaki slučaj, dogovaramo se da ćemo noćas Letica i ja zamijeniti sobe, s ovim luđakom nikad ne znaš... Laughing

Ostatak dana Damir se držao namrgođeno i šutljivo, što je bilo dobro utoliko što barem nije paranoizirao.

Mi izlazimo iz Širaza i vozimo se pored Vrata Kur'ana autocestom koja vijuga sjeveroistočno od grada. Reljef je namreškan. vozimo slalom između izdvojenih gorskih lanaca približavajući se glavnom lancu Zagrosa.

Pogled s autoputa na brda u daljini:





Prolazimo pored skretanja za Perzepolis i Naghš-e Rostam, to ćemo riješiti u povratku, i nastavljamo dalje, ulazeći sve ozbiljnije u Zagros:









Kao što vidite, na jednom dijelu cesta teče paralelno s prugom i nakon nekog vremena mi se posrećuje:





Cesta kroz Zagros:





Reljefne formacije tipične za mjesta gdje se sudaraju tektonske ploče:



Nakon prolaska kroz prvi ozbiljni lanac Zagrosa, izlazimo na visoravan. Ovdje je naše prvo današnje odredište, Pasargad. Isključujemo se s autoputa (naravno, već uobičajenom tehnikom – polukružno okretanje pa vožnja natrag) te vožnjom kroz današnje mjesto Madar Solejman dolazimo do arheološkoga kompleksa Pasargad.

Pasargad je bio prijestolnica Kira Velikog, koju je on počeo graditi 546. pr. Kr. ili kasnije. U trenutku njegove smrti oko 530. pr. Kr. grad je još bio nedovršen. Nekoliko godina kasnije, Kirov sin Kambiz II. preselio je prijestolnicu u Suzu, da bi nakon toga Darije dao sagraditi Perzepolis. Ukratko, grad ni u doba kada je bio prijestolnicom nije bio osobito velik ni značajan, a danas je od njega ostalo jako malo. Po ostacima se vidi da su građevine bile izuzetno čvrste, trebale su izdržati potres jačine od 7 stupnjeva po Richteru, no nakon 2500 godina zub vremena je ipak učinio svoje. Najznačajnija građevina je ipak preživjela i svojom usamljenošću dodatno doprinosi dramatičnosti ovoga mjesta. Riječ je o grobnici Kira Velikog, koja stoji na samom ulazu u kompleks:



Naravno, za građevinu se VJERUJE da je u njoj pokopan Kir Veliki, jer o tome nema čvrstih dokaza. Kada je Aleksandar Veliki u svojim osvajanjima došao ovamo i spalio Perzepolis, uputio se u Pasargad posjetiti Kirovu grobnicu. Prema grčkim povjesničarima, naredio je svom vojskovođi Aristobulu da uđe u grobnicu. Unutra su pronađeni zlatni ležaj, zlatni lijes, stol s nekoliko posuda za piće, ukrasi s dragim kamenjem, te natpis, za koji nije sasvim jasno kako je glasio (povjesničari nude razne verzije), a koji nije sačuvan, ali se iz njega dalo zaključiti da je grobnica doista Kirova. Naravno, tijekom stoljeća grobnica je opljačkana, a kada su došli Arapi, željeli su ju potpuno razoriti, jer nije bila u skladu s načelima islama. No oni koji su vodili brigu o grobnici uspjeli su uvjeriti osvajače da se u grobnici ne nalaze ostaci poganskoga kralja, već majke cara Solomona (tj. Sulejmana). U skladu s time, natpis o kojem je već bilo riječi zamijenjen je stihom iz Kur'ana, a grobnica se počela zvati Grobnicom Sulejmanove majke, te ju tako neki i danas zovu.

Grobnicu smatraju najstarijom građevinom na svijetu koja je izgrađena po načelu bazne izolacije, tj. protupotresne gradnje. Po svom arhitektonskom stilu temelji se na elamskom ziguratu (osnovica) i urartskim grobnicama (komora):

















Ući se očito moglo samo puzajući i ako je čovjek bio sitnije građe:



Iz daljine:





Stotinjak metara dalje je ova građevina nejasne namjene, vjerojatno neko spremište:



Teško si je zamisliti da je ovdje nekoć stajao grad:







Naš vozač nas autom odbacuje oko 2 km dalje, gdje se nalazi Tal-e Taht, odnosno citadela:



Uspinjemo se na citadelu, na kojoj zapravo i nema mnogo štošta za vidjeti, barem ako nismo arheolozi. Inače, iskapanja na ovom lokalitetu su počela 1905., a početkom 21. st. došlo je do uzbune kada se ispostavilo da bi izgradnja brane Sivand mogla uzrokovati potapanje Pasargada akumulacijskim jezerom. Izgradnja brane se otegnula, a kako je u međuvremenu otkriveno još nalazišta u okolici, Pasargad je zasada siguran, premda se projektanti kunu da  jezero neće ugroziti ni Pasargad ni Perzepolis.

Na citadeli se trenutno nalazi ovo odmorište:



Pogled na Pasargad s citadele:



(Kirovu grobnicu vidite negdje iznad središta slike, na rubu zelenog pojasa)

Zumirano:



Pogled na sjeverozapad:



Na sjever:



Zid citadele:



Pogled ispod zidina:



I ljutiti Damir koji se sklonio u hlad da mu mozak ne zakuha:



U okolici citadele 2006. je otkriven i identificiran grob Kambiza II., koji je ipak ovdje pokopan, premda je prebacio prijestolnicu u Suzu.

Opet ulazimo u auto i vraćamo se do građevine nazvane Solomonovim zatvorom (koja naravno nema veze sa Solomonom), a za koju nije jasno je li bila hram vatre, grobnica, sunčani sat ili skladište:





Pogled unazad prema citadeli:



Jugozapadno od Solomonova zatvora nalazi se Kirova privatna palača, od koje nije puno ostalo:







Ostao je međutim ovaj stup, koji na sebi nosi natpis "Ja sam kralj Kir, Ahemenid“, na staroperzijskom, elamskom i akadskom jeziku:





Južnije od Kirove palače je tzv. Prijemna dvorana, čiji je jedan stup uspješno rekonstruiran i ovako falusno strši u nebo:





Čini se da je ovo neki natpis iz arapskog doba:



Ostaci nekog reljefa:



Još malo kadrova Prijemne dvorane:







Svastika:



I još jedan Kirov natpis, koji se malo bolje vidi:



Iza Prijemne dvorane se nalazi tzv. Vratarnica:



Stup s reljefom koji prikazuje Kira Velikog:



Vraćamo se polako do našeg taksija, vidjeli smo sve što se ovdje može vidjeti, a osim Kirove grobnice, toga i nema baš puno. Navodno su u Pasargadu otkriveni i obrisi najstarijeg perzijskog vrta s tlocrtom podijeljenim na četiri dijela, ali to mi nismo vidjeli, a bojim se da postojanje toga mogu utvrditi samo arheolozi. Danas je svuda unaokolo ova spržena stepa:



egerke @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 23, 2014
PONEDJELJAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Te noći, kad smo mi ostali pozaspali, Damir je imao zanimljivu avanturu. Naime, morao je na WC, a kako autobus uporno nije nigdje stajao, već ga je hvatala panika. Naposljetku se zaustavio na nekoj kontrolnoj točki gdje je morao predati listić tahografa, a Damir je to iskoristio da izađe, objasnivši usput gestama nekoj ženi da mora na WC. No nije bio sasvim siguran je li ga žena dobro shvatila i hoće li reći vozaču da ga pričeka dok on obavlja svoje iza nekog grma, a sve stvari su mu bile u autobusu dok smo mi ostali spavali i ne bismo znali da ga je autobus ostavio. No sve se ipak sretno završilo.

U ranojutarnjim satima pristižemo u Širaz. Autobusni kolodvor jedan je od najljepših na kojima sam bio, s iznimno bogatom vegetacijom po peronima, izgleda kao da autobusi polaze iz vrta. Odmah kupujemo kartu za preksutra, sigurno je sigurno, a i da si znamo isplanirati vrijeme. Potom uzimamo taksi. Taksi se ovdje naručuje centralno, na šalteru se kaže adresa na koju trebamo ići i odmah se plati iznos dotamo (budući da ionako nijedan taksi nema taksimetra). Žena na šalteru prima uplatu i potom nam pokazuje na našeg vozača. Upućujemo se prema hotelu Niaješ, ima dobre preporuke u Lonely Planetu. Vozimo se preko rijeke Hošk (već smo ju prešli u dolasku – zapravo je nema, jer je ljeto i rijeka je presušila, te je ostalo samo suho korito) i potom ulazimo u centar grada, točnije u staru tradicionalnu četvrt. Taksist nam se pridružuje do recepcije da vidi je li sve u redu. Nije. Puni su. Ništa, vraćamo se do taksija i odlučujemo se pokušati otići do hotela Anvari u jednoj ulici pokraj glavnog gradskog bulevara, Bulevara Karim Han-e Zand. To je možda neke tri minute vožnje od prvoga hotela. Ovdje imamo više sreće, premda ćemo morati dobiti dvije sobe – u jednu će Mate i Letica, u drugu Nikola, Damir i ja. Dvokrevetna je već slobodna, ovu drugu tek čiste, pa još nije spremna. Smještamo se svi u dvokrevetnu, te se Damir odlazi tuširati. Opet nastaje rasprava oko gela za tuširanje (još ga uvijek nije kupio) i ispada da jedino ja smatram problematičnim da se netko šverca na tuđi gel. Posudit ću ti ako ti usfali ili ga potrošiš, dok ne premostiš do idućega, ali nemoj mi se džiberiti. On revoltirano kaže da me više nikad neće tražiti gel. Super, ja zadovoljan.

U hotelu imamo pravo i na doručak, uz doplatu. Nikola i ja odlazimo doručkovati. I bežični internet je također uz doplatu. Divota. Konačno nam oslobađaju sobu pa se useljavamo. Relativno spartanski namještena, tri prilično tvrda kreveta, ormar, umivaonik. Kupaonice su na hodniku, naravno s čučavcima. OK, u sobi imamo i frižider i televizor.

Nakon osvježavanja krećemo lagano u grad. Izlazimo na Bulevard Zand i prelazimo ga jednom od brojnih pasarela:



Dolazimo potom do trga Šohada, gdje se nalazi Uprava pravnih poslova provincije Fars (čiji je Širaz glavni grad), s obaveznim slikama zlih Djedova Mrazova:



Iz malo širega:



Širaz ima 1 227 000 stanovnika i peti je najveći grad u Iranu. Glavni je grad provincije Fars i jedan od najstarijih perzijskih gradova. Spominje se još u elamskim natpisima 2000 godina pr. Kr. kao Tiraziš. Zovu ga gradom pjesnika, književnosti, vina i cvijeća. Po gradu je nazvana i jedna poznata sorta grožđa, no nažalost u bezalkoholnom Iranu od toga nije ostalo puno – vinogradi su ili posječeni ili se koriste samo za dobivanje grožđa, proizvodnja vina dopuštena je samo kršćanima za privatne potrebe. Većina nasada sorte shiraz danas se nalazi u Australiji (premda zapravo ime te sorte iz Australije nema veze sa Širazom, nego je to iskrivljeno od syrah). Zanimljivo, na jednom arheološkom nalazištu u blizini Širaza nađeni su najstariji tragovi vina, stari preko 7000 godina.

Širaz postaje važnim regionalnim centrom u vrijeme Sasanida, ali tek nakon arapskog osvajanja, 693., postaje provincijskim središtem. U drugoj polovici 10. st., za vrijeme dinastije Bujida postaje glavnim gradom njihovog carstva, da bi potom njime vladali Seldžuci i Horezmijci. Izbjegao je u dva navrata mongolsko razaranje, pokorivši se prvo Džingis-kanu, a potom i Timuru. U 13. st. postao je središtem znanosti i umjetnosti, te je tako nazvan Kućom znanja (Dar al'-Elm) i Perzijskom Atenom. Dva najznačajnija pjesnika iz Širaza su Hafez i Sa'di, a ovdje je djelovao i filozof Mula Sadra. Do 16. st. stanovništvo je naraslo na 200 tisuća, da bi potom, nakon prestanka vlasti Safavida, došlo do opadanja, te je 1747. grad imao samo 50 000 stanovnika i bio opustošen u gušenju pobune protiv šaha Nadira koji je na grad poslao vojsku. Međutim, tada na vlast dolazi Karim Han Zand, koji Širaz imenuje svojim glavnim gradom. Gradi svoju kraljevsku tvrđavu, veliki bazar, džamiju, opkop oko grada, popravlja zidine... Širaz se uzdiže do svoje nekadašnje slave. Nakon Zanda na vlast dolaze Ghadžari koji se gnušaju Zanda i njegova nasljeđa, pa tako prijestolnicu sele u Teheran. Širaz međutim uspijeva zadržati prosperitet zbog toga što se nalazio na važnoj trgovačkoj ruti prema Perzijskom zaljevu. 1819. u Širazu je rođen Siyyid 'Ali-Muhammad, poznatiji kao Báb, prvi prorok bahai'jske vjere. Stoga je njegova rodna kuća bila mjesto hodočašća sve do Revolucije, nakon čega je srušena, a na njenom je mjestu napravljen trg. 1910. Širaz je bio poprište pogroma protiv gradskih Židova, pri čemu je ubijeno 12, ranjeno 50, a posve opljačkano 6000 Židova. Kada je 1930-ih sagrađena Transiranska željeznica kroz Huzestan, Širaz je izgubio svoju važnost kao trgovački grad, a i dosta je zapušten u doba Pahlavija. Unatoč tomu, populacija je rasla, a danas je Širaz centar iranske elektroničke industrije i ima jednu od glavnih državnih rafinerija. Iznad grada postavljena je i prva vjetroelektrana u Iranu, a brojne su i investicije u razvoj gradske infrastrukture (recimo, gradi se podzemna željeznica) čime bi se grad trebao modernizirati. Pored grada nalazi se najveći svjetski šoping centar s obzirom na broj dućana (ima ih 2500). Širaz je i poznati sveučilišni centar.

Odmah iza trga Šohada nalazi se Arg-e Karim Han, tvrđava/citadela iz 18. st.:















Ako vam se čini da jedan od tornjeva stoji nakoso, u pravu ste – ispod njega se nalazila podzemna cisterna koja se svojedobno urušila, pa su ga odlučili konzervirati u ovom stanju.

Ovaj dio Bulevara Zand pretvoren je u pješačku zonu, a glavni promet ide kroz podvožnjak ispod nje:



Nastavljamo sada uz bazar i zastajemo pored jednog prodavača frapea. Ovi su posebno ukusni, tako da ćemo u nekoliko navrata idućih dva dana navraćati ovamo po osvježenje. Uz frape uzimam i neko slatko pecivo, ali ono nije toliko ukusno.

Odlučujemo sjesti na čaj u jednu čajanu koja se nalazi u unutrašnjosti bazara. Malo lutamo bazarom, tražeći i usput snimajući unutrašnjost:



Čajana je dobro skrivena. Trebali bi imati i nešto konkretnije, što veseli Damira koji nije ništa doručkovao ali kaže da bi mogao pojesti jedan kebab. Nakon sjedanja i narudžbe kažu nam da je još prerano za kebab i da imaju zasad samo čaj, sladoled i neke iranske slastice. Nikola, Letica i ja uzimamo, ali Damir demonstrativno odbija naručiti bilo što drugo, jer nemaju kebab. Štoviše, zaključuje da mu se Širaz zbog toga nimalo ne sviđa i kog smo vraga uopće ovamo dolazili i još ćemo ovdje morati biti dva dana.

Vraćamo se iz čajane opet u grad, prolazeći ponovno uličicama bazara:



Dolazimo ponovno do citadele i odlučujemo se obići ju iznutra. Barem Letica i ja, Mati, Nikoli i Damiru se ne da to plaćati, pa će nas pričekati vani.

Unutra se nalazi veliki vrt s drvećem agruma i bazenom:



(ona čudna građevina na krovu zove se badgir i o njoj će još biti riječi)

Za vrijeme Zanda, u citadeli se živjelo. Ghadžari su ju koristili kao upraviteljevu palaču, a kasnije je postala zatvorom. 1971. dana je na upravljanje Iranskoj organizaciji za kulturno naslijeđe, a 1977. je započela njena obnova. Danas se u njoj nalazi ne pretjerano bogat muzej razoblja dinastije Zand.

Unutrašnje pročelje:





Bazen:





Malo detalja iz unutrašnjosti muzeja:







Ovo je vjerojatno bila abdesthana:









Izlazimo iz citadele, skupljamo ovu trojicu, Letica još fotka ulaz:



I detaljnije sliku iznad vrata:



Potom obilazimo citadelu sa sjeveroistočne strane:



Ulica u koju smo došli ima intenzivan miris octa. Shvaćamo i zašto – s druge strane nalazi se niz prodavaonica koje sve prodaju ukiseljeno povrće i salamuru ili čisti ocat. Interno smo tu ulicu nazvali „Ulica turšija“.

Zanimljiva je ta pojava koju smo već primijetili u Turskoj, tendencija grupiranja srodnih radnji zajedno, premda si onda rade izravnu konkurenciju. Vjerojatno je to naslijeđe bazara, gdje su radnje redovito grupirane u nizovima prema vrsti trgovačke djelatnosti.

Vraćamo se bulevarom Zand tražeći usput mjesto gdje bismo nešto pojeli jer nam Damir već svima ide na živce svojim njurganjem o tome kako je Širaz grozan zato što on tu nije našao ništa što bi mogao pojesti. Usput se moramo nositi sa znatiželjnicima koji nas svako malo pitaju „Hello, where are you from?“ – scena koja će idućih dana postajati sve iritantnija (premda ne toliko kao Damir). Znam da je njima to sve novo i zanimljivo, ali nama je naporno po sedamdeseti put odgovarati na isto pitanje.

U pokrajnjoj ulici nalazimo neki restoran, opet je naravno na meniju kebab, meni ne paše, ali ovaj put ionako jedemo zbog Damira. Ali ni njemu ne paše, on opet upada u jedno od svojih destruktivno principijelnih raspoloženja i kaže da neće jesti ništa dok je god u Širazu. Na kraju Nikola i ja uzimamo kebab, a i Damir pristaje pojesti nešto. Mate i Letica će se prošetati uokolo dok mi to pojedemo.

Nakon ručka izlazimo van, nešto se međusobno raskusuravamo. Dolazi neki mlađi tip i pruža ruku da mu dadnem 20 tisuća riala koji su mi upravo ostali nakon raskusuravanja. Tutnem mu ih u ruku, baš mi je dobro došlo da ih ne moram spremati u džep. Laughing

Damir još mora promijeniti novce, on jedini od nas nije mijenjao u Teheranu. U susjedstvu je mjenjačnica, koja izgleda prilično profesionalno, ali Damir je opet sumnjičav da će ga preveslati. Moli me da budem uz njega, da gledam ako ga slučajno pokušaju prevariti. Naravno da nisu, ali njegove paranoje su bezgranične.

Vraćamo se potom malo prileći u hotel, hvata nas umor od noćnog puta. Pada dogovor da popodne idemo do vrta Eram i Hafezove grobnice.

Nakon nekih dva sata odmora upućujemo se ponovno na ulicu, pronalazimo taksi i krećemo prema vrtu Eram. Bagh-e Eram (prema jednom od imena raja u Kur'anu) jedan je od 9 perzijskih vrtova koji su zajedno upisani na UNESCO-vu listu svjetske baštine kao jedan spomenik. Mi smo ih posjetili 4, a Letica još jedan više. Perzijska vrtna arhitektura djelovala je duž čitavog islamskog svijeta, od Španjolske (vrt u Alhambri), pa do Indije (vrt Tadž Mahala). Za Perzijance, vrt je odraz raja na zemlji. Zanimljivo je da je avestička riječ za „ograđeni vrt“, koja glasi pairidaēza preko grčkoga došla i do europskih jezika kao riječ za „rajski vrt“ – recimo, lat. paradisus. Iako je najstariji vrt čiji se ostaci još mogu vidjeti onaj iz doba Ahemenida u Pasargadu, iz 6. st. pr. Kr., vjeruje se da su osnove perzijske hortikulture mnogo starije. No tek je u doba Sasanida važnu ulogu u oblikovanju vrtova dobila voda. Vodoskoci, bazeni, jezerca...imaju ključnu ulogu u oblikovanju perzijskih vrtova. U doba islama dodatno je naglašena dimenzija raja, pa tako tlocrt vrta dobiva oblik četverokuta koji je četirma vodenim površinama podijeljen na četiri sektora (čahar bagh – četiri vrta). Vodotoci predstavljaju 4 rijeke koje su prema predaji izvirale iz Edena. Važnu ulogu na jarkom iranskom suncu imala je i sjena, tako da su vrtovi redovito zasađeni visokim drvećem radi sjene, ispod kojega se nalaze niže biljke.

Osnovu vrta Eram čini stari seldžučki vrt, ali današnji oblik dobio je u vrijeme Ghadžara, sredinom 19. st. Tada je sagrađena i kuća Ghavam, koja kombinira tradicionalni perzijski stil s arhitekturom viktorijanskih vila. Nekada se u njoj nalazio Azijski institut, danas je u njenom sklopu muzej, a čitav vrt Eram dio je širaškog botaničkog vrta.

Plaćamo standardnih 150 000 riala i ulazimo. Nikola i Damir opet gunđaju da im je to puno, Damir kaže da je to „Kozja Ćuprija 2“ (ili 3, 4, koji već broj...koristio je to za svako razočaranje na putu). Sâm vrt uopće nije razočaravajuć, dapače, ali zaključak ove dvojice je „Pa to se ni po čemu ne razlikuje od Botaničkog vrta u Zagrebu“. Možda je to i točno, ali ipak, treba i ovo vidjeti.

Nekoliko pogleda na vrt:



















Vretence:



Pogled prema kući Ghavam:



Vrt je omiljeno okupljalište mladih, koji se u sjenovitim zakutcima mogu prepustiti i nešto intimnijim dodirima no što bi to ajatolasi odobrili:



I mi smo se svalili na jednu klupu:



Zakratko. Meni crijeva počinju slati signal. Eto, i mene je ulovio proljev, ne znam je li kriva ona kobasica bandari od sinoć ili dugh koji sam popio uz ručak, ali moram se odvojiti od ostatka i potražiti WC. Za to vrijeme oni bilježe kadrove kuće Ghavam:







I iz daljine:



Kroz žbunje:



A i ja okidam jednu, po povratku iz WC-a:



Odlazimo iza kuće Ghavam, gdje se nalazi ova fontana, bez vode:



Čempresi:





Ovdje je jedno malo manje uređeno jezerce, ukrašeno velikim kamenjem uokolo:





Gustiš:



Šumarak:





Vraćamo se prema izlazu. Ne znam kako vama, meni se vrt svidio i ne dijelim mišljenje ove dvojice (ili trojice, mislim da se i Mate složio s njima) da je bezveze. Još jedan pogled na sjenovitu aleju:



Na sjevernom dijelu vrta nalazi se heliodrom, zato je ovdje brisani prostor:



Još jedna fontana:



Ovo mi izgleda kao rasadnik:



Napuštamo vrt i upućujemo se prema restoranu Hadžibaba, koji se nalazi nedaleko našega hotela, kako bismo obavili neki poluručak-večeru prije nego ga zatvore, jer u Lonely Planetu piše da rade do 7. Naravno, uzimamo taksi. U jednom trenutku, dok se provlačimo kroz gužvu, čujem neku buku iza auta. Okrenem se i imam što vidjeti:



Klinci se jednostavno švercaju vozeći se na odbojniku. Zagrebački tramvaji imali su svoje pulferaše, a ovo su pulferaši širaških taksija.

Hadžibaba ne radi. Izgleda da ipak rade dvokratno i da je Lonely Planet pogriješio (ništa čudno). Pokušat ćemo navečer. Sada krećemo prema još jednom spomeniku, koji se nalazi na ulazu u grad – Vratima Kur'ana. Vozimo se preko rijeke u sjeveroistočni dio grada. Taksi nas ostavlja na velikom trokutastom trgu gdje u grad ulazi autocesta iz pravca Esfahana. Pokraj te autoceste nalaze se Vrata Kur'ana:



Pogled u suprotnom smjeru, nizbrdo, prema centru grada:



A iznad svega, naravno, Domovina:



Vrata Kur'ana su zapravo negdašnja gradska vrata Širaza, odakle je put vodio prema Esfahanu. Prva verzija potječe iz 10. st., ali obnovili su ih Zandi u 18. st. Ime su dobila po tome što su se u maloj prostoriji iznad njihovog luka nalazila dva rukom pisana primjerka Kur'ana, te se govorilo da putnici koji kroz njih prolaze bivaju blagoslovljeni Svetom knjigom. U vrijeme Ghadžara više su puta oštećena u potresima, te ih je ponovno bilo potrebno obnoviti. 1937. Kur'ani su preseljeni u muzej Pars, gdje se i danas nalaze, a vrata su svoj današnji oblik dobila 1949.

Još nekoliko kadrova Vrara Kur'ana:





Odozgo:



(ovi klinci ovdje prodaju ceduljice s Hafezovim stihovima, kao i onomad na Darbandu)

Vrata Kur'ana nalaze se u klancu između dvaju brda. Istočnije se zove Čehel Magham i na njemu se nalazi neka vrsta amfiteatra-vidikovca:



Pored Vrata nalazi se grobnica Hvadžua Kermanija, perzijskog pjesnika i sufijskog mistika iz 14. st., koji je umro u Širazu 1352.:



Tu je i njegov kip:



Pogled na Vrata s terase grobnice:



Ovdje se nalazi i nekoliko terasa s kafićima – Vrata Kur'ana su omiljeno izletište:



Pogled kroz vrata prema centru:



Mate, Letica i Nikola se upućuju na drugu stranu ceste, kako bi se popeli na vidikovac. Damiru i meni se ne da, pa sjedamo na klupu. Ubrzo nas zaskaču oni klinci, pokušavajući nas natjerati da kupimo Hafezove stihove. Sumnjam da bih ih kupio i da znam perzijski, a kamoli ovako. Ali oni ne odustaju. Dapače, jedan od njih dolazi do mene i stavlja mi ceduljicu na koljeno, a kad mu ju želim vratiti, onda ustukne, ne želeći ju uzeti nazad. Podsjeća me na onog klinca 4 godine ranije u Konyi, koji se nije dao razuvjeriti da nećemo ništa kupiti. Odlažem ceduljicu na pod, a potom se Damir i ja udaljavamo jer vidimo da neće odustati. Iranci su inače samo ljubazno naporni prema turistima, ali ovi klinci su bili nasrtljivi.

Da vidimo što su ova trojica vidjela s druge strane ceste. Pogled na vrata Kur'ana i zgradu Shiraz Grand Hotela iza njih:



Nizbrdo:



Na drugu stranu, brdo Baba Kuhi:



Vidikovac:



Ovdje ima i vode:



Pogled na grad odozgo:



Ovi lukovi mi daju naslutiti da je ovo bilo zamišljeno grandioznije nego je izvedeno:





Pogled dolje:



I prema izlazu iz grada:



Još malo lukova:





(u sredini vidite i vodopad)

Pogled odozdo, sa znakom zabrane kampiranja:



Vraćaju se do nas. Mene opet tjera na WC, srećom odmah pored Vrata nalazi se jedan.

Još jedan pogled na liticu iznad Vrata:



Obavljam svoje i pridružujem se ostatku, te polako krećemo pješice natrag. Pogled na arhitektonsku šaku u oko zvanu Shiraz Grand Hotel:



Neobična hortikulturna životinja (patka?) na sredini trga:



I još jedan pogled uzbrdo, prema izlazu iz grada:



Vraćamo se prema centru i usput prolazimo pored vrta Džahan Nama. Ulaz se formalno naplaćuje, ali Letica će samo virnuti da slika:





Ulazimo i mi ostali unutra, pa i Nikola okida jednu:



Međutim, sad su primijetili da mi fušarimo, pa nam kažu da bismo trebali platiti ulaznicu. Ispričavamo se i izlazimo. Osim Letice, naravno. On se pravi blesav i odlazi na drugu stranu od ulaza, poslikati još par kadrova.

Pored vrta se nalazi i sveučilište, čini mi se tehničko:





A potom dolazimo do našeg idućeg odredišta u ovom dijelu grada – Hafezova groba.

Hvadža Šams-ud-Din Muhammad Hafez-e Širazi bio je perzijski pjesnik iz 14. st. Bio je najutjecajniji pjesnik svoga razdoblja, a pisao je gazele koje su se bavile tematikom ljubavi, vjere i razotkrivanja licemjerja. Zanimljivo, česta tematika njegovih pjesama bile su žene i vino, što je nakon Revolucije stvaralo grdnu muku klericima koji nisu mogli proglasiti Hafeza reakcionarom, pa su se dosjetili jadu i rekli, s obzirom da je Hafez bio sufijski mistik, da su žene i vino alegorija za ljubav prema Allahu. Danas se kaže da gotovo svaka kuća u Iranu ima dvije knjige – Kur'an i Divan, zbirku Hafezovih pjesama.

Za nekog s tolikim utjecajem i značajem, o Hafezovu se životu začuđujuće malo znade. Većina zapisa o njemu anegdotalne je prirode, tako da nije sasvim sigurno ni kada je točno rođen i umro (vjeruje se da je rođen 1316./1317. ili 1325./1326., a umro je najvjerojatnije 1389./1390.). Gotovo čitav svoj život proveo je u Širazu, uz podršku tadašnjeg vladara Šaha Šudže. Kao što mu nadimak kazuje, Hafez je znao Kur'an napamet, a osim toga priča se da je napamet znao i pjesme nekolicine drugih pjesnika, između ostalih i Rumija i Sa'dija. Nije se nikada ženio, a prema legendi, kao mladić se zagledao u lijepu Šah-e Nabat, koju je vidio dok je kao pekarski pomoćnik raznosio kruh u bogatom dijelu grada. Budući da je znao da ta ljubav neće biti uzvraćena, posvetio se njenom duhovnom ostvarenju, slično kao što je to napravio i Dante s Beatrice.

Hafezovo pjesništvo utjecalo je na mnoge zapadne pisce, u prvom redu na Goethea, Henryja Thoreaua i Ralpha Walda Emersona, koji ga je nazvao „pjesnikom pjesnikâ“. Inače, postoji nekoliko verzija Divana, ovisno o urednicima – zbirka obuhvaća od 500-tinjak do preko 900 gazela. 12. listopada u Iranu se obilježava kao Hafezov dan. Složenost njegovih pjesama leži u upotrebi jezika koji je višestruko simboličan, te ga je moguće shvatiti i kao mističnu i kao ljubavnu liriku. Stoga je objavljeno svega nekoliko uspješnih prijevoda Divana na zapadne jezike, a prvi je bio onaj britanskog orijentalista Williama Jonesa iz 1771. (da, to je onaj Jones koji je prvi otkrio sličnosti sanskrta i grčkog i latinskog, te tako utro put indoeuropskoj lingvistici). Osim za recitiranje i proricanje, Hafezove se pjesme često i uglazbljuju.

Hafez je nakon svoje smrti pokopan u vrtovima Mosalla (koje je često spominjao u svojim pjesmama), gdje je 1452. sagrađeno maleno turbe. Tijekom idućih 300 godina grobnica je dvaput obnavljana, jednom za vrijeme šaha Abbasa I., drugi puta za vrijeme Nadera Šaha, oba puta uslijed značenja koja su vladari iščitali iz Hafezovih stihova. 1773. Karim Han Zand izveo je veću obnovu i dogradnju kompleksa, stavivši mramornu ploču na grob. Nakon još dvije manje obnove u 19. st., 1899. je oko Hafezova groba jedan zoroastrijanski filantrop odlučio sagraditi zatvorenu građevinu, kako ne bi bio izložen vremenskim uvjetima. No došlo je do nesuglasica, budući da se jedan lokalni islamski učenjak stao buniti da zoroastrijanac financira izgradnju građevine oko groba muslimana. Stoga su on i njegovi sljedbenici, unatoč protestu građana, srušili polusagrađenu strukturu. Nakon toga je 1901. stavljeno provizorno rješenje u vidu zariha. Današnji oblik grobnica je dobila u vrijeme Pahlavija, kada je 1935. francuski arheolog i arhitekt André Godard izgradio novu kupolu iznad groba, koji je podignut u neku vrstu paviljona, odvojenoga s pet stepenica od okoline. Kupola ima oblik derviškoga šešira. Osim toga obnovljen je čitav kompleks – park narančinih stabala, memorijalna dvorana, bazenčići, cvjetne lijehe... Pored grobnice nalazi se i knjižnica s knjigama posvećenim istraživanju Hafezovih djela.

Mi kupujemo ulaznice, a Nikola i Damir, razočarani vrtom Eram, odlučuju propustiti ovo. Eh, budale... Nas ostala trojica ulazimo. Pogled s ulaza:



Prolazimo kroz trijem memorijalne dvorane i otvara nam se pogled na turbe:



Iz bližega:



Primjećujete velik broj ljudi. Hafezov grob nije tek mjesto na koji se dolazi tronuto odati poštovanje velikom pjesniku, to je mjesto na koje se praktički ide na izlet. Ljudi sjede uokolo, razgovaraju, neki recitiraju Hafezove stihove, zabavljaju se, negdje iza se čuje kako sa zvučnika puštaju uglazbljene Hafezove stihove... Ponašaju se vjerojatno upravo onako kako bi veliki pjesnik želio. Slave ljepotu života i sitne radosti. Razmišljamo kako zapadnjaci pohode grob Jima Morrisona i tamo onda piju ili puše marihuanu i misle kako na taj način slave pokojnikov lik i djelo. Ovo ovdje mi izgleda puno privlačnije, ovdje se doista slavi ljepota života.

Pogled na sâm grob:



Ploča je ispisana Hafezovim stihovima:



Zgrade uokolo:



(naravno, natpisi su Hafezovi stihovi)

Još nekoliko kadrova groba:





Unutrašnjost kupole iznad groba:



Izvana:









Vrzmamo se još malo po vrtu, slikajući. Mate se lagano uputio prema van, Letica i ja još slikamo. U jednom času nam prilazi neki tip, s uobičajenim pitanjem otkud smo. Nakon odgovora, kaže nam „Po mom mišljenju, iz Hrvatske su najbolji ljudi.“ Mislim si je li uopće prije čuo za Hrvatsku, a kamoli za to da prosuđuje kakvi su ljudi otamo...

Još malo vrta:





Mjesec je pun:



U jednom kutu kompleksa nalazi se i čajana. Letica i ja uzimamo po jedan fallude, i mirno sjedamo to pojesti, dok nas ovi vani čekaju. Ha, tko im je kriv ako su lijeni platiti 30 kn za ovo lijepo iskustvo... Laughing

Izlazimo, pridružujemo se ostatku i potom krećemo pješice natrag prema gradu. Prolazimo pored Imamzade Ali Ebn-e Hamze, no kako je upravo krenuo večernji namaz, ne ulazimo. Idemo na most preko Hoška odakle Letica pokušava, prilično nekvalitetno, uslikati imamzadu:



„Rijeka“ Hošk:





(mislim da „hošk“ na farsiju i znači „suh“)

Zajedno s mostom:



Nastavljamo prema centru, prolazeći uz prrodavaonice autodijelova i tehničke robe. To je već rub bazara. Ubrzo ulazimo i u zatvoreni dio tzv. Novog bazara (Bazar-e No, onaj drugi, na kojem smo bili jutros, je Bazar-e Vakil, Namjesnikov bazar – prema tituli koju je imao Karim Han Zand).

Pogled na Bazar-e No:





Izbijamo na Bulevar Zand odmah kod onog tipa s frapeima, tako da Letica odlazi k njemu, a mi ostali idemo opet u Hadžibabu. Ovaj puta imamo sreće, otvoreni su. Šaljem poruku Letici da rade i da može doći – posve bespotrebno, jer on taj isti čas ulazi kroz vrata. Međutim, to što je restoran otvoren je zapravo jedino pozitivno – odabir hrane je dosta jednoličan (kebabi, naravno), ako i pitamo nešto drugo s menija, to nemaju. Usto konobar baš nije ni vičan engleskome, pa zove svog kompića. Uspijevamo nekako naručiti, no tada se pojavljuje još jedan problem – netko je primijetio žohara na podu. Pa još jednog. Neki su zgaženi, neki su živi. Doduše, možda i nisu baš žohari nego neki slični kukci, a i doživjeli smo nešto slično u Tabrizu, pa je hrana na kraju bila solidna.

Hrana dolazi i nije solidna. Zapravo je prilično bezveze. Opet Lonely Planet i njegove preporuke. Damir i dalje smatra da bismo trebali spaliti tu knjigu. Restoran smo prozvali „Hadžibaba i 40 žohara“. Laughing

Ako ništa drugo, restoran barem ima zanimljiv akvarij:





Nakon večere nastaje rasprava oko cijene. Letica je izračunao koliko on treba dati, nije imao sitnoga, dao je krupno, uzeo si ostatak i otišao još malo slikati. Mi ostali smo također izračunali koliko svatko treba dati, ali cifra je manja od one na računu. Nekako uspijevamo dodati još koliko treba, ali ostaje osjećaj da su nas zeznuli i na računu. Tek ćemo drugi dan skužiti u čemu je fora – zaračunato je još 10% više za uslugu.

Mi se vraćamo u hotel, Letica je otišao u grad. Mate tek tada shvaća da mu je Letica uzeo ključ od sobe i da on sad ne može u sobu dok se ovaj ne vrati. Stoga henga s nama u našoj sobi.

Mene hvata treći i posljednji napad proljeva danas i, kako će se ispostaviti, na putu općenito. Srećom, uspio sam to riješiti u jednom danu tako da mogu biti bezbrižan.

Letica se uputio u grad da bi poslikao citadelu u noćnom ruhu:





Srećom, nije se predugo zadržao, pa je ubrzo pokupio Matu, a mi smo se ostali polako počeli pripremati za počinak. I sutra se rano dižemo, idemo na cjelodnevni izlet...

egerke @ 00:03 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 16, 2014
Šuštar, idući grad na našem putu, ima skoro 200 000 stanovnika. Uostalom, i ime mu to kaže (naime, Šuštar znači „veći od Šuša“). Leži na rijeci Karun, najvećoj i jedinoj plovnoj rijeci u Iranu. Upravo je voda ono što je Šuštaru donijelo povijesni značaj. Jezgra grada nalazila se na otoku usred rijeke, a zahvaljujući obilju vode okolna su polja bila izuzetno plodna, te je Šuštar bio središte proizvodnje hrane i trgovine. U 3. st., nakon što je sasanidski šah Šapur pobijedio Rimljane u bitci kod Edesse i pritom zarobio njihovog cara Valerijana (jedini put da je rimski car bio zarobljen), iskoristio je zarobljene legionare kao radnu snagu ali i know-how za izgradnju mosta s branom za navodnjavanje, nazvanom Band-e Kaisar (Carska brana). 500 metara dug most kasnije je bio smatran jednim od svjetskih čuda, a ujedno je i najistočniji rimski most ikada izgrađen. Tehnologija njegove izgradnje utjecala je kasnije na sasanidsku tehnologiju vodnog gospodarstva. Most je svoj značaj imao do 19. st., kada se od zapuštenosti urušio. Prema drugoj teoriji, mostu su u rušenju „pomogli“ Britanci, koji su željeli osujetiti važnost Šuštara kao trgovačkog grada kako bi natjerali stanovništvo na rad na obližnjim naftnim poljima u njihovu vlasništvu.

Mahmud nas prvo vozi na kolodvor da vidimo kada imamo bus za Ahvaz. Ima jedan oko 2 sata, ali ne mogu nam sada prodati karte za njega, premda kažu da će biti mjesta. OK, sad se možemo posvetiti obilasku znamenitosti Šuštara. Vraćamo se u auto i vozimo oko pola kilometra prema sjeveroistoku, došavši do mjesta gdje se nalaze ostaci mosta.

Prije ostataka mosta bacamo pogled udesno, na jedan od ahemenidskih kanala za navodnjavanje, nazvan Nahr-e Darjon (Darijeva rijeka):



I lijepi mostić preko njega izbliza:



A onda bacamo pogled prema ostacima mosta, koji se danas naziva Pol-e Šandravan:





Ono bi vjerojatno trebali biti ostaci brane:



Malo uzvodnije:



Pored mosta nalazi se kuća bogate obitelji Mostufi, sada otvorena za razgled. O arhitekturi perzijskih bogataških kuća ću još govoriti, sada samo usput, Letičina slika dvorišta, zajedno s karakterističnim divanima za sjedenje i ležanje:



I pogled na drugu stranu, koja je otvorena prema rijeci:



Još malo dvorišta:



Vraćamo se opet u auto i odlazimo oko kilometar južnije, gdje parkiramo u jednoj pokrajnjoj ulici i pješke se upućujemo do još jedne važne vizure Šuštara – vodenica. Vodenice su glavni dio sustava navodnjavanja, a riječ je o spletu tunela, kanala i vodopada kroz koje se regulirao protok vode, usput koristeći njenu energiju i za pokretanje mlinskih kamenova. Danas se sustav uglavnom više ne koristi, pa je pretvoren u turističku atrakciju, a posebno lijep prizor pružaju u predvečerje, kada se upale podvodni reflektori. Mi smo ih međutim imali priliku vidjeti samo po dnevnoj jari:









Letica i Mate se zapućuju naprijed, mi ostajemo sjediti u hladu trijema. Ispada međutim da se naplaćuju ulaznice, tako da se Letica vraća platiti, a Mate se pravi blesav, okine sliku-dvije i vraća se do nas, prošavši lišo i još nas zafrkava kako je epic fail što nismo vidjeli vodenice, a on je eto čak besplatno to uspio. Laughing

Zahvaljujući njima imamo i slike vodenica iz veće blizine:















Plan sustava:



I opis tehnologije:



Još nekoliko pogleda s terase:





I dva filmića:

Filmić 1

Filmić 2

Premda izgleda kao roštilj, ovo bi trebao biti jedan od reflektora:



Dok je on to slikao, mi smo u trijemu diskutirali što ako ne uspijemo kupiti kartu za Širaz u Ahvazu. Hoćemo li avionom? Damir opet ima svoju ideju – zašto bismo uopće išli u taj Širaz, možemo odmah dalje. Ja mu kažem da se tom logikom nismo ni morali maknuti iz Teherana. Štoviše, ni iz Sarajeva, ionako mu je to najdraži grad.

Napokon je i Letica gotov, pa krećemo natrag prema autu. Pogled na trg Gargar, odakle se kroz prolaz stiže do vodenica:



Vraćamo se prema autu, ja krećem putem odakle smo došli. Mahmud pokazuje u pokrajnju ulicu, smije se, veli „Malo si zalutao.“ Mislim si, zalutao sigurno nisam, jedino je pitanje ima li on možda na umu neku prečicu. Krećemo za njim, međutim, ubrzo se ispostavlja da je ta ulica slijepa. Vraćamo se nazad i sad on, umjesto da skrene lijevo, onim putem kojim sam ja skrenuo, skreće desno, ali nakon nekih stotinjak metara staje i ogleda se zbunjeno oko sebe. Hm, Mahmude, malo si zalutao. Kako sam ja nekih dvadesetak metara iza, dovikujem mu da smo ipak trebali ondje gdje sam ja prvo krenuo, jer je auto u paralelnoj ulici. Dečki mi kažu da se ne derem na njega. Zaboga, udaljen sam 20 metara od njega, logično je da ću malo glasnije govoriti, osim toga, ovo je Iran, ovdje svi glasnije govore i dovikuju se po ulici. Navikao je on na takvu komunikaciju.

Nalazimo auto tamo gdje smo ga ostavili i potom nas Mahmud ponovno odbacuje do autobusnog kolodvora. Pozdravljamo se s njime, zahvaljujemo mu na usluzi, plaćamo tih nekih 20-ak dolara koliko je koštala čitava vožnja (ne sjećam se više točno) i upućujemo se u sjenovitu čekaonicu. Mahmud je već prije objasnio na blagajni što nam treba, tako da nas prepoznaju i izdaju nam karte do Ahvaza. Oko pola 5 izlazimo van, na peron koji je zapravo obično parkiralište. Vrućina je užasna, pitam se kako je tek onda u Ahvazu, koji ima prosječno još višu temperaturu nego Šuštar, a ovih je dana redovno prognoza javljala da je oko 50. Da stvar bude bizarnija, moramo nekoliko minuta čekati da nam konačno otvore bus. Autobus nije VIP, nema klimu, ima više sjedala i izgleda kao prosječan lokalni autobus u Hrvatskoj (npr. kao neki autobus od Presečkoga). Smještamo se na sjedala i kreće vožnja prema 80-ak km udaljenom Ahvazu, do kojeg imamo oko sat i pol.

U početku je krajolik još uvijek polupustinjski:



Ubrzo međutim postaje plodniji, te se počinjemo voziti kroz velike nasade palmi datulja. Primjećujem da svaka palma ispod krošnje ima svezanu mrežu u koju vjerojatno padaju zreli plodovi, pa se onda sve to zajedno odjednom pokupi.

I tako mi, uz jedno kraće stajanje (možda zbog tahografskog listića) polako ulazimo u Ahvaz. Na prvi pogled sve izgleda normalno, još jedan veliki iranski grad. Vidjet ćemo kad izađemo...

Ahvaz je glavni grad provincije Huzestan, i ima oko milijun i pol stanovnika. Leži na obalama rijeke Karun. Samo ime grada je množina od riječi Huz (koju nalazimo i u imenu Huzestan), a koja je perzijski refleks starog elamskog imena Susa (koje imamo i u imenu grada Suze). Grad su inače osnovali Sasanidi, a u srednjem vijeku bio je grad zapaženih islamskih znanstvenika. Ujedno je bio i središte proizvodnje šećerne trske. Nakon mongolskih provala u 12. i 13. st. postaje beznačajno selo, a razvijeni sustav za navodnjavanje prepušten je zubu vremena. U 19. st., s rastom važnosti pomorskog prometa i činjenicom da je Karun plovan do Ahvaza, Ahvaz ponovno postaje provincijskim središtem, a ubrzo do grada stiže i željeznica. U doba Ghadžara, ime mu je promijenjeno u Nâseri, što je 1926. poništio Reza Šah. Početkom 20. st. u okolici je otkrivena nafta, što dodatno stimulira gospodarski razvoj. 1929. do Ahvaza je doprla i Trans-iranska željeznica, čime je povezan sa sjevernim krajevima. Tijekom Iračko-iranskog rata grad je poprilično stradao, budući da je Huzestan odmah uz iračku granicu, a Iračani su računali na podršku lokalnog arapskog stanovništva koje ovdje čini većinu. Međutim, iranski Arapi usprotivili su se Iračanima, što je vjerojatno donijelo i važnu prevagu u ratu. I danas je većina Ahvažana lojalna Iranu, no postojali su incidenti, vjerojatno ubačenih separatista, koji su pokušavali zaoštriti međuetničke odnose. Najdramatičnije je bilo od lipnja 2005. do ožujka 2006., kada je u gradu izvedeno čak 5 bombaških napada, koji su odnijeli živote 28, a ozlijedili 225 ljudi. Bombaški napadi bili su odgovor na nasilno gušenje demonstracija 2005., kojima se protestiralo protiv kršenja ljudskih prava iranskih Arapa. U travnju 2011., na šestu obljetnicu, a pod utjecajem Arapskog proljeća, grad su ponovno zahvatili nemiri. Danas je srećom sve mirno. No ionako nam je terorizam zadnja briga. Uz jezivu vrućinu – Ahvaz je jedan od najtoplijih gradova na svijetu – u istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije 2011. Ahvaz je proglašen i gradom s najvećim onečišćenjem zraka na svijetu. Iskreno, ne znam točno odakle se to silno zagađenje generira, no, sve u svemu, koji je nas uopće vrag tjerao ovamo.

Bus nas iskrcava na nekom ugibalištu. Uzimamo stvari i odmah nalazimo taksi. Ovaj put smo se odlučili promijeniti aranžman – budući da je u pitanju Kia Pride, ne možemo stati četvorica otraga, pa Nikola sjedi Letici u krilu na prednjem sjedalu. Laughing

Srećom, auto je klimatiziran, pa se vožnja podnosi. Međutim, samo tih minutu-dvije vremena dok smo se prekrcavali iz busa u taksi bilo je dovoljno za shvatiti razmjere užasa. Ja sam dosada imao priliku sjediti u autu koji je bio ostavljen na suncu, i u kojem se temperatura znala penjati na više od 45 stupnjeva. Ali to je drugo, kad auto krene otvoriš prozor i zrak počne strujati i hladiti. Ovdje toga nema. Temperatura je viša od te u autu i ima takav efekt da vam od vrućine počnu pulsirati očne jabučice. Osjećam se kao ona poslovična žaba koja ne kuži da ju kuhaju, mislim si kako se moje tijelo bori s takvim šokovima i neće li me samo odjednom strefiti infarkt.

Iskrcavamo se kod kolodvora i maksimalnom brzinom (koliko nam to vrućina dopušta) krećemo u zgradu. Naravno, unutra je klimatizirano. Trebamo locirati gdje se prodaju karte za Širaz, tj. kod koje putničke agencije. Ima ih više, i, srećom, ima dovoljno autobusa. Nismo imali razlog za brigu. Uz malo raspitivanja nalazimo najpovoljniji VIP noćni bus i kupujemo karte. Time smo riješili i taj problem, koji nas je mučio čitav dan. Međutim, ostao je još jedan problem. Sada su otprilike 4 sata. Bus ide u pola 10. Zaglavljeni smo na kolodvoru, jer je vani pakao. Ukazujem na to ostalima, pokušavajući još jednom dokazati da je moj jutarnji plan bio bolji, jer bismo došli kasnije u Ahvaz i vrućina bi vjerojatno popustila, a ne bismo ni morali ići odmah na kolodvor, jer bismo već od jutra imali karte. To bi nam ostavilo vremena za večernju šetnju gradom. Ipak bi bila šteta da ne pogledamo grad. Ovako smo sada na kolodvoru na rubu grada, nema smisla opet uzimati taksi nakon nekih 3 sata da odemo do grada, jer ćemo tada trebati nešto i jesti... Nastaje rasprava u kojoj oni mene optužuju da sam nedokazan i da inzistiram da mora biti po mome. To je načelno točno, ali je isto tako i činjenica da ja bez otpora prihvaćam prijedloge koje smatram boljima. Ovaj jutarnji Letičin nije bio bolji. OK, imali smo sreće što smo naletjeli na Mahmuda – što ne znači da ne bismo naletjeli na nekog drugog ili možda čak i njega kasnije – no razlika u vrućini u 9 ili u 11 nije tolika da bismo se zbog nje sada odrekli vremena za razgled Ahvaza. Da stvar bude gora, na kolodvoru nema nikakvog mjesta za sjesti, osim čekaoničkih stolica. Ne možemo nigdje ništa pojesti ni popiti, osim ako se ne zaputimo do kioska koji se nalaze uokolo kolodvora, koji uglavnom prodaju suhu hranu. Neki doduše prodaju i kebabe. Nije mi jasno, na ovoj temperaturi meso se može samo baciti na asfalt i ispečeno je.

Jedina dobra stvar je da se u čekaonici nalazi utičnica, pa mogu napuniti mobitel. Barem kada dođem na red, jer na istoj utičnici svoje mobitele pune i drugi. U nekoliko navrata izlazim iz zgrade, gledam ima li gdje uokolo neko mjesto gdje bi se isplatilo sjesti, kupujem vodu i neke kekse (dobivam kompliment „great Farsi!“ od prodavača zato što sam rekao „ab-e bozorg“, „veliku vodu“ Laughing ), ali većinu vremena se dosađujem. Interneta nema, ponovno iščitavanje Lonely Planeta mi je već dosadilo, a knjige ne nosim na putovanja s društvom, jer ne želim biti autističan. Drugi žele – i Mate i Nikola imaju knjige.

Tražim WC, ali ga ne nalazim. Jedna kućica na parkiralištu za autobuse mi je sumnjiva, no iznutra mi to izgleda kao kuhinja, vidim neki namještaj od inoksa. Srećom, nije mi hitno. Nešto kasnije i Damir treba na WC. Izlazimo i pitamo nekog tipa koji izgleda kao zaposlenik kolodvora: „Toalet?“ On nam pokazuje rukom da pođemo za njim. Okreće se nama i još nas nešto pita. Ne razumijemo. On ponavlja. I dalje nam nije jasno. Onda u jednom času Damiru sine: „Frajer kaže „dabl ju si“! Yes, yes, WC!“ Zaboga, nikad nisam čuo ni Engleze da to izgovaraju kao „dabl ju si“, a kamoli da Iranci to izgovaraju po engleskom načinu slovkanja. Doduše, i VIP su izgovarali kao „vi aj pi“...

Tip nam pokazuje da je WC u zgradi za koju sam ja zaključio da je kuhinja. Naime, onaj namještaj od inoksa su umivaonici. Laughing Ponekad mi nije jasno kako sam završio osnovnu školu...

I tako pomalo ipak protječe vrijeme, i dolazi večer. No vrućina ipak ne splašnjava. Zaključujem da nam možda ne bi bilo ugodno ni da smo po mom planu došli u Ahvaz nakon sumraka, jer asfalt i dalje isijava vrućinu. Napokon dolazi vrijeme da se uputimo na peron. Fotografiram još našu kartu, tek toliko da vidite koliko se lako snaći na njima:



Srećom, prepoznajem brojeve, pa znam kada bus polazi, koliko košta karta (1 550 000 riala, odnosno 310 kn za nas petoricu, tj. 62 kn po osobi) i koja sjedala imamo (14-18).

Na peronu se već nalazi jedan bus za Širaz, ali taj nije naš. Na karti piše ime kompanije, ovo je druga, ali za svaki slučaj pitamo i konduktera. U pravo smo. Mi trebamo Hamsafar. Vrijeme prolazi, busevi dolaze i odlaze, ali našega još nema. Već je prošlo i vrijeme polaska, a on još nije ni došao. Srećom, Damir je zaposlen razgovorom s nekim tipom, pa ne stigne paranoizirati. Tip je iz Širaza (ili Esfahana?), ali živi u Ahvazu. Svi se iščuđavaju zašto je pobogu došao ovamo živjeti. Navodno radi posla. Inače kaže da je prešao na kršćanstvo, što je u Iranu zabranjeno (slobodno je biti kršćanin, ali ako musliman prijeđe na kršćanstvo to je težak prekršaj i mogao bi zbog toga ostati i bez glave). Budući da stojim malo dalje ne čujem čitav razgovor. I Letica i Mate razgovaraju s nekim drugim tipom. Napokon dolazi i naš bus. Damir na oproštaju razmjenjuje podatke s tipom (iako sumnja da će stupiti u kontakt) i daje mu novčanicu od 10 kn (ili čak i jednu od 20 kn?) za uspomenu. Kasnije će imati problema zbog toga, jer mu je zato usfalilo za kartu za vlak do Sesveta. Laughing

Ulazimo u bus, klima radi, ugodno je, iako mi se čini da je svaki idući VIP bus lošiji od prethodnog. Ovaj kada ugasi svjetla ima neku blagu crvenkastu rasvjetu, crvene zavjese, a kad se to skombinira sa sjedalima koja se spuštaju, dobiva se dojam kao da ste u kupleraju. Laughing

Stjuard nam donosi hranu i piće, potom započinje film. Iran ima vrlo dobru filmsku industriju, premda su ovi filmovi bili uglavnom bezveze, a kako su svi na farsiju, bilo je teško i pohvatati radnju.

Vozimo se tako kroz noć, stajemo još usput na nekom odmorištu, gdje prvo Damir uzima neki sendvič za koji kaže da se zove „bandari“ (to bi značilo „lučki“), a u koji ide neka vrsta kobasice (kasnije ću doznati da se upravo ona zove bandari), paradajz, sir, salata, krastavci... I mene je zaintrigirao, a kako nisam danas jeo ništa osim suhe hrane, dobro će mi doći. Nije loše, iako je riječ o ne pretjerano kvalitetnoj uličnoj hrani. No iranski junk food je vjerojatno još uvijek zdraviji od zapadnjačkoga.

Nakon još nekog usputnog stajanja vidim da se oslobodilo jedno od zasebnih sjedala, pa se premještam tamo, kako bih imao više mjesta za spavanje.

Druga noć zaredom u iranskim busevima...

egerke @ 12:25 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, studeni 9, 2014
Izlazimo iz grada i vozimo se prema jugu autocestom za Ahvaz. Nakon nekih 15-ak kilometara skrećemo lijevo na sporednu cestu kojom imamo još 20-ak km do Čogha Zanbila. Kada kažem „skrećemo lijevo“, tu treba opisati posebnu iransku praksu. Naime, na cestama s fizički odvojenim trakama lijeva skretanja morala bi se izvesti nekom vrstom denivelacije. U Iranu je to međutim rijetkost, uglavnom se to obavlja tako da prođete pored skretanja koje vam treba, a onda se na nekoj udaljenosti iza skretanja na sredini, između dviju traka, nalazi traka za polukružno okretanje. Okrenete se u drugi smjer, vratite do skretanja i onda normalno skrenete udesno.

Nakon nekih 45 minuta truckanja dolazimo do Čogha Zanbila:



Čogha Zanbil (dosl. „brežuljak u obliku prevrnute košare“) je elamski zigurat izgrađen oko 1250. pr. Kr. Jedan je od rijetkih preostalih zigurata izvan Mezopotamije. Izvorno nazvan Dur-Untaš (Untašev grad) bio je zapravo više vjerski kompleks nego grad, a dao ga je sagraditi elamski kralj Untaš-Napiriša. Uokolo zigurata trebala su se nalaziti 22 hrama, no zbog kraljeve smrti sagrađeno ih je samo 11, a nasljednici nisu bili zainteresirani za nastavak radova. U vanjskom dijelu kompleksa nalazile su se kraljevske palače i grobna palača s podzemnim grobnicama.

Postoje špekulacije da je Untaš-Napiriša želio sagraditi novi vjerski centar koji bi zamijenio Suzu i sinkretistički objediniti bogove Gornjeg i Donjeg Elama na jednom mjestu. Sâm zigurat je bio posvećen bogu Inšušinaku, zaštitniku Suze.

I ovaj je lokalitet stradao u Asurbanipalovu razaranju, a potom se izgubio u bespućima vremena, prekriven naslagama nanesenog pijeska, da bi iz njih izronio ponovno tek 1935., kada je Anglo-iranska naftna kompanija započela istraživanja nafte. Danas ga se smatra najbolje očuvanim ziguratom na svijetu, a 1979. postao je prvi iranski lokalitet uvršten na UNESCO-v popis svjetske kulturne baštine.

U doba izgradnje, okoliš je bio mnogo plodniji i zeleniji nego danas, kada se uokolo prostire sprženi polupustinjski krajolik.

Mahmud nas iskrcava kod kućice gdje se prodaju ulaznice, potom se parkira u hladu. Mi odlazimo do zgradice udaljene kojih stotinjak metara, gdje se nalaze WC-i, kako bismo se malo osvježili vodom. Nema baš neke koristi, voda je i sama poprilično topla, cijevi su ugrijane.

Vraćamo se prema ziguratu. Ja odlazim na suprotnu stranu od ostatka skupine, tako da smo zigurat obišli iz suprotnih smjerova. Prvo njihove slike:







Prema stanju cigli nikada ne biste mogli zaključiti da su stare 2500 godina:



Lokalna fauna:



Jugoistočni ulaz:



Zid koji je odvajao zigurat od hramova:



Još malo zigurata s jugoistočne i sjeveroistočne strane:









Sjeveroistočni ulaz:



Vrh, na kojem je bio najvažniji hram, je odavno srušen:



Pogled na palače:



Okoliš zigurata:



Pogled između hramova sa sjeverozapadne strane:



Kamenje za prinošenje žrtvi, tj. mali oltari:



Pogled na zigurat sa sjeverozapada:



I ovdje traju arheološki radovi:



Još jedan primjerak lokalne faune:





Unutrašnjost jednog od hramova:



Pogled na jugozapadnu stranu i sunčani sat pred ulazom:







(ovdje se vide stepenice koje su vodile na vrh)

Još jednom jugoistočna strana:



I duž jugozapadne:



Letica se udaljava u smjeru jugoistoka, pa fotka još jedan total:



Te zatim ostatke kraljevske palače:









Završni total:



I nekoliko informacija:





E sad, ja sam sa svoje strane prvo prešao vanjski zid koji je odvajao zigurat i hramove od palača u vanjskom dijelu:



I potom se približio jugoistočnom ulazu u zigurat:



Svi ulazi u zigurat su zatvoreni, kao i u stara vremena, ulaz je tabu.

Obilazim zigurat sa sjeverozapada i nalijećem na Nikolu. Tu je i onaj psić od maloprije. Nadajmo se da neće biti posljedica sličnih onima u Erevanu tri godine ranije... Ako ništa drugo, sad barem ima duge hlače.

Na jugozapadnoj strani nalazi se i ovaj klinopisni natpis:



„Ja Untaš-Napiriša, kralj Anšana i Suze, izgradio sam sveti grad Untaš-Napiriša u kojem sam sagradio zlatni zigurat ograđen unutarnjim i vanjskim zidom. Posvetio sam grad Napiriši i Inšušinaku. Neka ti bogovi prihvate ovaj plod mojega rada, kao žrtvu.“

Psić se lagano vuče za mnom i Nikolom:



Umiljava se i Damiru:



Opet gušter:



Ja se prvi vraćam prema autu, vrućina je poprilična, a još sam i ožednio. Nikola odlazi još poslikati nekoliko panoramskih slika:







Još malo okoliša:



Ostali polako pristižu do auta. Nikola nikako da se oslobodi novostečenog prijatelja:



Ponovno se ukrcavamo u auto i krećemo na put do posljednje destinacije na ovom dijelu puta, 30-ak km udaljena Šuštara. Vrućina i monotono truckanje, kao i ne baš previše odmora tijekom noćne vožnje lagano su me uljuljkali u drijemež, a ni krajolik nije bio osobito zanimljiv.

Ipak, kako se približavamo Šuštaru, vegetacija postaje sve bujnija:









Spavaonica:



egerke @ 19:40 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 26, 2014
NEDJELJA, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U neko doba noći bus staje na nekom odmorištu. Izlazim iz busa na WC i primjećujem da je vani strahovita sparina. A tek su 4 sata ujutro. To je dakle ta zloglasna huzestanska vrućina...

Po povratku u bus ponovno tonem u san. Budim se u svitanje, dok se provlačimo kroz zadnje obronke gorja Zagros i spuštamo u ravnicu provincije Huzestan, koja se prostire sve do Perzijskog zaljeva i rijeke Tigris. Krajolik oko nas pomalo dobiva obrise. Razmišljam o današnjem planu, čini mi se dobro zamišljen: budući da je Ahvaz ozloglašen po vrućinama, bilo bi dobro da u njemu boravimo što manje tijekom dana. Trebali bismo stići onamo negdje oko pola 9 ujutro. Moramo odmah kupiti kartu za bus za Širaz, kako nam se ne bi ponovila situacija od jučer. Potom ostavimo stvari u garderobi, pronađemo prijevoz do Šuša, i ako sve bude u redu, prije 11 sati smo u Šušu. Stignemo obići Šuš i Čogha Zanbil te doći do Šuštara prije nego što i ovdje počne najgora vrućina, oko 2-3 sata. Potom obavimo ručak do negdje 5, obiđemo još ono što se ima za vidjeti u Šuštaru i krenemo lagano natrag prema Ahvazu, gdje bismo mogli biti malo prije 8. Dotad će žega već popustiti, imat ćemo vremena i malo prošetati gradom prije idućeg noćnog busa... Plan se čini savršenim. Ne vidim što bi moglo poći po krivu...

U jednom trenutku Letica, koji je nešto proučavao na karti u vodiču, pita: „A čekaj, mi sad na putu do Ahvaza već prolazimo pored Šuša?“ „Da.“ Iskreno se nadam da ne misli... „A čekaj, pa zašto onda ne bismo sada sišli ovdje i obavili to odmah, umjesto da se vraćamo natrag iz Ahvaza?“ Nažalost, čini se da misli. Zato što to otvara prostor za nekoliko problema. Prvo, time se izlažemo opasnosti da sve do dolaska u Ahvaz predvečer nećemo znati imamo li kartu za dalje. Drugo, to znači da ću ja morati tegliti svoj ruksak čitav dan uokolo po vrućini. Lako je njemu s tim ruksačićem. Treće, zato što, čak i da uspijemo nabaviti kartu za Širaz, nećemo imati što za raditi u Ahvazu ako dođemo prerano onamo, nego ćemo zbog vrućine morati negdje sjediti. Četvrto, i ne i najmanje važno, zato što mi se ne da bez potrebe mijenjati dobro zamišljen plan. Meni ne smeta vožnja od sat i pol natrag pravcem koji sam već prošao, ali me smeta mogućnost da besposleno dreždim negdje jer ne mogu van od vrućine. Međutim, Letica se sve više zagrijao za tu ideju, njemu moji argumenti ne znače previše. Njegov prijedlog je privlačan i Mati i Nikoli. Računam na Damirovu paranoju, pa mu naglašavam mogućnost da ostanemo bez karte. Kaže da to ne bi bilo dobro. Nadam se da ću ga time pridobiti na svoju stranu. Međutim, ova trojica su se udružila i sve zdušnije odbijaju ikakvo razmišljanje koje je drugačije od Letičinoga. Naposljetku još ispada i moja krivica što sam uzeo veliki ruksak, mogao sam uzeti mali kao i oni... U jednom času, kad sam rekao da ne želim tegliti ruksak, Letica kaže „Oš da ti ga ja nosim?“ On je to izrekao ironično, međutim ja sam to shvatio kao „Hoćeš li pristati da izađemo ranije ako ti ja nosim ruksak?“ Ali čak i ako to riješimo, ostaju još tri druga problema. Letica kaže da će poslati Mehdiju poruku da nam on telefonski rezervira karte u Ahvazu. Pokušavam mu objasniti da je to nepotrebna komplikacija i da time Mehdija gnjavimo i više no što je potrebno. Pogotovo što je trenutno pola 7 u nedjelju ujutro.

Ovi predlažu glasanje. Naravno da to njima odgovara, ali ja sam spreman čak i ići samostalno u Ahvaz i natrag umjesto da se patim čitav dan. Pomalo neočekivano, za prijedlog glasa čak i Damir. Sad ih više ništa ne može spriječiti da to i sprovedu. Letica odlazi naprijed i pita vozača može li nas iskrcati u Šušu. Izgleda da vozač odgovara potvrdno. Čini se da od savršeno zamišljenog plana neće biti ništa. Pitam još jednom Leticu hoće li mi onda nositi ruksak, ako me već inkomodira, neka barem ponese dio odgovornosti. On to odbija, kaže da je i prije bio ironičan. Ja kažem „Onda dobro, vidimo se u Ahvazu večeras.“ i ostajem sjediti dok se oni već pripremaju za izlazak, jer se približavamo Šušu. Sada ispada da je njima jako stalo da i ja siđem ovdje s njima i Letica se čak obavezuje da će mi ipak ponijeti ruksak, ako ja njemu ponesem njegov. OK, i to je nekakav kompromis, ali svejedno mi nije drago što moram odstupiti od dobro osmišljenog plana.

Iskrcavaju nas na autocesti, pored skretanja za mjesto Šuš. Arheološko nalazište koje nas zanima nalazi se u samom mjestu, no do tamo ipak ima za hodati nekih 2 km. Zaustavljamo nekoliko automobila, te nas konačno jedan od njih pristaje prebaciti do arheološkog kompleksa. Vani je već prilično sparno, oko 7 ujutro temperatura je već negdje 30-ak stupnjeva, uz popriličnu vlagu, koju nismo osjećali u Teheranu i Tabrizu.

Iskrcavamo se pored nalazišta, kupujemo ulaznice (ostavivši pritom prtljagu na blagajni) i krećemo u razgled ostataka antičke Suze.

Šuš je danas relativno beznačajan gradić od 50-ak tisuća stanovnika, ali u njemu se nalaze dva vrijedna spomenika. Jedan od njih su ruševine grada Suze, jednoga od glavnih gradova Perzijskog Carstva, ali i prije toga elamske države. Vjeruje se da naselje na tom mjestu postoji još od 7000 godina pr. Kr., ali značajniji grad postalo je oko 4000. g. pr. Kr., u doba mezopotamske kulture grada Uruka. Kasnije postaje glavnim gradom države Šušan, koju se često izjednačuje s Elamom, no riječ je o samostalnoj političkoj jedinici. 2330. pr. Kr. Sargon Veliki pripojio je grad Akadskom Carstvu, u čijem je sastavu Suza ostala stotinjak godina. Potom je neko vrijeme bila samostalna, pa opet pod vlašću Sumerana, sve dok ju 2004. pr. Kr. nisu osvojili Elamci. Idućih 1500 godina grad će biti pod elamskom vlašću, a ovamo je oko 1175. pr. Kr. dopremljena i stela s Hamurabijevim zakonikom (vjerojatno iz grada Sippara u Mezopotamiji). 647. pr. Kr. grad je uništio asirski kralj Asurbanipal, kao osvetu za višestoljetne napade Elamaca na mezopotamske gradove. Stotinjak godina kasnije sada već obnovljeni grad ulazi u sastav Ahemenidskog Carstva Kira Velikoga, čime počinje perzijska vlast nad Suzom koja traje već 2500 godina. Suza je postala jedan od četiriju glavnih gradova Ahemenidskog Carstva, a Darije Veliki ovdje je odlučio podići svoju zimsku rezidenciju. Kada je 331. pr. Kr. Aleksandar Makedonski zauzeo grad, Suza je izgubila na važnosti. Postaje helenističkim gradom, drugim najvećim u Seleucidskom Carstvu. Nakon što se Partsko Carstvo osamostalilo od Seleucida, Suza postaje zimskom prijestolnicom nove države. To će se nastaviti sa Sasanidima, sve dok ju 638. nisu ponovno razorili Arapi. Posljednje razaranje dogodilo se 1218., kada su grad opustošili Mongoli. Nakon toga počinje propadanje grada koji je ostao beznačajnim sve do 20. st. Arheološka iskapanja započela su u 19. st., a 1851. je grad identificiran kao antička Suza. U doba ranog kršćanstva, Suza je imala važnu ulogu kao centar nestorijanskog kršćanstva.

Odmah pored ulaza u kompleks, na mjestu negdašnje elamske akropole, nalazi se ova utvrda:



Iako izgleda kao omanska utvrda, riječ je o tvrđavi koju je krajem 19. st. podigla francuska arheološka ekspedicija, kako bi obranila svoja iskapanja od pljačkaških bandi Arapa i Lura.

Nasuprot tomu nalaze se ostaci Darijeve palače iz 521. pr. Kr.:







Danas ne izgledaju osobito spektakularno – obični labirint niskih zidova od nepečene cigle, s obrisima gdje su se nalazile prostorije, međutim sama činjenica da je riječ o 2500 godina staroj građevini zaslužuje strahopoštovanje.

Pogled na tvrđavu preko ostataka palače:







Ostaci stupova koji su nosili apadanu, veliku prijemnu dvoranu palače:









Još jednom utvrda:





Iskapanja još traju:



Na kraju kompleksa nalazi se nešto što je pompozno nazvano Kraljevskim gradom, no danas od toga nije vidljivo gotovo ništa:



Iz bližega:



Još jedan detalj zidova palače:



Plan kompleksa:



I ponešto o palači:



Utvrda iz veće blizine:



I pogled s nje na palaču:



Mi malo ranije odlazimo u muzej Suze, koji se nalazi odmah pored, no nastaju komplikacije oko plaćanja dodatne ulaznice. Više se ne sjećam detalja, no mislim da je bila fora da ako nas je pet dobivamo popust na grupu. Nas jest pet, ali peti je još vani i fotografira. Čekamo nekih 5 minuta dok se i on konačno dovuče za nama. Neka, barem je u muzeju klimatizirano...

Nekoliko slika iz muzeja. Jedan od kapitela stupova apadane:



Maketa kompleksa:



Izlošci:



Karakteristični mezopotamski reljef od bojanih pločica:



Klinopisni natpis:



Izlazimo iz muzeja, uzimamo stvari i otpućujemo se prema drugom spomeniku koji vrijedi vidjeti u ovom gradu. On je odmah nekoliko ulica dalje, pa krećemo pješke kroz bazar. Riječ je o Danijelovu grobu:



Neugledna vanjština postaje zanimljivijom nakon što uđete u unutrašnje dvorište:



Ja ostavljam svoj ruksak (koji je Letica nakon muzeja „zaboravio“ preuzeti) u vanjskom dvorištu, a potom se on i ja zapućujemo unutra (Nikola i Damir mislim nisu uopće zavirili unutra, Mate je ušao kasnije).

Danijel (ne Letica Laughing ) je jedan od četiriju velikih starozavjetnih proroka, no vjeruje se da je zapravo bio perzijski satrap iz Darijevog doba. Bio je židov po vjeroispovijesti, te je, kada je car zatražio da mu se klanjaju kao bogu, to odbio i nastavio se moliti židovskomu Bogu. Zato je kažnjen bacanjem u jamu s lavovima, no idućega jutra iz nje je izišao neozlijeđen, što je bio znak da ga je Bog zaštitio. To gdje je stvarni Danijel umro nije poznato (živio je u Babilonu), no postoji legenda da je to bilo u Suzi. Židovski putopisac Benjamin iz Tudele posjetio je grad u 12. st. i zapisao legendu, premda je tvrdio da posmrtni ostaci, pronađeni 640., vjerojatno ne pripadaju Danijelu. Međutim, tvrdilo se da posmrtni ostaci donose dobru sreću, budući da je onaj dio Suze u kojem su se nalazili (istočno od rijeke Karheh) bio bogatiji od onoga drugoga, zapadno od rijeke. Stoga su stanovnici zapadnoga dijela grada tražili da se posmrtni ostaci prenesu i na njihovu stranu, te je na kraju postignut kompromis da su ostaci jedne godine bili s jedne strane rijeke, a druge s druge. To je trajalo sve dok šah Sandžar nije zabranio takvu praksu, tvrdeći da je to nepoštovanje prema pokojniku, te je naredio da se odar s posmrtnim ostacima postavi na most iznad rijeke, gdje je sagrađena mala kapelica za židove i nežidove. Vjerojatno je i ona nastradala u mongolskom pustošenju grada, a današnja građevina potječe iz 1871.

Iako je važnost Danijela za islam gotovo nikakva (on jest jedan od Allahovih pejgambera, ali nije ni po čemu osobito istaknut), lokalno muslimansko stanovništvo izuzetno poštuje ovo mjesto, te ga doživljava kao imamzadu (grobnicu imama) i često hodočasti ovamo. Značaj ovog mjesta vidi se i po bogatom unutrašnjem uređenju, u kojem prevladavaju stakleni ornamenti na stropu:





Vrata zariha:



I opet ubačeni novac, kao i kod Homeinija:



Zarih iz šireg kuta:







U jednom času nas na engleskom pozdravlja jedan od likova koji su dotad sjedili na podu. Kaže nam „Hello, I am teacher!“ Predstavlja se, kaže da se zove Mahmud i da nam želi dobrodošlicu u svoj grad. Pita nas može li nam kako pomoći, trebamo li možda da nas provede uokolo... Mi imamo ideju: pitamo ga može li nas povesti do Čogha Zanbila i Šuštara, budući da do ondje nema javnog prijevoza. Pristaje bez puno krzmanja, te dogovaramo cijenu. Potom izlazimo u dvorište i pridružujemo se ostatku ekipe. Primjećujem da je moj ruksak nestao s mjesta gdje sam ga ostavio, ali prije nego sam se stigao uopće zabrinuti, vidim ga u kutu unutrašnjeg dvorišta. Damir ga je onamo premjestio, jer je netko rekao da ne može biti ondje gdje sam ga ostavio.

Još jedan pogled na grobnicu izvana:



Uzimamo stvari i Mahmud nas vodi do svog auta koji je u blizini. Jedan od mostova preko rijeke Karheh, očito ne onaj na kojem su bili Danijelovi ostaci:



I rijeka na drugu stranu:



Trpamo se svi u auto. Opet je gužvovito, na ovoj vrućini je još i neugodnije, ali nema nam druge. Mahmud je inače učitelj arapskoga, štoviše, i sâm je Arapin, kao i većina stanovništva u Huzestanu. Pita nas odmah „Kako vam se sviđa naš novi predsjednik?“ Mislimo kako diplomatski odgovoriti, nadamo se da ovo nije neka zamka. Međutim on bezbrižno nastavlja hvaliti Rohanija nauštrb bivšeg predsjednika i njegovog imenjaka Ahmadinežada, kojeg optužuje za nepotrebnu izolaciju zemlje. Ima li sada smisla objašnjavati da za sankcije nije kriv samo Ahmadinežad, nego i politika zapadnih sila prema Iranu, budući da su sankcije postrožene zbog iranskog obogaćivanja urana za koje nikada nije dokazano da nije u mirnodopske svrhe (a čak i da se ispostavi da nije, zar bi SAD, Francuska i Velika Britanija – i same nuklearne sile – imale pravo bacati kamen na druge zbog istoga grijeha?). Ahmadinežad možda jest bio prgaviji od Rohanija, ali stoji i da je Iran bio ucjenjivan da prestane raditi nešto što mu realno treba zbog nepotvrđenih glasina o zloporabi.

egerke @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 19, 2014
SUBOTA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se prije budilice. Očekujem da će se ubrzo i ona oglasiti, pa još malo dremuckam. Sudeći po suncu vani, trebala bi uskoro. U jednom času bacam pogled na sat, i shvaćam da se budilica isključila! Uredno sam iduću večer isprogramirao alarm, a sada je isključen. Moj ćudljivi mobitel opet pokazuje svoj karakter.

Ukratko, trenutno je već 8 sati i ja brzo skačem iz kreveta i trčim Damiru u drugu sobu reći da se što prije ustane. Već znam da će mi psovati sve po spisku, ali nemam izbora – moram ga obavijestiti da se mora požuriti i nadati se da će shvatiti da je problem u mobitelu, a ne u meni. Naravno da je bezuspješno, ali ipak prihvaća moj prijedlog da pokušamo otići do kolodvora, možda još nisu prodane sve karte. Eto, još jedan argument u prilog tomu da smo svi trebali ići na kolodvor – jedan mobitel može zakazati, ali četiri ne bi mogla.

Spuštamo se na recepciju i molimo tipa da nam naruči taksi do željezničkog kolodvora. Sad počinje šou. Tip me pita „Do kojeg željezničkog kolodvora?“ „Do glavnoga.“ „Do kojega glavnoga, imamo ih više?“ „Postoji samo jedan GLAVNI kolodvor, tako i piše u svim vodičima. Onaj na početku avenije Valiasr, trg se zove Rah...nešto.“ „Ne znam na što mislite, imate li možda adresu ili plan?“ Šaljem kvragu idiota koji radi na recepciji hotela, a ne zna gdje mu se u gradu nalazi glavni željeznički kolodvor, te se penjem natrag u sobu, jer sam Lonely Planet ostavio ondje, računajući da mi neće trebati putem do kolodvora. Nalazim adresu, vraćam se dolje i kažem tipu „Evo ga, adresa je trg Rah Ahan.“ Na to tip odgovara „Aha, mislili ste Rahahan (izgovara to s naglaskom na zadnjem slogu)! Eto, zato nisam znao, krivo ste izgovorili adresu.“ Ne, nisi znao jer si idiot. To je kao da ja kažem da nisam nikad čuo za „utvrđeni hrvatski grad Durvobnik“. Nažalost, kasnije smo se još nekoliko puta susretali s tom praksom Iranaca da ne razumiju ono što je očito, i to samo zato što je sugovornik (netko od nas) izgovorio neki glas drugačije od onoga kako bi trebalo.

Uglavnom, sporazumjeli smo se i on naziva taksi i kaže nam da će biti ovdje za 5 minuta. Mi dotle sjedimo u predvorju i važemo opcije i alternative ako ne uspijemo nabaviti karte. U nekom trenutku u hotel ulazi neki tip i započinje razgovor s frajerom na recepciji. Našeg taksija i dalje nema. Nakon skoro 10 minuta ja se dižem i pitam tipa na recepciji što je s taksijem, na što se ispostavi da je tip koji je ušao u hotel zapravo taksist, ali, eto, ovaj nije našao za shodno da mu dadne do znanja da smo mi mušterije.

Auto je vani, obični privatni auto, ne službeni taksi. Inače, u Teheranu je praktički svaki auto potencijalni taksi, ako je vozač sklon tomu da vas primi (a dobro mu dođe pokoji toman sa strane). Postoje naravno i licencirani taksiji, ali, koliko sam vidio, ne postoji nekakav animozitet između službenih i neslužbenih taksija, a kako se cijena ionako uvijek dogovara unaprijed, ne može se reći da jedni oštećuju druge. Osim redovnih privatnih taksija, postoje i dijeljeni taksiji, koji obično imaju nekakvu generalnu rutu, ali staju pokupiti i sve oni kojima je to usput. Vozač nastoji uvijek imati pun auto, što znači tri putnika otraga i jedan na suvozačkom sjedalu. Naposljetku, teheranska osobitost su i mototaksiji, tj. obični motocikli (najčešće Honda 125 kojih je Iran prepun) na kojima mušterija sjedi iza vozača. Mototaksiji su brži od običnih taksija, jer se mogu provlačiti kroz najuže prolaze između vozila, ujedno su i jeftiniji, ali iskustvo vožnje mototaksijem preporučljivo je samo onima koji inače ne zaziru od adrenalina, budući da jurnjava bez kacige brzinom od 100 na sat između dvaju kamiona nije baš za ljude slabijih živaca.

Važna fraza na farsiju, ako želite otkloniti sve dileme, jest „dar baste“. To znači „zatvorenih vrata“, i vozaču signalizira da ne želite da ikoga skuplja putem (čak i ako nije dijeljeni taksi vozač će možda katkada pokupiti još koga usput).

Vozimo se kroz kaotičan promet Teherana i nakon 15-ak minuta smo na trgu Rah Ahan (ili Rahahan?). Srećom da ovaj puta nemam ruksak, pa ne moram gubiti vrijeme na kontrolu, nego odmah krećemo na prvi kat. U dvorani s blagajnama je već poprilična gužva, ljudi se tiskaju u redu prije ulaska u ograđeni dio gdje su blagajne. Ostali sjede uokolo po klupama, vjerojatno su to drugovi ovih koji čekaju. Stajemo i mi u red, ali osjećam se prilično malodušno. Nakon nekog vremena jedan službenik željeznice, koji se trudi regulirati protok ljudi na blagajni, maše mi. Kažem mu zbog čega smo došli, da trebamo pet karata za noćni vlak za Ahvaz danas predvečer, on kaže da je u redu, možemo sjesti i pričekati, obavijestit će nas.

Čekamo nekih pola sata, bez ikakve obavijesti. Gledamo ljude oko nas. Ima i nekih Arapa, odjevenih u thob, tradicionalnu odjeću bijele boje, koja pomalo podsjeća na pidžamu. Vjerojatno i oni idu u Ahvaz, u tim krajevima ima dosta Arapa.

Napokon nas pozivaju do ograde. Kažu da ima još tri karte, za sjedaća mjesta. Nama međutim treba pet. Frajer nam kaže da možemo probati doći prije polaska vlaka, možda se netko ne pojavi, pa ćemo onda moći dobiti još dva mjesta. Razmišljamo. Sve i da se oslobode još dva mjesta, sva je prilika da nećemo biti zajedno. Nadalje, to su sjedaća mjesta, pitanje je hoćemo li se naspavati. Više bismo se naspavali u VIP busu, premda bi najbolje rješenje bila spavaća kola. Mislim da ovo nema smisla, nećemo sada ništa uzimati, vratit ćemo se u hotel i pokušati iskombinirati stvari s autobusom.

Vraćamo se van. Ispred kolodvora stoji čitava hrpa službenih taksija. Jedan nas vozač pita trebamo li taksi, te se upućujemo za njim. Damir u svom stilu komentira kako se nada da vozač nije neki kamikaza, a onda skužimo da nas vodi prema vjerojatno najrazbijenijem autu od svih na parkiralištu. Fali mu prednji odbojnik, maska, ulubljen je posvuda... Ne znamo bismo li se smijali ili zgražali. Ulazimo, i frajer se zapravo prilično dobro snalazi u prometu. Možda nije njegovom krivnjom razbijen...

Vožnju kratimo proučavanjem Iranaca, što smo radili i na kolodvoru. Naime, jedna stvar upada odmah u oči – frizure. Dugu kosu nema nitko, no svejedno ju puštaju da raste, ali u visinu, pa dosta mlađih ljudi ima kojekakve šubaraste frizure. Mnogi se geliraju, a naravno, popularni su još uvijek i brkovi. Općenito, odnos prema kosi i facijalnim dlakama je sličan turskomu, samo još malo ekstremniji.

Taksi nas iskrcava na trgu Taleghani, odakle pješice krećemo prema hotelu. Ostatak zatičemo na doručku. Obavještavamo ih o onome što (ni)smo napravili, te i mi sjedamo na doručak i razmišljamo što ćemo dalje. Možemo busom, možemo čak i avionom (što Damir odlučno odbija, čuo je da se u Iranu u zadnjih nekoliko godina dogodilo više nesreća). Damir predlaže da u krajnjoj liniji preskočimo Ahvaz i da odmah idemo dalje, što naravno nitko ne shvaća ozbiljno, jer nemamo nikakav argument zašto bismo morali zaobići baš Ahvaz – tim više jer je Damir istu ideju imao još nekoliko puta kasnije, čim bi nešto bilo komplicirano, on je predlagao da to jednostavno preskočimo.

Odlučujemo se poslati poruku Mehdiju, možda će on imati neku svoju ideju, a ionako bi bilo dobro da se nađemo. Nakon što sam poslao poruku, ne dobivam potvrdu o isporuci, tako da ne znam je li ju uopće primio. Mehdi međutim ubrzo dolazi, on je naime već bio krenuo prema nama i prije nego sam mu poslao poruku, a na kraju se ispostavlja da ju je i dobio, unatoč nedostatku moje potvrde. Mehdi se slaže da možemo pokušati busom, on također kaže da možemo i avionom, on je zbog prirode svoga posla stotinjak puta letio unutar Irana i veli da nema bojazni, ali reci ti to Damiru. Čak se ni ja više ne bojim toliko letenja. OK, da sam u DR Kongu, možda, ali...

Plan je da se odjavimo iz hotela, uzmemo stvari sa sobom i potom jedan dio nas ode kupiti karte, a ostatak je slobodan, pa ćemo se naći na Tadžrišu u pola 1. Odlazimo u sobe pokupiti stvari, potom se na recepciji odjavljujemo. Imam međutim loš predosjećaj. Naime, mi smo hotel platili unaprijed (točnije, ja sam ga platio na karticu) i dobili smo vaučer. Na vaučeru eksplicitno piše da se ne smije naplatiti ništa gostu, da je vaučer već potvrda o plaćanju. No kako na recepciji radi onaj kreten za kojega sam poprilično siguran da se dotada nije ni susreo s vaučerom, očekujem da će nas tražiti da platimo. I to se upravo i događa. Ja pokušavam objasniti ovo što sam gore rekao, za svaki slučaj imamo i Mehdija da prevede, ovi na recepciji srećom imaju vaučer, pa gledaju, dogovaraju se...i na kraju zaključuju da je u redu. Trebamo samo platiti ono što smo za vrijeme doručka uzeli iz frižidera (dugh i Pepsi).

Na Šarijatiju Mehdi zaustavlja dva taksija, pa se razdvajamo – Mehdi, Letica i ja idemo na Terminal-e Aržantin kupiti karte za sve, dok će ostatak drugim taksijem na sjever.

Mehdi, Letica i ja smo za nekih desetak minuta na Aržantinu, prvo ostavljamo ruksake u garderobi, potom se zahvaljujući Mehdiju raspitujemo gdje možemo kupiti karte za večerašnji bus za Ahvaz. Koliko smo shvatili, postoji samo jedan bus. Nalazimo ured agencije koja prodaje karte, imaju mjesta, ali i opet čini se ne svih pet. Ženska na blagajni međutim nešto kemija, naziva nekoga, i naposljetku ipak uspijevamo kupiti te karte. Nekako sam imao predosjećaj kao da nam nešto želi poručiti da ne idemo u taj Ahvaz. Naime, od samog početka puta, Ahvaz se nekako isticao kao kritična točka, jer je riječ o jednom od najtoplijih gradova u Iranu, a kako je smješten blizu Perzijskog zaljeva, tamo je i vlaga veća, tako da bi ta vrućina (a temperature idu i do 50° C!) mogla biti neizdrživa. Nije nam bilo svejedno, nismo nikada bili dulje vrijeme na takvoj temperaturi, tako da nismo znali što možemo očekivati. Ipak, plan je bio takav kakav jest, naravno da nismo u Ahvaz išli radi vrućine, pa smo odlučili ipak stisnuti zube i nikako ga ne izbaciti iz plana.

Nakon kupljenih karata odlazimo do metro stanice Mossala i zatim, kao i prethodnu večer, metroom na Tadžriš. Tom prilikom doznajem da se Mehdi preziva Safaean, pa ga pitam ima li možda armenskih korijena (prezime mi zvuči tako, a i u Esfahanu postoji velika armenska zajednica). On međutim kaže da nema, da ima dosta Iranaca kojima prezime također završava na –ean ili –jan.

Malo smo rastegnuli vrijeme, pa nam Nikola dok izlazimo iz metroa na Tadžrišu već šalje poruku kako ostali pizde jer im se ne da čekati nas. Ne odgovaram mu, blizu smo, a poruka je skupa. Ipak, prije nego što krenemo direktno na trg Tadžriš, Mehdi skreće u jednu usputnu slastičarnicu (ne onu od prethodne večeri) i uzima jedan fallude. Uzimamo i mi. Riječ je o tradicionalnom iranskom desertu, a to su zapravo rezanci rađeni od rižinog škroba (liči pomalo na one kineske staklene rezance) koji su dobro ohlađeni i potom pacani u sirupu od šećera i ružine vodice, a kasnije se prelijevaju npr. sokom od limuna, limete, višnje... Osvježavajuće i zanimljivo iskustvo.

Jedući fallude dolazimo do trga Tadžriš, ali tu ne primjećujemo ostale. Nigdje na trgu ih nema. Šaljem stoga poruku Nikoli i velim da ih čekamo na istočnoj strani, gdje se nalazi nekakva iranska varijanta Kentucky Fried Chickena. Oni se ubrzo ipak pojavljuju, nije im baš drago što su nas morali toliko čekati, ali sami su rekli da im se ne da ići s nama na Aržantin.

Nekoliko Nikolinih impresija dok smo bili razdvojeni. Prvo pogled na teheranski promet iz automobilske perspektive:





Potom trg Tadžriš:



Mehdi nas opet vodi do taksija na sjevernoj strani trga, te se opet dijelimo u dva auta. Ovaj puta ne idemo daleko, nekih 2 km sjevernije, do glavnoga ulaza u kompleks Sa'dabad. Još su vladari iz dinastije Ghadžara ovdje imali svoju rezidenciju krajem 19. st. Međutim, pravi pečat ovom predjelu udario je Reza Šah Pahlavi, koji je ovdje 20-ih godina 20. st. sagradio svoju kraljevsku palaču. Tada se taj kompleks nalazio daleko od grada, na mirnim obroncima Alborza. U međuvremenu, Teheran je progutao kompleks koji danas obuhvaća čak 18 građevina, od kojih su većina pretvorene u muzeje, a prostire se na 104 hektara. U nekima od zgrada nalaze se državne ustanove, a tu je i predsjednička palača. Unatoč tomu, pristup kompleksu je dopušten, iako se ulaz naplaćuje.

Pogled od sjevernog ulaza prema sjeveru – planine su sada već vrlo blizu:



Čitav kompleks je jedan veliki park unutar kojega su razne palače:









Dolazimo do Bijele palače, koja je nekoć služila kao ljetna rezidencija Pahlavijevih, a danas je Palača naroda. Ovdje se trenutno snima film, pa ne možemo bliže:



Radnja filma se očito događa prije Revolucije, tako da žene nemaju pokrivenu kosu. Ali kako se film ipak snima u islamskoj republici, to je riješeno tako da žene nose - periku na hidžab:



Upućujemo se dalje, širokom cestom kojom su nekoć vjerojatno dolazili šahovi automobili. Pogled na sjever, prema Alborzu:





Nakratko zastajemo pokraj Muzeja vode, ali ne ulazimo, jer imamo samo ulaznicu za kompleks, ali ne i za pojedine muzeje (a sve se mora kupiti odjednom na ulazu). Nastavljamo potom dalje, okrepljujemo se na jednoj česmi, i potom dolazimo do Zelene palače:







Zelenu palaču sagradili su Ghadžari, ali ju je Reza Šah dao propisno preurediti. Živio je u njoj nekih godinu dana, a potom ju je koristio kao rezidenciju za svoje goste.

Na fasadi primjećujemo zanimljive ornamente:



Davidove zvijezde usred Teherana? Mehdi kaže da je arhitekt palače bio Židov, Reza Šah je imao prilično dobre odnose sa Židovima (kao i njegov sin kasnije s Izraelom).

S druge strane palače nalazi se terasa s koje bi mogao pucati pogled, ali kako je uokolo šuma, on je dosta omeđen. Uglavnom se može gledati prema Alborzu, gdje se i opet vidi prodor grada u dotad izdvojenu prirodu:



Jedna prema gradu:



Stražnja strana Zelene palače:





Detalji fasade:





Sa strane:



I još jednom sprijeda:



Okoliš:





Pogled na park ispred palače:





Povratak:



Vraćamo se lagano prema izlazu iz kompleksa. Usput komentiramo s Mehdijem političku situaciju. Naime, često se kao reakcija na opresivnu državnu politiku pojavi revoltirano odbacivanje svih vrijednosti i stavova koje država zastupa. Tako u Iranu, budući da je službena politika antiamerička, mnogi koji su revoltirani vlašću idealiziraju Ameriku i njen sustav građanskih sloboda. Damir je u takvoj situaciji pokušavao obično ljudima objasniti da je to sve iluzija, da je antiamerički stav iranske vlasti jedna od stvari s kojima se slaže i koju podupire (isto kao i autarkičnost i vrlo kontroliranu otvorenost stranom kapitalu), no mnogi ljudi jednostavno to nisu mogli razumjeti. Otprilike kao da nekomu tko je izgladnio pričaš o važnosti povremenog posta za zdravlje. Upravo to komentiramo s Mehdijem, kako se bojimo da bi ako jednom dođe do promjene sistema ona mogla sa sobom u propast povući i pozitivne tekovine aktualne vlasti, kao što je dobra socijalna politika. Kažem kako smo mi prošli kroz slično iskustvo i kako sada mnogi ljudi žale zbog toga, jer su željeli kapitalizam prvenstveno zbog stvari koje im se nisu sviđale u socijalizmu (a koje najčešće nisu imale veze sa socijalizmom kao takvim), pa su se usto riješili i dobrih stvari kao što je socijalna sigurnost, jednakost plaća i sl. Bolje bi bilo da se takve reforme uvode postupno, kao npr. na Kubi. Mehdi se načelno slaže s nama, no ne znam je li to kurtoazno i koliko uopće razumije problematiku.

Ispred kompleksa ponovno uzimamo dva taksija. Ovaj puta smo Damir, Mehdi i ja u jednome. Damir sjedi na prednjem sjedalu i pokušava se vezati, no shvati da remen uopće nema kopču. Mehdi mu objašnjava da je jedina svrha remena ta da ga vozač potegne preko sebe kada prolazi pored policije, a da to nitko normalan ne koristi. Damir umire od smijeha. Mehdi dalje objašnjava da je riječ o vrlo robusnom autu (vozimo se u Paykanu) i da se čak i u slučaju sudara neće dogoditi ništa strašno.

Sada idemo na ručak u jedan restoran koji nam je Mehdi preporučio kao „restoran u koji vodi samo svoje posebne goste“. Nadamo se da će hrana odgovarati očekivanjima. Riječ je i opet o gilanskom restoranu, samo na malom višem nivou od onoga u kojem smo jeli prethodni dan (i to ne samo po nadmorskoj visini Laughing ).

S obzirom da smo išli dvama autima, a vozač drugoga je malo zalutao, mi stižemo prije ostatka skupine i ulazimo u restoran. Zove se Gilar. Interijer je podijeljen na standardni dio sa stolovima, i na posebne separee koji se nalaze uz rubove dvorane. Separei izgledaju kao neka vrsta verande u tradicionalnim gilanskim kućama, kako kaže Mehdi, a sjedi se na jastucima na podu. Možda nije osobito praktično (ili barem nismo navikli), ali je autentično, i čini mi se da bi moglo biti zgodnije nego klasično sjedenje oko stola. Sjedamo dakle u separe, a ubrzo pristiže i ostatak ekipe.

Zamišljeno čekamo dogovor o narudžbi:



Uz kombiniranu preporuku konobara, Mehdija i naše poznavanje iranske kuhinje iz literature uspijevamo složiti jednu solidnu gozbu. Za predjelo uzimamo već spomenuti mirza ghasemi i zejtun parvardeh, zatim još neke meze, a Nikola se odlučuje kušati i kaspijski kavijar (iako se kavijar obično vezuje uz Rusiju, ne treba zaboraviti da i Iran ima obalu na Kaspijskom jezeru i da neki od najkvalitetnijih svjetskih kavijara dolaze upravo iz Irana, premda gotovo sve odlazi za izvoz). Za glavno jelo isto tako uzimamo nekoliko kombinacija s menija, Damir uzima patku, ja uzimam fesendžan – gusti sos od soka nara, oraha, patlidžana i kardamoma, koji se prelije po mesu, u mom slučaju piletini. Sos je fin, ali piletina je presuha, kao da žvačem triješće. Zanimljivo, Mate (koji je odlučio riskirati i ručati) je uzeo istu stvar i njegova je reakcija obrnuta – meso je super, a fesendžan je bezveze. Za piće uzimamo nekoliko vrčeva mješavine soka od ruže i, mislim, limete (nisam više siguran), a kasnije još i malo dugha.

Nažalost, više se ni ne sjećam što smo sve jeli, znam da je bilo obilno (naravno, opet nisu štedjeli na riži), pa evo otprilike, da se vidi na što je to ličilo:





Nakon što smo pojeli, Mati se oglasila probava. Idućih pola sata provodi na WC-u. Restoran se u međuvremenu zatvara (većina iranskih restorana radi dvokratno, za ručak i večeru), tako da svi, uključujući i osoblje, čekamo da se njegova probava smiri. Eto, čovjek se više ne može ni pogostiti u miru, odmah stiže pokora.

Ručak je inače bio iznimno skup za iranska mjerila – čitave te bakanalije izašle su nas 60-ak kn po osobi. Naravno, platili smo ručak i Mehdiju, koji je izgledao kao da je to donekle i očekivao. Pojavljuje se sumnja - je li Mehdi džiber koji nas je odveo u taj restoran samo kako bi se pogostio na naš račun? Isprva se to pojavilo samo kao misao, ali je onda Damir, koji je isprva bio oduševljen Mehdijem i imao neke planove što bismo ga sve trebali zamoliti ako budemo imali problema, tijekom idućih tjedan dana razrađivao tu misao i sve više zaključivao da mu se Mehdi nimalo ne sviđa. Laughing U Damirovim mjerilima, Mehdi se opasno približio Letici po antipatičnosti.

Kako bilo da bilo, nakon tri dana, potrošili smo prvih 100 dolara u Iranu, te sada moramo naći mjesto gdje promijeniti novac. Glavne mjenjačnice u Teheranu su u ulici Ferdusi, a ona je dolje u centru, daleko južnije. Moramo dakle naći nešto ovdje gore. Mehdi nas vodi natrag na trg Tadžriš, udaljeni smo od njega niti pola kilometra pješke. Naglašavamo Mehdiju da moramo u mjenjačnicu, on isprva nudi Damiru da mu promijeni 100 dolara, jer kaže da mu trebaju dolari, planira uskoro otići put Kanade. No onda shvati da svi moramo promijeniti novce, a on kod sebe nema toliko riala. Srećom, zna jednu mjenjačnicu nedaleko trga Tadžriš, odmah pored one slastičarne od sinoć.

U rečenoj mjenjačnici tečaj je malo lošiji nego onaj u Tabrizu, čini se da je rial u međuvremenu malo ojačao, no iznos nije problem, problem je u tome što su kratki s velikim apoenima, tako da ja većinu iznosa dobivam u apoenima od 20 000 riala:



Taj bunt je naravno predebeo za stati u novčanik, pa ga turam izravno u džep, nadajući se da ću ga što prije trošenjem svesti na neku razumnu debljinu.

Ponovno izbijamo na Tadžriš:



Uzimamo dva taksija dar baste i krećemo ponovno put sjevera, Mehdi ima novu ideju. Prolazimo pored ulaza u Sa'dabad i nastavljamo dalje prema sjeveru, još nekih kilometar. Izlazimo na kraju ceste, gdje se nalazi parkiralište i odakle počinje izletnička staza u brdo.

Sada se već nalazimo u klancu, a ovdje se nalazi i neka vrsta platforme koja izletnike diže uvis, do donje stanice skijaške vučnice:



Pogled prema završetku ceste:



I unazad:



Predio se naziva Darband (dosl. „vrata planine“), a odavde započinje planinska staza prema vrhu Točal. Komu se ne da planinariti, do vrha Točal vodi i žičara, koja je sa 7,500 metara duljine jedna od najduljih gondolskih žičara u svijetu. Žičara međutim počinje malo zapadnije, u dijelu grada zvanom Velendžak. Inače, na Točalu se nalazi veliki skijaški kompleks, koji zbog velike nadmorske visine (3500 do 3850 m) ima snijeg čak 8 mjeseci u godini. To znači da je Točal i jedno od najviših skijališta na svijetu, a praktički je na pljucomet od Teherana. A mi mislimo da je Sljeme nešto...

Oni kojima se ne da ići do Točala, svejedno mogu planinariti od Darbanda uz brzace planinskog potočića u sve divljiju prirodu Alborza.

Na lijevoj strani slike vidite spomenik planinaru:



Staza se ubrzo sužava i prolazi između raznih štandova na kojima se prodaje štošta, od suvenira do hrane. Uvelike se prodaje razno voće i sokovi od njega:



(Ima tu svega: datulje, marelice, nar, orasi, murve, žutike – i to svježe, sušene ili ukiseljene. Jedno od karakterističnih jela je lavašak – ploče tiještenog voća koje se jedu otkidajući komad po komad, i koje su užasno kisele.)

Još jedan pogled unazad:



Sada se s obiju strana počinju nizati razni ugostiteljski objekti:



Da, ovaj Iranac na sredini je Mate:



I jedna bez njega:



Malo dalje, staza se još više sužuje i vodi kroz klanac, a s druge strane, na obali potočića nalaze se kafići u kojima se puše nargile:



Na jednom mjestu prolazimo pored magarca kojega je ovdje netko vezao. Mehdi piči uzbrdo, ne pokazuje namjeru za zaustavljanjem. Na kraju ga mi pitamo dokle misli ići, te se on napokon zaustavlja u jednom od kafića. Izgrađen je praktički iznad potočića koji teče kroz njegovu terasu:



Odozdo to izgleda ovako:



Na litici iznad nas terasa je drugoga kafića:



Uzimamo čaj, a ostali (osim Mate i mene) uzimaju još i nargilu. Čaj Iranci također piju iz malih čašica, poput Turaka, a šećer u kockama ne stavljaju u čaj (to rade zapadnjaci i Iranci se tomu smiju), već ga drže među zubima i onda piju čaj preko njega, tako da se šećer rastapa dok pijete čaj. Ne znam kakav efekt to ima za zube, ali nekako sumnjam da je blagotvoran.

Do našeg stola dolazi neki klinac sa svežnjićem ceduljica. Mehdi objašnjava u čemu je stvar – mali prodaje Hafezove stihove. O Hafezu ću još pisati, no ovdje samo vrijedi napomenuti da je riječ o poznatom perzijskom pjesniku čije su pjesme toliko duboko ukorijenjene u iranskoj kulturi da ih Iranci često koriste za proricanje. Ako imate neku dvojbu, otvorite nasumce Divan (zbirku Hafezovih pjesama) i pročitajte neki odlomak. Potom ono što pročitate pokušajte simbolički protumačiti vezano uz vašu dvojbu. Odlučujemo se pokušati, dajemo malom koliko traži (riječ je o nekom sitnišu) i potom molimo Mehdija da nam pročita i prevede (jer je na perzijskom), pa ćemo mi to primijeniti na našu sutrašnju situaciju i put u Ahvaz. Mehdi prevodi, i iz teksta se može zaključiti da će biti turbulentno, a mogle bi se dogoditi i velike promjene. Neće nas valjda infarkt ćopiti...

Mehdi s nargilom:



U kafiću ostajemo oko tričetvrt sata, potom se lagano spremamo za polazak, treba još doći do taksija i onda se kroz kaotični promet probiti do Aržantina. Mate je još trknuo na WC, ne želi ništa prepustiti slučaju prije noćne vožnje.

Još nekoliko impresija s povratka – tek toliko da vidite koliko je sve zbijeno u tom klancu:



Ulični svirači:



Izletnici:



I evo nas opet na parkingu kod platforme:



Spomenik planinaru straga:



Bez problema nalazimo dva taksija (u jedan ćemo Nikola, Letica i ja, u drugi ostatak) i krećemo u jurnjavu kroz teheranski promet. Idemo slično kao i za restoran, samo što se spuštamo na Šahid Bahonar, te potom skrećemo na Šarijati i pičimo njom na jug sve do jedne od brzih gradskih cesta (tzv. unutargradskih obilaznica) kojom skrećemo na zapad i nakon nekih pola sata vožnje stižemo na Aržantin.

Par usputnih crtica s vožnje. Ekipa u drugom taksiju i moj šilt:



Letica:



I naposljetku, jedan filmić s vožnje. Snimio ga je Letica, tako da se njegove replike najbolje čuju, razgovor i nije nešto osobito informativan, ali obratite pažnju na promet, na sastav voznog parka, kao i na stanje mnogih automobila u prometu (ulubljenost). Također, negdje pred kraj možete vidjeti jedan od „semafora“, koji je zapravo obična bljeskalica, kao i jedan zanimljivo modificirani motocikl.

Odmah pored Aržantina nalazi se velika zgrada sjedišta Željeznica Islamske Republike Iran:



Pogled s nathodnika na zgradu Iranske izvozne razvojne banke:



I na sjever, prema zgradi Željeznica i Banci Ghavamin:



Preko Terminal-e Aržantina prema velikoj džamiji Mosalla u izgradnji:



(dolje lijevo vidite Mehdija, Matu, mene i Damira)

Prvo idemo po stvari. Garderoba je zatvorena, prozor za predaju prtljage ima spuštenu roletu. Pa nije vrag da ih nema? Srećom, odgovaraju na kucanje. Prtljaga je podignuta, obavljamo još kupovinu i WC, prisustvujući pritom žustroj prepirci dvoje tipova u WC-u. Deru se jedan na drugoga kao da će se ovaj čas poklati, ali ipak sve ostaje samo na verbalnoj razmjeni. Tražimo Mehdija da nam pojasni o čemu je riječ, ali on samo kaže „Bolje ne.“

Opskrbljeni i spremni za put pozdravljamo se s Mehdijem, obećavajući mu da ćemo se javiti kada za tjedan dana ponovno dođemo u Teheran. On nam želi sretan put i kaže da mu se svakako javimo.

Autobus je malo lošiji od onoga na putu za Teheran – nema utičnice u sjedalima, što znači da si neću moći napuniti mobitel. Svejedno, ne treba biti nezahvalan, i dalje je svjetlosnim godinama bolji od bilo kojega u Hrvatskoj. Ovaj puta smješteni smo pri kraju autobusa, s time da se iza zadnjeg reda sjedala nalazi još i neka vrsta kabinice s krevetom za pomoćnog vozača. Promet je i dalje krkljanac, tako da iz Teherana izlazimo skoro sat i pol vremena (toliko nam je naime trebalo dok se nismo provezli pored Homeinijeva mauzoleja), ali onda izlazimo na cestu prema Ghomu i vožnja postaje brža. Zanimljivo, primjećujem da su u Iranu autoceste, barem u ovom dijelu, osvijetljene cijelom dužinom, a ne samo na čvorištima i odmorištima. Sjećam se savjeta svog ujaka, koji me masirao da uzmem baterijsku svjetiljku, jer u Iranu sigurno nema javne rasvjete... Eto, još jedna osoba izmanipulirana propagandom o zaostalom Iranu.

Negdje iza Ghoma stajemo na odmorištu, a potom po povratku u bus tonemo u san. Dolazak u Ahvaz je oko 8 ujutro...

egerke @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 13, 2014
Već sam opisao kako smo se susreli na metro stanici Sa'di i ponovno krenuli prema jugu, prema stanici Šuš. Odatle imamo nekih kilometar i pol hoda do željezničkog kolodvora. Po izlasku iz metroa prolazimo pored nekih tipova koji u velikim plastičnim kacama prodaju nešto za piće. Mate mi kaže „Krešo, ovo mi izgleda kao nešto što bi ti htio kušati.“ Letica i ja se pogledamo i vraćamo se do prodavača. Bilo bi šteta odbiti takvu priliku. Laughing U jednoj od kaca je sok od višanja, u drugoj sok od šljiva. Uzimamo svaki po jednu čašu, usto dobivamo i kockicu leda. Dobrodošlo osvježenje, premda je Mate to rekao u zezanciji.

Nastavljamo prema zapadu, kroz prilično bezličan krajolik, dijelom i uz nekakve kolodvorske radionice, sve dok se konačno ne nađemo pred zgradom kolodvora:



Na ulazu je potrebno provući ruksake kroz rendgen, pazi se jako na sigurnost. Napokon smo unutra, no to je prava košnica, a nigdje nema istaknutog putokaza gdje su blagajne.

Impresija unutrašnjosti s nama i Homeinijem:



Lunjamo uokolo tražeći neki putokaz. Naposljetku skužimo da nam se osmjehuje jedan policajac, koji sjedi pored nekog stolića. Maše nam i kaže „Ticket, ticket?“ Odgovaramo mu i kažemo mu da upravo to tražimo i zna li gdje možemo naći karte. On i dalje s istim smiješkom govori „Ticket, ticket?“ Onda mi sine da on možda misli na to da mu trebamo pokazati kartu. Kažem mu „No, we don't have ticket, we want to BUY ticket. You know, BUY?!“ On i dalje ponavlja „Ticket, ticket?“ s istim idiotskim smiješkom. Pokušavam još jednom, naglašavajući mu svaku riječ. Izgleda da imamo posla s idiotom, ali ipak je to predstavnik zakona, pa pokušavam pristojno, jasno i glasno ponoviti to što želimo. Dečki tvrde da se derem na njega i da ću nam pribaviti probleme, premda se uopće ne derem, nego samo naglašavam ono što želim reći, nadajući se da će skužiti. On i dalje ne kuži ništa. Odustajemo, jer vidimo da ovdje nema kruha, te se vraćamo u centralnu dvoranu. U jednom času ja konačno vidim putokaz za blagajne koje su na gornjem katu. Uspinjemo se na gornji kat, pa Letica odavde slika kolodvorsku halu:



Dolazimo do blagajni, te nakon kraćeg čekanja uspijevamo doći na red. Na blagajni radi žena koja govori solidan engleski. Kažem joj da želimo kupiti karte za sutradan za noćni vlak do Ahvaza. Ona mi kaže da mi ih ne može sada prodati, već da moramo doći sutra ujutro, jer se karte prodaju samo tada, nije ih moguće kupiti dan ranije. Čudno, budući da sam inače čuo da se karte mogu kupiti i do mjesec dana unaprijed i da ih je čak i preporučljivo tako kupiti jer su obično gužve. Doduše, nije isključeno ni da su karte u pretprodaji već rasprodane, a da se sutra ujutro prodaju još preostale, koje nisu ni išle u pretprodaju. Ništa, morat ćemo sutra ujutro iza 8 doći probati se izboriti za karte.

Pogled odozgo na čekaonicu:



Nismo obavili ono po što smo došli, ali idemo dalje po planu. Ispred kolodvora, s trga Rah Ahan započinje avenija Valiasr, najdulja ulica u Teheranu i na Bliskom Istoku, s duljinom od skoro 18 km. Mi ćemo njome do trga Valiasr, nekih 6 km sjevernije. Naravno, ne pješke, već autobusom. Autobusi ovdje teoretski imaju svoju brzu traku, ali to se baš i ne poštuje, tako da se ne krećemo osobito brzo. Štoviše, zbog nekih radova moramo i zaobilaziti nekoliko blokova, prolazeći pritom pored talijanske i francuske ambasade. Vraćamo se na aveniju Valiasr nedaleko kazališta Šahr (tj. „gradskog“), karakterističnog okruglog oblika:



Nastavljamo dalje preko glavne gradske osi istok-zapad, avenije Enghelab (Revolucije) i stižemo na trg Valiasr. Odavde ćemo taksijem do našeg idućeg cilja. No javlja se manji problem – ovo je prvi puta da sva petorica idemo zajedno u taksi, te ćemo teško stati. Letica se uvaljuje naprijed (em ima najdulje noge, em je džiber), a nas preostala četvorica morat ćemo se stisnuti otraga, s time da Nikola, kao najlakši i najmršaviji može sjediti napola nekomu u krilu. Mate i ja smo ovjekovječili prizor koji će idućih dana postati uobičajen:



(nisam jedino uspio shvatiti da li Damir umire od smijeha ili ima patničku facu jer mu Nikola sjedi na jednoj nozi)

Olakšani za 20 tisuća tomana (40-ak kn) stižemo pred toranj Milad:



Nabavljamo ulaznice, dobivamo i jednu brošuricu, te smo spremni za penjanje na još jedan vidikovac. Ali prije toga još jedna slika iz podnožja:



Terasa ispred tornja:



U unutrašnjosti se nalaze tri para liftova, koji voze naizmjence – dok jedan lift u paru ide gore, drugi ide dolje. To omogućava relativno brzu rotaciju ljudi, ali ipak se stvaraju gužve. Dok čekamo u redu, slikamo zanimljive lukove koje tvore mlazovi vode pod velikim pritiskom:



A tu su i vodoskoci:



Napokon dolazimo na red i ukrcavamo se u lift. Skučeno je, pa tako ja stajem Letici na nogu. On si je prije puta ozlijedio prst na nogometu, pa mi psuje sve po spisku zbog te nesmotrenosti.

Odraz gužve u liftu u krovnom ogledalu:



Toranj Milad (Bordž-e Milad) je 435 metara visok telekomunikacijski toranj sagrađen 2007. Izvorno je bio dio projekta iz sedamdesetih, ali izgradnja je otkazana zbog revolucije. Šesti je najviši toranj na svijetu, a na vrhu mu se nalazi vidikovac s otvorenom terasom koja pruža vidike na Teheran i okolicu (kada smog to dopusti). Unutar kompleksa osim tornja još se nalaze konferencijski centar, hotel s 5 zvjezdica i centar međunarodne trgovine. Arhitekti tvrde da je toranj u stanju izdržati vrlo snažan potres.

Napokon izlazimo na terasu. Damira hvata strah od visine, a za to vrijeme Letica slika pogled prema sjeveroistoku:











Pogled na samu razglednu terasu:



Na istok, prema gradu:







Prema jugu:





Arhitektonska jednoličnost:





(zanimljivo je da su svi krovovi ravni i nigdje nema crijepa – u ovim krajevima to je normalno)

Detalj:



Brze gradske ceste svuda uokolo:



Pogled prema tornju Azadi koji se jedva vidi:





Antena:



Nažalost, pogled na zapad je loš, zbog sunca:





Na sjeverozapad:





I naposljetku na sjever:



Ovdje se vidi kako Teheran sve više penetrira u Alborz:



Zanimljivo, na različitim se mjestima na ogradi vidikovca nalaze i oznake do pojedinih znamenitosti unutar Teherana (recimo, tornja Azadi), gradova unutar Irana (npr. Ghoma), ali i nekih izvan Irana (Nadžafa, Karbale, Meke).

Usporedba s ostalim najvišim tornjevima svijeta:



Sunce napokon zalazi nad Alborzom:



A u gradu se polako počinju paliti svjetla:











Zadnji pogled na terasu:



Dok smo dočekali lift već se dobrano smračilo. Još jedan pogled na grad iz lifta:



I s prvoga kata, gdje izlaze putnici iz lifta u smjeru nadolje:



Evo nas opet vani:



Ovako osvijetljen, toranj izgleda svjetski:



U predvorju zgrade gdje se kupuju karte i gdje se nalazi konferencijski centar, postavljaju stolce za neki koncert. Mi se pak upuštamo u potragu za taksijem do grada. Ovdje je cijena viša, jer javnog prijevoza nema, pa taksisti traže i po 30 000 tomana. U jednom trenutku ja preuzimam inicijativu i pitam jednog starijeg može li nas prebaciti do metro stanice Mosalla za 20 000 tomana. Stari kaže da može. Letica se sada buni jer sam ja tipu ponudio već gotovu cijenu, a on bi nam možda sâm dao i još nižu ponudu. Kaže mi da se to ne radi. Ja se pak doista nemam namjeru cjenkati s taksistom koji je pristao na cijenu koju smo ionako platili za dolazak ovamo. Letica tvrdi da je to dulji put i da ovo mora biti jeftinije. Na kraju pita tipa može li za 15 000. Tip začudo pristaje pa se opet sva petorica gužvamo u auto.

Završna, ne pretjerano dobra slika tornja Milad:



Dok se vozimo prema stanici Mosalla, Letica kaže kako mu je čiča koji nas vozi simpatičan (ne znam iz kojeg razloga, budući da nismo pričali s njime) i kako će mu ipak ostaviti više. Na kraju mu ipak plaćamo 20 000, kako smo se prvobitno i dogovorili.

Na stanici Mosalla Mate odlazi natrag prema hotelu jer ga je uhvatila probava. Mi ostali sjedamo na metro i odlazimo do krajnje sjeverne stanice metro linije 1, nedaleko trga Tadžriš u sjevernom Teheranu. Budući da se teren ovdje prilično uspinje, stanica se nalazi jako duboko, na više od 50 metara dubine. Do izlaza iz metroa uspinjemo se preko čak pet pokretnih stepenica, tako da to traje preko 5 minuta. Naposljetku smo vani. Ovo je sjeverni Teheran, što znači da bismo trebali očekivati liberalniji, zapadnjačkiji izgled predjela. Međutim, razlika se na prvi pogled ne primjećuje. Eventualno liči na Istanbul. Upućujemo se lijevo, ulicom koja se uspinje prema trgu Tadžriš. U ovoj bi se ulici negdje trebao nalaziti Akbar Mašti Bastani, sladoledarnica koja ima tradiciju već 60-ak godina, a skromno se deklarira „najslavnijim sladoledom u Iranu i na svijetu“. Ako ništa drugo, probat ćemo. Prema mojem proračunu, trebala bi biti sa sjeverne strane ulice, ali Letica smatra da nije potrebno prijeći ulicu, jer „ćemo ju ionako vidjeti s ove strane“.

Naravno da ju nismo vidjeli, nego izlazimo na trg Tadžriš koji zapravo i nije neki prizor noću, budući da nije previše osvjetljen, a uokolo jure auti. Letica pita nekog mlađeg tipa koji natuca engleski gdje je točno ta slastičarnica. On ne zna, ali kada mu kažemo adresu, zvuči mu poznato. Čini se da je ta ulica tu negdje. Kaže da pođemo za njim, da će nam pokazati. Međutim, izgleda da ni on sâm nema pojma, a neugodno mu je to pokazati. Pita u nekoj prodavaonici, ovi mu pokazuju dalje. Na kraju smo se vratili skroz do ulaza u metro, a on i dalje ne zna gdje je to. Misli da je to ulica koja se nastavlja na drugu stranu, ali nije siguran. To se međutim ne slaže s podacima u mom Lonely Planetu, koji kaže da slastičarnica mora biti u ulici odakle smo došli. Zahvaljujemo se tipu i kažemo da ćemo još jednom pogledati u ulici iz koje smo došli, ali sada drugom stranom.

Damir već pizdi, približava se 10 sati, vrijeme kada polazi zadnji metro i on bi najradije da odmah krenemo natrag. I Nikola je već sklon tomu...sve miriše na katastrofu. Međutim Letica i ja ipak idemo još jednom pokušati pronaći tu slastičarnicu, a ostali nas slijede.

Dolazimo do mjesta gdje se pločnik spaja sa stepenicama nathodnika, a odozgo po stepenicama dolaze dvojica momaka. Letica ih pita znaju li engleski, znaju. Pita ih potom za slastičarnicu, i jedan od njih veli „Evo, mi upravo sada idemo tamo, odvest ćemo vas.“ S olakšanjem krećemo za njima, Damir i dalje gunđa. Velim mu da ovi dečki idu tamo i da ćemo sada naći slastičarnicu, pojesti sladoled, a ionako imamo još 15-ak minuta do zadnjega metroa. On ne vjeruje da oni uopće idu tamo, nezadovoljan je zbog ideje da uopće idemo na taj sladoled i općenito bih ga najradije bacio u prvi šaht. Srećom ubrzo doista dolazimo do slastičarnice. Da nam nisu skrenuli pažnju na nju, vjerojatno bismo prošli kraj nje. Nije neugledna, ali izvana ne liči baš na slastičarnicu. A natpis s imenom je naravno na farsiju i mi to ne znamo pročitati.

Kasnije će se uspostaviti da je onaj prvi tip bio u pravu – avenija Šahid Bahonar doista jest ona koju nam je on pokazao, no očito je Lonely Planet dobro označio na karti, ali dao krivo ime ulice.

Uzimamo sladoled od pistacija, koji je tradicionalno glavni specijalitet ove slastičarnice. Za razliku od Europe, ovdje je on žućkaste boje. Očito ga drugačije pripremaju. Iran je inače tradicionalno jedan od najvećih proizvođača pistacija u svijetu i sve donedavno bio je i glavni izvoznik (sada ga je potisnuo SAD). Moram priznati da je dobar. Možda ne najbolji na svijetu, ali dobar jest.

Damir je demonstrativno rekao da on neće nikakav sladoled, no Letica i ova dva Iranca su kupili sladolede za sve nas, tako da ga ipak jede. Damir pokušava naći način da i dalje može biti nezadovoljan situacijom, iako ne može negirati da je sladoled ukusan. U međuvremenu se razvija razgovor s Irancima, pa ga to okupira i odvlači od njurganja.

Od dvojice Iranaca niži i zdepastiji se zove Mehdi, višem, mršavijem momku s naočalama nisam zapamtio ime. Mehdi je vrlo pričljiv tip, a govori i za Iranca solidan engleski, premda mu malo štekaju neke gramatičke osobine, a i izgovor mu je tipičan iranski. Naime, Iranci (kao ni Španjolci) ne mogu izgovoriti suglasnički skup na početku riječi ako je prvi element s-, nego (kao i Španjolci) ispred ubacuju e-. Tako Mehdi govori „estreet“, „estop“ i slično. On je inače inženjer, bavi se polimerima. Budući da i oni moraju na zadnji metro, svi se zajedno upućujemo prema stanici.

Damir se začuđujuće brzo skompao s njima, već ih davi nekim svojim pričama. Pokušava srediti nabavku nekog iranskog nogometnog dresa za jednog svog frenda. Mehdi pak priča da ima nekog rođaka u Austriji, u Leobenu...ne pratim više cijelu raspravu, koncentriram se na žurbu da stignemo na metro.

Naravno, u normalnoj zemlji bi se prije odlaska zadnjega metroa zaključala vrata ulaza u stanicu i potom se pustilo da se ljudi koji su već ušli smjeste u metro. Ovdje međutim to nije slučaj. Metro ima svoj vozni red, i ako ti nisi u zadnjem metrou kad ode, preostaje ti samo klipsanje natrag na površinu. Zato nastaje prilično nervozno trčanje niz stepenice, jer ne znamo kada će točno metro krenuti. Ja još nabrzinu moram kupiti i kartu... Srećom, sve stižemo na vrijeme, smještamo se u metro i krećemo.

Mehdi komentira (prilično glasno) čime je nezadovoljan u Iranu. Kaže kako je ironija da on jedini u svojoj obitelji ima vjersko ime (Mehdi = Mahdi), a isto tako jedini u obitelji pije alkohol i kocka (točnije, igra poker za novac i navodno je u tome prilično uspješan). Kaže kako većina mladih u Iranu želi otići van, kako im se čini da nikada neće na zelenu granu u samom Iranu. Pokušavam mu reći da se ništa neće nikad ni promijeniti ako svi budu samo defetistički bježali, on pak kaže da su se mnogi nadali da će nešto promijeniti pa su se razočarali, i da više nemaju takvih iluzija.

Uglavnom priča Mehdi, njegov prijatelj je šutljiv i samo povremeno nešto ubaci. Nije da ne zna engleski, vidi se da razumije i može razgovarati, samo je jednostavno šutljiv. Damir postavlja pitanje „How do you meet a woman in Iran?“ Mehdi prvo misli da Damira zanima kako bi upoznao neku Iranku, ali onda mu Damir objašnjava da je mislio na to kako u jednom prilično segregiranom društvu, gdje mladi idu u različite škole i druže se uglavnom s ljudima svog spola, uopće dolazi do kontakata. Mehdi kaže da se susreti ipak događaju. Ili se skuže negdje na ulici, ili preko interneta (premda je to malo teže uz kontrolu Facebooka), a ima i slučajeva gdje npr. mladić u autu priđe djevojci, koja potom sjedne k njemu u auto i onda se odvezu nekamo. Kod nas bi poziv na sjedanje nepoznatom muškarcu u auto bio poziv na silovanje, no u Iranu je to jedan od legitimnih načina upucavanja.

Mehdi se nudi da nas sutra provede po Teheranu, što prihvaćamo, budući da bi nam dobro došao netko tko je insajder. Zapravo ni Mehdi nije Teheranac, iz Esfahana je, ali živi ovdje i poznaje grad. Razmjenjujemo brojeve telefona i dogovaramo se da ćemo se sutra čuti. Mi izlazimo iz metroa na Taleghaniju, kod američke ambasade, dečki nastavljaju dalje.

Po povratku u hotel iskristaliziralo se da većina misli da nije potrebno da svi sutra idemo na kolodvor, već je dovoljno da ode samo jedan, eventualno dvojica. Meni je to glupa ideja, ali ja svakako mislim ići po te karte. Damir mi se također odlučuje pridružiti. Ostali su se odlučili naspavati, pa je tako plan da se mi ustanemo oko pola 8, odemo do kolodvora (ostali će nam dati novce), kupimo karte i vratimo se u hotel na doručak. Ja sam skeptičan hoće li nam dati karte za svu petoricu, hoće li tražiti još kakve podatke koje ja neću znati...smeta mi malo ta njihova komocija. I ja sam sâm naviknut da drugi obavljaju poslove za mene, a ne da ja obavljam za druge, pogotovo ne u ovako birokratski zafrknutoj zemlji kao što je Iran. Ali što je tu je. Morat ću preuzeti odgovornost, s obzirom na to da se karta inače neće sama kupiti.

Opet uzimam nekoliko bezalkoholnih pivica za osvježenje prije sna, potom tuš i spavanac. Sutradan rano ustajem...

egerke @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 29, 2014
Izlazimo na stanici Haram-e Motahar, budući da se u blizini nalaze dva lokaliteta koja želimo posjetiti. Prvo se upućujemo na sjeverozapadnu stranu, prema mauzoleju Imama Homeinija:



Ova impresivna građevina počela se graditi nedugo nakon Homeinijeve smrti 1989., ali još uvijek nije dovršena. Kada se izgradi, kompleks bi trebao obuhvaćati 20 km2, a osim mauzoleja, tu bi trebao biti kulturni centar, islamsko sveučilište, parkiralište s 20 000 mjesta i neizbježni šoping centar (jer zašto sjećanje na pokojnika ne iskoristiti za malo kupovine). Kompleksom trenutno rukovodi Homeinijev unuk Hassan. Lokacija mauzoleja odabrana je s ciljem – nalazi se 15-ak km južno od Teherana, grada u kojem je započela revolucija kojom je došao na vlast, na putu prema Ghomu, gradu u kojem se teološki obrazovao.

Prolazimo pored velike i nažalost prazne fontane, pa dolazimo bliže:



Bliži pogled na ogromnu iransku zastavu koja vijori iznad svega:



Nakon revolucije, sa zastave je uklonjen lav, simbol šaha, te je umjesto toga postavljen ovaj amblem koji ima više simboličkih vrijednosti: oblikom podsjeća na tulipan, koji je iranski simbol mučeništva (jer se vjeruje da tulipani rastu iz šehidskih grobova), ujedno je stilizirani ispis riječi Allah, a predstavlja i polumjesece kao simbol islama. Na rubu zelene i crvene boje kufitskim je pismom 22 puta ispisano Allahu Akbar (Bog je velik).

Zaobilazimo kompleks i upućujemo se prema glavnom ulazu. Ovdje su žene mnogo konzervativnije odjevene – ipak je Homeini ikona konzervativnog Irana:



Damir žene u čadorima zove jednostavno „nindže“. Laughing

Iako kompleks izvana liči na džamiju, vodi se zapravo pod huseiniju (mjesto na kojem se šijiti okupljaju radi komemorativnih događaja, posebno tijekom muharamskog žaljenja – sjećanja na Huseina, trećeg šijitskog imama). Razlika između huseinije i džamije jest ta što se u huseiniji ne moraju održavati molitve, premda mogu – u Homeinijevom se mauzoleju održavaju molitve, štoviše, budući da je petak, u tijeku je upravo džuma namaz, najvažnija tjedna molitva.

Evo i nas, odjevenih po iranski prihvatljivoj modi, pred mauzolejem:



Ulaz u mauzolej dopušten je i nemuslimanima, uz uobičajene mjere (skidanje cipela), i neke manje uobičajene (ostavljanje fotoaparata). Srećom, mobitele nam nisu dirali, tako da ipak imamo slika iz unutrašnjosti.

O Ruhollahu Musaviju Homeiniju možemo imati svoje mišljenje, no nitko ne može poreći da je bio jedna od najznačajnijih političkih ličnosti 20. st. Rođen je 24. rujna 1902. u Homejnu, gradiću u srednjem Iranu, 325 km južno od Teherana. Otac mu je ubijen 5 mjeseci po njegovu rođenju, te su ga odgojile majka i teta. U dobi od 6 godina započeo je s vjerskim učenjem, te se 1920. upisao u islamsko sjemenište u gradu Araku. Sljedeće godine sjemenište se seli u sveti grad Ghom, kamo prelazi i Homeini. Studirao je islamsko zakonodavstvo i sudsku praksu, ali zanimali su ga i pjesništvo i filozofija, osobito Platon, Aristotel, Avicena i Mula Sadra. Čak je i sâm pisao pjesme mistične, socijalne i političke tematike. Po završetku studija predaje političku filozofiju, islamsku povijest i etiku na islamskim sveučilištima u Ghomu i Nadžafu. Bavio se i temama koje su u to vrijeme smatrane kontroverznima, poput misticizma. Iako je u nekim svojim spisima kritizirao duhovnost i religiju, kasnije je prigrlio važnost utjecaja religije na politički i društveni život i protivio se sekularizmu. 1963. postao je mardža (šijitski klerikalni autoritet koji ima autoritet donošenja i tumačenja zakonskih odluka u okvirima islamskoga prava – nakon Kur'ana, Proroka i imamâ, mardže su najviši autoritet među sljedbenicima dvanaestoimamskog šijitizma). U isto vrijeme, odlučio se aktivnije politički angažirati, nakon što je šah počeo sprovoditi daljnje sekularne reforme (tzv. Bijelu revoluciju). Homeini je pozvao na odbijanje reformi koje je smatrao napadom na islam. Šah je uzvratio retorikom kojom je prozvao kler da pruža otpor samo zbog straha od gubitka vlastitih povlastica. Tijekom čitave prve polovice 1963. izmjenjivana je oštra retorika između šaha i Homeinija (Homeini je čak pozvao na bojkot svečanosti Novruza – perzijske Nove godine – kao protest zbog šahove politike). Nakon što je 3. lipnja, na dan Ašure (sjećanja na pogibiju imama Huseina i njegovih pristaša u Karbali) Homeini održao govor u kojem je šaha prozvao jadnim, patetičnim čovjekom i usporedio ga s kalifom Jazidom (koji je naredio rečeni pokolj), upozorivši ga da će, ako ne promijeni svoje ponašanje, doći dan kada će narod biti sretan zbog njegovog odlaska iz države, šah je naredio njegovo uhićenje. Homeini je prebačen iz Ghoma u Teheran, gdje je zadržan u kućnom pritvoru. Diljem Irana izbili su veliki nemiri njegovih pristaša, pri čemu je život izgubilo 400 ljudi. Nakon dva mjeseca Homeini je pušten iz pritvora. U listopadu 1964., nakon što je šah donio zakon kojim se američkom vojnom osoblju koje počini kazneno djelo u Iranu ne može suditi na iranskim sudovima, već su za njih odgovorni američki sudovi, Homeini je ponovno napao šaha, prozvavši taj potez kapitulacijom. Ovaj je puta uhićen i zatvoren na pola godine. Nakon puštanja, premijer Hasan Ali Mansur pokušao je Homeinija uvjeriti da se ispriča šahu za uvredu i prestane prkositi vladi. Homeini je to odbio, a iznervirani Mansur ga je u bijesu ošamario. Dva tjedna kasnije, Mansur je ubijen u atentatu koji su izveli Fadajan-e Islam, militantna skupina koja je podržavala Homeinija. Homeini je nakon toga otišao u progonstvo, prvo u tursku Bursu, a zatim u irački Nadžaf, gdje je živio idućih 13 godina. Iako je isprva podržavao ideju ograničene monarhije, razočaranje šahovom politikom uvjerilo ga je da osmisli novi politički sistem, u kojem bi vodstvo imali klerici, budući da je smatrao da je za dobro upravljanje državom potrebno dobro poznavanje šerijata, a to je moguće jedino ako je netko mardža. U svojim je predavanjima žestoko kritizirao šaha, nazivajući ga izraelskim špijunom i gujom čiju glavu treba razbiti kamenom. Kazete s njegovim govorima uspijevale su naći svoj put do Irana, gdje je sve više tinjalo nezadovoljstvo šahovom politikom. Nakon što je 1977. umro Ali Šarijati, dotada vodeći islamistički protivnik šaha, Homeini se nametnuo kao neprikosnoveni vođa konzervativne opozicije. U to je vrijeme Iranom kružila priča o proročanstvu sedmoga šijitskog imama Muse al-Kadhema iz 799. kako će „iz Ghoma doći čovjek i okupiti ljude na pravi put“. Neki su tvrdili da se Homeinijevo lice može vidjeti u punom Mjesecu. Konzervativni Iran dobio je svoga velikog duhovnog vođu. U isto vrijeme, tadašnji potpredsjednik Iraka Saddam Hussein sugerirao je Homeiniju da više nije dobrodošao u Iraku, te je on s turističkom vizom otišao u Francusku, gdje je živio u jednom mjestu nedaleko Pariza, sveudilj motivirajući Irance na otpor i svrgavanje šaha. Tvrdio je da se neće vratiti u Iran dok je šah tamo. Nakon što je šah 17. siječnja 1979. pobjegao iz Irana, Homeini se 1. veljače vratio u zemlju, gdje ga je dočekalo mnoštvo od čak 5 milijuna ljudi. I dok su svi očekivali da će Homeinijeva uloga u novoj vlasti biti više duhovna, on ih je sve iznenadio kada se odmah obrušio na privremenu vladu Šapura Bahtijara, uz komentar „Ja sam taj koji formira vladu.“ 11. veljače imenovao je svoju vlastitu vladu, kojoj je na čelu bio Mehdi Bazargan. Homeini je tvrdio da je to „Božja vlada“ i svaka kritika vlade ujedno je i kritika njegova autoriteta, a time ujedno i Boga. Dio vojske priklonio se Homeiniju, koji je zaprijetio onima koji to odbiju. Ubrzo je Bahtijarova vlada pala, Homeinijevi pristaše su dobili vjetar u leđa, te je krajem ožujka održan referendum s poprilično pretenciozno složenim pitanjem: „Treba li ukinuti monarhiju i zamijeniti je islamskom vladom?“ 98% glasača je odgovorilo potvrdno. Homeini se potom obračunao s političkim protivnicima, pozatvarao nepoćudne medije, te u studenom 1979. donio novi iranski ustav. Iako je država formalno postala republikom, iznad predsjednika nalazilo se klerikalno Vijeće čuvara revolucije, na čijem se čelu nalazio Vrhovni vođa (što je naravno bila funkcija za Homeinija). Unatoč svemu, podrška nije jenjavala, a talačka kriza u američkom veleposlanstvu u Teheranu samo je pojačala osjećaj nadmoći, budući da čak ni Veliki Sotona (kako je Homeini nazvao SAD) nije uspio osujetiti iranske poteze. Homeini je čvrsto vjerovao i u izvoz Islamske revolucije u druge zemlje. Prvo je pozvao na sličnu revoluciju u susjednom Iraku, koji je također imao šijitsku većinu. Međutim, iračka sekularna vlada stranke Baath imala je drugačije planove. Pokušavajući loviti u mutnome i vjerujući u oslabljenost iranske vojske pokušala se domoći naftnih polja u iranskoj provinciji Huzestan, i tako je izbio Iračko-iranski rat. Vjerojatno je tu određeni poguranac dala i CIA koja je rat vidjela kao idealnu priliku za destabilizaciju nove iranske vlasti. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Iranci su pružili žestok otpor, a Iračani nisu bili vični takvom načinu ratovanja, te je, nakon početnog napretka Iraka, već početkom 1982. Iran vratio sve izgubljene teritorije. Irak se potom pokušao nagoditi, no Iranci su tražili odštetu i odlazak Saddama Husseina s vlasti. To je Iraku bilo neprihvatljivo, pa je rat trajao sve do kolovoza 1988., ostavivši iza sebe ukupno 1 250 000 žrtava na objema stranama. U zanimljivom apsurdu međunarodne politike, Irak su podržavale i zapadne zemlje i SSSR, jer su se svi bojali širenja Islamske revolucije, dok je SAD kao i uvijek vodio shizofrenu politiku – s jedne je strane dostavljao oružje iranskoj vojsci, iako su im bili ideološki neprijatelji (afera Iran-Contra), s druge je pak strane napadao iranske brodove i naftna postrojenja, te čak srušio i jedan putnički zrakoplov.

Rat je pomogao Homeiniju da učvrsti svoju popularnost, te premda je donio ogromne gubitke u ljudstvu i troškovima, Iran se homogenizirao. I dan-danas je kult poginulih vojnika vrlo jak.

1988. Homeini je odlučio „popiti čašu otrova“ i pristati na primirje, no rekao je da ne žali što je odbio prihvatiti iračku ponudu 6 godina ranije. Već iduće godine Homeini je ponovno došao u fokus izdavši fetvu kojom je osudio britanskog književnika Salmana Rushdieja na smrt zbog njegove knjige Sotonski stihovi. Fetva još uvijek stoji, Rushdie je još uvijek živ, ali glavom je platio Hitoshi Igarashi, koji je knjigu preveo na japanski (fetva se naime odnosila na Rushdieja i na sve koji su sudjelovali u objavljivanju knjige, a da im je bio poznat njen sadržaj – pokušaje umorstva preživjela su još dva prevoditelja).

Homeini je preminuo 3. lipnja 1989. (zanimljivo – na isti dan kada je 26 godina ranije prozvao šaha „jadnikom“) od posljedica raka prostate. Ulice Irana preplavili su žalovatelji, a u kaosu koji je nastao deset ljudi je nasmrt izgaženo, a preko 400 ih je ozlijeđeno. Na pogrebu se okupilo 2,5 milijuna ljudi, a zbog stampeda koji je nastao, moralo ga se ponoviti. Naime, prilikom prvog pogreba rulja je nahrupila na drveni lijes, kako bi po posljednji puta vidjela tijelo, te su se potom stali otimati za komade tkanine kojom je tijelo bilo umotano (smatrali su ih relikvijama), pri čemu je tijelo skoro ispalo iz lijesa. 5 sati kasnije pogreb je ponovljen, tijelo je ovaj puta bilo u čeličnom lijesu, koji je, u skladu s islamskom tradicijom, služio samo za prijenos tijela do posljednjeg počivališta.

Homeini je još 1985. odredio kao svoga nasljednika ajatolaha Husseina-Alija Montazerija. No 1989. Montazeri je počeo pozivati na veću liberalizaciju, izjavivši da su Homeinijevi zatvori i tretman političkih protivnika gori od šahovog. Homeini je pobjesnio i uklonio Montazerija s pozicije nasljednika. Budući da nitko drugi u Vijeću čuvara revolucije nije bio mardža, iz ustava je uklonjena odredba da Vrhovni vođa treba biti mardža, čime je omogućeno da Homeinija naslijedi netko drugi. Tako je naposljetku Vrhovnim vođom postao Ali Hamnei, koji je od 1981. do 1989. obnašao dužnost predsjednika Irana.

Nakon smrti, Homeinija se obično titulira kao imama, premda je ovdje riječ o ceremonijalnoj tituli, a ne o ikakvoj vezi između njega i 12 šijitskih imama. On je prvi i jedini Iranac s tom titulom. Neki su čak implicirali da je on možda i sâm Mahdi (dvanaesti šijitski imam, koji je „sakriven“ od Allaha u dobi od 4 godine, te će se zajedno s Isusom pojaviti kako bi najavio Sudnji dan), što on sâm nije ni potvrdio ni negirao.

Oni koji su se imali priliku susresti s Homeinijem, opisuju ga kao izuzetno karizmatičnog, uvijek ozbiljnog, čak smrknutog, i vrlo koncentriranog. Krasila ga je iznimna točnost. Zbog vjerovanja u nečistost kafira (nemuslimana) kažu da nikada nije htio jesti u restoranima ako nije bio siguran da je konobar musliman. Čak i oni koji se nisu slagali s njegovom politikom, odaju mu počast kao velikoj osobi izuzetno bistra uma i goleme mudrosti.

Homeini je imao sedmero djece no dvoje je umrlo u djetinjstvu. Dva sina posvetila su se vjerskom životu, a tri kćeri udale su se u utjecajne obitelji. Od 15 njegovih unuka, gotovo svi koji su politički angažirani podržavaju reforme.

Ulazimo u mauzolej. Homeinijev grob smješten je u velikom kavezu, nazvanom zarih, lijevo od glavnoga ulaza. Pored njega nalazi se i grob njegova sina Ahmada:





Posjetitelji kroz otvore često ubacuju novac, pretpostavljam kao neku vrstu milodara:



Zarih:





Kao što smo rekli, u tijeku je upravo džuma-namaz:



Žene se zarihu moraju približiti s druge strane:



Slijeva nadesno, Mostafa Homeini, Ahmad Homeini, Ali Hamnei, Ruhollah Homeini:



Stariji Homeinijev sin Mostafa umro je u Nadžafu 1977. u dobi od 46 godina, a vjeruje se da ga je ubio SAVAK (šahova tajna policija). On je i pokopan u Nadžafu. Mlađi sin Ahmad umro je 1995. od srčanog udara u dobi od 50 godina, a neki tvrde da je i on ubijen (ili barem otrovan) od strane tajne službe zbog kritiziranja Alija Hamneija.

Homeini je želio da njegovo posljednje počivalište bude mjesto gdje će ljudi moći uživati, a ne džamija u koju će morati ulaziti s poštovanjem. Nije sasvim jasno koliko je to uspjelo.

Po izlasku iz mauzoleja vraćamo se do prednjega dijela kompleksa, gdje se nalaze kojekakve prodavaonice, razmišljamo možda čak i da ovdje nešto pojedemo, no kako nismo još previše gladni, a ni ne sviđaju nam se baš restorani, odlučujemo jesti kad se vratimo u grad.

Čini se da je ovo knjižara konzervativnije provenijencije:



Krećemo dalje prema drugoj znamenitosti koju moramo posjetiti u ovom rajonu. Još jedan pogled na kompleks:





I ulaz u metro je adekvatno dekoriran:



Prolazimo kroz ulaz metroa, pa izlazimo na drugoj strani i nastavljamo preko velikog parkirališta za taksije i prigradske autobuse prema brzoj prigradskoj cesti. Već s ove strane ceste počinje, a s druge se strane nastavlja veliki kompleks groblja Behešt-e Zahra (Zaharin raj). Riječ je o najvećem groblju u Iranu, koje je izgrađeno kasnih 60-ih godina, nakon odluke da se sva manja groblja iz Teherana presele na nekoliko velikih na rubovima grada. Iako su ovdje pokopane mnoge poznate ličnosti iz javnog života, mi nismo ovamo došli radi toga (em su nam gotovo nepoznate, em bismo izgubili jako puno vremena u pronalaženju njihovih grobova i dešifriranju imena na njima), već radi šehidskih grobova. Naime, na groblju su pokopani mnogi pali borci iz Iračko-iranskog rata (njih oko 200 000), a grobovi su im obično dekorirani iranskom zastavom i svojevrsnim „ormarićem“, u kojem se nalazi fotografija pokojnika, pismo, možda neke osobne stvari poput noža ili ručnog sata... Budući da su često nad nekim grobovima postavljene nadstrešnice od valovitog lima, sve to izgleda prilično neobično, manje kao mjesto pijeteta, a više kao nekakva kombinacija garaže i gomile poštanskih sandučića na kojima netko suši rublje. Uostalom, uvjerite se i sami:



















Ovo mi čak iz daljine liči na tržničke štandove:



Prvi pridjev koji mogu asocijativno vezati uz muslimanska groblja je „gust“. Puno je manje prostora oko groba nego na kršćanskim grobljima.

Jedna žena očito oplakuje nekog bliskog:



Pitam se gdje su ovi danas i jesu li živi:



Usamljeni grob jednoga od šehida na raskrižju dvaju grobljanskih putova:





Čini se da je ovaj iz nekoga razloga bio važniji od ostalih.

Mi ostali se polako upućujemo natrag prema metrou, Letica kaska za nama, ali ipak dolazi. Nikola slika kako to izgleda kada ste suočeni s iranskim prometom:



Nakon što smo se vratili gotovo do metro stanice, Letica kaže da bi se on još ipak malo vratio na groblje poslikati neke stvari, da mi odemo na ručak i javimo mu gdje smo nakon što poručamo.

Ostavljamo ga da slika poštanske sandučiće (kako je cinično izjavio Damir) i krećemo metroom natrag prema gradu. Imam ideju kamo bismo mogli ići – u vodiču ističu jedan mali restorančić u ulici Sa'di koji je navodno vrlo omiljen među lokalcima, a često je navala tolika da ljudi čekaju u redu pred restoranom. Hrana je gilanska (Gilan je regija na sjeveru Irana, uz Kaspijsko jezero) i po onome što vidim, trebalo bi biti dobro.

Izlazimo na stanici Sa'di i pješke nastavljamo prema sjeveru nekih 400-tinjak metara. Pribojavam se reprize scenarija iz Tabriza, no restoran postoji, i doista se pred njim tiska nekoliko ljudi, a i unutra je gužva. Damiru to nije po volji i odmah počinje prigovarati: „Zakaj si nas tu doveo? Tko zna kakva je hrana...“ Kada mu kažem da vodič preporučuje taj restoran, on ne vjeruje, budući da se već u Tabrizu razočarao u informacije iz vodiča. Pokazujem mu hrpu ljudi koja ovdje jede, što bi valjda trebao biti neki znak da je hrana dobra, ali njemu to nije dovoljno. Živcira ga što mora čekati. Nikola se isto nećka, ali ipak staje u red. Mate neće ručati s nama, ne želi opterećivati probavu, pa će se malo prošetati uokolo dok mi ne vidimo što ćemo.

Srećom, red se brzo pomiče i ubrzo smo unutra. I ovdje je sličan sistem kao onomad na autocesti – prvo na kasi odabereš što ćeš jesti i platiš, potom čekaš slobodno mjesto i hranu. Gužva je poveća, tako da i nakon uzete narudžbe (ovdje srećom natucaju engleski) moramo još čekati u stražnjem dijelu restorana dok nam se ne oslobodi mjesto. U jednom času vidimo vani Matu koji se vratio iz svoje kratke šetnje. Smije nam se i pita koliko ćemo biti unutra, da zna kad da se opet pojavi. Nadamo se da će 15-ak minuta biti dosta.

Kratka impresija restorana dok čekamo:



Konačno dobivamo mjesto pored nekog tipa, donose nam hranu i Damir mora priznati da je stvarno dobra. Više se ne sjećam što smo točno uzeli, samo znam da je opet obilovalo rižom. Gilanska je hrana inače jedna od boljih koje možete nabaviti u Iranu, jer ne jašu po uobičajenim kebabima, već imaju raznovrsnija jela od povrća, kao što je npr. mirza ghasemi (iako zvuči kao neki nogometni centarfor, to je jelo od patlidžana, češnjaka, paradajza i jaja s kurkumom) ili zejtun parvardeh (predjelo od maslina s pastom od oraha i sokom od nara).

Pred kraj ručka uzimam mobitel i skužim da mi je Letica ranije poslao poruku da kreće s groblja i pita gdje smo. Dogovaram se s njim za 10 minuta na metro stanici Sa'di. Pristiže i Mate, pa krećemo natrag ususret Letici. On nas već čeka na metro stanici, potom se svi zajedno vraćamo u metro i krećemo na jug, budući da nam je iduća postaja željeznički kolodvor. Letica priča kako je putem ovamo svjedočio nemiloj sceni u metrou. Neki se stariji čovjek počeo derati na neke cure zato što su bile u „miješanom“ dijelu metroa, vjerojatno ih želeći otjerati u ekskluzivno ženski dio. Čak ih je htio udariti štapom. Doduše, to je sve Letičina interpretacija događaja, ni on ne zna što im je ovaj točno govorio, budući da ne razumije farsi.

Što je još Letica sve vidio na groblju? Čini se da je ovo nekakva grobnica vojnih odličnika:



Pa još malo poštanskih sandučića:



Jedan od ormarića izbliza:



(bizarno je da se tu, koliko vidim, nalazi i pokojnikova slika nakon smrti)

Moguće da su ovo dva brata:



Ovi vjerojatno nisu braća. Opet, tko zna?



Širi kut:





Još par detalja:











Ovdje se nalazi i džamija (ili huseinija? ne znam). Zid sa slikama šehida na ulazu:



Unutrašnjost:



Pretpostavljam da je ovaj spomenik posvećen poginulim pripadnicima mornarice:





A pored toga se nalazi i ovo – vjerojatno veliki zajednički spomenik svima poginulima u Iračko-iranskom ratu:











(žena na posljednjoj slici ozbiljno izaziva iranske modne kanone)

Konačno se i on vratio na stanicu metroa i, prije no će krenuti da se susretne s nama, poslikao njenu unutrašnjost:



egerke @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 21, 2014
PETAK, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro imamo doručak u hotelu. Nije ništa osobito, pekmez, maslac, med, a ako si netko želi uzeti nešto za piti, to se dodatno plaća. Imaju Pepsi i dugh. Dugh je inače slani vodenasti jogurt, sličan ajranu. U Armeniji ga zovu tan. Uz doručak ide i tradicionalni plosnati kruh. Mislim da nigdje u Iranu nisam vidio europski tip kruha, isključivo te njihove plosnate i okrugle, koji podsjećaju na pogaču. Tako ih i prodaju i smiješno je vidjeti ljude koji hodaju ulicom držeći u ruci nekoliko tih kruhova. Kao da nose nekoliko vinilnih ploča. Naravno, nose ih nezapakirane, tako da se na kruh skuplja sav smog i prašina s ceste.

Nakon doručka smo spremni za pokret . Prva stanica je trg Azadi. Taman pred polazak Mate nam objavljuje da će ostati još malo u hotelu, pa će nas stići. Jest, uhvatila ga je probava. Laughing Objašnjavam mu kako da dođe do trga Azadi, naglašavam mu da pazi, jer postoje metro stanice Azadi i Mejdan-e Azadi, a mi ćemo biti na ovoj drugoj. Pozdravljamo se i nas četvorica ostalih krećemo niz ulicu Šarijati prema metrou.

Malo niže na Šarijatiju nalazi se neki dućan koji prodaje sendviče ili takvo što. Čini se da je glavni artikl piletina, jer po lokalu visi nekoliko gumenih figurica pilića, obješenih užetom za vratove. Letica slika taj bizaran prizor:



Srećom je petak, što je njima ekvivalent nedjelje, pa je dućan zatvoren.

Spuštamo se do metro stanice Darvazeh Dovlat, gdje Letica ovjekovječuje eskalator:



To je otprilike ono što je sigurno slikati. Zanimljivo, eskalatori imaju oznaku koja upozorava žene da im rub čadora ne zapne između ograde i ruba stepenica.

Nakon 8 stanica vožnje prema zapadu, izlazimo kod trga Azadi. Još malo muvanja među autobusima lokalnog gradskog i prigradskog terminala, malo pretrčavanja, i evo konačno onoga radi čega smo došli:



(Na cesti vidite zebru. Ona ima čisto dekorativnu vrijednost.)

Mejdan-e Azadi (Trg slobode) najveći je teheranski trg, površine 50 000 m2. Ovalnog je oblika i osim što je veliko prometno križanje u koje se ulijeva pet gradskih avenija, mjesto je i raznih političkih manifestacija, obično protestnog tipa. U predrevolucionarno doba zvao se Mejdan-e Šahjad (Trg sjećanja na šahove). Na sredini trga nalazi se toranj Azadi, koji je jedna od najprepoznatljivijih vizura Teherana.

Iz veće blizine:



Bordž-e Azadi sagrađen je pod imenom Šahjad Arjamehr (Šahov memorijalni toranj) 1971., povodom proslave 2500 godina uspostave Ahemenidskog Carstva. Građevina kombinira elemente sasanidske i islamske arhitekture, a sagrađena je od 8000 blokova bijelog mramora iz okolice Esfahana koji prekrivaju betonsku konstrukciju. Arhitekt Hossein Amanat, koji je po vjerskoj pripadnosti baha'i, morao je nakon Islamske revolucije pobjeći iz zemlje (baha'iji u Iranu trpe strašnu diskriminaciju i progone jer ih islam smatra apostatima), ali je građevina preživjela. U njoj se i danas nalazi muzej koji je 2006. ponovno otvoren, nakon duge pauze.

Ovdje bi se teoretski trebala nalaziti fontana, ali trenutno nema vode:





U pravcu sjeveroistoka vidi se još jedan toranj, Bordž-e Milad, koji ćemo posjetiti popodne:



Još malo slika tornja Azadi iz svih kutova (Letica si je stvarno dao oduška):









Pogled prema sjeveru:



Toranj s istočne strane:



Pogled sada prema zapadu:





S ove se strane silazi na jednu manju terasu, odakle je ulaz u podzemne prostorije, gdje je smješten muzej. Toranj iz ovog kuta:



Plaćamo ulaznicu za muzej. Kao stranci plaćamo više, i susrećemo se s blesavim iranskim sistemom ulaznica. Naime, oni na svakoj ulaznici imaju napisanu cijenu, koja je naravno manja od stvarne cijene ulaznice. Potom vam daju toliko ulaznica koliko košta ulaz. Dakle, ako ulaz košta 150 000 riala, a na ulaznici piše 50 000, dobit ćete tri ulaznice. Ali to čak nije ni zato što su ulaznice za strance skuplje – cijena naznačena na ulaznici manja je i od cijene za domaće, pa tako i oni dobivaju više listića. Povrh svega, na ulaznici je najčešće prikazana neka posve druga znamenitost od one u koju ulazite, pa je tako teoretski moguće da za ulaz u Perzepolis dobijete ulaznice sa slikom citadele u Bamu. Džepovi su nam stalno bili puni papirića i često sam imao osjećaj kao da prodavači jedva čekaju da se riješe tih papira, pa da ih trgaju čisto proizvoljno.

Unutra nas odmah dočekuje vodičica i pita želimo li prvo otići na vidikovac. Zašto ne, muzej ćemo kasnije pogledati. Uspinjemo se liftom, prvo jednim pa drugim, i naposljetku dolazimo na vidikovac. Zapravo je riječ o natkrivenoj terasi s više prozora (to su vam oni otvori pri vrhu građevine na gornjim slikama). Pogled na trg u smjeru zapada:





Pogled prema sjeveru:



(primijetite od smoga da se gorje Alborz jedva vidi, iako je udaljeno manje od 10 km)

Iz malo veće blizine:



Pogled na istok, prema centru grada:



(dolje se vide stepenice kuda se ulazi u muzej)

Iz veće blizine:



Uobičajeni murali s (Irancima) poznatim licima – meni su poznati samo Zli Djedovi Mrazovi:



Sjeveroistok, ponovno se vidi toranj Milad:



Iz bližega:



I sâm toranj:



Zumiranje Alborza kroz smog:



Pogled odozgo niz jugoistočni krak:



I dalje na jugoistok:



Na jug:



Na jugozapad:



Ovdje se vrlo blizu (na oko kilometar i pol) nalazi aerodrom Mehrabad, do pred desetak godina glavni teheranski aerodrom, a danas isključivo aerodrom za unutrašnji promet (izuzev nekoliko hodočasničkih letova za Džedu).

Pogled prema sjeverozapadu – autobusni terminal i iza toga bezdušni blokovi:



Zum:



Selfie vašeg izvjestitelja kroz procijep na vidikovcu:



Panoramska terasa na sredini ima donji dio kupole koja se nalazi na vrhu:



Svjetlarnici:





Prozori vidikovca:



Spuštamo se stepenicama. Zbog specifične arhitekture zgrade koja se širi prema dolje, prelazimo preko nekoliko usputnih terasa. Pogled nadolje s jedne od njih:



Detalji unutrašnjosti:



Naravno da smo Nikola, Damir i ja ranije sišli, Letica je ostao još malo slikati.

Spuštamo se u muzejski prostor. Tu je maketa trga:



Tu se nalaze razne diorame koje prikazuju različite aspekte Irana, kako prirodne, tako i ekonomske, ali i zbirka minerala. Nekoliko slika:





Minerali:



Ja se odvajam od ostatka i odlazim u jedan dio muzeja u kojem nema nikoga. Izgleda da je posvećen tehnici, jer usput susrećem ovog zgodnog DJ-a:



Vraćam se do ostatka skupine, pa potom svi izlazimo van. Letica će iskoristiti priliku da poslika toranj Azadi iz još 584 kuta, a mi ćemo sjesti i pričekati ga. Nekako u to vrijeme vidimo da nam se s istoka približava Mate. Nije Iranac, nego stvarno Mate. Naravno, on nije zapamtio da su dvije stanice sličnog imena, izišao je na stanici Azadi, ali je srećom vidio toranj u daljini, pa je pješačio oko 2 km.

Izbor iz Letičinih „36 pogleda na toranj Azadi“:































Zanimljiva je građevina, ali, pobogu, što je previše je previše.

Dok je on imao ovaj svoj foto-session, mi smo odmaglili prema metrou. I to je trajalo, jer je pritom trebalo preći trotračnu cestu uokolo trga, pa nas je na kraju Letica ulovio kod stanice metroa, jer smo mi još stali kupiti kartu, vodu...

Sada se vraćamo natrag na našu polaznu stanicu Darvazeh Dovlat, pa potom krećemo ravno na jug. Možda je ovo prilika da nešto detaljnije ispričam i o samom Teheranu. Već sam natuknuo da se radi o velegradu, koji je naročito nabujao tijekom 20. i 21. stoljeća. Teheran je sve do 13. st. bio posve beznačajno selo, dok je središte ovog područja bio grad Raj, koji se nalazi 15-ak km južnije od središta Teherana i danas je praktički pretvoren u četvrt Teherana.

Po svom smještaju, Teheran ima nekih sličnosti sa Zagrebom – sa sjevera ga štiti planinski lanac Alborz, koji odvaja središnju iransku visoravan od prikaspijskog područja. Iako je centar grada desetak kilometara južnije od Alborza, grad se s vremenom sve više počeo približavati gorju. Usto, čitav je teren blago nagnut od sjevera prema jugu. Sjeverni Teheran je bogat, liberalan i podsjeća na neke zapadnije gradove – recimo na Istanbul. Južni Teheran je siromašniji i konzervativniji, ali i jeftiniji, pa se većina prosječnih smještajnih kapaciteta nalazi u južnijem dijelu grada. Nadmorska visina varira od 1200 do 1980 metara.

Prvi značajniji događaj u povijesti Teherana bila je planirana izgradnja palače, koju je htio izgraditi Karim Han Zand, iranski vladar u 18. st., u onom međurazdoblju između Safavida i Ghadžara. Međutim, predomislio se i svoju prijestolnicu preselio u Širaz. Teheran je glavnim gradom postao 1795., kada se ghadžarski kralj Agha Mohammad Han okrunio u gradu. Veliko urbanističko preoblikovanje grada dogodilo se u doba Reze Šaha, 20-ih i 30-ih godina 20. st., kada su srušene mnoge stare zgrade, izgrađene nove, te projektirane široke gradske avenije. Pritom su nastradali i mnogi stari spomenici, poput citadele, gradskih zidina, mnogih parkova (iako je i danas Teheran grad s vrlo velikim brojem parkova – što se ne bi reklo s obzirom na betonsku džunglu koju uglavnom vidite oko sebe), a smanjen je i teheranski bazar. Zahvati bi se mogli usporediti s onima koje je u Parizu poduzimao barun Hausmann.

1943. u gradu je održana poznata Teheranska konferencija na kojoj su Roosevelt, Churchill i Staljin donijeli odluku o iskrcavanju u Normandiji, kao i o budućoj podršci jugoslavenskim partizanima umjesto četnicima.

Mohammad Reza Pahlavi nastavio je s velikim urbanističkim zahvatima svog oca, kako bi posve osuvremenio lice grada. Mnogi od tih projekata dovršeni su nakon Islamske revolucije, a započeti su i novi, ponajprije stanogradnja kako bi se zbrinulo mnoge nove doseljenike.

Tijekom iračko-iranskog rata Teheran je bio čestom metom napada iračkih Scudova.

Grad se inače nalazi u seizmički vrlo aktivnom području i iranska se vlada ozbiljno bavi mišlju da preseli prijestolnicu u neki drugi grad, budući da bi uz ovakav rast stanovništva potres mogao imati katastrofalne razmjere (zadnji veliki potres bio je 1830.). Plan predviđa postupno seljenje 163 državne tvrtke iz grada (proces je već počeo s obrambenom industrijom koja se izmješta), a potom i administrativno imenovanje nekog drugog grada glavnim. Zasada su kandidati Šahrud, Esfahan i Semnan. Računa se da bi gradsku populaciju trebalo smanjiti za nekih 5 milijuna.

Inače, kada govorim o kaotičnom teheranskom prometu, valja napomenuti da u gradu ima oko 3 milijuna automobila, od toga su većina neekološki Paykani. Odatle smog. Vjeruje se da svaki dan 27 Teheranaca umre zbog problema prouzrokovanih smogom. Smogu dodatno pogoduje Alborz, koji blokira dotok svježeg zraka s Kaspijskog jezera, te onemogućava njegovo razilaženje.

Dok se vozimo prema jugu klima u metrou radi nenormalno. Mislim, istina da je vani vruće, ali ne trebaju baš toliko nafrljiti klimu, nekoga bi mogao udariti infarkt zbog temperaturne razlike. Zanimljivo je inače da, premda su temperature u Iranu ljeti visoke, vrućina ipak, uz jedan izuzetak, nije bila nepodnošljiva, budući da je zrak suh.

egerke @ 21:34 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 13, 2014
ČETVRTAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ne gubimo previše vrijeme, odmah se spremamo i rano krećemo prema autobusnom kolodvoru. Uzimamo lokalni autobus u susjednoj ulici (onaj koji smo Letica i ja htjeli čekati prije nego su se umiješala ona dvojica i odvezla nas autom). Međutim, iako su nam rekli da je to upravo ta linija, Damir nije siguran i želi da netko od nas pita je li to autobus za kolodvor. Svi jednako dobro (ne) govorimo farsi, azerski tek mrvicu bolje, a vrlo je malo vjerojatno da vozač autobusa znade išta osim farsija i azerskog, pa tako Damirovo nagovaranje da pitamo uvijek dobiva jedan te isti odgovor: „Pitaj, ako ne vjeruješ.“ Na koncu se ipak odlučuje sâm pitati, na nekoj čudnoj mješavini gestikulacije i riječi otobus i terminal. Izgleda da je odgovor potvrdan jer se vraća do nas umiren.

Autobus nas iskrcava pored autobusnog kolodvora. Ispred njega je veliko parkiralište na kojem se nalazi uobičajeni prizor u ovim zemljama – hrpa privatnih automobila, taksija i minibusa, oko kojih vas salijeću njihovi vozači u nadi da ćete odustati od autobusa i poći na svoju destinaciju baš s njima, naravno, za cijenu skuplju od autobusne.

Mi međutim imamo kartu (nije da baš znamo što na njoj piše, to je komad papira s hrpom perzijskih natpisa, prepoznajemo tek brojeve i onda dešifriramo što je vrijeme polaska, a što broj sjedala). Srećom su nam još prethodni dan dečki rekli s kojeg će perona krenuti naš bus, tako da nemamo problema s lutanjem uokolo, premda ima više autobusa za Teheran. Zanimljiva je stvar da se u Iranu obično rute ispišu pomoću slova koja se izravno nalijepe na staklo. Naravno, to ne sprečava vozača da vozi i drugim rutama, pa tako imate slučaj da vam na autobusu piše Kerman-Širaz, a vozi iz Teherana za Istanbul. Sve se nedoumice lako riješe komunikacijom – naravno, ako znate farsi, ali tada ste po svoj prilici Iranac, pa vas to ionako ne zbunjuje.

Nabavljamo još neke kekse i vodu, a potom se smještamo na peronu gdje već čeka naš autobus. E sad, autobusi u Iranu se ugrubo dijele u dvije velike skupine: mahmuli i VIP. Mahmuli znači „običan“ i obuhvaća autobuse vrlo širokog raspona kvalitete – od nečega u stilu firme Krstić i sin, pa do solidnih autobusa kakve nalazimo i u Hrvatskoj. VIP autobusi su nešto skuplji, ali i dalje besramno jeftini (cijena Tabriz – Teheran je pedesetak kn, a riječ je o 600 km vožnje). Nadalje, VIP autobus je veličine našeg međugradskog autobusa, ali umjesto 50 sjedala, u njemu se nalazi dvadesetak. Razmak među redovima je otprilike dupli, tako da se sjedala mogu spustiti do nekih 45°. Također, u jednom se redu nalaze tri sjedala – dva s jedne i jedno s druge strane prolaza. Obavezna je klima, a unutrašnja se oprema razlikuje – u ovome je svako sjedalo imalo utičnicu i televizor u naslonu sjedala ispred. Usto svaki bus ima i stjuarda koji vas poslužuje prigrizima i pićima – iako, ruku na srce, ne čini to toliko često kao u Turskoj, obično samo na početku rute i to je to. Prtljaga se prilikom ukrcavanja u bunker numerira slično kao na garderobi – putnik dobije neku gumenu alkicu s brojem pod kojim je zavedena njegova prtljaga i pomoću iste ju podiže prilikom iskrcaja.

Smještamo se u bus, uživamo u udobnosti, i započinje truckanje prema Teheranu. Iako je vožnja trajala nekih 6-7 sati, uglavnom sam ju proveo u kunjanju, nadoknađujući skraćeno spavanje. Mogu jedino primijetiti da su iranske autoceste dobre, slične turskima, a kako bi se spriječilo divljanje vozača, postoji obaveza – barem za vozače službenih vozila, kao što su autobusi i kamioni – da otprilike svakih 2 sata vožnje stanu na policijskim kontrolnim točkama i predaju listiće tahografa na uvid. Isto tako, povremeno pored autoputa na istaknutoj platformi stoji neki auto potpuno skršen u nesreći, kao zlokobni podsjetnik na prebrzu vožnju.

Inače, unatoč kaotičnoj vožnji Iranaca, valja priznati da jednu stvar poštuju više od nas – ležeće policajce. U slučaju nailaska na jedan od njih drastično smanjuju brzinu i praktički se šuljaju preko njega, da bi odmah potom raspalili po gasu.

Čitavu vožnju prema Teheranu obilježile su tek dvije anegdote. Prvo smo stali na nekom odmorištu nedaleko Zandžana. Autobus se zaustavio na pumpi da dotoči gorivo, ali je pustio putnike da izađu i pješice odu do zgrade malo dalje gdje se nalaze WC-i, kafić, prodavaonice... I mi odlazimo na WC, koji izgleda šokantno. Čučavac koji smrdi toliko da ne mogu disati. Vrata su neka teška i metalna, i kako sam ih zatvorio za sobom, na trenutak ih prilikom otvaranja ne uspijevam pomaknuti. U djeliću sekunde dok se hrvam s njima pomišljam kako bi bilo da u ovoj smrdljivoj rupčagi moram provesti neko vrijeme dok netko ne razvali vrata, ali srećom vrata gotovo odmah popuštaju i ja brže-bolje napuštam to grozno mjesto. Srećom, u Iranu se i u najgroznijim zahodima može naći sapun.

Izlazim na parkiralište i upućujem se prema autobusu koji još uvijek stoji na pumpi. Dolazim do njega i vidim da je prazan te da su mu vrata zatvorena. Dolaze još i Damir i Letica, a onda vidimo vozača kako kreće s autobusom i prolazi pored nas. Damir naravno počinje panično vikati da bus odlazi s našim stvarima, ali mu ja samo pokazujem da se vozač uputio prema zgradi sa zahodima kako putnici ne bi morali hodati skroz natrag do pumpe. Uostalom, baš bi se pomogao s našim vešom i tko zna čime još. Da ne govorim da se vozimo s autobusom službene kompanije, a ne nekim kokošarom.

Krajolik uokolo odmorišta:



Krećemo dalje. Nakon nekog vremena ponovno stajemo, ovaj put na ručak. Ulazimo u restoran na odmorištu, koji funkcionira kao menza: gost prvo na blagajni kaže što hoće i plati, potom ode na pult s računom i pokupi hranu. Ima tek jedan manji problemčić – kompletan meni je na perzijskom pismu. Čak i ako uspijemo dešifrirati, ne znamo što je točno koje jelo. Odlučujemo se stoga za obrnuti pristup – odlazimo izravno na pult, te uz malo gestikulacije pokušavamo objasniti da ćemo prvo odabrati hranu, pa potom neka ženska na blagajni zaključi što je to i naplati nam. Naravno, s cijenom u tomanima.

Na kraju ispada da se samo ja odlučujem za jelo, drugi nisu gladni. Ovaj puta jedem nekakav đuveč, ponovno s velikim količinama riže. Iranci redovno uz jela trpaju ogromna brda riže koje ima više nego glavnog jela. Obično ju pospu šafranom i sjemenkama nara (katkada znaju biti i komadići mesa ili grožđice). S obzirom da je riža močvarna biljka za čiji je uzgoj potrebno puno vode, nije mi jasno gdje se u prilično suhom Iranu nađe dovoljno vlažnih područja za ispuniti sve potrebe za rižom. Riža se inače kaže berendž, što je preko turskoga pirinç u srpskome dalo pirinač.

Nastavljamo vožnju dalje prema Teheranu, ovo bi trebao biti Ghazvin:



(katkada ga pišu i Kazvin, premda je prvi glas te riječi sličan arapskom glasu ain)

I dok se mi tako vozimo prema Teheranu, napisat ću ponešto o samom Iranu. S površinom od 1 648 195 km2, Iran je 18. najveća država na svijetu, više nego duplo veća od Turske. Ima preko 77 milijuna stanovnika. Prostire se između Kaspijskog jezera i Perzijskog zaljeva, a većina zemlje leži na visoravni, koju od mora odvaja mlado nabrano gorje Zagros. Iran se nalazi u seizmički aktivnom području i prilično su česti razorni potresi. Od sredine prema istoku nalaze se dvije velike pustinje, Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut. Sjeverno područje, uz Kaspijsko jezero, ima znatno umjereniju klimu, dobiva mnogo kiše (štoviše, Irancima je to atrakcija, pa mnogi posjećuju to područje samo da bi uživali u kiši), zbog čega je šumovito i zeleno. Ostatak iranske visoravni je suh i vruć, no vrućine se zbog suhoće zraka lakše podnose. Iran nema duljih rijeka, osim na granicama (Araks, Karun, Šat-el Arab).

Područje Irana dom je nekima od najstarijih svjetskih civilizacija – Elamci su ovdje stvorili svoju državu na prelasku iz 4. u 3. st. pr. Kr. Prvi koji su ujedinili državu bili su Medijci, koji su 625. pr. Kr. stvorili svoje carstvo, koje je postalo regionalnom silom. No tek će za vrijeme Ahemenida perzijska država doživjeti svoju potpunu afirmaciju. Svi veliki perzijski kraljevi za koje smo iz povijesti učili da su se ustremili na Grčku – Kir, Darije, Kserkso – pripadali su dinastiji Ahemenida. Ahemenidsko carstvo utemeljio je Kir Veliki 550. pr. Kr., a trajalo je do 330. pr. Kr., kada ga je srušio Aleksandar Veliki. U čitavom svijetu Aleksandra smatraju velikim državnikom, jedino ga u Iranu mrze. Detaljnije ću o tome kada dođem do Perzepolisa. Ipak, zanima me kako se Makedonija i Iran slažu...

Nakon što se Aleksandrovo carstvo raspalo, na površinu su isplivali prvo Parti, a potom Sasanidi, koji su 224. po Kr. ponovno učinili Perziju regionalnom silom. 633. Iran napadaju Arapi s juga, donoseći novu religiju – islam, koji ubrzo potiskuje staru manihejsku i zoroastrističku religiju. Arapi su Perziju posve zauzeli 651., no Perziji se dogodilo nešto slično kao i Grčkoj s Rimom – kulturno je nadjačala svoje osvajače i oplemenila njihovu kulturu. Iako Iranci preziru Arape i užasno se uvrijede ako ih netko zamijeni s njima, činjenica je isto tako da su gorljivi muslimani. Perzija je postala jezgrom šijitizma, sljedbe u islamu koja vjeruje da samo Allah može odabrati onoga tko će bdjeti nad islamom i duhom Kur'ana (ta se osoba kod šijita naziva imamom; za razliku od njih, kod sunita je imam obični vjerski poglavar). Šijiti žive uglavnom u Iranu,. Azerbejdžanu, dijelu Iraka, Sirije i Libanona (tzv. šijitski polumjesec), a vjeruju da je nakon Muhamedove smrti vodstvo nad muslimanskom zajednicom preuzeo Muhamedov zet Ali, suprug njegove kćeri Fatime. Za razliku od šijita, suniti vjeruju da je Ali tek četvrti od kalifa. Šijiti vjeruju da je nakon Alija Allahov odabir prelazio na još nekoliko imama, a njihov se broj razlikuje: pet, sedam ili dvanaest, s tim da su ovi koji vjeruju u dvanaest imama najbrojniji.

Najviše su za „perzijanizaciju“ islama na području Irana učinili Abasidi, dinastija koja je 750. zbacila Umajadski kalifat, te uvela Perziju u „Zlatno doba“ u 10. i 11. st. U to se vrijeme radilo i na kultiviranju perzijskog jezika kako bi se spriječila arapska asimilacija. Tada stvara i jedan od najznačajnijih perzijskih pjesnika, Firdusi. Tijekom 10. st. sa sjevera dolaze turkijska plemena koja Abasidi isprva koriste za svoje ratnike, a potom se iz toga rađa snažna perzijsko-turska mješavina koja će kulminirati u Horezmijskom Carstvu. Početkom 13. i pred kraj 14. st. Perziju su napali Mongoli pod Džingis-kanom, odnosno Timurom, u oba navrata počinivši strašne masakre stanovništva (prema nekim tvrdnjama, stanovništvo Perzije se tek u 20. st. vratilo na razinu otprije Džingis-kanovog napada). Zanimljivo je međutim da bi uvijek nakon tih pokolja osvajači usvojili perzijsku kulturu. Početkom 16. st. na vlast dolazi dinastija Safavida, čime Perzija ponovno postaje snažnom državom koja se s Turskim Carstvom bori za prevlast na Bliskom Istoku. Safavidi su Perzijom vladali preko 200 godina, da bi potom uslijedilo razdoblje nemira i građanskih ratova, nakon čega je 1794. na vlast došla dinastija Ghadžara. Razdoblje Ghadžara u Perziji je razdoblje propadanja, siromašenja, uništavanja. Krajem 19. st. Iran je izgubio dosta područja u korist Rusije (prvenstveno u srednjoj Aziji), što je dovelo do narodnih nemira i zahtjeva za donošenjem ustava i stvaranjem parlamenta. To je i učinjeno, parlament je oformljen 1906., da bi već dvije godine kasnije bio ukinut. Borba se međutim nastavila, ali Ghadžari su se održali na vlasti sve do 1921. i vojnog udara koji je izveo Reza Kan, koji se potom proglasio šahom i oformio dinastiju Pahlavi. Reza Šah (kako ga danas zovu u Iranu) htio je napraviti nešto slično Atatürku u Turskoj – pretvoriti Iran u modernu državu, no nije imao ni karizme ni umijeća u tome, pa su njegove reforme naišle na otpor kod konzervativnih slojeva stanovništva. Upravo je Reza Šah 1935. promijenio ime države iz Perzija u Iran, što znači „zemlja Arijaca“. Dok je u isto vrijeme Hitler po Europi širio svoje tlapnje o arijevskoj rasi, Iranci su pokazali tko su doista Arijci (naime, to je bio izvorni naziv za iranska plemena nakon njihovog odvajanja od najbližih srodnika, Indijaca). 1941. Reza Šah Pahlavi prisiljen je abdicirati u korist svoga sina Mohammada Reze Pahlavija, čija će politika kasnije biti izravan uvod u Islamsku revoluciju i ono što se kasnije događalo s Iranom. Ali o tome nešto kasnije.

Mi se konačno približavamo Teheranu. Iranski glavni grad golema je košnica od preko 14 milijuna ljudi u svom metropolitanskom području, koji se smjestio ispod planine Alborz. Zbog ogromnog broja automobila, grad se gotovo stalno kupa u oblaku smoga. Kako je relativno kasno postao glavnim gradom Irana (32. u njegovoj povijesti pod raznim inkarnacijama), to je moderan i ne pretjerano lijep grad. Ipak, na neki čudan način, Teheran ima određenu dozu šarma, pogotovo u sjevernim, bogatijim i liberalnijim dijelovima.

O Teheranu ću još pisati, a sada mogu reći da smo vozača zamolili da nas ostavi nedaleko metro stanice koja nam odgovara, kako ne bismo morali klipsati od autobusnog kolodvora (jednog od tri glavna – ovaj se obično u govoru zove Terminal-e Aržantin, Argentinski terminal, nazvan prema obližnjem trgu).

Autobus nas iskrcava na nekoj brzoj gradskoj cesti, odakle moramo još nekih desetak minuta hodati na sjever, do stanice metroa. Sredina je popodneva, poprilično je vruće, no srećom uspjeli smo se odmoriti u busu, pa imamo snage za nošenje.

Dolazimo na stanicu metroa. Teheranski metro je spasitelj grada. Trenutno ima 4 linije, s ukupnom duljinom od 130 km. Dvije se još grade, a u planu su još dvije. Izgradnja se planirala još od sedamdesetih godina, čak se nešto i počelo graditi (izvođači su bili Francuzi), ali je dolazak Islamske revolucije to prekinuo i tek je 2001. otvorena prva linija. Prevozeći oko 2 milijuna ljudi dnevno, metro je pomogao barem malo umanjiti problem smoga i prometnog krkljanca u ovom zagušenom gradu. Cijena jedne vožnje je oko 1 kn, s tim da se mogu kupiti magnetne kartice za jednu ili dvije vožnje, koju poništite prilikom ulaska u sistem, a kad ste unutra možete se voziti koliko god hoćete. Vozila dolaze iz Kine (nisam slikao, zbog osjetljive prirode fotografiranja infrastrukture u Iranu), i sva su u jednom komadu, povezana zglobovima. Prvi i zadnji vagon, te pola drugog i pola predzadnjeg rezervirani su isključivo za žene i odvojeni plastičnim vratima, premda žene mogu putovati i u ostalim dijelovima vlaka (dok muškarci ne mogu u ekskluzivno ženski dio).

Idemo tri stanice linijom 2, pa potom pet stanica linijom 4, do stanice Darvazeh Dovlat. Po izlasku nalazimo se na Aveniji Enghelab (Revolucija). 400-tinjak metara prema istoku skrećemo u ulicu Šarijati, nazvanu po sociologu Aliju Šarijatiju, ideologu Islamske revolucije. Naš bi hotel trebao biti u jednoj od uličica pored ulice Šarijati. Adresa hotela je „uličica Niru, blizu kina Iran, između Maleka i Taleghanija, ulica Šarijati, Teheran“. Teoretski, u Iranu postoje kućni brojevi, i oni su čak vidljivo i istaknuti. No ti brojevi zapravo pokazuju poslovne prostore, tako da je moguće da jedna kuća ima više kućnih brojeva, ali oni će vam biti relevantni samo ako tražite neki lokal. Ako pak tražite nešto što se nalazi u samoj zgradi, onda ćete dobiti onakvu opisnu adresu i ići na blef.

Problem koji mi imamo (a ne znamo da ga imamo, nasreću – naročito je dobro da Damir to ne zna) jest taj da ulica Šarijati ima 15-ak km dužine. Srećom, hotel ipak jest u donjem dijelu, samo do tamo moramo hodati barem kilometar. Letica pita nekog tipa, koji čak zna engleski, i on nam potvrđuje da smo blizu. Naposljetku, evo nas pred hotelom Sasan. Ulazimo unutra, dvojica tipova na recepciji malo šepaju s engleskim, dajem im vaučer, i čini se da je ipak sve u redu. Dvije sobe, jedna trokrevetna, jedna dvokrevetna, za dva noćenja s doručkom. Oko 23€ po osobi za jedno noćenje. Uspinjemo se na naš kat, lift ima zgodnu foru da počne puštati glazbu tek kad krene i prestaje isti čas kad se zaustavi. Letica i ja smo u dvokrevetnoj, ostatak u trokrevetnoj. Imamo čak i zahod s normalnom školjkom, čujem Damira kako oduševljeno viče iz druge sobe. Čini se da je sada njega počela mučiti probava, Mate zasad uspješno odolijeva.

Nakon kratkotrajnog osvježenja, odlučujemo se malo prošetati do grada. Relativno blizu nas je bivša američka ambasada, pa ćemo barem dotamo, a za ostalo ćemo vidjeti.

Vraćamo se ulicom Šarijati do trga Taleghani (taj je nazvan po uvaženom kleriku koji je pretrpio mučenja u doba zadnjeg šaha, ali je ipak doživio Revoluciju), gdje slikam fontanu:



Primijetite visinu rubnjaka. To je nužnost jer jedino to može zadržati vozače od toga da krate put preko pločnika, cestovnih otoka i sličnog.

Nastavljamo dalje ulicom Taleghani prema ambasadi, a usput bilježim zanimljiv motiv:



Možda se ne vidi baš najbolje, no slika prikazuje Hrvatsku u poprilično neobičnim granicama – izgleda kao da se NDH spojila s Mađarskom. Istovremeno, Bosna se preselila na mjesto Crne Gore, a Slovenija je progutala Austriju. Nama to izgleda smiješno, možda čak i nečuveno, no koliko ljudi u Hrvatskoj zna točno razgraničenje Indije i Bangladeša? A mi smo Irancima otprilike jednako relevantni kao nama Indija i Bangladeš.

Ubrzo dolazimo i do bivšeg američkog veleposlanstva, koje se danas zove „Američka špijunska jazbina“. U zgradi koja je od 1951. do 1979. bila veleposlanstvo danas se nalazi centar za obuku Revolucionarne garde, pa je tako nemoguće fotografirati (a osim toga, već je i sumrak). Ambasada je okružena zidom na kojem su naslikani slikoviti antiamerički murali, s porukama „Smrt Americi“, prikazom američkih bombardera, slikom Kipa slobode koji umjesto lica ima mrtvačku glavu i slično. Nakon Islamske revolucije i talačke krize u veleposlanstvu, SAD nemaju diplomatske odnose s Iranom, a konzularne poslove za njih obavljaju Švicarska (u Iranu), odnosno Pakistan (u SAD-u).

Upletenost SAD-a u iransku politiku počinje 1953. Dvije godine ranije premijerom Irana postao je Mohammad Mossadegh. Odmah je počeo provoditi opsežne socijalne reforme, kako bi poboljšao položaj najsiromašnijih Iranaca. No najvažniji njegov potez bio je odluka da nacionalizira iransku naftnu industriju i izvore nafte, koji su dotada bili u rukama stranaca, prvenstveno Britanaca. Time je došao u sukob s Velikom Britanijom, no trebalo je pričekati neko vrijeme, dok na vlast ponovno ne zasjedne Winston Churchill. Britanci su na sve načine pokušavali natjerati Mossadegha da opozove odluku i da iransku naftu vrati „pravom“ vlasniku (njima, naravno), uvevši i embargo, čime je znatno otežana jedna od glavnih Mossadeghovih zamisli, naime da zaradu od izvoza nafte upotrijebi za poboljšanje uvjeta života Iranaca, prvenstveno najsiromašnijih. Naposljetku, kada je Mossadegh odlučio prekinuti diplomatske odnose s njima, odlučili su se za očajničku mjeru – nasilnu smjenu Mossadegha. Budući da su sami za to bili preslabi, odlučili su se osloniti na pomoć CIA-e. Amerikanci su nakon Eisenhowerova dolaska na vlast također bili zainteresirani, naime, Mossadeghove su ih mjere previše podsjećale na komunizam (iako je Mossadegh otvoreno tvrdio da mu se komunizam gadi), a u Americi je upravo vladao makartizam. Uslijedila je Operacija Ajax, prva operacija kojom je CIA uklonila nekog demokratski izabranog vođu neke svjetske države. Glavni operativac je bio šef CIA-inog odjela za Afriku i Bliski Istok, unuk Theodora Roosevelta, čovjek komičnoga imena Kermit Roosevelt. Uslijedio je propagandni rat protiv Mossadegha i pritisak na šaha da ga smijeni. Šah je oklijevao, budući da je Mossadegh imao veliku podršku u narodu. Zato se agresivnom propagandom kako je Mossadegh „sovjetski čovjek“ išlo za razvijanjem animoziteta prema njemu u konzervativnim vjerskim krugovima. Infiltrirani CIA-ini operativci prikazivali su se kao socijalisti i nacionalisti i slali prijetnje konzervativnim muslimanima ako ne budu podržali Mossadegha, kako bi stvorili lažnu predodžbu da Mossadeghovi pristaše prijete svojim neistomišljenicima. Usto je CIA obilato podmićivala šaha da konačno napravi ono što se od njega traži, te je konačno u kolovozu 1953. Mossadegh smijenjen, a šah se potom na nekoliko dana skrivao u inozemstvu. CIA je brižljivo isplanirala huškanje dviju suprotstavljenih frakcija, iz čega je na kraju proizašao vojni udar, a vlast je preuzeo CIA-in čovjek, general Fazlollah Zahedi. Cilj je postignut, iranska je nafta ponovno potekla prema svijetu, a stranci su nastavili ubirati profit od iste. Ipak, Amerikanci su, kao nagradu za dobro obavljen posao, dobili veći udio u crpljenju iranske nafte.

Šah je američku podršku shvatio kao znak da može nastaviti sa sve autokratskijom politikom. Politički su protivnici bili hapšeni i premlaćivani ili čak ubijani (Mossadegh je izbjegao smrt, ali je do kraja života ostao u kućnom pritvoru), a šah je nesmiljeno trošio novac (recimo, prilikom proslave 2500 godina Perzijskog Carstva, sagradio je pored Perzepolisa pravo selo od šatora za svoje uzvanike, a svaki je šator imao kupaonicu s mramorom, hrana se dovozila iz pariškog restorana Maxim...). Iran se ponovno podijelio: s jedne je strane bila bogata prozapadna elita, bliska šahu, s druge su strane bili siromašni i neobrazovani, često i konzervativni muslimani. Dva se Irana nisu razumjela, nisu se ni željela razumjeti. Negdje u sredini, ali u poluilegali, bile su progresivne struje iranske ljevice, koja se borila i protiv vjerskog fanatizma i protiv šahove dekadencije. Stvari su zakuhale tijekom 1978., kada je Iran zahvatila serija štrajkova. Protiv šaha se ujedinila čitava država: liberalni, konzervativni, nacionalisti, marksisti, islamisti...svi su tražili njegov odlazak. Naposljetku, u siječnju 1979. Mohammad Reza Pahlavi i njegova treća žena Farah Diba pobjegli su iz Irana u Egipat. Odmah potom, u veljači, iz svoga se egzila u Francuskoj vratio Ruhollah Homeini, heroj konzervativnoga dijela Irana. Pod njegovom karizmom u Iranu je proveden referendum i uvedena je islamska republika. A potom je uslijedio „zeleni teror“, obračunavanje s ostalim frakcijama koje su sudjelovale u rušenju šaha. Diljem Irana izbile su demonstracije, no ubrzo su ugušene. Šah je u međuvremenu zbog teške bolesti otišao u SAD na liječenje. Narod u Iranu zahtijevao je od Amerikanaca da ga izruče kako bi mu se sudilo. Amerikanci su to odbili, što je 4. studenog 1979. rezultiralo napadom na američko veleposlanstvo, njegovim zauzećem i uzimanjem prisutnih kao talaca. Pedeset dvoje ljudi provelo je idućih 444 dana u veleposlanstvu, sve dok nisu oslobođeni u siječnju 1981. U međuvremenu, Jimmy Carter je izgubio izbore, a na čelo SAD-a stigao je Ronald Reagan. Mohammad Reza Pahlavi preminuo je 27. srpnja 1980. u Kairu.

Amerika je Islamskom revolucijom doživjela poraz svoje politike, a čini se da je imala svoje prste i u izazivanju Iračko-iranskog rata, potaknuvši preko svoga još tadašnjeg saveznika Saddama Husseina rat s ciljem destabilizacije nove vlasti. Unatoč 8 godina ratovanja, irački (a ni američki) cilj nije postignut. Homeini je umro 1989., naslijedio ga je Ali Hamnei, koji je u vrijeme Homeinija bio predsjednik, Iran je postupno postao manje konzervativan, ali i dalje odolijeva američkim pritiscima. U posljednje se vrijeme govorka o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa, ali jedno je sigurno – ova zgrada više nikada neće biti američko veleposlanstvo.

Nakon pogleda na veleposlanstvo izvana (točnije, na zid koji ga okružuje) zaobilazimo ga sa stražnje strane (gledajući usput podeblje štakore u kanalu pored veleposlanstva), kupujemo vodu, te potom dolazimo do jednog parka unutar kojega se nalazi tzv. Kuća umjetnika. Riječ je o nekakvoj kombiniranoj zgradi u kojoj se nalazi kazalište, izložbeni prostor i restoran. Mi dolazimo radi ovog potonjeg. Restoran ima na prvom katu terasu s pogledom na park. Naručujemo hranu koja je solidna, ali ništa posebno. Ovo i nije mjesto gdje bismo probavali izvornu iransku hranu (ja se sjećam da sam jeo neki curry). Gledamo druge goste, primjećuje se da je ovo liberalnija sredina – žene nose vrlo nemarne hidžabe, sunčane naočale su im na vrhu glave, pa tek onda počinje hidžab, jako su našminkane... Inače, još jedan kuriozitet u Iranu su operacije nosa. Iranci prirodno imaju velike nosove, ali ih zbog estetskih razloga smanjuju. No dok je kod nas to nešto što se uporno poriče (pogotovo ako ste javna osoba, kolikogod to bilo vidljivo iz rutinske usporedbe vaših slika „prije“ i „poslije“), u Iranu je operacija nosa statusni simbol. Samo u Teheranu ima 3000 plastičnih kirurga, a godišnje se u Iranu izvede do 90 000 operacija remodeliranja nosa. I sve su poprilično skupe, iznos jedne operacije premašuje mjesečnu plaću. Ali ipak se nekako skupi. Oni koji ne uspiju skupiti, uvijek imaju mogućnost jednostavno staviti flaster na nos i glumiti kao da su imali operaciju. Neki to doista i rade.

Mati se prilikom ove večere događa isto kao i večer ranije u Tabrizu – tijekom večere traži još jedno piće, konobarica prima narudžbu i zaboravlja mu donijeti. Izgleda da ga ignoriraju. Previše liči na Iranca. Laughing

Doista, u nekoliko sam se navrata skoro obratio nekim nasumičnim likovima na ulici jer sam mislio da je Mate. Čovjek se fizionomijom savršeno uklapa u iranski prosjek.

Nakon večere zaključujemo da smo umorni i da bi bilo najbolje da odemo ranije spavati, kako bismo sutra maksimalno iskoristili dan. Vraćamo se dakle u hotel. Prije hotela nabavljamo novu turu bezalkoholnih piva s okusom. Moram priznati da sam se navukao na eksperimentiranje s istima.

Hotel ima kompjutor za internet, ali je spor. Postoji i wi-fi, ali boljka je da je većina stranica blokirana. Službeno, u Iranu je blokiran i Facebook (nakon prosvjeda poslije predsjedničkih izbora 2008., koji su organizirani preko Facebooka, odlučilo se stati na kraj tomu) no u svakom kafinetu – kako ovdje zovu internetske kafiće – moguće je uz nekoliko kodova zaobići vladinu cenzuru. Ne i s wirelessa, doduše...

Bizarna je stvar da je blokiran Advance.hr, iako je riječ o stranici lijeve provenijencije, koja inače podržava i iransku politiku. S druge strane, moguće je komotno čitati Jutarnji.hr.

Još jedan (prilično loš) Nikolin kadar njihove sobe:



Ovaj paravan im dijeli sobu na pola. On i Mate su iza, a Damira su ostavili ovdje u predvorju.

Ha ništa, sutra onda u obilazak Teherana...

egerke @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 12, 2014
Sad sam tek vidio da mi je pobjegao jedan dio posta o Tabrizu, ali me nitko u dva mjeseca nije na to upozorio. Čita li uopće itko ovaj blog?

Dakle, dio koji nedostaje:

 

Pored toga je džamija Hamzah, u kojoj je pokopan Hamzah, sin Muse al-Kadhima, sedmog šijitskog imama:



Potom se opet vratio na jug. Vatrogasni toranj na ulici Hagani:



I ovdje se nalazi dio bazara, ali na otvorenom:



A potom je i on stigao do Plave džamije:





Detalj jedne od pločica:



On je uspio slikati unutrašnjost:



I još jednom izvana:



Pored Plave džamije nalazi se Muzej Azerbejdžana:



Gradski muzej pored zgrade vijećnice:



Obližnji Muzej mjera, smješten u 160 godina staroj vili:



Toranj gradske vijećnice:



I naposljetku citadela sa stražnje strane, pored gradilišta džamije:





U hotelu se dogovaramo oko plaćanja. Meni netko od njih nešto duguje (možda je to čak ona Letičina oklada) pa sam bezbrižan oko plaćanja računa. Stoga puštam njih da odu platiti. Ubrzo izvana čujem neku buku. Po povratku ostalih u sobu shvaćam da su se Damir i Letica zakvačili oko raskusurivanja. Letica naime inzistira na čistim računima, tj. da se svakomu vrati precizno onoliko koliko treba, dok je Damiru neshvatljivo da netko cicijaši oko iznosa koji vrijede desetak kuna. Ja se ovdje načelno priklanjam Letici, ne volim to balkansko hohštapliranje „sitniš je bezvrijedan“, više volim „čist račun, duga ljubav“. Damiru je to neshvatljivo, on kaže da su mu međuljudski odnosi bitniji od novca, jer novac ne usrećuje.

Nakon te rasprave odlučujemo još malo do grada. Htjeli bismo obići četvrt Valiasr, u kojoj se u Tabrizu odvija nešto najbliže noćnom životu. Damiru se ne da, on će ostati u hotelu. Njega su naime taj dan prilično nažuljale natikače, jer je biser kupio nove natikače za Iran i prvi ih puta obuo za put (dakle nije ih prije toga razgazio). Da stvar bude bolja, nije ponio ni zamjensku obuću...

Nas ostala četvorica uzimamo taksi ispred hotela i otpućujemo se. Valiasr se nalazi nekih 7 km istočno od našeg hotela, tako da se moramo dosta voziti, isprva modernom gradskom brzom cestom, a potom uzbrdo, jer je Valiasr smješten na obroncima jednog od brda u okolici grada.

Došavši u Valiasr, ja očekujem da ćemo negdje sjesti i popiti piće (ima nekoliko kafića na glavnom trgu i ulicama oko njega, čak i dosta mlađarije, s obzirom da je radni dan), no preostala trojica samo besciljno lutaju ulicama, tražeći...ne znam točno što. Na koncu se opskrbljujemo pićem u jednoj od usputnih prodavaonica i lagano krećemo nizbrdo, nadajući se da ćemo ustopirati neki taksi za povratak u grad. To nam ne uspijeva ni nakon 15-ak minuta stajanja pored ceste. Ili su puni, ili ih prekasno skužimo, a nisu baš ni česti. Vraćamo se stoga uzbrdo, na službeno stajalište taksija. Tamo nalazimo jedan koji nas ubrzo prebacuje do grada, iako nije sasvim siguran gdje je taj naš hotel, pa mora zapitkivati kolege usput.

Inače, iako su taksiji u Iranu službeniji nego npr. u Gruziji ili Armeniji, i dalje nemaju taksimetre, nego cijenu dogovarate prilikom ulaska u auto. Isprva smo se držali toga da svaku cijenu dijelimo na onoliko dijelova koliko nas je bilo u autu, dok nismo shvatili da bi nam bilo daleko praktičnije da svaki puta vožnju plati drugi od nas po sistemu rotacije – iako bi to moglo značiti da će ponekad netko od nas platiti više, a netko manje. Damiru to ne bi smetalo, Letici i meni malo više. Laughing

Taksist nas konačno dovozi do hotela, ja se još jednom odlazim opskrbiti pićem u onu prodavaonicu, a Letica će prošetati malo niže da vidi radi li još ona kebabdžinica budući da nije stigao ništa večerati.

Ja se vraćam u hotel, a za mnom dolazi i Letica. Zatvoreno je, morat će preskočiti večeru. Prodajemo Damiru uobičajenu priču o „strahovitom propustu“ što nije išao s nama u Valiasr, ali ne možemo dugo glumatati. Ukratko, Mate zaključuje da mu je Tabriz totalno bezveze, ništa posebno (isto ono što je prije 3 godine govorio za Dilidžan u Armeniji), meni je OK, uobičajeni veliki grad. Nikola se priklanja Mati, Damir ima neke svoje zaključke (hrana je OK, dakle ni grad nije loš), a Letica čini mi se ima mišljenje slično mojemu.

Spremamo se za počinak, Damir opet traži moj gel za tuširanje na posudbu. Kada pokušam to pretvoriti u problem i upozoriti ga da je posudba jednom u redu, ali odbiti kupiti gel i stalno posuđivati tuđi nije, on tvrdi da mu nije jasno zašto se ja oko toga uznemiravam, kad ionako imam dovoljno gela. Istina, imam ga dovoljno, ali za sebe, jer sam gel i kupio za sebe. Onda mi on pokušava predložiti da će mi kupiti gel za tuširanje kad se vratimo u Hrvatsku. Ne treba meni naknadna kompenzacija, stvar je u načelu. Kupio sam gel sebi i ja ga namjeravam i potrošiti. Mogu ga posuditi nekomu komu se zalomi da mu usfali, ali ako netko računa na žicanje, to bogme ne mislim podržavati. Na kraju u cjenkanju postižemo dogovor – ja ću mu posuditi gel ako on mene pusti da se prije otuširam, budući da se obično tušira po pola sata. Ulaskom u kupaonicu opažam da se na zidu nalazi onaj plastični spremnik za gel i da Damiru zapravo uopće ne treba posuditi gel, jer ionako ima hotelski. Kada mu to kažem, ponaša se kao da sam ga izigrao – on me je velikodušno pustio da se otuširam prije njega, a ja sam preuzeo obavezu da mu posudim gel. I bez obzira što on ovdje ima besplatni gel, i dalje smatra da sam mu ja obavezan posuditi. Jer je moj gel „puno ugodniji“. Na kraju u tom natezanju popušta i tušira se hotelskim gelom.

Dan je započeo Damirovim nebulozama, dan i završava njima. Nadam se samo da ove noći Tabriz neće biti pogođen nekim od potresa koji su ovdje toliko česti i razorni...

egerke @ 22:09 |Komentiraj | Komentari: 0
SRIJEDA, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Iz sna me budi Damirovo dozivanje. Traži me da brzo otvorim vrata kupea. Ona su zaključana i to nekakvom zeznutom bravom koju čini metalni nastavak koji se umeće u kutijicu, povlačeći ga potom tako da više ne može ispasti. Uspijevam nekako raspetljati tu bravu u polusnu i otvaram vrata. Stojimo na nekakvoj bezveznoj stanici, u nekom malom mjestu. Damir gleda van, potom me traži da zatvorim vrata. Zatvaram ih, ali sad traži i da ih zaključam. To je još kompliciranije od otključavanja u situaciji u kojoj se nalazim, pa ga samo šaljem kvragu i okrećem se na drugu stranu s namjerom da nastavim spavati. On međutim nastavi pizditi i sad me već razbudio. Pitam ga koga je uopće vraga tražio da mu ja otvaram vrata. On kaže da se bojao da smo već u Tabrizu i htio je provjeriti, a nije mu se dalo dizati, dok je po nečemu zaključio da ja valjda ne spavam (ja često u snu znam imati poluotvorene oči). Zaboga, Tabriz je zadnja stanica i osim toga je grad od preko milijun i pol ljudi, nema šanse da to prespavamo. Šaljem još jednom kvragu njegovu paranoju, nekako uspijevam zaključati vrata i opet tonem u polusan.

Nakon nekog se vremena svi razbuđujemo, i to zato što je poprilično vruće. Naime, legli smo spavati odjeveni i pokrili se dekama, ali sad nas one previše griju. Bacam pogled na mobitel i ostajem ugodno iznenađen. Čini se da imamo mrežu. Štoviše, ubrzo mi dolazi i poruka kojom mi žele dobrodošlicu u Iran.

Oblačimo se, umivamo, ponovno podižemo krevete i vraćamo se u sjedeći položaj.

Izlazim na hodnik. Krajolik je tipična visokogorska pustoš, kao npr. u Armeniji:





Na drugu stranu Nikola slika kroz prozor:



Već je oko pola 10, što znači da kasnimo nekih 3 sata u odnosu na vozni red. Naposljetku se počinju pomaljati znaci da ulazimo u neki veći grad. Skladišta, tvornice, sve više cesta...i napokon ulazimo u tabriški kolodvor. Izlazimo iz vlaka i upućujemo se prema ulazu u kolodvorsku zgradu. Tu međutim stoji policajac koji traži od putnika da mu pokažu dokumente. Uglavnom zagleda, potom ih propusti. Nama međutim uzima putovnice, a potom se zajedno s još jednim kolegom udaljava u jednu kancelariju. Ostajemo zbunjeno stajati u kolodvorskoj dvorani, jer ne znamo što nam je činiti. Čekamo da nam vrate putovnice ili da nam daju nekakve daljnje upute. Damir naravno ima teoriju da više nećemo vidjeti putovnice. Postoje inače situacije lažnih policajaca u Iranu koji vas traže da im pokažete putovnicu, a potom nestanu s njom, budući da tamo postoji jako crno tržište putnih dokumenata. Stoga smo si napravili kopije putovnica prije puta, no ovaj nas je ulovio na prepad. Ipak, sumnjam baš da postoji skupina od desetak lažnih policajaca koji neprimjećeni na kolodvoru u Tabrizu vrebaju naivne turiste kojima će oteti putovnice. Sudeći po onome što smo vidjeli u vlaku, mi smo bili jedini stranci (ako ne računamo Turke – čak je s jednim Nikola nešto malo razgovarao na hodniku).

Nakon desetak minuta nam vraćaju putovnice i slobodni smo krenuti dalje. Tražimo mjenjačnicu po kolodvoru, ali nema je. Postoji jedan bankovni šalter, ali oni ne mijenjaju novce. Ništa, izgleda da ćemo u potragu za lokalnom valutom morati do grada.

Pogled na kolodvorsku zgradu izvana:



Već vidite neke od glavnih predstavnika voznog parka u Iranu. Ukratko, taj je vozni park prilično jednoličan. Njegovih otprilike 95% čini svega nekoliko vrsta automobila:

- Paykan – dosl. „strijela“, iranski nacionalni auto, kojega je tvrtka Iran Hodro proizvodila od 1967. do 2005. Po dizajnu je jednak nekadašnjem Hillman Hunteru. Sedamdesetih godina bio je praktički jedina marka automobila u Iranu. Ozloglašen zbog velike količine goriva koju guta (što i nije toliko problematično, jer je u Iranu gorivo vrlo jeftino), kao i zbog emisije ispušnih plinova. Nakon 2005. zamijenjen suvremenijim i ekološkijim Samandom (nazvanim prema vrsti brzih konja).

- Peugeot 405 – također proizveden u tvornici Iran Hodro, kasnije pod imenom Peugeot Pars. Izgledom mu je sličan i Peugeot RD 1600 (kasnije Roa) koji međutim ima šasiju Paykana i pogon na stražnje kotače.

- Kia Pride – u Iranu ih proizvodi tvrtka Saipa, sa svojim imenima modela (Saba, Nasim)

- Zamyad – pickup rađen po licenci Nissan Juniora

U svakom trenutku u vidnom polju će vam biti barem jedan od ovih tipova (dok god gledate automobile, jasno).

Registracija izgleda ovako:



(Postoje i registracije za inozemstvo, no ova je za unutrašnju upotrebu.)

Kolodvor je smješten na zapadnom rubu grada i odavde prema centru vodi široka ulica kojom se mi zapućujemo. Njome bismo trebali stići ravno do centra, tamo imamo i smještajne mogućnosti, a usput se nadamo proći pored koje banke i zamijeniti novce.

Ubrzo se susrećemo s blagodatima iranskog prometa – točnije, na prvom većem križanju. Naime, svugdje smo čitali upozorenja o užasima prometa u Iranu, no nakon što smo iste stvari čuli i za Tursku i Gruziju, a u realnosti se to moglo podnijeti, smatrali smo i da u slučaju Irana pretjeruju. Nažalost, nisu. Promet u Iranu najbolje se može opisati kao mravinjak – ima neku svoju unutarnju logiku i strukturu, ali ona izmiče svima onima koji to promatraju sa strane. Takav je sustav najbolje ostaviti da sam teče i ne ga ometati vanjskim intervencijama. A ako ste pješak koji želi preći cestu, vi ste upravo to – faktor ometanja. Civilizirani Europljanin prvo će ostati zabezeknut nedostatkom semafora na većini križanja. Umjesto semafora, tamo se obično samo nalaze žuta trepćuća svjetla koja vozače upozoravaju da je tu nešto neuobičajeno. Semafori postoje jedino na križanjima dviju velikih cesta, kako bi se izbjegla darvinistička borba do iznemoglosti. No čak i u tom slučaju, ako ste pješak koji prelazi na zeleno, vi nemate pravo prolaska. U najboljem slučaju dobit ćete trubljenje, u većini ostalih, pokušat će vas zaobići ispred ili iza vas kako bi došli čim bliže križanju prije no im se upali zeleno. Zato je prilikom prelaska ceste važna jedna stvar – prelazi se brzim korakom (ne treba trčati, osim ako ne nailazi kolona), odrješito, bez gledanja prema vozačima (oni će to protumačiti kao vašu neodlučnost i neće stati, naprotiv). Ako se držite odrješitog i stalnog koraka, vozači će predvidjeti vašu putanju i znati s koje vas strane trebaju obići. Ne bojte se, neće vas zgaziti, dok god ne činite nagle promjene smjera ili brzine. Najvažnije je ne uspaničiti se. Vjerujte vozačima, oni su iskusni, znaju kako to funkcionira i nije im u interesu da vas zgaze. Možda će prozujati na nekoliko centimetara od vas, ali dok god ostajete hladnokrvni, preživjet ćete. Naposljetku, kad konačno prijeđete cestu i približite se drugom kraju, čuvajte se još jedne zamke – većina velikih ulica uz svoj rub ima otvoreni kanal, koji je nekada služio kao vodovod, a danas uglavnom služi za odvod oborinskih i otpadnih voda, te povremeno kao štakornjak. Oni mjestimično jesu nadsvođeni, ali na podosta ih mjesta treba preskočiti.

Po prvim dojmovima, Iran se ne razlikuje previše od Turske. Primjetna je razlika to što su sve žene pokrivene. Razlikuju se dvije vrste pokrivanja: čador i hidžab. Čador je tradicionalni ogrtač, obično crne boje, koji prekriva tijelo od kose do gležnjeva (lice je otkriveno), a kako nema nikakvih sredstava za kopčanje, mora ga se sprijeda pridržavati rukom ili, rjeđe, zubima. Čadore nose konzervativnije žene. Hidžab je marama kojom se prekriva kosa, dok je ostatak tijela odjeven u svakodnevniju odjeću, s time da ta odjeća ne smije biti pripijena i gornji dio odjeće mora prekrivati stražnjicu. Hidžab uglavnom nose mlađe i liberalnije žene, često vrlo labavo, tako da im se nalazi praktički na tjemenu, a uredno im se vidi i kosa na prednjem dijelu glave, kao i pramenovi koji im izviruju ispod marame sa stražnje strane. Postoji, doduše, moralna policija koja one žene za koje procijene da su se previše otkrile upozorava da se pokriju. Ipak, što se odjeće tiče primjetna je liberalizacija koja je započela krajem devedesetih, vladavinom reformističkog predsjednika Mohamada Hatamija. Ranije, a pogotovo u vrijeme Homeinija, prevladavali su čadori ili vrlo striktni hidžabi, a ženama nije bilo dopušteno šminkati se (danas je većina mladih našminkana i to vrlo ukusno – općenito, Iranke su predivne žene koje se ne libe istaknuti svoju ljepotu čak i uz tako skučen manevarski prostor).

Prošli smo pored nekoliko banaka, ali nijedna ne pripada banci Melli (tj. „narodnoj“), za koju kažu da je jedna od rijetkih koja je ovlaštena mijenjati novac. Napokon nalazimo jednu poslovnicu, no oni nam kažu da nam ne mogu promijeniti, neka pitamo u centru. Nastavljamo dalje i ubrzo nailazimo na još jednu njihovu poslovnicu. Ponovno ulazimo i dolazimo na šalter. Službenik nam tamo bez previše skanjivanja objašnjava da nam on doduše može promijeniti dolare, ali da je taj tečaj loš i da bi nam se mnogo više isplatilo mijenjati kod privatnih mjenjača. To je istina, tečaj je kod privatnih mjenjača mnogo bolji, barem dok je mjenjač dobronamjeran – u banci ćete dobiti jednu trećinu iznosa koji ćete dobiti kod mjenjača. Ali da nas iz banke šalju konkurenciji, to je zanimljivo.

Napokon, nakon skoro sat vremena hoda, dolazimo i do prvog od hotela koji se nalazi u mom vodiču, hotela Morvarid. Smješten je na samom rubu centra grada. Ulazimo i pitamo imaju li soba, te bez previše komplikacija dobivamo peterokrevetnu sobu. Pokazuju nam sobu, izgleda zadovoljavajuće, no morat će ju još očistiti od prethodnih gostiju, tako da ćemo mi ostaviti stvari na recepciji, pa se kasnije vratiti u hotel da se smjestimo u sobu, a sada ćemo se otputiti u obilazak centra, pa onda i na ručak.

Tabriz je, s nešto manje od dva milijuna stanovnika, četvrti najveći grad u Iranu i glavni grad provincije Istočni Azerbejdžan. Leži na visini od 1350 metara, u dolini na sutoku rijeka Ghuru i Adži. Riječ je o gradu s dugom tradicijom, no koji leži u seizmički aktivnom području pa je tako dosta puta u povijesti bio rušen i obnavljan. Tvrdi se da se nalazi na mjestu na kojemu je svojedobno bio Rajski vrt. Osnivačicom današnjeg Tabriza smatra se Zubaida, supruga kalifa Haruna ar-Rašida, koja je 791. obnovila grad nakon potresa i proljepšala ga do te mjere da se može reći da je utemeljila novi grad. Važan položaj na Putu svile donio je gradu prosperitet, te je on bio glavnim gradom nekoliko srednjevjekovnih azerskih država. 1392. ga je opustošio Timur, ali je ubrzo obnovio sjaj. 1501. u grad je ušao safavidski vladar Ismail I. i priključio Tabriz Perziji, štoviše, učinio ga je glavnim gradom, što će ostati do 1548. Turci su grad okupirali u dva navrata: 1514., kada su ubrzo potjerani, te 1585., nakon čega su ga držali 18 godina. Po povratku pod Safavide grad je izrastao u trgovačko križanje između Rusije, Perzije, središnje Azije, Indije i Turskoga Carstva. U 18. stoljeću zadesile su ga dvije tragedije: prvo su ga 1724. opet okupirali Turci, te pritom pobili oko 200 000 građana, a potom ga je 1780. pogodio i potres, u kojem je i opet poginulo 200 000 ljudi. 1826. nakratko su ga okupirali Rusi, a nakon njihovog povlačenja princ Abas Mirza započeo je s modernizacijom grada u zapadnjačkom stilu. Početkom 20. st. Tabriz je bio središte Iranske ustavne revolucije, kojom se željelo demokratizirati zemlju. Iako je Iran bio neutralan u oba svjetska rata, Tabriz je u oba rata okupiran – u Prvom svjetskom ratu u grad su ušli prvo Rusi, pa Turci, a u Drugome Saveznici. Dolazak Reze Pahlavija na vlast 1925. (to je otac onog nesretnika kojega će 54 godine kasnije svrgnuti Islamska revolucija) označio je provođenje centralizacije, s čime se većina stanovnika Tabriza, etničkih Azera, nije slagala, budući da su im bila uskraćena manjinska prava. Nakon Drugog svjetskog rata na području sjeverozapadnog Irana uspostavljena je Azerbejdžanska narodna vlada pod patronatom SSSR-a, sa sjedištem u Tabrizu, koja je ubrzo provela i agrarnu reformu, no nakon godinu dana sovjetske su se snage povukle, a šahova vojska zauzela to područje, poništivši rezultate agrarne reforme i ponovno zatrijevši azersku autonomiju. Nakon rata slijedila su ulaganja u grad, čime se on pretvorio u jedno od glavnih industrijskih središta Irana. Islamska revolucija Tabrizu nije donijela osobito zadovoljstvo, dijelom zbog toga što Azeri nakon centralističke politike Pahlavijevih nisu osjetili poboljšanje u pravima, a dijelom i zato što je u Tabrizu bila utjecajna liberalnija klerikalna struja koja se nije slagala s tvrdolinijašima koji su pobijedili.

Kao važno industrijsko središte, s rafinerijom, Tabriz je pretrpio bombardiranja u Iračko-iranskom ratu osamdesetih godina, nakon čega je krenula mukotrpna obnova. Situacija se polako poboljšava i za Azere – 1999. pokrenut je azerski program na sveučilištu, iako se u školama i dalje uči na perzijskome. Na ulicama, međutim, vlada azerski – većina stanovnika grada i dalje su Azeri.

U Iranu Azere inače zovu jednostavno „Turci“, budući da govore jezikom bliskim turskomu, a očito se Perzijanci ne zamaraju finesama. Jedna glavna razlika između Azera i Turaka je ta što su Azeri, kao i Perzijanci, šijiti, a Turci su suniti.

Iz hotela krećemo prema istoku, ulicom Imama Homeinija, te ubrzo dolazimo do nove džamije Mosalla u izgradnji:



Na pročelju se vidi slika Ruhollaha Homeinija, a s lijeve bi strane vjerojatno ubrzo trebala doći slika Alija Hamneija. Ta dvojica redovito dolaze u paru, svugdje vas zajedno promatraju sa zidova, pročelja, plakata... Damir ih je prozvao „zlim Djedovima Mrazovima“, iako smo nakon nekog vremena ipak morali priznati da Hamnei izgleda mnogo blaže i susretljivije od vječito smrknutog Homeinija. Doduše, i Hamnei je konzerva i još uvijek je miljama daleko od prihvatljivog vođe, ali je svejedno pomak u odnosu na strahovladu iz vremena Homeinija, o kojoj ću još pisati.

Komentiramo kako ne znamo što će se zbiti s tim prikazima kada Hamnei umre – hoće li jednostavno početi dodavati i sliku trećeg Vrhovnog vođe pored spomenute dvojice, ili će taj novi zamijeniti Hamneija na slici.

Prelazimo cestu, pri čemu Letica skoro završava pod kotačima autobusa – naime, uz već ionako kaotičan promet, autobusi imaju posebno odvojenu traku pored dvosmjerne ceste, unutar koje se promet također odvija dvosmjerno (zapravo je dakle riječ o paralelnoj cesti). Tako da je Letica, nakon prelaska glavne ceste za automobile, ostao gledati u istom smjeru, a autobus mu se stvorio iza leđa.

Pješačka ulica Tarbijat:



Krećemo kraticom kroz šoping centar Šams-e Tabrizi, kako bismo došli do jedne mjenjačnice koju nam preporučuje naš Lonely Planet. U prolasku kroz šoping centar ostajemo zgranuti izborom odjeće koja se nudi:



Naravno, u ovakvoj dekadentnoj odjeći Iranke ne smiju izaći u javnost. Mogu ju nositi samo pred svojim muževima (eventualno drugim članovima obitelji) ili u isključivo ženskom društvu (naravno, na nekoj privatnoj zabavi). No ipak se dakle to i dalje nosi, Iranke obdržavaju stil, a Homeini se okreće u grobu.

Izlazimo na drugoj strani šoping-centra, na ulicu Džomhuri-e Eslami (Islamske Republike), te ju potom prelazimo kako bismo došli do ruba tabriškog bazara. Pogled na sjever, prema bazaru:



Napokon nalazimo mjenjačnicu i mijenjamo svaki po 100 dolara. Za tu svotu postajemo milijunaši – dobivamo oko 3 100 000 iranskih riala. Novčanice su zanimljiv kupus papira u kojekakvom stanju, a na svima se nalazi Homeinijevo lice. Izuzetak je jedino najveći apoen – na novčanici od 500 000 riala piše jednostavno „Iran cheque“ i nalazi se slika neke džamije zajedno sa žigom banke. Razlog za to je sljedeći: najveća službena novčanica jest ona od 100 000 riala. Za iznose iznad toga pojedine banke imale su ovlast izdavati čekove koji su na rok od godinu dana funkcionirali kao novčanice. 2008. godine Središnja iranska banka ukinula je tu ovlast, i sada samo ona može izdavati takve čekove, a zasad ih izdaje u apoenima od 500 000 i 1 000 000 riala. Iz aspekta nas kao korisnika, savršeno je irelevantno jesu li to novčanice ili čekovi, dok ih god možemo koristiti kao novčanice. Ono što je međutim za nas mnogo bitnije jest način na koji Iranci izriču iznose. Naime, budući da su riali očito nezgrapni, zbog prevelikih apoena, Iranci cijene obično izražavaju u tomanima, što je deset puta manja jedinica (sam naziv dolazi od stare valute, koja je bila u upotrebi do 1932., a tada je zamijenjena rialom u omjeru 1 toman = 10 riala. Sjećate li se da sam se čudio da Albanci još govore cijene iz doba prije devalvacije leka 1960-ih? Ovi su još gori.). No kako je cijena i u tomanima i dalje velika, mnogi će jednostavno taj iznos još podijeliti s tisuću i reći vam cijenu u toj novoj vrijednosti. Dakle, ako nešto košta 500 000 riala, to je 50 000 tomana, a prodavač bi vam mogao reći samo 50 tomana. Potrebno je dodati 4 nule na rečeni iznos, kako biste znali koju nominalnu vrijednost morate platiti.

Naravno da je i tu nastao raskol među nama kada bismo diskutirali cijene. Nikola i Damir odlučili su se čvrsto držati onoga što piše na novčanicama i govoriti cijene u rialima. Letica i ja smo prihvatili iranski običaj govorenja u tomanima, a Mate je odmah  krenuo u ovaj trgovački način, izbacivši 4 nule. Ukratko, nastao bi kaos u situacijama kada bih ja Nikolu tražio da mi dadne 20 000, a on bi mi dao novčanicu od 20 000 (umjesto od 200 000), pa bismo se onda derali jedan na drugoga, pri čemu je on mene optuživao za nepotrebno preseravanje i pravljenje Irancem, a ja njega za potpuno neuklapanje u okolinu. Da stvar bude bolja, neki od njih su na početku još pokušavali i preračunavati cijene, kako bismo doznali koliko je to točno u kunama, ali smo ubrzo od toga odustali. Orijentacije radi, jedna kuna je oko 500 tomana (odnosno 5000 riala). Kad vas taksi vozi za 4 kn po osobi, ili pivu platite 2 kn, onda preračunavanje doista nema nekog prevelikog smisla.

Ukratko, glavna zafrkancija kada bi netko ostao zbunjen prilikom međusobnog raskusurivanja i postavio pitanje „Koliko ti onda trebam vratiti?“, bila je „Jednu onu s Homeinijem.“

Sad kad smo konačno nabavili riale, krećemo dalje u obilazak, a usput ćemo pronaći i neko mjesto za ručak, prije no što se vratimo u hotel i uselimo u sobu. Na proširenju na sredini ulice nalazi se sljedeći spomenik:







Sudeći po ikonografiji, riječ je o sedmorici šehida iz Iračko-iranskog rata. Premda je rat završio prije 25 godina, kult mučenika je još uvijek jak.

Krećemo na jug, prolazeći uz male prodavaonice svega i svačega. Ulazimo u jedan dućančić u kojem se prodaju živežne namirnice i kupujemo sokove. Ono čime Iran stvarno obiluje to su prirodni voćni sokovi. I to doista prirodni, bez konzervansa. Ima ih raznih vrsta, od nara, žutike (to je neka bobica slična brusnici), preko uobičajenijeg voća, poput marelica i bresaka (latinsko ime breskve je Prunus persica, tj. perzijska šljiva), pa do kojekakve egzotike, domaće i uvozne: datulja, aloje, tamarinda... Na Damirovu žalost, ima i Coca Colinih proizvoda (on se veselio Iranu kao jednoj od „nepokorenih“ država, ali Coca Cola se licencno puni u Iranu), ali i lokalnih kopija, kao što je Parsi Cola ili Zam Zam Cola (prema svetom izvoru u Meki). Ono što je zanimljivo jest da se sokovi uglavnom prodaju u staklenim bocama. Limenke postoje, ali su puno skuplje, a plastike gotovo uopće nema. Čudno zapravo, s obzirom na zemlju koja proizvodi ogromne količine nafte i njenih derivata.

Ponovno smo na ulici Imama Homeinija, pa Letica slika gradsku vijećnicu Tabriza:



Ovo je već prilično riskantno – naime, u Iranu nije preporučljivo fotografirati državne zgrade ako ne želite imati okapanja s policijom. Pogotovo ako ste stranac.

Nastavljamo na zapad Homeinijevom prema jednom od restorana koje preporučuje Lonely Planet. Letica zastaje kraj jedne slastičarnice, uželio se sladoleda. Mi produžujemo, nema smisla jesti sladoled prije ručka. Ubrzo nalazimo i restoran, nazvan Modern Tabriz, u jednom podrumu. Čini se prosječnim, ima preporuku, pa da vidimo. Naručujemo hranu, u cijenu je uključen i samoposlužni salata-bar, a možemo si sami uzeti i piće. Nakon što smo naručili primjećujemo nekog kukca kako nam šeće po stolu. Nije baš žohar, ali nije ni daleko od toga.

Hrana ubrzo dolazi, nije uopće loša, ali nije ni nešto spektakularno. Svugdje sam slušao hvalospjeve iranskoj kuhinji, pa sam možda imao i veća očekivanja. Dok jedemo, pridružuje nam se Letica, koji nas je uspio pronaći. On je pak oduševljen sladoledom koji je pojeo i pomalo egzotičnim okusima, kao što je šafran. Usput je još poslikao ljude koji čekaju autobus:



Primijetite da na stanici postoji segregacija. Žene čekaju s jedne strane, muškarci s druge. Načelno, u autobusima je stražnja polovica rezervirana za žene, prednja za muškarce (dva su dijela čak i odvojena štangom koja se nastavlja na rukohvat srednjih vrata), ali pridržavanje tog pravila, kako ćemo kasnije vidjeti, nije toliko striktno – viđali smo žene u prednjem dijelu (a i muškarce u stražnjem) bez ikakvih posljedica.

Na gornjoj se slici ujedno lijepo vide i razlike između čadora i hidžaba.

Još jedna usputna crtica:



Ručamo dakle svi zajedno, pa tako konačno otvaram po prvi puta i iransku pivu. Budući da je Iran islamska republika, piva mora biti halal, što znači da ne smije sadržavati nimalo alkohola. Dakle, nisu to one naše pive kod kojih službeno piše da su bezalkoholne, a zapravo imaju manje od 0,5% alkohola, ovdje doista nema alkohola. Okus je poprilično bljutav. Doduše, nedostatak alkohola je proizvođačima omogućio poigravanje s raznim aromama, pa tako u Iranu možete piti pive s mnogo većim dijapazonom okusa od onih u Europi: nar, šumsko voće, metvica, limun, jabuka, kava (što ima okus sličan kvasu)... Dok god to ne doživljavate kao pivu, nego kao sokić od ječma s voćnom aromom, sasvim je prihvatljivo i osvježavajuće. Najmasovnije se pije Istak, koji se proizvodi u Sanandadžu u iranskom Kurdistanu, premda je u svakodnevnom govoru ime jedne druge marke postalo sinonim za pivu, a to je Delster. Zapažen je još i Šams, a postoje i neke manje marke, a čak i neke strane firme proizvode bezalkoholne pive za iransko tržište (ali i za druge islamske zemlje).

Nakon ručka se vraćamo u hotel kako bismo se konačno uselili u sobu. Soba je spremna, pa tako malo priliježemo i dogovaramo planove za popodne. Soba je prilično velika, s jedne se strane nalazi širok dvostruki krevet, a s druge tri jednostruka. Mate i Nikola će na dvostruki. Soba ima i prozor, s pogledom na nekakvo unutrašnje dvorište/vrt, koje je obraslo sparušenom travom i zajedno s nereprezentativnim zidovima daje otprilike ugođaj kao da gledate na neko unutrašnje dvorište zatvora Folsom. Imamo i kupaonicu, u kojoj je WC naravno čučavac. U Iranu su čučavci već toliko rašireni da ćete zapadnjački WC dobiti samo u boljim hotelima. Uz to naravno ide i nedostatak toaletnog papira. Dok su ostali odlučili nabavljati toaletni papir (koji se onda, naravno, zbog ograničene propusnosti ne smije bacati u WC nego u kantu za smeće), ja sam se, kao i u slučaju riala/tomana, odlučio prilagoditi lokalnim običajima i rabiti crijevo za ispiranje. Čišće je, manje iritira stražnjicu i ne stvara probleme s odvodom. Jedino pitanje koje me uvijek mučilo dok sam uzimao to crijevo u ruku bilo je „A što ako je onaj prije mene slučajno crijevom očešao...?“

Valja reći da je i crijevo ustupak modernoj tehnologiji. Nekada se higijena održavala tako da se ispiranje odvijalo izravno rukom. Naravno, lijevom, jer se ona smatra nečistom.

Dogovaramo se da ćemo u popodnevnim satima otići na autobusni kolodvor kupiti karte za Teheran za sutradan. Većini se ne da ići dotamo, tako da ćemo izgleda otići samo Letica i ja. Ostali nam daju novce, a potom dogovaramo sastanak na početku ulice Tarbijat i krećemo.

Do kolodvora smo planirali ići autobusom, tako da odlazimo do stanice u susjednoj ulici, ali prije toga navraćamo na još jedan sladoled u usputnoj slastičarnici. Ovdje nažalost prodavač ne zna engleski, a sve je ispisano na farsiju. I dok nas dvojica petljamo, pored nas se pojavljuju dvojica mladića, od nekih 25 godina i pitaju nas na engleskom treba li nam pomoć. Kažemo da bi nam dobro došla i zamolimo ih da nam prevedu imena sladoleda. Odlučujemo se za malo manje uobičajene okuse, kao što su mango ili mandarina. Dečki koji su nam pomogli inzistiraju da oni i plate. Letica i ja se opiremo, no oni ustraju: „Molimo vas, vi ste naši gosti.“ Iako mislimo da je riječ o tarofu, ovi brže-bolje vade novce i plaćaju naše sladolede. Malo nam je neugodno, nama su ti sladoledi sigurno jeftiniji nego njima, ali čini se da je njima to pitanje časti.

Kad sam već spomenuo tarof, bio bi red da pojasnim taj koncept koji je prilično važan u Iranu. Tarof je skup komunikacijskih rituala kojima se uspostavlja i potvrđuje društvena hijerarhija. Slična stvar postoji u mnogim kulturama, ali nama je Iran bio prvi susret s nečim takvim, makar na načelnoj razini. Tarof nalaže uvijenost komunikacije, zbog čega Iranci ostavljaju dojam da im je neugodno, da nešto izbjegavaju ili da vas muljaju. Tako npr., ako želite povišicu, vi ćete prvo desetak minuta razgovora s poslodavcem pričati o njegovim vrlinama, okolišati na sve druge načine, podrazumijevajući da i poslodavac zna koja je vaša prava namjera i da ju prvi spomene, budući da je na višem društvenom položaju. Isto tako, tarof zahtijeva da vi ponudite uslugu, bila ona vama draga ili ne, a da druga strana prvo odbije, bez obzira odgovara li joj to ili ne. Sasvim je jasno da tu često može doći do nesporazuma i neugodnih situacija – recimo, oboje mogu na kraju raditi nešto što ne žele, jer su prepristojni da odbiju onog drugog. Zapravo, manje je uvredljivo pristati na nešto što ne želite, nego jednostavno reći da vam nije do toga i na taj se način zamjeriti ponuđaču (čak i ako njemu takav ishod zapravo odgovara). Zapadnjacima je tarof čudan i nemaju strpljenja za njega, pa imamo situaciju gdje npr. pitate prodavača koliko nešto košta, a on kaže da to uopće nije vrijedno i da ne košta ništa. On naravno tarofira i očekuje da mu platite, ali se od vas očekuje da inzistirate na plaćanju. Nakon nekoliko takvih izmjena (koje ovise o socijalnoj distanci), prodavač će konačno „popustiti“ i reći cijenu. Ako ste usto još na bazaru, tada može krenuti i cjenkanje, čime se jednostavan proces novčane transakcije produljuje na složeni ritual koji može trajati i po pola sata. Međutim, Zapadnjak koji ne poznaje lokalnu kulturu možda će nakon prve prodavačeve replike zaključiti „OK, on mi to poklanja, hvala, doviđenja“. Vjerojatno je to i razlog zašto se u komunikaciji sa strancima tarof baš ne koristi.

Što se nas tiče, nama je tarof dobro došao kao interna fora: „Evo, možeš posuditi moj gel za tuširanje.“ „Dobro, daj mi ga.“ „Ma kaj ti je, pa to je bio tarof!“

Momci koji su nama platili sladoled ipak izgleda nisu tarofirali, budući da inače ne bi izvadili novce i tutnuli ih prodavaču. Sada razgovaramo s njima na ulici, pitaju nas odakle smo (to je najčešće pitanje koje će nam biti postavljeno u idućih tjedan i pol, često i bez ikakvog razgovora, samo u prolazu na ulici). Farsi je dosta naziva za države preuzeo iz francuskoga, pa je tako naša država za njih „Krovasi“ (s naglaskom na i). Nemojte ni pokušavati s Kroejšom, neće vas razumjeti, čak i ako znaju engleski. Krovasi međutim uglavnom kuže. Možda zbog tarofa, a možda zbog nekoliko naših nogometnih trenera koji su djelovali ili djeluju u Iranu (Ćiro Blažević, Branko Ivanković, Cico Kranjčar).

Ovi momci dobro govore engleski. Jedan se zove Abas, drugomu se ne sjećam imena. Jedan od njih studira u Turskoj, u Erzurumu. Obojica su na nekim tehničkim fakultetima. U Iranu je to vrlo popularno, jer je to jedna od rijetkih mogućnosti za otići iz zemlje, što uglavnom želi velik broj visokoobrazovanih. Ujedno je to i razlog zašto je Iran još uvijek, unatoč sankcijama, tehnički vrlo napredna zemlja.

Kažemo im da smo krenuli na kolodvor kupiti karte za sutra. Oni se nude da će nas odbaciti dotamo. Sad, tarof ili ne, dobro će nam doći nečija pomoć na kolodvoru, jer ako su poput onih u Turskoj (a vjerojatno još i kaotičniji) nas dvojica ćemo teško riješiti sami stvar. Auto im je u blizini, naravno da je riječ o Peugeotu. Vožnja do kolodvora traje petnaestak minuta i sada imam prilike promotriti iranski promet iz perspektive vozača. Mijenjaju se trake, trubi se pješacima, skreće se bez žmigavca, prolazi se kroz crveno (ako negdje ima semafora)... Sve to teče prilično glatko, tek na jednom križanju vidimo manji sudar – dvojica vozača su se očito malo jače očešala, ali bez ikakvih ozbiljnih posljedica. Zanimljivo, to je bio jedini sudar koji smo vidjeli u Iranu.

Usput pričamo o našem putovanju, pa nam kažu kako ne vole Perzijance. Zbog onoga što sam gore napisao, to je donekle i razumljivo. Inače, Iran je etnički vrlo šarolika država. Glavninu stanovništva (oko 60%) čine Perzijanci, koji žive u središnjem dijelu države, i govore farsijem (ili novoperzijskim) koji spada u iransku granu indoeuropskih jezika (usporedbe radi, brojevi na farsiju su: jek, do, se, čahar, pandž, šeš, haft, hašt, noh, dah; „otac“ je padar, „voda“ je ab i još mnogo srodnih riječi s ostalim indoeuropskim jezicima). Druga najveća populacija su Azeri, kojih ima oko 20% i govore azerskim jezikom, iz turkijske porodice. Na zapadu Irana prisutna je i brojna kurdska populacija (ima ih oko 7 milijuna), koje ostali Iranci smatraju divljima i opasnima (iako su to uglavnom predrasude). U susjedstvu žive i gorski nomadi Luri, koji govore jezikom koji je mješavina farsija i arapskog. Na jugozapadu, u provinciji Huzestan, te uz obalu Perzijskog zaljeva, žive Arapi, kojih ima oko 2% ukupne populacije. Arapi u Huzestanu su šijiti koji su izbjegli iz Iraka tijekom rata, oni uz Perzijski zaljev (zvani Bandari, tj. „lučani“, jer žive po lučkim gradovima) uglavnom su suniti. Na jugoistoku žive Baludži, narod iz iranske skupine koji nastanjuje i zapadni Pakistan, a bore se za stvaranje vlastite države, te gerilski ratuju u jugoistočnom Iranu. Na sjeveroistoku ima Turkmena, koji se lako uočavaju po svojoj kosookoj fizionomiji. Naposljetku, diljem Irana živi još mnoštvo manjih nomadskih naroda, nekih turkijskih, nekih iranskih, koji se i danas sele sa svojom stokom na ispašu diljem gorja Zagros ili po pustinjama.

Dolazimo na kolodvor, kažemo im što točno želimo, koje vrijeme, kakav bus, za sutra ujutro za Teheran, pet ljudi. Nakon malo muvanja po šalterima pronalazimo odgovarajući autobus. Ovaj puta odmah inzistiramo da ćemo mi platiti, da nas ne bi slučajno opet dignuli na foru, ali mislim da ni oni nisu toliko ludi.

Potom nas opet vraćaju do grada, usput navivši neku njihovu glazbu do maksimuma, tako da mi od basova podrhtava utroba. Zanimljivo je to kako je službeno pop-glazba haram i zabranjeno ju je javno puštati, no domaća produkcija pop-glazbe s elementima narodnog melosa je sveprisutna i očito je halal. Pričaju kako večeras idu na koncert nekog poznatog azerbejdžanskog pjevača i kako se još moraju spremiti, te odbijaju naš poziv na piće nakon što nas vrate u grad.

Ostavljaju nas opet kod onog spomenika šehidima, tako da se upućujemo pješice prema dogovorenom mjestu sastanka. Imamo još vremena, pa i opet kupujemo sok, a potom i sladoled, u onoj slastičarnici u kojoj je jutros Letica kupio sladoled. Ovdje prodavač zna engleski, a ako nešto i ne zna, odmah poseže za rječnikom (naravno, sve to radeći izuzetno flegmatično, tako da na odgovor koja je ta i ta vrsta sladoleda možemo čekati i do dvije minute). Uzimam šafran i sviđa mi se. Pridružujem mu kokos i limetu. Dok kupujemo sladoled pred slastičarnom se zaustavlja Mate, koji je također krenuo po sladoled. Čini se da smo po nečemu bili uočljivi, kada nas je tako lako primijetio... Potom lagano krećemo prema mjestu sastanka s ostatkom skupine.

Dok se dogovaramo kamo ćemo, prilazi nam neki stariji gospodin u odijelu (ovdje neobično puno ljudi nosi odijela) i na prilično dobrom engleskom nam želi dobrodošlicu u svoju zemlju. Eto, tek tako, malo je pročavrljao s nama, poželio nam da se lijepo osjećamo u Iranu i potom se udaljio. To je ta lijepa iranska gostoljubivost o kojoj smo slušali.

Krećemo prema bazaru. Tabriški je bazar najveći pokriveni bazar na svijetu i jedan od najstarijih na Bliskom istoku. Od 2010. nalazi se na UNESCO-voj listi svjetske baštine. Nedavno je i obnovljen, a pokriva 7 km2. Većina svodova sagrađena je tijekom 15. stoljeća. Iako je površinom ogroman, izvana izgleda prilično neprimjetno, tako da treba vremena da skužite gdje je ulaz. Mi ulazimo pored mjesta gdje se navodno nalazi turistički ured, jer Leticu zanimaju brošure. No iako bi ured prema Lonely Planetu trebao biti ondje, nema ga.

Pogled na džamiju pored ulaza:



I jedan od ulaza:



Prolazimo uličicama bazara, izbjegavajući pritom motocikle, koji se znaju zaletjeti kroz pokrivene uličice, bez obzira što ispušni plinovi nemaju kamo otići.

Bazar iznutra:





Izlazimo na ulicu s istočne strane, pa ponovno presijecamo kroz bazar sve do zapadnog ruba. Popodne je već odmaklo, pa je dosta dućana i zatvoreno. Ovdje je atmosfera malo mirnija:









Na zapadnom se rubu bazara nalazi džamija koja se zove Džame, odnosno „kongregacijska“ - što je i inače ime koje se daje glavnim džamijama u nekom mjestu (to je otprilike ekvivalent katedrale u katoličanstvu ili saborne crkve u pravoslavlju). Od toga naziva inače dolazi i naš naziv za taj vjerski objekt uopće, izvorna arapska riječ za džamiju je „,masdžid“ (od toga npr. „mošeja“, „mosque“ i ini zapadnjački nazivi) što se kod nas pak koristi za malu džamiju, obično u obliku uređene prostorije za molitvu u nekom objektu koji nije primarno vjerske namjene. Ukratko terminologija nam je posve obrnuta (slično kako se kod nas za svakodnevni predmet kaže „vrata“, dok su „dveri“ monumentalne i svečane, dok je u ostalim slavenskim jezicima uglavnom obrnuto).

Džamija je posve arhitekturalno uklopljena u bazar, jedino se iznad nje ističu minareti. Pogled u džamiju:



I dvorište ispred nje, zajedno s minaretima:



Minareti iz veće blizine:



Druga strana dvorišta:



(primijetite „zle Djedove Mrazove“ na krovu)

Minareti s druge strane:



(zanimljiv prizor gdje ovi nešto ukrcavaju u Paykan, dok ovaj klerik pored njih izgleda kao da ne pripada ovamo)

Vraćamo se u bazar i obilazimo dio s prehranom. Prodavač tikava koje na prerezu izgledaju kao lubenice:



Izlazimo iz kompleksa bazara i slikamo crkvu Sv. Marije koja se nalazi s druge strane ovog prometnog križanja:



Malo detaljnije (nije nam se dalo prelaziti cestu – u Iranu se to ne radi bez prijeke potrebe):



Crkva potječe iz 12. st., a spominje ju i Marko Polo. Nekoć je bila nadbiskupsko sjedište. Kršćanska zajednica u Tabrizu postoji još od samih početaka kršćanstva.

Na usputnom štandu kupujemo stvar pod imenom šarbat-e tohme šarbati. Riječ je o piću koje se radi od vode (s malo šećera) i sjemenki bosiljka. Prodaje se iz uobičajenih plastičnih miješalica iz kakvih se kod nas obično prodaje limunada. Sjemenke obično potonu na dno, ali okus je svejedno osvježavajuć. I još košta nekih 100 tomana (oko 20 lipa).

Inače, u Iranu je voda svugdje pitka i nema problema s crijevnim nametnicima, izuzev na jugoistoku. Mi smo zbog velike vrućine uglavnom pili voćne sokove, rjeđe vodu.

Nastavljamo prema već poznatom dijelu grada, ponovno pored spomenika šehidima, no cestu ovaj puta prelazimo pješačkim nathodnikom, koji su srećom dosta česti u Iranu. Vraćamo se ponovno do one slastičarnice i navraćamo na voćne šejkove. Ima ih raznih, od banane, dinje, ananasa, manga... Nakon nekog vremena odlučujemo se na posjetu Plavoj džamiji, koja se nalazi malo niže niz ulicu Imama Homeinija. Na kružnom toku kod vijećnice Letica se odlučuje odvojiti, te kaže da ide još jednom potražiti onaj turistički ured, a potom će nas sustići. Više ga nismo vidjeli do večeri. Laughing

Plava se džamija nalazi pored parka koji nosi ime pjesnika Širvanija Haghanija, azerskog pjesnika iz 12. stoljeća. Pogled preko parka na džamiju:



Pročelje:



Plava džamija (Džamija Kabud) sagrađena je 1465., a nakon izgradnje još su 25 godina prekrivali njene zidove pločicama majolike i kaligrafskim natpisima. Preživjela je težak potres 1727., ali se srušila u onome iz 1779. Potres je preživio samo ulaz (to je ovaj na gornjoj slici). U ruševnom je stanju stajala skoro 200 godina, do 1973., kada je konačno započela obnova, koja međutim do danas nije gotova (još uvijek je većina zidova gola jer se pločice vrlo pažljivo rekonstruiraju). U džamiji se inače nalazi i manja džamija u kojoj su pokopani šahovi azerske plemenske federacije Qara Qoyunlu. Taj je dio također preživio potres.

Ostatak ekipe nije zainteresiran za ulazak, tim više jer se ulaz naplaćuje, a pogled kroz vrata pokazuje da se isplati pričekati dok u potpunosti dovrše obnovu.

Inače, odnedavna je uvedena različita tarifa ulaznica u kulturno-povijesne znamenitosti za Irance i strance, pri čemu stranci plaćaju oko 5 puta više. Još su uvijek to dosta bagatelne cijene (manje od 30 kn), ali ipak.

Čekamo Leticu, ali on se ne pojavljuje. Zaključujemo stoga da je otišao svojim putem, pa krećemo lagano u potragu za večerom. Usput prolazimo pored benzinske pumpe i uz malo preračunavanja zaključujemo da litra benzina u Iranu košta oko 40 lipa. Stvari međutim ipak nisu toliko jednostavne – budući da proizvodnja nafte za domaće tržište ne zadovoljava potrebe, benzin je racioniran, tj. svaki vozač ima posebnu karticu za gorivo kojom može kupiti određenu količinu.

Prvi restoran u koji smo se zaputili ne uspijevamo pronaći, pa odlučujemo još jednom proći tim potezom, ali prvo ćemo baciti pogled na tabrišku citadelu, točnije ono što je ostalo od te građevine iz 14. st.:



Citadela se nalazi pored džamije Mosalla čija joj izgradnja potkopava temelje, pa je stoga nemoguće približiti joj se.

Ni drugi pokušaj traženja restorana ne daje ploda, pa se dajemo u potragu za idućim koji nam preporučuje Lonely Planet. Putem do njega prolazimo pored neke kebabdžinice i ovi su već spremni ući unutra, ali ih ja od toga odgovaram, jer taman posla da ćemo i u Iranu jesti samo kebabe. Iranska kuhinja je navodno izvrsna i želim probati što više različitih stvari. Sa mnom se u tome načelno slaže i Damir (on isto tako kaže da gradove i države procjenjuje po hrani), ali sada je ljut, jer mu se više ne da hodati i ide mu na živce moje inzistiranje da pronađemo točno određeni restoran. Ipak, hoda dalje bez pogovora. Dolazimo do lokacije gdje bi trebao biti idući restoran, i tamo također nema ničega. Lonely Planet zna tako povremeno pogriješiti – kada je riječ o ovakvim zemljama, vjerojatnost pogreške (tj. zatvaranja restorana) prilično je velika. Ipak, ne mislim da bih ga trebao spaliti, kao što mi Damir u ovom trenutku predlaže.

Ništa, priznajem poraz i vraćamo se natrag do one kebabdžinice. To je omanja prčvarnica, koja ima i nekoliko stolova na galeriji. Sjedamo i svi naručujemo po kebab i ajran. Kebab je u Iranu dugački komad mesa koji se servira s rižom (obično duplo više nego je se može pojesti) ili kruhom (i to plosnatim lepinjastim kruhom koji se naziva naan) i povrćem (paprikom i paradajzom, također sa žara). Ukratko, ovaj koji smo mi naručili izgledao je ovako:



(Nikola i ja pijemo ajran, Mate i Damir – nevjerojatno – Coca Colu)

Hrana nije nešto spektakularno loša, ali nije ni sjajna, tim više jer je jednolična. Tada još nismo znali strašnu istinu – hrana u iranskim restoranima uglavnom i jest to što smo dosad vidjeli, ako hoćemo pravu iransku kuhinju, trebamo biti pozvani u goste k iranskoj obitelji. A pet bilmeza u komadu nitko neće pozvati, tako da će naši kulinarski apetiti uglavnom ostati nezadovoljenima.

Vraćamo se prema hotelu, ja usput kupujem još jednu bezalkoholnu pivu u prodavaonici u kojoj sam ju kupio popodne, na putu na kolodvor. Upao sam u zao čas – upravo je vrijeme večernjeg namaza i vlasnika sam prekinuo u molitvi. Ipak, kolega mu pomaže i dobivam svoje piće.

Jedna razlika koja se primijeti u šijitskoj zemlji jest da su ezani mnogo rjeđi. Naime, dok se suniti mole pet puta dnevno, šijiti su spojili dva puta po dvije molitve, pa se mole samo tri puta. Tako smo pjev mujezina čuli mnogo češće u sekularnoj Turskoj nego u Islamskoj Republici Iran.

U hotelu nam se pridružuje i Letica, koji je nakon našeg rastanka odlutao prema sjeveru. Nije našao turistički ured, ali je slikao palaču zgrade uprave provincije Istočni Azerbejdžan:



Potom prešao rijeku Mehran:



(ovdje se gradi tabriški metro, zato to izgleda ovako)

I stigao do zgrade koja se naziva Maghbaratošoara, odnosno mauzolej pjesnikâ:





Ova zgrada je mauzolej preko 400 pjesnika, mistika, znanstvenika i slavnih ljudi s područja Tabriza. Iako kompleks postoji od srednjeg vijeka, ova je zgrada izgrađena sredinom 1970-ih.

Još slika:







Iznutra:









egerke @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 6, 2014
UTORAK, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Do jutra je buka zamrla. Nama je let u 10, no morali bismo biti na aerodromu najkasnije u 9, što znači da moramo uloviti bus s Kadıköya u 7,45. Ustajemo oko 7, nabrzinu spremamo stvari, odjavljujemo se iz hostela i krećemo. Letica usput slika armensku crkvu Surp Takavor:



Stižemo na bus na vrijeme, kupujemo još vodu i simit, te krećemo. Vožnja do aerodroma prolazi bez prevelikih poteškoća, i za manje od sat vremena smo tamo. Odmah na ulazu je prva rendgenska kontrola – dakle, da biste uopće ušli u zgradu, trebate dati prtljagu na pregled. Obavljamo check-in, Letica je ovaj puta odlučio ne riskirati s time koje će mu sjedalo dati službenica na šalteru, nego obavlja elektronski check-in na jednom od automata, i uzima si mjesto do prozora. Mi ostali čekamo u redu, pa onda opet moramo službenici na pitanje gdje nam je peti objašnjavati da je on pomalo na svoju ruku. Srećom, ovaj puta nema granice, tako da krećemo izravno na drugi rendgen, a potom se smještamo u čekaonici, s još dvadesetak minuta do leta. Letici nije bilo dosta što je prethodni dan već izgubio jednu okladu sa mnom (naime, kladili smo se koja je točno od dviju susjednih sarajevskih zgrada Marijin Dvor), nego me i opet izaziva s okladom tvrdeći da se prezime francuskoga nogometaša Roberta Pirèsa piše bez naglaska (po tome kako sam ga napisao vidite tko je dobio okladu). Više se ne sjećam što je bio ulog i je li mi ga na kraju uopće isplatio.

Konačno nas pozivaju na izlaz. Dok hodamo kroz most prema avionu, primjećujem neobičnu naljepnicu na zidu mosta:



Ja sam i za ovaj let rezervirao svoje sjedalo prilikom kupnje karata, i opet sam se uspio smjestiti pored krila. Ipak, budući da ovaj put letimo s Boeingom 737, a ne Airbusom, malo je bolji pogled. Letica si je upiknuo neko mjesto naprijed, no žali se da tamo zapravo uopće nema prozora (nisam najbolje shvatio, prozor bi trebao biti u svakom redu). Pored mene je sjedalo dobio Damir. Sad ću morati slušati njegove strahove tijekom leta...

Već dok rulamo zabrinuto me pita mora li se krilo toliko tresti (vrh krila podrhtava na neravninama aerodroma). Pojašnjavam mu da je krilo konzola i da ga s vanjske strane ništa ne drži, pa je i logično da se na vrhu trese. Pače, mora biti elastično. Začudo, kad smo poletjeli smirio se i počeo normalno razgovarati. Kako je treće mjesto u našem redu bilo slobodno, pridružio nam se Letica, koji je zaključio da je bolje barem nešto vidjeti kroz prozor, makar sjedio uz sam prolaz.

Letimo u blagom jugoistočnom pravcu, vidljivost je dobra, pa ja pokušavam procijeniti preko kojih gradova letimo, ali mi ne uspijeva. Ujedno, sustav obavještavanja putnika preko ekrana ne radi (nije ni na prošlom letu), tako da moramo nagađati.

Nakon malo manje od sat i pol leta nadlijećemo akumulacijsko jezero Keban na Eufratu:



I uz uglavnom miran let, s tek sitnim turbulencijama, ubrzo dolazimo i nad jezero Van i započinjemo slijetanje prema Vanu. Zašto smo uopće išli u Van? Postoje dva razloga. Prvi je taj da letovi iz Europe prema Teheranu svi dolaze u ranojutarnjim satima (oko pola 3 ujutro, npr.), što nije baš idealno vrijeme za doći u zemlju poput Irana. Osim toga, put izravno u Teheran bi zakomplicirao našu namjeru da posjetimo Tabriz, koji je jedini bio izvan kruga koji smo planirali opisati. Drugi razlog ćete čuti malo kasnije.

Pista vanskog aerodroma nalazi se praktički na samoj obali, tako da imate osjećaj da avion slijeće u jezero, budući da tek na nekoliko metara visine dođe nad kopno i pistu. Aerodrom je malen i nosi ime po bivšem turskom premijeru Feritu Melenu.

Izlazimo iz zrakoplova:



I odmah se vidi kontrast u krajoliku. Dok je krajolik oko Istanbula još uvijek više-manje mediteranski, u Vanu je tipična bliskoistočna visokogorska pustara. Brda uokolo su gola i užarena, bez obzira što smo na 1700 metara nadmorske visine.

Dok Nikola i ja čekamo prtljagu, a Damir nam pravi društvo, Mate i Letica su već odšetali. Jedva ih nalazimo na klupama ispred zgrade aerodroma. Upućujemo se pješke prema glavnoj cesti, tamo bi trebao prolaziti gradski bus kojim ćemo do centra. Međutim, uz cestu stoji i nekoliko dolmuşa. Vozač prvoga nas pita trebamo li do grada. Kažemo mu da trebamo „tren istasyonu“ i ako nas može tamo odbaciti. Veli da može, da je to 3 lire po osobi. Odlično.

Od našeg prošlog boravka u Vanu tri godine ranije, grad su pogodila dva razorna potresa, u listopadu i studenom 2011. Na području zahvaćenom potresom poginulo je 644 ljudi, a ozlijeđeno ih je oko 4 i pol tisuće, dok je oštećeno preko 11 tisuća zgrada. Najteže je bio pogođen grad Erciş, no stradao je i Van. Tragovi potresa vidljivi su još uvijek, mnogo je praznih parcela na kojima su donedavno bile zgrade, neke kuće još uvijek stoje oštećene.

Čini mi se da nas dolmuş vozi u krivom smjeru od onoga kojim bismo trebali ići, a moje sumnje su potvrđene kada dolazi do stajališta dolmuşa na kojem smo prije tri godine čekali dolmuş za Akdamar, staje i kaže nam da smo stigli. Ovdje se uključuje Mate sa svojim pregovaranjem na turskom. Pojašnjava mu da to nije željeznička stanica i da smo ga mi tražili da nas tamo odveze. Vozač se pravi lud, tvrdi da smo mi tražili otogar, a ne tren istasyonu. Taman posla, pa valjda nas pet zna što smo mu rekli. Vozač kaže da je do željezničke stanice 5 lira. Mi odbijamo platiti, jer nam je rekao 3 lire. Evidentno nas pokušava smuljati. Mi se ne damo navući, ostajemo sjediti u dolmuşu i ponavljamo da nas odveze na željezničku stanicu. On se pravda kako je benzin skup, kako nas ne može voziti ispod cijene...uobičajene taksističke muljaže. Čeka on, čekamo i mi. On misli da se nama žuri i da ćemo ili odustati i izaći, ili platiti. Mi imamo vlak u 8 navečer (trenutno je 1 popodne), i zasad nam je savršeno svejedno koliko nas on misli zavlačiti, možemo i 6 sati sjediti u tom dolmuşu, a on u međuvremenu gubi klijente.

Ponašamo se kao da ćemo u dolmuşu ostati dulje vremena. Odustali smo od razgovora s vozačem, međusobno se razgovaramo na hrvatskom, smijemo se, idemo na to da ga izludimo. Začudo, čak se ni Damir ne buni previše zbog ovakvog razvoja situacije.

Atmosfera:



Nakon nekog vremena odlučujemo se za novu dimenziju bahatosti: Nikola se ide malo prošetati, usput možda kupi nešto za pojesti, pa donese i nama. Mi ostali ostajemo sjediti u dolmuşu i nastavljamo po starom. Razmišljamo si hoće li možda vozač pozvati neko pojačanje i postati neugodan, ali to se ne događa. U jednom času – Nikola se još nije vratio – vozač pali motor i kreće. Vjerojatno računa na to da ćemo se uspaničiti i nećemo dozvoliti da nam prijatelj ostane ovdje, pa ćemo ga zaustaviti, a on će onda imati protuargument za pregovore. Međutim, on ne zna da smo mi odlučili žrtvovati Nikolu ( Laughing ), te da osim toga poznajemo ponešto Van, jer smo u njemu već bili. Reda radi smo mu rekli da stane, ali kada se oglušio, prepustili smo se. Doista, vozi nas u smjeru kolodvora. Iskrcava nas doduše kod odvajanja s glavne ceste, odakle imamo još kojih pola kilometra hoda, ali barem smo postigli dio cilja. Telefoniram Nikoli i objašnjavam mu što se dogodilo, dogovaramo se za sat vremena na križanju u centru. Kartu za vlak možemo kupiti i bez njega. Barem se nadamo...

Željeznički kolodvor u Vanu je pust. Na kolodvoru stoji jedan vlak, s iranskim vagonima, ali to je vjerojatno taj naš večernji. Drugog prometa ovdje nema. Budući da je zgrada također oštećena u potresu, ured za prodaju karata preseljen je u kućicu na peronu. Kupujemo kartu do Tabriza za nas petoricu, te rezervacije za spavaća kola. Ostavljamo i prtljagu u spremištu, te smo spremni za povratak prema gradu i ponovni susret s Nikolom.

Glavna dvorana vanskog kolodvora:





Izvana:





Preko puta kolodvorske zgrade je parkić s dobrodošlim hladom dok se čeka dolmuş:



Čekanje dolmuşa se otegnulo, pa obavještavam Nikolu da ćemo još malo kasniti. Napokon dolazi, ali ide zaobilaznim putem, preko glavne avenije. Konačno dolazimo do mjesta sastanka. Prizor s ulice:



Fontana u centru, kod koje smo dogovorili sastanak:



Vidim Nikolu s druge strane ceste, zbunjeno se ogledava. Rekao sam mu na uglu kod fontane, ali on se naravno nacrtao na dijametralno suprotnom uglu, i sad gleda u svim drugim pravcima od onoga u kojem mi stojimo. A nije baš da nas je teško primijetiti, četiri tipa koji izgledaju bitno drugačije od prosječnih Vanaca (Vanjana?). Konačno nas spazi i kreće prema nama. Naravno da nas je prvo napao što smo otišli, jer je njemu bilo „dosadno“. A samoinicijativno se odlučio prošetati.

E sad je vrijeme za onaj drugi razlog zbog kojega smo odlučili ići preko Vana. Već sam bio spomenuo u prošlom putopisu iz ovih krajeva da je Van diljem Turske poznat po svojim doručcima. Turski doručci su inače obilni, a vanski je obilan i za turske okvire. Kultura doručaka u Vanu toliko je jaka da postoje specijalizirani restorani koji poslužuju samo doručke, i to veći dio dana. Postoji čak i jedna ulica puna takvih salona i mi se upućujemo upravo onamo. Nalazimo jedan, sjedamo na terasu i konobarima je odmah jasno zašto smo došli. Doduše, čini se da smo došli u zadnji čas, jer su već bili pred zatvaranjem (negdje je oko pola 3). Nema veze, gost je u ovim krajevima svetinja. Odmah počinju donositi pladnjeve i tanjuriće. Ima tu svega: sirevi, povrće (rajčica i krastavac), masline, kajmak, posebna kaša od kukuruza koja po teksturi liči na kajganu, zatim jaja, med, pekmez, tradicionalni bliskoistočni lisnati kruh i čaj u neograničenim količinama. Uglavnom, stol nam je posve ispunjen tim ingestibilijama, ali Letica je ipak našao dovoljno prisebnosti da to uslika prije nego što navali:







I tako smo odblagovali svoje, a čak je i Damir bio zadovoljan, zaključivši da mu se Van mnogo više sviđa od Istanbula. Izgleda da ipak ima nade za Tursku kod njega...

Nastavljamo sa šetnjom. Čitav taj kvart pun je doručkovaonica i čajana koje su zakrčile čitavu ulicu svojim stolovima:



Naravno, klijentela je strogo muška. Ovo je konzervativan kraj.

Pogled u jedan šaht:



Pronađi uljeze na slici:



Letica slika doručak na posteru jednog restorana:



Onaj koji smo mi jeli bio je lišen nekih namirnica s ove slike.

Plakat za film:



(Natpis kaže: Çanakkale: Kraj puta, a čini mi se da bi film mogao biti o Galipoljskoj bitci)

Nakon još malo muvanja po centru, i jedne pojedene dondurme (vanski dondurmadžije ne izvode one kerefeke kao istanbulski) odlučujemo se razdvojiti. Letica želi ići na tvrđavu, do koje ima dosta hoda, a nama je vruće i radije bismo se nekamo zbuksali. On stoga sam odlazi na tvrđavu, a mi se vraćamo do Simit Sarayıja (turski lanac zalogajnica u kojima se mogu kupiti peciva, sendviči i topla i hladna pića). Žedni smo, pa se osvježavamo, hvatamo wi-fi (zadnji prije Irana), te nakon nekog vremena, pogonjeni dosadom, i sami odlučujemo otići do tvrđave. Vremena imamo, na kolodvoru su nam rekli da dođemo oko pola 8.

Ali prije toga ćemo pogledati što je Letica vidio.

Jedna od parcela na kojoj je bila zgrada koja se srušila u potresu:







Prešao je glavnu aveniju i nastavlja prema tvrđavi, do koje još uvijek ima nekih 2 km:



Srećom, ubrzo se pojavio dolmuş koji će ubrzati taj put. Malo kičastog unutrašnjeg uređenja dolmuşa:



I tvrđava je odjednom mnogo bliža:





Vanska tvrđava potječe iz 8. i 7. st. pr. Kr., iz doba države Urartu i najveća je građevina takve vrste. Smještena je na velikoj stijeni koja se izdiže iz ravnice zapadno od grada Vana, a odmah uz istočnu obalu jezera Van. Nalazila se pored drevnog urartskog grada Tušpe. Donji dijelovi tvrđave izgrađeni su od nežbukanog bazalta, a gornji od ćerpiča.

Podnožje:



S južne strane nalaze se ruševine Tušpe:





Pogled prema utvrdi na vrhu:



Tijekom opsade Vana 1915., Turci su navodno bacali Armence s ovih stijena.

Spilja u podnožju stijene:



Pogled unazad, prema gradu:



Ostaci stare seldžučke džamije (u daljini se vidi i Husrev-pašina džamija:





Još stijena tvrđave i raznih struktura pod njima:







Ponovno osvrt:



Pogled prema jezeru pored seldžučkog minareta:



U stijeni je ploča na kojoj je Kserkso u 5. st. pr. Kr. napisao jedan od tipičnih trojezičnih natpisa (na staroperzijskom, babilonskom i elamskom), ujedno jedini takav ahemenidski natpis izvan Irana:







Natpis kaže: "Veliki bog je Ahura Mazda, najveći od bogova, koji je stvorio ovu zemlju, koji je stvorio nebesa, koji je stvorio čovjeka, koji je stvorio sreću za čovjeka, koji je učinio Kserksa kraljem, jednim kraljem za sve, jednim vladarom za sve.

Ja sam Kserkso, veliki kralj, kralj kraljeva, kralj svih naroda svakoga porijekla, kralj ove zemlje velike i široke, sin kralja Darija Ahemenida.
Kralj Kserkso kaže: Kralj Darije, moj otac, milošću Ahure Mazde izgradio je mnogo dobroga i naredio je da se iskopa ova niša, ali budući da nije postavio natpis, ja sam naredio da ga se postavi.
Neka Ahura Mazda i ostali bogovi štite mene, moje kraljevstvo i ono što sam učinio."

Inače, ovaj je natpis odigrao važnu ulogu u dešifriranju staroperzijskog klinopisa, tridesetih godina 19. stoljeća.

Pogled na džamiju u sastavu tvrđave:



I još jedan osvrt:



Iz malo daljega:



Na onom kraju stijene najbližem jezeru nalazi se i mali šumarak, pa je ovdje malo sjenovitije:





Zatim je zaobišao tvrđavu i uputio se uobičajenim turističkim puteljkom koji se na nju penje sa sjeverne strane. Ovdje je stijena nešto blaža, pa je bilo potrebno izgraditi zidine:



Osvrt:



Pogled duž hrpta na šumicu i jezero:





Pogled na sjeveroistok, prema gradu:



Pogled na jugozapad:



I zapad:





Istok, prema gradu:



I s umjetničkim odmakom:



Pašnjak ispod tvrđave:



Pogled na središnji dio, izgrađen od ćerpiča:





Ostaci stare Tušpe gledani svisoka:





Vraća se na puteljak:



Ne znam da li ovi grade tvrđavu ili ju razgrađuju – u svakom slučaju, nijedno ne bi bilo dobro:



Puteljak ide uz same zidine:



Uspio se popeti do one gornje džamije:



Pogled u ambis iz ovog kuta:



Odavde se dobro vidi gdje su nekada u Tušpi bile ulice, a gdje građevine:



Plato ispred džamije je i omiljeni vidikovac:



Džamija s druge strane:





Naravno, nacionalizam se mora isticati na svakom koraku, pogotovo ako se zna da su u Vanu danas većina Kurdi, a nekoć su bili Armenci:



Još jedan pogled na Tušpu:





Pogled na aveniju kojom se dolazi do tvrđave:



I s malo većim zumom, uz još malo fortifikacija:



Ponovno prema jezeru:







Završni zajednički pogled na Tušpu, Van i prilaznu cestu:



Pogled prema jugu:



U podnožju sa sjeverne strane nalazi se turbe šejha Abdurahmana Gazija:



I vraća se polako u podnožje:



U šumici na zapadnoj strani nalazi se i jezerce sa zgodnim mostićem, a ovdje je i glavni ulaz u kompleks, s odgovarajućom pločom s informacijama:



Ovakvi natpisi obično u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza stoje na ulazima u mjesta:



Ista informacijska ploča za Tušpu:



Ovaj bi friz trebao prikazivati glavne atrakcije u kompleksu tvrđave i oko nje:



Odlično mjesto za piknik u podnožju tvrđave:



Još tri panoramska pogleda na tvrđavu:







Letica snimajući ovu zadnju fotografiju nije bio svjestan da smo mi prošli ovuda samo nekoliko minuta ranije. Naime, dok se on smucao po tvrđavi, mi smo pješice krenuli prema tamo. Tri kilometra, pa to začas prođemo. Tek nakon nekih pola puta, kada je pored nas promakao dolmuş s natpisom „Kale“, palo nam je napamet da bismo mogli uštedjeti pješačenje i odvesti se dotamo. OK, sljedeći je naš. No sljedećega nema. Hodamo i dalje, sad smo već uvelike izašli iz centra i hodamo po znatno ruralnijem dijelu Vana. Sada Damir počinje paranoizirati, da je već 6 sati, da nećemo stići na vlak (a on polazi u 8), da bismo se trebali vratiti...uglavnom ga ignoriramo, iako mu ja pokušavam razumnim argumentima pojasniti da, jednostavno rečeno, kenja, ali ti argumenti kod njega ne prolaze.

I ja slikam jednu od parcela na kojoj je do potresa stajala zgrada:



A danas se tu mirno hrani lokalna fauna:



Napokon nam dolazi jedan dolmuş, na opće olakšanje, jer će to možda oraspoložiti Damira. Međutim, u dolmuşu je tolika gužvetina da se jedva uspijevamo uvući, što mu daje novog štofa za prigovaranje. Srećom, budući da smo propješačili već veći dio puta, vožnja traje možda 2-3 minute, te nas onda iskrcava na kraju prilazne ceste. Sad još imamo za propješačiti dionicu uz tvrđavu, do njenog ulaza na drugom kraju stijene.

Negdje na dvije trećine tog puta uz stijenu nalaze se vrata u ogradi kroz koja se ulazi u kompleks tvrđave. Ulazimo, te potom idemo stazicom uz samo podnožje stijene. Pogled na utvrde:





Nikola u jednom času primjećuje neku kozju stazu koja se prilično strmo uspinje uvis, prema glavnom puteljku, pa odlučuje presjeći. Za njime ide i Mate. Meni nije drago, ali pridružujem se. Damir opet negoduje. Ja mu kažem da je on taj kojemu se žuri i da bi mu onda trebalo biti u interesu to što smo odabrali kraticu. On kaže da, što se njega tiče, nismo trebali ni dolaziti na tvrđavu, a ne se sad ovdje mučiti. Šaljem ga kvragu i pentram se za ovom dvojicom.

Nakon dolaska na iduću razinu, slikam opet zidine, sada od ćerpiča:



(Nemam pojma kakav je ovo stroj s lijeve strane. Možda nešto od onih koje je Letica slikao da grade ili razgrađuju.)

Poduzetni Turci na ulazu u glavni tvrđavni kompleks prodaju vodu, računajući na žeđ posjetitelja. Naravno, cijena je viša nego u gradu.

Nikola i Mate opet odlaze na jednu stranu, Damir i ja na drugu. Sada ja slikam jezero:



Prema sjeverozapadu:



Džamija, i neki japanski turisti koji su se stali na najuži dio prolaza i posve flegmatično se namještali za slikanje nekih petnaestak sekundi, bez obzira što je bilo očito da želim proći pored njih:



Druga strana tvrđave:



Nakon još malo vrzmanja uokolo, Damir i ja se odlučujemo zaputiti dolje. Ali, treba pričekati Matu i Nikolu, za koje sam vidio da su otišli prema drugom kraju tvrđave. Čekamo ih, ali njih nema, bez obzira što su i sami rekli da nećemo biti gore dulje od 20 minuta. Zovem Matu da ih pitam gdje su, on mi kaže „Evo, tu smo.“ (divnog li odgovora, s obzirom na relativnost njegova karaktera) Velim mu „Požurite se, čekamo vas.“ i onda laganim korakom Damir i ja krećemo nizbrdo, ne žureći previše, kako bi nas ova dvojica mogli stići. Povremeno još zastanemo, gledamo, ali njih nema nigdje na vidiku. U jednom času meni zvoni mobitel. Mate. Pita „Pa gdje ste VI, mi smo se već dogovorili s taksistom da nas prebaci do kolodvora!?“ Ja mu objašnjavam da smo bili uvjereni da su oni iza nas i da stižemo za tri minute. Naravno da je to idealna prilika Damiru da pizdi, ali unatoč tomu bez poteškoća stižemo u podnožje, izlazimo na glavni ulaz, ja krajičkom oka primjećujem da se možda za ulaz u tvrđavu plaćaju i ulaznice (što mi nismo napravili jer smo ušli na krivi ulaz), te se nalazimo s ovom dvojicom kod taksija. Taksi nas za desetak minuta prebacuje do kolodvora, pristižemo tamo u 7.10, 20 minuta prije vremena za koje su nam rekli da bismo trebali biti na kolodvoru. Skrećem Damiru pažnju na to. On uviđa da je bezveze živčanio, ali iz toga neće u ostatku putovanja izvući nikakvu pouku.

Uzimamo prtljagu, kupujemo još neke namirnice, ponajprije vodu, i čekamo Leticu. Odlučili smo ga nasamariti i prodati mu priču kako smo cijelo popodne proveli u gradu i zatim sa zanimanjem slušati što smo sve „propustili“ na tvrđavi.

Letica se pojavljuje, puši foru, ali onda ne možemo izdržati i kažemo mu da smo ipak našli za shodno obići tvrđavu. Doduše, kao što se vidjelo iz slika, on JEST vidio više, jer je obišao i južni kraj tvrđave.

Sad da još vidimo što je on vidio u međuvremenu. Dok smo mi šalabazali tvrđavom, on je išao u suprotnom smjeru. Njegov pogled na zidine:





Turbe šejha Abdurahmana Gazija izbliza:







Nažalost, ne znam ništa detaljnije o pokojniku i njegovom turbetu.

Nastavak puta:



Ružičnjak:



Potom je izgleda ustopirao neki prijevoz do grada, gdje je uslikao Atatürka:



A onda opet drugim prijevozom stigao do kolodvora. Ljudi se lagano okupljaju, na sredini fotografije vidite i nas preostalu četvoricu:



I iz žablje perspektive:



Ja još telefoniram Eni, to bi trebala biti zadnja prilika da imam mrežu prije ulaska u Iran. Potom se svi polako upućujemo prema našem vagonu. Pratitelji vlaka pokušavaju razgovarati s nama, no dok jedan govori perzijski (koji uglavnom ne razumijemo), drugi govori „neki čudni turski“ (za što ćemo kasnije utvrditi da je azerski – naime, u sjeverozapadnom Iranu živi puno Azera), pa je tako komunikacija otežana.

Ulazimo u vagon, nije katastrofa, ali nije ni bogznakako bajno. Zahod prilično smrdi, kupe ima šest kreveta, što znači da je više kušet nego spavaća kola. Budući da su srednji kreveti podignuti, ostavljamo stvari na najviši krevet i sjedamo na donji. Na jednom najgornjem krevetu nalaze se već neke dvije torbe. Nije nam jasno što je u njima, a najsumnjičaviji je naravno Damir. Budući da nam nisu donijeli posteljinu, mi ostali pretpostavljamo da je u njima posteljina, no čekamo da vidimo hoće li netko doći po njih.

Vlak konačno kreće, a potom u naš kupe dolazi jedan od konduktera. Uzima karte, a potom nam pokaže da zatvorimo prozore i navučemo zavjese. Govori na azerskome, i spominje stalno riječ „taş“. Hm, taş je kamen, ali što hoće... Onda nam veli „çobanlar, çocuklar, taş“, čineći pritom kretnje kao da nešto baca. Onda nam sine – želi nam reći da je u ovim krajevima omiljena zabava pastirske djece kamenovanje vlaka i da radi svoje sigurnosti zatvorimo prozore i navučemo zavjese. Iako zvuči apsurdno, za nekih desetak minuta ispostavlja se da je bio u pravu. Odjednom izvana zaredaju tupi udarci po oplati vagona. Srećom, nijedan nije udario u naš prozor, iako je izgledalo da su neki bili prilično blizu. Kamenovanje se ponavljalo u nekoliko navrata, da bi nekih sat vremena vožnje od Vana konačno prestalo.

Inače, premda je Van na samo 50-ak km udaljen od Irana, pruga dosta zavija jer se uspinje, pa nam je trebalo skoro dva sata do granice. Negdje prije granice odlučujemo se presvući u duge hlače – u Iran ne smijemo ući u kratkima. To je pomalo zahtjevno, budući da nas je strah izaći iz kupea, jer tko zna, možda kamen doleti i s druge strane.

Napokon stižemo u Kapıköy. Iako se granični prijelaz službeno zove po selu, ono je udaljeno oko 2 km, preko brda. Oko kolodvora je nekoliko zgrada, no sve izgleda kao potpuna pustoš. Svi moramo izaći iz vlaka i otići na graničnu kontrolu u ured koji se nalazi u kolodvorskoj zgradi. Stvari prolaze relativno bezbolno i za manje od sat vremena krećemo. E sad već raste uzbuđenje. Ulazimo, dakle u Iran. Na naš je vlak već nakačena iranska lokomotiva, koja će nas povući do susjednog mjesta Razi, gdje se nalazi iranska granična kontrola. Nekih kilometar od izlaska iz kolodvora Kapıköy prolazimo kroz neku vrstu slavoluka, osvijetljenog jarkim reflektorima. Izgleda mi kao neka vrsta rendgenskog skenera. Ubrzo potom uplovljavamo u Razi. Potom opet mir, tišina i čekanje. Na susjednom kolosijeku je teretni vlak, neke cisterne. Vidim vojnike kako prolaze pored i zagledaju pod njega. Nakon nekog vremena teretni vlak odlazi prema Turskoj. Vani su sada samo neki psi. Čekamo da netko dođe, da nam pregledaju putovnice. Još uvijek ne znamo što ćemo s onim torbama. Nitko nije došao po njih. Što se Damira tiče, tu uopće nema sumnje – unutra je heroin ili takvo što. Pokušavam mu reći da heroin ide u suprotnom smjeru – iz Afganistana, preko Irana i Turske u Europu, ali on na to kaže da je možda unutra neka druga droga. Iznervirani njegovom paranojom, odlučujemo pogledati što je unutra, na što on počne paničariti da to nikako ne činimo, jer će nam onda na torbama ostati otisci. Naposljetku Nikola povlači zatvarač na jednoj od torbi i, očekivano – unutra je posteljina. Laughing

U međuvremenu smo odmakli zavjese na prozoru, jer nam ne izgleda da će nas netko ovdje kamenovati. S druge strane je kolodvorska zgrada, a neki su ljudi izašli na peron i puše. Damir primjećuje da ga jedan od tih ljudi „čudno i neobično dugo gleda“, pa zaključuje da sigurno nešto nije u redu (začudo).

Nakon nekih dvadesetak minuta, ljudi u vlaku počinju se komešati i prolaziti duž hodnika pored našeg kupea. Ipak, nitko ne izlazi van. Odlučujem pogledati o čemu je riječ i uviđam da je pored našeg vagona vagon restoran, a u njega su se smjestili iranski graničari s laptopom. Kažem to svojim suputnicima, i krećem obaviti graničnu kontrolu. Kad sam došao na red, graničari mi vele da pozovem i svoje kolege. Kolege naravno nisu uopće našle za shodno da se nakon moje prve obavijesti da su graničari u susjednom vagonu dignu i upute za mnom, nego ih moram još jednom pozvati. Dolaze sva četvorica, obavljamo graničnu kontrolu, sve je u redu, vize su isto u redu, dobivamo ulazni žig i službeno možemo u Iran. Vraćamo se u kupe i čekamo da se pregleda ostatak putnika. Tada primjećujemo da sve veći broj ljudi izlazi iz vlaka i nosi prtljagu u staničnu zgradu. Izgleda na carinu. Mate pita nekoga trebamo li i mi ići na carinski pregled, odgovor je potvrdan. Kupimo prnje i krećemo u staničnu zgradu. Već smo pomalo umorni i spava nam se. Dok hodamo prema zgradi, primjećujemo da je staklo jednog kupea na jednom od vagona iza našega razbijeno. Očito je neki od kamenovatelja bio precizan, vjerojatno će večeras biti glavni baja u selu...

U staničnoj zgradi je već poveći broj ljudi, od kojih svi čekaju da nas konačno puste u susjednu prostoriju gdje se nalazi carina. Neki tip nam na lošem engleskom objašnjava da je to rutinska kontrola i da neće biti nikakvih problema za nas. Vjerujemo mu (osim Damira, naravno), strance rijetko gnjave, tim više jer doista nemamo nikakvih problematičnih materijala (alkohola, svinjetine, pornografije, dekadentne glazbe, robe s natpisima na hebrejskome i sl.).

Sjedamo na klupice i kunjamo. Na zidu velika slika Homeinija, s nekakvom opaskom o ženskom hidžabu, koja piše i na turskom i na perzijskom. Prije puta sam pokušavao malo učiti perzijsko pismo (koje je zapravo više-manje isto kao arapsko, koje ne znam), ali i dalje imam poteškoća s čitanjem. Ljudi i dalje ulaze, vuku hrpe robe, tehnička roba, prtljaga svih vrsta...jedino nema životinja. Mislim si kad ćemo doći na red, s obzirom na tu gužvetinu...

U jednom trenutku vrata se otvaraju. Nama mašu da krenemo među prvima. Eto, to je prednost bivanja strancem. Ulazimo u prostoriju, stavljamo prtljagu na niski stol, otvaramo ruksake, reda radi carinici zaviruju u njih – i potom smo slobodni. Možemo se vratiti u vlak. Pomičemo vrijeme za sat i pol unaprijed (Iran ima tu čudnu vremensku zonu), te potom razmišljamo kad ćemo stići u Tabriz. Službeno bismo po voznom redu tamo trebali biti u pola 7 ujutro, ali čini nam se da već kasnimo, a s obzirom na onu repinu na carini, moglo bi to potrajati i još.

Prije spavanja odlazim na vagonski WC (naravno, čučavac), ali od pranja zubiju ću, bojim se, morati odustati jer nema vode. Spuštamo preostala dva kreveta i svi liježemo. Srećom, vlak ne ide dalje od Tabriza, tako da će nas u svakom slučaju probuditi kada tamo pristignemo...

egerke @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 5, 2014
PONEDJELJAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao što sam rekao, Nikolu je nakon onog mojeg nehotičnog buđenja (nisam naime bio svjestan da spava, mislio sam da samo žmiri) počela prati nesanica, tako da je veći dio noći proveo prevrćući se i usto uzdišući. Time je pak u jednom času probudio Matu koji je spavao ispod njega. Onda je njegovo negodovanje probudilo mene. Ja sam uzeo mobitel da provjerim koliko je sati (bilo je 3 ujutro), ali mi je pritom ispao iz ruke na noćni ormarić, pa je to probudilo Damira. Iz sna se trgnuo i Letica, ali je ubrzo opet utonuo u san i počeo hrkati. Njegovo hrkanje, Nikolino uzdisanje i light-show Matinog netom napunjenog mobitela međutim bili su izazov za nas ostale prilikom ponovnog zaspivanja. Ipak, nakon 15-ak minuta svi smo ponovno pozaspali. Osim Nikole.

Letica se prvi od nas budi, kupi prnje i odlazi iz sobe, rekavši usput da se vidimo na aerodromu. Mi ostali još malo kunjamo (čak je i Nikola u neko doba uspio uloviti malo sna), a potom se i mi krećemo spremati. U neko doba mi Letica šalje poruku da je, jasno, zaboravio u sobi punjač za bateriju fotoaparata i da mu ga ne zaboravimo donijeti. Srećom, mi ne bismo otišli iz sobe a da ne pregledamo što je ostalo u njoj.

Spuštamo se do Baščaršije na doručak. Odlučujemo se za još jednu buregdžinicu, no ne gubimo previše vremena, malo nas pere i nervoza prije leta. Pješice se upućujemo prema stajalištu taksija kod Doma Armije. Usput, u parku kod saborne crkve nailazimo na neke sprave za razgibavanje, te se ja u punoj ratnoj spremi odlučujem malo iz zafrkancije razgibati. Mate mi se pridružuje, pa nas Nikola ovjekovječuje:





Kod Doma Armije odmah nalazimo taksi koji nas je voljan prebaciti do aerodroma. Taman smo četvorica, tako da stanemo svi, uz relativno malu gužvu. Po Iranu ćemo se međutim redovno taksijem voziti sva petorica, što neće biti osobito ugodno.

Vozeći se prema aerodromu prolazimo i pored Džamije kralja Fahda na Alipašinom polju, čiju je izgradnju financirala Saudijska Arabija i za koju se tvrdi da je promicalište vehabizma u BiH. Čitav kompleks uživa eksteritorijalnost, tako da tamo ne vrijede zakoni BiH, već Saudijske Arabije. Već sam ranije razgovarao o tome s dečkima, a sada im opet ukazujem na to. Pritom dobivam lakat u rebra od Damira, koji je naravno uvjeren da je naš vozač prikriveni vehabija (a čovjek izgleda kao sasvim obični urbani Sarajlija).

Bez problema stižemo na aerodrom, Letice naravno još nema. Ne žuri nam se, odlazimo još svi na WC, i potom nakon nekih 15-ak minuta stajemo u red za check-in. Žena na šalteru nas pita gdje nam je peti. Naime, sve je kompjutorski evidentirano, nama zapravo ni ne trebaju fizičke karte, imaju nas u sistemu. Kažemo da peti kasni i da će valjda doći na vrijeme, ali neka nama svejedno izda boarding-passove. Predajemo prtljagu (točnije, Nikola i ja), a zatim vidimo Leticu kako ulazi u zgradu. Uskoro i on obavlja svoju papirologiju, pa se tako svi upućujemo na kat, prema graničnoj kontroli. No kako ista još nije počela, morat ćemo i gore pričekati 20-ak minuta, što će Letica iskoristiti za još malo šetnje uokolo.

Što je on vidio toga jutra? Prvo se zaputio do Ilidže, gdje je poslikao spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu:





A potom i Veliku aleju koja vodi prema Vrelu Bosne:





Jedan od fijakera čeka turiste:



Karta kompleksa Vrela Bosne, koji je proglašen spomenikom prirode i u koji se tjedan nakon toga počeo naplaćivati i ulaz:



Srećom, do Vrela Bosne nije išao, nego se vratio prema Ilidži, poslikavši usput hotel Austrija u središnjem parku Banje Ilidže:



Prešao je rijeku Željeznicu cestovnim mostom, umjesto uobičajenog pješačkog, koji se vidi na slici:



Zatim se uputio busom od okretišta tramvaja na Ilidži prema Tunelu spasa. Pogled od Tunela prema sarajevskom aerodromu:



Sarajevo je grad koji je doživio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja. Tijekom preko tri godine Sarajevo se nalazilo u potpunom obruču srpskih snaga, a jedina veza sa slobodnim teritorijem nalazila se na jugozapadu grada, u predjelu Butmira. Na tom dijelu ostao je jedan uzak koridor koji je priječio da srpske snage posve zatvore obruč. Razlog je bio taj što je preko toga koridora prelazila pista sarajevskog aerodroma. Praktički je dakle ta poveznica bila nefunkcionalna. Ipak, mnogi su pokušavali ostvariti komunikaciju sa slobodnim teritorijem pretrčavajući pistu, što je bilo vrlo riskantno, budući da su se srpski položaji nalazili na obama krajevima piste. Nije potrebno napominjati da su se ta pretrčavanja uglavnom odvijala noću, ali budući da je pista bila osvijetljena, bili su svejedno vidljivi i dosta je ljudi izgubilo život prilikom pretrčavanja (navodno 800-tinjak). Budući da je u opsjednutom gradu vladala nestašica svih namirnica, jedini način da ih se nekako dobavi bio je dokopati se slobodnog teritorija i onda ih prošvercati u grad. Stoga je odlučeno da se ispod piste aerodroma prokopa tunel, koji bi spojio sarajevsko naselje Dobrinju s Butmirom na slobodnom teritoriju. Gradnja je započela 1. ožujka 1993. pod kodnim imenom „Objekt BD“ (Butmir-Dobrinja). Planove za izgradnju izradio je inženjer Nedžad Branković, no zbog vremenske stiske većina izgradnje bila je puka improvizacija. Gradilo se 24 sata dnevno, u osmosatnim smjenama, uz pomoć lopata i krampova, a iskopani materijal se odvozio tačkama. Polet kojim se gradio moguć je jedino kod ljudi koji su na rubu očaja, svjesni da nemaju što izgubiti. U izgradnji su donekle pomagali ljudi koji su imali iskustva u rudarstvu, ali većinom je kopao svaki raspoloživi čovjek. Istovremeno se kopalo s obiju strana, no kopači nisu bili koordinirani s onima s druge strane, tako da nije bilo jasno hoće li se uopće susresti. Kopači su se susretali s podzemnim vodama, koje su morali ručno ispumpavati. Drugi problem je bio nedostatak drva za potpornje, budući da je većina drvnog materijala u Sarajevu bila posjećena za ogrjev. Stoga su sa sarajevske strane potpornji uglavnom rađeni od starog željeza iz tvornica. Kada su kopači konačno uspjeli čuti one s druge strane, počelo se kopati čak i rukama, kako bi se stvar što prije završila. Na kraju je tunel u potpunosti probijen 30. lipnja 1993., nakon 4 mjeseca kopanja (uz samo 11-centimetarsku pogrešku, i to po visini!), a počeo se redovno upotrebljavati već idućeg dana. Kroz tunel su provučeni kablovi za struju, mali naftovod i telefonske žice. Duljina tunela je oko 840 metara: 160 na dobrinjskoj strani, 340 pod pistom i 340 na butmirskoj strani. Visina je 1,60 metara na dobrinjskoj, odnosno 1,80 metara na butmirskoj strani, a širina oko 1 metar. Na najdubljem dijelu prolazi 5 metara ispod piste. Ulaz s dobrinjske strane bio je u garaži jedne stambene zgrade, a s butmirske u podrumu kuće obitelji Kolar. Oba ulaza bila su izuzetno dobro čuvana.

Isprva je tunel bio obični podzemni prolaz kroz koji se sve prenosilo ručno, no 1994. su u njega položene tračnice kroz koje je teret prevožen na vagonetima. Dobio je i rasvjetu. Unatoč tomu, podzemne vode su često probijale u tunel, a kako nije bilo ventilacije, svatko tko je u njega ulazio morao je nositi i masku.

Svaki dan kroz tunel je prošlo tri do četiri tisuće ljudi, te oko 30 tona robe. Vjeruje se da je tijekom rata kroz tunel prošlo između dva i tri milijuna ljudi. Većina ljudi koji su tada napustili Sarajevo izašla je upravo kroz tunel. Prolaz kroz tih 840 metara spasa trajao je oko 2 sata. Nažalost, mnogi su iskoristili tunel da profitiraju od njega. Vojnici su znali tražiti i do 120 dolara za prolaz civila, a u Butmiru i Hrasnici cvjetalo je crno tržište, na kojem su cijene namirnica bile astronomske: npr. 100 maraka za kilu šećera!

1994. za tunel je saznala i Vojska Republike Srpske, te je Ratko Mladić tražio od UN-ovaca stacioniranih na aerodromu da zatvore tunel. Kada se to nije dogodilo, pokušali su sami prokopati svoj tunel i preusmjeriti vode Željeznice da potope Tunel spasa, no bezuspješno.

Nakon rata, Bajro Kolar, vlasnik kuće u Butmiru gdje je bio izlaz tunela, privatno je u svojoj kući uredio muzej posvećen tunelu. Idućih 15 godina muzej je bio njegov privatni projekt, sve dok država nije prepoznala turistički potencijal.

Danas se može posjetiti svega 20-ak metara tunela na butmirskoj strani (dobrinjski je ulaz zatvoren). Postoje ideje da se tunel u cijelosti obnovi, ali problem je naravno novac, tim više jer bi ga trebalo sanirati, budući da je nakon rata zapušten, a dijelom i uništen prilikom obnove piste. U podrumu kuće Kolarovih može se pogledati i projekcija filma (zapravo amaterskih snimaka) iz doba opsade Sarajeva. U prizemlju se nalaze slike i memorabilije, a tu je sačuvan i stolac kojim su kroz tunel prevozili Aliju Izetbegovića.

Unutrašnjost tunela:





Kuća Kolarovih izvana:





Naravno da stvari baš ne idu glatko, pa se u međuvremenu ispostavilo da pravi izlaz nije bio baš posve u kući Kolarovih, već pokraj, a kuća Kolarovih je služila samo kao stražarnica. Međutim, isto je tako činjenica da je tunel spašen za javnost upravo zahvaljujući Kolarovima (koji su tom prilikom i podosta zaradili, sve naravno na crno).

Umjesto da se vraća do Ilidže, pa potom preko Nedžarića ide do aerodroma, Letica se zaputio s druge strane, preko teritorija koji je danas u Republici Srpskoj. Taj put je kraći, iako prolazi kroz drugi entitet („manji entitet“, kako eufemistično nazivaju Republiku Srpsku u federalnim medijima, iako RS obuhvaća oko 49% BiH).

Evo ga ponovno na ulazu u Sarajevo i Federaciju BiH:



Na drugu stranu:



Ulica Vahide Maglajlić, poznata po tome što joj je južna strana (desna na slici) u Republici Srpskoj, a sjeverna (lijeva) u Federaciji BiH:



Pogled preko aerodroma prema Butmiru:



Preko razglasa najavljuju da se putnici za let za Istanbul upute prema graničnoj kontroli. Letica se u međuvremenu vratio iz svog šetkanja uokolo, tako da se sva petorica upućujemo na pregled putovnica. Svi prolazimo bez ikakvih problema – osim Damira. Njega je, prema njegovom vlastitom opisu, policajka „čudno gledala“, i postavljala mu još neka pitanja koja nije pitala nas ostale. To mu je naravno sumnjivo i nije mu jasno što smjeraju... Mi ga pokušavamo oraspoložiti humorom, ali on je smrknut. Nervozan je zbog prvog leta u životu (za koji je prilično uvjeren da ga neće preživjeti) i sad ga još i policajci sumnjiče.

U čekaonici su već neki bekpekeri, od kojih jedan spava uguran u hrpu vreća koje inače služe za sjedenje:





S obzirom na položaj, nismo sasvim sigurni je li uopće živ, a posve je izvjesno da ove vreće na sebe nije mogao sam nakrcati.

Ubrzo slijeće i naš zrakoplov, koji stiže iz Istanbula, iskrca putnike i ukrca nove, natanka se i odmah ide natrag. Low cost kompanije ne vole prazni hod pa je dnevna iskorištenost zrakoplova velika.

Sarajevski aerodrom je prvi na kojem imam priliku koristiti onaj most za izravni ulazak u zrakoplov. Dosad sam uvijek letio ili s aerodroma koji to nemaju, ili sam pak letio u avionima koji su preniski za pristajanje uz takav most (Dash, ATR). Promet na aerodromu je malen, naš avion je jedini koji je trenutno tamo.

Kada sam kupovao karte rezervirao sam sjedište za sebe, jer želim sjediti uz prozor. Nažalost, nisam bio dovoljno pažljiv i shvatio sam da sam rezervirao mjesto uz krilo. Ipak, nešto će se uspjeti vidjeti... Letici su izdali rezervaciju za sjedalo do mojega, ali on isto želi sjediti uz prozor, pa se odluči praviti blesav i sjeda uz prozor dva reda iza. Međutim, ubrzo ga dižu oni koji imaju rezervaciju za to mjesto. Nije se uspio iždžiberiti, pa se vraća na mjesto do mene.

Iako je avion posve pun, svi se ukrcavaju poprilično brzo, tako da krećemo desetak minuta prije predviđenog vremena. Damir je sada posve miran. Kaže „Sad više ionako ne mogu ništa učiniti.“

Uzlijećemo, uz lijep pogled na Vrelo Bosne, a potom zaokrećemo na istok-jugoistok. Promatram krajolik koji promiče, ne uspijevam prepoznati ništa iz zraka, sve dok u jednom času ne spazimo grad za koji se i Letica i ja slažemo da je Niš, s obzirom na smještaj rijeke, aerodroma i raster grada... Nakon toga uspijevam pratiti krajolik negdje do ulaska u zračni prostor Bugarske, a potom opet više ne prepoznajem gradove. Pretpostavljam da prelijećemo Sofiju, ali nju ne mogu vidjeti, jer je vjerojatno točno ispod zrakoplova...

Letica lista Pegasusovu brošuru. Opazio je na jednom mjestu neke recepte koji mu se čine zgodnima, pa bez pardona trga stranice s tim receptima i sprema ih u svoju torbu. Laughing

Nakon nekih sat vremena leta izlazimo nad Mramorno more i polako počinjemo ponirati prema Istanbulu. Kako je aerodrom Sabiha Gökçen smješten u azijskom dijelu Istanbula, nadlijećemo Prinčevske otoke koji se nalaze u Mramornom moru pred azijskom obalom Istanbula, kao i gomilu usidrenih tankera.

Približavanje Sabihi Gökçen i nadlijetanje azijskih kvartova Istanbula:



Slijećemo bez poteškoća. Pri izlasku iz aviona primjećujem temperaturnu razliku – u Istanbulu prži, za razliku od umjerene temperature u Sarajevu. Ovaj put smo opet na starome – iz aviona u bus, pa u zgradu. Nas četvorica u jedan bus, Letica flegmatično u drugi. Srećemo se opet na graničnom prijelazu, gdje se on već progurao naprijed. Pokazujemo vize, sve je u redu, unatoč Damirovoj pomalo paničnoj zamolbi da ostanem uz njega dok ne prođe graničnu kontrolu. Ovaj puta ga nitko ništa ne zapitkuje, ne gleda ga sumnjičavo...

Karuseli s prtljagom. Nikola je već podigao svoj ruksak, mojeg nema. Pa nije valjda da će mi izgubiti prtljagu kod prve predaje? Srećom, nije. Vidim još ljudi koji čekaju prtljagu oko karusela, što mi daje naslutiti da bi trebala doći još barem jedna tura. To se i događa, i moj ruksak je u njoj. OK, to smo riješili, sada još samo podići novce i spremni smo za polazak prema gradu.

Pred aerodromom stoji niz buseva kompanije Havataş, koja se brine o prijevozu s aerodroma do centra grada. Do Kadıköya je 8 lira, a vožnja traje nekih sat vremena. Odlučio sam se uzeti hostel na Kadıköyu jer sutradan imamo let u 10 ujutro, što znači da moramo krenuti rano iz hostela, a za to nam je praktičnije odsjesti na azijskoj strani.

Hostel se nalazi na pet minuta hoda od autobusne stanice i pristaništa gradskih brodova na Kadıköyu, u ulici punoj restorana. Riječ je o tipičnoj uskoj i visokoj istanbulskoj zgradi. Dvojica Turaka na recepciji govore vrlo dobar engleski. Daju nam jednu dvokrevetnu sobu i jedan četverokrevetni dormitorij u kojem će četvrti krevet biti nezauzet. Ujedno doznajemo da se idući dan doručak počinje servirati prekasno da bismo ga mogli pojesti prije polaska. Uvid u sobe pokazuje nam da je dvokrevetna soba zapravo jedan veliki bračni krevet. Odlučujem se stoga prepustiti taj veliki krevet Letici (taman posla da mi još hrče na uho), a ja ću se prebaciti na onaj četvrti slobodni krevet u dormitoriju.

Osvježavamo se i spremni smo za polazak u grad, prvo na ručak.

Pred hostelom ova maca flegmatično leži na otiraču:



Zanimljivo je da u Istanbulu čak i ulične mačke izgledaju njegovano.

Ručamo nekih 50-ak metara niže, u jednom „lahmacun salonu“. Nikola odmah uzima dva. Damir jede svoj lahmacun, ali nezadovoljan je, to mu je više predjelo, on bi nešto konkretnije. Letica i ja poslije ručka odlazimo u susjedni lokal, gdje prodaju istočnoanadolski med, a nude i savršen desert – jogurt s medom. Nakon toga krećemo prema pristaništu – popodne namjeravamo provesti u europskom dijelu.

Letica nije načisto hoće li nam se pridružiti na prelasku, ima neke svoje planove da ode poslikati nešto u Üsküdaru, ali na kraju se ipak odlučuje promijeniti plan jer i na europskoj strani ima lokacija koje želi vidjeti. Brod stiže gotovo odmah i ubrzo krećemo preko Bospora.

Haydarpaşa, koji će ubrzo izgubiti svoju kolodvorsku funkciju:



Bospor i prvi most preko njega:



Pogled prema palači Dolmabahçe:



Izlazimo na Eminönuu i odmah krećemo u slastičarnicu pored Sirkecija, gdje smo već navraćali na putu u Zakavkazje. Razlog je širok izbor pudinga i sütlaça:



A ni kolači nisu loši. Sjedamo i odabiremo deserte. Damir se buni da mu je preskupo, cijene su iste kao u Hrvatskoj, očekivao je da Turska bude jeftinija. Damir je inače a priori krenuo s pretpostavkom da mu se Istanbul neće svidjeti, pa je čak predlagao i da spavamo negdje na aerodromu, da uopće ne idemo do grada. Već sam rekao da on načelno formira stav o nekom gradu ili zemlji prije nego uopće dođe onamo, te je nemoguće da taj stav izravnim iskustvom popravi – najčešće zato što onda ni ne ode u to mjesto ako mu se a priori ne sviđa. Istanbul nije mogao izbjeći, ali se svojski trudio da održi uvjerenje da je to loše mjesto za njega. Doduše, neke su mu okolnosti u tome i išle na ruku, ali o tom potom.

Dok jedemo svoje deserte, opažam na meniju da imaju nešto za što sam već ranije čuo, ali nisam imao prilike probati – puding od pilećih prsa (tavuk göğsü). Riječ je o jelu kod kojeg se piletina raskuha u vrlo tanka vlakna, te se potom miješa s mlijekom, rižom i šećerom, čime nastaje gusta pudingasta masa. Može zvučati neobično, ali i želatina se radi kuhanjem kostiju, kože, papaka i tko zna čega sve. Letica i ja naručujemo još i to, pored svog redovnog deserta. Okus je zanimljiv. Kao riža na mlijeku, sa slabašnom aromom pečene piletine. Tekstura je blago vlaknasta. Damir uzima komadić, potom se vidi kako s gađenjem pretura po ustima i izvlači jedno vlakance prstima. Ogledava se uokolo, a kako sjedimo pored prozora, brzom kretnjom izbacuje vlakance na ulicu. Laughing

Dok tako jedemo svjedočimo i naletu jednog motociklista na pješaka, upravo ispred slastičarnice. Srećom, pješaku nije ništa, ali nama ostavlja temu za razmišljanje kako ćemo se snalaziti po Iranu, s obzirom da smo čuli horror priča o njihovim vozačima i prometu.

Nakon slastičarnice krećemo ponovno prema Eminönuu, no u jednom trenutku Letica zaostaje negdje za nama, kupujući nešto u jednoj prodavaonici. Čekamo ga malo dalje, no on se ne pojavljuje. Zaključujemo da je odlučio krenuti svojim putem, što je i najavio, pa mi tako nastavljamo preko mosta Galata i uzbrdo do kule Galata. Tamo se malo odmaramo, slušajući Damirova negodovanja. On je sad već ozbiljno gladan, a htio bi neki pošteni kebab. Naposljetku i nalazi nešto slično u jednoj od uličica pored kule Galata, ali ta mu je porcija premala za cijenu koju je voljan platiti. Dodatnu grešku je napravio Mate, koji mu je na pitanje kolika bi trebala biti cijena kebaba u Istanbulu, odgovorio 2 lire. Međutim, takva se cijena može dobiti isključivo u provinciji, u Istanbulu će to prije biti 3-4 lire. No Damir je Matinu primjedbu uzeo zdravo za gotovo i odbijao uopće pogledati bilo što što bi moglo koštati više od 2 lire.

I tako smo se nekako uspjeli dovući i do Taksima. Očekivali smo nekakve tragove nereda koji su se odvijali mjesec i pol ranije, ali sve je bilo sasvim uobičajeno. Pogled na sporni Gezi park, u kojem se vide tek tragovi započete pripreme gradilišta:



Ljudi se normalnu šeću uokolo, nema nikakvih tragova borbi, nema ni šatora prosvjednika, kao da prije samo 50-ak dana ovdje nije bilo gotovo ratno stanje.

Park iznutra:



Na samom licu mjesta, park izgleda prilično beznačajno. Kao i većina simbola borbe, u stvarnosti se ne osjeća nikakva aura simboličke vrijednosti nekog mjesta ili osobe.

Nakon kojih pola sata sjedenja, pri čemu je zašlo sunce, odlučujemo se lagano zaputiti prema nazad, ali ne İstiklalom, već poprijeko, prema stanici Tophane. Prolazimo ponovno pored nekoliko mjesta za hranjenje, ali to je i dalje „preskupo“. Sišavši na Tophane, nastavljamo pokrajnjim ulicama prema Karaköyu. Kontempliramo ući u nekoliko restorana, jer smo u međuvremenu i mi ogladnili, ali odustajemo zbog Damirovog njurganja, koji je u međuvremenu iz protesta zaključio da uopće ne mora jesti, jer ne želi više ostaviti ni liru više no što mora „u ovom odvratnom gradu“. Srećom da Iran barem načelno voli, inače bismo ga već sada utopili u Bosporu. Nekako u to vrijeme zaradio je nadimak „Sipica“, kojim smo ga zvali zbog permanentnog puštanja crnila. S vremenom će se nadimak promijeniti u „Exxon Valdez“, jer ćemo shvatiti da smo ga podcijenili. Laughing

Nakon bacanja koplja u trnje u pogledu večere, odlazimo na brod kojim ćemo se vratiti na azijsku stranu. Nakon isplovljavanja, pokušavam uslikati zgodan kadar – polumjesec iznad Sulejmanije:



I malo iz veće blizine, obnovljena Sulejmanija, u koju ni ovaj puta nismo stigli:



Naposljetku se vraćamo do našeg hostela, a potom primjećujemo na kraju naše ulice neki restorančić koji nam se čini zgodnim – barem nama ostalima, Damir je ionako izgubljen slučaj. Sjedamo i naručujemo pilav sa slanutkom, a na to pristaje čak i Damir. I cjenovno mu je prihvatljivo. Nije oduševljen (mora održati gard „Istanbul mi ide na živce“), ali vidi se da mu je drago što je konačno našao nešto što može pristati pojesti.

Poslije večere i kupovine vode, vraćamo se u hostel, a tamo je već Letica, koji je također imao zanimljivo poslijepodne.

Nakon što se odvojio od nas nabrzinu je uslikao Yeni cami:



I kulu Galata:



A zatim se ukrcao na brod kojim će se odvesti duž Zlatnog roga. I on je slikao Sulejmaniju:



Lijevo džamija Sultana Selima Okrutnog (Yavuz Sultan Selim cami), desno se nazire kupola grčke pravoslavne gimnazije:



Širi kut – slika s pristaništa Kasimpaşa:



Sada samo gimnazija:



Sulejmanija preko Atatürkova mosta:



Pogled unatrag – Atatürkov most i iza njega stupovi novog mosta za metro:



Pogled prema Feneru:



Ponovno gimnazija:







Zajedno s bugarskom pravoslavnom crkvom (to je ona izrađena od lijevanog željeza):





Sada im se još pridružuje i Yavuz Sultan Selim cami:



U parkiću u prednjem planu na putu u Gruziju upoznali smo onu klinku koje se neko vrijeme nismo mogli riješiti. Laughing

Pristanište Hasköy



Još jedan pogled unatrag:



Pogled na ayvansarayski park:





Pristanište Ayvansaray:





S druge se strane Zlatnog roga nalazi Muzej transporta. Tamo je i podmornica TCG Uluçalireis (S 338), povučena iz službe 2000. godine:



Prolazak ispod još jednog mosta, mosta Haliç (što je tursko ime Zlatnog roga):







Most je izgrađen 1974., u sklopu istanbulske obilaznice. Dugačak je skoro kilometar, širok 32 metra, a Zlatni rog nadvisuje za 22 metra.

Pogled na predio zvan Piyerloti:





I brodsko pristanište Eyüp:





Turbe sultana Mehmeta Reşata:



Mehmet V. ili Mehmet Reşat bio je sultan u doba Prvog svjetskog rata, a smatra ga se i jednim od najodgovornijih za Armenski genocid. Nije dočekao kraj rata, umro je 3. srpnja 1918.

Zlatni rog ovdje skreće udesno i naglo se sužava:



A s Eyüpa na Piyerloti vodi žičara:



Žičara je otvorena 2005. i bila je najskuplja žičara u Turskoj. Radove je izvela talijanska tvrtka Leitner Ropeways. Dužina žičare je 384 metra, visinska razlika 53 metra. Ima 4 kabine, koje voze u dva tandema po dvije, brzinom od 4 m/s. Vožnja traje malo manje od tri minute. Kapacitet je 576 putnika po satu.

Žičara prolazi iznad eyüpskog groblja, jednog od najstarijih i najvećih muslimanskih groblja u Istanbulu, gdje su pokopane mnoge poznate osobe. Groblje je nastalo na mjestu gdje je pokopan Abu Ayyub al-Ansari, Muhamedov bliski drug, koji je poginuo tijekom napada na Konstantinopol u drugoj polovici 7. st. Kako je želio biti pokopan što bliže gradskim zidinama, pokopan je na ovom brežuljku. Kada su Turci osvojili grad, sagradili su na tom mjestu grobnicu i džamiju, a mnoge su istaknute ličnosti Otomanskog Carstva željele svoje posljednje počivalište imati što bliže Eyüpu Sultanu, kako su ga Turci nazivali.

Letica se na vrh Piyerlotija uputio pješke. Nekoliko slika usput:















Pogled s gornje stanice žičare na Piyerlotiju:





Brdo Piyerloti nazvano je prema Pierreu Lotiju, francuskom pomorskom časniku i piscu, koji je u Istanbulu proveo tri mjeseca u jesen i zimu 1876. Običavao je šetati ovuda i ispijati kavu u kavani na vrhu brda, koja danas također nosi njegovo ime. Brdo je nazvano u njegovu čast zbog podrške koju je Loti izrazio turskom ratu za nezavisnost.

Pogled na zavoj Zlatnog roga i dva otočića u njemu:



Moderni kvartovi u daljini:



Pogled prema Beyoğluu i niz Zlatni rog:



Niz trasu žičare:



Most Haliç:



Donja stanica žičare:



Kavana Piyerloti:





Još jedan pogled na mezarje:



Kongresni centar na drugoj obali Zlatnog roga, na horizontu se vidi kula Galata:



Za spuštanje s Piyerlotija se ipak odlučio za žičaru:













A potom se uputio do Eyüpove džamije:









Džamija je sagrađena 1458. i bila je jedna od prvih u Istanbulu nakon turskoga osvajanja.

Displej kakav se često javlja u džamijama, barem u Turskoj, i pokazuje točna vremena dnevnih molitava:



Dvorište i šedrvan:







Još malo okolice džamije:





 



Sa stražnje strane kompleksa džamije nalazi se turbe Mehmed-paše Sokolovića, koje je oko 1572. izgradio Mimar Sinan:





Kao što se vidi na prethodnoj slici, turbe je zatvoreno, pa je moguće samo slikati kroz prozore:





Ovdje se nalazi nekoliko turbeta istaknutih otomanskih dužnosnika:



Lagano se vraća na pristanište:



Ali, kako brodovi više ne voze, kreće autobusom duž Zlatnog roga do Eminönüa, gdje prelazi na brod prema Aziji. Pogled na Bospor i Kız kulesi:



Vojarna Selimiye, danas sjedište turske Prve armije:



Plava džamija i Topkapı:



Haydarpaşa noću:



I tako i on pristiže u hostel. Muvamo se uokolo, tuširamo i lagano spremamo na počinak. Letica dolazi u našu sobu i pita može li uzeti ventilator iz naše sobe. Kažem mu da ne može, jer će i nama trebati, u sobi je prilično sparno. Par minuta kasnije, Letica se vraća, i počinje vući ventilator iz sobe. Na moj upit što izvodi kad sam mu rekao da ga ne damo, on odgovara neoborivom logikom: „Pa vidio sam da ga niste uključili, pa sam zaključio da ga ne želite.“ (Nismo ga uključili jer su nam vrata sobe bila otvorena, budući da se otvaraju karticom, a mi smo jedan po jedan odlazili pod tuš, pa da ne moramo nositi kartice ili pak inkomodirati ostale da nam otvore vrata, ostavili smo ih otvorenima.)

Uglavnom, nitko od ostalih se previše ne uznemirava zbog toga, pa onda ni ja ne radim neku frku. Damir se ovaj puta otišao prvi otuširati i odmah je zaspao, vjerojatno u želji da čim prije prespava ovu noć i makne se iz Istanbula.

Naposljetku smo se svi ušuškali, ali na ulici pod prozorom je prilična buka, vani trešti glazba, ne znam kako ćemo zaspati...

egerke @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 15, 2014
NEDJELJA, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Letica ustaje u cik zore i odlazi iz sobe. Mi se polakše budimo i odlučujemo se ležerno spustiti do Baščaršije na doručak.

Pred hostelom vidimo neku mačku čudne crvene boje očiju. Damir je uvjeren da je to oko zla i da ne smijemo zuriti u nju. Laughing Po spuštanju na Baščaršiju odlazimo prvo u jednu buregdžinicu, potom Nikola traži mjenjačnicu (na kraju mijenja novce na pošti), a potom sjedamo u Morića han na salep. Damir se nakon boze odlučuje kušati i salep, ali zaključuje da mu je boza bolja, ponovno na Nikolin užas. Laughing

U to vrijeme dolazi poruka od Letice gdje smo. Kažem mu da se spusti do nas, te se on i pojavljuje za par minuta. On je već dobro iskoristio rano jutro. Prvo se ponovno zaputio do šehidskog mezarja na Kovačima, posvetivši ovaj puta više pažnje mezaru rahmetli Alije Izetbegovića:









Kao što vidite, nalazi se na improviziranom otočiću i jedini je natkriven turbetom.

Pogled nizbrdo, prema gradu:



I s ulice:



U širem kutu:



Potom se uputio uzbrdo, prema Bijeloj tabiji. Bijela se tabija nalazi na prostoru gradskog predjela zvanog Vratnik („Ko igra za raju i zanemaruje taktiku...“), koji je okružen bedemom. U bedemu se nalaze troja vrata (kapije), ovo je kapija na ulici Širokac:



I s gornje strane:



Središnji dio Vratnika:



Jedna od strmih pokrajnjih ulica, pogled prema džamiji na njenom kraju:



I tako dolazi do druge, Višegradske kapije, na istočnom dijelu Vratnika:



Tu se inače nalazi i ploča partizanskim osloboditeljima Sarajeva:



S druge strane puca pogled na kanjon Miljacke, i na spoj sarajevske zaobilaznice s cestom koja ide iz centra grada:



Malo širi kut:





Višegradska kapija s vanjske strane:



Pogled prema drugoj obali Miljacke:



I tako on konačno dolazi do Bijele tabije:













Bijela tabija nalazi se na mjestu tvrđave koja je po nekim izvorima izgrađena 1550., a po drugima je bila još i starija, moguće je da se čak radilo o utvrdi Hodidjed, koja se u doba turskoga prodora nalazila na prostoru istočnog Sarajeva. Tabija je imala važnu ulogu u obrani Sarajeva od Eugena Savojskog krajem 17. st., kao i u vrijeme napada austrougarske vojske 1878. Kasnije je nadograđena u doba Austro-Ugarske. S vremenom je izgubila svoju fortifikacijsku funkciju, te je bila poprilično devastirana odvoženjem građe za građevinski materijal. U ratu je pak bila na udaru teškog topništva, što je prouzročilo dodatna oštećenja. Danas se planira njena obnova i revitalizacija.

S Bijele se tabije međutim i danas, potpuno besplatno pruža predivan pogled na centar Sarajeva. Evo, s različitim stupnjevima zuma (kako se zove Bosanka koja radi u fotografskoj radnji? Zumira):











Pogled na sjeverozapad, vidi se danas devastirana kasarna Jajce (tako prozvana jer se ovamo preselila austrougarska vojna bolnica iz Jajca):



I pogled dalje, prema Koševu i Avazovom tornju:



Baščaršija iz ovog kuta:



Pogled na lijevu obalu Miljacke, u prvom planu mezarje na Alifakovcu:



Obronci Trebevića:



Duž Miljacke:



Pogled na sarajevsku obilaznicu i Trebević:



I na istok, prema Palama:



Na sjeveroistok:



I još jedan panoramski filmić.

S vanjske strane zidina:



Filmić i ovdje.

Sada je pogled na grad nesmetan:





Prema novijim dijelovima:



Sprudovi Miljacke i kućice Alifakovca:



Vratnik:



Potom se Letica krenuo vraćati s Bijele tabije:



Nezaobilazni Grunf:



Još jednom Višegradska kapija:



Još jednom pogled odozgo na Vratnik:



Gradski bus provlači se kroz Višegradsku kapiju:



Zanimljiv mural sa sarajevskim motivima, rekao bih da je ovo zid škole:





Vratnički sokaci:









Nizbrdo, prema kapiji na Kovačima:



Ponovno pogled prema Trebeviću:



Kapija na Kovačima:



I evo ga opet kraj šehidskog mezarja:



U prednjem planu su stari grobovi:





Alijin mezar iz daljine:



Još jedan pogled na groblje iznutra:



I napokon se spušta na Baščaršiju:



Dolazi do nas u Morića han i kaže da mu zapravo prvo treba samo ključ od sobe, jer treba na WC, pa će se onda vratiti do nas. Dajem mu ključ i on ponovno odlazi. Putem do hostela još jednom slika mezarje:



Kad se idući put vratio, odlučili smo se još premjestiti u Kuću sevdaha, gdje smo već ranije doznali da imaju dobro đul-šerbe (sok od ružinih latica), pa ćemo se time okrijepiti prije iduće akcije. Damir prihvaća ideju, Nikola je opet skeptičan u pogled đul-šerbeta, pa uzima mineralnu vodu, iako traži ipak Damira gutljaj, i sviđa mu se. Ja se odlučujem za turšiju od smreke, no okus mi se ne sviđa baš previše, nekako je kiselo-gorkast.

Napokon se odlučujemo krenuti prema Kozjoj ćupriji. Ona se nalazi u kanjonu Miljacke, nekih 2-3 km istočno od Vijećnice, pa stoga krećemo u šetnju. Polazna točka – pogled na Vijećnicu i Šeher-Ćehajinu ćupriju:



Bijela kuća odmah s druge strane mosta je već spominjana Inat-kuća:



Ovdje se na Miljacki nalazi mala hidrocentrala:



Predio odmah uzvodno naziva se Bentbaša (u govoru Bembaša) i ovdje se nalazi nekoliko restorana, bazen, a nekoć su ovdje bile poznate gostionice s bogatim noćnim životom. Opjevana je u sevdalinki Kad ja pođoh na Bembašu, koja se smatra neslužbenom himnom Sarajeva.

Miljacka na Bentbaši:



Itinerer:



Do Kozje ćuprije vodi šetalište koje je nazvano Alejom ambasadora, budući da su uz njega posađena stabla koja su sadili veleposlanici i međunarodni predstavnici u Bosni i Hercegovini. Kraj svakog stabla nalazi se i pločica s imenom i funkcijom odgovarajućeg dostojanstvenika.

Aleja ambasadora:



Iznad proviruje Bijela tabija:





Put prolazi i kroz tunel:



Pogled uzduž kanjona:



S lijeve se strane na kraćim segmentima zidića vide pločice o kojima sam govorio:



Pogled na Dugu stijenu ili Babin zub, osamljeni kameni stup koji strši iz kanjona:







Zanimljivo, prema predaji s te je stijene proučen prvi ezan po ulasku Osmanlija u Sarajevo.

Na jednom mjestu nalazi se proširenje i tu je nekakav klub ratnih veterana, takvo što, uredili su si krčmu, imaju i neke sportske terene...a nad svime i dalje bdije Bijela tabija:



Stijene kanjona su pravi izazov za alpiniste:





Od kojih su neki nažalost i tragično stradali:



Adnan Ćatić inače je bio jedan od najpoznatijih i najuspješnijih bosanskohercegovačkih alpinista, a svojedobno se popeo na Babin zub (onu stijenu malo iznad) noseći sa sobom čamac dugačak tri metra i težak stotinjak kilograma. Uspon je trajao 8 sati. Čamac je stajao na stijeni dva tjedna, a potom je jednako tako spušten. Razlog je bio želja da se skrene pažnja javnosti BiH na ekstremne sportove. Poginuo je odlučivši se spustiti niz nabujalu Miljacku čamcem, no čamac se prevrnuo, a on se utopio. Ponekad je život doista ironičan... Frown

Bijela tabija je i dalje na mjestu:





I onda napokon dolazimo do Kozje ćuprije. Pogled uzvodno na Miljacku s iste:



Te most sâm po sebi, s Nikolom i Damirom:



I bez njih:



Kozja ćuprija sagrađena je na starom putu koji je iz Sarajeva vodio prema Istanbulu. Prema legendi most je sagradio siromašni pastir, jer je primijetio da mu se koze dugo vremena zadržavaju pokraj jednog grma uz rijeku. Kad je on sâm bolje pogledao, vidio je da se u tom grmlju nalazi ćup pun zlata. Tim je zlatom platio sebi obrazovanje, a kad je postao uglednik, u spomen na zlato koje mu je omogućilo taj uspjeh, na mjestu gdje ga je našao dao je izgraditi most. Međutim, vjeruje se da je ipak za izgradnju tog mosta, kao i mnogih drugih po Bosni toga vremena, odgovoran Mehmed-paša Sokolović, točnije njegovo uređivanje cestovne mreže Carstva u drugoj polovici 16. stoljeća.

U povijesti su se na mostu dočekivali carski namjesnici (veziri). Priča se da su u čast vezira hrabriji mladići skakali s mosta u Miljacku, što je teško zamislivo, budući da je Miljacka ovdje vrlo plitka (čak i kad nabuja), a most visok (preko 10 metara).

Pogled na most iz Miljacke:



Ljeto je, pa je Miljacka još plića. Letica stoji u njoj i fotografira, kadli ga netko nazove na telefon. On odgovara flegmatično: „Evo, baš sam tu u Miljacki...“ Laughing

To izgleda ovako:



I pogled uzvodno iz Miljacke:



Damir negoduje. Išlo mu je na živce što smo toliko puno hodali po vrućini (on si nije uzeo kapu), a sve zbog poprilično bezveznog mosta, koji ni po čemu nije poseban. U ostatku puta, njemu će „Kozja ćuprija“ postati metaforom za neku potpunu bezveznu znamenitost, koju uopće nije potrebno vidjeti, a pristup do koje zahtijeva previše truda. Otprilike kako su Mate i Letica u Armeniji gunđali za Dilidžan.

Letica ima prijedlog da se pokušamo vratiti drugom obalom Miljacke, no to bi iziskivalo penjanje, a nismo baš ni sigurni gdje bismo izašli (vjerojatno na Tranzit), pa se Damir i ja zapućujemo izravno nazad istim putem, a onda nas i Nikola slijedi, pa se i Letica nevoljko priključuje.

Na povratku stajemo kod onih veterana u kafić na okrjepu. Damir se naravno ne da skinuti sa Sarajevskog piva, mi ostali smo ipak više za vodu. Odmaramo se nekih desetak minuta, potom nastavljamo prema gradu.

Opet Bijela tabija iznad ceste:



Pogled na taj veteranski kompleks:



I evo nas ponovno u gradu. Na ulici Telali, koja spaja Baščaršiju s Šeher-Ćehajinim mostom, nalazi se kuća u kojoj je svojedobno živio i umro Silvije Strahimir Kranjčević:



Iako kuća ima čak dvije spomen-ploče, izgleda prilično oronulo.

Lagano dolazi vrijeme ručka. Iako smo u Sarajevu, napravit ćemo ovaj puta iznimku od bosanske kuhinje i otići u nedavno otvoreni libanonski restoran na Baščaršiji. Zapravo se više radi o nekakvoj light verziji levantinske kuhinje, ali dobrodošao je odmak od ćevapa i pljeskavica. Falafeli, svježe povrće, malo humusa...fino i zdravo, a nećemo se nažalost baš s time puno susretati u Iranu.

Nakon ručka se razdvajamo. Nikola odlučuje krenuti u sobu, jer mora na WC, Letica ima opet neku svoju ideju, a Damir i ja ćemo dočekati Matu, koji nam je nekako u to vrijeme poslao poruku da upravo ulazi u Sarajevo. Rekli smo mu da ćemo ga čekati na Baščaršiji, ali prvo ja odlazim do bankomata. Budući da sam ostavio debitnu karticu u drugom novčaniku u sobi, pokušavam na bankomatu svoje matične banke podići novce preko kreditne kartice, ali shvaćam da mi je PIN za nju drugačiji od onoga za debitnu, a ja ga ne znam, jer nisam nikad dizao novce preko kreditne. Ništa, podići ću novce kasnije... Damir i ja se vraćamo na Baščaršiju, svrativši usput nakratko u Badem butik, prodavaonicu kojekakvih slatkiša, suhog voća i inih đakonija. Potom sjedamo u jedan kafić, čekajući Matu, kojem treba malo više. Sjedimo i gledamo ljude na Baščaršiji. Primjećujem kako je tiho, i kažem kako ovakvu tišinu vjerojatno nećemo čuti idućih dva tjedna. Već sutradan odlazimo u košnicu Istanbula, a u Iranu isto očekujemo neprestanu vrevu.

Mate se pojavljuje, on se s autobusnog kolodvora uputio pješice do Baščaršije, zato mu je toliko trebalo. Odlazimo sva trojica do hostela, gdje je Nikola u međuvremenu malo ubio oko. Uglavljujemo s Leticom susret pod Avazovim tornjem u 6 sati. Nikola odmah kaže da mu se ne da, ne zanima ga penjati se na neki neboder i iz visine gledati Sarajevo. Pridružit će nam se na putu do grada, a potom ćemo se dogovoriti da se nađemo na Baščaršiji kod Sebilja u 7 sati. Sva četvorica krećemo prema gradu i razdvajamo se kroz Katedrale. Mate, Damir i ja tramvajem odlazimo do Tehničke škole, te potom pješke do Avazovog tornja. Malo je iza 6 sati. Čekamo Leticu, ali njega nigdje nema. Nakon desetak minuta čekanja šaljem mu poruku gdje je i dobivam odgovor „Gore.“ Naravno da nas nije čekao, nego je odmah uletio u lift i zapičio na vidikovac.

No da vidimo što je sve radio u međuvremenu. S Baščaršije se uputio na drugu obalu Miljacke, i to, čini mi se, Carevom ćuprijom:



Obišao je donju stanicu negdašnje žičare na Trebević:







Nekoć su kroz ova vrata izlazile kabine:



Trebevićka žičara počela se graditi 1956., a u pogon je puštena 1959. Trasa joj je iznosila malo preko 2 km, što se prelazilo za 12 minuta, a kapacitet je bio 800 putnika po satu u 50 kabina. Na trasi je bilo osam stupova, a visinska razlika iznosila je 621,5 m. Stvari međutim nisu tekle glatko, oprema nije bila dovoljno kvalitetna, a osoblje nije bilo stručno obrazovano za rad sa žičarom, pa se ubrzo morala provesti sanacija. Kako je žičara starjela, problemi su bili sve ozbiljniji, pa joj je tako u osamdesetim godinama čak četiri puta zabranjen rad. Posljednja zabrana iz studenog 1989. uzrokovala je smanjenje kapaciteta žičare uz pojačanu kontrolu, dok se ne provede potpuna obnova. Ona se međutim nikad nije dogodila, jer je u međuvremenu došlo do rata u kojem je žičara toliko oštećena da je rekonstrukcija postala besmislenom. Grad Sarajevo trenutno je u dvojbi. Naime, iz Švicarske su nabavljene kabine za žičaru, proizvedene 1985. godine, no one navodno ne odgovaraju standardima sigurnosti. Usto, jedan od vlasnika objekata na staroj trasi u međuvremenu je digao kat, tako da bi to moglo smetati žičari. Stoga se predlaže ili da se gradi posve nova trasa, ili da se nabave novi, viši stupovi. Moguće je i da su posrijedi financijske malverzacije. U svakom slučaju, na obnovu žičare ćemo se još načekati, ako se uopće i dogodi. Navodno bi se trebala i srušiti ova zgrada na slikama, te izgraditi nova.

Pogled od žičare na drugu stranu, s Vijećnicom u prvom planu:



Potom Letica kreće uzbrdo. Pogled na grad, u sredini se vidi toranj franjevačke crkve Sv. Ante:



Opet prema Vijećnici:





Prema Skenderiji i Avazovu tornju:



Pogled prema sabornoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice:



U prvom planu Careva džamija, iza nje Gazi-Husrev-begova džamija, a lijevo se vidi toranj Gazi-Husrev-begova bezistana (bazara).:



A onda izlazi na sarajevsku zaobilaznicu, tzv. Tranzit, koji ide trasom negdašnje uskotračne pruge, i to taman kod negdašnje stanice Bistrik, ovjekovječene u filmu Valter brani Sarajevo:













Objekt je danas prilično zapušten i nalazi se u privatnom vlasništvu. Svojedobno je postojala inicijativa da se u zgradi uredi muzej uskotračnih željeznica BiH, ali od toga se odustalo zbog nedostatka financija. Ipak, 2005. je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Pogled na grad s ceste ispred stanične zgrade:





Silazak po ulici Bistrik:



I evo ga opet na obali Miljacke kod Muzičkog paviljona na At mejdanu:



Latinska ćuprija:



S druge strane vidi se na uglu zgrada u kojoj se nalazi muzej sarajevskog atentata, koji je izvršen upravo na tom uglu.

Kuća na početku Franjevačke ulice:



Konak, nekadašnje sjedište valija i austrougarskih namjesnika, a danas rezidencija predsjednika predsjedništva BiH:



U međuvremenu je prešao Miljacku i uputio se prema zgradi Fakulteta islamskih nauka, koja je u stvari bivša zgrada Šerijatsko-sudačke škole:



Pogled prema Trebeviću, na slici se vide minaret Careve džamije, dimnjak Sarajevske pivare i poznati restoran Park prinčeva na Hridu, odakle puca pogled na Sarajevo (hrana je navodno čisto prosječna):



Svrzina kuća, tradicionalna bosanska kuća u islamskom stilu, koja danas služi kao muzej bosanske arhitekture:



Kuća je pripadala obitelji Svrzo, a potječe iz 18. stoljeća. Zanimljivo je da je sagrađena od ćerpiča i drveta, a svojom organizacijom ukazuje na patrijarhalne odnose u obitelji – podijeljena je na muški i ženski dio (te na dio za služinčad). Od ulice je odvojena visokim zidom, u unutrašnjem se dvorištu nalazi šadrvan (vodoskok), a kuća ima i đul-bašču (ružičnjak) i povrtnjak. U prizemlju su prostorije za dnevni boravak i primanje gostiju (hajat), a na katu su prostorije za odmor (divanhane).

Zgrada Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa:



I Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini:



Vila trgovca Heinricha Reitera:



Muzej Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, smješten u bivšoj vili sarajevskog advokata Nikole Mandića:







Obje vile zajedno:



Nikola Mandić, bivši vlasnik vile u kojoj je smješten Muzej ZOI, bio je jedini premijer Nezavisne Države Hrvatske. Naime, NDH izvorno nije imala premijera, već je tu funkciju imao poglavnik (NDH je formalno trebala biti kraljevina). Kada je Italija kapitulirala, a nesretni Aimone od Savoje i Aoste (Tomislav II.) posve iščezao iz kombinacija da preuzme hrvatsko prijestolje, Pavelić je odlučio stvoriti položaj premijera (promaknuvši time sebe u de facto predsjednika), a za tu mu je ulogu poslužio istaknuti sarajevski odvjetnik Mandić, koji nije dotad bio politički angažiran u životu NDH (iako je bio zastupnik u ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS i još ranije u Bosanskohercegovačkom zemaljskom saboru, kojim je čak i predsjedavao). Tako se nesretni Mandić pod stare dane (imao je tada 74 godine) spleo s ustašama, što ga je koštalo glave, budući da je u povlačenju iz Jugoslavije uhićen u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima, te je osuđen na smrt i strijeljan u lipnju 1945.

Pogled niz Dalmatinsku ulicu:



Nekadašnja sefardska sinagoga na Mejtašu:



Ovo nisam siguran sasvim što je, ali mi izgleda kao neki spomenik šehidima:



Spomenik poginuloj djeci Sarajeva u Velikom parku:



Letica nastavlja pješke preko Marindvora, i dolazi do Povijesnog muzeja Bosne i Hercegovine, danas zatvorenog i zapuštenog:



Naime, država nema dovoljno novca da bi financirala rad muzeja, pa je on tako zatvoren, kao i Zemaljski muzej i Umjetnička galerija.

I potom dolazi do Avazovog tornja, ispred kojega se treba naći s nama. 15 minuta prerano. No, nakon ove okinute slike:



produžuje ravno na vrh. Mi ćemo mu se ubrzo tamo i pridružiti.

Avazov toranj, službeno Avaz Twist Tower, visok je 142 metra, s još tridesetmetarskom antenom na vrhu. Ima 40 katova. Građen je od 2006. do 2008., a karakterističan je po svojoj uvinutoj staklenoj fasadi. U trenutku izgradnje bio je najviša građevina na Balkanu (danas je to obnovljeni TV toranj na Avali). U njemu se nalazi sjedište novinske kuće Avaz i drugi uredi, a na najvišim katovima su ugostiteljski objekti. Na visini od 100 metara nalazi se vidikovac s otvorenom terasom. To je ujedno i razlog našeg posjeta ovoj zgradi.

Do vidikovca se penjemo staklenim liftom koji ide po vanjskoj strani, omogućujući tako pogled prema sjeveru. Damir je užasnut, jer ga hvata strah od visine. Kažem mu da mu je to trening za avion sutradan.

Nakon što smo platili 1 marku za ulaznicu (bolje rečeno, izlaznicu) na terasu, susrećemo tamo Leticu, a potom se divimo panorami.

Pogled na sjever, prema Koševu:



Sjeveroistok, prema Višnjiku:



Istok, centar grada:



Bijela tabija:



Skenderija:



Poslovna četvrt i Marindvor, desno se vidi hotel Holiday Inn:



Pogled direktno na jug, prema američkoj ambasadi i Grbavici:



Nije mi jasno, s jedne strane ograđuju ambasadu 2,5 metra visokim zidom, s kamerama i ophodnjom policije, a s druge strane bilo tko može s Avazovog tornja dalekozorom pratiti sve što se događa u krugu ambasade. Tako vidimo i da su si izgradili i tenisko i košarkaško igralište. Vjerojatno su i to važne diplomatske aktivnosti...

Grbavica i dva zatvorena muzeja – lijevo Zemaljski muzej BiH, desno Povijesni muzej:



Pogled na staro židovsko groblje na Kovačićima:



Sarajevsko židovsko groblje inače je drugo najveće u Europi (nakon praškoga) i službeno se smatra da je osnovano u 17. st., premda ima i starijih grobova. Nastalo je pored negdašnje nekropole stećaka.

Dalje na jugozapad, prema Grbavici i Igmanu:



Na zapad, prema Novom Sarajevu:



Željeznička stanica:



Duž pruge prema Alipašinom Mostu:



Sjeverozapad, Velešići:



I opet na sjever, prema Koševu:



Stadion Sarajeva na Koševu:



Stadion Željezničara na Grbavici:



Filmić.

Nekoliko generalija o tornju:



Mate, Damir i ja se spuštamo, jer se bliži dogovor s Nikolom. Letica ostaje „još malo slikati“.

Pogled na toranj iz žablje perspektive:



Ispod tornja nalaze se stare oronule radničke zgrade, upitne kvalitete stanovanja. Vjerojatno će nastavkom gentrifikacije ovog područja one biti srušene, a obitelji koje u njima žive uklonjene nekamo gdje ne smetaju uglednoj poslovnoj klijenteli koja se sada ovdje okuplja. Naravno, teško da će im ti biznismeni ponuditi rješenje stambenog pitanja...

Nas trojica pješačimo do Tehničke škole, no na tamošnjoj stanici nema prodavaonice karata. Produžujemo zato do iduće stanice, ali tamošnji kiosk ne radi, jer je nedjelja popodne. Zamisao o švercanju odbacujemo jer vidimo dvojicu na stanici koji su očigledno kontrolori. Odlučujemo se stoga prošetati još jednu stanicu, pa ući na idućoj, znajući da su kontrolori otišli. Kod Skenderije ponovno srećemo istu dvojicu, koji su očito ušli u tramvaj, vozili se jednu stanicu i potom sišli da pričekaju idući. Odlučujemo nastaviti pješke još jednu stanicu... Ukratko, ova se priča ponavljala sve do Latinske ćuprije. Ponekad bi nas prestigla čak dva tramvaja, ali svejedno bismo uvijek na idućoj stanici zaticali rečenu dvojicu. Na dogovor Nikoli zakasnili smo preko pola sata, i to zato što sam ja smatrao da nema smisla slati mu poruku kad ćemo ionako ući u idući tramvaj. Laughing Na kraju smo kod Latinske ćuprije presjekli na Baščaršiju i našli Nikolu na dogovorenom mjestu, kod Sebilja. Nikola je smrknut, ali ipak prihvaća objašnjenje, uz odmahivanje glavom u nevjerici.

Što je on vidio u međuvremenu? Zaputio se rutom sličnom Letičinoj, pa se i on obreo kod željezničke stanice na Bistriku:



Bacio je pogled na Sarajevo:



Spustio se do Sarajevske pivare:



I to je više-manje bilo to od njegove šetnje, barem ono što je dokumentirano fotografijama.

Nikola je već poprilično gladan, pa se stoga odmah zapućujemo na večeru. Obično smo na ćevape išli kod Mrkve, ali ovaj puta Mate, ponukan jednom usputnom primjedbom jedne poznanice, kako je „Mrkva najobičniji fast food“ predlaže da odemo jednom probati i kod Ferhatovića. Nikola i Damir malo negoduju, ali ipak prihvaćaju. Kod Ferhatovića je veća gužva, ali ipak uspijevamo naći stol. Meso je korektno, Mate inzistira da je bolje nego kod Mrkve, ja ne mogu baš usporediti.

Ubrzo dolazi poruka od Letice s najčešćim pitanjem u komunikaciji na ovakvim putovanjima: „Gdje ste?“ Objašnjavam mu i on dolazi još prije no što smo završili s jelom.

On je još malo fotografirao unutrašnjost Avazovog tornja:



Još se jednom vratio do Povijesnog muzeja:



Slikao Miljacku:



Zatim susjedni Zemaljski muzej:



Hotel Holiday Inn:



Prošao je i pored Ali Pašine džamije u ulici Hamze Hume:





Te još uslikao zgodan grafit u Ulici Danijela Ozme:



Ulica Jezero, u kojoj su živjeli Mak Dizdar, Emir Kusturica i Abdulah Sidran. Lijevo je jedan od prvih sarajevskih nebodera:



Nakon večere odlazimo u našu tradicionalnu slastičarnu Carigrad, na kolače i bozu (Damir se navukao), a potom slijedi još jedna šetnja gradom, i nadi da ćemo pronaći neko mjesto vrijedno sjedenja. Grad je živahan, ulice su pune ljudi, ali mi smo svi pomalo autistični, tako da nećemo previše duljiti, pa već oko pola 10 krećemo prema hostelu. Dok se svi istuširamo, operemo, popijemo preostale pive, izrazgovaramo, bit će već i 11. Nikola je već i zakunjao na svom krevetu, što ja ne kužim, nego ga u jednom času trknem da mu nešto pokažem. Ispada da ne samo da sam ga probudio, nego sam aktivirao i njegovu nesanicu, jer se čovjek nakon toga posve razbudio (prošao je pravi trenutak za san, što li) i više nije mogao zaspati veći dio noći.

Ali, o tom potom. Zadnja noć prije leta. Vjerojatno je Damir najnervozniji, čeka ga prvi let u životu...

egerke @ 13:01 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 14, 2014
SUBOTA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem u neobično tmurno i oblačno jutro. Kiša još ne pada, ali opasno visi u zraku. Obavljam još završna pospremanja po stanu, uzimam ruksak, potrebne dokumente, novčanike i ine potrepštine i krećem na kolodvor. Dok pješačim prema Glavnom, započinje kišica. Nikola mi javlja da će malo kasniti, Damir bi trebao biti točan. Međutim, Nikola dolazi na kolodvor tek minutu nakon mene, ali Damira nema. Odlazimo kupiti karte i zovemo Damira da vidimo gdje je. On se ne javlja. U tom ga času vidim kako šeće po drugom peronu. Mašem mu da dođe do nas. On dolazi do nas prilično nadrkan, čudi se zašto karte nismo kupili ranije nego tek sad, uvjeren je da će nam pobjeći vlak, iako do njegovog polaska ima još petnaestak minuta. Zašto se nije javio – odlučio je ne nositi mobitel u Iran. Kartica mu neće raditi, a ionako ga ne koristi puno, pa ga je ostavio doma. Na šalteru doznajemo da pruga taj dan nema zatvor, tako da ćemo se skroz od Zagreba do Sarajeva voziti vlakom. Doduše, zbog popravka Zelenog mosta vlak ide obilazno preko Žitnjaka.

Nikola uzima karte, plaća za sve nas, prebija dio duga meni za rezervaciju hotela, potom se smještamo u vagon. Sada konačno mogu Nikoli dati putovnicu (Damiru sam ju dao dva dana ranije, kada smo se našli oko još nekih detalja), pa on slika svoje dvije vize:



Primijetit ćete da iranska viza vrijedi od 1. 5. do 30. 6. 1392. To je datum po perzijskom kalendaru, u kojem godina isto tako ima 365 dana, ali počinje oko 21. ožujka (taj se blagdan u Iranu zove Novruz), a godine se broje od hidžre (samo je brojka manja u odnosu na islamski kalendar jer on koristi lunarnu godinu koja je 11 dana kraća, pa se tako za tridesetak godina nakupi jedna godina manje). Prvih 6 mjeseci perzijskog kalendara imaju 31 dan, idućih 5 30 dana, a posljednji mjesec ima 29 ili 30, ako je u prijestupnoj godini. Iranci koriste sva tri kalendara: perzijski im služi za svakodnevne obaveze, islamski za vjerske obaveze, a gregorijanski za komunikaciju sa strancima. Zato je pitanje „Koji je danas datum?“ malo složenije za odgovoriti u Iranu.

Polazimo, i opet se, kao i svaki puta dosad, vozimo iz Zagreba na istok, premda ovaj put samo do Čulinca. Potom skrećemo na jug-jugozapad, prema Velikoj Gorici. Damir nas zabavlja pričama o svojim ludim obiteljskim odnosima, pogotovo o mukama koje ima sa svojom bakom koja boluje od Alzheimerove bolesti. Nažalost, situacija nije baš smiješna, ali dogodovštine koje proizlaze iz takvog njenog stanja su bizarne. Dotična baka živi s njima u stanu, ali više joj nije jasno tko su ti ljudi koji žive s njom. Onda, žena je, osim što je dementna, ujedno i gluha ko top, ali je uvjerena da joj iz cvijeta afričke ljubice koji ima u sobi cijele dane nešto zuji. Nije bogme ni Damiru lako u životu...

Negdje oko Siska zovem Leticu kako bih mu javio da se pripremi. Nazovem ga, ali mi slušalica na mobitelu ne radi. Primijetio sam to još prethodne večeri kada sam zvao Enu. Prebacujem Leticu na zvučnik i dogovaram se s njim, a potom pokušavam osposobiti mobitel. Navodno se takva stvar na Xperiji dogodi kad vas netko nazove dok vi slušate glazbu s telefona na slušalice, što se meni i dogodilo prethodni dan. Najpraktičniji način je da još jednom napravite istu stvar, i trebalo bi proraditi. Posuđujem slušalice od Nikole i molim ga da me nazove. Potom mu vraćam slušalice i molim ga da me još jednom nazove, radi provjere – i sad radi. Eto, ako ikad ikomu zatreba...

Pristižemo u Sunju, Nikola gleda kroz prozor, ali ne vidi nigdje Leticu. Krasno, on putovanje započinje u svom stilu. Na kraju ga spazimo kako trči i uskače u neki od prednjih vagona, te se kroz vlak upućuje prema nama. Doista je održao riječ – ima manji ruksak od Nikole, veličine školskog. Jest napunjen do vrha ali svejedno izgleda nestvarno malo za 17 dana Irana.

Za dvadesetak minuta izlazimo nad dolinu Une:





Ubrzo smo u Volinji. Damiru je osobito drago što izlazi iz Europske unije. Budući da je pesimističan u pogledu preživljavanja barem jednog od četiriju letova, misli kako bi mu to možda mogao biti i posljednji izlazak iz EU i to mu se sviđa.

Put kroz sjeverni dio Bosne i Hercegovine protječe mirno, bez pretjeranih događaja. Letica bilježi tek sliku kolodvora u Omarskoj:



Iza Banja Luke shvaćam da sam gladan i da ću do Sarajeva pregladnjeti, pa se tako veselim promjeni lokomotive u Doboju, koja će mi omogućiti da kupim nešto za pojesti.

Ulazimo u Doboj, pogled prema tvrđavi koju smo posjetili za Uskrs 2012.:



Čim smo stigli u Doboj skačem van, za mnom i Letica, te se dajemo u potragu za bilo čim jestivim. Nalazimo međutim tek kiosk ispred zgrade na kojem se prodaju novine, a ima i ponešto junk-fooda. Uzimamo po dvije vrećice bruschetta svaki, još nešto za popiti, a po povratku na peron vidimo da je druga lokomotiva već priključena i da smo skoro zakasnili. Srećom sve je u redu, vraćamo se u vlak, a ni Damir ne izgleda previše uznemiren tim našim kašnjenjem (ubuduće to neće biti slučaj).

Krećemo dalje prema jugu. U Doboju je u vlak ušao i neki tip koji prodaje pića (ali ne i hranu), a na Damirovo zadovoljstvo ima i Sarajevsko pivo. On uzima jedno, a potom raspreda hvalospjev kvaliteti Sarajevskog piva i čistoj vodi koja je presudna za njegovu kvalitetu.

Pogled na stari grad u Maglaju, kamo smo također svratili za na našem tradicionalnom krstarenju Bosnom 16 mjeseci ranije:



Slikovita zgrada (crkva?) u Žepču:



Pastoralna idila na ulasku u Zenicu:



I malo manje slikovite fotografije zeničke željezare:







Pogled prema centru Zenice:



Ovo nije legendarni stadion u Bilinom polju:



Još malo vizura Zenice i rijeke Bosne:







I Zenicu smo posjetili 16 mjeseci ranije, čak smo i spavali ondje. Sumoran grad, u kojem se odmah po izlasku iz automobila osjeti težak zrak pun dima. Željezara je dvosjekli mač: dok radi, truje, ali barem zapošljava ljude, što je ovdje ključno. Spavali smo u hotelu znakovita imena: Rudar, u kojem je u sobi namještaj izgledao kao da je skupljen s kojekakvih rasprodaja po salonima namještaja (ako ne i s krupnog otpada), a većinu noći hotel je odzvanjao zvukovima svadbe u hotelskom restoranu.

Prolaskom kroz Visoko opet debatiramo o tome jesu li piramide stvarne. Nikola, koji je uvijek skeptičan oko takvih stvari, govori da je to sve izmišljotina, a Damir, koji prati literaturu Davida Ickea i ostalih, uvjeren je da tu ima istine. Osobno nemam o tome nikakav stav jer nisam previše pratio fenomen bosanskih piramida. Ovog smo Uskrsa bili u Visokom i vidjeli da su piramide pretvorene u pravu turističku atrakciju, što ovoj inače prilično uspavanoj kasabi donosi toliko potreban priljev gostiju.

Letica ne propušta fotografirati ni legendarnu opjevanu postaju:



Jedan od primjera propale industrije, odmah iza Podlugova:



Nakon 9 sati truckanja u vlaku pristižemo konačno u Sarajevo. Fotografija bivše vojarne Maršal Tito koja se sada pretvara u kampus sarajevskog sveučilišta:



Peroni sarajevskog kolodvora, prevelikog za današnji opseg prometa:



Srećom, tramvaj nas već čeka ispred kolodvora i krećemo za tili čas prema Baščaršiji. Iz tramvaja slikamo američku ambasadu koju su prije par godina podigli u središtu Sarajeva, ogradili ju 2,5 metra visokim zidom i providjeli znakovima zabrane fotografiranja na svakom uglu. Kao da to nije dosta, uokolo se još šeću i policajci. Neka, dobar je strah komu ga je Bog dao...

Sporna građevina:



Na ulazu nema zida, ali su zato druge vrste barijera:



Zgrada Parlamenta BiH, pred kojom su par tjedana ranije bili prosvjedi oko matičnog broja građana. Sada nema nikog:



Inače, zanimljivo je da smo se mi bojali kompliciranja situacije s Iranom, a onda su krenuli protesti u Istanbulu i Sarajevu. Srećom, situacija se smirila prije našeg puta.

Silazimo na Baščaršiji i upućujemo se uzbrdo, prema Kovačima. Naime, mene je zapala dužnost rezervacije hostela, pa sam na kraju suzio izbor na dva, koja sam stavio na glasovanje. Dečki su bili za jedan koji je odmah na Baščaršiji, a ja za drugi na brdu, jer je taj imao peterokrevetnu sobu (u drugome bismo morali ili dijeliti sobu s još nekim, ili biti razdvojeni). Kako sam ja rezervirao, uzeo sam ipak tog na brdu.

Usput prolazimo pored groblja. Šehidsko mezarje na Kovačima mjesto je na kojem su sahranjeni borci Armije BiH poginuli u ratu u BiH, a među njima je i mezar prvog predsjednika BiH, Alije Izetbegovića. Groblje je podignuto na blagoj padini koja se uspinje prema Žutoj tabiji, tvrđavi na brdu iznad Miljacke i starog dijela grada. Kada sam tri tjedna ranije bio s Enom u Sarajevu popeli smo se na Žutu tabiju. Bio je Ramazan i gore su se okupljali ljudi čekajući pucanj iz topa koji će označiti kraj posta i početak iftara. Iskusili smo to već u Karsu tri godine ranije. No dok u Turskoj prvo krene ezan (mujezinov poziv na molitvu), pa tek onda pucanj, pa iftar, ovdje su grunuli iz topa, ljudi su nagrnuli na hranu, a onda se tek negdje u daljini začuo mujezin.

No penjući se na Žutu tabiju primijetili smo neke pse lutalice kako prekapaju po jednom od mezara u najvišem redu, ispod same tabije. Nadam se da je to zapravo bila samo prazna raka koja je tek čekala ukop nekog šehida ekshumiranog iz masovne grobnice, jer bi u protivnome doista bila sramota da psi prekapaju po grobovima na jednom od simbola bošnjačke žrtve u proteklom ratu, u središtu glavnog grada.

Nekoliko Letičinih slika mezarja (idućeg jutra će ga detaljnije poslikati):





Malo bolji pogled na Žutu tabiju:



Dok on ovo slika, mi smo se zaputili prema hostelu koji se nalazi u mirnoj uličici preko puta mezarja. Naša soba-dormitorij je u podrumu. Jedan dvokatni i tri normalna kreveta. Nikola će na dvokatni, donji kat čuvamo za Matu. Odabirem jedan od kreveta potpuno nesvjestan kakvu sam pogrešku napravio. Naime, krevet koji sam odabrao ima rupu posred madraca, dovoljno veliku da mi u nju upadne čitava sredina tijela dok spavam. Nažalost, to ću doznati tek navečer, a nisam htio ispasti gad i ostaviti taj krevet Mati.

Nakon što smo malo došli k sebi, spuštamo se na Baščaršiju na večeru. Ulazimo u prvu ćevabdžinicu do Sebilja, smještamo se na terasu i naručujemo. Damir je sretan i zadovoljan, on obožava Sarajevo (nije da se puno naputovao dosad, a i kvalitetu gradova procjenjuje prvenstveno po hrani u njima), pa nas časti večerom.

Nakon večere odlazimo u obližnju slastičarnicu na desert. Nagovaram Damira da proba bozu, Letica i ja ju tradicionalno uzimamo, na Nikolino zgražanje (njemu općenito nije jasno kako nekomu boza može biti fina – doduše, njemu ni piva nije fina). Damiru se međutim boza sviđa. Paše mu kiselkasto osvježavajući okus.

Nastavljamo večernju šetnju kroz Sarajevo prema zapadu, prešavši s Baščaršije u austrougarski dio grada. Na ulici Ferhadiji nalazi se zanimljiv displej, koji pokazuje trenutnu proračunsku potrošnju Bosne i Hercegovine:



Skoro 5 milijardi maraka, to je oko 20 milijardi kuna, a već je kolovoz. Dakle, do kraja godine bit će oko 35 milijardi kn. A Hrvatska ima oko 125 milijardi kn, uz sličan broj stanovnika i površinu. A BiH još ima, koliko ono, 14 vlada i ogroman državni aparat...

Dolazimo do Parka djece Sarajeva, potom se vraćamo paralelnom ulicom, koja nosi ime Branilaca Sarajeva, odnosno Zelenih beretki, prešavši usput preko trga čije ime me svojom nezapamtljivošću uvijek zabavi: Trg Harem Kalin Hadži-Alijine džamije. Laughing

Naposljetku sjedamo na još jednu terasu popiti po još jedno piće. Damir naravno ne odustaje od Sarajevskog. Lagano nas hvata umor, pa ćemo se polako uputiti prema hostelu, ali izbit ćemo ipak prvo na obalu Miljacke, pa s druge strane uslikati Vijećnicu, koja je obnovljena, doduše samo izvana:



Zgrada sarajevske vijećnice sagrađena je krajem 19. stoljeća i najreprezentativniji je primjerak pseudomaurskog stila u arhitekturi Bosne i Hercegovine. Arhitekt Alexander Wittek navodno je zbog izgradnje te zgrade, točnije zbog nedovoljnog osvjetljenja njene unutrašnjosti, umno obolio i izvršio samoubojstvo (iako je prema drugim izvorima umro od tuberkuloze). Uz njenu se gradnju vezuje i priča o Inat-kući. Naime, kako bi se impresivno zdanje sagradilo, bilo je potrebno srušiti mnoštvo manjih kućica na kraju Baščaršije. No jedan je vlasnik, imenom Benderija, tvrdio da je njegova kuća njegov duševni mir i ni pod koju cijenu nije dopuštao da mu ju sruše. Na kraju je pristao na kompromis – Monarhija mu ima isplatiti vreću dukata, a kuću preseliti na drugu obalu Miljacke, ciglu po ciglu, tako da izgleda isto kao i dotada. Tako je i učinjeno, a kuća je prozvana Inat-kućom, kao spomenik Benderijinom prkosu. Stoji još i danas na drugoj obali Miljacke, a u njoj se zadnjih 15-ak godina nalazi nacionalni restoran.

Vijećnica je sve do 1949. služila kao ured gradske uprave, kasnije zgrada Okružnog suda i sjedište Bosanskohercegovačkog sabora. Zatim je u nju useljena Nacionalna i sveučilišna knjižnica BiH. Teško je nastradala u ratu, kada je u noći s 25. na 26. kolovoza 1992. granatiranje izazvalo požar u kojem je izgorjelo 80% fundusa i čitav katalog. Neki knjižničari pokušali su spasiti dio fundusa izloženi snajperskoj vatri, pri čemu je jedna osoba poginula. Obnova je započela 1996. donacijama austrijske vlade, čime je spriječeno urušavanje, te je saniran krov. Uslijedile su još dvije faze obnove, a trenutno je u tijeku četvrta, kojom se minuciozno rekonstruira unutrašnjost Vijećnice, a koja bi trebala završiti do svibnja 2014. U obnovljenoj zgradi trebale bi se održavati sjednice gradske skupštine Sarajeva, u nju bi se trebala vratiti i knjižnica, a koristila bi se i za razne protokolarne događaje, koncerte i izložbe.

Vraćamo se u hostel, kupujući još pivu u obližnjem Konzumu (iz EU smo izašli, ali iz Todorićevog zagrljaja još ne). Uz pivicu se lagano spremamo za odlazak na počinak, usput odlazeći jedan po jedan na tuširanje. Damir nije ponio svoj gel za tuširanje, pa računa na to da mu ga drugi posuđuju. Danas je odlučio pitati mene. Nadam se samo da se to neće pretvoriti u praksu. Osim toga, za razliku od nas ostalih, koji se otuširamo za 10 minuta, on se uvali u kupaonicu na pola sata, i to među prvima. No da je to jedini problem s njim još bi se i moglo izdržati...

Prvi dan puta apsolviran...

egerke @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 8, 2014
Nakon nekoliko godina priprema i premišljanja, te pauze u zajedničkim putovanjima, konačno smo se odlučili da u ljeto 2013. krenemo u Iran. Politička je situacija bila malo uzavrela, ali smo razmišljali da je bolje krenuti na put dok se stvari puno gore ne zakompliciraju, premda nismo previše računali da bi moglo doći do otvorenog rata s Iranom. Ipak, Izrael je uvijek spreman za neku spačku...

U veljači smo počeli s ozbiljnijim dogovorima, planovima, slaganjem itinerera. Uključeni smo bili Letica, Nikola, Mate i ja. Hrvoja smo pitali, ali on je bio kratak i s vremenom i s novcem. A kako ni mi baš nismo imali puno vremena na raspolaganju (Letica isprva nije mogao dobiti dulje od 2 tjedna godišnjeg; unatoč tomu htio je u prvoj verziji itinerera uključiti i Azerbejdžan), odlučili smo se da ovaj put na putovanje krenemo avionom. Srećom, i do Irana se može doći low cost prijevoznicima, točnije turskim Pegasus Airlinesom, koji u regiji opslužuje Beograd i Sarajevo, a glavni hub mu je na istanbulskom drugom aerodromu, Sabihi Gökçen. Prvo smo planirali krenuti krajem srpnja, no Mate je imao dvije svadbe u obitelji, tako da smo na kraju dogovorili da krećemo 12. kolovoza iz Sarajeva, jer je tih dana bila u toku neka akcija, pa su letovi iz Sarajeva bili jeftiniji od onih iz Beograda. Također, s obzirom da svi letovi iz pravca Europe u Teheran dolaze rano ujutro (oko pola 4) odlučili smo se da nam je komotnije iz Istanbula letjeti do Vana, na istoku Turske, pa potom put preko granice nastaviti vlakom. U povratku bismo letjeli iz Teherana. Vlak nam je omogućio da vidimo i Tabriz, koji bi nam inače bio malo izvan ruke.

Naravno da su se neki ljudi oko nas zgražali – Iran, pa to je opasno, pa to su sve divljaci, tamo će nas netko ubiti, opljačkati, pojesti... Nikolini su prednjačili – majka mu je i inače paranoična, a onda se još i sestra, koja živi u Americi i pod utjecajem je tamošnje propagande, počela snebivati, bez obzira što je zapravo veća vjerojatnost da vas netko ubije u Americi nego u Iranu. Dodatno je majčin strah pojačavala činjenica da u Iranu navodno ne rade strane SIM-kartice, što znači da neće moći stupiti u kontakt s Nikolom tijekom dva tjedna.

S druge strane, neki su bili oduševljeni i izrazili poluozbiljnu želju da nam se pridruže, ali od svega na kraju nije bilo ništa.

Negdje tijekom svibnja Nikola je opet počeo komplicirati – dolazi mu rečena sestra iz Amerike, a ona još ne zna kad će točno dobiti godišnji, pa postoji mogućnost da on neće moći ići u Iran, jer bi htio provesti neko vrijeme s njom. U međuvremenu se pojavio još jedan interesent – bio je to Damir, Nikolin kolega sa studija, koji je bio u kombinacijama i za naše putovanje u Rumunjsku i Moldaviju 3 godine ranije, ali je na kraju otpao zbog nedostatka novca. U međuvremenu je došao do nekog nasljedstva, a i inače ga je Iran intrigirao, pa je tako predložio da nam se pridruži. Pitanje je jedino bilo što će reći Mate, koji inače ne voli ljude sa strane, ali budući da zna Damira, nije bilo problema. Odnosno, na kraju se Damir sâm pokazao kao problem. Naime, iako je on načelno dobra osoba i dosta pametan, ima jednu jako nezgodnu osobinu – strahovito je pesimističan i paranoičan. A kako je Iran zemlja u kojoj ima prostora za pesimistično gledanje na situaciju, Damir je to obilato koristio. U početku nas je to zabavljalo, na kraju nam je toliko išlo na živce da ćemo dobro promisliti idemo li još kamo s njim.

U međuvremenu, Letici su poslodavci odlučili ne produžiti ugovor, tako da je mogao ostati koliko hoće (što je omogućilo da se ipak vratimo 2 dana kasnije), Nikolina sestra (to je inače ona koja nas je tri godine ranije pustila da čekamo u Herceg Novom) je na kraju ipak uspjela srediti raniji godišnji, a i Nikola se u međuvremenu financijski potkožio, jer je otišao na onaj EU-propagandistički kviz Eunigma i pobijedio (tako da si je osim Irana mogao najesen priuštiti i posjet sestri u Pasadeni), te smo krajem svibnja konačno mogli kupiti karte. Zbog praktičnosti sam ja odlučio kupiti sve na svoju karticu, no pritom sam probio mjesečni limit za koji nisam ni znao da ga imam na kartici, pa mi transakcije uporno nisu prolazile. Sad je mene uhvatila paranoja, tim više jer sam na internetu našao još slučajeva ljudi kojima je Pegasus navodno teretio karticu iako transakcije nisu prošle. Srećom, iz kartične službe su mi objasnili što je posrijedi, podigli mi limit i tako smo dobili karte. Doduše, za povratak iz Teherana smo se odlučili za drugu low cost kompaniju, AtlasJet, ali svejedno.

Potom je trebalo riješiti vizu. Preporuke su svugdje da se viza traži što ranije, jer postupak traje (navodno oni zaprimljeni zahtjev faksiraju u Teheran, pa dok se to vrati...), pa smo se mi odlučili na posjet veleposlanstvu već početkom lipnja. Nikoli nije bilo praktično dolaziti iz Ivanića, pa smo na razgovor otišli nas četvorica. Razgovarali smo s konzulom, kojem smo ukratko opisali svoj put i razloge zašto želimo posjetiti Iran, kao i čime se bavimo u životu i što smo sve dosad posjetili (inače, ulazak u Iran se odbija svima koji imaju dokaze da su bili u Izraelu). Konzul nas je poslušao i potom nam objasnio da smo došli prerano i neka dođemo mjesec dana prije puta, da će to biti dovoljno. Inače, u to se vrijeme Iran pripremao za predsjedničke izbore, pa je ulaz strancima bio posve ograničen tih par tjedana. U veleposlanstvu smo doznali još jednu bitnu stvar – to da nije obavezno putno osiguranje, za što je na drugim mjestima pisalo da jest. Time smo uštedjeli dio novca, iako nam Nikolino iskustvo iz Gruzije može ukazati da bi ponekad bilo oportuno uplatiti si osiguranje. Isto tako, trebali smo imati potvrdu smještaja u Iranu (bilo kao pozivno pismo ili kao rezervaciju hotela – hostele zaboravite, toga tamo nema). Taj se zadatak pokazao prilično kompliciranim, budući da jako mali broj hotela u Iranu (a da su u nekakvom normalnom cjenovnom rangu) ima dostupan internetski kontakt, a i onima koji imaju mail adrese su uglavnom mrtve. Uspio sam poslati jedan jedini mail koji mi nije odbijen, i na njega sam dobio potvrdan odgovor – mjesec i pol kasnije. U međuvremenu sam se nekako dočepao rezervacije preko jedne turske stranice za rezervaciju hotela, tako da sam imao što pokazati u veleposlanstvu.

Inače, konzul je bio susretljiv, premda pomalo sumnjičav. To je naravno bilo dovoljno da Damir počne teoretizirati kako nam sigurno neće dati vizu jer smo mu sumnjivi. Mate i Letica su ga pokušavali razuvjeriti, da je to uvijek tako (Damir inače nije baš previše putovao po svijetu – bio je dotad samo u Sloveniji, Austriji i BiH), ali to nije raspršilo njegov skepticizam.

Početkom srpnja u veleposlanstvu smo osvanuli sva petorica i dobili formulare zahtjeva za vizu. Konzul je vrlo letimično pogledao rezervaciju hotela, kao da je ona u međuvremenu postala nevažna. Trebali smo platiti 25€ pristojbe u Zagrebačkoj banci (zbog sankcija pod kojima je Iran to nije moguće izvesti u bilo kojoj banci), te se potom vratiti s ispunjenim formularom, nakon čega ćemo za tjedan dana dobiti vizu. Nikoli se smrklo, jer je on dva dana kasnije morao ići na more, a u međuvremenu je pasoš idući dan morao ostaviti u američkom veleposlanstvu, radi tamošnje vize (inače, logistička je začkoljica bila koju vizu tražiti prvu, tj. hoće li mu izdati onu drugu ako ima prvu u putovnici; na kraju smo se dogovorili da prvo ide po iransku, ali eto, ispriječile su se druge okolnosti). Kako je i Letica u međuvremenu išao na jedan put, pitali smo moramo li baš svi doći osobno predati formulare, ili to može napraviti jedna osoba. Rekli su da ne moramo biti svi, tako da je Nikoli laknulo. Odlučili smo ipak pričekati nekih 2 tjedna da se Letica vrati s puta i da Nikoli (točnije, njegovoj obitelji) pošalju putovnicu iz američkog veleposlanstva. Treći posjet veleposlanstvu, konačno predajemo formulare i putovnice. Tjedan dana kasnije nazivam veleposlanstvo, vize su nam odobrene, možemo ih pokupiti. U međuvremenu knjiga je spala samo na dva slova – Damir je na moru, Mate je s curom otišao u Italiju i na Korziku, a vratit će se preko Prapatnica i direktno u Sarajevo (baš je komentirao kako je super da smo ušli u EU u međuvremenu, pa mu ne treba putovnica za landranje po Europi Laughing ), tako da smo ostali samo Letica i ja za pokupiti putovnice. Mate je ovlastio mene da mu pokupim putovnicu i donesem ju u Sarajevo, jer „nema povjerenja u Leticu“. Naravno, trebalo je srediti još i tursku vizu, koju su nam u međuvremenu Turci uveli zbog ulaska u EU, ali to se moglo srediti e-vizom, koju se preko interneta dobije za nekoliko minuta.

Logistički je problem bio i koliko novca uzeti. Naime, zbog već spomenutih sankcija Iranu, tamo se ne možete osloniti na bankomate. Mislim, oni imaju bankomate, ali nisu povezani s međunarodnom mrežom, tako da ništa od dizanja novca. Odlučio sam se stoga uzeti 1000 dolara (naime, s obzirom na bankarske komplikacije, u Iranu možete mijenjati samo mali broj valuta: dolare, eure, funte, saudijske riale, emiratske dirhame i možda još koju, a čuo sam da dolare vole više od eura). Na kraju će mi to biti i više nego dovoljno, jer sam potrošio nekih 600-tinjak dolara. Drugi problem bila je odjeća. Naime, u Iranu su zabranjene kratke hlače, a kako su se očekivale temperature od oko 40 stupnjeva, morali smo odabrati duge hlače od laganog materijala. Odlučili smo se za lan, što mi je još davno preporučio administrator Željeznica.net, koji je svojedobno bio u Iranu. Treći problem bila je prtljaga. Naime, ostali su se odlučili da će nositi što manje stvari, kako bi mogli uzeti manje ruksake, tako da ne moraju uokolo po vrućini posrtati pod frižiderima. Ja sam iz Irana namjeravao donijeti i neke poklone, pa sam se stoga odlučio za veliki ruksak. Budući da je to značilo da ću ja morati predavati prtljagu na aerodromima, drugi su pokušali iskoristiti to da se riješe i ono malo solidarnosti, i uvale sve tekućine meni u ruksak, tako da se oni mogu rasterećeno šetkati uokolo dok ja čekam ispred karusela. To sam srezao u korijenu, tako da je na kraju barem Nikola predavao prtljagu zajedno sa mnom (naravno, onaj njegov legendarni ruksak Laughing ).

Budući da nam je let bio u ponedjeljak, 12. kolovoza iz Sarajeva, bilo je pitanje hoćemo li u Sarajevo krenuti u nedjelju ili subotu. Letica je htio pod svaku cijenu ići vlakom, jer se nije nikad vozio vlakom do Sarajeva. Ja jesam, 4 puta prije toga, i odgovarao sam ga od toga, budući da znam koliko to taljiganje traje. No nije se dao krstiti. Htio je usput vidjeti i Tunel spasa, pa je rekao da bi mogao to otići pogledati u ponedjeljak ujutro prije leta (jer vlak dolazi u Sarajevo nakon zatvaranja). Ja sam ga nagovarao da onda odemo u subotu u Sarajevo, pa da u nedjelju pogleda Tunel. Nikoli se pak nije dalo previše drežditi u Sarajevu, niti ga je Tunel zanimao, tako da je on navijao za nedjelju, Mate je rekao da će on ionako doći iz Prapatnica u Sarajevo u nedjelju. Na kraju je Letica prelomio i rekao da „što se njega tiče, on ide u subotu, ali da će onda u nedjelju otići do Kozje ćuprije, a u ponedjeljak do Tunela“. Undecided Uzevši u obzir da smo ga zvali i Lejtica, vjerujem da shvaćate moju zabrinutost takvim aranžmanom. Damir, koji obožava Sarajevo, također je bio za subotu, tako da se Nikola morao povinovati. Naravno, ostalo je i to da se ide vlakom, unatoč radovima na pruzi u Turopolju, što je značilo da ćemo se morati seliti na autobus pa opet na vlak. Letica je taj vikend bio kod curine bake u Donjem Hrastovcu, te nam se odlučio pridružiti tek u Sunji.

Ja sam se iz Zlarina vratio u srijedu popodne, obavio još neke sitnice po gradu, u četvrtak popričao s Tatjanom, kolegicom s posla koja je pak u srpnju bila u Japanu i pričala mi svoje dogodovštine, te se pomalo pripremao za veliku avanturu... Petak je donio meteorološku najavu „oluje svih oluja“ u Zagrebu, od koje nije bilo ništa, ali su me ljetna kiša i malo jači vjetar osvježili jer sam znao da će mi idućih dva tjedna toga manjkati...

egerke @ 16:09 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 24, 2013
Strašno! Nitko me od čitatelja nije upozorio da je blog "pojeo" kraj prethodnog posta iz Banja Luke. A tek je uslijedio najbolji dio... Evo ga sada.

Ideja je bila da se posjeti toplo preporučena gostionica „Kod Muje“, u samom centru. (Kasnije, kad sam se vratio kući, pitala me baka jesmo li jeli baš tamo, pričajući mi kako su ona i djed u mlađim danima znali potegnuti iz Ivanića skroz do Banja Luke samo kako bi kod Muje pojeli ćevape ;) ). Gostionicu međutim ne uspijevamo locirati, pa, umoru pojedinih putnika unatoč, nastavljamo s obilaskom. Pada ideja da obiđemo Ferhadiju, jedinu džamiju u gradu koja još stoji (točnije, u procesu je obnove), jer svih je ostalih 15 tokom rata srušeno. Ona je smještena malo izvan centra. 

Putem prolazimo preko trga Krajine:

Posted Image

Kadar banjolučkog bulevara:

Posted Image

Ferhadija je 1993. oštećena u eksploziji postavljene bombe, da bi je zatim vlasti RS srušile do temelja. Na dan kad je minirana – 7. svibnja – obilježava se u BiH Dan džamija. Obnova je započela 2001. uz velike nerede – par tisuća srpskih nacionalista napalo je par stotina muslimana koji su došli prisustvovati polaganju kamena temeljca, poslavši mnoge u bolnicu, jednog i u grob. 

Mi smo pak svjedoci da stvari danas ipak bolje napreduju:

Posted Image

Nedaleko Ferhadije, na obali Vrbasa, stoji i tvrđava zvana jednostavno Kastel. Moramo naravno i to obići:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Obala Vrbasa:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Unutar tvrđave smjestio se park:

Posted Image

A u tvrđavi se smjestio i restoran Kazamat, također spomenut u Letičnom vodiču koji smo konzultirali. Odmah se odlučuje da se nahranimo baš tu, jer „tko će sad tražit nekog Muju“. Ja sam pomalo razočaran, jer me opis Muje (tradicionalna bosanska hrana, niske cijene, ljubazna bakica koja vas poslužuje) oduševio, no, volja naroda mora se poštivati, sve da broji pet ljudi. ;)

Naglo izmijenjenim izborom nismo ipak fulali; restoran je smješten na obali Vrbasa, a konobar je jednostavno sjajan, ljubazan, brižan i duhovit. Cijene su doduše bliže zagrebačkima no bosanskima, no što je tu je. I meni je malo nespretan - ispisan je na ćirilici, pismu problematičnom za nekog tko je u školu krenuo 1991. 

Društvo požuruje s narudžbom, stoga slijedim Krešin primjer i naručujem jednu od interesantnijih stvari koje sam uspio iščitati s menija, „palačnke od heljde s kajmakom“, i, naravno, ćevape „na starinski“, koje su uzeli svi osim, dakako, Hrvoja. Pitamo kakav prilog dobijemo, konobar veli „ništa“. Odmah se ispravlja i veli da ovdje ćevapi podrazumijevaju lepinju i luk. Što još više treba? Konobar nas doduše pita hoćemo li poslije jela otići hvatati cure, no uvjeravamo ga da nećemo.

Moralo se naravno isprobati i lokalnu šljivovicu; bila je još bolja od one iz Bihaća. Stiže predjelo nama koji smo ga naručili – one palačinke zapravo su nekakva slana torta – i tu se ja prisjećam da zapravo uopće ne volim heljdu i pitam se koji mi je vrag došao da je naručim. Prvi zalogaj me užasava i proklinjem svoju glupost, no s daljnjim zalogajima stvar čudesno postaje sve bolja i bolja. Zanimljivo. 

Zvijezde večere – ćevapi – uistinu su sjajni, no Mate nije nešto oduševljen. Kaže: „ok su, ali ništa posebno.“ Ja mu se čudim (rasprava se sljedećeg dana nastavila unedogled putem mejla). 
Dovršavamo večeru, mrak polako već pada, a Letica, Krešo i Mate krenu pričati kako će poslije ovakvog sjajnog obroka i putovanja, sjajno leći nogometna utakmica. Naime, vidjevši onaj plakat, oni su došli na fantastičnu ideju da odu na tu utakmicu. Ja sam mislio da se šale, no sad vidim da su mrtvi ozbiljni. Hrvoje i ja odlučno odbacujemo zamisao, jer em nismo ljubitelji nogometa (ja još kako-tako, ali Hrvoje baš nikako), em nam se ideja čini kao puko izazivanje vraga (tim više što trojac namjerava navijati za Sarajevo). Ovi ne odustaju. Neka im. 
Podmirujemo račun; ostavljamo čak i solidnu napojnicu (čak se i ostatak ekipe, inače škrci, ovog puta isprsio kojom markom). Vraćamo se u centar; samoubilački raspložen trojac produžuje do stadiona (nije ga se moglo fulati, reflektori i oblak dima vidjeli su se nadaleko), a Hrvoje i ja svraćamo do auta da uzmem duge rukave; odlučujemo vrijeme potrebno za čekanje onih mamlaza potrošiti na obilazak grada. Komentiramo kako bi nam bilo gotovo drago da trio popije batine, kad već nema drugog načina da ih se prizove pameti. Onda nam pada na pamet da bismo ili morali čekati da ih zašiju, ili se sami uputiti do Hrvatske, a nit imamo volje provesti noć u banjolučkoj hitnoj, nit nam se da samima plaćati skupi benzin. :D

Odlučismo skoknuti i do tog stadiona, nadajući se da će možda ponestati karata pa ćemo zateći ljubitelje lopte kako se pokisli vraćaju, no ništa od toga.

Evo stadiona iz različitih kuteva:


Posted Image

Posted Image

Odlazimo zatim do zgrade institucija Republike Srpske. Iste izgledaju svjetski: 


Posted Image

Čudimo se otkud ovoj kvazidržavnoj tvorevini tolika lova. Putem nalijećemo na grupicu tipova koji su izgledali kao da bi nas rado pretukli, no srećom problema nije bilo. 
Razgovor je, prigodno, skrenuo na temu samoobrane i borilačkih vještina. Hrvoje je trenirao krav magu, i objašnjava mi da nema te vještine koja će ti pomoći ako te samog napadne grupa ljudi. Ja sam razočaran. Bruce Lee nam je lagao! :D 

Kružimo gradom – centar Banja Luke noću je poprilično živahan - i nastavljamo raspravljati o samoobrani. Hrvoje veli da u zadnje vrijeme postaje sve potrebnija, jer su se ultradesničarske grupe osilile, čak i u Hrvatskoj. U jednom času nalijećemo i na neki mini tehnološki park. Izložena je bila i neka mini lokomotiva, no nažalost rukla mi se zatresla kad sam je snimao, no zato je ova neobična naprava uspješno zabilježena:


Posted Image

Veselo komentiramo kako ćemo ostatak ekipa moći podbadati na naš stari način – „joj, samo da znate što ste propustili!“, i to kad dovoljno odmaknemo od grada, da ovi ne bi dobili ideju da nabace još jedan mali obilazak. Mi pak nemamo ideja kamo da još odemo, stoga sjedamo pored crkve. Razgovor se prebacuje na razne političke ideologije - s time da je s Hrvojem mnogo ugodnije pričati o toj temi no s Matom, jer ne dijele se etikete reakcionara i idiota na najmanji znak neslaganja. ;) 


Grupice navijača koje počinju prolaziti gradom daju nam zaključiti da je utakmica gotova. Nadamo se skoroj pojavi ostatka, i želja nam se ostvaruje, prvo stiže poruka „ajte do auta“, a onda nalijećemo na Krešu i Matu (Letica kaska negdje iza, liže sladoled). Prošli su neoštećeni. Njihovi odabranici iz Sarajeva izgubili su međutim 2:0.

Evo par kadrova utakmice koje su pohodili. Prvo, stadion:


Posted Image

Navijačka družina (osim Letice, Kreše i Mate, na tekmi je prema njihovim riječima bilo možda 50-ak navijača Sarajeva):


Posted Image

Boje Borca:


Posted Image

Bakljada:


Posted Image

Akcija na terenu:


Posted Image

Posted Image

Baklje lete i na teren: 


Posted Image

I za kraj, evo uvredljivog transparenta, zanimljivog u kontekstu onog kontroverznog naslova ovog putopisa:


Posted Image

Shvaćamo što su pjesnici željeli reći, no ne možemo se ne nasmijati. Poruci samoj, a njenom stilu još i više ;)

Neoštećen kao i naši navijači jest i auto; iskobeljavamo se iz grada, opskrbljujemo sokovima na benzinskoj, i pravac Hrvatska. Jedina zanimljiva stvar koju smo još vidjeli bili su Laktaši, mjesto nešto sjevernije od Banja Luke, inače rodna gruda Milorada Dodika. Centar izgleda poput kakvog zagrebačkog kvarta, a niti sto metara dalje počinje teška selendra. Prijelaz je upravo nestvaran. 

Granicu prelazimo bezbolno, ostaje još oko sat i pol vožnje do Zagreba... razgovor polako zamire, meni se drijema ali uspijevam ostati priseban. Prolazimo i Ivanić, ali družbu treba odbaciti kući, krećem doma tek nakon što sam Zagreb prešao uzduž i poprijeko, kad stižem već je pola dva, vrata kuće zaključana... 


egerke @ 18:02 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 3, 2013
Buđenje za ostatak ekipe zbiva se već oko osam sati – uhvatio sam dakle bijedna 2 sata sna. Na vlastito iznenađenje, ne osjećam se previše krepano. Ipak, slutim da će ostali vozači morati uskočiti, eda se ne bi ponovile scene iz 2007. godine, ako ih tko pamti.

Podmirivanje troškova – ni gazda ni sin nisu kod kuće, pa ćemo to morati obaviti s gazdinom ženom - pretvara se u zavrzlamu, jer svatko želi platiti drugom valutom, sad kunama, sad eurma, sad markama... uboga žena međutim stoički trpi naša raskusuravanja i prihvaća novac u svakom obliku. 

Parkiramo opet na onoj ledini kod Une, preko dana to i košta, no radi se o sići, mislim marku po satu. 
Pogled na Bihać s parkirališta:

Posted Image

Idemo do centra, razgledati ga na danjem svjetlu i potražiti doručak. Opet smo razočarani nedostatkom tradicionalnijih radnji, nadali smo se pravom bosanskom doručku. 

Centar Bihaća u subotnje jutro:

Posted Image

Posted Image

Todorić je posvuda pustio pipke:

Posted Image

Džamija u centru:

Posted Image

Posted Image

Unutrašnjost:

Posted Image

(slike su Letičine)

Vidi se vjerujem da se nekoć radilo o crkvi koja je preuređena.

Krešo me opet podsjeća da uhvatim wifi i napokon doznam služeno ime Abdićevog dominiona. I doista, grad Bihać nudi besplatan spoj na internet, uz pomoć kojeg saznajemo da se radilo o – Automnoj pokrajini. He, he, he! Konsternirani Krešo pokušava mi oteti mobitel iz ruku i provjeriti sam – „odi na hrvatsku Wikipediju, tam piše oblast!“ – no, nakon što sam spasio mobitel iz njegovih šapa, ustanovismo da se hrvatska Wikipedija do u riječ slaže s engleskom. Smjesta šaljem Letici poruku da je pobijedio. Krešo međutim ne baca koplje u trnje, već najavljuje da će iskopati izvor koji će potvrditi njegovo mišljenje. Nas trojica potiho komentiramo da je Letica možda jutro, umjesto obilasku, posvetio poštelavanju Wikipedije. :D

Što dakako nije slučaj, evo dio onog što je zabilježio.

Očito su psi u Bihaću prijateljskije nastrojeni no u Erevanu :D

Posted Image

Nišani:

Posted Image

Par kadrova Une:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Nakarada do koje ćemo se još vratiti:


Posted Image

Most Alije Izetbegovića:


Posted Image

Lijep kadar potopljenog čuna:


Posted Image

Pogled na Bihać s unske ade: 


Posted Image

Drveni most koji vodi prema centru:


Posted Image

Knjižnica na obali Une:


Posted Image

Ne nedostaje ni spomen-ploča HVO-a:


Posted Image

Niti ulične umjetnosti:


Posted Image

Još grb grada Bihaća:


Posted Image

Vratimo se sad ostatku družine. Hrvoju i meni nedostaje lokalne valute, pa se bacamo u potragu za mjenjačnicom. Iste međutim u Bihaću kao da ne postoje. Tu je zato banka; dok čekamo u redu, u poslovnicu ušetava i Letica. S dovoljno šuštavih maraka u džepu, upućujemo se prema pekari (burek i slično, sve vrlo dobro, ali ni po čemu različito od krušne ponude u Zagrebu), zatim na obalu Une.

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tu je i spomenuto derutno zdanje...

Posted Image

...ispisano grafitima koji privlače pažnju pojedinih putnika:

Posted Image

Posted Image

Evo još i ade koja služi kao okupljalište bihaćke mladeži:

Posted Image

Posted Image

I mape Bihaća i pripadajućeg kantona:

Posted Image

Posted Image
Polazimo razgledati još Kapetanovu kulu, razrušenu crkvu od koje je samo toranj ostao. I ta je crkva bila posvećena svetom Anti. Očito ih neće bogomolje s imenom toga sveca. Letica je već bacio oko na nju i, znajući da sam skloniji avanturama od ostatka ekipe, predlaže meni da se popnemo do vrha. Što se mene tiče, može, ako postoje stepenice. Kaže Letica, nisu baš stepenice, prije neke ljestve... ljestve? Kroz glavu mi prolazi slika starog naftnog tornja nedaleko Ivanić-Grada (nečijom glupošću srušenog) i njegovih jezivih 30-40 metarskih ljestvi koje se nikad nisam usudio svladati. Nisam baš siguran da se želim u to upuštati. 

Putem do crkve nailazimo na zanimljiv reljef, o kojem mi je već pričao jedan znanac:

Posted Image

S jedne strane borba protiv Turaka...


Posted Image

...s druge borba protiv mrskog okupatora:


Posted Image

Toranj malo izdaleka: 


Posted Image

Još par kadrova:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Unutrašnjost crkve je potpuno devastirana i zaudara na pišalinu, a zidovi su ispisani bizarnim grafitima. Ljevičarčad se čini zadovoljna takvim stanjem. Ja se međutim usredotočujem na drvenu konstrukciju koja glumi uspon do vrha, a koja svakim svojim metrom vrišti „lom vrata“. I Letica i ja zaključujemo da nam je pametnije da se manemo ćorava posla. 

Evo tog užasa:


Posted Image

Posted Image


Zaključujemo da je vrijeme za polazak, i polako se upućujemo prema autu – osim Letice, koji će još skoknuti do turističkog ureda. Dogovaramo se da ćemo ga čekati „kod Une, tamo smo parkirali“. Odlazimo još obići i park smješten na unskoj adi – i zatim sjedamo u auto (zaključujem da sam dovoljno priseban da vozim). 

Letice međutim nema i nema. U jednom času zvoni mi telefon – vidim da je to on – no smjesta prekida. Odlučujem pričekati da nazove ponovo, no mobitel se ne oglašava. Tad shvaćam da sam na hrvatskoj mreži – Bihać je vrlo blizu granice – pa zovem. Sad Letica ne odgovara. Suputnici šize, predlažu da krenemo dalje, da Letici poručimo neka sjedne na bus... ja se ne slažem i odlazim kupiti vode. Po povratku saznajem da se Letica konačno oglasio i da tvrdi da se dogovorio sa mnom da ćemo se naći kod Vile Une – hotela u kojem sinoć nismo našli mjesta. Ups. Nesporazum. Sasvim sam smetnuo s uma da Letica ne zna da „tamo kod Une“ znači da smo parkirali kod rijeke.

No dobro, Letica nam se pridružuje na mostu preko Une i nastavljamo put najzanimljivijom dionicom, uz kanjon Une. 
Pruga nam je na putu do Bosanske Krupe dobrim dijelom stalan pratilac, neprekidno siječe cestu, premošćuje rijeku, nestaje u tunelima. Kontaktna mreža je mjestimice polomljena, kao i signalizacija. Drača koliko hoćeš, vlakova međutim ni od korova. Tim bolje, jer prijelazi su upravo jezivi – nema rampi, nema čak ni Andrijinih križeva, a od silnih tunela i zavoja teško bi bilo primijetiti vlak da naiđe poštenom brzinom. Tješim se što prometa, prema Krešinim riječima, jedva da ima, što je onaj postojeći zacijelo spor, i prisjećam se kako nam je Krešo spominjao da vlakovi na bosanskim prugama staju prije cestovnih prijelaza, baš zbog nedostatka signalizacije... nadam se da je u pravu, za svaki slučaj. 
Evo kako ta pruga izgleda:

Posted Image

Letica je fasciniran tunelima usječenima u živoj stijeni. Želio bi uslikati jedan, no jedini način da to učinimo jest da – prikočimo na pružnom prijelazu. Izrazito nerazborita stvar, no evo plodova:

Posted Image

Krešo komentira – „da nas sad pokupi vlak, bila bi to sreća u nesreći“. Kad ja zbunjeno pitam gdje je sreća u tome da umremo u hrpi zgužvanog gvožda, on odgovara „pa to bi značilo da ipak ima prometa na pruzi“. Da se Auschwitz ponovo otvori, on bi valjda bio sretan što bi željeznice eto dobile posla. 

Pruga u jednom času nestaje iza brda, a mi odlučujemo malo pristati uz rijeku. Cesta je uska, no ima mnogo utabanih odmorišta.
Una nas uistinu oduševljava:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Ja sam se naravno morao spustiti do obale:

Posted Image


Potrpavamo se u auto i nastavljamo, niti 300 metara dalje nailazimo na još bolji vidik. Opet parkiramo i slijedi još jedan kratak obilazak:

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Kadli, u naplavinama rijeke pronalazim ovo:


Posted Image

Davno je to bilo kad sam položio forenzičku antropologiju, no usudio bih se ustvrditi da ta kost ne pripada ljudskom biću. Kako bilo, pomisao da je to možda ipak ostatak nekog nesretnika stradalog u proteklim ratovima ne sprečava me da se dam uslikati u neukusnoj „Hogar Strašni“ pozi:


Posted Image

Uz obalu se nalazi i simpatična pješčana plažica:


Posted Image

Pitaju me hoću li se okupati. Umakanje ruku u rijeku otkriva da voda nije baš toliko jezivo hladna koliko bih očekivao, ona plažica uistinu mami, obično sam raspoložen za egzibicionističke gluposti... ali, brate mili, travanj je, upala pluća mi baš i ne treba. Nastavljamo. 


Sljedeće odredište, Bosanska Krupa, nije daleko. Nevelik je to ali dosta lijep gradić. Parkiramo u centru i bacamo se na obilazak. Vizura:

Posted Image

Bogomolje triju religija:

Posted Image

I neobičan spomenik žrtvama posljednjeg rata:


Posted Image

Tvrđava koja se uzdiže nad Krupom:


Posted Image

Prolazimo kroz centar i izbijamo na drveni most preko rijeke.


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tvrđava s druge obale rijeke:


Posted Image

Uočavamo sojenice i mlinove, danas preuređene u ugostiteljske objekte. 


Posted Image

U jedan od njih se smještamo da nabrzinu nešto trgnemo. Obraća nam se gospođa sa susjednog stola, pita nas odakle smo, kako to da smo došli, sviđa li nam se ovdje... Sviđa nam se, naravno!


Krećemo mostom natrag, sad ćemo obići tvrđavu šetalištem uz rijeku. Uz nju s glavom pod krilom spava bračni par pataka. Poželih zabilježiti tu idilu, no patke se nažalost bude i kidaju:

Posted Image

Letica predlaže da se popnemo na tvrđavu, ja odmah prihvaćam, ostali nešto njurgaju, „vruće je“, „sigurno nema puta gore“, no Letica ih demantira, već je ranije uočio put. 
Jednu padinu brežuljka pokrivaju spomenici:


Posted Image

Mislim da je Krešo bubnuo da su to spomenici ljudima koji su se tuda pokušali uspeti pa nisu uspjeli. Radi se međutim o sjećanju na poginule iz Drugog svjetskog rata.
Uspon na tvrđavu: 


Posted Image

Posted Image

Pogled na Krupu:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Sama tvrđava:


Posted Image

Netko zlobno primijećuje da je top usmjeren baš na crkvu:


Posted Image

I još jedan pogled na tvrđavu:


Posted Image

Krupa je odrađena, sad je vrijeme da konačno prijeđemo u Republiku Srpsku. Prva sljedeća postaja je Novi Grad, nekad znan kao Bosanski Novi. Srpsku se poznaje po putokazima na kojima ćirilica skače na prvo mjesto. 

U Novome hvatamo parking kod lokalnog hotela:


Posted Image

Mate komentira: „čudo socijalističke arhitekure“. Novi se doima ofucanijim od dosad obiđenih gradova. Ruku na srce, i nema se što interesantno za pogledati. Hrvatska je odmah preko puta rijeke, nedaleko centra evo i graničnog prijelaza:


Posted Image

Iako je ovo Republika Srpska, džamija je tu:


Posted Image

Krešo uslikava meni; „bosanski lonac“ postao je samo „lonac“. Čudimo se ljudskoj gluposti.


Posted Image

Ulice Novog:


Posted Image

Crkvica:


Posted Image

Unutrašnjost je opet zapuštena:


Posted Image

Tu je plakat s poznatim imenom:


Posted Image

Zaključivši da tu više nemamo što za vidjeti, polako krećemo natrag prema autu. Letica međutim još odlazi obići gradski park:


Posted Image

Nišani su tu:


Posted Image

Kao i partizanski spomenik:


Posted Image

Koji kaže:


Posted Image

Pogled na Novi:


Posted Image

Mi načas sjedamo u parkić:


Posted Image

Tu stoji i interesantan spomenik:


Posted Image

U Federaciji je posvuda stajalo da je rat trajao „od 1992. do 1996.“.

Evo nas do auta; Leticu se još čeka. Mene konačno hvata umor i predajem ključeve auta Mati. Letica po dolasku predlaže da još odemo do nedalekog ušća Sane u Unu.
Tu je ada slična onoj u Bihaću:


Posted Image

Ušće:


Posted Image

Posted Image

Sana:


Posted Image

I to smo vidjeli, pravac Prijedor. Ja kunjam na prednjem sjedalu.

Nalazimo parking u centru Prijedora. Kaže „samo za osoblje univerziteta“. Pitam nekog taksistu je li slobodno ovdje, kaže da u principu nije. Imate li pauka? Imaju, ali, dodaje on, danas je subota, ne da im se raditi. Odlično, ionako nećemo dugo.

Prijedor je iznenađujuće dobro uređen. Glavni trg:


Posted Image

Glavna ulica:


Posted Image

Tu je i friško obnovljena džamija:


Posted Image

Krešo bilježi i grafit:


Posted Image

Dolazimo do parkića krcatog ljevičarsko-antifašističkim grafitima. Naši me ljevičari žicaju da ih poslikam:


Posted Image

Posted Image

Nešto dalje, u većem parku, nalazi se i bizaran spomenik; ne piše koga ili što predstavlja, ali nam 4 ocila na rukavima prikazanih likova daje naslutiti o čemu bi se moglo raditi:


Posted Image

Tu je i ulica zanimljivog imena:


Posted Image

Naša ultraljevičarčad došla je na svoje:


Posted Image

Uočavamo lokal koji se hvali da poslužuje „grill na žaru“ :D, razmišljamo da nabacimo ručak, ali ideja otpada. I Prijedor je odrađen, sada idemo na legendarno mjesto partizanske mitologije – Kozaru.


Na suvozačkom sjedalu nisam odspavao ni časa, no osjećam se dovoljno osvježeno da ponovo preuzmem volan. Putem do Kozare, Letica želi čuti lokalnu radijsku ponudu; čačkamo po stanicama dok ne nalazimo pravu stvar. „Mogu da mi ukradu i ovo malo para, mogu da mi uzmu ovo srce iz njedara, mogu da me drže na hlebu i vodi i bez snaaaa, ali ne mogu da mi skinu tvoje ime s usana ...“ Narodnjak kakav smo i tražili! Tip u jednom času spominje i nešto u stilu da „mogu da me odvedu na Goli Otok“, na sveopće oduševljenje. Spuštam prozore i poglašnjavam muziku. Smijemo se. Ostatak nas hitova međutim razočarava svojom pitomošću. Očekivali smo pravi hardcore trešeraj, a dobili popić s daškom istočnjačkog melosa. Bezveze. Kao Coldplay ;) 
Letica spominje da se u blizini Prijedora nalaze i srpski logori iz zadnjeg rata, poput Omarske i Keraterma (poslije Srebrenice i naravno Sarajeva, Prijedor je grad s najvećim brojem žrtava ratnih zločina). Vrtila se prije polaska ideja da svratimo i do njih, no, nekako sumnjamo da ih se može posjetiti kao što se može posjetiti npr. Ovčaru. Teško da bi se našlo i vremena.

Kozari – koja je i nacionalni park – prilazi se uskom cestom koja vodi kroz pitoreskna sela. Na ulazu u park je i čuvar koji naplaćuje upad. Srećom, radi se o samo dvije marke, a nakon što smo produžili, ustanovismo da je spomenuti gospodin u autu uočio samo četvoricu ljudi. Cesta do samog spomen-parka poprilično je uska, strma, nemoguće zavojita, a mjestimično i posuta odronulim kamenjem. Prednost je što prometa gotovo i nema.
Stižemo do podnožja stepenica koje vode memorijalnom centru; pored njih smjestila se rustikalna gostionica s cijenama istaknutima na drvenoj instalaciji koja sliči na putokaz. Onako neispavan pročitam „ćevapi na 5 kilometara“ i odmah mi postane jasno kakvu sam budalaštinu izvalio. Ostatak ekipe umire od smijeha. Parkiramo i odmah se bacamo na uspon do spomenika. 

Evo kako to izgleda:


Poslana slika

Poslana slika

Pogled odozgora:


Poslana slika

Poslana slika

Krećemo na uspon:


Poslana slika

Još i ti daleki ćevapi: :D


Poslana slika 

Stariji čitatelji su priču o bitci na Kozari pretpostavljam morali učiti napamet kao pjesmicu, no, za mlade i one slabijeg pamćenja, ponovimo ovdje osnove jedne od najpoznatijih partizanskih priča. U proljeće 1942. partizani su uspjeli osloboditi dijelove zapadne i srednje Bosne – Prijedor, Glamoč, Drvar, Petrovac, Grahovo – a u sastavu tog teritorija našla se i planina Kozara. Na oslobođenom području formirala se čak i Prva krajinska proleterska udarna brigada. Švabe i ustaše shvatili su tada da im protivnici ugrožavaju ne samo Banja Luku, već i važan rudnik u Ljubiji, te početkom ljeta iste godine pokrenuli protunapad, uslijed kojeg su partizanske jedinice opkoljene baš na Kozari. Nakon mjesec dana teških borbi, partizani su pokušali probiti obruč, no tek ih je 1000 uspjelo pobjeći, dok je ostatak zaglavio. Stradalo je i dosta civila, neki na licu mjesta, a neki u logorima gdje su završili po završetku bitke. Ustaški i njemački dokumenti kažu da je, poslije češljanja terena, zarobljeno gotovo 70 tisuća ljudi, a spomen park Kozara pobrojao je oko 35 tisuća poginulih (je li taj broj pretjeran, nije na meni da procijenim). Kako bilo, žrtve su počašćene grandioznim spomenikom, čiji je autor Dušan Džamonja.

Evo i tog čuda, u svim pozama:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Letica se uspio uvući i u unutrašnjost za jednu ekskluzivnu fotku:


Poslana slika

Malo sa strane:


Poslana slika

Malo održavanja ne bi mu škodilo, beton je već poprilično ofucan. Ljevičarčad i nije baš zadovoljna spomenikom, vele da se s toliko love i materijala moglo podići „nešto razumljivije“ (socrealističnije, predmnijevam), a ne nekakvi „bezvezni apstraktni modernizam“. Meni se pak, kao ljubitelju monumentalne megalomanije, stvar poprilično dopada.


Iza spomenika nalazi se nešto nalik dvorištu u kojem su postavljene table s imenima palih boraca. Tih ploča ima zastrašujuće mnogo – nisam ih ni počeo prebrojavati - a ovlaš brojeći dolazim do zaključka da svaka sadrži stotinjak imena. Strahota.

Dvorište:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Vječni plamen očito je već dugo izvan funkcije:


Poslana slika

Na livadi ispred spomenika čilaju izletnici:


Poslana slika

Spuštamo se natrag (osim Letice, koji odlazi obići čitav memorijalni centar) i bacamo oko na onu gostionicu, opet s idejom da nabrzinu nešto pojedemo. Saznajemo međutim da se nudi samo roštilj, a time smo se namjeravali pozabaviti u Banjoj Luci. Lakša jela poput čorbi ne drže. Do obroka ćemo se ipak strpjeti, ne pet, već par desetaka kilometara. Odlazimo još malo proštetati uokolo. Ja se nadam pronaći kakvo mjesto s kojeg bi se pružao dobar vidik, budući da smo potpuno okruženi šumom. Nailazim na putokaz koji pokazuje prema vidikovcu, no u tom smjeru nema ništa osim šikare.

Pa evo i tog, kakvog-takvog vidika:


Poslana slika

Vraćamo se do auta, no Letice još nema. Opet padaju prijedlozi da se kidne, no Letica se srećom pojavljuje. Objašnjava da je mislio da smo sjeli u gostionicu. Slijedi opet kalvarija po onoj strašnoj cesti, no jednom kad smo se dokopali glavne magistrale, Banja Luka nije više bila daleko.


Neka je metropola tek jednog entiteta u poluraspadnutoj državi, Banja Luka doista izgleda svjetski. Nalazimo parking u samom centru i krećemo u grad s namjerom da prvo navalimo na nešto jestivo. Jedna od prvih stvari koju uočavamo jest plakat koji poziva na nogometnu utakmicu FK Sarajeva i banjolučkog Borca, a ista se održava... danas. Auh. Nadamo se da nikog neće smetati auto zagrebačkih tablica, no začuvši huk navijača koji je odzvanjao čitavim centrom, kao i niz eksplozija (nečeg krupnijeg od petardi), pobojasmo se da ćemo auto zateći na klocnama i polupanih stakala. :D

Plakat:


Poslana slika

A odmah pokraj parkirališta nalazi se i par istaknutijih banjolučkih zgrada. Prvo, svježe obnovljeni Hram Hrista Spasitelja:


Poslana slika

Poslana slika

Poslana slika

Uz crkvu je postavljena tabla koja kaže da je na tom mjestu stajao Hram Svete Trojice, no taj je srušen 1941. – ustaše su skupile lokalne Srbe, Rome i Židove i natjerale ih da ga rastave, ciglu po ciglu. Za vrijeme SFRJ sagrađena je nova crkva koja je dobila ime ove srušene, dok dozvola za obnovu izvornog hrama u komunistička vremena nije dobivena. Ponovna izgradnja počela je stoga 1993., dovršena 2004., a hram je posvećen 2009.

Zatim, tu je i sjedište predsjednika RS:


Poslana slika

Poslana slika

Te zgrada gradske vijećnice:


Poslana slika

Poslana slika

Ulice u centru:


Poslana slika

Poslana slika


egerke @ 13:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 18, 2013
Ovo će biti kratak putopis u dva nastavka koji je svojedobno sastavio Nikola, a koji će poslužiti kao uvod u opet nešto redovniji i veći putopis koji će uslijediti. Ja sam neznatno izmijenio izvorni tekst.

Ekipa koja je 2010. poharala Tursku i Kavkaz (Krešo, Letica, Mate, Hrvoje i ja, za one koji ne pamte) uspjela se za vikend 8/9. travnja 2011. skupiti kako bi se otputila na jednoipoldnevni izlet u Bosnu. Buduć da su prijašnje pustolovine spomenute peteročlane bande nailazile na vrlo dobar prijem, sjetih se da bih mogao opisati njene nove putešestvije. Tim više što će se ova družina teško ponovo okupiti za kakvo veće putovanje; Krešo ostaje kod toga da ne želi putovati s bilo kime od nas izim Letice, a mi ostali smo se za ljeto namjeravali rasuti kojekuda. Iako je ovo putovanje bilo kratko, štofa za putopis ima, zanimljivih fotki također. Palicu dežurnog opisivača zbivanja od Kreše ću preuzeti ja, što će značiti da ćete ostati uskraćeni za nizanje podataka o posjećenim mjestima (osim ako Krešo ne dobije volju da se ubaci sa svojim prilozima), ali vjerujem da vam to s obzirom na moje pripovjedačke vještine neće osobito nedostajati. I svečano obećajem da neću spominjati nikakve probavne tegobe (tim više što ih nije ni bilo).

Dakle, ovaj izlet predstavljao je za nas oživljavanje tradicije započete u proljeće davne 2005. godine. Krešo i ja bili smo tada tek manje-više dobri pajdaši s faksa a odnosi među nama bili su idilični, za Leticu nitko osim Kreše nije tada čuo, kao (osim mene) ni za Hrvoja, koji je za Matu i Krešu bio tamo neki "Nikolin frend iz srednje". Što se Mate tiče, u njemu nitko ne bi prepoznao današnjeg ljevičara - jedino oko čega su se on i Krešo mogli pokačiti bilo je naglašavanje u baltoslavenskim jezicima, a ono oko čega su se on i Hrvoje tada sporili nisu bile doktrinarne razlike, već kvaliteta filma "Gospodar prstenova" u odnosu na knjigu (i ne, Mate, film ne valja, iza toga Hrvoje i ja čvrsto stojimo još dan-danas :D ).

Putovalo se tada na gostovanje Noama Chomskog u Novigradu (dok smo Hrvoje i ja htjeli čuti što će jedno od najvećih alterglobalističkih imena imati za reći o svjetskoj politici, Krešo i Mate nadali su se popričati s njime štogod o lingvistici, i, naravno, grdno se razočarali jer o lingvistici Chomski nije rekao ni a ni be). Izlet je svima ostao u lijepom pamćenju pa smo sljedeće godine početkom proljeća Krešo i ja smislili napraviti reprizu izleta, da posjetimo i druge krajeve Istre. Smišljeno - učinjeno, iako nam se nitko nije pridružio. Grešku neodaziva je ostatak ekipe ispravio iduće godine, i tradicija jednodnevnog muvanja autom po Istri čim na proljeće zatopli konačno je rođena. 2010. umalo je zamrla uslijed Krešinog boravka u Debrecenu, no iduće smo je se godine sjetili obnoviti, uz malu modifikaciju - budući da je Istra našim prisustvom deflorirana uzduž i poprijeko, odulčismo upoznati i ostale krajeve Lijepe Naše. 

Prvotna ideja bila je da se obiđe Lika, s Donjim Lapcem kao referentnom točkom (tad bi putopis bio nazvan "Final Destination Donji Lapac", pa ne bi bilo ovog kontroverznog naslova), no onda se u računicu ušuljala i Bosna. Ekipa je dobila i pojačanje - svi se složismo da kavkaskog suputnika Leticu uključimo u izvornu postavu. No, puno je vode proteklo od 2005., i do danas su Hrvoje i Mate postatli suborci (i povremeni suparnici) na hrvatskoj ultraljevici, Krešo i ja smo više puta poželjeli ubiti jedan drugoga (obično na putovanjima), a svi skupa (s Matom na čelu) smo uspjeli toliko ispiliti Krešu da odbija otići s nama na put dulji od dva dana i dvije države. Još kad se Letica ubaci u tu kombinaciju, dobivate pravi Molotovljev koktel, pa makar se putovalo u Dugo Selo. ;)

Poslah mejl gore navedenoj ekipi s pozivom na izlet, navodeći da još nemamo točan plan puta, osim Lapca kao ključnog odredišta i pozivajući da se iznesu dodatne ideje za mjesta koja bi mogli posjetiti. Svi nekako slutimo da će Krešo odraditi svoju uobičajenu ulogu itinerardžije – Letica već najavljuje „jedva čekam da mu zeznem itinerar“. :D – no na kraju će baš on uskočiti u Krešine cipele, ubacujući u cijelu priču i Drvar i Travnik i Jajce i Banja Luku. Uslijed sumnji da ćemo takav izlet (naslov bi mu također bio potencijalno kontroverzan - „Putevima AVNOJ-a“) uspjeti odraditi u dva dana, kristaliziramo varijantu s Lapcem kao prvom točkom, noćenjem u Bihaću i produživanjem prema Prijedoru i Banja Luci dolinom (ili je to ipak bio kanjon?) Une. Javila se i ideja da posjetimo Željavu, zapušteni aerodrom JNA na granici RH i BiH, vrlo postapokaliptičnog štiha kakav se meni osobito dopada, no od nje odustajemo saznavši da je dotično mjesto opasno po zdravlje. 

Sve je bilo spremno za put 2./3. travnja, ja užicao auto od mame, svi se nabrusismo, kad odjednom Hrvoje javlja da ima neke obaveze tog vikenda i ne može nikako ići. Nema veze, svima odgovara da odgodimo za tjedan dana. Taman smo se uspjeli dogovoriti do u detalje, kad krećemo, gdje ćemo se naći, kad Mate javlja da su ga pozvali u emisiju na TV 24 sata, koja će se snimati u nedjelju prijepodne, a u kojoj će gostovati i povjerenik za proširenje EU. Mate, veli, ne želi nikako propustiti priliku da se „obračuna s eurokratom“ – dakle, na njega ne možemo računati taj vikend, jer su „narod i revolucija na prvom mjestu“. Što sad? Daljnja odgađanja ne odgovaraju nikome, a opet ne želimo (barem ja) ostaviti na cjedilu i jednog od ljudi s kojima smo već dogovorili putovanje. 

Poručujem Mati u šali nek se mane naroda, jer isti bira diktatore i mrzi pedere i tako to. Krešo međutim moju provokaciju shvaća ozbiljno, hvata se za šlagvort i kreće objašnjavati zašto misli da sam u pravu. Naši ljevičari naravno to uzimaju kao objavu rata i kreće prepucavanje (naravno, ni jedni ni drugi nemaju za reći ništa što već nisu rekli). Ja zadovoljno trljam ruke jer materijala za putopis već ima, a nismo još ni krenuli na put. Teške riječi padaju, no uslijed te tarapane uspijevamo smisliti spasonosno rješenje – prebacujemo putovanje jedan dan ranije. Ionako nitko ništa ne radi tog dana, osim Kreše, koji zaključuje nešto u stilu „na poslu neće skužiti da me nema“. Sad pak Letica uskače da zezne koncept, jer ima obaveze u petak i ne može nikamo prije 15 h. Konačno odlučujemo da ipak krenemo u petak popodne, što međutim znači da Lapac (kao i sva mjesta u RH) ispada iz kombinacije. Idemo ravno u Bihać, otuda slijedimo zacrtanu rutu. Lika ostaje za neka druga vremena. 


Mjesto sastanka: „ na parkiralištu kod NSB-a“, u petak, pola 4 popodne; revan kakav jesam, stižem onamo autom, iz Ivanića, 15-ak minuta ranije. Ostatak ekipe skupit će se kroz sljedećih pola sata; Mate stiže posljednji, podbadamo ga da je stigao čak i nakon Letice. On se pak besramno presvlači nasred ulice:

Posted Image

Sad treba odabrati put prema Bihaću. Mate i Hrvoje odnekud dobivaju ideju da idemo preko Siska, jer „tamo još nismo bili“. Krešo i Letica se zgražaju, kakav Sisak kakvi bakrači, držimo se Bosne jer bi nam posjećivanje mjesta u Hrvatskoj odnijelo previše vremena. Ja pak pomalo lažem da se u Sisku i nema što za vidjeti (Krešo domeće: „osim željezare i rafinerije“). Ljevičarski dvojac svoj prijedlog međutim stavlja i na glasanje, uspijeva ga i izglasati zbog apstinencije dijela putnika, no odbacuju ga kad im je objašnjeno da bi ruta preko Siska bila predugačka i odveć zaobičazna. Idemo u Karlovac, pa putem Vojnića do Velike Kladuše (trebao sam eto i Babu nekako ubaciti u naslov...).

Nakon nekih sat i pol vožnje (kordunske – ili je to Banovina? - ceste nisu neka sreća) stižemo na granicu. Letica uočava nekakav dućan i odmah nestaje iz auta da kupi sok i sladoled. Usput je, kršeći sve propise naravno, zabilježio i granicu:

Posted Image

Graničari nam ne rade probleme, granica je zajednička hrvatsko-bosanska i za tili čas evo nas u Bosni. Velika Kladuša nije daleko. Grad je to najpoznatiji zacijelo po lokalnom kabadahiji Fikretu „Babi“ Abdiću, u socijalistička vremena uspješnom direktoru lokalnog poduzeća Agrokomerc, a u ratu (točnije, 1993.) osnivaču i vođi paradržavice Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna. Ista je uspješno surađivala s manje-više svim zaraćenim stranama u ratovima na području bivše Juge (već kako bi vjetar okrenuo), a protiv središnje vlasti BiH (Izetbegovićeve, no). Tvorevinu su 1994. razjurile snage Armije BiH, no Babo ju je ponovo uspio uspostaviti (sad uz pomoć martićevaca i pod imenom Republika Zapadna Bosna) sve dok projekt nije konačno dokrajčen u isto vrijeme kad je Hrvatska poduzela Oluju. Abdić je klisnuo u Hrvatsku (ima i državljanstvo), no 2002. je zbog ratnih zločina osuđen – na sudu u Karlovcu – na 20 godina zatvora (kasnije smanjeno na 15). Kaznu trenutačno guli u hrvatskim kaznionicama. Još ima Kladušana koji ga pamte po dobrome – neki će se čitatelji sjetiti da su u Hrvatsku pristizale i njhove delegacije kako bi mu pred zatvorom čestitale rođendan (29.9., inače datum proglašenja AP Zapadna Bosna).

Kladuša je zgodan, pomalo učmao gradić. Evo panorame centra, s neizbježnim Agrokomercom: 

Posted Image

Prekoputa svjetovnog centra evo i duhovnog: 

Posted Image

Spuštamo se niže, do ugodnog parka, gdje se druže Kladušani:

Posted Image

Na njegovom početku je i antifašistički spomenik:

Posted Image


(dolje u ćošku je Hrvoje)

Koji je zapušten iako još stoji:

Posted Image

Letica snima još i kulu ponad Kladuše:

Posted Image

Sjedamo u kafić nabrzinu nešto popiti. Pitamo mladu konobaricu postoji li još Babina stranka, veli da postoji. Ne zna nam međutim odgovoriti da li je trenutačno na vlasti u ovom kraju.
Evo još jedne kladuške panorame, samo iz drugog kuta:

Posted Image

Revni Letica stigao je zabilježiti još i pravoslavnu crkvu Velikomučenika Georgija (dok smo ga mi čekali pokraj auta):

Posted Image

U rečenoj su crkvi za vrijeme II. svjetskog rata ustaše izvršile pokolj pravoslavnog stanovništa Velike Kladuše i okoline.

Nastavljamo za Cazin. Na izlazu iz Kladuše Letica hvata i pogone Agrokomerca (kompanija je danas, ne biste vjerovali, u teškim problemima, bosanska vlada nastoji spastiti što se da, čak se razmišljalo i o donošenju posebnog zakona o toj firmi!):

Posted Image

Putem izbija rasprava Kreše i Letice oko točnog naziva Abdićeve nadri-države. Krešo je „100% siguran“ da se radi o „autonomnoj oblasti“, Letica pak tipuje na „pokrajinu“. Pada i oklada – u igri je večera u Bosni - a preostala trojica smo svjedoci. Kasnije, u šetnji Bihaćem, ponešto iznervirani Krešinom bahatom samouvjerenošću, potiho ćemo se dogovoriti da se, čim uhvatimo nekakav internet i saznamo tko je u pravu, pravimo da se Letica kladio na ispravnu opciju, koja god bila, u pravoj staljinističkoj mjeri („dva i dva su ti pet, ozbiljno!“) uvjeravajući Krešu da mu je pamćenje ozbiljno popustilo :D. Siguran sam doduše da Letica, inače veliki poštenjak, nikad ne bi pristao na takvu drsku spačku. 

No, o ishodu oklade nešto kasnije, vratimo se sada do Cazina. Ulaz u gradić ne obećava, već mislimo produžiti bez zaustavljanja, kad uočavamo medresu na brdašcu pored grada:


Posted Image

Penjemo se autom, na ulazu je podignuta rampa, zbog čega pomislismo da nam možda ovdje i nije mjesto, no bezobrazni kakvi jesmo, nastavljamo dalje i parkiramo se u podnožju. Krešo i Letica snimaju Cazin:


Posted Image

Posted Image

Krešo i Letica bi pješačili do podnožja, ostatku takvo što ne pada na pamet. Da bi im jasno dali do znanja (ma, moš' mislit kako je to razlog, učinismo to iz puke perverzije), udaram po gasu i ustremljujemo se autom na Krešu koji hoda posred ceste. Ipak, u pravi čas on skače na travu pored prilaza. Svi se cerimo.

Cazin ipak ima i suvisli centar; putokaz nas upućuje prema starom gradu. Dolazimo do raskrižja obilježenog znakom kružnog toka, no meni nije jasno gdje je tu kružni tok, stvar izgleda kao ordinarno raskrižje. Produžujem stoga ravno, i – kojih desetak metara dalje, policajac mi maše da stanem. Do vraga.

Dotični čuvar javnog reda ozbiljan je, no dosta prijazan čiko. Objašnjava mi da sam upravo počinio prekršaj - „Niste vidjeli da je ono kružni tok? Gledate li Vi znakove?“. Ne staje na vozačkoj i prometnoj, želi vidjeti i isprave čitave družine. Iz Hrvatske, je li, što radimo ovdje, pa eto došli malo vidjeti ovaj kraj, htjeli bismo razgledati i centar Cazina... Ovaj proučava osobne i pasoše, bilježi podatke u tekicu. Milicioner starog, jugokomunističkog kova (pretpostavljam, premlad sam da bih imao iskustva s takvima). Razmišljam koliko bi moglo ispasti mito, kako da ga uvalim na pristojan način, i hoće li ostatak biti spreman podijeliti troškove sa mnom (da, znam da nije lijepo, ali nitko od nas nema toliko maraka da podmiri jednu BiH kaznu, koje se plaćaju na licu mjesta). Srećom, ništa od kršenja zakona, gosn milicioner nam vraća dokumente, daje mi savjet da pripazim kako vozim i ljubazno nas upućuje do starog grada. Nakon kruga oko centra, vraćamo se na famozni kružni tok (ovaj ga put obilazimo po propisu) i parkiramo se na omanjem trgu. Na njemu ima i restorana, razmišljamo da li da nešto nabrzinu mezimo, da malo smirimo glad prije no što sjednemo na poštenu večeru u Bihaću, no ideja demokratski otpada. 

Letica slika trg, na kojem skupina djece igra nogomet. Šalimo se da će ga netko dohvatiti zbog pedofilije.


Posted Image

Dječaci mu međutim rado poziraju:


Posted Image

Iz jedne od gostionica izlazi brkati vlasnik i zapodijeva razgovor. Spominjemo mu incident na kružnom toku, on udara u kuknjavu kako „takvog kružnog toka nema ni u Zanzibaru“. Spominje nam i džamiju na vrhu brda na kojem je smješten grad, a od koje puca pogled kakvog, veli, „nema u čitavoj Europi“. Moramo to vidjeti i polako se udaljavamo, iako bi ovaj rado još razgovarao. Volim izraze balkanske gostoljubivosti, volio bih prozboriti koju s čovjekom, ali – em trenutačno nemamo vremena, em mi se ostatak ekipe ne čini odveć zainteresiran za komunikaciju s lokalcem. A taj se ne gasi, zamičemo za ugao, a on još naklapa.

Uspinjemo se do džamije:


Posted Image

Snimam zanimljiv kadar minareta s polumjesecom:


Posted Image

Komentiramo kako je prigodno da u muslimanskom kraju na nebu svijetli polumjesec. Sljedećeg ćemo se dana u Banja Luci čuditi kako eto i u Republici Srpskoj imaju polumjesec na nebu, i pitati se ne radi li se možda o provokaciji... :D

Evo i jedne Krešine slike džamije:


Posted Image

A evo i par kadrova tog famoznog pogleda pa sami procijenite je li nam gostioničar lagao:


Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Posted Image

Tu je i spomen ploča... ne piše doduše tko je ubio te nesretnike:


Posted Image

Definitivno odbacujemo ideju o čalabrcavanju u Cazinu, strpit ćemo se do Bihaća. Još malo vrludamo gradom u potrazi za cestom do Bihaća, a Letica koristi priliku da, na onom kružnom toku, zabilježi zanimljiv spomenik:


Posted Image

Putem do Bihaća kreće razgovor o pub kvizu koji predano igramo Krešo, Letica i ja (Letica u zasebnoj ekipi). Ova dvojica nam se čude što se time zabavljamo i nazivaju nas gikovima. Pokušavamo im objasniti u čemu je ljepota, ali nisu baš uvjereni. Tvrde da su pitanja glupa i da bi trebalo složiti „jedan revolucionarni kviz“. Ajde dajte, da vas vidim!

U Bihać stižemo već za noći i smjesta se bacamo u napornu potragu za prenoćištem. Kružimo centrom, ja fulavam parkirališta, odbacujemo nekoliko hotela zbog prevelikih cijena, konačno se, umorni i gladni, smještamo na ledinu na obali Une da razradimo ratni plan. Vrti se prijedlog da napunimo želuce – svima nam je hrana na pameti – no zaključujemo da je bolje da se prvo skućimo. Prilazi nam čuvar parkirališta i upućuje nas u konačišta s druge strane Une, malo dalje od centra, daleko jeftinija od onih u centru. Prihvaćamo savjet i pičimo preko Une, do hotela zvanog „Vila Una“, čije su cijene taman, ali – nema mjesta. Ljubazne recepcionerke priskaču nam u pomoć, primaju naš auto na svoj parking i zovu drugi hostel. Taj je međutim daleko od centra – ne smeta, motorizirani smo – pa pada dogovor da će Krešo i Letica skoknuti onamo s vlasnikom (koji se dovezao autom), kako bi nas znali uputiti do noćišta kad se vratimo iz večernjeg izlaska. 

Oni odlaze, a mlada recepcionerka nas nudi kavom. Budući da ljevičarski dvojac ne pije kafu i ne toleriše razgovor, ja se jedini odazivam. Eto i prilike da malo pročavrljam s hotelijerkama, što o televiziji, što o profilu gostiju u hotelu, što o turističkoj ponudi u Bihaću. Vraća se izvidnički dvojac, što znači – pravac hrana. Najbliži nam je restoran strateški smješten na obali Une, zgodno uređeno, ali pusto mjesto - 5-6 ljudi u petak navečer oko 9 sati. Smještamo se uz rijeku, redaju se šljivovice, pljeskavice, pastrve, tufahije... hrana je i više no zadovoljavajuća, ne baš i spektakularna, no odveć smo gladni da bi nas bilo briga. Jedva smo skucali dovoljno maraka da platimo ceh – nitko osim mene i Kreše nije imao značajniju sumu bosanske valute, pa je Krešo svojom stotkom morao pokriti cijelu večeru (osim mog dijela), bankrotiravši za tili čas.

Sada pravac Bihać. Evo kako grad izgleda noću:


Posted Image

Sati je oko 23, no grad je na naše razočaranje manje-više mrtav. Osobno sam očekivao veću živost, no kafići prazni, pred zatvaranje. Jedina živost vlada na maloj unskoj adi, gdje se okupila bihaćka mladost. Nedaleko od nje trešti i muzika, nekakav prežvakani YU-rock, ako me pamćenje dobro služi. Očekivao sam i jači bosanski štih, no grad je sličniji bilo kojoj hrvatskoj provinciji na kontinentu no recimo Sarajevu. Nema tradicionalnih radnji, slastičarni i sličnog, umjesto ćevabdžinica vrte se obični döneri. No, nema veze, meni se dopada. Nedostaje mi noćnih slika grada, evo samo jedne, na kojoj je zabilježena džamija u centru:


Posted Image


Džamija je inače bivša katolička crkva Sv. Ante, koju su Turci pretvorili u džamiju, nazvanu Fethiye (kao i ostale džamije adaptirane od crkava - to otprilike znači "osvajanje").

A tu je i moj kadar neobične kombinacije natpisa na jednoj zgradi:

Posted Image

Krešo me neprekidno davi da uhvatim kakvu bežičnu mrežu, da provjerim podatak o točnom nazivu Babine državice. Čini se da grad Bihać u centru nudi besplatnu bežičnu mrežu, no koncentriranje na obilazak sprečava me da udovoljim Krešinim salijetanjima. 

Prije odlaska na spavanje pronalazimo otvoren kafić, zgodno uređeno – ali također prazno – mjesto na obali Une. Ne zadržavamo se dugo, ponoć se bliži a svi smo mrtvi umorni. Pravac auto, Krešo i Letica navode me u oronuliji kraj grada, uz željezničku prugu. Hostel nam je u mraku, ključ ne ide u bravu... slažemo već neke jezive scenarije u glavi, ali tada otkrivamo zvono i prizivamo bunovnog sina vlasnika. Ja razmjenjujem par riječi s njime, ostatak kida u sobu. Smještaj je i više no dobar (sin nam se još i ispričao što nam ne mogu osigurati doručak, hostel je još nedovršen). Slijedi timarenje pred spavanje i poprilično brzo povlačenje u krevete.

Eh sada... kad već nije bilo probavnih smetnji, javile su se one sa snom. Nesanica je moja stara boljka, posljednjih godina doduše rijetka, ali voli se pojaviti baš pred ovakva putovanja (takozvani „rajzefiber“). Upozorio sam ostale vozače iz ekipe (Mate, Letica) da svakako ponesu vozačke, i pripremao se na inače mi mrsko gutanje tableta (konkretno, praksitena) noć prije izleta, no zbog kasnog polaska stvar nije bila potrebna. Rajzefiber se međutim sjetio udariti baš sad. Nakon nekih sat vremena prevrtanja po krevetu, shvatih s užasom da mi se ne spava ni zericu, iako sam se probudio u 8 i proveo naporan dan. Ostatak ekipe spava snom pravednika, ja buljim u strop i prevrćem koještarije po glavi. Kako ću voziti sutra? Hoće li (mamin) auto biti siguran u šapama one dvojice? U jednom času oglasili su se već i mujezini, pomislim pa nije vrag da već zora rudi (nisam bacao pogled na sat, da se još više ne zbediram), ali vidim da su zvijezde još u punom sjaju. 
Da ne duljimo, ta je kalvarija potrajala do barem 6 ujutro, kad se Letica, kako je najavio probudio, i pješke krenuo u grad.


egerke @ 21:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, studeni 10, 2012
PETAK 20. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se taman dok ulazimo u neki veliki grad. Opet smo negdje u noći promijenili smjer kretanja, dakle onaj obilazak i dalje traje. Shvaćam da je grad Plovdiv. 
Svi smo se pomalo razbudili, spremili ležajeve, pokušavamo još malo zakunjati. Daniel na hodniku priča s onim Talijanima iz susjednog kupea. To je par, cura i dečko, bili su u Grčkoj, pa do Istanbula, a sad idu u Sofiju na avion. 

Budući da smo mi platili vagon do Sofije, dolazi nam naš pratitelj kola, tip koji podsjeća na nekog sporednog lika iz horror filmova (zovemo ga Nosferatu), i uzima nam posteljinu, upozoravajući nas da se u Sofiji moramo prebaciti u drugi vagon, ili pak nadoplatiti još 10€, ako hoćemo ostati do Beograda u ovom vagonu. 

Već smo u Sofijskoj kotlini, eno Vitoše: 



Po dolasku na sofijski kolodvor, dok nas izmanevriraju na drugi kolosijek, Letica trči do službe za izgubljene stvari. Usput slika kolodvor iznutra: 



U službi za izgubljene stvari imaju samo jedan ukrajinski pasoš. Ništa slično njegovim dokumentima. Ja sam pak izašao na peron i pješice odlazim do srpskog vagona, koji je dupkom pun. Nema nigdje mjesta. A taman sam mislio pogledati je li novčanik ostao negdje ispod sjedala... Doduše, to vjerojatno i nije taj vagon, on je na onom večernjem vlaku, što znači da trenutno putuje od Beograda prema Sofiji.

Letica kaže: "Ha ništa, onda ću morati zvati Zuraba." Laughing Zurab je onaj Gruzijac iz Gorija koji nam je rekao da mu se javimo ako ćemo imati ikakvih problema.

Budući da je vagon dupkom pun, kada su priključili spavaća kola s istanbulskog vlaka (u kojima su bila preostala trojica), zaključujemo da bismo možda ipak mogli iskeširati tih 10€ i odvesti se kao ljudi do Beograda. Letica neće, on odlazi u drugi vagon, već je pri kraju puta i nema dosta novca. Nosferatu uzima novce i daje nam novu posteljinu. Ma ne treba nam to... 

U Dimitrovgradu nam priključuju još par vagona. No super, mogli smo izdržati to malo od Sofije i onda se voziti u miru, te ostati bogatiji za 10€. 
Ostatak dana prolazi u beskrajno dugoj vožnji. Prvo do Niša (konačno su sredili onaj dio između Niške Banje i Sićeva, pa vlak vozi sasvim pristojno), gdje nam se priključuje vlak iz Soluna. Nakon toga krećemo prema Beogradu. Po voznom redu stižemo dovoljno rano u Beograd da se Hrvoje i Mate prije polaska vlaka za Zagreb stignu naći s jednim Hrvojevim prijateljem anarhistom. No svima su se mobiteli ispraznili, jedino ja još imam malo struje, dovoljno da ovomu pošaljem poruku. 
No put se oduljuje. Ovaj put, umjesto preko Mladenovca, idemo preko Male Krsne, što je dulji put. Letica se vratio k nama u vagon i sada on i ja opet izvodimo svoj šou s jezicima, pa nam ostatak kupea prijeti fizičkim nasiljem. Laughing Oni svi imaju neke knjige, jedino nas dvojica ne čitamo ništa, pa imamo vremena laprdati. Hrvoje čita neku svoju knjigu i pritom miče usnama. Nikola mu ukazuje na to, a on se vadi na to da mi cijelo vrijeme blebećemo i to ga dekoncentrira. 
Leticu i mene su izbacili iz kupea, sad stojimo na hodniku i trkeljamo. Ovaj u jednom času spomene Madredeus, da bi u sljedećem trenutku iz susjednog kupea izvirio neki Portugalac, zaprepašten da netko priča ovdje o Madredeusu i da je uopće čuo za njih. 
Vrijeme odmiče, a Beograda nigdje. Izgleda da će ipak stići naknap. Opet moram slati poruku ovomu, da se sastanak ipak odgađa, zbog premalo vremena. Nadam se samo da mu za sat-dva neću morati slati i treću poruku da je vlak otišao i mogu li oni prespavati kod njega. 

Sunce je već zašlo, noć se nadvija nad Srbiju, a mi prolazimo podno Avale. Obojica pokušavamo uslikati TV toranj na Avali, ali ovo je najkvalitetnija slika (pa si vi mislite): 



Stižemo u Topčider. Opet stojimo nekih dvadesetak minuta. Napokon krećemo, opet nas dalje vuče dizelka. Hrvoje je već na rubu živaca, veli da nas više ne želi gledati i da samo broji sate do kraja putovanja. Srećom, i Letica i ja ostajemo u Beogradu, tako da će do Zagreba morati trpjeti samo preostalu dvojicu (tj. Nikolu do Ivanića). 
Treba nam skoro pola sata do glavnog kolodvora. Ovi prvi istrčavaju van, ja za njima, a Letica zadnji. Oni odmah jure na drugi peron, gdje je već postavljen vlak za Zagreb. Ja čekam Leticu, koji je zaostao, pozdravlja se sa svojom beogradskom prijateljicom. Evo napokon i njih, upoznaje me s njom. Oni večeras idu na neki koncert, kurtoazno me pozivaju, ali meni je u ovom času samo do tuša. Ipak nisam od ponedjeljka navečer spavao u normalnom krevetu, niti obavio ikakvu higijenu osim pranja zuba. Letica odlazi, a ja se još odlazim pozdraviti s ovom trojicom. 

I to je to. Koliko sam god čekao taj trenutak u času kad su mi išli na živce, nekako su svi ti završeci zajedničkih putovanja tužni, jer su nekako uvijek izvedeni naprečac. Odavde se naši putevi razilaze na tri strane. Oni idu doma. Letica i ja noćimo u Beogradu, sutradan on ide u Novi Sad, a ja se moram, u svojoj tradiciji, dočepati Zlarina, jer mi treba par dana intenzivnog odmora nakon puta. 

Odlazim do onoga hostela Belgrade (poznatog otprije dvije godine kao "tri slobodna kreveta"). Prije mene, u hostel se prijavljuju neka dvojica iz Zagreba, koji su došli na vikend. Raspakiravam se i odlazim pod tuš. Spirem sa sebe prašinu s puta, znoj, Tursku. Oblačim čistu odjeću i odmah se osjećam nekoliko godina mlađim. Krećem u večernju šetnju i potragu za večerom. Otići ću na Skadarliju, počastiti se poštenom večerom, barem što se ambijenta tiče, jer nisam toliko gladan, danas sam čitav dan sjedio u vlaku. 
Pileće bijelo meso, kruh, paradajz salata, Nikšićko i tufahija - 1300 dinara. Nije čak ni toliko skupo. Još je tu i glazbeni dodatak, za tamburaše koji neumorno praše starogradske. Baš su mi lijepo legli Tamburaši s Petrovaradina... 

Prilično sam izmožden, pa se upućujem u hostel na počinak. Još internet prije spavanja i napokon krevet. Prvi nakon Karsa...

egerke @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 8, 2012
ČETVRTAK 19. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Turska je zemlja koja je uglavnom orijentirana na cestovni prijevoz. Upravo zato začuđuje loša kvaliteta njihovih cesta, napose onih magistralnih. Iako smo se mi vozili vrlo luksuznim busom, koji povezuje jedno veliko regionalno središte u istočnoj Turskoj s prijestolnicom, cesta kojom smo išli mjestimice se pretvarala u obično gradilište, slično onima u Albaniji. Čovjek bi očekivao da su dosada napravili već i autoceste, međutim njih ima izuzetno malo. Zato putovanje uzduž Turske traje i toliko dugo, kolikogod Turska sama bila izdužena zemlja. 

Rano je jutro, te sviće, a mi stižemo na ankarski kolodvor. Čak ne ni na kolodvor, nego nas iskrcavaju pred kolodvorom. Bus produžuje za Istanbul, no mi ćemo ipak u Ankari na vlak. 
Ankarski međugradski autobusni kolodvor (AŞTİ) najveći je u Turskoj, prostire se na nekoliko katova i neprekidno je pun buseva koji odavde idu u sve kutke Turske. Evo jedne slike u rano jutro: 



Dečki odlaze na WC, svi kolektivno. Ja čekam vani, pored stvari, da ih netko ne ukrade. To se oduljilo, a i ja bih se malo prošetao uokolo, da razgledam kolodvor. Napokon se iz WC-a pojavljuje Letica. E super, sad će on pripaziti na stvari, dok ja...vraga! Prolazi kraj mene i odlazi svojim putem. No, sjajno. Zašto bi mene bilo briga hoće li im netko ukrasti stvari, ako njih same nije briga. Umoran sam, dvije noći se nisam pošteno naspavao, nije mi do altruizma. 

Letica je pak još uspio zabilježiti redare kako slatko snivaju: 



Napokon se svi okupljamo, jedino još nema Hrvoja, on je zapeo u WC-u. Naime, iako je njega mučio proljev, zapravo ga većinu vremena uopće nije mučio proljev, nego samo osjećaj da bi ga mogao uloviti proljev. Tako je on zapravo jako malo puta doista uspio obaviti ono u što se upustio, a većinu vremena je samo pokušavao. Tako i sada, nakon dobrih 20 minuta izlazi iz WC-a neobavljena posla. Srećom pa vlak ima WC. 

Upućujemo se prema metro-stanici. Ankarski metro ima dvije linije: prva je Ankaray, u pravom smislu riječi laka gradska željeznica, izgrađena u prvoj polovici devedesetih; a druga je pravi metro, koji vozi od 1997. Na kolodvor vozi Ankaray. 

Kupujemo karte kod nekog klinca koji ih prodaje. Mate kupuje kartu i nešto mu nije jasno, čini se da mu je klinac naplatio više no što treba. Prepire se s njime i traži da mu mali vrati novac, a on njemu vraća kartu i kaže da će ju kupiti na automatu. Dolazimo na automat i cijena je točno ista ona koju je klinac rekao. 

Spuštamo se u podzemlje. Mate i Letica se prepiru na kojoj stanici trebamo sići za željeznički kolodvor. Naime, Ankaray ne ide do kolodvora, već ima dvije stanice južno od željezničke pruge (koja prepolavlja Ankaru, slično kao i Zagreb). Pitanje je odgovara li nam više Tandoğan ili Maltepe. Mate je za Tandoğan, Letica za Maltepe. Ja sam također za Tandoğan, jer je on bliže onom podvožnjaku kojim se prolazi ispod pruge i začas dolazi do kolodvora. 

Na kraju idemo doista do Tandoğana. Slikamo garnituru po izlasku iz nje: 



Izlazimo na ulicu, no iako ja upozoravam da trebamo skrenuti lijevo, pa kroz podvožnjak, svi idu desno, jer "tamo je kraće, sigurno ima neki prolaz". Nakon nekih 5 minuta hoda dolazimo do izlaska iz stanice Maltepe. Sada Letica likuje, "Evo vidite da smo trebali ići dovdje." 
Skrećemo prema pruzi. Dolazimo do južnog ruba kolodvora. Prolaza nema, tu je ograda koja odvaja kolodvor od ceste. U ogradi je rupa, i oni se svi odlučuju provući kroz tu rupu i onda preko kolosijeka uputiti prema kolodvoru. Meni to nije ni nakraj pameti, jer, prvo, nisam siguran mogu li se uopće provući kroz tu rupu sa svojim ruksakom i svojom spretnošću; drugo, ne želim ovako umoran, usporen i opterećen prtljagom pretrčavati kolosijeke, pa makar oni bili i sporedni; i treće, ne želim imati okapanja s nekim turskim zaštitarom, ako nas ulovi. Stoga se ja odlučujem za zaobilazni put uz ogradu sve do podvožnjaka, pa opet natrag do kolodvora. 

Zgrada kolodvora izvana, s reklamama za vlak velike brzine: 



Ulazim unutra, oni su već tamo. Dapače, još me požuruju, da nam ne pobjegne vlak. Gledamo čime sve možemo ići. Postoji YHL (Yüksek hızlı tren - Vlak velike brzine), ali za njega treba nadoplata i ne vrijedi Flexipass (kasnije smo doznali da on zapravo još ni ne ide do Istanbula, jer je pruga za veliku brzinu još neizgrađena - zasad ide samo do Eskişehira). Postoji i brzi vlak - ovo "brzi" treba shvatiti uvjetno, jer vozi 10 sati. No nema veze, kreće u 8 i u Istanbulu je u 6 navečer. Odlično, sve stignemo. Kupujemo rezervacije za taj vlak. 

Pogled na kolosijeke: 



Fontana ispred kolodvora: 



Razmiljeli smo se uokolo. Letica fotografira, ja sam otišao nešto doručkovati, a ovi sjede u čekaonici i pune si mobitele na nekom štekeru. Nakon završenog doručka, Letica me upozorava da je malo niže na prvom peronu postavljen nekadašnji Atatürkov vagon. To treba zabilježiti. 

Evo ga:
 




("Mustafa Kemal Atatürk u ovom je vagonu išao na svoja tuzemna putovanja.") 

Atatürkov portret se nažalost ne može dobro zabilježiti fotoaparatom, jer je odbljesak sa svake strane, dok se sprijeda pak vidi odraz fotografa:



Odmah iza vagona je željeznički muzej: 



Krećemo na peron, do našeg vlaka. To je ovaj: 



("Bosporski vlak", u prijevodu.) 

Ovo je izraz lica čovjeka koji nije pošteno spavao dvije noći kada mu uperite iPhone u lice: 



Do Istanbula ima oko 620 km. Čim je vlak krenuo, tonem u drijemež. Budim se malo nakon Polatlıja (antičkog Gordiona), gdje se na brdu Kartaltepe nalazi veliki spomenik vojniku: 



Detalje o spomeniku nažalost ne znam.

Veliki cestovni most prije Beylikköprüa: 


 
Čitavo vrijeme do Eskişehira uz našu prugu ide i pruga velike brzine: 



A evo i YHT-a na njoj: 



Zanimljivo kazalište sjena na stranici knjige: 



(radi se o motivu polumjeseca sa zvijezdom koji se nalazi na svim prozorima u vagonu) 

U jednom trenutku Nikola i ja odlazimo u vagon restoran, nešto pojesti i popiti. Vagon restoran je i u Turskoj pretežno prazan: 



Uzimam neki omlet, ajran i sok. Ubrzo dobivamo društvo: 



Letica uzima jelovnik, pregledava ga, usput priča s nama. Konobar već dolazi i stoji kraj njega, a ovaj flegmatično lista jelovnik. Skrećem mu pažnju da čovjek čeka, a Letica na to odgovara s "Pa neka čeka, to mu je posao." Foot in mouth
A kažu da meni fali socijalna inteligencija... 

Vraćamo se u svoj vagon. Nakon Eskişehira vlak skreće na sjever i prolazi kroz planinski predio:
 




I onda odjednom meni želudac počinje slati signale. Napokon je i mene ulovio proljev, iako sam se dobro držao dva tjedna. U kratkom razdoblju odlazim čak 4 puta do WC-a. Jedini WC koji ima papira jest čučavac. Pa baš da probamo kako funkcioniraju čučavci u vlaku... 

Jezero Sapanca: 



Sa svakim odlaskom na WC sve sam zabrinutiji, jer približavamo se Istanbulu, a to ne jenjava. Očito nisam smio kombinirati ajran i sok, a još je bio i paradajz uz omlet... 

Nakon Kocaelija izbijamo na obalu Mramornog mora i vozimo se uz njega: 



Tankeri čekaju ulaz u Bospor: 



Ulazimo već u konurbaciju Istanbula. Ovo je jedno od prigradskih naselja, iako je od Bospora udaljeno 50-ak km: 



Opet me tjera, no odlučujem čekati. Ako uspostavim kontrolu nad svojim crijevima, možda prestane. Nekoliko minuta je gadno, potom se smiruje samo od sebe i više nisam imao potrebu skroz do Beograda. 

Vozimo se kroz Istanbul skoro sat vremena. Dolazimo na Haydarpaşu sa zakašnjenjem od skoro sat vremena, ali još uvijek dovoljno rano da sve stignemo. Izlazimo iz Haydarpaşe i odmah idemo na brod za Europu. 

Pogled na Kadıköy: 



Ovaj je upravo doplovio iz Europe: 



A naš dolazi s druge strane. Malo je moderniji i manji, jedan od onih koji se ukrcavaju preko pramčane rampe. 
Polazimo. Pogled na Haydarpaşu s mora: 



Nažalost, sunce iznad Europe prejako tuče i slike su loše: 



Brodogradilište: 



Čini mi se da je ovo gat na koji pristaju trajekti s teretnim vagonima koje prevoze preko Bospora: 



Pogled na Europu - točnije, na Beyoğlu: 



Lukobran i Mramorno more: 



Otvara se Bospor: 



Udaljavamo se od Azije: 



Trajekt s kojim se križamo je Demiryolu - željeznički trajekt koji preko Bospora prebacuje teretne vagone: 



Sultanahmet: 



Beşiktaş: 



Sad se već vidi i most: 



A ovako to izgleda u pokretnim slikama

Blizu smo Europe. Pozdravljamo kulu Galata: 



Topkapı: 



Ovdje se negdje nalazi utovarna rampa za vagone koji stignu na Sirkeci, a treba ih prebaciti u Aziju.

Karaköy: 



Bospor:



Most Galata je pred nama: 

 



Prošli smo ispod njega i pripremamo se za pristajanje na Eminönüu: 



Izlazimo na europsko kopno nakon 13 dana (iako zapravo nemamo pojma jesu li Gruzija i Armenija u Europi ili Aziji). Dočekuje nas Yeni cami: 



Idemo izravno na Sirkeci, ostaviti stvari i srediti rezervaciju za kušet. Na Sirkeciju ne postoji služba odlaganja prtljage, nego se sve odlaže u ormariće. Prvo ćemo to obaviti. Treba nam vremena da prokljuvimo sistem. Letica i Nikola uzimaju jedan, Mate, Hrvoje i ja drugi ormarić. Potom se vraćamo na blagajnu. Kako bi nam prodali kušet, moramo im pokazati karte. Svi ju imamo - osim Nikole. Biser je kartu stavio u ruksak i zaključao ju u ormarić. Ne bi me čudilo da je i putovnicu ostavio u ruksaku. Sad opet otvaraj ormarić, nadoplaćuj za novo zaključavanje (jer mu je prošao rok od nekih 2 minute u kojima se ormarić može otključati bez naplate), a tip na blagajni na kraju nije ni pogledao njegovu kartu. 

Koji je sada plan? Letica ide u Ortaköy, poslikati onu džamiju i ribarnicu koje nije uspio prvi puta. Ja moram naći poštanski sandučić. Nikola i Hrvoje će sa mnom, pa ćemo nešto pojesti, a usput će si i kupiti neku hranu za put. Mate će se samostalno prošetati. 

Na izlasku iz kolodvora evo sandučića. Jest da je star i hrđav, ali valjda ga prazne. Kako su mi kasnije javili, barem jedna je razglednica došla. 

Nedaleko kolodvora je "Lahmacun salonu", pa ćemo konačno moći pojesti lahmacun, koji čekamo još od Karsa. Nakon brzinske večere odlazimo u obližnju prodavaonicu mješovite robe, gdje dečki kupuju vodu i neke kekse, čips, takvo što. Potom odlazimo u onu slastičarnicu gdje smo Letica i ja sjedili prvi puta. Kolači su sjajni (uzeo sam neke profiterole), i trošimo zadnje lire na njih. Nažalost, nigdje nisam uspio uvaliti one stare kovanice. Ukupno ih je 5 takvih, dakle 2,5€. 

Zadnji obrok u Turskoj: 

 

Pitam Nikolu "Ček, ti si ostavil ruksak skupa s Letičinim? I kod njega je ključ?" Hrvoje prasne u smijeh, jer mu je jasno na što aludiram. I Nikoli je jasno. Ha, ništa, vidimo se u Zagrebu... Laughing 

Nakon slastičarnice odlazimo još malo na obalu. Stojimo i razgovaramo. Hrvoje kaže da ga se ipak od svih gradova najviše dojmio Istanbul. Kaže da ima sve: more, urbanost... 

Most preko Bospora je osvijetljen: 



Ako produžim ekspoziciju, onda dobijem ovo: 



Galata: 



Vraćamo se na kolodvor. Mate je već tamo. Letica, očekivano, kasni. No ipak stiže, oko pola 10, kako smo se dogovorili. Uspio je obaviti sve što je planirao. 

Uputio se tramvajem preko mosta Galata:



Uspio uslikati džamiju, koja je točno ispod mosta: 



(košarkaška lopta je zbog košarkaškog EP koje tek što nije počelo) 

A stigao je i do famozne ribarnice: 







Te je na povratku također uslikao most: 



Pruga je i dalje zatvorena, pa do Çerkezköya moramo autobusom. U autobusu Letica i ja počinjemo ono što ćemo raditi većinu idućeg dana - pričati međusobno na stranim jezicima: talijanskom, francuskom, švedskom, engleskom, pa čak i crnogorskom.  Bus je pun stranih turista koji se vraćaju iz Istanbula. Iza nas je neki srpski par. 

Kaos u Çerkezköyu, dok čekamo na raspodjelu u pravi vagon: 



Našeg broja vagona nema. No ipak, samo je jedan vagon za Beograd i mi smo u tome. Trpamo se unutra, opet nastaje krkljanac u kupeu dok se svi rasporedimo. 

Pred polazak: 



Do nas su neke Španjolke, jedan talijanski par...Španjolke planiraju ići u Hrvatsku, stati u Zagrebu, otići na more. Letica im savjetuje da ne idu u Zagreb, jer je on bezveze, neka radije ostanu u Beogradu, pa onda odu direktno u Hrvatsku na more. Vele da su čule da Beograd nije siguran. Letica to raspršuje. 

OK, ovo je treća noć bez kreveta, iako je sada ovo barem nekakav ležaj. Malo ćemo se ispružiti do granice, potom već uobičajeni izlazak i pregled putovnica, i konačno možemo utonuti u san.

egerke @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 6, 2012
SRIJEDA 18. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



(naravno, Nikola je prethodnu noć otišao spavati par sjedala iza, a onih 25 kuruşa su mu ispali iz džepa) 

Sunce izlazi negdje prije Elâz&