Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, srpanj 4, 2013
ČETVRTAK, 18. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Želju za slikovitim jutarnjim pogledom na Plavsko jezero raspršio je jedan pogled kroz prozor:



Iako je sredina kolovoza, u ovim brdima već se pojavljuju jesenske jutarnje magle. Tako ćemo nažalost biti uskraćeni za željeno. Frown Barem razlog da se vratimo u Plav. Smile

Ujedno se na prethodnoj slici vidi i izgled autobusnog kolodvora u Plavu.

Ipak ćemo se prošetati do jezera, u varljivoj nadi da će se magla dignuti kada sunce odskoči. Kao što će se vidjeti iz sljedećih slika, to se nije dogodilo.

Plavsko jezero gledano s obale:



I molić koji se pruža u jezero:



Međutim, mora se priznati da je atmosfera mistična.

Vraćamo se do Čiče, skupljamo stvari, pozdravljamo se s domaćinima (koji govore zetsko-sandžačkom staroštokavštinom, što nam mjestimice otežava razumijevanje: jučer nam je otac obitelji – tj. vjerojatno rečeni Čiča – kad smo ga pitali ima li što otvoreno gdje možemo večerati, odvratio „Ne sekir'ajte se.“; općenito su im naglasci na mjestima na koja nismo navikli) i spuštamo do kolodvora. Naš bus za Podgoricu je zapravo kombi koji će nas prebaciti do Berana, odakle ćemo onda hvatati normalni bus.

Još jedan pogled na mjesto gdje Lim istječe iz jezera:



Vožnja do Berana traje možda pola sata, potom na beranskom autobusnom kolodvoru čekamo još otprilike toliko dok naš autobus za dalje ne krene. Ovaj put idemo na sjeverozapad kanjonom Lima, te i opet prolazimo pored ruševina tvornice celuloze. Potom ulazimo u impresivnu klisuru Lima:



(ovdje se vidi i manastir Šudikova)





Malo prije Bijelog Polja skrećemo na zapad, i iz doline Lima prelazimo u dolinu Tare. Iduće stajanje je Mojkovac. Na izlasku slikam Taru i kameni most preko nje:



Ovdje je dolina Tare još plitka, tek će u donjem toku izdubiti najdublji kanjon u Europi i drugi najdublji u svijetu (nakon Grand Canyona), dubok 1333 metra.

Mi se dolinom Tare vozimo uzvodno, te uskoro stižemo u Kolašin. Tara u Kolašinu:



Nakon Kolašina još jednom mijenjamo dolinu rijeke, ovaj put mijenjajući i sliv: iz doline Tare (crnomorski sliv) prelazimo u dolinu Morače (jadranski sliv). Cesta kojom se spuštamo u kanjon Morače je uska, zavojita, puna serpentina i usječena u samo brdo:



Pogled na okolni pejzaž (ono bi mogli biti vrhunci Durmitora, nisam siguran):





Nisam siguran je li ovo Morača:



Ali ovo jest:



Ova cesta je trenutno glavna žila kucavica koja povezuje Crnu Goru sa Srbijom. Na ovakvom terenu ne može bolje od ovoga:





Lagano se udaljavamo od brda, a ja pomalo kunjam i borim se sa snom. Tu i tamo okinem još pokoju sliku:



Morača je u međuvremenu narasla:



Kako se spuštamo bliže Podgorici, brda postaju sve ogoljelija, a vrućina raste:



Ena je bila budnija od mene, ali me nije tresla da gledam okolinu, kao što sam ja nju budio u Makedoniji. Tako imam neke propuste na tom dijelu puta. Ena kaže: „Ovo je najljepša zemlja u kojoj sam bila.“

Na ulasku u Podgoricu slikam prugu Beograd-Bar:



Vrućina je sada već poprilična. Bacam čeznutljiv pogled prema brdima:



Pristižemo u Podgoricu. Za razliku od prethodne godine, ove smo godine uspjeli pronaći hostel nedaleko kolodvora, pa se tamo smještamo. Hostel je ugodan, čist, a ima i klimu, što je u ovim uvjetima izuzetno važno.

Podgorica je moderan grad, iako postoji još od srednjeg vijeka. Čak se i antički grad Doclea – od kojega i naziv Duklja – nalazio nedaleko današnje Podgorice. Pod današnjim se imenom spominje 1326., a grad je prosperirao od svog prometnog položaja na križanju putova između Jadrana i unutrašnjosti Balkana. 1474. pada pod Turke, koji su ovdje izgradili veliku tvrđavu, te su držali grad sve do 1878., kada je Berlinskim kongresom Podgorica priključena Crnoj Gori. Ubrzo je Podgorica postala najvećim gradom u Knjaževini Crnoj Gori, a krenuo je i industrijski razvitak i dotok kapitala. Izgradnja cesta povezala je grad s ostalim dijelovima Knjaževine. Tijekom Prvog svjetskog rata, 1916-1918., Podgorica je pod austrougarskom okupacijom, da bi po oslobođenju u njoj bila donesena odluka o ukidanju crnogorske državnosti i ujedinjenju sa Srbijom. Tijekom Drugog svjetskog rata grad je bombardiran preko 70 puta, te je sravnjen sa zemljom. Odatle moderan izgled današnje Podgorice, sa svega nekoliko starijih spomenika koji su preživjeli bombardiranje. Od 1946. do 1992. nosila je ime Titograd, te je ponovno doživjela ekonomsku renesansu i populacijski rast – danas u njoj živi oko 30% stanovništva čitave Crne Gore. Za Podgoricu su karakteristična izuzetno vruća ljeta – maksimalna zabilježena temperatura bila je 46°.

Nakon smještanja u hostel odlučujemo se na odvažan pothvat izlaska na ulicu u potrazi za ručkom. Nije baš 46°, ali je oko 40. Momak iz hostela nam preporučuje restoran Skadarlija na stadionu Budućnosti. Dotamo imamo za hodati, no red je da i vidimo nešto od grada, premda se, ruku na srce, nema baš puno za vidjeti.

Jedan od spomenika koji je preživio bombardiranje je sahat-kula:



Sahat-kula se nalazi u dijelu grada koji se zove Stara varoš, i u principu je turska četvrt. Nova varoš nalazi se s druge strane rječice Ribnice, koja se u gradu ulijeva u Moraču, te je sagrađena nakon pripajanja Podgorice Crnoj Gori. Ovo je glavni trg u Novoj varoši:



Sjedamo na sasvim prosječan ručak u restoranu Skadarlija, zatim se lijeno vučemo natrag prema hostelu, napravivši pritom pauzu u jednom kafiću na glavnom trgu. Gledam račun koji smo dobili, s otisnutim imenom konobara: Danilo Bulatović. Može li biti stereotipnije crnogorsko ime? Laughing

Budući da u Podgorici doista nemamo što za vidjeti, a da nam ni vrijeme nije baš naklonjeno, odlučujemo popodne otići na izlet do Cetinja. Cetinje je u brdima, pa bi klima trebala biti ugodnija, a i grad je očuvaniji, stariji, pa će se valjda izlet isplatiti.

Srećom, minibusevi za Cetinje idu prilično često, tako da oko toga nema problema. Vožnja do Cetinja traje kojih pola sata.

Cetinje je potpuna suprotnost Podgorici. Uspavani gradić podno Lovćena stara je crnogorska prijestolnica. Danas ima oko 14 000 stanovnika, što znači da je 10 puta manje od Podgorice. Zanimljivo, po osnutku je mlađe od Podgorice – osnovano je u 15. stoljeću i to oko manastira. Svete Bogorodice. Od samog početka njime je vladala porodica Crnojević, a u doba pada pod Turke, planinsko područje u kojem je smješteno, između Rijeke Crnojevića i Boke Kotorske, bio je jedini neovisan dio crnogorskog teritorija. Tijekom idućih 200 godina to će područje biti pod stalnim napadima Turaka i Mlečana, a Cetinje će svoj uspon započeti tek krajem 17. stoljeća, pod vlašću porodice Petrović. Nakon što Crna Gora ojača svoj položaj, u doba Petra II. Petrovića Njegoša započet će i urbana izgradnja Cetinja i njegova pretvorba iz sela u gradić. Njegoš je 1838. sagradio Biljardu, novu rezidenciju vladike, a potom i druge reprezentativne zgrade. Nakon što je 1878. Crna Gora Berlinskim kongresom priznata kao nezavisna država, Cetinje postaje njenim glavnim gradom, te se stoga u gradu grade palače konzulata europskih država koje su uspostavljale diplomatske odnose s Crnom Gorom. Knez Nikola I. Petrović na Cetinju je izgradio prvi hotel, bolnicu, djevojačku školu i novu kneževsku palaču, iako je s vremenom namjeravao prijestolnicu prenijeti u novi, planski izgrađeni Danilovgrad. 1910., nakon proglašenja Crne Gore kraljevinom, gradi se nova vladina palača, a Cetinje ima oko 6000 stanovnika, po čemu je još uvijek najmanji glavni grad neke svjetske države toga vremena. Između dva svjetska rata Cetinje je sjedište Zetske banovine. Nakon što je 1945. ponovno uspostavljena Crna Gora kao zasebna politička jedinica, odlukom vlasti upravna se tijela sele u Titograd, a Cetinje polako počinje gubiti na značaju. Iako je grad postao sjedištem velikog proizvođača bijele tehnike Obod, industrijalizacija je djelovala na pad turističkog potencijala, te je Cetinje tavorilo sve do raspada Jugoslavije, kada je Obod propao.

Inače, Cetinje je ujedno i glavno središte pronezavisnosnih snaga u Crnoj Gori, kao i onih stanovnika Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Crnogorci. Naime, odnos prema terminu Crnogorac u Crnoj je Gori ambivalentan. Postoji određen broj onih koji tu odrednicu smatraju tek regionalnom, odnosno, tvrde da su Crnogorci u etničkom smislu Srbi. Oni se na popisima izjašnjavaju kao Srbi. Druga struja tvrdi da su Crnogorci zaseban slavenski narod, sa svojom posebnom poviješću i kulturom, neovisni o Srbima. Ja sam osobno priklonjen drugoj struji, budući da je neprijeporno da je Crna Gora od srednjeg vijeka imala svoj neovisni državni i kulturni razvoj (Duklja, Zeta, Crna Gora), a da se argumenti o srpskom etnicitetu baziraju prvenstveno na činjenici da Crnogorci pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi. No kako je etnicitet jedno, a crkvena jurisdikcija drugo (pa se tako npr. u Grčkoj pripadnici Grčke pravoslavne crkve smatraju Grcima, neovisno o jeziku kojim govore), smatram da je argument državnosti jači i priklanjam se stavu o zasebnom crnogorskom narodu, isto kao što Austrijance smatram zasebnim narodom, a ne Nijemcima. Naravno, poštujem svačiju slobodu da se izjašnjava kako osobno želi, pa tako i odluku onih koji su se na popisu izjasnili kao Srbi, samo iznosim svoj stav o tom pitanju.

Mi za to vrijeme šećemo ulicama Cetinja. Glavna ulica (korzo):





Na njenom se kraju nalazi trg po kojem opet klinci jurcaju u električnim automobilčićima, kao dva dana ranije u Peći.

Pogled na Biljardu:



Kraljevska palača:



Crkva Rođenja Presvete Bogorodice:



Ulazimo i u manastir, no u tijeku je bogoslužje, pa samo zavirujemo. Nastavljamo obilazak dok još ima koliko-toliko danjeg svjetla. Ovo je zgrada Narodnog muzeja:



Šetkamo se među lijepim palačama koje podsjećaju na negdašnji sjaj ovog neobičnog gradića. I dan-danas Cetinje je crnogorskim ustavom označeno kao prijestolnica, te se ovdje nalazi i službena rezidencija predsjednika.

Inače, Crna Gora prema zakonu iz 2011. službeno priznaje sva građanska prava članovima kraljevske obitelji, daje prijestolonasljedniku mjesečnu plaću u visini bruto plaće crnogorskog predsjednika, te smatra da je detronizacija dinastije Petrovića bila protuustavan čin. U svrhu povijesne i moralne rehabilitacije obitelji Petrović-Njegoš, osnovana je i zaklada koja se bavi djelatnostima u interesu zaštite i promocije crnogorske kulture. Na čelu zaklade je trenutni prijestolonasljednik, Nikola II. Petrović-Njegoš, praunuk negdašnjeg kralja. Prijestolonasljednik je izjavio da je spreman preuzeti prijestolje ako to narod odluči. Inače je bio jedan od glavnih zagovornika uspostave neovisne Crne Gore i razvrgnuća državne zajednice sa Srbijom.

Jedna od cetinjskih vila, Kuća Đukanovića (nema nikakve veze s aktualnim premijerom):



Lagano izlazimo iz najužeg centra, a pomalo se i spušta mrak. Vraćamo se obilaznim putem prema kolodvoru. Nema voznog reda, tako da ne znamo kada ide sljedeći minibus prema Podgorici. Nitko nam ne zna točno reći. Taksisti naravno tvrde da idući ide tek za sat vremena i da je bolje da nas oni odvezu. Tomu nisam sklon vjerovati. Naposljetku se pojavljuje minibus i nakon pola sata opet smo u kotlu Podgorice. Iako se u međuvremenu spustila noć, vrućina nije osobito jenjala. Noću Podgorica izgleda privlačnije, no ipak ne dovoljno da bi nas zavarala.

Od silne vrućine nemamo ni apetita, tako da ćemo eskivirati večeru. Prošetat ćemo se do grada, sjesti malo pored nekog birca na obali Morače – točnije, sjest ćemo u korito Ribnice, koja je od ovih vrućina posve presušila.

Jutros smo se rano digli, tako da nećemo baš ostati predugo. Kupujemo još nešto za piće i pravac hostel...

egerke @ 23:31 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.