Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
subota, lipanj 7, 2014
SRIJEDA, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stiglo je tako i posljednje jutro na mom putu. O voznom je redu ovisilo koji će mi biti 15. otok – naime, budući da je bio blagdan Velike Gospe, nisam znao hoće li Bišovo ploviti po voznom redu od nedjelje ili radnog dana. Stoga sam dva dana ranije, na putu sa Silbe, pitao jednog od mornara, da bih dobio odgovor da na Veliku Gospu plove kao da je radni dan. To je značilo da ipak idem na Ilovik (u protivnome bih preko Cresa išao do Brestove).

Nisam se previše dugo ujutro zadržavao u Malom Lošinju, uzimam stvari i krećem prema pristaništu. Doručak ću srediti na Iloviku, sada samo kupujem novu bocu vode. Bišovo ubrzo uplovljava, te se ukrcavam, zajedno s mnoštvom turista koji idu za Zadar (nekako je Mali Lošinj mjesto gdje se odvija smjena putnika na brodu – malo ih ide izravno iz Pule za Zadar, premda je to zapravo vrlo praktična linija).

Nakon četrdesetak minuta plovidbe (od kojih je 20-ak otišlo na isplovljavanje iz malološinjske luke), pristajemo na Iloviku. Prvi dojam:



S druge strane uskoga kanala nalazi se otok Sv. Petar, koji s Ilovikom čini prirodnu cjelinu (tamo se nalazi i ilovičko groblje):



Na Iloviku je nedavno obnovljena riva, što je očito bio povod stavljanju ovog (ciničnog?) natpisa:



Kanal je zakrčen brojnim plovilima:



Sjedam na kavu u jednu lokalnu slastičarnu. Ilovik (tal. Asinello, odakle i stari hrv. naziv Tovarnjak) ima površinu od 5,8 km2, a na njemu živi 85 stanovnika, u istoimenom naselju. Ilovik je inače poznat po izuzetnoj dugovječnosti svojih stanovnika, te ga zovu otokom devedesetogodišnjaka. Radi se o prilično niskom otoku (najviši je vrh Did s 92 metra) koji se zapravo nastavlja na Lošinj, što znači da je najjužniji dio cresko-lošinjskog grebena. Osim po devedesetogodišnjacima poznat je i po raznovrsnom cvijeću, oleanderima, palmama (cikasima?), a ima i dva stabla eukaliptusa. Kao i na Silbi, Unijama i Susku, ni na Iloviku nema automobila.

Već sam spomenuo da čini jedinstvenu cjelinu sa susjednim otokom Svetim Petrom, te su u povijesti dva otoka često nosila isto ime. Najstarije poznato ime zabilježeno je 1071., kao Neumae Insulae (dakle, već u množini). Kasnije je bio Sanctus Petrus de Nimbis, pa Tovarnjak, pa Sveti Petar Ilovik. Sami Ilovičani otok Sveti Petar zovu jednostavno Priko.

S obzirom da je glavni plovni put iz Kvarnera prema Zadru vodio kroz kanal između dvaju otoka, oni su bili naseljeni još od doba Liburna. Na otoku i u njegovom podmorju nalazimo ostatke iz rimskog doba, postoje i ruševine ranosrednjevjekovne crkve, kao i benediktinskog samostana na Svetom Petru iz 11. st. 1597. Mlečani su na Svetom Petru sagradili i obrambenu kulu koja je kanal štitila od uskoka.

Hrvati su se prvi puta u većem broju naselili na otoku u 18. st., kada su došli s Lošinja kao nadničari na samostanskoj zemlji. Kao i Unije i Susak, Ilovik je pretrpio snažnu emigraciju nakon Drugog svjetskog rata, te danas oko 5 puta više Ilovičana živi u SAD-u nego u Hrvatskoj.

Krećem u šetnju. Premda ne poričem ljepotu i mir Ilovika, dojma sam da me nakon ovih 15 dana teško može impresionirati, i zaključujem da se radi o sasvim prosječnom sjevernojadranskom otoku, ništa posebno. Mjesto je malo, po ulicama baš i nema hlada, a ja danas ruksak vučem za sobom, što nije osobito ugodno. Upućujem se prema južnom kraju otoka, izlazim iz mjesta i nastavljam uz plažu, no put postaje sve lošiji. S druge strane na Sv. Petru slikam ruševine mletačke utvrde, nazvane jednostavno Fortica:



Utvrda je tu funkciju obnašala do napoleonskih ratova, kasnije je tu bila lučka uprava, pa carinarnica, da bi zgrada bila srušena u savezničkom bombardiranju tijekom Drugog svjetskog rata.

Vraćam se ponovno prema mjestu. Pogled na sjever, na mjesto i na krajnji jug Lošinja:



Većina lokalaca na Ilovik dolazi tako da cestom dođe do krajnjeg juga Lošinja, uvale Mrtvaška, odakle brodom prijeđu na Ilovik. Mogao sam i ja tako, no nema javnog prijevoza između Malog Lošinja i Mrtvaške.

Glavna ilovička ulica, paralelna s obalom:



Glavna otočka crkva nosi ime Svetih Petra i Pavla:



Sada je jasno zašto ga zovu i Otokom cvijeća:



Studenac – izvor žive vode u središtu mjesta:



Sjedam na ručak u gostionici Amico na obali, koja je navodno najstarija u mjestu. Posljednji put na ovom se putovanju častim jadranskim delicijama i vinom. Potom još neko vrijeme kunjam u hladu, a zatim odlučujem iskoristiti vrijeme do polaska Bišova i krećem na jug, prema unutrašnjosti otoka. Tu se nalazi kapelica posvećena meni nepoznatom zaštitniku:



I pogled od kapelice unatrag prema mjestu i Lošinju:



Nažalost, dalje od kapelice nisam išao, jer mi je utroba počela slati uznemirujuće signale, te sam se morao brže bolje vratiti u mjesto. Još jedan kadar usput:



Svoj boravak na Iloviku opet završavam u slastičarnici koja se zove jednako kao i otok, uz koktel koji se također zove po otoku, a zahvaljujući curaçaou ima boju koja me podsjeća na deterdžent:



Bliži mi se vrijeme polaska. Možda bih na Ilovik trebao doći još jednom izvan sezone, kako bih ga bolje obišao. Tražim mjesto gdje se kupuju karte, no ostali koji čekaju kažu da se kupuju na brodu. Vidjet ćemo.

Smiješno mala bitva:



Bišovo dolazi, neki se iskrcavaju, no vidim da je brod prilično pun. Krećem prema brodu, kažem da molim jednu kartu do Pule, no nastaje problem – katamarani teoretski ne bi smjeli ukrcati više ljudi nego što imaju kapacitet, zbog prsluka za spašavanje. Trenutno su puni i ne bi me smjeli primiti. Neki od putnika koji se ukrcavaju imaju kartu (odakle im?), no mene i još neke cure ne može pustiti na brod. Pitam ga može li me barem prebaciti do Malog Lošinja, to je 40-ak minuta vožnje. Zapravo znam da će me ipak primiti, jer, naposljetku, ja ću platiti kartu, a to je njemu vjerojatno bitnije od sigurnosti mene kao putnika. Na kraju tako i ispada – daje mi kartu do Pule, čak mi ju redovno ispisuje (dakle nisam ilegalno na brodu), uz ogradu da ako bi brod nakon Malog Lošinja bio posve pun, onda drugi putnici imaju prednost.

Nema veze, glavno da sam ja na brodu i da neću zaglaviti na Iloviku, a rizik da brod počne tonuti negdje nasred Kvarnera sa mnom kao prekobrojnim u ovom ću trenutku prihvatiti.

Nakon već poznate procedure miljenja kroz zaljev (peti puta u tri dana) pristajemo u Malom Lošinju:



Iskrcavamo putnike iz Zadra, ukrcavamo one za Pulu, te ponovno milimo kroz zaljev, zatim već poznatim putem istočno od Velih Srakana, pa zapadno od Unija (u koje danas ne pristajemo) upravljamo pramac prema krajnjoj južnoj obali Istre. Ja sam čak i našao mjesto za sjesti, tako da nisam previše fotografirao (a i stakla katamarana su mutna), no evo jedne fotke kroz prednje staklo, gdje se u daljini vidi krajnji jug Istre s rtom Kamenjak:



Mobitel mi je na umoru, no ipak obavještavam Enu o svom dolasku u Pulu. Ona će s ocem doći po mene, te će me onda njih dvoje autom prebaciti do Rovinjskog Sela, gdje ću provesti iduće dvije noći, a onda bismo Ena i ja u petak trebali opet katamaranom iz Pule za Zadar, te potom u Zlarin.

Dok smo pristigli u Pulu već je pao mrak, tako da nisam više stigao slikati ni svjetionik Porer nedaleko rta Kamenjak. Pristajemo nedaleko Arene, nakon dva tjedna otkako sam krenuo iz Dubrovnika, moj put završava u Istri. Sada mi još samo preostaje pronaći novi autobusni kolodvor (sjećam se staroga, koji je bio neka vrsta garaže, no njega više nema), tamo će me njih dvoje pokupiti.

I doista, ubrzo ih vidim kako prolaze pored mene autom i skreću u pokrajnju ulicu. Pozdravljamo se, po prvi puta susrećem Eninog oca. Potom se zapućujemo prema Rovinjskom Selu. Enini žive tamo zadnjih desetak godina, nakon preseljenja iz Rovinja. Prije Rovinja živjeli su u Buzetu.

Rovinjsko Selo je jedno od najvećih istarskih sela, ima oko 800 stanovnika, a u posljednje vrijeme se broj povećava dijelom i zato što su troškovi života niži nego u Rovinju. Nalazi se u unutrašnjosti, 3 km udaljeno zračnom linijom od Rovinja. Iako je samo naselje nastalo u 16. st., područje je bilo naseljeno od rimskog doba. Samo mjesto nije osobito zanimljivo, iako istini za volju nisam previše ni lutao uokolo, a kako Enini žive na rubu sela, prolazili smo kroz ostatak sela autom.

Prvotni je plan bio da u petak Ena i ja krenemo na Zlarin, što znači da smo imali slobodan četvrtak. Proveli smo ga uglavnom kod kuće, ja sam iskoristio vrijeme da operem prljavu robu, a popodne smo se otputili do Rovinja. Nakon dva tjedna koje sam većinom proveo u miru i tišini otoka (s izuzetkom Dubrovnika, Splita i Zadra), Rovinj mi se činio kao košnica. Iako redovno dobiva nagrade kao najbolje turističko mjesto u Hrvatskoj, nekako smatram da ljetni odmor u Rovinju nije odmor. A i cijene su prilagođene stranoj klijenteli – Talijanima i Rusima. Premda ja jako volim Istru, ne volim njena ljetovališta.

Predvečer sam nazvao u Pulu, kako bih rezervirao kartu za katamaran idući dan. Zaključili smo da je najzgodnije ići Bišovom od Pule do Zadra i potom produžiti busom do Šibenika, umjesto da se taljigamo do Rijeke, pa potom kroz podvelebitsko područje. Nažalost, karata više nije bilo, katamaran je bio pun. Odlučili smo stoga krenuti u subotu, a petak iskoristiti za izlet do Pule, uz nabavku karata.

U petak ujutro otišli smo busom iz Rovinja do Pule i imali što vidjeti – Bišovo privezano uz gat u vrijeme kad je već trebalo biti na pola puta do Zadra. Odgovor smo dobili u agenciji – pokvario se motor, danas ga popravljaju i sutra bi trebao biti spreman za plovidbu. Usrdno smo se tomu nadali, jer jedini bus iz Rovinja za Dalmaciju polazi ranije od Bišova, tako da bismo izgubili još jedan dan ako ga ne osposobe.

Imali smo još vremena u Puli prije povratka u Rovinj, pa smo malo prošetali uokolo, a ja sam iskoristio priliku i kupio si bocu Pašarete. Pašaretu sam otkrio negdje 2006. i odonda ne propuštam priliku da ju popijem. Riječ je o bezalkoholnom gaziranom piću, s aromom koja bi otprilike vukla na nekakvu jagodu. Rašireno je na području Istre i Slovenskog primorja, a zapravo je prežitak nekadašnjih voćnih soda i oranžada. U Istri navodno rade i lokalnu verziju bambusa u kojoj umjesto cole upotrebljavaju pašaretu.

Grafit u Puli:



(Nije možda posve čitko: „Što ne možeš napraviti sam, bar pokvari drugome.“)

Po povratku u Rovinjsko Selo opet opušteno popodne i večer kod kuće, zatim rano spavanje jer se dižemo u cik zore.

Ujutro Enin tata vozi nas i neku Ruskinju, poslovnu kolegicu, do Pule (točnije, Ruskinju vozi na aerodrom). Bišovo je osposobljeno, ipak ćemo se danas dočepati Zlarina.

Po isplovljavanju iz pulske luke slikam svjetionik Porer koji sam tri dana ranije propustio:



More je prilično valovito, tako da naš katamaran poskakuje. Meni to ne smeta (imam dovoljno jak želudac), ali Eni je zlo. Nije baš da povraća, ali vidi se da joj nije drago što je pristala na katamaran.

Uz stajanja u Malom Lošinju, Iloviku i Silbi, stižemo u Zadar oko podneva. Imamo taman vremena za kratku šetnju do Morskih orgulja, a potom se gradskim autobusom upućujemo na autobusni kolodvor. Premda bi nam bus trebao uskoro krenuti, ispada da kasni, te tako čekamo dobrih pola sata, dovodeći u pitanje hoćemo li uhvatiti brod u pola 4 iz Šibenika za Zlarin. Napokon se bus pojavljuje, krećemo, ali uz sva stajanja usput dolazimo u Šibenik nekih desetak minuta nakon polaska broda. Polako uzimamo stvari, odlazimo na WC, te se onda upućujemo prema luci - i ugledamo brod kako isplovljava. Kasnio je u polasku. Da smo se požurili i izravno uputili na brod, stigli bismo.

Idući brod nam polazi tek u pola 7 navečer. Osim ako se ne odlučimo za onaj iz Vodica u 6. Odlučujemo prvo ručati, pa potom vidjeti što ćemo. Budući da smo s ručkom brzo gotovi (uzeli smo pizzu), odlučujemo se okušati sreću s Vodicama. Nažalost, bus iz Šibenika za Vodice dolazi u Vodice tek 10 minuta prije polaska broda. A autobusni kolodvor i gat s kojega brod polazi udaljeni su nekih pola kilometra. Ako odemo na autobus, bit će to jurnjava... Ili da pokušamo s taksijem? Kratak razgovor s taksistom, koji traži oko 150 kn od autobusnog kolodvora u Šibeniku do Vodica razuvjerava me od te zamisli. Dakle, autobus...

Autobus polazi po voznom redu, ali se vuče kroz Srimu, gubeći vrijeme na raspravu s nekom Slovakinjom koja ne zna točno gdje treba izići. Napokon stižemo u Vodice i započinje jurnjava. Ena je inače jako spora osoba, i trčanje je nešto što ona poduzima samo u krajnjoj nuždi (što mene iskreno tjera u ludilo, ja sam pak kao navijen). Ali sad je jedna od takvih situacija, inače ćemo se morati opet vraćati u Šibenik. Ako i tamo stignemo, uz ovakav vozni red... Kao bez duše trčimo, Ena vuče za sobom svoju torbu na kotačiće, ja se probijam naprijed s ruksakom, kako bih prvi uletio u brod i rekao im da eventualno pričekaju Enu...ali, srećom stižemo prije polaska. Šesnaesti otok je nadomak ruke...

 

Što reći na kraju ovoga putopisa? Zaključak je da je hrvatska obala opravdala moja očekivanja, da su otoci doista svijet za sebe i da svaki ima nešto posebno. Najljepše mjesto, uz Lastovo, bila mi je Komiža, najviše su me razočarale Sali. Nije baš bilo najjeftinije (sve skupa sam potrošio oko 6500 kn), no vrijedilo je upoznati i ono što mi je pod nosom, da ne bi kasnije ispalo da sam bio u Erevanu, ali ne i na Visu. Na mnoga mjesta koja sam posjetio volio bih se vratiti i još ih detaljnije proučiti, no sada barem znam o čemu je riječ.

I napokon karta cijelog puta:



egerke @ 20:23 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 1, 2014
UTORAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem praktički s izlaskom sunca, ubrzano pakiram ono što sam uopće morao izvaditi za ovo jedno noćenje, te nakratko izlazim iz kuće kako bih fotografirao Unije u zoru. Pogled na unijsko uzletište:



Čujem neko šuškanje u travi ispod kuće, pa uz veliki zum uspijevam zabilježiti ovaj plahi primjerak unijske faune:





Pogled na mjesto odozgo:



Uzduž otoka prema jugu:



I sjeveru:





Kapelica, ako dobro tumačim natpis, Uznesenja Blažene Djevice Marije:



Uvala Maračol i u pozadini masiv Osorščice na Lošinju:



Pogled prema južnom dijelu Lošinja:



Put prema Maračolu:



U daljini vidim kako se približava moj današnji prijevoz – brod Premuda:



Vraćam se u sobu, uzimam stvari i krećem nizbrdo, do pristaništa. Budući da Premudi treba vremena, stižem još zabilježiti i ove neobične vigvame na drugoj strani uvale:



Pristiže Premuda. Plovio sam jednom na njoj dok je po zimi zamjenjivala Tijat u šibenskom arhipelagu, a plovio sam i na njenom blizancu Iloku, koji je godinama vozio za Žirje i Kaprije. U Unijama se ukrcava mnogo djece, idu na kupanje na Susak.

Isplovljavamo iz Unija:



U daljini se vidi obala Istre, točnije uzvisine između Plominskog i Raškog zaljeva:



I Unije imaju klifove:



Evo sada i toga svega bez zuma, iza Unija se vidi rub Cresa:



Osorščica:



U daljini se, između Cresa i Unija, vidi otok Zeča:



Plovimo uz Vele Srakane (to je ovaj neobični niski otok u prvom planu):



A pred nama se vidi i Susak:



Južno od Velih Srakana su Male Srakane:



Čujem još jedan poznati jezik - na brodu su i neke vojvođanske Mađarice.

Približavamo se Susku:



Oboje Srakane:



Približavajući se Susku, odmah se primjećuje jedna neobičnost. Dok su ostali jadranski otoci iz daljine uglavnom zeleni, Susak je žut:



Posljedica je to osobitog sastava susačkog tla, ali i vegetacije koja ga prekriva.

Uplovljavamo u susačku luku:



Susak (tal. Sansego) maleni je otok, površine svega 3,77 km2. U geološkom smislu, riječ je o vapnenačkoj hridi na kojoj se nalazi nekoliko desetaka metara debeo sloj prapora. Nije sasvim jasno odakle taj nanos na otoku koji je posve isturen u odnosu na ostatak arhipelaga, premda se slični nanosi nalaze i na jednom dijelu Unija i obojim Srakanama. Prema jednoj teoriji, riječ je o nanosima rijeke Po, koja je u posljednjem ledenom dobu tekla duž čitavog sjevernog Jadrana (more je tada započinjalo tek oko Kornata). Prodor mora isprao je većinu nanosa, a sačuvao se samo dio ispod kojega je bila vapnenačka ploča. To bi obrazložilo iznimno strme obale Suska – gotovo na svim dijelovima otoka praporni se sloj strmo ruši u more. Iznimka je jedino uvala na istočnom dijelu otoka, gdje se i razvilo jedino naselje.

Najviši vrh otoka je Garba, visoka 98 metara. Susak danas ima dvjestotinjak stanovnika, premda je nekoć bio najgušće naseljeni prostor u Jugoslaviji. Na kraju Drugog svjetskog rata otok je imao preko 1800 stanovnika. No nakon što je 1964. uveden porez na vino, glavni otočki proizvod (nekad je 97% otoka bilo pod vinogradima, autohtona sorta je trojišćina) započinje iseljavanje u SAD, prvenstveno u grad Hoboken u New Jerseyu (inače rodni grad Franka Sinatre). Suščani (Suičani, Sansegoti) u Hobokenu zadržali su vrlo zatvoren oblik zajednice, koji su zapravo prenijeli sa svog rodnog otoka. Gotovo se isključivo žene međusobno (zbog čega i na Susku postoji velik broj regresivnih genetskih bolesti), a govore zanimljivim jezikom koji je mješavina autohtone susačke čakavštine i iskrivljenih amerikanizama. Štoviše, kaže se da su strani lučki radnici u Hobokenu prije naučili susački nego engleski.

Izolirani položaj Suska i vrlo teški životni uvjeti oduvijek su upućivali Suščane jedne na druge, te poticali nepovjerenje prema strancima. O strancima su međutim bili ovisni, budući da je svaki kamen za svaku kuću na Susku morao biti donesen izvana. Iz tog je razloga današnje naselje Susak pod zaštitom i nije dozvoljeno nikakvo rušenje, ali ni nova izgradnja. Samo se naselje zapravo sastoji iz dva dijela – Donje Selo (zvano i Spjaža) je noviji dio, uz samo pristanište, dok se iznad njega, na strmoj istaci, nalazi Gornje Selo.

Povijest Suska je pomalo maglovita, budući da se držao izvan glavnih tokova zbivanja. Prvi su mu stanovnici bili Iliri, zatim Grci, pa Rimljani. Spominje ga i Plinije Stariji, kao pjeskoviti otok nedaleko Pule. U 8. ga stoljeću naseljavaju Slaveni, te potom u 10. ulazi u sastav hrvatskog kraljevstva. U doba Petra Krešimira IV. na otoku je uspostavljen benediktinski samostan koji ubrzo postaje opatijom. Benediktinci će na otoku ostati do 1770. Početkom 19. st. otok dolazi pod austrijsku vlast, koja uređuje zemljišne knjige, gradi svjetionik i šetnicu. Poslije Prvog svjetskog rata, kao i ostatak arhipelaga, i Susak pripada Italiji, koja provodi talijanizaciju prezimena (što objašnjava nekoliko različitih oblika današnjih susačkih prezimena – ukupno ih inače ima 10: Tarabokija, Picinić, Skrivanić, Busanić, Morin, Hrončić, Matesić, Mirković, Lister, Sutora). Bilo je to međutim i razdoblje gospodarskog prosperiteta – 1936. izgrađena je vinarija, a 1940. tvornica ribe. No, kako smo već naveli, šezdesetih godina počinje emigracija (zapravo je Susak izbjegao filokseru koja je potamanila dalmatinske vinograde početkom 20. st., ali nije izbjegao porez na vino šezdesetak godina kasnije), te je danas otok izvan sezone uglavnom mrtav, premda ljeti oživi zbog brojnih turista, vikendaša i nautičara.

Specifičan sastav susačkog tla uzrokovao je i posve različitu vegetaciju nego na ostalim otocima. Dok druge otoke prekriva uglavnom alepski bor i makija, Susak je mahom prekriven bjelogoricom, ali i 2,5 do 3 metra visokom trstikom, što čitavom otoku daje bizaran ugođaj. Usto, ime otoka navodno dolazi od grčke riječi sansegos, što znači origano, kojega također ima po otoku.

Ja sam se iskrcao s Premude i trenutno sam na glavnom gatu. Pogled na Donje Selo:



Lagano se upućujem prema mjestu:



Naravno, i Susak, kao i svako mjesto u Hrvatskoj, ima Albanca koji drži slastičarnicu. Susački se zove Osman Osmani.

Uske uličice Donjeg Sela:



Sve kuće su numerirane jednostavno kao „Susak“, no poneki vlasnik ipak stavi dodatnu oznaku, kako bi se znalo čija je kuća:



Na kraju Donjega Sela započinje uspon prema Gornjem Selu:



Sve donedavna, jedina veza između dvaju sela bilo je stubište, što je značilo da u Gornjem Selu nema nikakvih vozila s kotačima (osim bicikala i tački). Sada je napravljen i zaobilazni put, tako da se čak i traktorčićem može popesti u Gornje Selo.

Neobična vegetacija:



Moram priznati da ima prilično neugodan miris.

Granica dvaju dijelova naselja – po formulaciji mi se čini da je autor bio iz Gornjeg Sela Laughing :



U Gornjem Selu rastu čak i banane:



Uličice:





Izlazim iz Gornjeg Sela. Pogled na unutrašnjost otoka:





(u daljini se vidi i svjetionik, koji je zbog osobitog oblika otoka izgrađen na vrhu)

Pogled na Donje Selo:



Od ovoga se sastoji otok – stijene koja je dovoljno prhka da ju se može habati udarcima noge i u nju urezivati natpise:



Šećem se prema groblju. Prolazim pored dvojice koji pričaju susačkim. U jednom času jedan od njih dvojice ubaci „ajdonou“ (I don't know). To su ti amerikanizmi o kojima sam govorio.

Pogled na jug, prema Premudi, Škardi, Istu...:



Groblje je vrlo lijepo uređeno, sjajni bijeli grobovi, uredna mala kapelica...i nevjerojatna monotonost prezimena. Laughing

Vraćam se ponovno do Gornjeg Sela. Još malo uličnih vizura:



Crkva Sv. Nikole:



I pripadajući joj toranj:



U crkvi se nalazi križ koji mještani zovu Veliki Bouh. Tijekom jedne oluje doplutao je do obala otoka, te su ga mještani stavili u crkvu. Kada su ga jednom poslije toga željeli iznijeti iz crkve, radi neke procesije, nisu to mogli – križ je prevelik da bi ga se iznijelo. Stoga se u procesijama koristi njegova replika (ne znam doduše može li se nju iznijeti iz crkve, ili ju čuvaju negdje vani).

Sjedam na neko vrijeme na trgić ispred crkve, čitam nešto, odmaram se. Ruksak i dalje nosim sa sobom. Pogled na Donje Selo:



Duhoviti (iako pogrešni, barem ako se mislilo na raj, ne na utočište) natpis na zvonu župnoga dvora:



Još jedna uličica:



Pogled na plažu i Donje Selo:



Oni klinci jutros s broda uživaju u brčkanju u pjeskovitoj plitkoj uvali.

Spuštam se ponovno u Donje Selo. Većina mještana sjedi u Klubu iseljenika, na čijoj terasi piju i igraju karte ili šah. Pored toga je škola u kojoj je i ured lučke kapetanije (možda i najmanje na Jadranu, jer obuhvaća samo Susak i Srakane), a u blizini se nalazi i spomen ploča Suščanima poginulim u NOB-u:



Zanimljivo mi je bilo da pored imena svakoga piše i kućni broj. Vjerojatno je to zato što ima mnogo sličnih imena, pa čak i u slučaju očeva i sinova.

Sjedam nakratko kod Osmanija i uzimam neku pizzu. Nije baš najbolja, mala je i zagorjela, no, s obzirom na okolnosti, i takva je dobra. Nakon ručka ga molim mogu li ostaviti ruksak kod njega, kako ga ne bih teglio uokolo, te dobivam dozvolu. Rasterećeno se zapućujem dalje.

Uličica u Donjem Selu:



Zanimljiv natpis, pogotovo što se sintakse tiče:



Ovo je drugo stubište koje spaja Donje i Gornje Selo:



Iza Gornjeg Sela nastavljam kroz šikaru u unutrašnjost otoka, pored groblja, pa još dalje. Pejzaž je nestvaran:



Trstika koja uokolo raste ne daje nikakvu sjenu, a i zaklanja vidik:



Ispred nogu mi stalno bježe gušteri. Na Susku nema otrovnih zmija, kao ni na susjednom Lošinju.

Ovu vizuru bismo prije mogli zamisliti negdje u Slavoniji:





Premda sam isprva htio otići skroz do zapadnog rta otoka, odustajem i vraćam se prema svjetioniku. U njemu i dalje živi svjetioničar, tako da ću samo poslikati ulaz izvana:



Pogled od svjetionika prema Donjem Selu i Lošinju:



Kao i prema Gornjem Selu:



Jedna od udolina u unutrašnjosti, u kojoj su nekad bili vinogradi:



Pogled na oba dijela mjesta Susak:



Strmom se stazicom spuštam natrag u Donje Selo, odmah iza Osmanijeve slastičarne. Još ću malo sjesti i odmoriti se u hladu, no približava se vrijeme polaska. Pogled na uvalu:



U vrijeme svoga boravka na Susku nisam vidio karakterističnu žensku nošnju s kratkom zvonolikom suknjom, svojevrsnom minicom, po kojoj je Susak poznat. Međutim, dok čekam na ukrcaj, slušam razgovor nekolicine ribara. Osobno nemam poteškoća s razumijevanjem nijednog hrvatskog govora. Bez problema razumijem i viški i bednjanski. No susački mi je dosada najteži za razabrati. Fonologija je slična slovenskoj, i ako se govornik nalazi malo dalje od vas, nećete razabrati nijednu riječ.

Ponovno dolazi Premuda, koja ovaj puta ide u obrnutom smjeru, tako da ćemo ponovno prvo put Unija, a tek onda prema Malom Lošinju.

Još jedan pogled s broda na mjesto i luku:



Susački vodovod:



Ponovno Male Srakane:



I Vele:



Unije:



Nadam se da ću negdje usput vidjeti i dupine, koji obitavaju u lošinjskom akvatoriju, no nema ih.

Približavamo se mjestu Unije:



Evo ga. Lijevo od crkvenog tornja, pri vrhu mjesta, vidi se i svjetlozelena fasada kuće u kojoj sam odsjeo:



Još jedna veduta mjesta Unije dok obavljamo iskrcaj i ukrcaj:



I jedna na odlasku:



Plovimo kroz prolaz Veli Žapal između Unija i Velih Srakana:



Te potom uz Vele Srakane:





S druge strane, na Lošinju, vidi se slikovito mjesto Ćunski:



(na horizontu se čak vidi i Velebit)

Vele Srakane (tal. Canidole Grande) možda izgledaju kao pusti otok, no naseljene su. Štoviše, Premuda i pristaje na njima. Riječ je o otoku površine 1,18 km2, s 3 stalna stanovnika (nekoć ih je bilo i 170). Čini prirodnu cjelinu s južnijim Malim Srakanama, od kojih je odvojen plitkim prolazom Žaplić. Otok je uglavnom prekriven travom i niskim raslinjem, a obale su nerazvedene, s tek nekoliko manjih uvala nezaštićenih od bilo kojeg vjetra. U uvali Gornja Trata napravljen je gat na kojem za mirna mora pristaje linijski brod, dok mještani svoje čamce moraju izvlačiti na obalu. Na otoku ima struje, ali nema vode, kao ni prodavaonice živežnih namirnica. Jedini dan kada Velike Srakane živnu jest 25. srpnja, blagdan svete Ane, kada na otok dolazi procesija sa Suska u lokalnu crkvicu Svete Ane.

Pristajemo na Velim Srakanama:



Naselje i crkvica:



(veći dio naselja je s druge strane otoka)

Brodice otočana izvučene na obalu:



S druge strane gata, mnoštvo galebova:



Vidi se da su i Srakane prekrivene trstikom, kao i Susak.

Krećemo dalje. Pogled kroz Žaplić prema Susku:



Male Srakane. I one su naseljene, na njima živi dvoje ljudi (jedan hrvatsko-austrijski bračni par):



Pogled prema sjeveru. Desno je Osorščica, iza nje se vidi Cres, niski otok u sredini je Zeča, a lijevo su Unije:



Pristižemo u Mali Lošinj. Odlučujem se za smještaj prošetati do Velog Lošinja, budući da znam da tamo ima hostel (boravio sam tamo za Prvi maj 2009.). Prvo zastajem u Malom Lošinju u jednom kafiću, gdje obavljam WC i okrepljujem se pićem, a potom pješke krećem prema Velom Lošinju. Nakon izlaska iz Malog Lošinja, prelazim na obalnu šetnicu, koja vijuga, no ipak me naposljetku dovodi do Velog Lošinja i njegove slikovite uvale:



Lošinj (tal. Lussino) ima površinu od 74,37 km2 i jedanaesti je najveći otok u Hrvatskoj. Kao otok je nastao u rimsko doba, kada je kod Osora prokopan kanal kojim je odvojen od sjevernijeg Cresa. Kasnije je otok još jednom podijeljen, na ulazu u Mali Lošinj, gdje je na mjestu zvanom Privlaka probijen prolaz kojim se s istočne strane otoka može ući u malološinjsku luku. U antici se čitav cresko-lošinjski arhipelag zvao Apsyrtides. Vrlo razvedena obala Lošinja, kao i razasutost ostalih otoka arhipelaga dali su objašnjenje kako je ime dobio po Apsirtu, Medejinu bratu iz grčkoga mita. Naime, nakon što su Argonauti ukrali zlatno runo iz Kolhide, otplovili su na zapad, prema jednoj teoriji kroz Dunav (Kolhida je zapadni dio današnje Gruzije). S Argonautima je krenula i čarobnica Medeja, kraljeva kći, zaljubljena u Jazona, vođu Argonauta. Potjeru za njima vodio je njezin brat Apsirt. Prema priči, Medeja je namamila brata u klopku, ubila ga, njegovo tijelo narezala na komade i pobacala u more. Tako su nastali Apsyrtides. Tako kaže mit, a etimologija ipak to ime povezuje s Apsorus, antičkim nazivom Osora.

Najviši vrh Lošinja je Televrina na Osoršćici, visoka 588 metara. Južni dio je nizak i razveden. Zbog ugodne klime i velikog broja sunčanih dana, Lošinj je bio poznat kao klimatsko lječilište još u doba Austrije. Najveća naselja su Nerezine, Ćunski, te Mali i Veli Lošinj. Kao što svaki pučkoškolac zna, Mali je Lošinj veći od Veloga (štoviše, Mali je Lošinj najveći otočki grad u Hrvatskoj), no ono što je mnogo manje poznato jest da u čakavskoj toponimiji pridjev „veli“ često označava mjesto starijeg postanja. Veli je Lošinj dakle osnovan ranije od Maloga.

Ja sam trenutno u Velom Lošinju i tražim smještaj. Nažalost, hostel je pun. Tamo je neka cura iz Osijeka, koja je na praksi, te koja me potom vodi do jednog dječjeg odmarališta gdje bi možda moglo biti mjesta. Međutim, na rečenom mjestu nema nikog od odgovornih, a da bih tamo mogao prespavati treba mi blagoslov šefa, kojega nema. Daju mi njegov broj, neka ga nazovem. Odlučujem se ipak još pronjuškati uokolo, možda nađem i neki privatni smještaj. U turističkom uredu kažu da imaju privatni smještaj, ali da je on u Malom Lošinju i da će me to preko njih koštati 700 kn. Molim? Pa za te novce mogu dobiti sobu u malo boljem hotelu! Odustajem od privatnog smještaja i obilazim još par punktova. U jednom času dolazim i do odmarališta za ZET-ove djelatnike, no pretpostavljam da ljubav prema tramvajima nije dovoljan uvjet da bih tamo odsjeo. Izmoren lutanjem po Velom Lošinju, koji mi je ostao u mnogo ugodnijem sjećanju prethodni put, odlučujem pokušati i u jednom od boljih hotela sjeverno od mjesta. Iako si mogu priuštiti takvu sobu (košta oko 750 kn, dakle kao onaj privatni smještaj), ipak se odlučujem malo urediti, ostavljam ruksak ispred hotela, jer imam osjećaj da bi me, u slučaju da jednostavno ušetam s ruksakom, odbili čak i ako imaju slobodnih soba. Stoga pokušavam izgledati malo finije, premda mi to teško uspijeva u znojavoj majici i kratkim hlačama, sa sandalama na nogama. Nažalost, nemaju slobodnih soba. Ili „nemaju“. Svejedno. Izgleda da ni tu nema nikakve šanse. Pitam u još jednoj turističkoj agenciji, ženska naziva nekoga za koga zna da iznajmljuje sobe, zapravo je to jedan restoran-pansion u kojem sam već pokušao. Osoba s druge strane joj veli da oni čekaju jedne goste koji se još nisu pojavili, i ako se ne pojave u idućih pola sata, da mogu doći k njima. Nakon pola sata dolazim na rečeno mjesto, no izgleda da su se spomenuti gosti pojavili.

Lutam ulicama ovog inače ljupkog mjestašca, u jednom času vidim i kuću u kojoj je smještena molitvena zajednica Betanija, koju vodi vlč. Sudac (premještena ovamo iz Ćunskog)...pokušavam u još jednom pansionu, ali tamo nema nikoga na recepciji, premda čujem neke zvukove iz kuhinje. Kako bi stvar bila bizarnija, Veli je Lošinj oblijepljen plakatima kojima se traži nestala žena iz Italije, koja je upravo ovdje iščeznula dva tjedna ranije. Kao da sam u nekoj zoni sumraka. Nakon upita u još jednoj turističkoj agenciji (u kojoj mi također kažu da nemaju nijednu slobodnu sobu), odlučujem se na posljednji potez (ili barem pretposljednji – imam i vreću, ali to je stvarno očajnička mjera) – zovem taksi da me prebaci natrag u Mali Lošinj. Možda tamo bude više sreće, veće je mjesto, s više kapaciteta.

Dolazi taksi, riječ je o kombiju. Vozi me tih 5 km do Malog Lošinja, a ja molim vozača, ako zna ima li koga tko bi mogao imati slobodnu sobu za večeras. Naziva jednog tipa, koji pak kaže da zna jednu ženu u samom centru, za 200 kn. Sasvim zadovoljavajuće.

Ono što međutim nije zadovoljavajuće je cijena taksija. Za 5 km od Velog do Malog uzima mi 100 kn. Je li me prevario ili je, s obzirom da je to kombi, noćna vožnja i Lošinj, uzeo pravu cijenu, ne znam, no ne mogu se baš ni prepirati s čovjekom koji mi je upravo vjerojatno našao smještaj.

Na rečenoj adresi nalazi se pansiončić, tamo je i neka ženska iz Varaždina na ispomoći (mislim da se zove Ljubica), sve je u redu, imaju sobu, a potom mi onda još žena servira i večeru, i to besplatno (pohane lignje). Plaćam samo piće. Sjajan završetak večeri, s obzirom kako je izgledalo sat vremena ranije.

Nakon večere odlazim još u kratku šetnju Malim Lošinjem, ali ipak je to već preveliko mjesto za moj ukus, pa više nema one idilične atmosfere koju bih osjećao u mnogim mjestima južnije. Nakon sladoleda vraćam se na počinak, rano sam ustao, a i pješačio sam danas podosta s ruksakom...

egerke @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 31, 2014
PONEDJELJAK, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Spavao sam relativno mirno, jedino sam u jednom času vidio jednu mačku kako prolazi u blizini. Negdje pred jutro, kad je već svanulo, nakratko je sipila neka kišica, no ništa prejako. Tada doduše još nisam znao za silbensku legendu o Pankoguli, lokalnom vampiru. Naime, Pankogula je zapravo Pan (tj. gospodin) Kogula, galicijski Poljak koji je polovicom 19. st. došao na Silbu. Kako je bio siromah, otočani su se sažalili nad njime i dali mu posao zvonara. Ubrzo se oženio i dobio djecu. Međutim, 1895. je poludio, ubio ženu, djecu, pa potom i sebe. No nakon njegove smrti nastao je pomor stoke, a Pankogula se počeo javljati ljudima iz groba. U crkvi na groblju održali su molitvu za oslobođenje od te pošasti, a usred molitve u crkvu je uletjela kozja mješina. Kada su je probili iz nje je šiknula crna krv i onečistila crkvu, koju su potom morali prati idućih 40 dana. O čitavom događaju postoje zapisi i u arhivu austrijske uprave u Dalmaciji.

Jutarnji smiraj:



Premuda mi ovako, gledana sa Silbe, izgleda kao neka golema podmornica koja je upravo izronila:



Krećem na doručak u jedan od kafića u središnjem dijelu mjesta. Naime, Silba je na najužem dijelu široka kojih 700-tinjak metara, a mjesto se proteže od jedne do druge obale. Nažalost, kako je otok ravan, kuće u središnjem dijelu mjesta nemaju baš neki vidik, jer su sve podjednake visine, a reljef ne pridonosi.

Usput prolazim pored Torete, jednog od simbola Silbe:



Toreta je spomenik jednoj pomalo tužnoj ljubavnoj priči. U 19. stoljeću na Silbi je živio Petar Marinić, pomorski kapetan. Bio je zaljubljen u djevojku zvanu Antonija Mauro, te joj se zavjetovao da će, kada se vrati s plovidbe i uzme ju za ženu, podići kuću s visokim tornjem odakle će se moći vidjeti more i svi budući dolasci njegovog jedrenjaka. No život je Marinića odveo na vrlo dugotrajnu plovidbu, te je njegova Antonija izgubila volju za čekanjem i udala se za drugoga. Kada se Marinić napokon nakon dosta godina vratio, među djecom na silbenskoj obali ugledao je i djevojčicu fizički vrlo sličnu Antoniji. Bila je to njena kći, Domenika Rasol. Shrvan činjenicom da ga draga nije čekala, Marinić si je obećao „Ako me nije čekala majka, čekat će me kći.“ Tako je i bilo. Premda stariji od Domenike kojih 25 godina, Petar je čekao da ona poraste, te su se potom vjenčali. Poslije vjenčanja, Marinić je podigao veliku kuću, kako je i obećao, te je pored nje izgradio i spomenuti toranj. Kažu da je njihov brak bio sretan i skladan, no moguće je da je to i romantičarsko uljepšavanje.

Bilo kako bilo, danas je Toreta poprilično zapuštena, postoji čak i opasnost od urušavanja, pa je na nju zabranjeno penjanje.

Uličica:



I glavna ulica, koja se pruža u pravcu sjever-jug, te na kojoj se nalazi Toreta:



Silba me inače prilično podsjeća na Zlarin. Uske uličice, nema automobila...jedino je previše ravna, za razliku od Zlarina.

Nakon doručka spuštam se opet do zapadne obale. Ostavit ću stvari u prodavaonici karata i usput kupiti kartu za popodnevni katamaran.

Na obali se nalazi ova skulptura. Ne piše ni ime autora ni ime djela:



Luka je živnula. Pristigao je vodonosac Hrvatske vojske (Silba nema vodovod), a i neka koćarica:



Budući da imam vremena do popodneva, besciljno lutam Silbom. Evo fotografije mojeg prvog sinoćnjeg konačišta, onog odvoda:



A potom i šumice u kojoj sam napokon proveo noć:



Spomen-ploča na zgradi mjesnog odbora, posvećena onomu o čemu sam jučer govorio:



Na Silbi ljetuje i ima svoj atelje poznata hrvatska kiparica Marija Ujević-Galetović:



Odlazim do istočne obale. Vidim da Bartol Kašić upravo isplovljava iz Oliba:



Pogled na Olib:



Ulica koja spaja središte mjesta s istočnom obalom:



Silba nema automobila, ali to ne znači da nema prometa. Glavno prometalo na Silbi (kao, uostalom, i na Zlarinu) su traktori i motokultivatori (premda je Zlarin u zadnje vrijeme zahvatila pomama električnih golferskih automobilčića koji su toliko nečujni da ih primijetite tek kad vas zgaze). Dolazak trajekta znači zapravo opću mobilizaciju otočne mehanizacije u svrhu ukrcaja novopristiglih namirnica. Zato na rivi trenutno zatječem ovaj prizor:



A stiže nam i „viseći“ Bartol:



Pramac mu je poprilično pohaban ljubljenjem raznih riva:



Ako se ne varam, ovo je crkva Sv. Marije od Karmela, koja je u vrlo lošem stanju, te joj je nedavno uklonjen zvonik:



Jedan od otočkih bunara:



Još par uličnih scena:







Vatrogasni dom:



Zvonik crkve Sv. Marije, glavne otočke crkve:



Ovo je pak crkva Sv. Marije od Žalosti, na putu prema mjesnom groblju (zanimljivo, sve tri slike su crkve Sv. Marije):



Na putu prema groblju napravljen je i Križni put sa sedam kapelica (u svakoj su dvije postaje):



Groblje je izvan mjesta u jednom šumarku i poprilično je sablasno. Slika međutim nemam.

Vraćam se na ručak u jednu konobu u središtu mjesta. Uzimam neku tjesteninu, potom i voćnu salatu u kojoj dobivam mješavinu dinje i lubenice. Striktno, nijedno od toga dvoga nije voće...

Nakon ručka još malo kružim Silbom. Zgrada mjesnog odbora i škole:



Još vizura:





Eto, unatoč neugodnom iskustvu nemogućnosti noćenja, Silba mi se svidjela. Svi kažu da je taj otok magično privlačan, da je daleko od svega i da je idealno mjesto za odmor. Nije mi možda baš toliko lijepa kao Lastovo ili Komiža, no svakako mi nije žao da sam ju posjetio.

Kupujem vodu, spuštam se do luke i uzimam stvari. Čekam svoj prijevoz za dalje, katamaran Bišovo. Tijekom iduća tri dana koristit ću ga čak triput.

Ukrcavam se na Bišovo, najveći od katamarana koje sam dosada koristio. Isplovljavamo iz Silbe i krećemo na sjeveroistok. Napuštam i Zadarsku županiju, te krećem prema Primorsko-goranskoj. Zapravo mi pomalo nestvarno to izgleda – Rijeka i Zadar udaljeni su dvjestotinjak kilometara, no na ovom su se mjestu njihovi arhipelazi približili na svega 5 km, koliko iznosi udaljenost od Ilovika do Silbe. Cresko-lošinjski arhipelag dio je iste cjeline s Istrom i Primorjem, Silba je pak neminovno Dalmacija. A u svojoj glavi, ja imam neku vrstu kontrasta, prema kojemu je Dalmacija „pravo more“, a ovaj sjeverni dio nekakvo „pseudomore“, gdje postoji doduše more, ali nema ni one mirise ni okuse koje vezujem uz pojam „mora“. Ako želim ići na ljetovanje, onda mogu ići samo na „pravo more“, „pseudomore“ je dobro eventualno za proljeće ili bablje ljeto. Sada po prvi puta ovako izravno prelazim tu granicu i iskustveno uviđam koliko je proizvoljna i koliko je Lošinj blizu Silbi, te da nema nikakvog smislenog objašnjenja zašto bih mogao ljetovati na Silbi, ali ne i na Lošinju.

Slike su opet kroz prozor, te stoga mutne. Pogled na istok, prema Pagu i Velebitu:



Ilovik:



Hrid Grujica:



Za nama ostaje Dalmacija – desno Premuda, lijevo Silba:



Prolaz između Ilovika (desno) i Lošinja (lijevo), iza se vidi otočić Vele Orjule, pored kojega je u moru nađen Apoksiomen:





Pristižemo do ulaska u malološinjski porat:



Ovdje Bišovo gasi motore, te uplovljava u luku puževom brzinom. Vjerojatno je to zbog gustog prometa u ovoj uskoj luci, međutim, to traje čak 20 minuta. Zanimljivo, u idućih ću tjedan dana ovuda proći čak 8 puta, što znači da sam preko 2 i pol sata uplovljavao u Mali Lošinj i isplovljavao iz njega.

Dok se obavlja iskrcaj i ukrcaj putnika, evo jedne fotografije najvećeg otočnog grada u Hrvatskoj:



U isti ću još navraćati na ovom putovanju, tako da je zasada ovo dovoljno.

Ponovno izlazimo na otvoreno more nakon 20-minutne plovidbe i nastavljamo prema sjeveroistoku. S lijeve nam je strane na jugoistoku Susak:



Prolazimo istočno od Srakana, potom ih zaobilazimo sa sjevera, te dolazimo uz zapadnu obalu Unija. Iza svjetionika se već naziru kuće jedinog mjesta na Unijama:



Pristajemo u luku Unija. Inače, nekako sam ponajviše za Unije očekivao da neću naći smještaj, te sam stoga ponio vreću. Silba me posve iznenadila u tom pogledu. No na Unijama je sve išlo kao po loju – odmah ulijećem u turistički ured, pitam imaju li sobu, imaju. Soba se nalazi u kući na samom vrhu mjesta, jer su Unije po svom smještaju sušta suprotnost Silbi – vrlo strmo položeno mjesto negdje po sredini zapadne obale otoka. Dečko iz turističke agencije se ponudio da me otprati i pokaže mi točno gdje je moja soba. Treba mi nekih desetak minuta pentranja, no pogled s prozora sobe to obilato nadoknađuje:



Nažalost, na Unijama ću boraviti vrlo kratko, jer već sutra rano ujutro idem dalje, tako da ne mogu previše uživati u ovom otoku, tim više što već pada mrak.

Unije (tal. Unie) imaju površinu od 16,77 km2, što znači da su nakon Cresa i Lošinja najveći otok u arhipelagu. Najviši vrh je Kalk (tj. „Kuk“ na standardnom hrvatskom) sa 138 m. Zanimljivo, jedino unijsko naselje smješteno je na relativno otvorenoj zapadnoj obali, unatoč tomu što se na istočnoj strani nalazi duboka i zaštićena uvala Maračol.

Unije su, kao i ostatak cresko-lošinjskog arhipelaga, 1920. pripale Italiji. To je za otok bilo doba gospodarskog prosperiteta, koji je međutim trajao do početka velike gospodarske krize krajem 1920-ih. Tada je započela emigracija u SAD. Nov zamah razvoju otoka dalo je tek dovođenje struje krajem 1970-ih, čime je otok postao privlačniji i vikendašima, a i emigranti su sve više posjećivali rodni otok. 1987. na otoku je jedna finska tvrtka pokrenula međunarodni centar za arhitekturu, zbog čega danas Unije zovu „otokom arhitekata“. Ista je tvrtka 1997. kupila centrifugalnu prešu za ulje, što je dalo poticaj obnovi maslinarstva na otoku. Danas na otoku ima oko 20 000 maslinovih stabala.

Zbog već opisanog reljefa mjesta, ni na Unijama nema automobila. Ali zato od 1996. postoji mali aerodrom, koji služi za letove hitne pomoći i slično.

Pogled na središte mjesta, s crkvom Svetog Andrije apostola:



Inače, punta koja zatvara unijsku luku s jugozapada po svom je sastavu slična susjednom Susku – radi se o pjeskovitom tlu prekrivenom trstikom. Na lijevoj se strani slike može vidjeti i aerodromska pista.

Pogled na jug. Vidi se i Susak i njegov svjetionik na vrhu:



Nakon tuširanja, spuštam se u mjesto. Smiraj:



Trebalo bi nešto i večerati. U mjestu postoje dva restorana. U prvome, za koji su mi u turističkom uredu rekli da je bolji, je gužva, nema slobodnog stola. Odlazim do drugoga. Tamo je isto tako gužva, no odlučujem čekati u redu da me smjeste. Ispred mene je još nekoliko ljudi, kojima ubrzo nalaze mjesto. Potom čekam nekih desetak minuta, no nitko mi se ne obraća, ne pita me što trebam, ne daje mi ni na koji način do znanja da su uopće primijetili da čekam i da razmatraju kamo me mogu smjestiti. Stojim kao budala na terasi, pokušavajući privući pozornost konobara. Potom bacam koplje u trnje i vraćam se do prethodnog restorana. Tamo se u međuvremenu oslobodio jedan stol. Odlučujem se za špagete, nisam ni nešto pretjerano gladan. Unije su poprilično živahne, puno je nautičara, vikendaša, na obali je mnoštvo djece...jedino što je obalna šetnica prilično kratka, a u brdo se baš ne isplati šetati. Sviđa mi se mjesto i volio bih mu posvetiti malo više pažnje. Srećom, Unije nisu toliko udaljene kao neki drugi otoci, tako da se nadam da ću ih imati prilike ubrzo još koji puta posjetiti.

Nakon večere još se malo šećem uz obalu, potom se uspinjem do svog smještaja. Kuća u kojoj mi je soba ne samo da je na vrhu sela, nego je i na kraju sela, jer iza nje počinje poljski put na drugu stranu otoka. Ustat ću sutra malo ranije, pa još skoknuti poslikati što se dadne...

egerke @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 25, 2014
NEDJELJA, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem prilično rano, jer moram stići na bus za Gaženicu. Još nije poslužen ni doručak, tako da dobivam samo vrećicu s nekom vrstom lunch-paketa. Nije nešto oduševljavajuće, s obzirom na uređenje hostela očekivao sam nešto obilnije. No nema veze.

Na uglu Kalelarge i ulice Šime Kožičića slikam reklamu one palačinkarnice gdje sam prekjučer ručao:



Očito im se engleski prijevod baš ne uklapa. Laughing

Moj današnji trajekt jedini ne polazi iz standardne trajektne luke u Jazinama, već iz nove luke u Gaženici. Karte se međutim mogu kupiti i ovdje. Autobus polazi odmah pored prodavaonice karata, vozi me na jug, pored kolodvora i Arbanasa (zadarskog predgrađa u kojem se govori trenutno najugroženiji jezik u Hrvatskoj – posebni albanski gegijski dijalekt čiji najmlađi izvorni govornik ima tridesetak godina, što znači da je praktički na rubu izumiranja), sve do nove luke u Gaženici, koja je još prilično neizgrađena. U luci su trenutno samo jedan vodonosac na punjenju i moj trajekt – Bartol Kašić.

Ukrcavam se na Bartola, koji održava liniju Zadar-Mali Lošinj preko sjeverozapadnih zadarskih otoka. Pogled na susjedni vodonosac:



Zove se Lika i plovi pod zastavom prijateljske nam Paname.

Nakon ukrcaja nevelikog broja automobila (najbrojniji su, očekivano, oni za Mali Lošinj) isplovljavamo. Slikam poludovršenu Gaženicu:



I na drugu stranu, Preko i Ošljak:



Ovo bi trebalo biti turističko naselje Borik, iza njega Diklo, najsjeverniji dio grada Zadra, a nad svime se u daljini uzdiže hrbat Velebita:



Pogled prema Petrčanima:



Ispred nas je iz Jazina isplovio i trajekt za Brbinj na Dugom otoku. On ubrzo skreće na zapad, u tjesnac između Ugljana i Rivnja. Na slici se vide lijevo Ugljan, u sredini Rivanj, desno Sestrunj:



Sestrunj:



Primjećujem da Bartol Kašić visi. Sjedeći u salonu, gledam čas lijevo, čas desno. S desne strane vidim dobar komad mora, s lijeve ne vidim ni otoke, već samo nebo. Isto tako, visi i stražnja paluba, koja je nagnuta unaprijed. Kasnije ću međutim doznati da je to stvar konstrukcije, no nagnutost trajekta nadesno očito nije. Moguće je da su ukrcali neko teže vozilo s desne strane, no opet, smije li se to? Potom mi sine da je Kašić u ljeto 2006. bubnuo u rivu u Splitu, kada je plovio na liniji za Rogač, te se nadam da nije opet nešto slično. Zeznuto je što ovim brodom moram ploviti još 4 sata...

(Tada još nisam znao, no Bartolu Kašiću onaj incident u Splitu nije bilo jedino zabijanje u rivu. Naime, u srpnju i listopadu 2009. još se dvaput zabio u obalu, i to oba puta na Silbi. Potom je u ožujku 2011. poljubio rivu u Rogaču, no taj je puta bilo krivo jugo. Ista se stvar dogodila i u veljači 2012. u Splitu. Jadrolinija ga međutim ne želi otpisati, jer se radi o relativno mladom plovilu – izgrađen je 1989. i tada je nosio ime po tvorcu srpskoga književnog jezika, Vuku Karadžiću, da bi s osamostaljenjem Hrvatske dobio ime po autoru prve hrvatske gramatike. Otočani ga zovu i Bartol Kasnić, zbog njegove nevelike brzine.)

Pogled prema Ninu i Privlaci:



Sestrunj završava, počinje Molat:



Ovo je ako se ne varam pogled na Tun Veli i Mali:



A na drugoj se strani vidi zloglasni Vir:



Molat (još jedan od otoka koji ima isti korijen kao i Mljet i Malta):



Iza se već nazire i Ist:



Evo ga:



A sjeverno od nas je i naše prvo današnje odredište, niski otok Olib:



Pogled na jugozapad – desno se vide tri otoka nazvani Grebeni, u sredini je Premuda, a lijevo se vidi hrid Križica:



Ne baš zanimljiva olibska obala:





S druge je strane zanimljivije – lijevo Ist, desno Škarda:



Škardu ne treba brkati sa Škrdom, koja se nalazi zapadno od Paga. Škarda je povremeno naseljena, tj. jedino su stanovništvo vikendaši. Prijevoz dotamo moguć je jedino vlastitim plovilom, redovne linije ne pristaju na Škardi.

Zapadno od Oliba je Silba, jednako niska:



Pristajemo u luci jedinoga naselja na Olibu, koje se zove isto kao i otok:





(uz rivu je privezan i katamaran Princ Zadra)

Olib (tal. Ulbo) je, zajedno sa Silbom, najsjeverniji otok Dalmacije (premda se, po nekim tumačenjima, čak i Rabljani izjašnjavaju kao Dalmatinci, po tradicionalnim granicama Dalmacije, koje se pružaju od kanjona Male Paklenice do rta Oštro, u Dalmaciju ne bi spadao ni Pag, nekmoli Rab). Površine je 26,14 km2, najviši vrh je Kalac, visok 74 m. Deseti je najveći otok u Hrvatskoj. Ugrubo, ima oblik nepravilne osmice, čija je južna strana veća i zapadnom se stranom pruža prema Silbi. Jedino naselje smjestilo se na najužem dijelu otoka. Otok je naseljen od ilirskih vremena i spominje se već kod Strabona kao Aloip. U prošlosti su se stanovnici bavili poljoprivredom i stočarstvom (čuven je olibski sir), mnogo više nego na susjednim otocima. Kada je tijekom 20. st. započela depopulacija, poljoprivredne su površine propale i danas je otok na rubu izumiranja, sa samo 150-ak stalnih stanovnika. Inače, današnje stanovništvo potječe od izbjeglica pred Turcima iz okolice Vrlike, koji su se ovamo naselili 1476.

Na sjeverozapadu se već dobro vidi Lošinj:



Napuštamo Olib, koji mi ovako s broda i nije izgledao osobito privlačnim:



Još jedan pogled na niski Olib i visoki Velebit:



Oplovljavamo južni rt Silbe, nazvan jednostavno – Južni Arat:



Još jednom tri otoka poznati kao Zapadni, Srednji i Južni Greben:



Lijevo je Ist (koji izgleda kao dva otoka spojena prevlakom), desno je Škarda:



Premuda:



Uplovljavamo u Silbu. Na obali se ističe lijepa, danas devastirana vila u kojoj je nekoć bilo sjedište ferijalne kolonije:



Pristajemo u Silbu, no kako ću se na nju ionako večeras vratiti, neću sada detaljnije o njoj. Pogled na plažu:



I pogled prema Lošinju i Iloviku:



A uz malo veći zum, vidi se i Susak:



Ovo lijevo je hrid Grujica.

Napuštamo zasada Silbu:



Približavamo se Premudi i njenoj istočnoj luci. Mjesto se vidi na hrptu iznad luke:



Grebeni, Ist, Škarda i jedan djelić Premude:



Susak, Srakane, Lošinj i Ilovik:



Oplovljavamo sjeverni rt Premude. Naime, trajektno je pristanište napravljeno na zapadnoj strani, u luci Krijal, koja zapravo nije prava luka, već dio obale zaštićen s nekoliko manjih hridi, nazvanih Masarine, koje se protežu usporedo s Premudom.

Zapadna obala Premude:





I napokon pristajemo na Krijal. Prvi dojmovi:





Bartol me sretno dopremio:



Moram priznati da sam očekivao više od Premude. Nekako mi je uvijek taj udaljeni otok na krajnjem sjeverozapadu zadarskog arhipelaga izgledao privlačno, no po ovome što vidim, to je bila moja tlapnja.

Premuda (tal. Premuda) je 9 km dug i oko 1 km širok otok, pa mu je stoga prilično lako izračunati površinu. Laughing Otok ima uzdužni hrbat koji se pri sredini uzdiže u najvišu točku, nazvanu vrlo maštovito – Vrh – visoku ciglih 58 metara. Jedino naselje na otoku nalazi se na hrptu na sjevernom dijelu, a osim toga otok je posve nenaseljen. Zbog svojeg je strateškog položaja Premuda nekoć imala i vojnu bazu JRM-a, koja je danas napuštena. Nedaleko Premude nalazi se potonula olupina austrougarskog bojnog broda Szent István, potopljenog 10. lipnja 1918.

Krećem u obilazak Premude. Nisam nigdje uspio ostaviti stvari, tako da moram tegliti ruksak sa sobom, a još idem uzbrdo. Ulica kojom se uspinjem:



Glavna crkva Sv. Jakova apostola:



Puste ulice:



Spuštam se do luke na istočnoj strani otoka. Pogled prema Silbi:



Otok je obrastao makijom koja je uglavnom niža od mene. Evo kako ta vegetacija izgleda:



U toj lučici nema nikoga, osim par kupača kojima je vjerojatno neobičan prizor tip koji šeće natovaren ruksakom, pa mi upućuju čudne poglede. Vraćam se uzbrdo i bilježim još par kadrova:



Još jedan zanimljiv prizor:



Ova je škola naime bila zatvorena od 1991. do 2004., kada se u nju upisao Armando Smirčić, jedino dijete stasalo za školu u tih 14 godina. Armando, radi kojega su školu ponovno otvorili i obnovili, na Premudi je završio 6 razreda, posve sam u razredu, s učiteljicom posvećenom isključivo njemu, a onda mu je u proljeće 2010. umro otac, te se majka više nije mogla sama baviti ribarstvom i tako su se Smirčići odselili u Zadar.

Inače, zanimljivo je da Premuda u administrativnom smislu pripada gradu Zadru, premda je od njega udaljena 4 sata vožnje brodom, dok, s druge strane, Preko, udaljeno svega 20 minuta, ima svoju općinu.

Dok sam tako lunjao pustim mjestom Premudom (koje kao da je upalo u Premudski trokut Laughing ) naišao je neki tip s automobilom koji me pitao tražim li kamp. Odgovor je bio negativan, međutim primijetio sam da Premuđani već imaju onu karakterističnu pjevno-začuđenu intonaciju, koju nalazimo kod čakavaca sjevernog Jadrana, ali i u urbanim govorima Pule i Rijeke.

Vraćam se nazad prema Krijalu. Pogled na Masarine i pučinu:



Sve je mirno i pusto, jedini znak života je jedna zmija koja brzo vijuga preko ceste nekoliko metara ispred mene. Bila je prebrza za moj fotoaparat.

Sjedam u konobu Masarine na Krijalu, te naručujem carpaccio od hobotnice i neku tjesteninu. Promatram ljude koji se polako skupljaju za odlazak popodnevnim katamaranom. Nije još ni sredina kolovoza, a Premuda već opušćuje. Štoviše, gore u mjestu je već opustjela.

Polako ručam, potom kunjam u hladovini. Čekam katamaran iz Zadra kojim ću se vratiti na Silbu. U mjesto mi se više ne da vraćati, uspon mi je prenaporan. U konobi je relativno živo, ima nautičara. Vlasnik po govoru nije Premuđanin, štoviše, čini mi se da je negdje iz zaleđa.

Primiče se vrijeme polaska. Nekako u isto vrijeme pristižu Princ Zadra iz Zadra i Bartol Kašić iz Malog Lošinja. Ja ću na Princa Zadra, brži je. Ogledavam se uokolo, svi su već kupili karte, jedino ja još ne uspijevam prokljuviti gdje. Pitam neku ženu, koja mi kaže da bi taj tip koji prodaje karte trebao sjediti u obližnjem kafiću. Međutim, on je već na rivi, prihvaća cimu Princa Zadra. Kaže mi da mi on sada više ne može prodati i da kartu kupim na katamaranu. Pokazuje mi i jednog od članova posade koji će mi ju prodati. Taj kaže da nema problema i da je karta 11 kn. Dajem mu novce, on kaže da nema sada kartu, da će mi ju dati kada se svi ukrcaju.

Ulazim u salon, krećemo prema Silbi. Ne slikam, jer sam tim putem već prošao, a i salon ima zatvorene prozore kroz koje slike ne bi bile dobre. Čekam onoga tipa da mi donese kartu, međutim on se ne pojavljuje. Tražim ga. Skupljam sve karte s ovoga putovanja i želim imati i ovu. Dolazim do njega, on stoji na šanku. Velim mu da mi je zaboravio dati kartu. On vrda, pita me treba li mi baš karta, da su mu na gornjoj palubi, da mu se ne da... Ja ustrajem. Iako su moji razlozi čisto kolekcionarski, vidim da mi on ne želi izdati kartu samo zato da tih 11 kn može strpati sebi u džep. Stoga inzistiram, jer ne želim da netko preko mene vara državu. Ovaj se i dalje izmotava, no ja sam neumoljiv. Na kraju ipak odlazi gore po kartu.

Lagano uplovljavamo u Silbu, ljudi se već pripremaju za izlazak. I ja uzimam stvari, no držim ovoga na oku. Na izlasku mi on, iznimno neljubazno (reklo bi se „preko one stvari“) tura kartu u ruku, promrsivši „Evo ti karta.“ izgovoreno kao da želi još dodati „Dabogda ti prisjela.“

I evo me opet na Silbi. Silba je otok bez automobila, prvi na mom putu na koji stupam (takav je bio i Lopud, ali tamo nisam izašao). Stoga me podsjeća na moj Zlarin. Upućujem se u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren, pa se stoga zaustavljam pred jednom kućom gdje imaju restoran i sobe. Kažu mi da su nažalost popunjeni, a da je isto tako vjerojatno puno i sve ostalo. Dok na Premudi nastupa zatišje, na Silbi je očito top-sezona. Kažu mi da će se i oni još raspitati kod nekih za koje znaju da iznajmljuju, neka i ja još prolunjam mjestom, možda nešto nađem. I tako krećem dalje u potragu.

Silba (tal. Selve) ima površinu od 14,27 km2 i po svojem je obliku slična susjednom Olibu – dvije šire polovice i mjesto smješteno na najužem dijelu. Najviši vrh je imenom prekopiran sa susjedne Premude, ali je prilagođen lokalnom govoru, pa se zove Varh. Visok je 80 metara. Otok je dobio ime po šumi (lat. silva) kojom je bio prekriven.

Silba je poznata kao otok kapetana. U 18. st. silbenska je mornarica brojila 98 jedrenjaka (više nego dubrovačka), te se govorilo „Silba zlatom siva (= sjaji) i u njoj se raj uživa“. Nažalost, flotu su uglavnom uništili Francuzi početkom 19. st. Sve do prve polovice 19. st. Silba je bila feudalni posjed mletačke obitelji Morosini. Kako su Morosiniji živjeli u Mlecima i nije im se dalo ubirati godišnji urod, dogovorili su se sa Silbencima da im ovi svake godine plaćaju 2000 mletačkih lira, vrijednost četvrtine godišnjeg uroda. Kada su 1838. Morosiniji prodali Silbu Marku Ragusinu iz Velog Lošinja, Silbenci su vjerovali da će se takav aranžman nastaviti. No Ragusin je živio bliže i zahtijevao je da mu se plaća urodom. Silbenci su potom podigli tužbu, te je nakon 13 godina parničenja konačno donesena odluka da Silbenci sami otkupe svoj otok od Ragusina u vrijednosti odgovarajućoj veličini zemljišta pojedinog težaka. To se i dogodilo – 19. ožujka 1852., na dan sv. Josipa (budućeg zaštitnika Silbe), Silbenci su za 5025 talira otkupili otok.

Šećem mjestom, ali nigdje nemaju slobodnih soba. Odlazim do istočne luke, nazvane Mul (zapadna se zove Žalić). Idila u smiraj, uz pogled na Velebit (i Pag ispod njega):





Vraćam se do onog prvog nesuđenog smještaja. Čini se da me onaj tip s katamarana ukleo, jer nemam sreće. A još mi je i trinaesta noć na putu. Sve je puno. Ha, ništa, srećom da sam na put ipak uzeo vreću za spavanje, tako da ću pokušati pronaći neko osamljeno mjesto i u miru ubiti oko. Bitno je samo da me ne privedu zbog ilegalnog kampiranja...

Čekam da se počne smrkavati, tražeći usput neko pogodno mjesto za saviti log. Prvo krećem uzduž zapadne obale na jug, no tamo je neprivlačno, uglavnom je posvuda makija ili pak stjenovita obala. Vraćam se potom prema sjeveru. Pored zadnje kuće naselja nalazim na plažici među stijenama ravan komad betona, kroz koji vjerojatno prolazi kanalizacijski odvod. Postavljam ovamo vreću i pokušavam se ušuškati. Relativno je rano, nije još ni deset sati, pa mi je teško i zaspati. Usto je prilično strm spust, pa klizim u vreći nadolje. Srećom, među stijenama sam, pa me se baš ne primjećuje s obalne šetnice.

Gledam u nebo i nadam se da ću vidjeti Suze svetog Lovre, meteorsku kišu koja bi baš taj vikend trebala biti vidljiva. Umjesto toga čujem u daljini grmljavinu i vidim bljeskove tamo iza Premude. Hm, umjesto meteorske kiše mogla bi me snaći mnogo prozaičnija. Ionako ovo mjesto na kojem sam se skrasio nije baš najudobnije. Pakiram prnje i krećem u novo lunjanje mjestom. Srećom, nema puno ljudi, pa nikomu nisam sumnjiv. Nakratko lijegam na jednu klupicu, a potom nalazim jedan šumarak između dviju kuća (zapravo ograđenu parcelu na kojoj ništa nije izgrađeno) malo južnije od one vile koja je nekad pripadala ferijalcima. Iz susjedne kuće dopire dovoljno svjetla da vidim kamo liježem, a opet sam u dovoljnoj polutami da me nitko ne opazi. A šuma bi me mogla i zaštititi od kiše, ako ne bude prejaka. Jedino da ne bude oluje, onda se moram čuvati drveća – bilo zbog gromova, bilo zbog rušenja.

Ha, ništa, uvlačim se u vreću, ostale stvari raspoređujem u blizini, novčanik i mobitel idu sa mnom u vreću, da ih netko ne popali...i hajdemo probati zaspati.

egerke @ 14:09 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 24, 2014
SUBOTA, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak je tipičan hotelski, solidan, ali ništa posebno. Ipak, moram se najesti jer me danas čeka još jedan fizički napor.

Nakon doručka odlazim u sobu izvaditi stvari koje ću do popodneva pohraniti na recepciji. Potom se još spuštam u centar Sali opskrbiti se vodom za današnje hodanje. Krećem potom cestom, pored Mardešića, pa potom velikim lukom oko mjesta prema današnjem odredištu – Parku prirode Telašćica.

Dugi otok (tal. Isola Lunga, srednjovjekovna imena Tilagus i Pizuh) najveći je otok zadarskog arhipelaga (ako pod njega ne računamo Pag). Površina mu je 114 km2 (sedmi najveći u Hrvatskoj), a najviši vrh je Vela Straža (338 m). Otok je doista dug – 44,5 km, a širok je maksimalno 4,6 km. Na njemu se nalazi 11 naselja, smještenih na istočnoj obali i krajnjem sjeverozapadu. Zapadna obala inače je vrlo strma i tu se nalaze i najviši jadranski klifovi. Najveće naselje i sjedište općine kojoj pripada čitav otok, jesu Sali. Osim Sali, značajna su naselja i Božava, Brbinj, Zaglav, Žman i Veli Rat. Otok je bio naseljen od pretpovijesnih vremena, no kroz srednji je vijek uglavnom bio posjed zadarskih samostana i plemstva. Tek je nakon turske najezde, tijekom 15. i 16. st., zabilježeno jače naseljavanje. S druge strane, Dugi je otok kasnije od ostalih otoka zadarskog arhipelaga počeo gubiti stanovništvo, budući da je zbog svoje veličine i brojnosti stanovništva, kao i prirodnih bogatstava uspio razviti i industriju (upravo u Salima), što je usporilo depopulaciju. Otok ima nekoliko špilja, dva povremena slatka i jedno stalno slano jezero, a poznata je i pješčana plaža Sakarun, nedaleko Božave, kao i uvala Telašćica (koja čuva srednjovjekovno ime otoka – Tilagus). Na jugu, uskim je prolazom Proversa odvojen od otoka Kornata.

Skrećem s glavne otočke ceste na sporednu, koja vodi prema PP Telašćica. Kupujem ulaznicu, premda mi nije jasno zašto se naplaćuje ulaz u park prirode – u ostalima u kojima sam bio to nije bio slučaj. Nastavljam cestom koja se blago spušta prema obali. Nakon desetak minuta izbijam na mirnu vodu Telašćice:



Telašćica je najveća i najbolje zaštićena jadranska luka. Zauzima čitav južni dio Dugog otoka, a unutar sebe sadrži još 25 manjih uvala, rtova i 5 otočića. U kopno je uvučena čak 8 km, što znači da me čeka popriličan komad pješačenja. Srećom, ne idem do njenog kraja, već samo do jezera Mir. Upravo zbog jezera Mir, klifova na zapadnoj strani i flore i faune u samoj uvali, Telašćica je 1988. proglašena parkom prirode, te je zapravo produžetak susjednog Nacionalnog parka Kornati.

Još jedan kadar najdubljeg dijela Telašćice:



Nastavljam cestom koja postaje makadamski put, odvajam se od obale i preko brda krećem prema drugom od tri dijela uvale (Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica – navodno etimologija imena Tilagus dolazi od „tre lacus“ = tri jezera):



Turista baš i nema na ovom dijelu, povremeno me prestigne neki automobil, no uglavnom smo na putu samo zvizdan i ja.

Ponovno dolazim do obale i ulazim u šumarak. Nailazim na vrata, koja moraju biti zatvorena. Ubrzo doznajem i zašto – s druge se strane nalazi rezervat magaraca. Naime, u Parku prirode osnovano je svojevrsno utočište za napuštene magarce s čitavog Dugog otoka. Magarac je nekoć bio težački „traktor“ na svim dalmatinskim otocima, no kako je ljudi sve manje, a napreduje i mehanizacija, nema više toliko potrebe za ovim dobrim i vrijednim životinjama, pa ih vlasnici nerijetko puštaju u divljinu. Stoga ih je uprava Parka odlučila ovdje okupiti, te trenutno na ovom području, od uvale Mir pa sve do južnog kraja otoka, živi 14 magaraca, 8 mužjaka i 6 ženki, a u zadnje 3 godine okotila su se i 3 pulića.

U ovom je dijelu življe, budući da ovamo dolazi i velik broj nautičara. U biti, Telašćica je zapravo stvarno odredište većine „izleta na Kornate“. Brodovi dovezu turiste u Telašćicu, pokažu im Kornate u daljini, te ih onda samo provedu Telašćicom. Na taj se način štedi, jer nije potrebno plaćati čak dvije ulaznice, pa je profit za organizatore veći.

Napokon dolazim i do jezera Mir. Očekivao sam idilu mira i tišine, no nalijećem na hrpu turista koja se namače u jezeru:





Ovo je slano jezero nastalo kada se nakon posljednje oledbe razina mora podigla za kojih 120 metara, te je tako kroz kraške pukotine more počelo prodirati u ovu depresiju, da bi ju potom posve ispunilo. Jezero je duboko do 6 metara, a slanost mu je veća nego ona okolnog mora, zbog izoliranosti i isparavanja. Na južnom se dijelu, za vrijeme jakog juga, more može izravno prelijevati u jezeru. Na jugoistočnom dijelu jezera nalaze se naslage ljekovitog blata. U ljetnim mjesecima temperatura vode penje se i do 33°C, što znači da bi bila idealna za moje kriterije, no ipak se nisam okupao, jer nisam imao odgovarajuću opremu.

Vraćam se. Pogled s obale uvale Mir prema unutrašnjosti Telašćice:



Upućujem se strmim puteljkom kroz šumu do zapadne obale Parka. Tu se nalaze klifovi (strmci, ili u otočkom dijalektu „stene“ – naime, na Dugom se otoku govori srednjočakavski, koji ima ikavsko-ekavski refleks jata), visoki i do 161 m, s podvodnom dubinom do 85 m:







Ovdje susrećem i neke Mađare.

Krećem natrag prema Salima, opet me čeka skoro sat vremena pješačenja po žegi, a i voda mi je već neugodno topla.

Najdublji dio Telašćice:



I evo me ponovno kod Sali. Pogled na mjesto iz zaleđa:



Odlučujem se ovaj puta skratiti put prečicom kroz mjesto, te ostajem zapanjen – u ovom dijelu Sali uopće nisu toliko ružne koliko mi se činilo sinoć.

Crkva Sv. Roka:



Sjedam na sladoled u slastičarnicu u centru. Sudeći po imenu (Uzeir Hasip), vlasnik je makedonski Turčin.

Odlučujem ne ručati u Salima, nemam više ni toliko vremena, upućujem se u hotel po stvari, a usput ću pokušati srediti smještaj u Zadru. Rezerviram preko Hostelworlda smještaj u Boutique hostelu Forum u Zadru, ovo je bilo vrlo lako i elegantno. Razgovaram još malo s recepcionerkom, pita me kako mi se sviđaju Sali, odlučujem biti diplomatičan. Potom me pita zašto sam tako kratko ovdje (a jučer mi je rekla da ne bih ni mogao ostati dulje), potom joj kažem za ovaj svoj „projekt“, pa me onda ona pita zapisujem li onda što o tim putovanjima, ja joj kažem da naravno, i da ću napisati nešto i o Salima. Ne znam doduše bi li joj se to svidjelo...

Spuštam se u luku i čekam hidrogliser, onaj isti od sinoć. On ubrzo dolazi, pa tako slijedi još jedan niz slika kroz njegovo staklo.

Prvo se upućujemo uzduž obale Dugog otoka, do Zaglava, mjesta koje je u prvoj uvali sjeverno od Sali. Tu se nalazi i jedina benzinska pumpa na otoku. Potom krećemo prema Zadru.

Pogled prema Ižu i Ugljanu:



Na jug, prema Žutu i Lavdari:



Otočići između Pašmana i Žuta (Sit, Kurba Mala...):



Lavdara, Žut, Kornat:



Kornat, sa svojim karakterističnim nizom uzvisina po kojem je dobio ime (od lat. „(insula) incoronata“ - okrunjeni otok):



Ponovno most u Ždrelcu:



Pogled na vikendaško naselje Gladuša:





Ubrzo smo pred Zadrom. Zgrada Sveučilišta u Zadru, u kojoj ću 5,5 mjeseci kasnije obraniti doktorat:



Zadarsko sveučilište ima jednu od najboljih lokacija u svijetu. U kasno proljeće, ili za vrijeme ljetnih (a i jesenskih) ispitnih rokova pravi je gušt baciti pogled kroz prozor na more i Ugljan, ili čak baciti i sebe u more, ako je prevruće.

Upućujem se u hostel. On je na Kalelargi, odmah pored Svete Stošije. Malo mi treba vremena da pronađem ulaz, jer nigdje nema kućnih brojeva. Kada sam napokon ušao, moram čekati da gost prije mene sredi papirologiju. Sudeći po uređenju predvorja, hotel se čini vrlo ugodnim. U jednom mi času sine da je danas 11. kolovoza, a ja sam na Hostelworldu rezervirao za 12. kolovoza! Jednostavno, sustav mi je automatski ponudio sutrašnji datum, a ja sam kliknuo ne primijetivši to. Što sad? Pitam curu na recepciji, veli da nema frke, imaju i danas slobodan krevet, a oni će već nekako to srediti s Hostelworldom, tj. prebacit će iznos koji sam već platio za sutra na današnji dan, tako da ja svejedno plaćam umanjenu cijenu.

Uspinjem se na kat, treba mi neko vrijeme da prokljuvim sistem za otvaranje (u pitanju su kartice, ali nešto je čudno), potom ulazim u sobu.

E sad, ambijent je zgodan, sve je to vrlo lijepo i stilski, ali krajnje nefunkcionalno. Prvo, soba je veličine 4x3 metra, a u nju su ugurana 4 kreveta (tj. 2 na kat), te još dvije nusprostorije – tuš i WC. Kreveti neodoljivo podsjećaju na kutiju sardina – u njih se uvlačite kroz otvor na donjem kraju, jer je postranična stijenka puna, osim otvora pored uzglavlja, koji se zatvara roletom. No to nije sve. Tuš-kada se zatvara zastorom (što znači da nije nepropusna), ali na podu glavnog dijela prostorije s tušem nema odvodnog slivnika za vodu koja eventualno iscuri za vrijeme tuširanja. Također, nema nikakve vješalice za odjeću unutar prostorije s tušem, nego tek pred vratima. U drugoj prostoriji, gdje je WC, nalazi se i umivaonik. No umivaonik nema nikakvu policu na koju biste mogli odložiti toaletni pribor (npr. pastu za zube ili sapun). Povrh svega, prozor u sobi otvara se rotacijom oko osi paralelne s podom. Neposredno ispred prozora (koji gleda na Kalelargu) nalazi se polica. Sasvim je zamislivo da netko slučajno trkne neku od stvari na polici, te ista aterira na glavu nekog od nedužnih prolaznika na Kalelargi. Smatram da bi dizajnera trebalo natjerati da mjesec dana živi u toj sobi, to bi mu bila dovoljna kazna.

Osim mene, u sobi je trenutno jedna cura iz Belgije, a ubrzo dolazi i treći gost, koji je stajao odmah iza mene u redu za prijavu na recepciji. Riječ je o Indijcu, poprilično neobičnog imena: Kinsley Nazareth. On je iz Mumbaija, pripada indijskim katolicima, a trenutno je na putu oko svijeta, gdje se trudi skupljati dogodovštine i planira izdati knjigu o kulturnim razlikama i predrasudama. Inače je živio na Novom Zelandu i u Australiji, a prije odlaska na put radio je i kao službenik zadužen za kontrolu uvjetno puštenih kažnjenika (parole officer). Ima i svoj blog, nosi laptop i trudi se što redovitije bilježiti događaje. Nakon Zadra ide u Trogir, pa potom prema Dubrovniku, a još se koleba hoće li u Albaniju. Naravno da ja zagovaram taj prijedlog. Laughing

Odlazim u šetnju. Na Kalelargi su neki ulični umjetnici, žongleri, što li. Još nisam toliko gladan, pa odlučujem spojiti ručak i večeru. Želim svakako vidjeti zalazak sunca, pa se upućujem zapadnom obalom Poluotoka prema Morskim orguljama.

Pogled na Preko i Ošljak:



Alfred Hitchcock izjavio je svojedobno da Zadar ima najljepši zalazak sunca na svijetu. Ne znam je li to doista tako, no trenutak kada sunce počne tonuti tamo negdje iza Rivnja doista je očaravajuć:



Zadrani su pred nekoliko godina odlučili brendirati taj zalazak, te su u sklopu generalnog preuređenja sjeverne obale Poluotoka obogatili taj dio dvama neobičnim sadržajima. Prvi su Morske orgulje, instrument koji koristi udarce valova kako bi stvarao zvuk u svojim sviralama. Idejni tvorac ovoga instrumenta je ing. Nikola Bašić, a puštene su u rad 15. travnja 2005. Obala je na ovom mjestu razvedena u stepenište, koje omogućava sjedenje i uživanje u zvuku orgulja i zalasku sunca. Morske su orgulje jedinstvene u svijetu – postoje još dva slična instrumenta u San Franciscu i Blackpoolu, no daju prilično različit zvuk, a i mehanizam je drugačiji.

Evo impresije s Morskih orgulja:

filmić

Drugi sadržaj je instalacija Pozdrav Suncu, krug na čijem su obodu ispisana imena zadarskih svetaca i njihovi blagdani, a u sredini se nalazi 300 višeslojnih staklenih ploča ispod kojih su fotonaponski solarni moduli. Sa zalaskom sunca uključuju se svjetla u modulima, te tako počinje svojevrsna igra svjetlosti, koja traje do izlaska sunca. I Pozdrav Suncu je projektirao Nikola Bašić, a ideja je bila svojevrsna nadopuna Morskim orguljama – ondje se s prirodom komunicira zvukom, a ovdje svjetlošću.

Turisti okupljeni oko Orgulja i Pozdrava Suncu:





Mediteran ponovno isplovljava:



I evo trenutka o kojem je pričao i Hitch:



Detalj oboda Pozdrava Suncu. Sveti Jeronim obilježava se 30. rujna, tj. na moj rođendan:



Podaci pored svakog blagdana označavaju za taj datum visinu Sunca u meridijanu (A. S. M.), broj sati koliko je Sunce iznad horizonta, te deklinaciju Sunca u odnosu na ekvator.

Nailazi i neobična podmornica za razgledavanje podmorja:



Pogled na sjever, prema rtu Puntamika i plaži Borik:



Pozdrav Suncu se upalio:



Ja se upućujem opet u centar. Za večeru uzimam krumpiriće u Surf'n'friesu na Kalelargi, sjedam nakratko na Narodni trg, a potom se odlazim opskrbiti vodom na benzinskoj pumpi. Nalijećem na smjenu, pa potom, kada obave smjenu, pada kompjutorski sistem. Nakon nekih pola sata peripetija konačno obavljam što sam želio, te krećem još malo na vrh Poluotoka. Ovdje je i dalje živo, sada su se pak uobičajenoj turističkoj vrevi pridružili i talijanski turisti koji čekaju prispijeće trajekta iz Ancone, koji će ih prevesti u domovinu. Ostajem i ja čekati, nemam pametnijeg posla. Trajekt se već nazire u daljini, došao je tamo negdje između Molata i Ista, te otamo plovi dijagonalno prema Zadru. Zove se jednostavno – Zadar. Čekam dok ne izmanevrira i počne iskrcavati putnike, tada lagano krećem prema hostelu. Prije spavanja još razgovaram s Kinsleyem, daje mi adresu svog bloga, malo mi priča o iskustvima s puta, potom se povlačimo na spavanje u one konzerve.

egerke @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 18, 2014
PETAK, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, već uzimam stvari, kupujem vodu u obližnjem dućanu, te se upućujem prema Rivi, gdje ću nešto pojesti. Putem dotamo, jedan euroskeptični grafit:



Na Rivi sjedam u Bobisa, uzimam neke kolače i ledenu kavu. Nakon doručka krećem prema autobusnom kolodvoru.

Split također sve više postaje odredište cruisera:



Moj autobus ubrzo dolazi i krećem na vožnju od kojih tri i pol sata do Zadra. Šibensko-kninsku županiju ovaj puta preskačem, ionako je to moja matična županija za ljetovanje, a njene sam sve naseljene otoke već obišao u nekim ranijim razdobljima života. Vozimo se kaštelanskom zaobilaznicom, kroz Trogir, pa preko Segeta, Marine, Rogoznice i Primoštena dolazimo konačno i u Šibenik. Čudan mi je osjećaj samo proći kroz Šibenik, uvijek dosada taj mi je grad bio ili odredište ili ishodište. Nastavljamo dalje, preko Vodica, Pirovca, Biograda na Moru, te napokon stižemo u Zadar. U Zadru imam nekih 20-ak minuta pješačenja od kolodvora do luke. Kupujem kartu za hidrogliser, potom se upućujem ručati u jednu palačinkarnicu u ulici Šimuna Kožičića Benje.

Moj prijevoz za Sali je omaleni Jadrolinijin hidrogliser Mediteran. Nažalost, stakla su mu dosta prljava i imaju neku vrstu filtra za zaštitu od sunca, tako da će slike slikane tijekom vožnje biti plavičaste.

Nakon polaska iz zadarske luke, zaokrećemo oko Poluotoka i krećemo prema jugu Zadarskim kanalom. Prolazimo pored glavnog naselja na Ugljanu, Preka, koje je zaštićeno otočićem Ošljakom:



Krećući se prema jugu, prolazimo pored Kali i Kukljice (još jedne općine koja ima samo jedno mjesto), a potom se pred nama otvara prolaz Ždrelac, koji razdvaja Ugljan i Pašman, te most koji spaja ta dva otoka:



U samom prolazu, s ugljanske se strane nalazi kapelica Gospe od Sniga:



Svake godine, na blagdan Marije Snježne (5. kolovoza) održava se velika morska procesija od Kukljice do crkve, koja uključuje na stotine brodica.

Prilično loša slika mosta iz blizine:



Most je dug 210 metara, a izgrađen je 1973., čime su ova dva otoka povezana u jedinstvenu prometnu cjelinu. To je ujedno omogućilo i da se na pašmanskoj strani, odmah ispod mosta, izgradi veliko vikendaško naselje Gladuša.

Ostavljamo unutarnji niz otoka iza sebe i plovimo prema jugozapadu. Slikam Iž, a lijevo od njega vide se i brda Dugog otoka:



I sada malo bolji pogled na Dugi otok:



Pogled prema sjeveru kroz Srednji kanal, desno je Ugljan, lijevo Iž:



U daljini se nazire i Sestrunj:



I tako, nakon nekih sat vremena plovidbe pristajem u Salima (ne u Saliju! – Sali se deklinira isto kao i Ubli). Prvi dojam po izlasku na rivu tog najvećeg dugootočkog mjesta je – mili Bože, kud sam zaš'o. Moram priznati, očekivao sam daleko više od mjesta s reputacijom kakvu imaju Sali, no došao sam u jedno ne osobito šarmantno ribarsko otočno mjesto. Rivu nagrđuje nekoliko velikih ruševina, a s druge strane uvale, na brdu, vidim nekoliko ružnih vikendaških novogradnji.

Ha, ništa. Krećem u traženje smještaja. Slično situaciji u Komiži, vidim putokaz za hotel, pa se odlučujem okušati sreću. Ne gajim osobite nade, tih su dana naime Saljske užance, najveća manifestacija tijekom ljeta u Salima, tako da bi hotel mogao biti pun.

Hotel je smješten u drugoj uvali, sa sjeverne strane Sali, u lijepoj borovoj šumici, kao nekoliko depandansa. Imam sreće – imaju sobu, taman za noćas, sutra su puni. Odlično. Smještam se u sasvim pristojnu sobu, koju plaćam oko 350 kn, ali barem imam pošteni krevet i sutra uključen doručak. Palim televizor, na programu je upravo polufinalna vaterpolska utakmica iz Londona, Hrvatska - Crna Gora. Gledam utakmicu, jedno vrijeme razgovaram s Enom na telefon, odmaram se prije predvečernje šetnje. Naši pobjeđuju, vrijeme je za obilazak Sali.

Sali su najveće naselje Dugog otoka, s oko 750 stanovnika. Ujedno su i središte općine koja obuhvaća čitav Dugi otok. Glavna grana industrije, koja se ovdje gaji preko 1000 godina, jest ribarstvo. Štoviše, upravo je u Salima 995. zabilježen i prvi pisani spomenik o ribarstvu na hrvatskom Jadranu, u kojem se spominju ribolovna područja uokolo Sali. 1905. godine u Salima je otvorena i tvornica ribljih konzervi Mardešić. Prezime Mardešić inače je komiško, a ta je komiška obitelj osnovala nekoliko riboprerađivačkih tvornica diljem Jadrana. Danas je preživjela jedino ova u Salima. Eto, s obzirom na moj itinerer, čini se kao da sam i ja slijedio put Mardešićâ. Laughing

Osim ribarstva, u Salima je razvijeno i maslinarstvo, a u zadnjih se 50-ak godina razvija i turizam. Sali su najpoznatije po manifestaciji Saljske užance, koja se održava neposredno pred Veliku Gospu, a obuhvaća zabavne igre, koncerte, Trke tovarov (tj. magaraca), te nastup čuvene Tovareće mužike, koja je zaštićena i kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske (a pikiraju i na UNESCO-v popis). Radi se zapravo o svojevrsnom lokalnom derivatu limene glazbe, koji je nastao 1959., kada je nekoliko mladića prilikom jedne od saljskih batarela (halabuke koja se proizvodi s ciljem tjeranja zlih duhova, slavlja ili poruge) dohvatilo volovske rogove i improvizirane bubnjeve, te se pridružilo batareli, pokušavajući uvesti nekakvu harmoniju u tu anarhičnu buku. Mještani su ih dočekali s oduševljenjem, te je skupina otada počela redovito nastupati na kojekakvim feštama. Idućih dvadesetak godina bezuspješno su pokušavali proširiti članstvo, a tek je sredinom osamdesetih godina Tovareća mužika stekla popularnost. Danas se osim volovskih rogova i ritam-sekcije u Mužici koristi i osobit instrument – šumpreš, tj. stara pegla na ugljen, napunjena željezom ili kamenjem, koja služi kao neka vrsta zvečke. Ukupni dojam upotpunjuje i odjeća, koja podsjeća na blagdansku odjeću ribara s početka 20. stoljeća. Mužika ima i svoj statut, koji točno definira odjeću, instrumente, ponašanje članova (teško bi bilo reći „glazbenika“, jer se to baš ne može nazvati glazbom) prilikom nastupa, kao i melodije koje se izvode (trenutno su dvije).

Inače, poznati Saljanin je i hrvatski jezikoslovac Božidar Finka, jedan od triju autora čuvenog Hrvatskog pravopisa zabranjenog 1971.

Pogled na saljsku luku iz mandrača na njenom kraju:



I na drugu stranu, pogled prema mandraču:



U samom mandraču je vrlo užurbano – priprema se pozornica za večerašnji nastup klape Sveti Florijan.

Saljska riva:



Odlazim do kraja rive, pa onda na lukobran. Pred Salima se nalazi nenaseljeni otok Lavdara:



Iza Lavdare je Pašman:



Pogled na jug, prema kraju Dugog otoka i iza njega otoku Žutu:



Saljska luka iz ovog kuta:





Tvornica Mardešić:



U tvornici je mirno, a ne osjeti se ni smrad ribe, pa počinjem sumnjati nije li propala. Nije, nadlijeću ju jata galebova, što znači da ribe ima.

Tvornica je zapravo na kraju mjesta, tako da se vraćam prema središtu. Usput slikam ovo pule s majkom:





(tek sam sad skužio da sam na obje slike slikao i isto ljudsko mladunče s majkom Laughing )

Sali imaju dosta razvijenu kulturnu scenu. U mjestu se nalazi i čitaonica. Svojedobno me mejlom kontaktirala jedna žena iz te čitaonice, budući da se oni bave pronalaženjem svih mjesta na svijetu koja se zovu Sali ili Sale, te njihovim unošenjem u evidenciju. Dotična me kontaktirala kako bih joj kao hungarolog objasnio što znači točno ime nekog mjesta u Finskoj, koje se zove Sälli (ili tako nekako), jer „budući da znam mađarski, vjerojatno mi neće biti teško znati finsko značenje, budući da su ta dva jezika srodna“. Odgovorio sam joj s prijedlogom moguće etimologije, ali uz naglašavanje onoga što uvijek kažem – naziv „ugrofinski“ često zbuni ljude, pa misle da se Mađari i Finci razumiju otprilike onako kao što se razumiju Hrvati i Česi. Prava je istina, međutim, da će se Hrvat bolje razumjeti s Armencem, negoli Mađar s Fincem. Mađarski i finski razdvojili su se pred 5000 godina, dok se indoeuropski prajezik raspao prije 4500 godina. Dakle, ne, ja ne znam finski, niti mi mađarski može imalo pomoći pri tome. Primjerice, riječ za „miša“ doista jest srodna u ta dva jezika – na mađarskome glasi egér, na finskome hiiri. Čisto za ilustraciju „sličnosti“.

No, odlutao sam. Uglavnom, zaboravio sam na tu prepisku sve dok nisam vidio ovu letvu na zidu čitaonice:



Imaju čak i mjesto na Novoj Gvineji, koje se zove Sale. Pored toga stoji natpis „Nismo sami“. Laughing

Pogled na ružnu vikendašku arhitekturu:



Okićena riva:



Ruševine koje nagrđuju rivu:



Ubrzo počinju dječja natjecanja na Saljskim užancama. Ima ih nekoliko, što sportskih, što intelektualnih. Tako npr. imamo utrku s krumpirima položenim na čašu (koji ne smiju pasti), prenošenje i slaganje kašeta, utrku u vrećama, te mali kviz o Salima. Ostajem do kraja, a potom odlazim na večeru. Večeru obavljam prilično brzo, jer se žurim u hotel gledati rukometno polufinale Hrvatska – Francuska.

Nažalost, rukomet ne prolazi onako kako sam se nadao, bilo bi bolje da sam ostao u mjestu. Vraćam se ponovno do mjesta, živnulo je, koncert je privukao mnogo ljudi, a i večer je ugodno friška. Još se malo šetkam rivom, no Sali mi se čine prilično dosadnima. Vraćam se ponovno u sobu, gledam Bogovi su pali na tjeme na televiziji, te potom gasim svjetlo i tonem u san.

egerke @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 17, 2014
ČETVRTAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rekao sam da je moja soba bila okrenuta prema unutrašnjosti otoka. OK, nije problem u tome što nisam imao pogled na more, no u sobi je zato bilo stravično vruće. Tako da sam se oba jutra probudio u lokvi znoja.

Ustajem malo kasnije no prethodnog dana, i spuštam se opet do rive. Sveti Salvestar je već krenuo na jutrošnje putovanje prema Biševu:



A ja ću pak do malenog autobusa koji vozi do mjesta neobičnog imena – Žena Glava. Postoji više objašnjenja zašto se mjesto tako zove, od onog očitog (da je ovdje živjela neka porodica kojoj je na čelu bila žena), pa do toga da je to u biti Žedna Glava, tj. da se radi o predjelu gdje nije bilo vode.

Zanimljivo, bus za Ženu Glavu vozi samo jednom tjedno, i to četvrtkom. Ja sam taj put bio jedini putnik. Prvo krećemo iz Komiže prema jugu, cestom koja je po rangu viša od one glavne za Vis (ova je državna, a ona županijska), no kojom nitko ne ide osim ako ne treba u neko od usputnih mjesta. Uspinjemo se prema jugozapadu Visa (tu je inače poluotok na kojem je nekoć bila vojna baza), a potom zakrećemo na istok, te prolazimo s južne strane najvišeg otočnog vrha Huma, kroz mjesto koje se prigodno zove Podhumlje, pa zatim i kroz Podšpilje, gdje skrećemo ulijevo, uskom cesticom do Žene Glave. Ovdje silazim, a autobus će pričekati kojih 2 sata do povratka u Komižu. Ja se ne namjeravam njime vraćati.

Ispred mene je cesta prema zaseoku Borovik:



Iako je prilično rano, već je poprilično vruće. Prolazim kroz Borovik, maleni zaselak od nekoliko kuća, od kojih je jedna neko poljoprivredno gospodarstvo koje nudi i jedan viški specijalitet koji nažalost nisam imao priliku kušati. Riječ je o hibu, kolaču od smokava, badema, domaće rakije i aromatičnog bilja. Nadam se da će biti još prilike...

Penjem se prema Titovoj špilji. U toj je špilji, nekoć zvanoj Duhova, od početka lipnja, pa sve do listopada 1944. obitavao Josip Broz, u doba kada je Vis bio zapravo središte Demokratske Federativne Jugoslavije. Kasnije je špilja bila ideološko hodočastilište, što se vidi po činjenici da me po izlazu iz Borovika, na jednom zavoju ceste, dočekuje uredno stepenište koje vodi u šumu. Istina, vidi se da je stepenište posljednjih dvadesetak godina uglavnom neupotrebljavano.

Kroz nekoliko stepenišnih serpentina dolazim u jednu uvalu između dvaju brda. S okolnih me stijena uveseljavaju parole:



A potom dolazim i pred samu špilju:



Ulazni je otvor malen:



A i sama špilja je malena, veličine osrednje sobe. Desno od ulaza se sužava, i tu je moguće da se proteže još dublje, no tamo nisam išao. U špilji nema života, samo nekoliko muha.

Na zidu su ispisani stihovi Vladimira Nazora:



NAŠ VOĐA

Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca
Toplo srce. S ruke, kad je uvis diže,
Do oblaka tamnih pramen svjetla stiže.
Kada hoda, led mu pod petama puca.
I tako nas vodi. Mi ne znamo da l' je
Sin sadašnjih dana, lik iz drevne priče;
Mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje.
I u nama vjera još snažnije niče.


Okoliš špilje:



Ovdje se nema bogznašto raditi, pa tako izlazim i uspinjem se sve užom stazom ponad špilje, nadajući se da ću izbiti na neki širi put koji će me hrptom dovesti do Huma (da se ne moram spuštati opet na cestu, te njome penjati uvis). Provlačim se kroz grmlje i paučinu, no ubrzo ipak nailazim na prohodniju stazu. Slikam pogled prema istoku, u daljini se vidi i Hvar:



Ovdje u središnjim poljima Visa u Drugom se svjetskom ratu nalazio i aerodrom, koji je danas posve iščezao pod nasadima i makijom.

Preda mnom je Hum, naružen telekomunikacijskim odašiljačima:



Odlučujem se ne smucati kroz to ozračeno područje, nego skrećem do ruba, odakle fotografiram Komižu:



Krećem strmom stazom koja se serpentinasto spušta u dolinu. U jednom času mimoilazim se sa skupinom turista koja ide u suprotnom smjeru. Spuštanje traje nekih sat vremena, i taman kad sam pomislio kako mi dobro ide i još nijednom nisam pao, ipak sam se morao na jednom mjestu okliznuti. Laughing

Sve ide fino dok u jednom času ne naiđem na naizgled nepremostivu prepreku. Staza nailazi na žičanu ogradu kojom je netko ogradio svoj maslinik. Gledam lijevo, gledam desno, jedino bih možda mogao pokušati uspeti se nadesno, pa vidjeti može li ga se zaobići. No to zahtijeva pentranje kroz prilično neugodnu šikaru. Gledam unatrag – ne pada mi na pamet opet se penjati na Hum, a ako zakasnim na bus iz Žene Glave, onda sam nagrajsao. S druge strane ograde staza se normalno nastavlja. Štoviše, vidim i markaciju, što mi sve daje do znanja da je očito ovo pregrađivanje izvedeno ilegalno. Ograda je možda malo viša od moga pojasa. Sjetim se tada Rousseauovih riječi „Prvi koji je ogradio zemljište i rekao 'ovo je moje' - osnivač je obrazovanog društva. Koliko bi zločina i ratova spriječio onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak dovikujući bližnjima: Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija.'' I s tom mišlju na umu, prekoračim ogradu, malo ju pritom urušivši, i nastavim stazom. Laughing

Istu sam situaciju imao još dvaput, svaki puta s istim ishodom. Oni će pregrađivati markiranu planinarsku stazu...

Napokon dolazim do ceste za Komižu, one županijske, odakle je put mnogo lakši. Tipična dalmatinska vizura:



I crkva sv. Nikole, bez magarca:



Ali s Biševom:



(lijevo se vidi cesta kojom sam jutros išao prema Ženi Glavi)

Prolazim pored pogona tvornice koja je nekoć hranila čitavo mjesto:



Te još malo tumaram kaletama:







Sjedam na sladoled na rivu, potom se još malo smucam uokolo, promatrajući život. Doista, uz moje već otprije omiljeno Lastovo, Komiža mi se vjerojatno najviše svidjela na ovom putu. Izgleda mi kao posljednji bastion civilizacije na rubu svijeta (iako do Italije ima 150-ak km). Nažalost, Komiža zimi je poprilično depresivno mjesto za život, bez perspektive, što objašnjava i velik broj heroinskih ovisnika.

Vraćam se po stvari, koje sam iznio iz sobe, jer je soba već izdana sljedećim gostima. Razgovaram još zakratko sa svojom stanodavkom, otkrivam da je ona zapravo s Ugljana, iz Kukljice, ali se udala u Komižu. Po govoru se ne bi reklo, asimilirala se na viški.

Vraćam se do autobusa, nabavljam još tekuću popudbinu, te krećem prema Visu. Serpentine na izlazu iz Komiže:



I slika koju nisam slikao u dolasku – Komiža, Svetac (desno) i Biševo (lijevo):



Nakon desetak minuta vožnje, evo me u Visu. Imam još nekih 3 sata do trajekta, pa ću opet obići gradić. Već sam spomenuo da je Vis nastao ujedinjenjem Luke i Kuta, a otočko je središte postao tek u XV. stoljeću, kada je napuljska vojska uništila dotadašnje središte Velo Selo (današnje Podselje).

Upućujem se prema Kutu, tamo nisam stigao prošli put. Usputne slike:





Pogled iz Kuta prema Luci:



Smještam se u restoran Pojoda, koji očito ima neku cjenjeniju reputaciju. Ugodna terasa, dobra hrana (uzeo sam nekakav brudet od hobotnice sa slanutkom) i vino...savršen oproštaj s Visom.

Još  jedan kadar na povratku:



U daljini se već nazire trajekt koji pristiže:



Mislio sam da Komiža ima najmanji granični prijelaz, ali ovaj u Visu je još manji:



Ovaj put će me do Splita voziti Petar Hektorović:



Hektorović u Splitu pristaje pramcem, što znači da ovdje mora pristati krmom, kako bi na adekvatan način iskrcao aute. To zahtijeva poprilično spretno manevriranje ove grdosije u omalenoj viškoj luci:



Jedrilica s neobičnom zemljom porijekla – San Marino:





Dok kupujem kartu, u Jadrolinijinu poslovnicu dolazi neki zbunjeni Japanac, koji pita odakle polazi bus za Hvar. Čovjek se naime ukrcao na trajekt za Vis, uvjeren da ide u Stari Grad. Sada će morati opet do Splita, pa tek onda na Hvar. Navozit će se.

Ukrcavamo se u trajekt, sve je spremno za polazak:



Prva vizura koju turisti vide kada izađu s trajekta – Vinogradarsko-vinarska zadruga:



Pogled prema Kutu:



Gradski kaštel:



I Hrvatski dom:



U povratku u Split nisam ništa slikao. Put sam proveo u salonu, čitajući i dijelom gledajući utakmicu Slaven Belupo-Athletic Bilbao. Po dolasku u Split obraćam se jednoj ženski koja nudi sobe, velim joj da trebam jednu sobu na jednu noć. Ona poziva jednog drugog tipa. On veli 300 kn. Ja velim da su mi u Komiži naplatili 250, a i to je skupo. On počne nešto pričati kako je to ipak Komiža, a Split je skuplji... Split je tranzitno mjesto, zašto bi bio skuplji od Komiže? Usto je grad, u koji se baš ne ide na odmor. Na kraju se ipak dogovaramo za 250 kn. On kaže kako je „tu blizu“, no to „blizu“ je u blizini Hajdukovog Starog placa, što znači da imamo 15-ak minuta hoda. Naravno, soba je i opet s prekratkim krevetom, u stanu u kojem živi njegova majka u gradskoj novogradnji iz pedesetih ili šezdesetih godina. Što je, tu je.

Nakon higijene odlazim do grada, želeći kupiti kartu za sutra i nešto pojesti. Odabrao sam kultnu gostionicu Fife na Matejuški. Njihovu sam pašticadu upamtio kao božanstvenu. No, otkako sam zadnji puta bio ovdje, Fife se razvikao, tako da je sada ispred ulaza (tj. između ulaza i štekata) gužva kao za ući u popularniji disko. Nakon nekih 15-ak minuta čekanja napokon nalaze mjesto za mene, te se uvaljujem na kraj stola zajedno s nekim Dancima koji već dovršavaju svoju večeru. Naručujem pašticadu. Nakon što mi je donesu, Danci začuđeni gledaju njoke, nije im jasno što je to. Traže me da im objasnim kakvo je to točno jelo. Kažem im, potom jedan od njih želi kušati jedan njok (valjda je to jednina Laughing ), ali ga uzima samog. Velim mu da su sami bezukusni, i da ga mora umočiti u saft. Kaže da nije loše. Ja pak primjećujem da im se pašticada pokvarila. U mom sjećanju je ostalo da sam prošli puta dobio i suhe šljive, no ovaj su puta izostale.

Danci ubrzo odlaze, a za stolom nasuprot meni pojavljuje se jedno poznato lice. Mario Petreković s prijateljem. I uživo se glupira kao i na televiziji. Laughing

Nakon večere odlazim do Rive. Sutradan je na Rivi techno-party, no već su danas postavili pozornicu, pa puštaju neku glazbu u stilu Studija 54 – sedamdesete i rane osamdesete. Moj đir. Plešem tako možda i sat vremena, a potom me lagano moj probavni sustav počinje tjerati kući. Nakon što sam to obavio, dajem se još u kratkotrajnu potragu za vodom, tražeći neki otvoreni dućančić u ovo doba, i naposljetku ga i nalazim. Opskrbljen vodom i izmoren današnjim planinarenjem i plesom odlazim na počinak.

egerke @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 11, 2014
SRIJEDA, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem oko 7, jer nemam drugu priliku ako propustim brod. Do Biševa postoji samo jedna tura dnevno – ujutro tamo, popodne natrag. Kartu kupujem u turističkom uredu na rivi. Zanimljivo je gledati kako se prodavačica ubrzano prebacuje iz dijalekta u književni, razgovarajući istovremeno s turistima i lokalcima. Potom još navraćam do obližnje pekarnice po doručak. Prezime je pravo autohtono viško – Kolđeraj. Laughing

Moje prijevozno sredstvo do Biševa je:



Sveti Salvestar zaplovio je možda dva mjeseca ranije. Ime je dobio po svecu zaštitniku Biševa, a njegov je dolazak bio dugo iščekivan. Naime, na Biševo je 60-ak godina vozio stari drveni leut, jednostavno nazvan Pruga Biševo. Zadnjih je godina zbog dotrajalosti bio sve nesigurniji i nepouzdaniji, pa je Grad Komiža oduzeo koncesiju Poljoprivrednoj zadruzi i ovlastio Nautički centar Komiža da nabavi novi brod. Sveti Salvestar je i pristigao prije ljeta, no već je bilo nekih zamjerki na njega. Brod je svakako moderniji i stabilniji (ima ogromnu kobilicu), no, kako ćemo ubrzo vidjeti, ima određenih konstrukcijskih propusta koji plovidbu čine neugodnom.

Dok isplovljavamo, slikam i negdašnji brod za Biševo, sada privezan u komiškoj luci:



Ostavljamo Komižu za sobom:



Pogled prema Svecu:



Prema nekim govorenjima, Sveti bi Salvestar trebao ploviti i dondje. Svetac je, kako rekoh, nenaseljen, no Komižani tamo imaju zemlju, a sada se tamo može samo privatnim čamcima, koje se onda na Svecu mora izvlačiti na obalu, jer nema pristana.

Vidite i sami kakvo je vrijeme, more nije osobito nemirno, lijep je dan. Unatoč tomu, Biševski je kanal prilično neugodan, i valovi nas dosta bacaju. I sada se tu pojavljuje konstrukcijska greška Svetog Salvestra. Naime, on ima na bočnim stranicama posebne zaklopce kroz koje voda sa stražnje palube može otjecati u more. No ti se zaklopci u plovidbi otvaraju, te propuštaju vodu i u drugom smjeru. Tako i plovidba po ne pretjerano valovitom moru rezultira time da ubrzo čitava stražnja paluba pliva u vodi. Lako za naše noge, ionako svi imamo nekakve sandale ili japanke, no brod na Biševo vozi i namirnice, koje su smještene u kutijama, a te se kutije dakle i po sat vremena namaču u vodi. Zanima me kako li je tek zimi, kada stvarno zapuše pošteni vjetar...

Nekih 45 minuta od Komiže dolazimo pred prvu našu postaju na Biševu, uvalu Mezuporat:



Po broju kuća dalo bi se zaključiti da je naseljenija no što jest:



Dok oni iskrcavaju prvu turu namirnica, ja bacam pogled unazad, prema Komiži:



Pogled uokolo:



Isplovljavamo iz Mezuporta:



Širina pojasa bez vegetacije pokazuje dokle dopiru valovi i koliko je ovdje jak vjetar:



A to se pogotovo vidi nakon što krenemo zaokretati oko sjeverne strane Biševa:



S vanjske smo strane. Pogled prema Svecu:



Zumiram Brusnik, koji se na prethodnoj slici ni ne vidi:



Uplovljavamo u uvalu Salbunara. I ovdje ima nekoliko vikendaša koji preuzimaju namirnice. Stepenasto uređen vinograd iznad uvale:



Bez obzira što piše na kutiji, ovo nije za mene Laughing :



Isplovljavamo iz Salbunare, koja je ime očito dobila po pijesku (sablun) u dnu uvale:



Desetak minuta kasnije pristajemo u Porat, najveću uvalu na otoku. Ovdje se Sveti Salvestar privezuje, a mi smo slobodni sve do popodneva.

Upućujem se rubom uvale prema nekoliko kuća u njenom dnu:



Prolazim kroz naselje i počinjem se penjati stazom koja se iza naselja uzdiže prema središnjem platou otoka. Osvrćem se prema Portu:



Staza pravi zaokret, pa sam ubrzo ponovno iznad Porta:



Izbivši na vrh, fotografiram opet Svetac:



I ponovno njegov minijaturni susjed:



Sad sam na središnjem platou. Pogled prema sjeveru i kućama iznad Salbunare. U daljini se vidi čak i obala, vjerojatno tamo negdje oko Rogoznice:



Biševo (tal. Busi, lokalni čak. Bisovo) najudaljeniji je hrvatski naseljeni otok. Površina mu je 5,92 km2, a najviši mu je vrh 239 m visoka Stražbenica. Od Komiže je udaljen 5 km. Iako je naseljeno od prapovijesti, Biševo danas ima svega 15 stanovnika (prije Drugog svjetskog rata imalo ih je više od 200). Ljeti se taj broj poveća vikendašima, ali i onima koji preko godine žive u Komiži. Ukupno na otoku postoji čak 7 zaseoka. Na Biševu je 1882. rođen i Martin Mate Bogdanović, ribarski poduzetnik koji je početkom 20. st. u San Pedru u Kaliforniji utemeljio riboprerađivačku tvornicu koja će s vremenom prerasti u Star-Kist Foods, danas najveći pogon za konzerviranje ribe u svijetu.

No Biševo je najpoznatije po svojim dvjema špiljama – Modroj i Medvidinoj. O njima ću malo kasnije.

Otok je inače ranije bio šumovitiji, no u velikom je požaru u ljeto 2003. izgorjelo gotovo pola otoka. Danas se pomalo vegetacija obnavlja, no još se uvijek vide tragovi.

Pogled sa središnjeg platoa na Porat i Svetac (u prvom se planu vidi opožareni dio):



Još tragova požara – otok sve više prekriva makija:



Hodajući makadamskom cestom približavam se središnjem zaseoku, najvećem od svih, nazvanom Poje:



Još jedan zum prema Brusniku:



I pogled na istok, gdje bi trebala biti Korčula, koja se tek nazire:



Dolazim do prvih kuća Poja. Pažnju mi privlači velika zgrada s moje lijeve strane, na samom ulazu u naselje. Na njenoj fasadi stoji ovo:



To je inače škola, koja je radila do početka šezdesetih godina. Dugo je stajala očuvana, a onda su pred nekoliko godina popustile grede gornjeg kata, pa se urušio dio stropa.

Ulazim u predvorje zgrade, kroz odškrinuta vrata. Unutra je mirno, uzbunio sam tek nekoliko kukaca. Zavirujem u veliku prostoriju, koja je bila učionica. Nažalost, vide se žalosne posljedice incidenta od prije nekoliko godina:



Prednji dio učionice je relativno netaknut, a tu je čak i jedna klupa:



Postoji čak i stubište na kat, ali nisam lud da idem testirati ostatak greda. Izlazim stoga van. Mora se reći da je ovo bila škola s jednim od najljepših pogleda u Hrvatskoj:



Izvana zgrada izgleda dosta uščuvano, trebalo bi to obnoviti:



U Poju je i glavna otočka crkva, naravno, Svetog Silvestra:



Crkva je zapravo sve što je preostalo od negdašnjeg benediktinskog samostana, izgrađenog 1050., a napuštenog 200 godina kasnije zbog opasnosti od gusara.

Biševo ima i svoj vozni park, a čak i lokalne registracije:



Prolazim kroz Poje i nastavljam prema južnom dijelu otoka. U središtu Poja priključuje mi se lijevo put iz Mezuporta, pa se zatim spuštam u udolinu južno od Poja. Ovdje ima nekoliko vinograda:



Biševo je poznato po sorti plavac mali, najznačajnijoj autohtonoj hrvatskoj sorti grožđa, koja je srodnik američkog zinfandela. Plavac mali je inače i sorta od koje se rade pelješka vina dingač i postup.

Jugozapadni dio Biševa je kao neki crvuljak, odvojen od glavnoga dijela malim sedlom:



Dolazim do sedla. S lijeve mi strane ostaje najviši dio otoka, a meni sada opet preostaje kraći uspon na vrh ovog manjeg dijela:



Pogled na istok. Opet se nazire Korčula:



Pogled na najviši biševski vrh, Stražbenicu, s morske strane:



U ovom se predjelu, ispod Stražbenice, nalazi Medvidina špilja. Riječ je o 160 metara dugoj špilji koja se nakon uskog i visokog otvora (17 metara) prema kraju sužava, da bi na kraju završila na maloj šljunčanoj plažici, gdje su običavale obitavati sredozemne medvjedice (po kojima je špilja i dobila ime). Nažalost, medvjedica danas više nema, jer su ih odavde potjerali njihovi zakleti neprijatelji ribari.

Na vrhu jugozapadnog dijela otoka nailazim na neobičan plato, s nekoliko otvora i stepenicama koje vode u njih:





Pretpostavljam da je riječ o bunkeru. Nalazim se na krajnjem jugoistoku Biševa i trenutno sam, izuzevši svjetioničara na Palagruži i nautičare, najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Nije nemoguće da je ova pozicija pripadala vojsci, budući da se s ovog mjesta kontrolira velik sektor srednjeg Jadrana.

Nakon platoa s bunkerom staza postaje uska i jedva vidljiva, pa odustajem od ideje da se spustim skroz do obale. Osim toga, u području sam koje nije pokriveno signalom mobitela, pa ne bi bilo dobro da mi se nešto dogodi.

Pogled prema sjeveru, uz zapadnu obalu Biševa:



Ovu sam hrid slikao jer me podsjeća na neko plovilo:



Vraćam se prema Poju. Ubrzo se mimoilazim s jednim parom koji odlazi na kupanje na jugozapadni dio otoka. Više nisam najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Laughing

Poje gledano s onog raskrižja puteva (lijevo za Porat, desno za Mezuporat):



Spuštam se opet kroz nekoliko serpentina do Mezuporta. Pred uvalom je privezana falkuša:



Falkuša je poseban tip gajete, karakterističan za Komižu. Budući da je konstrukcija zahtijevala izradu plovila koje će moći izdržati i duge i naporne ture do Palagruže, a opet biti pogodno i za svakodnevno ribarenje u komiškom akvatoriju, konstruirana je niska brodica širokog trupa i velike nosivosti (do 5,5 tona), koja može postići brzinu od čak 8 čvorova pod veslima, a pod jedrima i do 12 čvorova. Ime je dobila po falkama, posebnim uzdužnim nadogradnjama koje su za plovidbe po otvorenom moru štitile posadu od visokih valova. Za izgradnju falkuše tradicionalno se rabila jedino čempresovina sa Sveca, koja je bila najizdržljivija. Kobilica je bila od hrastovine, a vesla od ariševine. Posada falkuše brojala je 6 ljudi, od kojih su petorica bili veslači.

Tradicionalno, komiški su ribari održavali svojevrsnu regatu od Komiže do 42 morske milje udaljene Palagruže, nazvanu Rota Palagruzona (Palagruška ruta). Po dobrom vremenu udaljenost se jedreći mogla prijeći za 5 sati, no ako je vrijeme bilo loše, tada je na vesla trebalo i do 16 sati. Sve su falkuše kretale istodobno iz Komiže, na pucanj topa iz komiške tvrđave, pod zaštitom venecijanskih galija, koje su ih štitile od gusara. Doći što ranije do Palagruže bilo je vrlo važno, jer se tako odlučivalo tko dobiva najbolje pošte za ribolov. Regata je prvi puta održana 1593., što ju čini najstarijom u Europi. Posljednji se puta plovilo 1936. Falkuše su s vremenom izgubile važnost pred motornim brodovima, te ih se sve manje viđalo. Posljednja izvorna falkuša, nazvana Cicibela, potopljena je 1986. u oluji u biševskom Portu. Njeni se ostaci danas nalaze u komiškom Ribarskom muzeju. Danas postoje dvije replike izvorne falkuše: Comeza-Lisboa napravljena je 1997. za Svjetsku izložbu u Lisabonu, te je privukla veliko zanimanje, tako da je o njoj snimljeno čak 5 dokumentaraca i jedna radiodrama. Ujedno je time pokrenuta inicijativa za uvrštanje falkuše na UNESCO-v popis svjetske baštine. Druga replika, Mikula, napravljena je 2005. Ovo na mojoj slici je Comeza-Lisboa.

U Mezoportu susrećem i još jedan antikni primjerak automobila, s neažuriranom registracijom:



Izvorno nisam htio ići u Modru špilju. Nekako mi je previše razvikana, a i vidio sam ju na brojnim slikama. No kako sam ustanovio da imam gomilu vremena, nakon iskapljenog radlera na terasi u Mezoportu, spustio sam se do pristana i ispljunuo tih 40 kn. Ipak je red da mogu reći da sam i ja posjetio to mjesto.

Od Mezoporta do Modre špilje neprestance šibaju motorne pasare komiškog hotela Biševo. Napokon sam i ja došao na red. Krećemo:



Podno klifova istočne obale Biševa:



Pred ulazom u Modru špilju:



Napeta uzica je svojevrsna kontrola visine, budući da je ulaz jako nizak (oko metar i pol) i praktički svi moraju polijegati po dnu čamca, ili se sagnuti u fetalni položaj.

Modra špilja bila je poznata Biševljanima odavna, no tek ju je potkraj 19. stoljeća opisao austrijski slikar, biolog i istraživač barun Eugen von Ransonnet-Villez. Na njegovu je inicijativu 1884. i probijen sadašnji ulaz u špilju (prije se u nju moglo ući samo roneći). Kroz veliki podvodni otvor, okrenut prema jugu, sunčeva svjetlost svakoga dana između 11 i 13 sati (tj. ljeti jedan sat kasnije) prodire u unutrašnjost špilje, odbijajući se od bijelog dna, te ispunjavajući čitavu špilju plavičastom svjetlošću, i bojeći predmete u vodi srebrnom bojom. Špilja je duga 24 metra, dubine 10-12 metara, a na sredini se nalazi i svojevrsni prag, koji ju dijeli na dva dijela (ispod kojega se također može preroniti). Visina stropa je do 15 metara.

Postoji još nekoliko sličnih špilja po svijetu, npr. ona na Capriju ili na Malti, no ova biševska je jedina u kojoj je ulaz pod vodom.

Ulaz. Trebamo prvo propustiti ove koji izlaze:



Špilja je pod videonadzorom:



Naime, danas je vršljanje ovuda na svoju ruku zabranjeno, a ne smije se više ni kupati u špilji. Jedan je razlog to što ovuda stalno cirkuliraju izletnici (barem u ono vrijeme kada efekt plavičaste svjetlosti postoji), a drugi taj što je špilja zaštićeni geomorfološki spomenik.

Nekoliko mojih slika iz unutrašnjosti, koje nisu puno posebnije od onih koje ste ionako već vidjeli (čak su i manje kvalitetne):









Prag odozgo:



U špilji se ne zadržavamo ni 5 minuta. Bliži se dva, ubrzo će efekt nestati. Dok se vraćamo prema Mezuportu slikam mjesto gdje se nalazi podvodni ulaz:



Uspješno sam ubio dio vremena, no kako mi brod polazi tek oko pola 5, a na Biševu se zapravo nema što previše za raditi (osim kupati se, ali nisam ponio opremu), imam još 2,5 sata. Krećem lagano pješice prema Portu. Uspon prema Poju:



Bogme mi je zbog lagane šetnje do Porta trebalo nekih sat vremena. Još malo biševskih krntija:



U Portu sjedam u jedini ugostiteljski objekt u kojem se može nešto prezalogajiti, konobu Tomić. Uzimam neke inćune, više je to predjelo, no hajde, držat će me do večere. Ionako sam danas uglavnom izgubio tekućinu. Srećom, boca vode je uvijek uz mene.

Dok krećem prema Svetom Salvestru vidim da je doplovila i Pruga Biševo, no očito samo kao izletnički brod:



Lagano se na brodu prikuplja ekipa. Dolazi i neka Ruskinja sa sinom. Oboje imaju prsluke za spašavanje. Hm.

Isplovljavamo. Iznad Porta se vidi neka obzidana špilja, možda također neka vojna instalacija:



Kako smo isplovili iz Salbunare, počelo nas je pošteno valjati. Ja sam srećom vidio kakvu kobilicu ima Sveti Salvestar, pa sam znao da nema šanse da se prevrne, te sam uljuljkan valovima i izmoren cjelodnevnim landranjem ubrzo zaspao. No ona je Ruskinja, čim su krenuli imalo ozbiljniji valovi, sinu i sebi panično navukla prsluke za spašavanje i sjedila čitavo vrijeme unezvjereno zureći pred sebe.

Nakon nekih sat vremena, evo nas ponovno u Komiži:



Ovaj motiv sam slikao zato što je svojevremeno moja majka uokvirivala jednu fotografiju Komiže s istim motivom:



Kako je majka otišla u penziju, a sliku nitko nije podigao, tu fotografiju imam i dan-danas.

Vratio sam se zakratko u svoj smještaj, otuširao se, malo čak i prilegao, sve do doba za večernju šetnju.

Na komiškoj rivi nalazi se ova spomen-ploča:



Sintaksa rečenice je malo zbunjujuća - naime, more nije počivalište oslobodilačkih snaga, nego mornara.

Smiraj u Komiži – hrpa bogatunskih jahti:



Večer provodim uglavnom u šetnji – i čekanju pizze. Naime, kada je došlo vrijeme večeri, odlučio sam se za jednu pizzeriju koja mi se činila prilično posjećenom. Međutim, uslijed nekih komplikacija, na pizzu sam čekao 50-ak minuta. Budući da su mi odmah donijeli račun, a i kako nisam baš imao nekog pretjeranog razloga za žurbu, ostao sam čekati.

Nakon večere u jednom sam kafiću pogledao kako Lucija Zaninović osvaja broncu u taekwondou, pa zatim naše rukometaše kako pobjeđuju Tunižane, a potom sam se lagano uputio na počinak. I sutra se dižem relativno rano, imam još ponešto za obaviti na Visu...

egerke @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2014
UTORAK, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budući da je jutarnji vozni red autobusa iz Sutivana za Supetar posve neusklađen s polaskom trajekta, do trajektne me luke vozi Hrabrenov tata, a i Hrabren će nam se pridružiti. Nakon doručka se pozdravljam s Hrabrenovom mamom. Sjedamo u auto i za desetak minuta smo već u trajektnoj luci u Supetru. Nije prevelika gužva, ipak je utorak. Kupujem kartu i pozdravljam se sa svojim domaćinima. Potom se ukrcavam na Tina Ujevića.

Pogled s broda na supetarsku luku:



Ubrzo isplovljavamo. Desetak minuta kasnije, s mora slikam i Sutivan:



Inače, Sutivan je jedno od onih divnih mjesta u Hrvatskoj koje je sjedište općine u kojoj je ujedno i jedino naselje. Naime, prvo mjesto istočnije od Sutivana, Mirca, pripada gradu Supetru, dok je zapadno od Sutivana krajnja punta Brača, a iza punte je već općina Milna. U zaleđu nema nikakvih mjesta. Takvih primjera ima još, pogotovo na otocima (npr. Kukljica na Ugljanu).

Na pola puta do Splita križamo se s brodom blizancem, Hrvatom:



Ako se netko sjeća one rasprave koju smo Nikola i ja vodili s Leticom u istočnoj Turskoj, oko toga kako je Tirana ljepša od Splita, evo konačno prilike da zorno prikažem koja se asocijacija u meni javi kad netko spomene Split:





Nekomu prvo padne na pamet Marjan, katedrala Sv. Duje, Dioklecijanova palača...meni prvo padnu na pamet beskonačni nizovi nebodera i novogradnji, jednako depresivnih kao i Novi Zagreb.

Pristajemo u splitskoj luci, imam oko sat i pol vremena do polaska idućeg trajekta. Prvo ću otići do bankomata, pa potom laganini natrag do luke.

No potraga za bankomatom se donekle oduljila. Ipak stižem do luke dovoljno rano da se ne trebam zabrinjavati. Odlazim još kupiti i vodu, te onda krećem prema mjestu gdje stoji trajekt za Vis. I tada primjećujem neobično dugi rep s kojim nisam računao. Pomiče se on, ali sporo. Vrijeme polaska se približava, a ja još nisam siguran hoću li stići. Ima doduše popodne katamaran, ali onda bi mi to izazvalo neplanirano odgađanje... Ipak se uspijevam dokopati blagajne i u zadnji čas kupujem kartu. Ulijećem na trajekt samo minutu prije polaska, barem onoga po redu plovidbe. U realnosti čekamo još skoro deset minuta prije no što isplovimo. Ovaj puta moje plovilo je Marjan.

I opet plovimo pored Brača. Slikam Sutivan iz ovog kuta, ali slabo se vidi:



A pred nama su Splitska vrata – lijevo je Brač, desno Šolta, kroz vrata se vidi Vis, a lijevo iza Brača proviruju i visovi Hvara:



Ovo bi trebao biti pogled prema Milni:



U Splitskim se vratima nalazi i otočić Mrduja:



Mrduja je smještena bliže Braču, no u povijesti su na nju pravo polagali i Bračani i Šoltani. Tako postoji legenda kako su i jedni i drugi vezali otok konopom i stali ga povlačiti prema svom matičnom otoku. Iz toga se razloga od 2008. održava natjecanje nazvano Potezanje Mrduje, gdje se okupljaju brodice s oba otoka i pokušavaju nategnuti konop zavezan za Mrduju. Tko ga jače zategne, ima se pravo godinu dana dičiti titulom vlasnika Mrduje. U stvari, svrha ove zabavne manifestacije je povezivanje Šolte i Brača, dvaju otoka udaljenih nekoliko desetaka metara, ali nepovezanih brodskom linijom (da bi se iz Milne došlo u Stomorsku mora se ići bilo katamaranom iz Milne, ili trajektom preko Supetra, u Split, pa onda opet trajektom u Rogač i potom do Stomorske). Shodno tomu, otoci se smjenjuju u ulozi pobjednika iz godine u godinu.

Osim što ju se poteže, oko Mrduje se i plovi, i to 80 godina dulje od potezanja. Naime, davne 1927. po prvi je puta održana Mrdujska regata, sa startom i ciljem u Splitu, a okretištem na Mrduji. To je najstarija regata u Hrvatskoj i jedna od najstarijih u Europi.

Krajnja zapadna punta Brača, rt Zaglav:



I najistočniji šoltanski rt:



Prošli smo kroz Splitska vrata i izlazimo na otvoreno more. U daljini se nazire Vis:



A istočno od nas je Hvar:



Pogled na južnu stranu Brača i Vidovu goru:



Vis:



Sveti Klement, najveći u skupini Paklinskih otoka, poznat i po marini Palmižana:



Spuštam se u salon trajekta. Na televiziji ide repriza jučerašnjeg natjecanja u gađanju glinenih golubova. E sad ću vidjeti kako je to Cernogoraz osvojio zlato... Nemam sreće. Taman negdje 3 serije prije kraja izlazimo iz područja pokrivenosti digitalnim TV-signalom. Udaljili smo se od Hvara, a još se nismo dovoljno primakli Visu. Kada konačno dobijemo signal, vidimo zakratko kako Cernogoraz proslavlja svoje zlato, a onda se signal opet gubi. Odustajem od televizije.

Nakon nekog vremena ipak smo se dovoljno primakli Visu:





Na ulazu u višku luku stražu čuva otočić Host:



Otvara se pomalo pogled i na grad Vis. On se sastoji od dva danas srasla naselja – Luka i Kut. Ovo je Kut, na istočnoj strani uvale:





S desne je strane poluotok Prirovo, koji još zaklanja pogled na Luku:



Evo Luke:



Na Prirovu se nalazi franjevački samostan iz 16. st., podignut na ostacima rimskog amfiteatra, te pored njega novo viško groblje, s jednim od najljepših položaja na svijetu:



Panorama Luke:



Pristajemo. Iskrcavam se i odlučujem malo prolunjati Visom do polaska autobusa za Komižu. Uličica u centru:



Crkva Gospe od Spilica, izgrađena u 16. st. između Luke i Kuta, kako bi se ta dva naselja bolje povezala:



Pogled na Kut:



Vraćam se obalom do trajektnog pristaništa. Odavde polazi i autobus za Komižu. Još ga nema, pa ću sjesti u obližnji kafić, tradicionalno viškoga imena Bejbi. Ispijam jedan bitter lemon, i nekako se pojavljuje i bus. Ukrcavam se i krećem.

Očekivao sam da će bus ići cestom koja je i po službenom rangu viša, onom koja gotovo polukružno ide južnom obalom otoka, preko Podšpilja, no on se ipak odlučio za sjevernu, kraću cestu, koja se od izlaska iz Visa konstantno uspinje, sve dok ne dođe do prijevoja iznad Komiže, kada se u nekoliko serpentina sunovrati opet prema obali.

Otok Vis (tal. Lissa) jedini je veći pučinski otok u Hrvatskoj. Od kopna je udaljen 45 km. Površina mu iznosi 90,3 km2, najviši vrh je i opet Hum, s 587 m visine. Ima otprilike oblik šnite tosta kojoj je netko odgrizao komad na zapadu i sjeveroistoku. U tim su se dvama zaljevima smjestila i dva glavna naselja na otoku. Među Visom i Komižom postoji snažno rivalstvo. Recimo, kada je uvedena nova administrativna podjela Republike Hrvatske, otok Vis podijeljen je na dvije administrativne jedinice – grad Vis i općinu Komižu. Danas se na otoku nalaze dvije administrativne jedinice, grad Vis i grad Komiža. Naime, bilo je nezamislivo da Vis ima viši administrativni status od Komiže.

Otok je poznat po grčkoj koloniji Issi, koju su osnovali Sirakužani 397. pr. Kr., po čemu se današnji grad Vis smatra najstarijim naseljem u Hrvatskoj (to mu osporavaju Starograjani, koji smatraju da je njihovo mjesto najstarije). Upravo je Issa bila ishodište daljnje grčke kolonizacije po Jadranu – Išani su osnovali Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč). U kasnijem tijeku povijesti Vis slijedi priču ostatka Dalmacije. Kako je zbog svog isturenog položaja bio strateški jako važan, oko Visa su se često vodile bitke. Najpoznatija je ona 20. srpnja 1866., kada je habsburška vojska, pod zapovjedništvom admirala Wilhelma von Tegetthoffa, pobijedila Talijane i na taj način obranila Dalmaciju. Visom su jedno kratko vrijeme, u doba napoleonskih ratova, vladali i Englezi, te je upravo na Visu odigrana prva utakmica kriketa u Hrvatskoj (Vis i danas ima svoj kriket-klub).

Nakon Prvog svjetskog rata Vis pripada Kraljevini SHS. Priča kaže da je Italiji kao ustupak ponuđeno Lastovo, samo da se odrekne Visa. Talijanima je Vis bio važan i strateški i simbolički, no ipak su ga prepustili. Važnu ulogu u tome je imao i tadašnji narodni zastupnik Visa, Ante Trumbić. Zanimljivo je da je u doba stare Jugoslavije tristotinjak Višana prešlo na pravoslavnu vjeru. Razlog je bio državna podjela kolonatskog zemljišta težacima, pod uvjetom da prijeđu na pravoslavlje. To je izazvalo velike sukobe među otočanima, te se dio njih kasnije vratio na katoličanstvo, a dio iselio. 1933. u gradu Visu sagrađena je i velika pravoslavna crkva, koja je kasnije oštećena u njemačkom bombardiranju, te je srušena.

U Drugom svjetskom ratu Vis su ponovno okupirali Talijani. Nakon kapitulacije Italije, Vis je jedini dio bivše Jugoslavije koji nisu okupirali Nijemci. To je omogućilo da se na Visu razvije snažan partizanski pokret, te je upravo Vis bio središte Narodnooslobodilačkog pokreta tijekom 1944., do zauzeća Beograda u listopadu te godine. Nakon rata, Vis je, kao i Lastovo, bio zatvoreni vojni otok, s tim da je bio mnogo militariziraniji od Lastova. Čitavo podzemlje Visa premreženo je nizom tunela, podzemnih prostorija, čak i podzemnom bolnicom, tunelima za ratne brodove, a na površini se nalazilo čak 30 vojnih objekata.

Danas je Vis mnogo dostupniji, iako je još uvijek udaljen dva i pol sata trajektom, što s jedne strane omogućuje da ipak odolijeva turističkim hordama. Izvan sezone, međutim, otok je sablasno pust. Ukupno na otoku živi oko 3700 ljudi, dok ih je u doba Austro-Ugarske, početkom 20. stoljeća, bilo dva i pol puta više. Otočani se tradicionalno bave vinogradarstvom (poznata je viška sorta grožđa vugava), a u Komiži i ribarstvom.

Govoreći o Komiži, ja upravo u nju stižem. Autobus me ostavlja na parkiralištu koje služi i kao autobusni kolodvor, te se ja upućujem prema obali. Izlazim na glavnu komišku rivu:



S obzirom da ovaj grad živi s morem i od mora, riva nosi naziv Svetega Mikule, koji je naravno zaštitnik pomoraca i čitavog grada.

Sjedam u jednu od konoba na rivi, vrijeme je ručku. Više se ne sjećam što sam jeo za glavno jelo, no pio sam vugavu, a za predjelo sam uzeo komišku pogaču. Naravno, postoji i viška pogača, ne mogu jedni imati nešto, a da i drugi nemaju. Osnovni sastojci su isti u obje, to su slane srdele, luk, kapari, masline, peršin. Razlika je u tome što komiška u sebi još ima umak od paradajza. Također, razlika je u rezanju – viška se reže na trokute, a komiška na četverokute. U svakom slučaju, to jednostavno težačko jelo ukusan je i okrepljujući obrok.

Komiža danas ima oko 1400 stanovnika. To je najudaljenije naselje u Hrvatskoj. Komiži pripada i najjužnija točka Republike Hrvatske – hrid Galijula u arhipelagu Palagruže. Komiža je smještena u širokom zaljevu na zapadnoj obali, podno strmih brda zapadne strane Visa. Kao da je sam otok Vis, pogurnuvši svojim reljefom Komižu prema moru, i potom širom otvorivši Komiški zaljev, utjecao na stoljetnu komišku orijentiranost moru i ribarstvu.

Komiža se prvi puta spominje 1145., kao Val Comeza, premda se vjeruje da su na ovom području živjeli i Grci i Rimljani, no tomu nisu nađeni tragovi. Čak se tvrdi da ime mjesta dolazi od Com Issa, „pored Isse“. Na mjestu grada postojala je i benediktinska opatija. U mletačko doba Komiža je glavno ribarsko središte na Jadranu, a prosperitet koji iz toga proizlazi ogleda se u izgradnji luksuznih velikih kuća, crkava, utvrda. U doba Austro-Ugarske postaje općinsko središte, te je u to vrijeme i najveće naselje na Visu, s 4000 stanovnika. Početkom 20. st. Komiža ima čak 7 tvornica za preradu ribe. Gradi se lukobran, proširuje pristanište... A onda propada Austro-Ugarska, a glavna komiška ribolovilišta, ona oko Palagruže, pripadaju Italiji. Pa onda dolazi novi rat, vojna izolacija Visa, iseljavanje, ukidanje općine, ukidanje trajektne veze sa Splitom... U mjestu je ostala samo jedna tvornica ribe, čuveni Neptun, koji je svojim sardinama opskrbljivao JNA. Samostalnost Hrvatske rješava čitav Vis tereta vojne zone, no ekonomska katastrofa koja slijedi ubrzo zahvaća i Neptun. Neptun je još životario desetak godina, uglavnom pakirajući i prerađujući uvezenu ribu, da bi onda početkom 21. stoljeća sve otišlo u stečaj, strojevi prodani i preneseni u – Niš. I sada se u Nišu, usred Balkana, pakiraju marokanske sardine, a Komiža, koja je bila perjanica jadranskog ribarstva, koja se nalazi posve okružena morem – nema više nijednu tvornicu ribe.

Komiža je i prvo hrvatsko mjesto koje je posjetio neki papa. Bilo je to 1177., a papa je bio Aleksandar III., kojeg je za vrijeme plovidbe kod Palagruže ulovilo nevrijeme, pa su ga ribari prebacili do Komiže. Nakon što je posvetio crkvu Svetog Nikole, nastavio je prema Zadru.

Najveći iseljenički centar Komižana nalazi se u San Pedru u Kaliforniji, gdje živi gotovo 25 000 Komižana i njihovih potomaka.

Završavam s ručkom i krećem u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren. Ha, ništa, da barem uslikam nešto s obale:



Na slici se vidi Biševo, otok smješten jugozapadno od Visa, danas naš najudaljeniji naseljeni otok. Biševo je priča za sebe i naravno da ću ga posjetiti.

Još nekoliko slika komiških kaleta:





Komiža ima i hotel, imenom Biševo. Dobivam želju za poštenim hotelskim krevetom, te se upućujem pogledati imaju li slobodnih mjesta za putnika namjernika. Nažalost, nemaju. Vraćam se natrag do centra i zavirujem u neke od turističkih agencija, pitam ih imaju li sobe. Šalju me od jedne do druge, naposljetku u trećoj mi izlaze u susret. Jedna gospođa ima sobu u privatnom stanu, samo, kaže, to je novogradnja i nema pogled na more. Nema veze, nisam baš u situaciji da biram, a i nije da mi je toliko bitno da ujutro odmah mogu s prozora vidjeti more.

Daju mi smjernice i ja se otpućujem na rečenu adresu. Gospođa je već tamo, pušta me u stan, pokazuje mi moju sobu. Zadovoljavajuća je, iako krevet opet ima previsoko uznožje. Srećom, bračni je, pa ću i opet spavati po dijagonali.

Pogled s mog prozora na brda iza Komiže (ovo je ustvari Hum):



Na slici se vidi i crkva Svetog Nikole, koja dominira iznad mjesta, a sagradili su ju benediktinci u 13. st.

Nakon raspakiravanja i tuširanja odlazim se opet prošetati po Komiži. Slikovite kamene kuće koje kao da izrastaju iz mora:



Uz glavni komiški lukobran pristaju luksuzne jahte. Na vrhu se nalazi granični prijelaz, budući da je na zapad od Komiže otvoreno more skroz do Italije. Međutim, čitav mi granični prijelaz izgleda vrlo komično:



Naime, svatko može zaobići tu barikadu, te ljudi to, dok se šeću, i čine. A u kontejneru većinu vremena ionako nema nikoga.

Pogled na drugu stranu, vidi se Hum i mletački kaštel iz 16. st., nazvan Komuna:



Danas je u kaštelu ribarski muzej. Inače, kaštel je bio potreban zbog izloženog položaja Komiže, koju su često napadali gusari. Postoji priča o crkvi Gospe Gusarice, iz koje su gusari jednom ukrali Marijinu sliku. Ubrzo su doživjeli brodolom, a more je Marijinu sliku izbacilo na obalu točno pred crkvom.

Još jednom kaštel:



Pogled na zapad u suton:



Lijevi otok je Biševo. Desni je Svetac ili Sv. Andrija (Stondrija, kako ga zovu Komižani). Svetac je do početka ovog stoljeća, i smrti Jurke Zanki, posljednje stalne stanovnice, bio najudaljeniji hrvatski naseljeni otok. Iako je relativno velik, i čak ima i pitke vode, Svetac je vrlo teško pristupačan – obala je strma, a valovi su toliko jaki da su u povijesti vrlo brzo razorili svaki pokušaj izgradnje lukobrana. Tako su na Svecu živjeli samo najuporniji.

Lijevo od Sveca na horizontu se vrlo mutno uočava neka mrljica:



To nije čamac, već još jedan otok – Brusnik. Brusnik je jedan od dva jadranska otoka koji su vulkanskog porijekla (drugi je Jabuka), te jedan od tri koji nisu sagrađeni od vapnenca i dolomita (treći je Susak). Za razliku od Jabuke, koja je zastrašujuća crna gromada koja zlokobno strši iz Jadrana, Brusnik je nizak i samozatajan. Štoviše, u sredini je mala udolina kroz koju se more za visokih plima čak prelijeva, te se tako Brusnik pretvori u dva manja otočića. Ime mu dolazi od činjenice da su komiški ribari njegovim kamenjem brusili svoja oruđa. Inače, otoku je tamo negdje u doba stare Jugoslavije prijetilo nestajanje, budući da se brusnički vulkanski kamen masovno koristio prilikom izgradnje podloge za cestu na Visu. Danas je zaštićen, kako zbog svoje geološke vrijednosti, tako i zbog endemične faune (brusnička crna gušterica).

Još jednom Svetac u izmaglici:



Otpućujem se do južnog ruba grada. Ovdje trunu pogoni negdašnjeg komiškog privrednog giganta:



Tvornicu je kupio neki Južnoafrikanac, koji naravno nema namjeru ovdje pokrenuti proizvodnju ribe, već neku turističku investiciju. Radnici su dobili otpremnine i sada ne znaju što bi, budući da mnogi još nisu za mirovinu, a posla na otoku nema. A teško baš i da bi ih Južnoafrikanac zaposlio da mu rade u hotelu, apartmanskom naselju, što li već namjerava izgraditi.

Komiža općenito muku muči s nedostatkom perspektive, pogotovo za mlade, izuzev tijekom tih dva-tri ljetna mjeseca. Zato se mnogi mladi u Komiži drogiraju, te tako ovo ljupko dalmatinsko otočno mjestašce postaje slučaj.

Pogled prema crkvi Svetog Nikole i prijevoju odakle dolazi cesta iz Visa:



Simpatična lokalna fauna:



Lagano je već pao mrak na Komižu. Pogled na gradsku plažu, odmah ispod crkve Gospe Gusarice:



Prolazeći rivom, čujem neku pjesmu s trga u zaleđu. Skrećem, kad tamo vidim klapski koncert. Riječ je o viškoj klapi Liket (čak su se i zezali na taj račun, kako je to čin velike hrabrosti da su se Višani usudili doći u Komižu), a čitav nastup vodi jedan viški lokalni glumac, koji često priča i anegdote i viceve, naravno, sve s karakterističnom viškom čakavštinom (odnosno, cokavštinom): naime, na Visu su se praktički posve izgubile kvačice. Č je postalo c, š je postalo s, a ž je postalo z. Ć ostaje. Tako se mjesto u kojem se trenutno nalazim zove po njihovu Komiza. Preko puta je Bisevo. A u turističkoj agenciji žena na šalteru nekoj lokalnoj ženi kaže „Cekojte!“ Zvuči smiješno, kao tepanje, no ubrzo se navikneš. Zapravo, niti jedan od tih otočkih govora mi nije zvučao nerazumljivo. Osim jednoga, ali o njemu kada za to dođe vrijeme.

Evo jednog kadra koncerta:



Nakon prilično ugodnog koncerta od oko sat i pol, odlazim još malo protegnuti noge do lukobrana. Lijepa je Komiža, doista me vrlo ugodno iznenadila. Vraćam se do svoje sobe i ubrzo liježem. Sutra se opet rano ustajem...

egerke @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 29, 2014
PONEDJELJAK, 6. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon lijenog buđenja i doručka, odlazimo na kupanje na plažicu istočno od središta mjesta. Moje jedino kupanje na ovom putovanju. Potom se susrećemo s Hrabrenovom ekipom, pa slijedi kava. Nakon toga još malo zujanja uokolo i ručak. Nakon ručka uzimam fotoaparat i krećem bilježiti kadrove Sutivana.

Pogled od Hrabrenove kuće prema središtu mjesta:



Sutivan ima 720 stanovnika i jedino je mjesto u istoimenoj općini. Smješten je na sjeverozapadu Brača, najbliže Splitu od svih bračkih mjesta. Ime dolazi od negdašnje ranokršćanske bazilike sv. Ivana, a u lokalnom govoru dolazi u obliku Stivan ili Stivon. U središtu mjesta nalazi se veliki ljetnikovac s kraja 17. i početka 18. stoljeća, koji je pripadao pjesniku Jerolimu Kavanjinu (tzv. Kavanjinovi dvori, nedavno stradali u požaru). Kavanjin je bio barokni pjesnik, koji je u mladosti bio vojnik i odvjetnik, da bi po povlačenju na Brač napisao religiozno-filozofski ep Bogatstvo i uboštvo, najopsežnije djelo starije hrvatske književnosti, s čak 32 724 stiha.

Iz Sutivana porijeklo vodi i obitelj Andronika Lukšića, najbogatijeg Čileanca i najbogatije osobe hrvatskog porijekla. Dotični je čak nešto i htio kupiti u mjestu, ali, koliko mi je Hrabren ispričao, od toga nije bilo prevelikog uspjeha.

S terase jednog kafića na obali pogled prema središtu mjesta:



Začudo, mjesna župna crkva nije posvećena sv. Ivanu, već Uznesenju Marijinom. Izgrađena je u 16. st., a proširena u 18. st.  Crkvica sv. Ivana nalazi se istočno od središta mjesta i izgrađena je u 17. st., a upravo su pored nje otkopani temelji ranokršćanske bazilike iz 6. st.

Pogled duž obale u pravcu Miraca, Supetra...:



Nakon pive u kafiću, odigravamo rundu-dvije biljara. Usput na televiziji vidim da se održava finale natjecanja u gađanju glinenih golubova na OI u Londonu, i da su čak dvojica naših u finalu.

Uspinjemo se strmo uzbrdo i dolazimo do crkve sv. Roka iz 17. st.:



Nedaleko se nalazi i groblje, koje je jedinstveno po katakombama u kojima je smješteno 126 grobova.

Spuštamo se natrag kroz uske kalete:



Prolazimo pored crkve i opet smo uz more:



Kuća na sredini slike je tzv. kuća Marijanović, kaštel iz 17. st.

Središte Sutivana karakterizira ovaj drvored palmi (ili cikasa?), uz koji se protežu šetnice:



Nakon popodnevne šetnje odlazimo u jednu konobu, gdje ja Hrabrena častim večerom, kako bih mu zahvalio za gostoprimstvo. Ispada da u toj konobi radi jedan njegov prijatelj. On nas je skužio taman negdje nakon glavnog jela (punjenih liganja), pa smo onda dobili besplatno još i desert i još jedno vino (pili smo pošip).

Hrabren je nenavikao na takvu fensi večeru, ali ubrzo će doći na svoje jer se večeras održava još i ribarska fešta, što znači da ćemo nakon ove (moram priznati prilično mršave) večere omastiti još brk i pečenim srdelama, vinom i fritulama. Spuštamo se do obale, motamo se kroz gužvu i blagujemo rečeno. Noćni pogled na luku:



Potom se okuplja Hrabrenovo društvo i opet navraćamo do one njegove prijateljice kod koje smo prethodni dan bili na ručku (Vlatka se zove). Iznad ulaza u Vlatkinu kuhinju, u jednoj rupici u zidu, gnijezdo su svili šišmiši. Kroz rupicu se lijepo vide mladunci.

Ostatak večeri provodimo igrajući Trivial pursuit. U jednom času čujemo kako je toga popodneva Giovanni Cernogoraz osvojio zlato u gađanju glinenih golubova. Eh, da smo znali dok smo onako usput bacali pogled na televizor...

Nakon ovog lijenog dana bez previše događaja, vraćamo se na počinak. Sutra opet ruksak na leđa, pa put pod noge...

egerke @ 19:09 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 23, 2014
NEDJELJA, 5. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon ranog ustajanja, upućujem se prema luci, gdje je još od sinoć privezan katamaran Judita. Jelsa nema Jadrolinijin ured, pa se karte kupuju u turističkom uredu. Gužva je poveća, no srećom na katamaranu ima dovoljno mjesta. To je inače linija koja Jelsu spaja sa Splitom, uz stajanje u Bolu. Meni je dovoljno samo da me prebaci do Bola.

Judita nema mogućnost izlaska na gornju palubu, tako da nemam baš neke mogućnosti fotografirati. Stoga po izlasku iz jelšanske luke i usmjeravanju prema Braču slikam kroz prednje staklo i preko prednje palube panoramu južne strane Brača:



Na slici ne izgleda toliko impozantno, no Brač je s te strane doista visok (tu je, uostalom, i Vidova gora).

Desetak minuta kasnije već smo pred Bolom:



A ubrzo i pristajemo u taj ljupki gradić, jedino veće mjesto na južnoj obali Brača. Iskrcavam se iz katamarana i krećem u šetnju bolskom rivom.

Ime Bol nema nikakve veze sa slavenskom riječju „bol“, već je dalmatskog porijekla – od latinske riječi vallum, tj. palisada, zemljani bedem. Mjesto Bol ima oko 1600 stanovnika (poznata je priča kako središnji teren bolskog teniskog centra, na kojem se do 2003. igrao WTA turnir, ima više mjesta nego što Bol ima stanovnika), a zbog reljefa se prostire uglavnom uz obalu. Prvi se puta kao lokalitet spominje 1184., a kao naselje tek 1475. Današnji se Bol formirao oko dominikanskog samostana u čijoj se crkvi nalazi više slika poznatog bokeljskog slikara Tripa Kokolje. Danas je Bol mjesto koje uglavnom živi od turizma, te se smatra jednom od mondenijih turističkih destinacija u Hrvatskoj.

S obzirom na doba dana, ulice su još puste, pa malo bilježim motive Bola:





(velika zgrada na sredini je zgrada Prve dalmatinske vinarske zadruge, osnovana 1903.)

Kako nisam stigao ništa doručkovati u Jelsi, zastajem u jednoj pekarnici i kupujem burek. Skuplji je nego u Zagrebu. Da, cijene me podsjećaju da je Bol mondeno odredište...

Sjedam na klupu i jedem svoj doručak. Na obalnom šetalištu je neobično živo. Svako malo promakne neki džoger, pa netko na rolama, jedna gospođa čak hoda s onim štapovima za hodanje...halo, ljudi! 8 sati ujutro je, nedjelja je i još je državni praznik! I vi ste, navodno, na odmoru.

Budući da mi bus ide tek u 10:45, moram razumno utrošiti vrijeme. Krećem stoga lagano prema zapadu, šećući uz obalu. Zapadno od mjesta počinje kompleks hotela, a potom dolazim i do glavne bolske atrakcije:



Zlatni rat jedna je od najprepoznatljivijih vizura Hrvatske, i svakako najpopularnija plaža u zemlji. Riječ je o 634 metra dugačkom rtu, u čijem se središtu nalazi borov šumarak koji je sa svih strana uokviren šljunčanom plažom. Plaža mijenja svoj oblik ovisno o morskim strujama, vjetru i plimnim ciklusima. Moguće je npr. da pri vrhu plaže zaspite na jednoj strani, a probudite se na drugoj. Ili u moru, ako ste krivo procijenili kretanje mora. Zbog te je pojave čitav Zlatni rat zaštićen kao geomorfološki fenomen. U šumarku pored plaže nalaze se ruševine rimske ville rustice, s ostacima bazena. Zbog povoljnog vjetra maestrala, potaknutog činjenicom da se nalazi na najužem dijelu Hvarskoga kanala, u svojevrsnom koridoru, Zlatni je rat omiljeno odredište zaljubljenika u jedrenje na dasci (slično kao i Viganj na Pelješcu, pokraj kojega sam također prošao).

Spuštam se do plaže. U ovo doba dana još je prazna (svi džogiraju i rolaju se), tako da imam priliku snimiti jedinstven kadar:



Iznad redova ligeštula spremnih za iznajmljivanje vidi se Vidova gora, sa 778 m najviši vrh jadranskih otoka:



Krećem lagano natrag prema Bolu. Usput liježem na jednu klupicu, te malo kunjam. Lagano se budi život oko mene, prvi kupači kreću na plažu.

Po povratku u Bol, još malo usputnih kadrova:



Bolska lučica:





I došlo je tako i vrijeme da krenem na bus za Supetar. Po polasku iz Bola, cesta se ubrzano uspinje, otkrivajući sve bolji pogled na Bol, Hvarski kanal i susjedni Hvar:







Ovdje se dobro vidi strmina južne obale Brača:



I još jednom pogled na Hvar:



Te prelazimo prijevoj i ulazimo u unutrašnjost Brača. Krajolik je ovdje mnogo zeleniji, pogled prema sjevernoj strani Vidove gore:



Otok Brač (tal. Brazza, lokalni čak. Broc) s 395 km2 treći je najveći hrvatski otok, i, kako smo već spomenuli, najviši od svih. Ima oblik elipse kojoj su na sjeverozapadu i jugozapadu dodana dva isturena dijela koja zatvaraju Milnjanski zaljev. Dužina istok-zapad iznosi oko 40 km, a širina sjever-jug oko 12 km. U geološkom smislu, Brač je tzv. prebačena bora – nastao je sudarom dviju litosfernih ploča, no taj sudar nije uzrokovao jednolično izdizanje, već je pritisak jedne ploče bio jači, pa tako Brač izgleda kao golema kosina, tj. od sjeverne se obale visina blago povećava prema jugu, da bi se potom na južnoj strani naglo survala u more. Brač je jedan od rijetkih jadranskih otoka koji na sebi nema mjesto koje se zove isto kao i otok. Ime mu navodno potječe od ilirske riječi brentos – jelen, a i Grci su ga zvali Elaphousa. Iako je nastanjen još od paleolitika, grčke su ga naseobine zaobišle. Ilirski su otpor slomili tek Rimljani 9. g. po Kr. No ni oni nisu izgradili nikakvo veće naselje na otoku, nego je Brač uglavnom služio kao mjesto za odmor rimskih plemića. Ono što se međutim eksploatiralo, bio je kamen – brački je kamen čuven u svijetu, a od njega je izgrađena i Dioklecijanova palača i predvorje zgrade UN-a u New Yorku.

Nakon što su Avari i Slaveni razorili Salonu, mnogi su Salonitanci prebjegli na Brač, te prema predaji osnovali mjesto Škrip, najstarije na otoku. Brač ostaje pod upravom Bizanta.

Od 1268. do 1357. Bračani priznaju mletačku vlast, zatim ugarsku, a od 1420. ponovno mletačku, uz sačuvanu autonomiju. Bračani su birali vlastitog kneza, koji je stolovao u staroj otočnoj prijestolnici Nerežišćima. S otoka Brača iz tog razdoblja potječu i dva zanimljiva dokumenta – Povaljska listina (posjedovna isprava benediktinskog samostana) i Povaljski prag (natpis majstora Radonje iznad vrata na tom istom samostanu), oba pisana bosančicom. To su jedina dva ćirilična dokumenta nađena na području Hrvatske (obično se navodi još hrvatskih ćiriličnih dokumenata, ali oni su svi s područja današnje BiH, pa je upitno možemo li ih smatrati hrvatskima). Zanimljivo je da je Povaljska listina otkrivena slučajno, kada je svećenik koji je došao blagosloviti kuću zapazio neobične znakove na papiru kojim je domaćica raspirivala vatru na ognjištu.

Tek nakon 15. st. bračka se naselja iz unutrašnjosti sele na obalu. U 16. st. nastaje glasovita glagoljaška pustinja Blaca zapadno od Bola. 18. st. donosi urbani razvitak obalnih mjesta. Nakon propasti Venecije Brač pripada Ilirskim pokrajinama, pa Austriji, a zatim ulazi u sastav Jugoslavije. 1941. ga je okupirala Italija, potom je nakon kapitulacije bio neko vrijeme slobodan, pa su ga zauzele ustaše, pa Nijemci, do ponovnog oslobođenja u srpnju 1944. Vjerojatno najpoznatiji Bračanin jest Postiranin, pjesnik, pisac, prevoditelj, partizan i prvi predsjednik Sabora NR Hrvatske (sve na p-), Vladimir Nazor.

Otok je patio od snažne emigracije početkom 20. stoljeća, prvenstveno u Čile (recimo, poznati čileanski biznismen Androniko Lukšić porijeklom je iz Sutivana). U Jugoslaviji se situacija poboljšala, pa je izgrađena infrastruktura, otok je povezan trajektima s kopnom, a razvila se i industrija (tvornice Sardina Postira i Favorit Nerežišća). Ipak, težak život na otoku obilježio je Bračane i bio uzrokom jednog od najpoznatijih stereotipa o njima – onoga da su škrti. Zanimljivo je i da je Brač najnačitaniji hrvatski otok – statistika pokazuje da po glavi stanovnika dolazi 5 knjiga u otočkim knjižnicama. Isto je tako jedan od 3 otoka s međunarodnim aerodromima. Zračna luka Brač izgrađena je 1993., jedina u samostalnoj Hrvatskoj, a nalazi se sjeveroistočno od Bola, u unutrašnjosti.

Nadao sam se da ću autobusom proći kroz Nerežišća, no u Pražnici skrećemo na sjeveroistok i počinjemo se spuštati prema Pučišćima. Odavde sijevaju vidici prema obali, i Omiškoj Dinari:



U daljini se vidi i Split:



A na jugu prijevoj Dupci, koji odvaja Omišku Dinaru (lijevo) od Biokova (desno):



I tako se pomalo spuštamo u Pučišća, gradić poznat po okolnim kamenolomima i nedavnoj aferi s Jadrankamenom. Pučišća su smještena u dubokoj uvali koja se u dnu dijeli na dva rukavca. Ne zadržavamo se previše, tek da iskrcamo putnike, pa stoga samo tri brze slike:







Nastavljamo cestom koja vodi sjevernom obalom., preko Postira i Splitske do Supetra. Umor od nedovoljno prospavane noći (da, krevet je bio opet prekratak) ubire danak, pa većinu te dionice spavam. Nakon 20-ak minuta stižemo u Supetar, glavno otočko naselje i trajektnu luku. Ja ovdje presjedam na drugi bus, koji me vozi do Sutivana.

Oko pola 1 sam u Sutivanu. Razlog zašto idem ovamo jest dogovor s čovjekom neobična imena – Hrabren. Hrabren i ja upoznali smo se prethodne jeseni na jednom od brojnih zagrebačkih pub-kvizova, kad smo spletom okolnosti završili zajedno u ekipi. S vremenom smo se sprijateljili, a kad sam mu iznio svoj ovogodišnji plan, rekao mi je da slobodno navratim i u Sutivan. I eto, ja došao. Taman će mi Sutivan doći na ovom putu nešto kao Ohrid na landranjima Balkanom, mjesto na kojem ću jedan dan bez obaveza puniti baterije.

Hrabren me čeka na stanici, te prvo sjedamo u jedan kafić na obali. Uz uobičajeni razgovor, malo me informira i o Sutivanu, no ja ću te podatke iznijeti u idućem nastavku. Potom odlazimo na ručak do jedne njegove prijateljice, usput susrećući i Ellu Dvornik. Naime, Dvornikovi imaju kuću u Sutivanu, te su Hrabren i Ella znaju još od djetinjstva. Nakon ručka ostavljam svoje stvari kod njega, a potom provodimo poslijepodne na plaži s njegovom ekipom, sjedeći u hladu i laprdajući.

Hrabrenovo neobično ime posljedica je činjenice da su mu oba roditelja kroatisti i zaljubljenici u staroslavenski, te su tako djetetu dali ime koje aludira na Crnorisca Hrabra, bugarskog monaha iz 10. st. koji je u svom spisu O pismenima branio i zastupao glagoljicu spram latinice i grčkog alfabeta. Suprotno svim očekivanjima, Hrabren nije zbog svog imena imao problema sa zadirkivanjem druge djece. Laughing

Toga popodneva sam upoznao i Hrabrenove roditelje. Dok je Hrabren emotivac, osoba koja voli popiti, svira gitaru i poprilično puno priča, njegovi su mi roditelji ostavili dojam pomalo nepristupačnih ljudi, škrtih na riječima. Bili su ljubazni i susretljivi, ali nekako nekomunikativni. Sušta suprotnost sinu jedincu. I posebno mi je bilo smiješno što su mi se obraćali s „vi“, iako sam svega 8 godina stariji od njihovog sina.

Nakon večere je Hrabren uzeo gitaru, te smo se i opet spustili do glavne sutivanske rive, te proveli večer tamburajući na zidiću. Kako smo obojica taj dan bili umorni, legli smo relativno rano – čak prije ponoći.

Ah, sutra ne moram ganjati nikakve autobuse ni brodove...

egerke @ 15:46 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 16, 2014
SUBOTA, 4. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem rano i krećem u obilazak Sućurja s idejom da zabilježim nešto više od mjesta. Inače, u Sućurju je, osim one kolegice moje bake, rođena i još jedna ličnost, koja je u modernoj hrvatskoj povijesti ostala zapamćena po lošemu. Riječ je o Grgi Budislavu Angjelinoviću, rođenom 1886., u mladosti aktivnom pravašu i borcu protiv Austrije, koji se potom prometnuo u vatrenog podupiratelja jugoslavenstva. Upravo je u toj ulozi i počinio čin kojim je nedvosmisleno označen kao negativac – naime, nakon što su 5. prosinca 1918. u Zagrebu izbile demonstracije protiv ujedinjenja provedenog bez izjašnjavanja naroda i protiv srpskoga kralja, a za hrvatsku republiku, Angjelinović, tada povjerenik za javni red i sigurnost u Zagrebu, naredio je otvaranje vatre na prosvjednike, pri čemu ih je 13 ubijeno, a 17 ranjeno. Kasnije će se taj događaj pamtiti pod imenom Prosinačke žrtve. Angjelinović je kasnije u više navrata isticao kako se tim činom gušenja protujugoslavenskog otpora ponosi. Iz Stranke prava istupio je 1919., kasnije je bio jedan od osnivača Jugoslavenske nacionalne stranke, ministar građevine u vladi Antona Korošca, da bi izbijanjem Drugog svjetskog rata pobjegao u inozemstvo, gdje je surađivao s krugovima odanim kralju i kraljevoj vojsci (četnicima), između ostaloga i s Momčilom Đujićem. Tako je u potpunosti prešao spektar – od hrvatskog, preko jugoslavenskog, do srpskog nacionalista. Umro je 1946. u Splitu. Njegov brat Danko Angjelinović djed je današnje hrvatske ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić.

Jutarnja idila u centru Sućurja:



Trajektno pristanište i iza njega Pelješac:





Šećem se istočno od mjesta, do same istočne punte Hvara, rta Sućuraj. Ovdje se nalazi svjetionik:



Pogled na Živogošće-Blato i Nikolin kamp:



Pelješac:



Ovuda se šeće i neki turist iz Srbije, sa svojim psom, nekim ptičarom, koji se zove Aleksa. U jednom času Aleksa projuri pored mene i nekuda nestane. Vlasnik ga mahnito doziva „Aleksa! Aleksa!“, a ja si ne mogu pomoći da se ne sjetim scene iz „Kako je počeo rat na mom otoku“. Laughing Dok se vraćam prema mjestu, još uvijek čujem njegovo dozivanje. Aleksa se očito izgubio.

Sjedam na kavu u jedan kafić, promatram jutarnje buđenje Sućurja. Prolazi neki ptičar, sličan Aleksi, no to je ženka. Više ne čujem dozivanje, nadam se da su se ipak potrefili.

Sućuraj je općinsko mjesto, a općina obuhvaća krajnji istok Hvara. Zgrada općine je vrlo neugledna:



Odlazim još do trajektnog pristaništa i slikam drugu stranu mjesta, te u pozadini visove Biokova:



Pogled u dubinu mandrača:



Vraćam se u svoju sobu, pakiram stvari i krećem. Zastajem se u dućanu opskrbiti novom bocom vode.

Rekao sam da mi danas slijedi svojevrsna pustolovina. Naime, Sućuraj je prometno prilično izoliran, budući da je udaljen pedesetak kilometara od Jelse, a autobusne linije po Hvaru ne idu istočnije od Jelse. Postoji doduše jedan autobus koji vozi od Splita do Drvenika, pa trajektom u Sućuraj i onda do Hvara, no on ne vozi subotom. Nadao sam se možda nekim lokalnim minibusevima koji nisu oglašeni na internetu, no djevojka u turističkom uredu mi je rekla da toga nema i da se mogu probati dogovoriti jedino s taksistima. To je zadnja opcija, prije toga ću pokušati onu jeftiniju – stopiranje.

Krećem tako pješice do izlaska iz mjesta, prošavši usput i pored nogometnog igrališta gdje je sinoć bio koncert. Podosta je udaljeno od mjesta, što objašnjava i zašto se sinoć nije čula buka. Naposljetku, nekih kilometar i pol od trajektnog pristaništa, nalazim hlad i dovoljno dugačak komad ravnoga da me potencijalni prijevoznici mogu vidjeti, te podižem palac. Nekako upravo u vrijeme kad sam došao na lokaciju stigao je i trajekt, jer se promet intenzivira. No nemam sreće, stopiram kojih desetak minuta, bez uspjeha. Na koncu se zaustavlja jedan Slovenac sa ženom, koji mi kaže da ide do Bogomolja. Neka, i to će mi biti od koristi, malo pomalo, imam cijeli dan pred sobom, premda bih volio negdje do podneva stići do Vrboske.

Otok Hvar (tal. Lesina, lokalni čak. For) četvrti je hrvatski otok po veličini, s površinom od 299,7 km2. Ukupno je dugačak 72 km, a na najširem je dijelu širok 10,5 km. Ima oblik mača usmjerenog prema istoku. Na zapadnom se dijelu nalazi prostrano Starigradsko polje, te vrlo razvedena obala, s najdubljim Starigradskim zaljevom. Čitavim južnim dijelom otoka prostire se greben (koji je istočno od Jelse zapravo jedini dio otoka), koji se strmo ruši na obje strane. Najviši vrh je Sv. Nikola, visok 628 metara. Otok je naseljen od prapovijesti (nalazi keramike u Grapčevoj špilji, megalitska gradina Purkin kuk). Kasnije ga nastavaju Iliri, a u 4. st. pr. Kr. stižu Grci s otoka Para, koji osnivaju koloniju Pharos na mjestu današnjeg Starog Grada. 219. pr. Kr. pada pod vlast Rima, kasnije je u posjetu Bizanta, a nakon doseljenja Slavena pod vlašću Neretvanske kneževine. U 11. st. Hrvatskoj ga priključuje Petar Krešimir IV. Od 14. st. je posjed Venecije, premda ne bez poteškoća (poznata je Hvarska buna 1510-1514., kada su pučani, pod vodstvom Matija Ivanića, svrgnuli s vlasti plemiće, a bunu je ugušila Venecija). U 19. st., pod vlašću Austrije, Hvar doživljava procvat trgovine i poljoprivrede. 1858. na Hvaru je osnovana prva meteorološka postaja u Hrvatskoj. Nažalost, prosperitet je prestao potkraj stoljeća, najezdom filoksere i dolaskom parobroda koji su istisnuli hvarske jedrenjake. Nakon Prvog svjetskog rata tri je godine bio pod okupacijom Italije, a od 1921. je u sastavu Kraljevine SHS/Jugoslavije/Hrvatske.

Hvar se smatra najsunčanijim hrvatskim otokom. Poznata je priča kako turisti u hotelima na Hvaru imaju pravo na 50% popusta ako ih zatekne kišni dan, a ukoliko padne snijeg, taj im je dan besplatan. Ujedno je Hvar svojedobno proglašen jednim od 10 najljepših svjetskih otoka. Lijep jest, to nema sumnje, no je li baš među 10 najljepših na svijetu, to nisam siguran, pogotovo zato što sam i na ovom putovanju posjetio neke koji su po mom mišljenju ljepši.

Neobično talijansko ime otoka, Lesina, dolazi od slavenskoga Lesna – šumovita, staroga imena grada Hvara, budući da se tako zvala uvala u kojoj je on smješten, a koja je kao i čitav otok nekad bila prekrivena gustom šumom, koja je tijekom godina nestala u sječi i požarima. Danas je uglavnom prekriven makijom, te poznatim vinogradima (plavac, bogdanuša) i nasadima lavande. Poznata je hvarska uskršnja procesija Za križen, od 2009. na popisu nematerijalne svjetske baštine UNESCO-a. Procesija se odvija na Veliki četvrtak, traje 9 sati (od 22 do 7 ujutro), a putem se prijeđe oko 25 km. Ukupno se zapravo radi o 6 manjih procesija, od kojih svaka kreće iz svoga mjesta – Vrbanj, Vrboska, Jelsa, Pitve, Svirče, Vrisnik – te obilazi preostalih 5 da bi se ujutro opet vratila na ishodište. Važno je da se na tom putu ne susretnu, što znači da je potrebna dobra koordinacija. Svaka procesija ima svoj način pjevanja, a čast križonoše, koji ju predvodi, je tolika da se određuje i po 20 godina unaprijed. Jelšanska procesija je poznata i po tome da križonoša zadnjih 100 metara puta mora prijeći trčeći. Kada je tradicija točno započela, ne zna se, no prvi zapis o njoj datira iz 1658.

Nakon Sućurja cesta se počinje lagano uspinjati, kako glavni greben otoka postiže visinu. Vidici su prekrasni i prostiru se na obje strane – na sjever prema Braču i na jug prema Pelješcu. Prolazimo Selca kod Bogomolja i dolazimo u Bogomolje. Slovenac koji me pokupio ovdje ima vikendicu. Ostavlja me na trgu u središtu mjesta, pred birtijom, te mi želi sreću u daljnjem stopiranju. Upućujem se prema zapadu, tražeći pogodno mjesto za stopiranje. Bogomolje je razvučeno mjesto (inače, jezična opaska: nisu OVE Bogomolje, već OVO Bogomolje), tako da opet hodam oko kilometar sve do nekog ugibališta, gdje se utaborujem. Prolazi nekoliko automobila, nitko ne reagira, osim jednog starijeg gospodina koji mi kaže da ide svega kojih 200-300 metara dalje. Izgleda da će ovo stopiranje biti napornije od onoga u Sućurju...

Krajolik:





Nakon kojih 45 minuta čekanja zaustavlja se jedan kombi. Opet stranac. Nijemci iz Bochuma, obitelj s dvoje male djece. Inače odsjedaju u kampu kod Sućurja, no sada idu na jednodnevni izlet do Starog Grada i malo po okolici. Odlično, s njima dakle mogu do odvojka za Vrbosku. Cesta vodi kroz Gdinj, Zastražišće, Poljica, te se malo prije Jelse konačno spušta do obale. Uska je i zavojita, često bez ikakvog rubnika, tako da vožnja zahtijeva veliku koncentraciju. U razgovoru vrijeme brzo prolazi, te nakon nekih sat vremena stižemo do mjesta gdje se od glavne otočke ceste odvaja cesta za Vrbosku. Ja ću se ovdje pozdraviti sa svojim ljubaznim prijevoznicima i pješke prevaliti preostalih kilometar-dva do Vrboske.

Spuštam se u Vrbosku sa zapada, s mjesta gdje se duboki zaljev najdalje usjekao u kopno:



Ovaj kanal u sredini je zapravo bočati potočić koji je prirodni produžetak zaljeva. Vrboska je, slično Zlarinu, smještena u izuzetno dubokoj uskoj uvali, koja na najdubljem mjestu prelazi u korito potočića, nadsvođeno trima mostovima:



Dolazim polako i do proširenja uvale, na čijoj se sredini nalazi otočić sa spomen-obilježjem poginulima u Narodnooslobodilačkoj borbi:





Vrboska je danas mirno i tiho mjesto od 500-tinjak stanovnika, iako je početkom 20. st. imala tvornicu sardina, brodogradilište za drvene brodove, dom kulture, ambulantu... Nažalost, to je sve uglavnom propalo, tako da danas mjesto živi uglavnom od turizma (u Vrboskoj se nalazi ACI marina) i trgovine. Najpoznatiji turistički objekt je crkva-tvrđava Sv. Marije iz 1575.:



Crkva je izgrađena kao tvrđava nakon što su Turci 4 godine ranije poharali i spalili Vrbosku. Svrha joj je bila da se u slučaju budućih turskih provala u nju sakrije čitavo stanovništvo mjesta, ali kako se nije moglo u potpunosti računati na Božju zaštitu, za svaki su ju slučaj još i utvrdili. Nažalost, crkva je otvorena samo prijepodne, a sada je 12:20, te ću tako biti lišen pogleda na njenu unutrašnjost, barem ovoga puta.

Spuštam se ponovno do obale i tu opažam neobičan prometni znak:



Koje li mu je značenje? „Oprez, lijenčine na cesti u popodnevnim satima“? Ili možda "popodnevna fjaka, ne stvarajte buku"?

Još jedan pogled na zapadni dio Vrboske i njene mostiće:



I na drugu stranu, s crkvom:



U ovom dijelu Vrboske, koji se inače naziva Podva, svoju je kuću imao i Matij Ivanić, vođa Hvarske bune.

OK, uglavnom sam apsolvirao glavne vedute Vrboske, pa ću tako i ja sad lagano prema Starom Gradu. Doduše, prvo treba pričekati autobus. On se pojavljuje za nekih 15-ak minuta, a na putu do Starog Grada prvo odlazi na istok do Jelse. To mi omogućuje da putem uslikam pogled na brdsko selo Pitve i najviši hvarski vrh Svetog Nikolu:



Iz Jelse se pak vraćamo preko Vrbanja, te potom kroz Starigradsko polje do Staroga Grada.

Stari Grad (ne Starigrad! – Starigrad je kod Zadra) svoje korijene ima u grčkom naselju Pharosu, osnovanom 384. g. pr. Kr. Smješten je na najdubljem dijelu Starigradskoga zaljeva, na mjestu na kojem se vjeruje da je nekoć bilo ilirsko naselje. Sve do 13. st. bio je glavno naselje na otoku, te je nosio ime Hvar. Kada je 1278. sjedište biskupije (osnovane 1147.) preseljeno u naselje Lesnu na jugozapadnoj strani otoka, došlo je i do promjene imena – Lesna se počela nazivati Hvar, a dotadašnji Hvar postao je Stari Grad (što je u odnosu na Lesnu i bio). 1571. Stari su Grad spalili Turci, te je morao biti ponovno izgrađen. Danas ima oko 2500 stanovnika. Poznati Starograjani su npr. pjesnik Petar Hektorović, arheolog don Šime Ljubić, političari Juraj Biankini i Tonći Tadić...

Šetnjom kroz slikovite kalete Staroga Grada izbijam na obalnu promenadu:





Starigradski je zaljev inače ekološki ugrožen, budući da je u njemu 1994. otkrivena po prvi puta invazivna alga Caulerpa taxifolia. Zasada je spriječeno njeno daljnje širenje, no još nije iskorijenjena. Na području zaljeva od 1976. se održava i poznati Faros maraton, međunarodno prvenstvo Hrvatske u daljinskom plivanju.

Šetnja mjestom dovodi me i do Tvrdalja, renesansnog dvorca Petra Hektorovića iz 16. stoljeća. Tvrdalj je spoj ladanjske i obrambene arhitekture, premda su mu gradnju omeli Turci, a nakon Hektorovićeve je smrti počeo propadati, tako da je kao arhitektonska cjelina obnovljen tek na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće. Kada su 1834. istekle odredbe Hektorovićeve oporuke, Tvrdalj se ponovno dograđuje i pregrađuje. Današnji oblik dobio je početkom 20. st.

Nažalost, Tvrdalj je također zatvoren (otvara se u 5, kada meni polazi autobus), tako da neću moći zaviriti u njegovu unutrašnjost, koja krije ribnjak s bočatom vodom i perivoj. U unutrašnjosti Tvrdalja nalazi se i jedan od prvih zahoda na ovim prostorima, iznad čijeg je ulaza Hektorović postavio jedan od brojnih moralizatorskih natpisa kojima su načičkane zidine Tvrdalja. Ovaj nad zahodom kaže: Si te nosti, cur superbis – Ako si se upoznao, zašto se oholiš.

Meni je, kako sam obilazio Tvrdalj izvana, pažnju privukao jedan drugi natpis, ovaj na hrvatskome:



Pročelje Tvrdalja:



Lijevo se vidi terasa restorana u kojem sam ručao. S obzirom da me nije morila osobita glad, uzeo sam samo jednu veću salatu i vino, a poslije, dok sam se poslije ručka odmarao proučavajući karte Hvara, dobio još jednu čašu vina na poklon. Konobarica mi ju je donijela uz riječi „Vidim da uživate, pa vas mi častimo još jednom.“ Smile

Poslije ručka uzimam još kolač u jednoj slastičarnici, a potom lunjam uličicama, usput slikajući:



Župna crkva Sv. Stjepana iz 17. stoljeća:





I Starigradski zaljev završava kanalom koji zadire duboko u kopno:



Vraćam se na autobusni kolodvor. Zanimljivo je da se predio grada uz sam autobusni kolodvor zove Šiberija. Navodno riječ dolazi od Sibir, budući da je taj predio mnogo hladniji od ostatka mjesta.

Izlazimo iz Starog Grada i vozimo se uz Starigradsko polje:



Ovo polje, dugo 6, a široko do 2 km najveće je i najplodnije polje na jadranskim otocima. Izvornu parcelizaciju polja proveli su još Grci, te se ona očuvala, uz neznatne izmjene, sve do danas, što znači da je riječ o najstarijoj očuvanoj parcelizaciji na Sredozemlju. Od 2008. nalazi se na UNESCO-vom popisu mjesta svjetske baštine. Hvar je tako jedini otok u Hrvatskoj koji se nalazi na UNESCO-vom popisu svjetske baštine i to čak s dvjema stavkama (Starigradsko polje i procesija Za križen), a kako su još na popisu nematerijalne baštine u Hrvatskoj zaštićeni i klapsko pjevanje i čipkarstvo (a benediktinke iz samostana u gradu Hvaru izrađuju poznatu čipku od vlakana agave), može se reći da se čak 4 od ukupno 20 hrvatskih kulturnih dobara nalazi na Hvaru.

Dok se vozim natrag prema Jelsi, još jednom slikam Pitve:



I tako drugi puta danas pristižem u Jelsu. Ovaj puta s ciljem noćenja. Stoga se i opet zapućujem u turistički ured, gdje mi kažu da oni nemaju praksu povezivanja s iznajmljivačima, ali mi svejedno može preporučiti gdje mogu pitati. Označava mi na karti, te ja tako dolazim do kuće obitelji Šurjak, gdje se navodno iznajmljuju sobe. U vrtu jedna gospođa zalijeva cvijeće. Da, to je gospođa koja iznajmljuje sobe. Odvodi me na kat, pokazuje mi sobu, sve je u redu. Cijena je doduše za dvokrevetnu sobu, jer prave jednokrevetne sobe nema. Općenito, svugdje sam na ovom putovanju spavao u dvokrevetnim sobama, koje su redovito imale bračni krevet, i gotovo mi je uvijek taj bračni krevet bio prekratak, jer je uznožje bilo previsoko, tako da sam morao spavati po dijagonali. Nekako mi se čini da hrvatski iznajmljivači još uvijek nisu svladali osnovnu abecedu turizma – ljudi ima različitih visina, te bi onda krevet trebalo prilagoditi njima, tako da nema uznožja, već da im noge mogu slobodno visjeti preko ruba. Ovako se nesretnici osjećaju kao u pansionu kod Prokrusta.

Nakon smještaja i osvježavanja, izlazim u šetnju Jelsom. Današnja je Jelsa utemeljena u 14. st. kao luka mjesta Pitve, no s vremenom je prerasla u samostalni gradić, koji je osobito prosperirao u 19. st. Danas ima oko 3 i pol tisuće stanovnika i općinsko je sjedište. Jelsa je inače rodno mjesto hrvatskoga skladatelja Antuna Dobronića, komu se u čast u Jelsi održava manifestacija Večeri Antuna Dobronića.

Pogled na središte Jelse:



I uličice:





Crkva Sv. Ivana iz 17. st.:



Renesansni trg Pjaca, s prirodnim izvorom, nazvanim Slatina:



Za razliku od Staroga Grada, koji je bio uspavan (dijelom i zato što sam bio u doba fjake), Jelsa vrvi ljudima. Očito su svi izašli u predvečernju šetnju.

Župna crkva Sv. Marije, izgrađena u 14. stoljeću, dorađena u 19. st.:



Natpis na fasadi:



Zaintrigirao me oblik „carice Jelisave“. Naime, riječ je o Elizabeti Habsburškoj, Sissi, ženi Franje Josipa. Oblik „Jelisava“, „Jelisaveta“ karakterističan je za srpski i zato mi je čudno vidjeti taj oblik ovdje, gdje se sasvim izvjesno nije nikad upotrebljavao. Tko zna odakle je bio autor natpisa.

Pogled na javni park, jednostavno nazvan Perivoj, izgrađen 1870-ih na mjestu bivše močvare u dnu zaljeva:



Šećem se sjevernom obalom uvale. Pogled na mjesto iz ovog kuta:





I prema izlazu iz zaljeva – lijevo Brač, u daljini Biokovo:



Na suprotnoj strani je groblje:



Pogled prema istoku Hvara:



Lagano se vraćam do središta mjesta. Ogladnio sam, pa ću se počastiti poštenom večerom. Bit će to patlidžani na parmski:



A kasnije, za desert, palačinke s vinskom pjenicom i suhim smokvama. Usto, naravno, plavac. Jelovnik je toliko perverzan da se osjećam kao Davor Butković. Laughing

Nakon večere više nisam oran za bogznakakvo lunjanje, pa se nakon kupovine vode upućujem prema svojem smještaju. Sutra opet rano ustajem...

egerke @ 19:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 15, 2014


PETAK, 3. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se spuštam do obale, te krećem u grad na doručak. Pogled prema izlazu iz uvale, u sredini Ošjak:



A Hanibal je još uvijek ovdje:



Vela Luka je smještena u zaljevu dubokom preko 9 kilometara, na krajnjem zapadu Korčule. Inače je s 4130 stanovnika drugi najveći otočni grad u Hrvatskoj (nakon Malog Lošinja). Relativno je novijeg postanja, kao mjesto se razvila tek početkom 19. stoljeća, kao lučko mjesto nedalekog Blata, u to vrijeme mnogo važnijeg mjesta. Doduše, područje je naseljeno još od mezolitika, što potvrđuje obližnje arheološko nalazište Vela Spila. Danas je Vela Luka najvažnije mjesto na Korčuli, gospodarski i turistički jako. U mjestu se nalazi i brodogradilište Greben. Poznati Velolučani su npr. pjevači Oliver Dragojević i Jasna Zlokić, te slikar Izvor Oreb.

Pogled na središnji trg s crkvom Sv. Josipa:



Vela Luka, kao i obližnje Blato, ima za Hrvatsku neobičnu pojavu da joj ulice nemaju imena, već brojeve. Na taj način izbjegnuta je ideološka pristranost i moguće promjene imena ovisno o političkim okolnostima:



(Postoji ipak određena razlika – u Veloj Luci brojevi su glavni, a u Blatu redni.)

Obalom dominira velika zgrada Opće pučke učione, tj. škole, sagrađena potkraj 19. st.:





Na njenom se zidu nalazi oznaka dokle je 21. lipnja 1978., nakon pojave plimnoga vala visokog tri metra, doprlo more. Ta je neobična pojava, koja nije bila izazvana nikakvim potresom, već vjerojatno običnim atmosferskim težinskim valom koji je dodatno bio povišen sabijanjem u uski velolučki zaljev, u mjestu izazvala popriličan kaos, budući da je velik broj kuća bio poplavljen, a namještaj i namirnice uništeni.

Obavio sam doručak u jednoj slastičarnici, zatim se još malo prošetao mjestom, no dojam od prethodne večeri nije se osobito popravio – i dalje mi se čini da je Vela Luka zapravo selendra s ulickanom obalom. Stoga sam se ubrzo vratio po svoje stvari i odlučio krenuti prema drugom kraju Korčule. Autobusni se kolodvor (ako se tako može nazvati parking odakle polaze autobusi) nalazi odmah pored trajektnog pristaništa.

Otok Korčula (tal. Curzola) šesti je najveći hrvatski otok, površine 279 km2. Oblikom podsjeća otprilike na čovječju ribicu okrenutu u pravcu istoka, kojoj je njuška kod Lumbarde, dok bi joj stražnjica bio Velolučki zaljev. Ujedno je sa 16 000 stanovnika i drugi najnaseljeniji hrvatski otok. Od četiri najveća hrvatska otočna mjesta, tri se nalaze na Korčuli – Vela Luka, Blato i Korčula. Najviši vrh su 568 metara visoka Klupca.

Iako je nastanjena još od kamenog doba, Korčula je važnost dobila osnivanjem grčke kolonije Korkyre Melaine (Crne Korkire, tj. Crnoga Krfa, budući da su kolonisti došli s toga grčkog otoka, a crnom je nazvana zbog gustih šuma hrasta crnike). Latinski je prijevod Corcyra Nigra, odakle i staro hrvatsko ime Krkar (Korčula je kasnija adaptacija iz talijanskoga, slično kao i Sulet – Šolta). U srednjem vijeku otok je pripadao prvo Bizantu, potom Neretvanskoj kneževini, Zahumlju, Mlečanima, te Hrvatsko-ugarskoj državi. 1390. potpada pod Bosnu, da bi od 1420. do 1797. bila opet u vlasti Mlečana. Dalje dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Zanimljivo je da je Korčulanski statut iz 1214. drugi najstariji slavenski pravni dokument, a njime se jamčila autonomija otoka u odnosu na njegove vanjske vladare. Ujedno je to prvi pravni dokument u povijesti koji eksplicitno zabranjuje ropstvo.

Za Korčulu su karakteristični viteški plesovi s oružjem (obično sa sabljama), koji se uglavnom nazivaju kumpanija, izuzev u gradu Korčuli, gdje se takva viteška igra naziva moreška. Njihovo je uporište u srednjevjekovnim borbama s gusarima i Arapima. Usto, Korčula ima bogatu tradiciju klapskog pjevanja. Zanimljivo, u doba mletačke vlasti Korčula je bila snažno masonsko uporište.

Nakon desetak minuta vožnje od Vele Luke, dolazimo u Blato, s 3680 stanovnika drugo najveće mjesto na Korčuli, treće na hrvatskim otocima i najveće koje nije na moru. Blato su svojedobno zvali „najvećim selom u Jugoslaviji“, a karakteristična vizura mjesta jest kilometar dugački drvored lipa, drugi najdulji u Europi (nakon berlinskoga Unter den Linden), koji uokviruje glavnu blaćansku ulicu, 1. ulicu:



Blato je inače rodno mjesto hrvatske pjevačice Meri Cetinić.

Na izlasku iz Blata, pogled na Blatsko polje, u prošlosti često plavljeno i močvarasto, odakle i ime mjesta:



Nakon desetak minuta ponovno napuštamo glavnu otočku cestu i krećemo prema Smokvici:





Smokvica je inače poznata kao središte uzgoja najpoznatije korčulanske vinske sorte – pošipa.

Nakon Smokvice vozimo se uz vinograde do obližnje Čare, da bismo potom ponovno, nizom serpentina neposredno ispod najvišeg otočnog vrha Klubaca, izašli na glavnu dužotočku cestu. Slijede Pupnat, Žrnovo – i stižemo konačno i u grad Korčulu.

Iskrcavam se iz autobusa, garderobe na kolodvoru nema, tako da ću gradom lutati s ruksakom na leđima.

Grad Korčula ima 2839 stanovnika i smješten je na poluotoku na istočnom kraju otoka Korčule. Poluotok je utvrđen, što je Korčuli priskrbilo naziv „mali Dubrovnik“. Osim utvrđenosti, sličnost s Dubrovnikom dijeli i po planskoj izgradnji – ulice su naime poredane u raster oblika riblje kosti, koji omogućuje slobodni protok zraka, istovremeno onemogućujući snažniji vjetar. Sve do 18. st. grad se nalazio isključivo unutar zidina (pače, gradnja izvan istih je bila zabranjena), a u grad se ulazilo pokretnim mostom, koji je uklonjen tek 1863. Ipak, grad je možda najpoznatiji po legendi da je upravo ovdje u 13. stoljeću rođen Marko Polo, kolega putopisac. Laughing Iako nije sasvim sigurno, činjenica jest da je Depolo (De Polo) jedno od današnjih korčulanskih prezimena.

Šećem se južnom obalnom promenadom, uz zidine i brojne restorane koji su ovamo smjestili svoje terase. Pri vrhu poluotoka nalaze se dva polukružna bastiona. Evo jednog:



Impresivni jedrenjak usidren u Pelješkom kanalu:



Uličice u starom gradu, s karakterističnim hodnicima koji ih nadsvođuju:





Zbog reljefa, sve ulice u starom gradu imaju stepenice, izuzev one koja prolazi uz jugoistočne zidine, koja se naziva Ulicom misli, budući da je moguće um zabaviti nečim drugim, a ne razmišljanjem o stepenicama.

Jedan od jezičnih bisera:



Sjedam na plato nedaleko ruba starog grada. Pogled na zidine i u pozadini moćni hrbat Pelješca:



Nakon skoro sat vremena odmora u hladu i promatranja života, krećem dalje. Još bastiona:



Vrijeme je za ručak u jednom od ribljih restorana s pogledom na Orebić i Pelješac. U tijeku je neka regata, tako da more ispred grada vrvi jedrilicama.

Za ručak uzimam brudet i 2,5 deci pošipa. Život je lijep, iako brudet ima kosti... Laughing

Poslije ručka ponovno uprćujem naprtnjaču, te se upućujem jednom od sporednih ulica prema središnjoj osi poluotoka. Usput prolazim upravo pored palače koja je navodno pripadala Marku Polu:





Unutra je nedavno otvoren muzej. Jasen Boko inače tvrdi da je Marko Polo bio obični muljator i vješt pripovjedač, ali da je većinu priča o svojim putovanjima izmislio dok se dosađivao čameći u đenoveškoj tamnici. Bokovi argumenti su iznimno površni i nespecifični opisi pojedinih gradova koje je Polo navodno posjetio (poput „velik je to grad u kojem ima ljudi svih triju vjera“), koje bi mogao napisati svatko s imalo soli u glavi, kao i time da se on dičio svojim navodnim položajem Kublaj-kanova pouzdanika i činovnika na njegovom dvoru, međutim nigdje u, inače vrlo preciznoj, carskoj evidenciji ne spominje se nikakav Europljanin koji je u to doba boravio na kanovu dvoru.

Sjedam na desert u jednu slastičarnicu na glavnoj ulici. Čujem kako se osoblje razgovara na albanskome, no na računu piše kako je vlasnik Nikolla Berišić. OK, Nikolla jest albanski oblik, ali Berišić...i tada mi sine – to je kroatizirani oblik od Berisha. Laughing

Lagano mi se bliži vrijeme polaska prema trajektnoj luci. Naime, iako trajekti nominalno plove za Korčulu, trajektna se luka nalazi u uvali Dominče, kojih kilometar-dva južnije od grada, odvojena još jednom manjom uvalom. Budući da ne znam točan put, bolje da krenem ranije...

Kupujem još vodu u dućanu, te potom krećem. Putem prolazim pored plivališta:



Korčula je inače najmanji grad koji ima međunarodni vaterpolski trofej. Dogodilo se to kada je 1979. KPK (Korčulanski plivački klub) osvojio KPK (Kup pobjednika kupova).

Nakon 20-ak minuta hoda, potkraj i po prilično prometnoj cesti do pristaništa, stižem u Dominče. Ovaj puta moj prijevoznik je Linijska nacionalna plovidba, točnije njihov trajekt Moli (samo ne znam je li to dijalektalno za „mali“ ili pak kratko množina od „molo“) koji plovi za Drvenik na makarskoj rivijeri. Trajekt doista jest malen, barem njegova gornja paluba. Pronalazim malo hlada i liježem na palubu, te kunjam čekajući polazak.

Isplovljavamo. Pogled na grad Korčulu:





I opet onaj jedrenjak:



Pogled na Viganj:



Plovimo prema sjeverozapadu kroz Pelješki kanal, kako bismo obišli sam vrh Pelješca. Pogled niz Pelješki kanal prema već prilično udaljenom gradu Korčuli:



I na zapad, duž otoka Korčule (u prvom planu mjesto Račišće):



Nakon Vignja uzdužna se cesta, koja vodi Pelješcem, uzdiže od obale, te prelazi hrbat na drugu stranu. Južna obala Pelješca zapadno od Vignja stoga je strma, nepristupačna i posve nenaseljena:



Podsjeća me malo u ovom dijelu na albanski Karaburun.

Oplovivši krajnji rt Pelješca, krajolik postaje pitomiji, a obala znatno niža. Tu se, u istoimenoj uvali, na samom vrhu poluotoka, smjestilo naselje Lovišta:



Skrenuli smo prema sjeveroistoku. Sa sjevera nam je sada Hvar, a iza njega se vidi i Biokovo:



Polako napuštam Dubrovačko-neretvansku županiju i prelazim u Splitsko-dalmatinsku. Plovimo dalje prema istoku uz Hvar, sve mu se više približavajući. Na krajnjem istoku Hvara nalazi se Sućuraj, moje današnje odredište:



Ipak, kako Hvar i Korčula nisu povezani, moram prvo na obalu, u Drvenik, pa potom odmah natrag. Štoviše, trajekt kojim ću do Sućurja upravo plovi ispred nas prema Drveniku. Na pola puta između Hvara i obale križamo se s trajektom Laslovo:



A onda pristajemo u Drveniku, usporedo s Jadrolinijinim trajektom Ston, kojim ću nastaviti putovanje. Dok kupujem karte, slikam i Molog (valjda?):



Nakon prekrcaja u Ston, isplovljavamo iz Drvenika:



Drvenik nije previše privlačno mjesto. U biti, meni općenito makarska rivijera nije nešto privlačna destinacija, upravo zbog tih brda koja se strmo uzdižu u zaleđu, što znači da i dno vrlo strmo pada u moru. Usto su mjesta većinom recentnog postanja, kada su se stanovnici iz brda spustili na obalu uslijed razvitka ceste i turizma, te se vidi da nemaju starine.

Pogled na jugoistok. Ovdje prestaje Biokovo, a počinje Rilić. U prvoj uvali je Zaostrog, iza su Podaca:



Pogled na Pelješac s ove strane:



A tamo negdje u sredini slike Pelješac se spaja s kopnom. Tamo je i teritorijalno more Bosne i Hercegovine:



Drvenik ostaje za nama:



Zaostrog, Podaca, Brist, Gradac...:



Na drugu stranu, rastegnuto kroz nekoliko uvala, je Živogošće:





U Živogošće-Blatu, u kampu, svoja ljeta provodi i moj prijatelj i suputnik Nikola.

Približavamo se ponovno krajnjoj istočnoj točki Hvara, rtu Sućurju:



Mjesto Sućuraj nalazi se odmah pored rta, na južnoj obali Hvara. Trajektna je luka u samom mjestu. Koliko vidim po silaska s trajekta, večeras je u Sućurju koncert srpske grupe Goribor. Nadam se samo da to ne znači i nedostatak smještajnih kapaciteta.

Zapućujem se ravno u turistički ured. Djevojka koja tamo radi kaže da zna neke ljude koji iznajmljuju sobe, te ih kreće nazivati. Nakon nekoliko odbijenica, nalazi jednu gospođu koja ima slobodnu sobu. Gospođa je ubrzo pojavljuje, te me sprovodi do svoje kuće. Kažem joj kako me čudi navala turista u Sućuraj i manjak kapaciteta, a ona kaže „Ha, čujte, lipo misto.“ Inače govori čudno, ubacujući svako malo „tak“. Kasnije ću shvatiti da ima neke Poljake na konaku, pa se očito navikla na razgovor s njima.

Nakon friškanja vrijeme je za večernju šetnju. Na mjesto se već lagano spustio mrak:



Sućuraj je praktički jedino mjesto na istoku Hvara. Do najbližeg mjesta prema zapadu ima desetak kilometara. Općinsko je središte, ali ima svega 400-tinjak stanovnika. Jezično je različit od ostatka Hvara. Naime, stanovnici svih hrvatskih otoka, osim Mljeta i Elafita, jezično su čakavci. No postoje 4 mjesta, Račišće na Korčuli, Sućuraj na Hvaru, Sumartin na Braču i Maslinica na Šolti, gdje su se naselili štokavci s kopna, bježeći pred Turcima. Upravo se zato dio oko Sućurja i naziva „turski Hvar“, jer jezično i običajima odudara od zapadnog, čakavskog (ili, bolje rečeno, cokavskog) Hvara.

Kaže se da je na području Sućurja svoj dvorac imala ilirska kraljica Teuta. Od 14. st. postoji crkva Sv. Jurja po kojoj se naziva i mjesto.

Sućuraj je inače smješten oko plitkoga mandrača, čije obale podsjećaju na motive sa slika Zvonimira Mihanovića. Na samom vrhu uvale nalazi se trajektno pristanište, tako da se trajekt prilikom uplovljavanja gotovo mora provlačiti među gajetama, što djeluje pomalo nestvarno.

Odlazim u jednu pizzeriju, sjedam na večeru. Dolazi konobar, tražim ga jelovnik. Kaže „u redu“ i odlazi. Nakon pet minuta, on i dalje ne dolazi s jelovnikom, iako se već nekoliko puta prilično besposleno šetkao terasom. U jednom času stoji na vratima i gleda otprilike u smjeru gdje ja sjedim. Pokušavam mu mahanjem privući pažnju, no on kao da gleda kroz mene. Ništa, primjenjujem najneugodniju taktiku – dižem se i odlazim. Ima još restorana po obali. No, većinom su puni. Obilazim čitavo mjesto, ili nema mjesta, ili pak nema nikoga, tj. restoran zjapi sablasno prazan. Naposljetku nalazim jedan u kojem ima mjesta. Odlučujem se opet za lignje, već sam ogladnio, a ništa mi drugo ne izgleda privlačno. Ovaj puta posluga je dovoljno brza, a i večera nije loša.

Poslije večere još se malo šećem uokolo uvale. Začudo, ne čuje se nikakva buka s koncerta. Sutradan ću saznati da su svirali na nogometnom igralištu, koje je na izlasku iz mjesta. Sućuraj je ugodno i mirno dalmatinsko mjestašce. Moram priznati da sam bio pomalo skeptičan – naime, kolegica moje bake je rodom iz Sućurja, te je moja baka jednom taj Sućuraj spomenula u kontekstu kao da je to ultimativna selendra. Zato sam i očekivao nešto takvo. No očito je Sućuraj napredovao otkako ga je moja baka bila vidjela tamo negdje šezdesetih.

Vraćam se u svoje konačište, trebam se naspavati jer me sutra očekuje svojevrsna avantura...



egerke @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, siječanj 12, 2014
ČETVRTAK, 2. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem, izostavljam doručak (jer ga nemam gdje pojesti), te se pješke upućujem prema trajektnom pristaništu. Usput kupujem novu bocu vode, danas će mi biti osobito potrebna.

Pogled na Sobru:



(ovo iznad mjesta je glavna dužotočka cesta)

Poluotok koji zatvara luku sa sjeveroistoka:



Drugi kraj Sobre:



Nakon dvadesetak minuta hoda, evo me u trajektnom pristaništu. Ovdje upravo na svoje isplovljavanje prema Prapratnom na Pelješcu čeka trajekt Lubenice:



Još jedan koji po svom imenu ne spada u ovaj dio Jadrana.

Kupujem sladoled za doručak. Trajekt isplovljava, a ja kupujem kartu za katamaran, onaj isti kojim sam sinoć ovamo dospio. Danas idem na drugu stranu, skroz do Lastova, s međupristajanjem u Polačama i Korčuli.

Pogled na Sobru na drugoj strani zaljeva:



Naposljetku se pojavljuje i Melita, te krećemo na put. Već je dobrano popunjena dnevnim izletnicima iz Dubrovnika, koji idu u NP Mljet.

Još jednom Sobra:



Vozimo se uz obalu Mljeta. Ovdje je dobro vidljivo zašto je to naš najšumovitiji otok:





Uz obalu ima i špilja:



Nakon pola sata uplovljavamo u Polače:



Polače su najbolja luka na Mljetu, duboki zaljev zatvoren četirma otočićima:



Upravo je ta luka, kao i izvor pitke vode, bio presudan čimbenik osnutka najvažnijeg otočnog naselja na mjestu Polača. Mjesto je dobilo ime prema rimskoj palači iz 3. stoljeća, čiji se ostaci još i danas nalaze na obali u mjestu:



Polače su bile naseljene sve do 11. stoljeća, kada su benediktinci zabranili naseljavanje u područje kojim su upravljali. Ponovno su obnovljene u 19. stoljeću.

U Polačama nastupa smjena turista – oni za NP Mljet izlaze, a ulaze oni s Mljeta, koji vjerojatno idu na izlet u Korčulu.

Isplovljavamo, i promičemo pokraj krajnjeg zapada Mljeta. U daljini slikam hotel Odisej, jedini hotel na otoku, u mjestu Pomena:



Mljet ostaje za nama:



S istoka nas prati hrbat Pelješca:



A pomalo se primičemo i otoku Korčuli:



Na samom istoku otoka, pored rta Ražnjić, nalazi se mjesto Lumbarda:



Između Lumbarde i grada Korčule (koji se vidi s desne strane) nalazi se otočić Badija, nekoć poznat kao odmaralište i sportsko-rekreacijski centar za djecu:



Ime Badija dolazi od latinskoga abbatia, tj. opatija, budući da se na otoku nalazio franjevački samostan s prijelaza 15. u 16. stoljeće. Upravo je taj samostan država 1950. oduzela franjevcima i u njemu uredila spomenuto odmaralište. 2003. samostan je vraćen franjevcima, te se sada obnavlja.

Iza Badije se pomalja Korčula:



A nasuprot njoj, na Pelješcu se smjestio Orebić:



I to ispod najvišeg vrha Pelješca, Sv. Ilije:



(Da nema Stonske prevlake, i da je Pelješac otok, bio bi najviši hrvatski otok, jer je Sv. Ilija 200-tinjak metara viši od bračke Vidove gore.)

Zidine grada Korčule, nazvane katkada i malim Dubrovnikom:



U Korčuli većina putnika izlazi. Ja ostajem, posjetit ću ju sutradan.

Još jednom Sv. Ilija:



Isplovljavamo, zakrećemo oko rta Ražnjić. Još jedan pogled na Lumbardu i Sv. Iliju:



Na jugu se još vidi Mljet:



A na zapadu je cilj ove etape putovanja – Lastovo:





Slikano prema jugu, vrlo se loše vide hridi zvane Vrhovnjaci, najistočniji dijelovi lastovskog arhipelaga:



Budući da Melita poskakuje na valovima, ne zamjerite zbog povremene ukošenosti slika.

Lastovo je neveliko, ali je vrlo brdovito:



Približavamo se zapadnom dijelu, gdje se uz Lastovo stisnuo otočić Prežba:



A potom uplovljavamo u kanal između Prežbe i susjedne Mrčare:





Otočić Vlašnik, južno od Mrčare:



A zapadnije od njih, u daljini se vidi otok Kopište:



I naposljetku, Bratin, najjužniji od tih otočića zapadno od Lastova:



Pogled prema Prežbi:



Inače, kada se navode parovi hrvatskih otoka koji su spojeni mostom, svi se sjete Cresa i Lošinja, te Ugljana i Pašmana. Malo ih zna da ovamo spadaju i Lastovo i Prežba, koji su spojeni u mjestu Pasadur.

Uplovljavamo u Ubli, glavnu lastovsku luku:



A ono u daljini je Pasadur, gdje se nalazi spomenuti most:





Pristajanje u Ublima:



(Inače, deklinacija imena Ubli, kao i Sali i Kali, predstavlja osobit problem za mnoge govornike hrvatskoga, pa sam tako često čuo da je netko „iz Salija“ ili da brod pristaje „u Ubliju“. A riječ je zapravo o običnoj množini imenice ženskoga roda na suglasnik, tj. deklinira se kao npr. „misli“.)

Lastovo (tal. Lagosta) je u prometnom smislu jedan od najizoliranijih hrvatskih otoka. Da bi došli do županijskog središta Dubrovnika, Lastovci moraju prvo ploviti do Vele Luke, potom cestom prijeći čitavu Korčulu, trajektom preploviti u Orebić, te zatim voziti još stotinjak kilometara do Dubrovnika. Split je pak udaljen oko 5 sati vožnje trajektom, ili 3 katamaranom. U ljetnim mjesecima katamaran povezuje i Lastovo s Dubrovnikom, ali ne svaki dan. Takva izoliranost, kao i činjenica da je otok dugo vremena bio vojno područje, što je ograničavalo turizam, pomogli su sačuvati Lastovo kao oazu mira i odmora. Ja sam ga prvi puta posjetio 2006. i odmah se oduševio, te je Lastovo, po mom skromnom mišljenju, najljepši hrvatski otok (OK, kad je riječ o Zlarinu, onda sam subjektivan).

Lastovo ima otprilike oblik obrnutog trapeza (tj. južna mu je stranica kraća), a površinu od 46 km2. Okružen je manjim otočićima i hridima – dio njih, zapadno od Ubli, smo vidjeli, dok se s istoka nalaze Lastovnjaci i Vrhovnjaci. Ukupno arhipelag broji 47 otoka.

Lastovo je naseljeno još od doba Ilira, kada nosi ime Ladesta. U rimsko doba nazivaju ga Augustovim otokom (Augusta insula), a križanjem tih dvaju naziva nastao je današnji talijanski naziv. U srednjem vijeku prvo je posjed Bizanta, zatim se oko njega bore Hrvatska i Venecija, da bi u 13. stoljeću došlo pod vlast Dubrovačke Republike. Samo zakratko, početkom 17. st., Lastovo je nakon bune plemića ponovno pripalo Veneciji, no ubrzo je dubrovačka diplomacija obavila svoje i otok je vraćen Republici. Nakon njene propasti dijeli sudbinu ostatka Dalmacije. Lastovo međutim nije bilo među onim dijelovima Dalmacije koje je Pavelić prepustio Italiji – naime, Italiji je pripalo već Rapalskim sporazumom, zajedno s Palagružom, Zadrom, Istrom i cresko-lošinjskim arhipelagom. Tako je granica između Italije i Kraljevine SHS tekla Lastovskim kanalom. Razdoblje talijanske vlasti odlikuje se intenzivnom talijanizacijom (na otoku je dotada broj Talijana bio vrlo malen, no naselilo ih se dosta iz ostalih dijelova Dalmacije, koji su pripali Jugoslaviji), ali i gospodarskim napretkom. Tada otok doseže svoj demografski vrhunac, s 2000 stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata, Lastovo ulazi u sastav Titove Jugoslavije, gdje postaje vojnim područjem. Kretanje turista je ograničeno, strancima je pristup zabranjen, a na otok je naseljeno i dosta vojnih lica, što je, uz stalnu emigraciju lokalnog stanovništva, izmijenilo demografsku sliku otoka. Vojska je Lastovo napustila tek 1992., što znači da je to bilo jedno od posljednjih uporišta JNA u Hrvatskoj. Godine 2006. čitavo je Lastovsko otočje proglašeno parkom prirode. Prije katastrofalnog požara 2003. Lastovo je bilo najšumovitiji hrvatski otok, a i danas je čak 60% površine pod šumom. Zanimljivo je da je na otoku sve u znaku broja 46: površina 46 km2, 46 otoka oko Lastova, 46 brda, 46 polja, 46 crkava... Otok također obiluje stablima rogača, te je moguće da ime locusta, koje se katkada koristi za plod rogača, svoje porijeklo vodi upravo od imena Lastova.

U jezičnom smislu, Lastovo je zanimljivo jer je lokalni čakavski dijalekt pretrpio dugotrajni utjecaj dubrovačke štokavštine, pa je tako to jedini jekavski čakavski dijalekt, a upitna mu je zamjenica „što“ (čakavsko je narječje inače jedino u kojem se pojavljuju sve tri moguće upitne zamjenice, budući da je buzetski dijalekt čakavskoga preuzeo iz susjednog slovenskoga upitnu zamjenicu „kaj“ – još jedan dokaz da je nazivanje narječja po upitnoj zamjenici često neprecizno). Osim toga, jedinstven je odraz praslavenskog vokalnog l, glasa koji ima najviše različitih odraza u pojedinim hrvatskim govorima (l, ol, al, el, la, lu, ou...te standardni u). Na Lastovu je taj odraz o, tako da se u lokalnom dijalektu kaže „dog“, „žot“, „vok“, a najviši se vrh zove Hom (premda ga standardizirano vrlo često pišu kao Hum).

Otok je bogat kulturnim manifestacijama, pred nekoliko je godina pokrenut festival Lastovo – Otok glazbe, ali najpoznatiji događaj jest tradicionalna proslava karnevala – Poklad. Prema legendi, nekad u srednjem vijeku (ne zna se točno) katalonski su gusari opustošili susjednu Korčulu, a potom poslali izaslanika, Turčina, da Lastovcima javi kako su oni sljedeći na redu. Lastovci se međutim nisu dali zastrašiti, već su izaslanika ulovili, istodobno se usrdno moleći svetom Juri da ih spasi. Nakon što je oluja uništila katalonsko brodovlje, Lastovci su Turčina posadili na magarca, proveli ga kroz mjesto izrugujući mu se, te ga naposljetku spalili na lomači. Taj se događaj do danas obilježava u proslavi Poklada – lutka napunjena slamom i pijeskom, odjevena po tursku, prolazi zajedno s procesijom kroz čitavo mjesto, pri čemu se usput izvode plesovi s mačevima, slični moreški i kumpaniji s Korčule. Na završetku procesije, lutka se veže na konop koji se proteže od jednog brda zapadno od mjesta Lastova sve do središta mjesta, te se tri puta spušta i podiže po konopu. Naposljetku, na dani znak, lutka biva spaljena, a potom slijedi narodno veselje i ples.

Moj je katamaran pristao u luci Ubli, koja je jedna od dviju većih luka na otoku (druga je Skrivena Luka, na južnoj strani). Ubli su naselje koje se značajnije razvilo u doba Italije, a i danas je ostalo poprilično stihijski naseljeno. Glavno otočko naselje, Lastovo, nalazi se u unutrašnjosti, zaštićeno od gusarskih napada.

Ostavljam ruksak u turističkoj agenciji koja se nalazi na obali, iako ženska koja unutra sjedi ne izgleda osobito sretna s tim aranžmanom. Nadam se samo da će biti otvoreni kad se budem vraćao. Potom se pješke upućujem dalje. Odlučio sam ne ići na autobus do Lastova, već ću do onamo doći pješačeći preko Homa.

Pogled na središte Ubli, s crkvom Sv. Petra (zbog čega se i mjesto katkad naziva Sv. Petar):



Kao što se vidi, unutrašnjost otoka je prilično brdovita.

Na križanju pred crkvom skrećem lijevom ulicom, koja je zapravo početak glavne ceste za Lastovo. Ovdje nailazim na tipičnu talijansku arhitekturu za radničke stanove, tip zgrada koje nalazimo npr. u Raši:



Nakon izlaska iz Ubli ubrzo skrećem desno, na novu cestu, očito probijenu trasom nekadašnje pješačke staze, koja vodi prema Homu. Budući da je podne, pošteno je pripeklo. Srećom, imam vode, no hoće li mi izdržati...

Već sam se poprilično popeo. Pogled na zapad i na otočiće ispred Ubli:



Polja u unutrašnjosti i u daljini Korčula:



Iako se cesta uspinje nizom serpentina, pri vrhu je sve manje hlada. Napokon nalazim jedan manji potez hlada pri samom vrhu, gdje sjedam kako bih se par minuta odmorio, da ne kolabiram. Na vrhu ceste je raskrižje – desno je neki vojni objekt. Ja nastavljam ravno po asfaltu, no dolazim do heliodroma. Eto, barem na taj način pokušavaju smanjiti izolaciju Lastova.

Vraćam se do raskrižja i odabirem treći, makadamski put koji vodi do Homa. Ne idem do samog vrha, već na sedlu ispod njega skrećem udesno i nastavljam se spuštati prema južnoj strani otoka. Ona je ponajviše stradala u požaru 2003. Pogled prema Skrivenoj Luci:



Iznad Skrivene Luke nalazi se svjetionik Struga, najstariji u Dalmaciji, izgrađen 1839.

Pogled na istok:



Spuštam se stazom koja čini veliki zavoj, te nakon 20-ak minuta izlazim na cestu Lastovo-Skrivena Luka, na mjestu gdje se ona počinje spuštati u Skrivenu Luku. Ja ću međutim lijevo, prema Lastovu. Taj put znam, ovuda sam prolazio dok smo 2007. bili u kampu u Skrivenoj Luci, međutim tada smo uglavnom išli biciklom, pa je izgledalo mnogo brže.

Nakon desetak minuta pješačenja staje mi jedan auto koji ide u istom smjeru kao i ja. Pita me treba li mi prijevoz. Prihvaćam, i ja sam već iznuren. Vozač priča kako me vidio kada je malo ranije vozio prema Skrivenoj Luci i kako mu nije bilo jasno tko se normalan po tom zvizdanu šeće. Laughing Kaže kako je on inače s Lastova, ali živi u Melbourneu i baš sutra ide kući. Velim „iz ovog zvizdana, preko 20-ak sati leta, u zimu“. Kaže kako je već navikao.

Ostavlja me na Pijevoru, ulaznoj ulici mjesta Lastova. Naime, Lastovo je vrlo slikovito mjesto, gdje su kuće amfiteatralno smještene na obronku brda. Po obodu brda vodi ulica Pijevor, dok se na drugu stranu brdo strmo ruši prema moru. Tako je mjesto Lastovo blizu mora, a opet od njega dobro sakriveno.

Trebao bih ručati. Odlazim prvo do konobe Bačvara, smještene u nižim predjelima mjesta, no ona se otvara tek kasnije popodne. U nedostatku boljeg rješenja, vraćam se opet preko niza stepenica na Pijevor, te ulazim u jedan od restorana koji imaju terasu s prekrasnim pogledom na Korčulu. Naručujem crni rižoto i butelju obične vode.

Budući da sam na Lastovu već bio ranije, ovaj puta nisam slikao previše, tako da ću vam, dok ručam, pokazati još nekoliko slika s Lastova 2007.

Pogled na mjesto iz daljine (s onog puta za Hom):



Iz malo veće blizine:



Pogled s terase rečenog restorana:





Nakon ručka kupujem još jednu bocu vode i krećem u šetnju mjestom. Pogled iz mjesta na polje:



Ulice mjesta:



Jedan od simbola Lastova su i dimnjaci (fumari). Toliko su povezani s mjestom da se nalaze čak i na grbu općine Lastovo. Fumari su bili svojevrsni statusni simbol obitelji kojoj je kuća pripadala. Karakterističnog su izgleda, slični minaretima, s velikom krunom kroz koju je izlazio dim. Kaže se da u mjestu nema dva jednaka fumara. Evo nekoliko slika:







Grafit na zgradi škole (nekadašnje Kneževe palače), bio mi je zanimljiv: „Naši saveznici SSSR, Engleska i Amerika“, s tim da se Ameriku očito kasnije pokušalo izbrisati. Laughing :



Crkva Sv. Kuzme i Damjana, iz 14. stoljeća, u pozadini, na vrhu brda, kaštel:



Kaštel je inače srušen u Lastovskoj buni početkom 17. st. (to je ono kad su pozvali Mlečane), ali su ga obnovili Francuzi. Danas je u njemu meteorološka postaja.

Još slika mjesta:



Ne znam komu je posvećena ona crkva:



Vraćam se i opet na Pijevor. Usput susrećem jednog dečka iz Zlarina, koji sa svojom suprugom isto tako obilazi otoke, samo što on svako ljeto ode na jedan. Dok čekam bus koji polazi s parkirališta na kraju Pijevora, slikam još crkvicu Sv. Blaža:



Dolazi autobus, te sam za desetak minuta opet u Ublima. Sve je u redu, moja je prtljaga i dalje ondje gdje sam ju ostavio. Uzimam ju, potom kupujem kartu za trajekt, te još malo sjedim na terasi uz radler.

Ukrcavam se na trajekt, Hanibal Lucić, koji će me prebaciti do Vele Luke. Pogled na luku Ubli i katamaran Adriana, koji je završio današnju šihtu i prvo isplovljavanje ima sutradan u pola 5 ujutro:



Hanibal će do Vele Luke pa sutra ujutro nazad. I tako svaki dan dvaput – ujutro i popodne. Inače, ta izolacija na Lastovu ima zanimljive posljedice – na otoku nije moguće kupiti današnje novine, jer one pristignu tek u popodnevnim satima, kada su dućani već zatvoreni.

Isplovljavamo iz Ubli:



Pogled na Kopište, otočić Podkopište te hrid Crnac:



U daljini se pomaljaju obrisi Sušca, najzapadnijeg otoka uključenog u PP Lastovsko otočje:



Mrčara, Prežba i Lastovo:



Sušac se sada malo bolje vidi:



Sušac (tal. Cazza – NE Cazzo Laughing ) je nenaseljen, jedini stanovnik mu je svjetioničar. U prošlosti je bio naseljen, no, kako mu ime kaže, na otoku pada vrlo malo kiše, tako da je život bio teži nego na ostalim otocima. Maksimum stanovnika zabilježen je na popisu 1953., kada ih je bilo 24. Otok inače ima malo jezero, no ono je slano i posve nepristupačno s okolnih stijena, jer se zapravo radi o kraškoj jami koja se puni morskom vodom kroz sifon. Zanimljivo je ime istočnog rta otoka – Na žene. Naime, pored rta nalazi se spilja koja podsjeća na stidnicu. Sušac je inače i cilj poznate regate koja kreće iz Splita, a slovi za vrlo zahtjevnu, zbog jakih vjetrova koji pušu u akvatoriju Sušca. Vjerojatno je ta regata bila i inspiracija za poznatu pjesmu Daleke obale Sušac blues, koja govori o borbi s morem.

Zalazak sunca iznad Visa:



U sumrak doplovljavamo do Korčule. Pred nama je rt Velo Dance, u daljini se vidi Hvar, a niski otočić lijevo je Proizd:



Velo Dance i Mjesec:



Proizd i Hvar:



Već se spustio fini mrak dok plovimo kroz beskrajno dugi zaljev u kome s smjestila Vela Luka. Na sredini se nalazi i opjevani otočić Ošjak:



Pristajemo u Veloj Luci. Nitko ne čeka s oglasima za sobe. Vela Luka je ipak grad, drugi najveći otočki grad u Hrvatskoj. Upućujem se uređenom šetnicom duž rive, možda pronađem usput nekoga tko iznajmljuje sobe. Čak i vidim na jednom mjestu neki oglas, ali ipak odlučujem produžiti u turističku zajednicu. Ženska koja tamo radi kaže kako oni imaju adrese nekoliko iznajmljivača, navodi mi ih nekoliko, no uglavnom su dosta udaljeni od centra. Zove potom jednu koja je u centru, pita ju ima li slobodnih soba, ima. Kaže da dolazi za par minuta, pa će mi pokazati gdje je. I doista, dolazi jedna gospođa od šezdesetak godina, te me vodi nazad do onog mjesta gdje sam bio zastao i premišljao se da pitam za sobu. Kaže da me čak i vidjela i htjela me pitati trebam li sobu, no izgledao sam kao da znam kamo idem. Eto, to je ono moje fingiranje neizgledanja zbunjeno. Laughing

Međutim, nastaje problem. Kćerka i zet joj sjede u vrtu, te kažu da ipak nema slobodnih mjesta, izgleda da je netko došao u međuvremenu. Potom gospođa i njena kćerka odlaze pitati kod susjeda, budući da su me i nehotice dovele u nezgodnu situaciju. Susjedi također iznajmljuju sobe. Za to vrijeme zet i ja pokušavamo nešto kurtoazno razgovarati, pita me o mom putovanju, pa mu nije jasno što se uopće može vidjeti u tako kratkom boravku na pojedinim mjestima. Pokušava mi prodati neku svoju životnu mudrost, no ja sam s ovim tempom putovanja zadovoljan. Ako mi se nešto svidi, uvijek se mogu vratiti, no prvo moram vidjeti čim više kako bih utvrdio sviđa li mi se.

Ove dvije se vraćaju, susjedi imaju soba. Vidi se, nije im drago da moraju gosta dati susjedima, malo ih i ogovaraju, a onda mi na rastanku kažu „Drugi puta kad ćeš dolazit, nemoj ići njima! Dođi nama!“ Pa došao bih ja vama i ovaj put, ali sam ostao na cjedilu...

Smještaj kod susjeda je solidan. Soba je uredna, širok krevet za dvije osobe, kupaonica u sobi, što je rijetkost u privatnom smještaju... Cijena je 20€, ali hajde, ne bunim se, a nije i da baš mogu birati.

Nakon osvježenja izlazim u šetnju. Iako je obala uređena, već prvi blok kuća u unutrašnjost više podsjeća na selo. Vela Luka ne izgleda pretjerano dojmljivo, premda je izuzetno živa prema dosadašnjim otocima koje sam posjetio. Sjedam na večeru u jednu pizzeriju, potom još malo šetuckam rivom, no ne sviđa mi se baš gužva, buka, promet... Vraćam se do svog smještaja, prošetat ću se još sutra ujutro, možda mi se popravi dojam...

egerke @ 17:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, prosinac 23, 2013
Nisam rezervirao nikakav smještaj unaprijed, računam da će netko na pristaništu nuditi smještaj. I doista, jedna gospođa stoji s oznakom za sobe u Sobri. Pričekat ću malo, da vidim čeka li koga. Brod je pun turista koji dolaze na otok, iako pretpostavljam da ih većina ide u jedini otočki hotel, Odisej u Pomeni. U tom sam hotelu i ja proveo tjedan dana krajem rujna 2000. Bilo je to jedno od dosadnijih razdoblja u mom životu, budući da se Pomena nalazi na samom kraju otoka, i izbor ruta za šetnju bio mi je uvelike ograničen.

Naposljetku prilazim gospođi i pitam ju za sobu. Traži 30€. Ja kažem da mi je to previše. Pita me koliko sam ja spreman dati. Kažem joj 120 kn, tj. 15€. Začudo, pristaje bez pogovora. Očito je postala malodušna od činjenice da ju je većina turista mimoišla. Pokušava još nagovoriti i neke Talijane, no oni kažu da idu u Babino Polje. Ukrcavamo se svi na autobus, koji će nas odbaciti tih kilometar-dva do Sobre.

Moj je smještaj u središtu mjesta, tako da odmah obavljam formalnosti oko plaćanja, tuširam se i spreman sam za večernju šetnju. Najeo sam se na Šipanu, tako da ću preskočiti večeru.

Sobra je jedino naselje na Mljetu kojemu konstantno raste broj stanovnika. Nastalo je kao luka Babinog Polja, ali je po svojoj konfiguraciji ostalo selo – riječ je o skupini kuća poredanih u nekoliko nizova na strmini prema moru. Kroz mjesto prolazi jedan zavoj glavne otočke ceste, i to je otprilike sve. Nekoliko kafića i restorana, plažica, dućan, turistički ured, pošta. Ovo će biti prilično monotona večer. Sjedam na jednu pivu, a potom se povlačim na spavanje. Sutra se dižem rano, a i program je naporan, možda je bolje da skratim ionako neperspektivnu večer...

egerke @ 17:40 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, prosinac 22, 2013




SRIJEDA, 1. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Svoje putovanje započinjem u Dubrovniku, no kako mi brod isplovljava tek iza podneva, jutro ću provesti u gradu. Prvo odlazim kupiti kartu i ostaviti ruksak na čuvanje, a potom rasterećen krećem prema Starom gradu.

Nakon nekih pola sata šetnje po već popriličnoj pripeci, stižem do Vrata od Pila:



Prema najraširenijoj teoriji, Dubrovnik su u 7. st. osnovali romanski iseljenici iz Epidaura (današnjeg Cavtata), koji su bježeći pred Avarima i Slavenima osnovali naseobinu na otočiću Laus, odvojenom od susjednog kopna uskim kanalom koji se pružao na mjestu današnjeg Straduna. S druge strane kanala, na obali, Slaveni su osnovali naselje Dubrava. Od imena Laus nastalo je romansko ime Ragusa, a od Dubrave Dubrovnik. Dva su se naselja u 11. st. spojila u jedinstveno mjesto. No nedavna su arheološka istraživanja otkrila da je naselje na Lausu mnogo starije i datira još u grčko doba, a da „kanal“ nije nikada postojao, već je posrijedi pješčani sprud, tj. Laus nije bio otočić, već samo izdvojena hrid.

U početku Dubrovnik, kao i svi romanski dalmatinski gradovi, potpada pod Bizant. Koncem 10. st. postao je sjedište nadbiskupije. 1205. zauzimaju ga Mlečani, pod čijom će vlašću ostati do 1358. Za mletačke je vlasti ipak imao određenu autonomiju, budući da su Dubrovčani sami birali svoje organe gradske vlasti. Dubrovnik je u to doba proširio svoje područje, priključivši pod svoju vlast Lastovo, a kasnije i Stonski rat (Pelješac), Dubrovačko primorje i Mljet. Oslobađanjem od Mlečana postaje formalnim vazalom Hrvatsko-ugarskog kraljevstva, premda je svoje poslove uglavnom vodio neovisno, a plaćao je i godišnji danak od 500 dukata Veneciji. Nakon što je 1426. od Bosne kupio Konavle, zaokružen je teritorij Dubrovačke Republike koji će se održati do kraja njene egzistencije.

Dubrovačka je Republika bila trgovačka republika u kojoj su nosioci vlasti bile aristokratske porodice uglavnom romanskog porijekla. Na čelu republike nalazio se knez, kojemu je mandat trajao mjesec dana, kako bi se spriječila korupcija. Dubrovnik nije imao vojsku, samo redarstvo, a u slučaju rata pribjegavao je plaćeničkim snagama. Dubrovnik je prvi u Europi, 1416., zabranio ropstvo, a u 15. je stoljeću dosegao broj stanovnika od 40 000, koliko otprilike ima i danas. Dubrovačka mornarica u 16. je stoljeću treća najjača u svijetu. Trguje se s unutrašnjošću Balkana (dubrovački trgovci su i osnivači hrvatske naseobine Janjeva na Kosovu), a nakon dolaska Turaka, Dubrovčani i njima plaćaju danak kako bi ih pustili na miru. Iako je formalni moto republike bio „Non bene pro toto libertas venditur auro“, tj. „Nije dobro slobodu prodati ni za sve zlato“, neformalno se govorilo „Sa svakijem lijepo, ni sa kijem iskreno“. Dubrovačke su karake brodile čak i do obala Amerike i Indije. Nakon španjolske rekonkviste, mnogi su se iberski Židovi, čak i obraćeni, naselili u gradu.

Grad je dvaput teško stradao, prvi puta u požaru 1296., drugi puta u potresu 1667. Ovaj potonji je označio početak slabljenja moći Republike, koja je u to vrijeme već počela gubiti nadmetanje s atlantskim lukama Engleske i Nizozemske. Ofenziva protiv Turaka dovela je potkraj 17. stoljeća Dubrovačku Republiku u potpuno okruženje Mlečana, no oni su se ipak morali povući iz Popova polja i vratiti ga Turcima, a Dubrovčani su potom, kako bi se dodatno osigurali, Turcima ustupili i još dvije tampon-zone kako bi se spriječilo izravno razgraničenje Dubrovnika i Venecije. Te je tampon-zone kasnije naslijedila Bosna i Hercegovina: sjeverna i danas postoji kao Neumski koridor, dok je južna, ona u Sutorini, 1947., nakon sporazuma Đure Pucara, Avde Hume i Blaže Jovanovića, ustupljena Crnoj Gori, u zamjenu za korekciju granice na području Sutjeske.

U 18. st. Dubrovnik ponovno doživljava kratkotrajni procvat, ovaj puta kao građanska republika, jer je moć vlastele oslabjela. Republika u tom razdoblju ima u svijetu čak 85 konzulata. 1776. Dubrovačka je Republika prva priznala neovisnost Sjedinjenih Američkih Država.

26. svibnja 1806. u Dubrovnik ulazi francuska vojska, a Republika je formalno ukinuta 31. siječnja 1808. Nakon što su Ilirske provincije pripojene Austriji, Dubrovčani pokušavaju obnoviti autonomiju, čak dižu i bunu, no nju je ugušila austrijska vojska. Grad je otada dijelio sudbinu ostatka Dalmacije, s izuzetkom doba Kraljevine Jugoslavije, kada je bio dijelom Zetske banovine.

Najteže trenutke u svojoj povijesti Dubrovnik je proživio tijekom tri jesenska mjeseca 1991., kada su snage JNA i JRM držale grad u okruženju, te granatirale između ostaloga i staru gradsku jezgru, oštetivši pritom oko 30% zgrada. Najteži napad dogodio se na dan sv. Nikole, 6. prosinca 1991., kada je na staru gradsku jezgru palo više od 2000 granata. Iako je primirje potpisano krajem 1991., posljednje su se jedinice jugoslavenske vojske s tog područja povukle tek u svibnju 1992.

Nakon rata, Dubrovnik polako zadobiva svoju ulogu koju je imao u turizmu Hrvatske prije rata, a ubrzo je i premašuje. Nazvan Biserom Jadrana, Dubrovnik je od 1979. na popisu Svjetske baštine UNESCO-a, prvenstveno zahvaljujući staroj gradskoj jezgri, jednoj od najbolje očuvanih fortifikacijskih cjelina u Europi. Stara je gradska jezgra praktički u potpunosti nanovo sagrađena nakon potresa 1667., što objašnjava planski raster ulica i arhitektonsku ujednačenost, napose na Stradunu.

Dubrovnik je i kulturno središte. Nazvan Hrvatskom Atenom, još je od renesanse razvijao bogatu književnost na lokalnom slavenskom jeziku, unatoč tomu što je službeni jezik grada i Republike bio isprva latinski, a kasnije raguzejski dijalekt dalmatskoga. Inače, u Dubrovačkoj Republici talijanski je utjecaj išao uglavnom preko književnog, toskanskog narječja, što se npr. vidi po sačuvanom s u talijanskim riječima u kojima se u dalmatinskim govorima čuva mletačko š: festa/fešta, soldi/šoldi...

Vrata od Pila, na kojima se nalazim, zapravo su pleonazam – naime, čitav predio Pile dobio je ime po grčkoj riječi pyloi – vrata. Sastoje se od dva dijela: vanjski je sagrađen 1573., a unutarnji 1460. Razlog tih dvostrukih vrata zapravo je to što se nekoć ovdje nalazila tvrđava, koja je srušena 1818. Desno od današnjih vrata nalazi se kula Bokar (ili Zvijezdan), jedna od pet glavnih gradskih utvrda (Bokar, Minčeta, Sv. Ivan, Revelin i Lovrijenac).

U međuprostoru između unutarnjih i vanjskih Vrata od Pila nalazi se ova karta, s oštećenjima koja je u staroj gradskoj jezgri prouzročila opsada grada:



Ukratko, svaka crna oznaka predstavlja pogođeni objekt ili pogodak u pločnik. Crvene oznake predstavljaju objekte koji su spaljeni.

Nakon prolaska kroz unutarnja vrata, otvara mi se pogled na početak Straduna:



Službenog imena Placa, Stradun (od tal. stradone – uličetina) je glavna i najšira ulica u Starom gradu. Proteže se od Vrata od Pila do trga Luža ispred palače Sponza. S moje lijeve strane na prethodnoj se slici nalazi franjevačka crkva Male braće, a lijevo od ulaza može se vidjeti i zanimljiva istaka, koju detaljnije vidimo na idućoj slici:



Ova je istaka služila za pomilovanja. Naime, osuđeniku je bila pružena prilika da izbjegne kaznu ako bi se, stojeći na tom kamenu, uspio okrenuti za 180°, a da istovremeno ne padne s njega. Iako na prvi pogled izgleda lagano, kamen je dosta sklizak, malo ukošen i praktički je nemoguće izvesti takav manevar.

Nasuprot crkvi je Velika Onofrijeva česma, sagrađena 1438.:



Zajedno s Malom Onofrijevom česmom na trgu Luža, služila je za vodoopskrbu grada.

Promičem Stradunom među hrpama turista. Dubrovnik od ožujka do listopada dnevno prožvače ljudski tovar barem dva do tri cruisera. Stari se grad polako ali sigurno pretvara u nešto slično Veneciji, svom negdašnjem ljutom rivalu – postaje gradom u kojem se ne isplati živjeti, jer cijene nekretnina odlaze u nebo, a vlasništvo nad nekretninom ne donosi ništa osim prestiža – samo neprestanu gužvu, buku... Dok se Venecijanci sele u Mestre, Dubrovčani se sele u Gruž, Mokošicu...

Naposljetku, evo me na trgu Luža. Trgom dominira Orlandov stup, izgrađen 1418., koji prikazuje legendarnog viteza Orlanda koji je navodno pomogao gradu u obrani od Saracena:



Na stupu trenutno vijori barjak Dubrovačke Republike, što označava da traju Dubrovačke ljetne igre, kulturna manifestacija koja se u gradu održava od 1950.

Orlandov je stup inače bio mjesto na kojem su glasnici čitali važne obavijesti građanima, a ovdje su se izvršavale i kazne. Srušen je u oluji 1825., a obnovljen 50 godina kasnije.

Inače, duljina vitezove podlaktice, 51,2 cm, čini tzv. dubrovački lakat, temeljnu jedinicu mjere Dubrovačke Republike. Kako se radi kalibracije ne bi trebalo verati po stupu, ista je označena i na postolju:



Iza Orlandova stupa je i crkva Sv. Vlaha:



Crkva je izgrađena u baroknom stilu početkom 18. stoljeća, na mjestu ranije romaničke crkve iz 14. st. koja je izgorjela u požaru 1706. Na oltaru se nalazi pozlaćeni kip sv. Vlaha, zaštitnika grada, izrađen u 15. st., koji u rukama drži maketu grada iz doba prije potresa.

Sveti Vlaho je inače zaštitnik Dubrovnika od 972., nakon njegova ukazanja plebanu Stojku prilikom jedne mletačke opsade grada, koja je u posljednji čas osujećena.

Nasuprot crkve Sv. Vlaha nalazi se palača Sponza:



Ova palača iz 16. st. prvo je bila carinarnica, a kasnije i kovnica novca. U Sponzi je osnovana i prva književna institucija u Dubrovniku, Akademija složnih, a tu je bila i prva škola.

Prolazim dalje prema katedrali:



Dubrovačka je katedrala posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, a građena je na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, na mjestu starije katedrale uništene u potresu.

Skrećem desno od katedrale i dolazim do Gundulićeve poljane, gdje se nalazi gradska tržnica:



A potom se vraćam do Kneževa dvora, koji se vidio već i na slici katedrale:



Zgrada Kneževa dvora potječe iz 15. st., premda je nekoliko puta obnavljana, budući da se u njoj, između ostaloga, nalazilo i skladište baruta koje je u nekoliko navrata letjelo u zrak. Unutrašnjost zgrade oštećena je i u potresu 1667. Inače, Knežev je dvor bio stan kneza za vrijeme njegova jednomjesečnog mandata, sve u skladu s geslom „Obliti privatorum publica curate“ – Zaboravivši na privatno, brinite se o javnome. Knez, osim zbog protokolarnih obaveza, nije smio napuštati dvor tijekom mandata. U zgradi su se osim kneževa stana nalazile i dvorane Velikog i Malog vijeća, sudnica, zatvor, oružarnica i već spomenuta barutana.

Inače, na slici se lijepo vidi i brdo Srđ koje dominira Starim gradom, te s kojega je i izvršen najveći broj napada na staru gradsku jezgru tijekom opsade 1991. Sv. Srđ (Sergeus) bio je zaštitnik grada prije sv. Vlaha.

Prošavši kroz Vrata od Ponte, ulazim u staru gradsku luku:



Stara gradska luka danas uglavnom služi za vezivanje lokalnih brodica, izletničkih brodova za Lokrum i čamaca kojima se gosti s cruisera prebacuju u grad. Veliki brodovi pristaju u gruškoj luci, na sjevernoj strani grada. No u doba Dubrovačke Republike, ovo je bila glavna gradska luka.

Struktura s tri luka u sredini slike je gradski arsenal.

Iz Starog se grada na ovoj strani izlazi kroz Vrata od Ploča, a pored njih nalazi se i tvrđava Revelin, dovršena sredinom 16. stoljeća:



Ja obilazim tvrđavu Sv. Ivana, koja stoji na ulazu u luku, te izlazim na lukobran Porporelu. Lukobran je izgrađen 1870-ih, a tijekom njegove gradnje nevrijeme je na obalu izbacilo kamen teži od 3 tone, koji je potom ugrađen u lukobran.

S Porporele puca pogled na Lokrum (tal. Lacroma):



Ovaj je maleni otok zaštićen kao prirodni rezervat. Na njemu se nalazi botanički vrt, napušteni benediktinski samostan i malo kraško jezerce, nazvano Mrtvo more. Na Lokrumu se navodno 1192., pri povratku iz Trećeg križarskog rata, od oluje spasio i engleski kralj Richard Lavljeg Srca. Za Lokrum je vezano i prokletstvo, koje su na njega navodno bacili benediktinci koje su s otoka potjerali Francuzi, a koje će snaći svakoga tko postane privatnim vlasnikom Lokruma. I doista, tijekom idućih stotinjak godina svi su vlasnici Lokruma, među njima uglavnom članovi obitelji Habsburg, doživljavali neobične fatalne nesreće, sve dok nisu izgubili i krunu, a otok pripao novonastaloj Državi SHS.

S Porporele puca pogled i na Lazarete:



Dubrovnik je prvi u svijetu uveo instituciju karantene, još u 14. stoljeću, u doba epidemije kuge. Nakon nekoliko manjih lazareta u okolici grada, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće sagrađen je kompleks lazareta na Pločama. Tada je ujedno i razdoblje karantene s 30 produženo na 40 dana (odakle i naziv karantena – quarantina, prema quaranta „40“). Ovaj impresivan kompleks, s 10 dvorana i 5 dvorišta danas je mjesto multimedijalnog muzeja i umjetničke radionice.

Pogled na tvrđavu Sv. Ivana, s obaveznim sv. Vlahom u niši:



Današnji oblik tvrđava Sv. Ivana ima od 1557., kada su povezane manje tvrđave Od mula i Gundulićeva. U unutrašnjosti tvrđave danas se nalazi Akvarij i Pomorski muzej.

Vraćam se u unutrašnjost Starog grada. Na gradskom zvoniku slikam zelence:



Zelenci su dva bakrena kipa (nazvani Maro i Baro) koji udaraju u zvono koje je 1506. izradio čuveni zvonar Ivan Rabljanin. Današnja verzija gradskog zvonika potječe iz 1929., umjesto starog zvonika koji je stradao u potresu 250 godina ranije.

Odlučujem predahnuti u onom istom pubu od sinoć, a potom još navraćam i u poznati sendvič-bar Škola, u jednoj od ulica okomitih na Stradun. Reputacija Škole doprla je i do mene. Zaključak: sendviči su ukusni, kao i štrudl od jabuka, no cijena je definitivno previsoka. Nažalost, to je Dubrovnik, gdje nije rijetkost niti cijena od 25 kn za pivu od 0,25 l.

Lagano se bliži vrijeme polaska mog broda, pa krećem prema Gružu. S Pila slikam Minčetu:



Minčeta je izgrađena 1464., a povod je bio napredovanje turske vojske na Balkanu nakon pada Carigrada. To je najviša točka dubrovačkih zidina i najjači fortifikacijski objekt u njihovom sklopu, sa zidovima debljine 6 metara.

Put do Gruža vodi uz uvalu Boninovo:



Krajolik uvale nagrđen je modernim zdanjem hotela Libertas:



Spuštam se u Gruž, podižem prtljagu i ukrcavam se na brod, dobru staru Postiru, jedinu preživjelu od svoje vrste, koja održava liniju iz Dubrovnika za Elafite.

Pogled na cruisersku gužvu u gruškoj luci, a tu je i Liburnija, spremna da isplovi na dužobalni put prema Rijeci:



Pogled na poluotok Lapad, koji zatvara grušku luku sa zapada:



(Zgrada na sredini je Villa Elisa, u kojoj je danas Odjel za ekonomiju i poslovnu ekonomiju Sveučilišta u Dubrovniku.)

Isplovljavamo, promičući uz ove ogromne ploveće hotele:



Te dolazimo do mosta preko Rijeke Dubrovačke:



Inače, zanimljivo je da tim mostom sve do ovog dolaska u Dubrovnik nisam nijednom prošao licem okrenut prema jugu. Uglavnom sam se njime vraćao na raznim povratcima s Balkana ili iz još veće daljine. Onaj jedini put kad sam njime išao prema jugu, sjedio sam u Nikolinom friško razbijenom autu, natraške uspetom na karambol transport. Laughing

A taj famozni sudar, na našem putovanju u Albaniju 2007., dogodio se tamo negdje:



Pogled u dubinu Rijeke Dubrovačke, prema Mokošici:



Još jedan uplovljava:



Dva su već u Gružu, a ako se ne varam, jedan ili dva su i pred Starim gradom.

Na izlasku iz gruške luke prolazimo pokraj otočića Daksa:



Daksa je u povijesti bila dom franjevcima koji su od 13. st. živjeli u samostanu Sv. Sabine. Na otoku je postojao i križni put za sva mjesta u okolici. Sakralne objekte na otoku uništila je francuska vojska početkom 19. st., a potom je otok bio u privatnom vlasništvu kneza Aleksandra Poninskog, koji je pokušao obnoviti samostan, te je čak u njegovu sklopu utemeljio i vrijednu biblioteku, no stvari su zamrle dolaskom Prvog svjetskog rata. U listopadu 1944. na Daksi su partizani strijeljali 53 osobe, navodno optužene za kolaboraciju s narodnim neprijateljima. U doba SFRJ taj se zločin zataškavao, a javno se o njemu počelo govoriti tek potkraj osamdesetih godina. Do danas još nije provedena službena istraga, niti je itko proglašen odgovornim za to nedjelo. Među strijeljanima su inače bili i isusovac Petar Perica, autor pjesme Rajska Djevo, kraljice Hrvata, kao i tadašnji gradonačelnik Dubrovnika, Niko Koprivica.

S vanjske strane Lapada nalazi se niz hridi, nazvanih jednostavno Grebeni:





Svjetionik na Grebenima podignut je 1872., i izložen je snažnim valovima koji su znali čak i razbijati prozore na njegovoj zgradi.

Niz otoka koji se u geomorfološkom smislu nastavljaju na Lapad, nosi naziv Elafiti, prema grčkoj riječi elaphos = jelen. Ukupno ih ima 15-ak, premda su samo 4 veća, a 3 nastanjena. Brod kojim plovim pristaje na sva tri nastanjena Elafita.

Prvi u nizu je Koločep:



U lokalnom dijalektu poznat kao Kalamota (prema tal. Calamotta), Koločep je najjužniji stalno naseljeni hrvatski otok. Jedino naselje, Koločep, sastoji se od dva zaseoka, u dvjema nasuprotnim uvalama. Na jugoistoku je Gornje Čelo, a na sjeverozapadu Donje Čelo. Zvuči pomalo kontraintuitivno da južniji zaseok nosi pridjev „gornji“ u svom imenu, međutim to nije rijetkost u jadranskoj toponimiji – zbog orijentacije obale u smjeru SZ-JI u pravilu je južni kraj otoka obično i istočniji, tj. bliži izlasku sunca, a kako sunce izlazeći ide uvis, odatle veza s pridjevom „gornji“.

Koločep je u doba Dubrovačke Republike bio važan centar brodogradnje, a s njega su bila i dva člana posade Kolumbove Santa Marie. Prije nekoliko godina na Koločepu je lansiran projekt Otok znanja, s idejom privlačenja domaćih i stranih stručnjaka na otok, no neslavno je propao nakon što je udruga koja se njime bavila završila u dugovima.

Uplovljavamo u Donje Čelo:







Na Koločepu, kao što se vidi, nema automobila.

Još jedan pogled na mjesto:



I krećemo prema susjednom Lopudu:



Po izlasku iz zavjetrine Koločepa, na zapadu se otvara pogled na otočić Sveti Andrija, s jednim od najjačih jadranskih svjetionika:



Na otočiću je nekoć bio benediktinski samostan, u koji su ljudi obično dospijevali po kazni, budući da je bio nepristupačan. Stradao je u potresu 1667. i nije obnovljen. Svjetionik postoji od 1872.

Koločep ostaje za nama:



A mi se križamo s trajektom Porozina:



Sudeći po imenu, on je zalutao u ove krajeve...

Idući otok na redu je Lopud (tal. Mezzo – Srednji, jer je središnji od triju naseljenih Elafita). Otok je naseljen još od predrimskog doba. Grci su ga zvali Dalafota, Rimljani Lafota, odakle i naše ime Lopud. Slaveni su ga naselili već u 9. st.

Lopud je bio jedno od regionalnih središta Republike, s preko 1000 stanovnika, a imao je i vlastitu trgovačku flotu i brodogradilište. Brojni su dubrovački plemići ovdje podizali svoje ljetnikovce, a otok ima i 24 crkve i 2 samostana (franjevački i dominikanski).

Franjevački nas dočekuje pri uplovljavanju u luku:



Pogled prema još uvijek bliskom kopnu:



I ovdje postoji arhitektonska šaka u oko u vidu hotela Lafodia:



Jedino naselje na otoku je Lopud, u koji upravo pristajemo:







Izgleda lijepo, iako gužvovito, plaža u mjestu je prepuna. Inače, Lopud je poznat i po pješčanoj plaži Šunj na jugoistočnoj strani otoka.

Još jednom crkva Sv. Marije od Špilice, u sklopu franjevačkog samostana:



Poznati Lopuđanin bio je inače i Miho Pracat, dubrovački trgovac, prvi građanin kojemu je Republika podigla spomenik, u dvorištu Kneževa dvora.

Još par vizura Lopuda prilikom isplovljavanja:







Dok plovimo prema susjednom Šipanu, u daljini se već nazire i Mljet:



A pred nama je Šipan:



Osvrt na Lopud:



I uplovljavamo u luku Suđurađ na Šipanu:





Otok Šipan (tal. Giuppana) najveći je u skupini Elafita, a ujedno i jedini koji ima dva naselja – Suđurađ na jugoistočnoj i Šipansku Luku na sjeverozapadnoj strani otoka. U prošlosti je bilo još nekoliko manjih zaseoka, no oni su danas opustjeli. Zanimljiv je podatak da je Šipan otok s najviše maslinovih stabala po broju stanovnika na svijetu. Udaljenost od Dubrovnika, a i veličina otoka, pogodovali su odabiru Šipana kao ljetovališta dubrovačke vlastele, tako da se na otoku nalaze 42 ljetnikovca, a i 34 crkve. Najveći ljetnikovac nalazi se u središtu Suđurđa, a pripadao je lokalnom trgovcu Vici Stjepoviću-Skočibuhi. Njegove kule dominiraju središtem Suđurđa:



Vice Stjepović-Skočibuha bio je dubrovački trgovac i brodograditelj iz 16. st., najugledniji poduzetnik svoga doba. Zbog radišnosti i ugleda Republika mu je ponudila plemićku titulu, no on ju je odbio jer nije obuhvaćala njegovu djecu. Ironično, budući da nijedno od njegovih desetero djece nije imalo muških potomaka, prezime Stjepović-Skočibuha je u idućoj generaciji izumrlo.

Ljetnikovac je sagrađen 1563., zbog obiteljskih nesuglasica, na mjestu negdašnjeg Vicinog brodogradilišta. To je jedini potpuno očuvani objekt dubrovačke ladanjske arhitekture u Hrvatskoj, a u njemu se nalazi i jedini sačuvani drveni balkon iz 16. st. na Mediteranu.

Izlazim s broda i približavam se ljetnikovcu:



Veličina ljetnikovca poprilično odudara od ostatka Suđurđa, koji je u biti maleno selo, stisnuto u najdubljem dijelu uvale, a kako ljetnikovac zauzima gotovo čitavu dolinu, ostale su se kuće morale izmaknuti na susjedne obronke ili se stisnuti uz obalu.

Šećem uokolo, bilježeći ostatke drugih ljetnikovaca:



Jedna od kula ljetnikovca Stjepović-Skočibuha:



Ljetnikovac je u privatnom vlasništvu, te je nedavno obnovljen. Zato i nije dopušten slobodan ulaz, premda bi se vjerojatno na zahtjev moglo zaviriti, no ja nisam pokušavao. Ranije je služio kao muzej.

Uličica:



Pogled na drugu stranu Suđurđa:



U središtu, na svojevrsnom trgu, nalazi se spomenik tisućgodišnjici hrvatskog kraljevstva:



Zapravo ironično, budući da Šipan nije pripadao Tomislavovoj državi.

Uspeo sam se i na drugi obronak i uslikao ljetnikovac i iz ovog kuta:



Budući da nisam imao gdje odložiti stvari, Suđurđem sam kružio s ruksakom na leđima, što me poprilično iscrpilo. Sjedam stoga na limunadu u jedan od kafića na obali. Pored mene je neka hrpa Španjolaca na dnevnoj ekskurziji iz Dubrovnika. Smiješno mi je kako izgovaraju toponime u okolici Dubrovnika, vjerojatno planirajući izlet za sutradan: Kavtat, Eston, a govore i o poznatom restoranu „Kapetanova kuka“. Laughing

Kupujem novu bocu vode (tijekom putovanja svaki sam dan popio litru i pol do dvije vode), te odlučujem da neću čekati autobus za Šipansku Luku, nego ću se pješice uputiti 5 km dugom cestom kroz polje do drugoga mjesta.

Na izlasku iz mjesta primjećujem znak za lovište, te prometni znak koji me upozorava na opasnost od veprova na cesti. Hm, jesam li baš postupio najpametnije?

Šipan se sastoji od dva usporedna bila, između kojih se nalazi plodno polje. Krajolik polja mi liči kao da je negdje u Istri:



Cesta vodi istočnim rubom polja. Negdje na polovici puta križam se s autobusom koji tek ide u Suđurađ. Očito sam dobro odabrao.

Jedan od ljetnikovaca u polju:



Na samom kraju, prije Šipanske Luke, slijedi kratki uspon, prije no se počnem spuštati u mjesto.

Na vrhu se smjestio kasnogotički Knežev dvor, podignut 1450., u kojem je bilo sjedište dubrovačke vlasti na otoku:



Pogled prema Šipanskoj Luci, te u daljini Jakljanu, Olipi i Pelješcu:



Spuštam se u mjesto, te usput opažam ovu zanimljivu uličicu:



Obalno šetalište u Šipanskoj Luci:



Dojam je bolji od Suđurđa. Suđurađ mi je izgledao kao tipično otočko selo, u kojem se unatoč ljetnikovcu osjeća težački duh, Šipanska Luka ima određene elemente urbanosti.

Pogled na mjesto, u sredini prve slike hotel Šipan:





Vrijeme je ručku. Odabirem jednu od konoba na obali. Inače, većina lokala u kojima sam jeo tijekom tih dva tjedna cilja na nautičare, tako da sam se osjećao kao uljez kada bih došao sa svojim ruksakom i bocom vode, znojan, iscrpljen i opaljen suncem. Isto tako, zanimljivo je da dosta tih lokala ne prima kartice, premda se ne očekuje da će strani nautičari prvo tražiti bankomate, pogotovo po udaljenijim otocima.

Odabrao sam domaće lignje s pirjanim miješanim povrćem, te butelju rukatca, pelješkog bijelog vina. Nažalost, nisu imali vino na čaše, tako da sam se morao potruditi sâm riješiti čitavu butelju. Laughing

Evo ručka:



Cijena je odgovarala ciljanoj klijenteli: otprilike 300-tinjak kn. Undecided

Imam još vremena do polaska moga prijevoza za dalje, pa lunjam uz more dalje prema sjeveru, gdje se nalazi plaža Šipanske Luke. S druge strane, Šipan je na jednom mjestu skoro prekinut:



Vjerojatno je nekoć to i bio drugi otok, koji je s vremenom srastao sa Šipanom.

Vozni red i lapsus:



Napokon se u sumrak pojavljuje katamaran Melita, koji će me prebaciti do mog večerašnjeg prenoćišta, Sobre na Mljetu. Katamaran dolazi iz Dubrovnika, a u pojedine dane plovi i dalje od Mljeta, sve do Lastova.

Isplovljavamo iz Šipanske Luke:





S lijeve strane Jakljan, četvrti od velikih Elafita, jedini nenastanjen, s desne strane Olipa, u daljini se vidi Mljet:



Još jedan pogled na Jakljan:



Na Jakljanu se nekoć nalazilo odmaralište za djecu iz Beograda, kasnije je bez naknade ustupljen na korištenje udruzi Međunarodno kumstvo djetetu Herceg-Bosne, a potom ga je kupio Goran Štrok. Trenutna mi sudbina otoka nije poznata.

Prolazimo između Jakljana i Olipe:



Pogled na Olipu, najzapadniji od Elafita:



Ovo iduće brdo već je najjužniji dio Pelješca:



Inače, prolaz Mali Vratnik, koji odvaja Olipu od Pelješca, također je jedan od kandidata za prolaz između Scile i Haribde, premda je općeprihvaćeno mišljenje da je taj prolaz današnji Messinski tjesnac. Teoriju po kojoj je Odisej plovio Jadranom prvi je iznio Dubrovčanin Aristid Vučetić, koji je uspoređujući stihove Odiseje, pravce vjetrova tamo opisane, kao i jadransku geografiju, uspio identificirati pojedine lokacije iz Odiseje duž istočne obale Jadrana. Tezu je nedavno putopisno razradio Jasen Boko, i meni se, moram priznati, čini plauzibilnom. Kako bilo da bilo, Mali je Vratnik u doba oluja izuzetno neugodno mjesto za boravak, tako da teza o Scili i Haribdi nije preuveličana.

Mi uzimamo kurs prema Mljetu:



S druge strane je bolji pogled:



Jakljan i Šipan s vanjske strane (u daljini se vidi i Lopud):



Ovo s desne strane bi trebao biti Mali Vratnik:



Negdje u sâm sumrak doplovljavamo do Sobre:



Mljet (tal. Meleda, lat. Melita) je osmi najveći hrvatski otok, i daleko najveći od dubrovačkih otoka. S obzirom da dijeli latinsko ime s mnogo važnijom Maltom, često je dolazilo do zamjene tih dvaju otoka u raznim spisima. Tako se vjeruje da se brodolom svetog Pavla, koji se obično smješta na Maltu, u biti dogodio na Mljetu, a neki kinolozi smatraju i da je Mljet izvorna domovina pseće pasmine maltezera. Tumači Odiseje u Mljetu prepoznaju Ogigiju, otok na kojemu je Odisej proveo deset godina u društvu nimfe Kalipse.

Mljet je najšumovitiji hrvatski otok (preko 70% površine je pod šumom), te je ujedno najrjeđe naseljen od većih hrvatskih otoka. Na Mljetu ne postoji nijedno naselje gradskog tipa – najveće selo je Babino Polje, s 350-ak stanovnika, u kojem je središte općine. Zapadni dio otoka proglašen je 1960. godine nacionalnim parkom. Specifikum toga dijela vrlo je duboki morski zaljev, praktički izdvojen od morskog ekosistema, koji se dijeli na dva dijela, Veliko i Malo jezero. U Velikom se jezeru nalazi otok Sv. Marije s benediktinskim samostanom iz 12. st. U biti, jezera su svojedobno bila posve odvojena od mora, no prvo su benediktinci prokopali kanal do mora, iskoristivši pritom snažnu struju u kanalu za pokretanje mlina, da bi potom u doba Josipa Broza Tita kanal bio dalje proširen, kako bi Tito sa svojom jahtom mogao uploviti u jezero.

Prvi stanovnici Mljeta bili su Iliri, koji su se ovamo doselili prije 4000 godina. Iz toga razdoblja potječe mnoštvo gradina – utvrda od suhozida koje su služile za izviđanje i obranu. Iliri su s vremenom izgradili i grad Melitusa, na mjestu današnjega naselja Polače. Nakon rimskog osvajanja Melituse, ona postaje važna luka i gradsko središte koje se održalo i nakon propasti Rimskog Carstva. Slaveni, Neretvani, na Mljet stižu u 8. st. Uglavnom su se zadržavali na istočnom dijelu otoka, dok je zapad i dalje bio romanski. Krajem 10. st. dolazi do sukoba dvaju elemenata na otoku, nakon čega poraženi Romani odlaze, a današnje Polače odumiru, te će ostati nenastanjene sve do 19. st. Nakon poraza Neretvana, Mljet redom potpada pod vlast Zahumlja, Duklje i Raške. U doba raške vlasti na Mljet dolaze benediktinci iz Apulije, a ispravom kralja Stefana Prvovenčanog benediktinci postaju feudalni gospodari cijeloga Mljeta, te vazali Raške. U drugoj polovici 14. st. Dubrovčani diplomatskim igrama pokušavaju pobuniti lokalno stanovništvo protiv benediktinaca, no nakon uspješne bune sami priključuju Mljet svojoj vlasti. Mljet je u sastav Republike uključen 1410. i tamo je ostao sve do njene propasti. Unatoč tomu, benediktinski se samostan održao sve do kraja Republike, pa su tako u njemu boravili i poznati književnici Mavro Vetranović i Ignjat Đurđević.

U doba Drugog svjetskog rata, Mljet je okupirala Italija, čime je bio odvojen od susjednog kopna, koje je ostalo pod vlašću NDH.

1911. austrijska je uprava na Mljet donijela nekoliko primjeraka indijskog sivog mungosa, koji su ubrzo posve istrijebili zmije otrovnice. Međutim, kako nemaju prirodnog neprijatelja, mungosi su postali napast za ostale životinje na otoku, često koljući kokoši i inu perad.

Zanimljivo je spomenuti da je Mljet domovina legende o divu Regoču, koju je zapisala Ivana Brlić-Mažuranić.

Na otoku je endemična tzv. mljetska bolest (keratosis palmoplantaris transgrediens), zadebljanje kože na dlanovima i tabanima, koja se razvila u selu Koritima na istoku otoka, u kojem je nekoć bila dubrovačka karantena za oboljele od gube.

Pred nama je trajektno pristanište u Sobri, koje se nalazi sa suprotne strane zaljeva od ostatka mjesta:



egerke @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, prosinac 15, 2013


U ljeto 2012. sam odustao od putovanjâ u inozemstvo, budući da mi je budžet u doba planiranja bio ograničen. Naime, zbog svojih peripetija oko doktorata, početkom godine bio sam 2 mjeseca na neplaćenom godišnjem, što mi je pojelo dio ušteđevine. U svibnju sam doduše osvojio pozamašan iznos na kvizu, no nisam bio siguran hoće li mi on biti isplaćen prije ljeta (prethodni sam put morao čekati do rujna), te sam se stoga odlučio za istraživanje vlastitog dvorišta.

Naime, premda često slušamo o tome kako je naša obala jedna od najljepših na svijetu, moji osobni dojmovi, prikupljeni vožnjom uzduž iste, nisu bili bogznakakvi. Vikendaška arhitektura, neriješena komunalna pitanja, sve je to kvarilo moja idilična očekivanja. Tijekom godina, prošao sam gotovo čitavu hrvatsku obalu (izuzev Pelješca, poteza između Zadra i Rovanjske, te istočne obale Istre između Plomina i rta Kamenjak), no nisam bio impresioniran. Istina, putujući po rivijerama drugih zemalja (Crne Gore, Turske, Bugarske, Albanije, Gruzije, pa i Italije) uvidio sam da je u usporedbi s njima hrvatska obala doista ljepša, no još sam uvijek dvojio o tome što točno svjetski jet-set privlači upravo na našu obalu. Pretpostavio sam da je to otočni svijet jadranskog istoka, koloplet mikrokozama u kojemu udaljenost od tek nekoliko kilometara često posve mijenja kulturu, jezik, običaje. Kako i sam ljetujem na jednom otoku, upoznat sam sa specifičnim načinom na koji otočani doživljavaju svoj zavičaj, s antagonizmom koji često osjećaju prema onima sa susjednog otoka, ili, u nedostatku takvih, prema onima s druge strane istog otoka. Privlačila me ta sposobnost organiziranja života u jednoj mikrogeografskoj cjelini, izdvojenoj iz konteksta i uronjenoj u neprijateljski i čovjeku stran okoliš pučine, gdje je život bio neprekidna borba sa škrtim tlom, s elementima, s izoliranošću...sve ono što ljudi s obale nisu osjećali u tolikoj mjeri, zahvaljujući pukoj činjenici da ni najizoliranije obalno mjesto nije nikad moglo biti posve odsječeno od susjednih, dokle god se nalazi na istoj kopnenoj masi.

OK, naravno da sam svjestan da Beyonce ili Abramovič ne mare za kulturološku raznolikost naših otoka, njih većinom ipak privlači mogućnost da se osame u nekoj zabačenoj uvali, daleko od raznoraznih njuškala, no poanta je tu – na naše se primorje dolazi radi otokâ, ne radi obale. Stoga sam i ja to ljeto odlučio uroniti u taj svijet otokâ. Zadao sam si prilično ambiciozan čin – budući da sam dio ljeta odlučio provesti na Zlarinu, za put sam si odvojio 2 tjedna, prilikom čega sam htio obići što više otoka od onih koje dosada nisam posjetio (do prethodnog sam ljeta posjetio Krk, Rab, Cres, Lošinj, Ugljan, Murter, Zlarin, Prvić, Kaprije, Žirje, Krapanj, Brač, Hvar, Lastovo, Mljet i Lokrum, tj. 16 naseljenih otoka, te Veli Brijun). S obzirom na plovidbene redove i smještaj otoka, na kraju se iskristalizirala ruta od jugoistoka prema sjeverozapadu (uvijek krenem planirati u jednom smjeru, ali na kraju završim u suprotnom Laughing ) koja dotiče 15 otoka, od toga 10 za mene novih, dosad neposjećenih. Budući da prema posljednjim podacima u Hrvatskoj postoji 49 naseljenih otoka (ne računajući Visovac i Košljun), preostaje mi ih još skoro polovica za istražiti.

Za polazište sam odabrao Dubrovnik, s datumom polaska 1. kolovoza, cilj je bila Pula, s dolaskom 15. kolovoza. Značilo je to da neću gledati Olimpijske igre u Londonu, osim na usputnim televizorima, no vrijedilo je te „žrtve“. Početkom srpnja mi je sjela zarada od kviza, te sam tako mogao biti bezbrižan što se financijske strane tiče.

31. srpnja krenuo sam iz Zagreba, Samoborčekovim autobusom za Dubrovnik. U autobusu nas je sveukupno bilo petero, pritom je četvero putnika izišlo u Metkoviću. Od Metkovića do Dubrovnika putovao sam sâm (osobito je bio zabavan prolazak kroz Neum, tj. izraz na licu policajca kada je vidio da sam jedini putnik u busu). Ne znam kako se Samoborčeku isplati ta linija, no dobro je da postoji. Ujedno je to bilo moj prvi put da sam se provezao cijelom dotada izgrađenom duljinom Dalmatine, do izlaza kod Vrgorca.

U Dubrovniku sam imao dogovoreno spavanje kod poznanika od prijatelja moje majke, inače ravnatelja Oceanografskog instituta u Dubrovniku. Gospodin Valter, samohrani otac koji živi sa sinom u kući na Batali, pokazao se ugodnim i zanimljivim sugovornikom, te smo večer proveli izašavši u jedan pub u Starom gradu, zajedno s Valterovom djevojkom, akademskom slikaricom.

Legao sam oko ponoći, svjestan da sutradan započinjem proces demistifikacije hrvatskih otoka...



egerke @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.