Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
subota, lipanj 15, 2013
SRIJEDA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se odjavljujemo iz hotela, vraćaju nam putovnice. Tu je ovaj put jedan tip koji nam se, kad je vidio da smo iz Hrvatske, odmah obraća na hrvatskome. Pitamo ga usput gdje je pekarnica, jer moramo uzeti nešto za doručak. Šalje nas u jednu odmah iza ugla. Obavljamo kupovinu doručka, te se potom otpućujemo do željezničkog kolodvora ispred kojeg stoje taksiji, da ne moramo pješačiti do Patrijaršije. Kada nas taksi doveze do Patrijaršije vidimo da je i ispred nje vojna kontrolna točka. Dok Dečane čuvaju Talijani, ovdje su Slovenci. Opet ista procedura, putovnica njima, propusnica nama.

Ulazimo u kompleks. Pećka patrijaršija je duhovno sjedište Srpske pravoslavne crkve i posljednje počivalište mnogih njenih patrijarha i arhiepiskopa. Točan datum njenog utemeljenja nije poznat. Vjeruje se da je još za života svetog Save pripala manastiru Žiča, kao metoh (zemlja koja pripada manastiru), te se po njoj i čitav Dukađinski plato na srpskome naziva Metohija. Kako se srednjovjekovna srpska država širila prema jugu, tako je Peć dobivala centralniji položaj, te je iz tog razloga odlučeno da se ovamo premjesti tadašnja srpska arhiepiskopija iz Žiče. U vrijeme cara Dušana Silnog Pećka arhiepiskopija dobila je status patrijaršije. Nakon smrti patrijarha Arsenija II., 1463., Patrijaršija je napuštena i počela je propadati. Obnovljena je u doba Sulejmana Veličanstvenog, 1555-57., na inicijativu Mehmed-paše Sokolovića, koji je, iako musliman, potjecao iz bosanske pravoslavne obitelji (brat mu je bio monah na Svetoj gori). Tada je Pećkoj patrijaršiji podređeno i nekoliko bugarskih eparhija. U prvoj polovici 18. stoljeća Fanarioti (balkanski grčki trgovci) i Vaseljenski patrijarh u Carigradu pokušavaju patrijaršiju podvrgnuti svom utjecaju, što im i uspijeva, te je 1766. Pećka patrijaršija ukinuta, a SPC izgubila autokefalnost. Povratit će ju tek u 19. stoljeću, sa sjedištem u Sremskim Karlovcima, da bi se u Peć vratila 1920.

Kompleks je oštećen u požaru 1981., u doba demonstracija na Kosovu, kada je malo nedostajalo da izgore riznica i knjižnica s vrijednim spisima. Službeno obrazloženje bilo je da je uzrok požara bio nepravilno izveden dimnjak, no sumnjalo se na podmetanje požara, koji je istovremeno buknuo na dva mjesta. Obnova je završila 2006., a otada se nalazi na UNESCO-vom popisu ugrožene svjetske baštine. U sklopu kompleksa se, osim crkve, nalazi i ženski manastir.

Zvonik, podignut 1970., u prvom planu ruševine starijih zgrada u kompleksu:



Pogled prema glavnoj crkvi:



Središnja patrijaršijska crkva sastoji se zapravo od triju usporedo izgrađenih crkava – crkve Svetih apostola, Svetog Dimitrija i Bogorodice Odigitrije – povezanih zajedničkim narteksom. Pored crkve Bogorodice Odigitrije nalazi se i manja crkvica Svetog Nikole, sa zasebnim ulazom. Tijekom posljednje obnove crkva je obojena u tamnocrvenu boju, istu onu u koju je obojena i Žiča, što je izazvalo žustru raspravu o opravdanosti takvoga poteza.

Stambeno krilo manastira:



Pogled na ulaz u kompleks:



Idemo u crkvu:





Unutra nas vodi jedna starija monahinja, nisam joj doznao ime. Razumije se u povijest crkve i manastira, no što se nekih stavova tiče, pokazuje izuzetnu krutost i zapravo je potpuna antiteza onom monahu dan ranije u Dečanima. Pričali smo malo dulje (zato ni nemam slika), vjerojatno je i njoj bilo drago da je našla nekoga tko se ponešto i razumije u pravoslavlje (vjerujem da je Eni taj razgovor bio pomalo naporan, no što se može), ali nisu mi se sviđali neki stavovi koje je iznijela. Primjerice, u jednom se času referirala na islam, odbijajući mu spomenuti ime (rekla je samo s prijezirom „ta...treća monoteistička religija“), kad sam ja, govoreći nešto o povijesti, rekao Istanbul, ona je reagirala sa „za mene je to oduvek bio Konstantinopol“, onda je imala neku aluziju na Hrvate, pokušavajući mi natuknuti da bih se trebao osjećati odgovornim za pokrštavanja Srba u Hrvatskoj u doba NDH...kasnije mi je pak spomenula da ni sama ne zna, kad razgovaramo o tim nekim dubljim temama, jesam li iskreno zainteresiran za to, ili sam možda neki provokator...sve u svemu, razgovor je bio izvedbeno ugodan, no nije mi se baš činila kao osoba s kojom bih mogao postići neko dublje razumijevanje. A i malo sam se zamislio – ako ova monahinja ima takve stavove prema muslimanima i katolicima, a ovo je uglavnom muslimansko-katolički kraj, jesu li to njene osobne predrasude ili ona zapravo samo odražava ono što je prevladavajući stav. Odnosno, je li prosječni kaluđer SPC-a bliži po razmišljanju njoj ili onom monahu iz Dečana?

Inače, još sam prethodnog dana u Dečanima uočio jednu razliku između pravoslavlja i katoličanstva, koju dotad nisam bio zapazio. Pitao sam, naime, monaha zašto je na svim prizorima raspeća Isus prikazan s paralelno položenim nogama, kad se obično prikazuje s prekriženima. Tada sam shvatio da se očito radi o ikonografskoj razlici – po pravoslavlju je na križ pribijen s 4 čavla, po jednim za svaki ud. Po katoličanstvu su mu noge prekrižene, jer je pribijen s tri čavla, po jednim za svaku ruku i jednim kroz obje noge. Vjerojatno je opet u pitanju simbolika broja 3, a tada mi je postalo jasno i pitanje koje sam jednom davno vidio u nekom vjeronaučnom kvizu, ali mu nisam pridavao preveliku važnost: „Je li moguće pribiti čovjeka na križ trima čavlima?“

Inače, jedna od monahinja u Pećkoj patrijaršiji je i sestra Irina, civilnim imenom Veselinka Zastavniković, bivša supruga Borisa Tadića. Ova rođena Osječanka, kćerka oficira JNA i u mladosti militantna ateistica, nakon razvoda od Tadića očito je doživjela vjersko obraćenje, te se zaredila. Eto, još jedna tema Eni za razmišljanje...

Nakon obilaska sjedamo u manastirski vrt i doručkujemo ono što smo kupili u pekarnici. Uživamo i opet u pomalo nestvarnoj atmosferi ovog manastira, u kontrastu s onim što se događa izvan njegovih zidova.

Upućujemo se prema izlazu. Unutar kapije stoji ova osmrtnica:



Riječ je o šestorici mladića ubijenih 14. prosinca 1998. u kafiću Panda u Peći, vjerojatno iz osvete za 34 pripadnika UÇK-a koji su nekoliko dana ranije na granici s Albanijom upali u zasjedu Vojske Jugoslavije i tom prilikom ubijeni. U napadu na kafić ozlijeđeno je još 15 ljudi. Iako nikada nije otkriven pravi identitet ubojica, srpska je policija uhitila 15-ak ljudi za koje se sumnjalo da su upleteni u ubojstvo. No oni nisu nikad osuđeni, budući da je ubrzo došlo do eskalacije sukoba čime je Srbija izgubila kontrolu nad Kosovom. Tvrdi se da je u pozadini čitave akcije bio UÇK-ov zapovjednik Ramush Haradinaj, koji je kasnije oslobođen optužbi za ratni zločin.

No ono što je mene osupnulo u vezi s tom osmrtnicom jesu ove kletve na njenom dnu. Razumijem ogorčenost roditelja koji su izgubili djecu tinejdžere, osuđujem gnusan čin ubojstva golobradih mladića – ali osmrtnica je mjesto na kojem bi se trebao pokazati pijetet prema pokojniku, i u njoj nema mjesta pozivima na osvetu ili proklinjanju ubojica. Dosad sam se s takvim slučajevima susretao samo na onim slikama koje su kružile internetom, gdje bi netko na nadgrobni spomenik napisao da je pokojnika ubio taj i taj, te onda kletve koje neka ga sustignu – ali to je ionako spadalo u domenu „vjerovali ili ne“. Ovo je međutim prvi puta da se s tako nečim susrećem uživo. Dodatnu dimenziju bizarnosti daje i to što se takva osmrtnica nalazi na zidu najsvetijeg mjesta Srpske pravoslavne crkve, a da je poruka u njoj posve suprotna kršćanskoj ideji oprosta i milosrđa. Usto, budući da je osmrtnica stara 13 godina, očito nije „zaboravljena“ na zidu, nego tamo i dalje stoji kako bi se podsjećalo prolaznike na taj čin, te se i dalje pothranjivala mržnja.

Dok se vraćamo prema kontrolnoj točki, slikam propusnicu:



Šećemo se natrag prema gradu. Ovdje Pećka Bistrica izgleda mnogo privlačnije nego na onoj slici od dan ranije:



Ponovno sjedamo na bozu i baklavu u onu istu slastičarnicu. Topao je ljetni dan, grad je pun života, ima i turista...mnogo bolje od onog dojma jučer.

Hotel Metohija/Dukagjini:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora i ukrcavamo na autobus za Plav. Iako je Plav zapravo udaljen kojih 30-ak kilometara zračne linije od Peći, a postoji i cesta preko Rugovskog kanjona, na prijevoj Čakor i potom do mjesta Murino, ona nije u potpunosti asfaltirana, te je granica na tom mjestu zatvorena. U principu, postoji samo jedan otvoreni granični prijelaz između Kosova i Crne Gore – Kulla/Kulina. Stoga ćemo se do Plava morati voziti „oko kere“, tj. preko Rožaja, Berana i Andrijevice.

Iz Peći izlazimo cestom prema Klini i Istoku, ali ubrzo skrećemo u brda i počinjemo se serpentinama uspinjati prema granici. Pogled na brda pred nama:



Pogled na sjeveroistok, prema Ibarskom Kolašinu i Srbiji:



Pogled na istok, prema Prištini i Kosovu Polju:



Dramatična brda:









Prolazimo kosovski granični prijelaz i ulazimo na ničiju zemlju. Zbog reljefa terena, do crnogorskog ćemo se graničnog prijelaza voziti nekih dvadesetak minuta.

Cesta vijuga kroz šumovita brda:











Na radiju svira neka tipična albanska narodna glazba, s kreštavim klarinetima. U jednom času, usred kompozicije, svirači počnu svirati s nekim jazzy napjevom, što traje nekih desetak sekundi, a potom se vraćaju uobičajenom zavijanju. Ena i ja se smijemo tom nemogućem fusionu.

Pri kraju smo ničije zemlje. Ova obitelj je očito ovamo došla na pogranični piknik:



Ulazimo u Crnu Goru, no krajolik ni ovdje nije bitno drugačiji:





Nakon nekih 45 minuta stižemo u Rožaje:





Iako se danas ovo smatra crnogorskim dijelom Sandžaka, Rožaje su nekoć pripadale Kosovskom vilajetu. Mjesto je uglavnom nastanjeno Bošnjacima, a dobilo je na važnosti devedesetih, jer su kroz njega vodile švercerske rute za Kosovo. Tada je i ovaj tradicionalno siromašan kraj malo ekonomski živnuo.

Iz Rožaja nastavljamo prema Beranima. Moram priznati da ni sam ne znam kako treba deklinirati to ime. Etimološki, Berane ima stari množinski nastavak muškog roda –ane, kao i recimo Pakoštane, Zavojane, Pađene, te bi prema tome lokativ trebao glasiti ovako kako sam ga napisao. Međutim, čuo sam da ga mnogi dekliniraju „prema Beranama“. Je li to posljedica neznanja ili se možda ipak radi o ženskom rodu, ne znam. Postoji i oblik „prema Beranu“, ali on je sasvim sigurno kriv. Postoji doduše i objašnjenje po kojem ime Berane dolazi od turskoga „bir hane“ (jedna kuća), pa bi onda sve ovo što sam napisao bilo pogrešno.

Berane su centar južnog dijela crnogorskog Sandžaka. Od 1949. do 1992. grad se zvao Ivangrad, u čast partizanskog generala i narodnog heroja Ivana Milutinovića. Inače su centar protivnika crnogorske nezavisnosti, a većina se stanovnika izjašnjava kao Srbi. Grad je nekoć bio jedna od najrazvijenijih općina Crne Gore, prije svega zahvaljujući velikoj industriji celuloze koja je, zajedno sa svojim popratnim granama, praktički nosila razvitak grada na sebi. Zahvaljujući njoj, Berane su dobile i aerodrom. A onda je, nedugo nakon antibirokratske revolucije u Crnoj Gori, 1989. odlučeno da se ta tvornica zatvori, kao „nerentabilna“. Naravno, iz tvornice je mažnjavao tko je stigao, a oni, umjesto da otkriju gdje curi, odlučili su zatvoriti tvornicu. Bila je to prva od stotina tvornica diljem Jugoslavije koja je odlukom političkog rukovodstva stjerana u propast. Epilog priče je jeziv i poučan – danas su Berane druga najsiromašnija općina u Crnoj Gori, nezaposlenost je ogromna, a od tvornice su ostale tek zastrašujuće ruševine koje podsjećaju na neka bolja i uspješnija vremena.

Sjećam se kada sam 1989. slučajno naletio na televiziji na reportažu o toj tvornici. Bio sam još klinac i nisam previše kužio ekonomsku stranu priče, no impresioniralo me dramatično prirodno okruženje te tvornice u kotlini okruženoj strmim brdima. Dotada sam za Ivangrad čuo samo kao ime sa zemljopisne karte ili tadašnjih utakmica jugoslavenske druge nogometne lige.

Berane leže na Limu:



(na desnoj se strani slike vidi u daljini dio kompleksa tvornice celuloze)

I malo bolji pogled:



Skrećemo na jug i vozimo se dolinom Lima prema Andrijevici. Pogled preko Lima na istok, prema kosovskoj granici:



A u daljini se naziru i Prokletije:



Andrijevica izgleda kao malo veće selo. Moram priznati da sam očekivao više od grada koji je već u doba Jugoslavije bio općinsko središte.

Naposljetku dolazimo i do izvorišta rijeke Lim – Plavskog jezera:



Plav je u mom životu još ranije sjećanje nego Ivangrad. Sredinom osamdesetih gledao sam na televiziji neku reportažu o nekoj obitelji iz Plava koja se iz ne znam više kojih razloga stalno motala po padinama Prokletija. Jesu li bili stočari ili takvo što, ne znam, no to je očito bilo vrlo riskantno jer vrhom Prokletija teče granica s tada vrlo negostoljubivom Albanijom. Zato su rečenu obitelj razne službe pokušavale odgovoriti od tih postupaka, ali utaman. Meni je međutim od čitave te reportaže ostala želja da posjetim Plav, to mistično mjesto na istoku Crne Gore, zabačeno u strmim brdima i smješteno pored prekrasnog ledenjačkog jezera.

Plav je staro begovsko mjesto, koje su utemeljili Turci u 17. stoljeću. Nakon Berlinskog kongresa odlučeno je da uđe u sastav Crne Gore, no lokalno je stanovništvo pružilo oružani otpor, te se crnogorska vojska morala povući. Kao nadoknadu, Crnoj je Gori dodijeljen Ulcinj. Nakon Prvog balkanskog rata, 1912., crnogorska vojska ipak ulazi u Plav, te je on otada u sastavu Crne Gore.

Danas se većina stanovnika izjašnjava kao Bošnjaci, a ima i dosta Albanaca, ne u samom Plavu, već u mjestima bliže Prokletijama (npr. u Vusanju).

Plav je i poznato turističko mjesto, ne samo zbog jezera, već i zbog drugih manifestacija tijekom ljeta. No mi smo očito zakasnili, jer nam u trenutku silaska iz autobusa na „kolodvoru“ (zapravo ogromnom neasfaltiranom parkiralištu) ništa ne govori da smo došli u mjesto u kojem su turisti dobrodošli. Nikakva putokaza za smještaj, nitko ne nudi sobe... Upućujemo se cestom prema centru, možda putem naiđemo na što. Ćorak. Pretpostavljamo da će možda biti čega bliže obali jezera. Spuštamo se stoga prema obali, no opažamo da je obala jezera obraštena trskom i nenaseljena. Lutamo i dalje ulicama u potrazi za bilo čim. Vidjeli smo čak i hotel, no čini se zatvorenim.

Usput slikam jednu od plavskih znamenitosti – Kulu Ćirkovića:



(u tom sam trenutku mislio da je to Kula Redžepagića, najpoznatija u Plavu, no nju na koncu nismo ni vidjeli)

Ena strpljivo korača za mnom, iako joj se ja ispričavam, prisjećajući se onog hodanja dan prije do Dečana, a tada je bilo mnogo manje naporno.

Vraćamo se u centar. Tražimo ikakav znak da netko iznajmljuje sobe, ali ništa od toga. U samom centru, Plav abruptno prestaje, s druge strane rječice nalazi se naselje Prnjavor. Vraćamo se natrag i ulazimo pitati u neki kafić, možda usmenom predajom nađemo nekoga tko iznajmljuje sobu. Kažu nam da probamo pitati „Kod Čiče“, da tamo svi odsjedaju. I da je to negdje kod autobusnog kolodvora, da pitamo bilo koga, svi znaju.

Putem do Čiče, evo još malo jezičnih užitaka:



Vraćamo se do autobusnog kolodvora, a spomenuti Čiča nalazi se u kući odmah iznad platoa autobusnog kolodvora. Imaju sobu, nema problema. Riječ je zapravo o obitelji koja u svojoj kući iznajmljuje sobe. Štoviše, izgleda mi kao da, dok nitko drugi ne spava u tim sobama, oni sami koriste i njih. U sobi u koju su nas uveli osjećamo se kao da smo smješteni u gostinjsku sobu, a ne u zimmer frei. Sobom dominira veliki kičasti bračni krevet na kojem je madrac ugrađen u okvir presvučen crnim baršunom, a u kompletu s krevetom je i uzglavlje na kojem se nalazi integriran sat, stolići i radioaparat sa zvučnicima.

Tuširamo se, presvlačimo, i mogli bismo sada malo i do grada rasterećeni ruksaka. Razgled smo već silom prilika obavili tražeći smještaj, sad ćemo se malo prošetati i pronaći neku večeru.

Nalazimo je u nekoj ćevabdžinici u centru. Kad je dečko za šankom čuo da smo iz Hrvatske, skreće mi pažnju na televizor – Dinamo upravo igra prvu utakmicu protiv Malmöa u trećem pretkolu Lige prvaka. Malo razgovaramo s tim tipom, kaže da je baš te godine bio s nekim Zagrepčanima na izletu u Maroku... Večera je ukusna, tim više jer nismo baš previše jeli danas, osim onog bureka ujutro i baklave i boze oko podneva.

Nakon večere zastajemo još u jednoj slastičarnici, a potom se odlučujemo prošetati do jezera. Budući da je obala prekrivena trskom, ne može se baš šetati uz jezero, nego odlazimo na drveni molić koji se pruža u jezero, radeći pri vrhu četvorinu. Uz molić su vezani čamci. Nedaleko nas neki klinci piju. Mirno je i tiho, u daljini žmirkaju svjetla. Vjerojatno je to Gusinje. Nažalost, od jezera noću ne vidimo puno, pa se odlučujemo vratiti još jednom sutra ujutro, prije busa. Budući da smo u brdima, zrak je prohladan, pa imam dojam da ćemo ugodno spavati noćas.

Vraćamo se u onaj naš kičasti krevet. Eto, da jednom spavam i u takvom čudu. Još mi samo baldahin fali...

egerke @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 9, 2013
UTORAK, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Probudili su nas mujezin i Zabranjeno pušenje. Nažalost, pojavio se problem – onaj isti koji je Enu mučio i u Sofiji, budući da se nakon Sofije vratila istom obrascu kao i prethodnih dana. Tako je nakon poslovično odličnog doručka Ena odlučila ostati u sobi, a ja sam bio prepušten sâm sebi sve do podneva.

Budući da sam Prizren uglavnom već bio vidio dvije godine ranije, plan mi je bio pokazati Eni grad, no kako je to otpalo, odlučio sam se koncentrirati na neke vedute za koje me prijatelj Stanko iz Zagreba, koji je početkom sedamdesetih u Prizrenu služio vojsku, zamolio da mu ih poslikam.

Krenuo sam prvo prema Šadrvanu, potom nastavivši do Sinan-pašine džamije, koja se obnavljala dvije godine ranije, pa ju nisam mogao bolje poslikati. Evo sada pogleda na ulaz, sa zastavama Turske (koja je financirala obnovu) i Kosova:



Minaret:



Džamiju je 1616. dao izgraditi Sofi Sinan-paša, budimski beg, koristeći se pritom djelimice i kamenjem s pravoslavnog manastira Svetih Arhanđela pokraj Prizrena. Inače, toga Sinan-pašu ne treba brkati s istoimenim turskim plemićem albanskog porijekla iz 16. stoljeća, koji je čak pet puta obnašao dužnost velikog vezira, a za Srbe je najzloglasniji po kazni koju im je namijenio zbog toga što su u tzv. Dugom ratu stali na stranu Habsburgovaca – spaljivanju posmrtnih ostataka svetog Save, koje je preživjela samo desna ruka. I taj je drugi Sinan-paša sagradio jednu džamiju na Kosovu – u Kačaniku.

Penjem se prema tvrđavi. Ovo je nekoć bila srpska mahala, tu sam dvije godine ranije slikao i onaj ćirilični grafit „Za Šešelja“, koji je u međuvremenu prebrisan. Još jedan pogled na džamiju:



Kao da je puteljak do tvrđave očišćeniji no prošli puta. S tvrđave slikam prema sjeveroistoku, u smjeru u kojemu se, prema Stankovim uputama, trebalo nalaziti brdo koje su oni zvali „Golo jaje“, a koje su kao vojnici morali iz dana u dan "zauzimati":



Na jug, prema Šar-planini:



Centar grada:



Pogled prema crkvi Svetog Spasa:



I još jedan filmić sa same tvrđave.

Spuštam se u grad, prelazim Bistricu (Lumbardhu) i produžujem do hamama, kako bih ga slikao danju:



Službeno nazvan Gazi Mehmed-pašin hamam, izgrađen je u drugoj polovici 16. stoljeća, s otvorenim prostorijama za oba spola.

Nastavljam dalje tom ulicom, ne bih li negdje mogao uloviti bolji kut da ugledam Golo jaje, no od toga nema ništa, ubrzo upadam u noviji dio grada, dolazim do nekog trgića s dječjim igralištem, te se odlučujem vratiti. Na povratku slikam i negdašnji hotel Theranda, u kojem je Stanko, prema vlastitim riječima "ostavio hrpu novca" u vojničkim danima. Hotel je promijenio ime i danas se zove Tirana:



Ako se ne varam, minaret pripada Kuklibegovoj džamiji.

Putem do pansiona još jedan pogled na Sinan-pašinu džamiju:



I na crkvu Svetog Nikole:



Eni je bolje, može na današnje ne pretjerano dugo putovanje. Ruksake na leđa i pješice prema autobusnom kolodvoru. U prolazu čujemo kako jedna djevojka naglas komentira, vidjevši nas dvoje: „Ka turistë.“ („Ima turista.“), očito i sama iznenađena time što turisti posjećuju njenu zemlju.

Na kolodvoru sjedamo u bus za Peć, no mi ćemo sići u Dečanima. Vozimo se već poznatom rutom do Đakovice. Nakon Đakovice nastavljamo predjelom koji je nov i za mene, te nedugo zatim dolazimo u mjesto Dečani. Samo mjesto Dečani (Deçan) nije osobito zanimljivo, radi se o modernom naselju koje je podosta i nastradalo u kosovskom ratu, budući da je bilo jedno od glavnih uporišta UÇK-a. Ono što nas zanima je obližnji pravoslavni manastir Visoki Dečani, do kojega moramo pješice od središnjeg kružnog toka u mjestu. Imamo možda kilometar hoda, do ruba naselja, pa potom cestom uz rub polja i šume. Eni je naporno, već razmišlja na kakve bi me muke stavila zbog ovog hodanja, premda nije osobito vruće, hodamo u sjeni šume. Nedugo prije manastira nailazimo na vojnu kontrolnu točku, na kojoj su talijanski vojnici. Nemam iskustva s vojnim kontrolama, pa pomalo zbunjeno pitam, ne znajući proceduru: „Per il monasterio?“ Vojnici mi samo ležerno odmahuju rukom da produžim istom cestom. I doista nakon još kojih 200-tinjak metara dolazimo do manastira:



I na ulazu u manastir je vojna kontrola, pregledavaju nam putovnice, te potom dobivamo propusnice. Visoki Dečani, kao i drugi objekti Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, uživaju svojevrsnu eksteritorijalnost.

Odlažemo ruksake uz zid unutrašnjeg dvorišta, te se potom zapućujemo prema glavnoj crkvi manastira. Iz suprotnog smjera dolazi monah, ne mogu procijeniti koliko mu je godina, s obzirom na bradu, no po glasu zvuči mlado – Ena tvrdi da je možda čak i mlađi od mene. Po govoru bih rekao da je iz Crne Gore, možda iz Bosne (ijekavac je). Pokazuje nam manastirsku crkvu, razgovaramo o povijesti manastira. Nisam siguran da mi se predstavio, no odnekuda mi zvoni da se zvao monah Mihajlo.

Manastir Visoki Dečani sagrađen je između 1327. i 1335., a dao ga je izgraditi Stefan Uroš III. Dečanski, otac cara Dušana. On je i sahranjen u manastirskoj crkvi, posvećenoj Kristu Pantokratoru. Crkva je izgrađena pod ravnanjem majstora franjevca Vita iz Kotora u kombinaciji stilova romanike i rane gotike, te je najveća srednjevjekovna crkva na Balkanu. Iako je manastir teško stradao u turskom razdoblju, crkva je sačuvana, zajedno sa svojim freskama iz 14. stoljeća. 2004. manastir je proglašen dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

Evo nekoliko slika unutrašnjosti, nažalost prilično tamnih. Kupola:



Pogled prema ikonostasu:



Freska Krista Pantokratora:



Moram priznati da se više ne sjećam o kojem je točno dijelu riječ:





Dotičemo se i aktualne situacije na Kosovu. U razgovoru monah spominje kako je Prizren dosta tolerantna sredina, mnogo više od ostalih, jer je upravo on prije dolaska u Dečane boravio u Prizrenu, te je kaže normalno hodao gradom u mantiji i nije imao problema. Istina, Prizren vjerojatno i jest najkozmopolitskiji grad na Kosovu, no i tamo je bilo sukoba i oštećivanja srpskih vjerskih objekata.

Crkva izvana:



Zgrade manastira:



Primjećujem nekoliko mladića koji su po izgledu očito Albanci. Nisam pitao monaha, no čini mi se da je ranije nešto natuknuo kako neki od lokalnih stanovnika pomažu oko manastira, budući da još uvijek traje obnova oštećenja iz rata.

Monah nas pita jesmo li za kavu. Prihvaćamo poziv, te nas odvodi na terasu stambenog dijela manastira, gdje nam donosi kavu i domaći sok od jabuke (monasi proizvode sami poljoprivredne proizvode na obližnjem imanju). Sok je vjerojatno najbolji koji sam pio u životu. Monah se potom ispričava, kaže da bi rado popričao još s nama, no da ima druge turiste koji dolaze, te ih mora povesti u obilazak. Potom nas ostavlja da sami uživamo na terasi. Razmišljam kako ovaj manastir ovdje djeluje nestvarno, smirujuće, i kako se ubrzo moramo vratiti u prometni kaos Dečana, u jedan posve drugačiji svijet, koji prema ovome stoji u kontrastu i ozračjem i kulturom i etnicitetom.

Još jedan pogled na dio dvorišta i kompleksa:



Od Prokletija nailazi oluja:





Čujemo i gromove, nadamo se samo da nas neće zaliti negdje putem.

Vraćamo propusnice na ulazu, dobivamo putovnice i krećemo prema Dečanima. Posljednji pogled na manastir i kanjon Dečanske Bistrice u pozadini:



Vraćamo se u centar Dečana i čekamo bus za Peć. Iza nas od manastira hoda i jedan par Poljaka. I oni čekaju bus za Peć.

Nasred kružnog toka vijori velika albanska zastava. Možda je sada vrijeme da ja napravim svoj mali ekspoze o Kosovu. Naime, iako osobno podržavam kosovsku nezavisnost, budući da je smatram jedinim razumnim rješenjem tog gordijskog čvora – vidjeli smo, nažalost, da Kosovo u Srbiji funkcionira jako loše, a da ne govorimo o mogućnosti da bi u tom slučaju čak 20% stanovništva Srbije izražavalo otvoreno neprijateljstvo prema državi u kojoj žive – ne podržavam niti želju za integracijom Kosova u Albaniju, jer bi ona također izazvala čitav niz poteškoća. Kosovo je etnički mnogo šarenije od Albanije (Albanija praktički od manjina ima samo Grke, te nešto malo Makedonaca, Goranaca i Crnogoraca), a ujedinjenje s Albanijom izazvalo bi vjerojatno još snažniju albanizaciju Kosova. Nadalje, prisutna je i poprilična netrpeljivost između Kosovara i Albanaca koja se mogla osjetiti čak i u časovima najveće solidarnosti s izbjeglicama s Kosova. Albanci Kosovare doživljavaju bahatima, primitivnima, pa čak i dekadentnima, budući da ne drže toliko do nekih starih običaja (nasljeđe Jugoslavije). U svakom slučaju, iako je Kosovo produkt velikih sila, svojevrsno solomonsko rješenje, ipak je bolje ovako nego da je jednostrano pripojeno nekoj od dviju država.

Često neki razumniji pojedinci u Srbiji izreknu onu famoznu rečenicu da je Kosovo „odavno izgubljeno“. Kada biste ih pitali kada je to „davno“, vjerojatno bi vam spomenuli Miloševića, sporazum iz Rambouilleta, neki možda čak i gazimestanski govor...no Kosovo nije izgubljeno ni 2008., ni 1999., ni 1990., ni 1981....Kosovo je izgubljeno 1912., onda kada je i dobiveno. Način na koji su srpska i crnogorska vojska te 1912. ušle na Kosovo i potom produžile preko onoga što će ubrzo postati Albanija – a koji su već u to doba kritizirali neki progresivniji pojedinci, poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića – posijao je sjeme sukoba koji će tijekom sto godina dva naroda koji su tijekom stoljeća imali prilično prisne odnose pretvoriti u najljuće neprijatelje. Ironično, i sami preci dinastije Karađorđevića vode porijeklo iz sjeverne Albanije, te su stoga postojali svi razlozi da ta dva naroda surađuju u budućem razvoju stvari. Nažalost, tadašnja je elita prvenstveno težila „strateškom“ izlazu na more preko albanskog teritorija, a što se Kosova tiče, tu su se teritorijalne pretenzije podgrijavale pričom o Kosovu kao srcu Srbije. I dan-danas se taj ulazak srpske vojske na Kosovo 1912. naziva oslobođenjem Kosova. No ako pogledamo malo bolje povijesne činjenice, utvrdit ćemo sljedeće: Kosovo je definitivno ušlo u posjed Srbije (tj. Raške) krajem 12. stoljeća, a pod Turke je konačno palo 1455. Dakle, pod vlašću Srbije bilo je niti 300 godina, nakon čega je uslijedilo 450 godina otomanske vlasti. Kosovo 1912. nije ono isto Kosovo kao 1455., isto kako to nije ni ondašnja i tadašnja Srbija, te prema tome možemo govoriti samo o osvajanju, nikako o oslobađanju Kosova. Iz perspektive albanskih nacionalista, možda čak i o okupaciji.

Demografski, Kosovo je 1912. već imalo albansku većinu, a čak ni program naseljavanja srpskih i crnogorskih kolonista, provođen u doba prve Jugoslavije, nije uspio preokrenuti trend u korist Srba. Nesporna je činjenica da je Kosovo, čak i u doba otomanske vlasti, bilo žarište srpske kulture, no to samo po sebi nije dovoljno za političku aneksiju nekog teritorija, pogotovo ako se tom prilikom izvrši pogrom lokalnog stanovništva, što su snage pod vodstvom Božidara Jankovića i izvršile.

Titova je vlast Kosovu dala isprva status autonomne oblasti u sastavu Srbije (unatoč protivljenju lokalnih političkih vođa, mahom Srba), kasnije autonomne pokrajine, no također je počinila jednu diskriminatornu pogrešku. Premda su Albanci u Jugoslaviji bili brojniji od čak dvaju naroda (Crnogoraca i Slovenaca) nikada nisu dobili status konstitutivnog naroda federacije i pravo na vlastitu republiku. Isprva se to odbijalo budući da se očekivao ulazak Albanije u federaciju, no kasnije nije bilo nikakvog razloga, osim onog diskriminativnog po kojem je to „država Južnih Slavena“, a Albanci to očito nisu. Jedan od argumenata je bio i onaj po kojem Albanci ionako već imaju svoju državu, Albaniju, pa ne mogu imati i konstitutivni status u Jugoslaviji – no tom se argumentu lako moglo kontrirati idejom po kojoj su npr. Srbi imali u SFRJ svoju nacionalnu državu, SR Srbiju, te konstitutivni status u još dvije druge republike (Hrvatskoj i BiH), odnosno Hrvati SR Hrvatsku i konstitutivni status u još jednoj (BiH).

Tko zna, da je Jugoslavija dobila sedmu republiku, sastavljenu od Kosova, sjeverozapadne Makedonije i možda istočne Crne Gore (Rožaja) – možda bi stvari bile mnogo mirnije.

Za albansku premoć na Kosovu krivi su tijekom povijesti i sami Srbi – prvo su osvajanjem Niša i južne Srbije, 1878., sami protjerali dio albanskog muslimanskog stanovništva, tzv. muhadžere, koji su se naselili preko granice, u tadašnji Kosovski vilajet. Nadalje, tijekom čitave otomanske vlasti, a i tijekom Jugoslavije (s izuzetkom razdoblja kolonizacije 1920-ih i 30-ih), Srbi su se s Kosova odseljavali – što dragovoljno, što pod pritiskom. Kosovo je, međutim, uvijek bilo svojevrsna crna rupa iz koje su svi koji su mogli bježali (premda je to kontradiktorno s idejom „crne rupe“, jer iz nje ništa ne bježi Laughing ). Kamo su bježali? Na sjever. Najčešće preko Dunava, u južnu Ugarsku. Broj Srba u Ugarskoj svakim je od tih zbjegova rastao, sve dok Srbi nisu postali većina u krajevima koji će kasnije postati Vojvodina. Kada se 1848. ukazala prilika, Srbi u južnoj Ugarskoj proglasili su svoju autonomiju. Jest da je ona ubrzo skršena, no time su zasijani temelji Vojvodine. U biti, Srbi u Vojvodini nisu načinili ništa različito od onoga što će kojih 150 godina kasnije napraviti Albanci na Kosovu – demografskom silom postati većina, te potom zatražiti neovisnost. Ako se tako pogleda ta povijesna trampa, mislim da je Srbija bolje prošla – dala je zaostalo Kosovo za bogatu Vojvodinu.

Budući da su Dečani udaljeni svega 20-ak kilometara od Peći, vožnja autobusom traje kratko, te ubrzo dolazimo u Peć. Malo prije Peći u nekim selima usput po prvi puta primjećujem kuće ograđene visokim zidovima, o kojima mi je još baka pričala. U takvim kućama žene većinom borave u dvorištu, rijetko izlaze na cestu, a sa strancima uopće ne kontaktiraju.

Po dolasku u Peć odmah se idemo raspitati na kolodvoru za kartu za sutra. Žena na šalteru dokono mlati muhe muhalicom, a na moje pitanje govori li srpskohrvatski odgovara potvrdno. Po govoru bih rekao da je Bošnjakinja.

Nakon dobivene informacije nastavljamo prema hotelu Jusaj, koji je bio najpovoljniji smještaj koji sam našao. Nalazi se blizu željezničkog kolodvora, a vjerojatno se radi o nekom usputnom prenoćištu koje služi i za kurvanje. Neka, za 10€ je i to dobro.

Recepcioner ne zna nijedan jezik osim albanskoga, ni engleski, ni srpski (ili potonji ne želi govoriti), ali ipak nekako dobivamo dvokrevetnu sobu bez kupaonice. Putovnice nam ostaju kod njega, nadam se samo da neće završiti na crnom tržištu. Iako je zgrada nova, pod u sobi je drven, a vrata od sobe se ne mogu zatvoriti, tj. mogu se samo zaključati. Etažne sanitarije se svode na jednu kupaonicu veličine one u garsonijeri – kada, umivaonik i WC, sve u jednome (dakle, ako se netko tušira, a tebi se pripiša – traži po drugim katovima).

Soba ima balkon, koji se proteže oko cijele zgrade, a s njega puca pogled na kolodvor:



Nakon malo izležavanja krećemo u grad. Pronalazimo nešto što nam liči na centar, ali to izgleda prilično otužno. Očekivao sam više od Peći.

Peć (alb. Peja) ima oko 60 000 stanovnika i stari je grad. Spominje se još kao Pescium kod Rimljana i Siparantum kod Ptolemeja, a potkraj 12. stoljeća zauzima ga Stefan Nemanja. Njegov sin Stefan Nemanjić darovao je grad manastiru Žiča, te je, nakon što su Kumani potkraj 13. stoljeća spalili Žiču, ovamo preneseno sjedište Srpske pravoslavne crkve. Do dana današnjeg, Peć se smatra sjedištem srpskog patrijarha, iako on trenutno iz razumljivih razloga ne stoluje ondje.

U tursko doba grad se zvao İpek i dobio je svoj orijentalni izgled, s uskim ulicama, bazarima, džamijama... 1899. u Peći je osnovana Pećka liga, sljedbenica Prizrenske lige, pokret za stvaranje albanske autonomne jedinice u sastavu Otomanskog Carstva.

Nakon Balkanskih ratova Peć je u sastavu Crne Gore, kasnije i u sastavu Zetske banovine, a Srbiji je pripojena stvaranjem AO Kosovo i Metohija. U posljednjim ratovima preko 80% kuća u gradu je oštećeno ili uništeno.

Ovo sam zaboravio slikati dvije godine ranije – prometni znak ograničenja brzine za tenkove:



Pogled na Pećku Bistricu (zašto se skoro svaka rijeka na Kosovu zove Bistrica?):



U pozadini se vidi kanjon Rugove, zapadno od Peći, koji se prostire u dubinu Prokletija, prema tromeđi s Albanijom i Crnom Gorom.

Kako rekoh, ima dosta oštećenih objekata, što gradu daje otužan dojam:



Pretpostavljamo da ovo ipak nije sve od grada, pa tražimo dalje. Zanima nas neki plan grada, trebamo i na internet. Pitamo u turističkom uredu, upućuju nas na internet. Nakon što smo to obavili, sjedamo na ručak. Dok sjedim na terasi restorana i ogledavam se uokolo, ironično primjećujem „Pa zar su se oko OVOGA Srbi toliko borili?“

Ipak, nakon ručka utvrđujemo da još nismo vidjeli centar Peći. On se nalazi malo niz ulicu, gdje je gradski park i korzo, te pored toga veliki hotel, koji se nekoć zvao „Metohija“, a danas se zove jednako, ali u albanskoj verziji („Dukagjini“). Prolazimo korzom, pa produžujemo prema zapadu. Želimo vidjeti gdje je točno Pećka patrijaršija. Ona se nalazi na rubu grada, ali odmah pored zadnjih kuća. Nije daleko, no kako se već smračilo, izvjesno je da ćemo onamo sutra.

Zastajemo kupiti vodu u jednoj prodavaonici. Jedan nas čovjek čuje da razgovaramo na hrvatskome, pa nas pita odakle smo. Kad mu velimo, onda kaže „O, pa Hrvati! Sve je to isto, Albanci, Hrvati, Crnogorci, svi smo mi potomci Ilira!“

Mit o ilirskom porijeklu izuzetno je jak kod Albanaca. Nažalost, on lingvistički baš ne drži vodu. Elementi iz praalbanskog ukazuju da se taj jezik govorio negdje u kontinentalnom području, daleko od mora. Usto, kako albanski dijeli određen broj riječi (oko 150) s rumunjskim, vjerojatnije je da je albanski zapravo potomak mezijskoga, koji se govorio u području današnje Timočke krajine prije rimskog osvajanja, a srodan je s dačkim, čiji su elementi prisutni u rumunjskome. Ironično, Albanci guraju taj ilirski mit kako bi dokazali da su najstariji narod na Balkanu – a u biti, oni zapravo i jesu najstariji, ali ne zato što su potomci Ilira, već Mezijaca. Usto, Iliri su bili prilično visoki rastom, dok su Albanci uglavnom niski – premda gegijski gorštaci odskaču od toga (uostalom, i sama riječ Geg je staroalbanska riječ za diva). Najvjerojatnije su Albanci produkt miješanja Mezijaca i Ilira, no jezik im je mezijski.

Vraćamo se na korzo, uzimamo bozu u jednoj slastičarnici. Nastavljamo šetnju gradom, srećemo opet one Poljake. Komentiram kako ćemo ih jamačno sresti i u našem hotelu.

Po korzu jurcaju klinci u automobilčićima na baterije, vozeći slalom među prolaznicima. Želimo sjesti u park, no ne doima se baš idiličnim. Tu je i neki britanski bračni par koji nas pita za put. Živo je, ljetna večer u provincijskom gradiću, a od Prokletija puše prohladan vjetar, pa je ugodno.

Na glavnom se trgu nalazi ova spomen-ploča:



„Ovdje su 19. studenog 1968. pročitani zahtjevi prvih albanskih demonstracija u Peći poslije Drugog svjetskog rata, za slobodnu narodnu zastavu, za republiku Kosovo i za samoodređenje na albanskim teritorijima pod jugoslavenskom okupacijom.“

Vraćamo se u hotel. Ulice izvan centra su dosta opustjele, no primjećujem da su mnogo čišće nego u Albaniji. Pored našeg hostela nalazi se neka diskoteka koja pušta neku cajkoliku glazbu, a sudeći po odzvanjanju, ista je poprilično prazna. No krasno će nam biti spavati...

Ja prvi obavljam svoju higijenu, potom Ena odlazi, ali se ubrzo vraća s komentarom „Kaj misliš tko je u sobi preko puta nas?“ Naravno, Poljaci...

egerke @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.