Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, lipanj 9, 2013
UTORAK, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Probudili su nas mujezin i Zabranjeno pušenje. Nažalost, pojavio se problem – onaj isti koji je Enu mučio i u Sofiji, budući da se nakon Sofije vratila istom obrascu kao i prethodnih dana. Tako je nakon poslovično odličnog doručka Ena odlučila ostati u sobi, a ja sam bio prepušten sâm sebi sve do podneva.

Budući da sam Prizren uglavnom već bio vidio dvije godine ranije, plan mi je bio pokazati Eni grad, no kako je to otpalo, odlučio sam se koncentrirati na neke vedute za koje me prijatelj Stanko iz Zagreba, koji je početkom sedamdesetih u Prizrenu služio vojsku, zamolio da mu ih poslikam.

Krenuo sam prvo prema Šadrvanu, potom nastavivši do Sinan-pašine džamije, koja se obnavljala dvije godine ranije, pa ju nisam mogao bolje poslikati. Evo sada pogleda na ulaz, sa zastavama Turske (koja je financirala obnovu) i Kosova:



Minaret:



Džamiju je 1616. dao izgraditi Sofi Sinan-paša, budimski beg, koristeći se pritom djelimice i kamenjem s pravoslavnog manastira Svetih Arhanđela pokraj Prizrena. Inače, toga Sinan-pašu ne treba brkati s istoimenim turskim plemićem albanskog porijekla iz 16. stoljeća, koji je čak pet puta obnašao dužnost velikog vezira, a za Srbe je najzloglasniji po kazni koju im je namijenio zbog toga što su u tzv. Dugom ratu stali na stranu Habsburgovaca – spaljivanju posmrtnih ostataka svetog Save, koje je preživjela samo desna ruka. I taj je drugi Sinan-paša sagradio jednu džamiju na Kosovu – u Kačaniku.

Penjem se prema tvrđavi. Ovo je nekoć bila srpska mahala, tu sam dvije godine ranije slikao i onaj ćirilični grafit „Za Šešelja“, koji je u međuvremenu prebrisan. Još jedan pogled na džamiju:



Kao da je puteljak do tvrđave očišćeniji no prošli puta. S tvrđave slikam prema sjeveroistoku, u smjeru u kojemu se, prema Stankovim uputama, trebalo nalaziti brdo koje su oni zvali „Golo jaje“, a koje su kao vojnici morali iz dana u dan "zauzimati":



Na jug, prema Šar-planini:



Centar grada:



Pogled prema crkvi Svetog Spasa:



I još jedan filmić sa same tvrđave.

Spuštam se u grad, prelazim Bistricu (Lumbardhu) i produžujem do hamama, kako bih ga slikao danju:



Službeno nazvan Gazi Mehmed-pašin hamam, izgrađen je u drugoj polovici 16. stoljeća, s otvorenim prostorijama za oba spola.

Nastavljam dalje tom ulicom, ne bih li negdje mogao uloviti bolji kut da ugledam Golo jaje, no od toga nema ništa, ubrzo upadam u noviji dio grada, dolazim do nekog trgića s dječjim igralištem, te se odlučujem vratiti. Na povratku slikam i negdašnji hotel Theranda, u kojem je Stanko, prema vlastitim riječima "ostavio hrpu novca" u vojničkim danima. Hotel je promijenio ime i danas se zove Tirana:



Ako se ne varam, minaret pripada Kuklibegovoj džamiji.

Putem do pansiona još jedan pogled na Sinan-pašinu džamiju:



I na crkvu Svetog Nikole:



Eni je bolje, može na današnje ne pretjerano dugo putovanje. Ruksake na leđa i pješice prema autobusnom kolodvoru. U prolazu čujemo kako jedna djevojka naglas komentira, vidjevši nas dvoje: „Ka turistë.“ („Ima turista.“), očito i sama iznenađena time što turisti posjećuju njenu zemlju.

Na kolodvoru sjedamo u bus za Peć, no mi ćemo sići u Dečanima. Vozimo se već poznatom rutom do Đakovice. Nakon Đakovice nastavljamo predjelom koji je nov i za mene, te nedugo zatim dolazimo u mjesto Dečani. Samo mjesto Dečani (Deçan) nije osobito zanimljivo, radi se o modernom naselju koje je podosta i nastradalo u kosovskom ratu, budući da je bilo jedno od glavnih uporišta UÇK-a. Ono što nas zanima je obližnji pravoslavni manastir Visoki Dečani, do kojega moramo pješice od središnjeg kružnog toka u mjestu. Imamo možda kilometar hoda, do ruba naselja, pa potom cestom uz rub polja i šume. Eni je naporno, već razmišlja na kakve bi me muke stavila zbog ovog hodanja, premda nije osobito vruće, hodamo u sjeni šume. Nedugo prije manastira nailazimo na vojnu kontrolnu točku, na kojoj su talijanski vojnici. Nemam iskustva s vojnim kontrolama, pa pomalo zbunjeno pitam, ne znajući proceduru: „Per il monasterio?“ Vojnici mi samo ležerno odmahuju rukom da produžim istom cestom. I doista nakon još kojih 200-tinjak metara dolazimo do manastira:



I na ulazu u manastir je vojna kontrola, pregledavaju nam putovnice, te potom dobivamo propusnice. Visoki Dečani, kao i drugi objekti Srpske pravoslavne crkve na Kosovu, uživaju svojevrsnu eksteritorijalnost.

Odlažemo ruksake uz zid unutrašnjeg dvorišta, te se potom zapućujemo prema glavnoj crkvi manastira. Iz suprotnog smjera dolazi monah, ne mogu procijeniti koliko mu je godina, s obzirom na bradu, no po glasu zvuči mlado – Ena tvrdi da je možda čak i mlađi od mene. Po govoru bih rekao da je iz Crne Gore, možda iz Bosne (ijekavac je). Pokazuje nam manastirsku crkvu, razgovaramo o povijesti manastira. Nisam siguran da mi se predstavio, no odnekuda mi zvoni da se zvao monah Mihajlo.

Manastir Visoki Dečani sagrađen je između 1327. i 1335., a dao ga je izgraditi Stefan Uroš III. Dečanski, otac cara Dušana. On je i sahranjen u manastirskoj crkvi, posvećenoj Kristu Pantokratoru. Crkva je izgrađena pod ravnanjem majstora franjevca Vita iz Kotora u kombinaciji stilova romanike i rane gotike, te je najveća srednjevjekovna crkva na Balkanu. Iako je manastir teško stradao u turskom razdoblju, crkva je sačuvana, zajedno sa svojim freskama iz 14. stoljeća. 2004. manastir je proglašen dijelom UNESCO-ve svjetske baštine.

Evo nekoliko slika unutrašnjosti, nažalost prilično tamnih. Kupola:



Pogled prema ikonostasu:



Freska Krista Pantokratora:



Moram priznati da se više ne sjećam o kojem je točno dijelu riječ:





Dotičemo se i aktualne situacije na Kosovu. U razgovoru monah spominje kako je Prizren dosta tolerantna sredina, mnogo više od ostalih, jer je upravo on prije dolaska u Dečane boravio u Prizrenu, te je kaže normalno hodao gradom u mantiji i nije imao problema. Istina, Prizren vjerojatno i jest najkozmopolitskiji grad na Kosovu, no i tamo je bilo sukoba i oštećivanja srpskih vjerskih objekata.

Crkva izvana:



Zgrade manastira:



Primjećujem nekoliko mladića koji su po izgledu očito Albanci. Nisam pitao monaha, no čini mi se da je ranije nešto natuknuo kako neki od lokalnih stanovnika pomažu oko manastira, budući da još uvijek traje obnova oštećenja iz rata.

Monah nas pita jesmo li za kavu. Prihvaćamo poziv, te nas odvodi na terasu stambenog dijela manastira, gdje nam donosi kavu i domaći sok od jabuke (monasi proizvode sami poljoprivredne proizvode na obližnjem imanju). Sok je vjerojatno najbolji koji sam pio u životu. Monah se potom ispričava, kaže da bi rado popričao još s nama, no da ima druge turiste koji dolaze, te ih mora povesti u obilazak. Potom nas ostavlja da sami uživamo na terasi. Razmišljam kako ovaj manastir ovdje djeluje nestvarno, smirujuće, i kako se ubrzo moramo vratiti u prometni kaos Dečana, u jedan posve drugačiji svijet, koji prema ovome stoji u kontrastu i ozračjem i kulturom i etnicitetom.

Još jedan pogled na dio dvorišta i kompleksa:



Od Prokletija nailazi oluja:





Čujemo i gromove, nadamo se samo da nas neće zaliti negdje putem.

Vraćamo propusnice na ulazu, dobivamo putovnice i krećemo prema Dečanima. Posljednji pogled na manastir i kanjon Dečanske Bistrice u pozadini:



Vraćamo se u centar Dečana i čekamo bus za Peć. Iza nas od manastira hoda i jedan par Poljaka. I oni čekaju bus za Peć.

Nasred kružnog toka vijori velika albanska zastava. Možda je sada vrijeme da ja napravim svoj mali ekspoze o Kosovu. Naime, iako osobno podržavam kosovsku nezavisnost, budući da je smatram jedinim razumnim rješenjem tog gordijskog čvora – vidjeli smo, nažalost, da Kosovo u Srbiji funkcionira jako loše, a da ne govorimo o mogućnosti da bi u tom slučaju čak 20% stanovništva Srbije izražavalo otvoreno neprijateljstvo prema državi u kojoj žive – ne podržavam niti želju za integracijom Kosova u Albaniju, jer bi ona također izazvala čitav niz poteškoća. Kosovo je etnički mnogo šarenije od Albanije (Albanija praktički od manjina ima samo Grke, te nešto malo Makedonaca, Goranaca i Crnogoraca), a ujedinjenje s Albanijom izazvalo bi vjerojatno još snažniju albanizaciju Kosova. Nadalje, prisutna je i poprilična netrpeljivost između Kosovara i Albanaca koja se mogla osjetiti čak i u časovima najveće solidarnosti s izbjeglicama s Kosova. Albanci Kosovare doživljavaju bahatima, primitivnima, pa čak i dekadentnima, budući da ne drže toliko do nekih starih običaja (nasljeđe Jugoslavije). U svakom slučaju, iako je Kosovo produkt velikih sila, svojevrsno solomonsko rješenje, ipak je bolje ovako nego da je jednostrano pripojeno nekoj od dviju država.

Često neki razumniji pojedinci u Srbiji izreknu onu famoznu rečenicu da je Kosovo „odavno izgubljeno“. Kada biste ih pitali kada je to „davno“, vjerojatno bi vam spomenuli Miloševića, sporazum iz Rambouilleta, neki možda čak i gazimestanski govor...no Kosovo nije izgubljeno ni 2008., ni 1999., ni 1990., ni 1981....Kosovo je izgubljeno 1912., onda kada je i dobiveno. Način na koji su srpska i crnogorska vojska te 1912. ušle na Kosovo i potom produžile preko onoga što će ubrzo postati Albanija – a koji su već u to doba kritizirali neki progresivniji pojedinci, poput Dimitrija Tucovića i Koste Novakovića – posijao je sjeme sukoba koji će tijekom sto godina dva naroda koji su tijekom stoljeća imali prilično prisne odnose pretvoriti u najljuće neprijatelje. Ironično, i sami preci dinastije Karađorđevića vode porijeklo iz sjeverne Albanije, te su stoga postojali svi razlozi da ta dva naroda surađuju u budućem razvoju stvari. Nažalost, tadašnja je elita prvenstveno težila „strateškom“ izlazu na more preko albanskog teritorija, a što se Kosova tiče, tu su se teritorijalne pretenzije podgrijavale pričom o Kosovu kao srcu Srbije. I dan-danas se taj ulazak srpske vojske na Kosovo 1912. naziva oslobođenjem Kosova. No ako pogledamo malo bolje povijesne činjenice, utvrdit ćemo sljedeće: Kosovo je definitivno ušlo u posjed Srbije (tj. Raške) krajem 12. stoljeća, a pod Turke je konačno palo 1455. Dakle, pod vlašću Srbije bilo je niti 300 godina, nakon čega je uslijedilo 450 godina otomanske vlasti. Kosovo 1912. nije ono isto Kosovo kao 1455., isto kako to nije ni ondašnja i tadašnja Srbija, te prema tome možemo govoriti samo o osvajanju, nikako o oslobađanju Kosova. Iz perspektive albanskih nacionalista, možda čak i o okupaciji.

Demografski, Kosovo je 1912. već imalo albansku većinu, a čak ni program naseljavanja srpskih i crnogorskih kolonista, provođen u doba prve Jugoslavije, nije uspio preokrenuti trend u korist Srba. Nesporna je činjenica da je Kosovo, čak i u doba otomanske vlasti, bilo žarište srpske kulture, no to samo po sebi nije dovoljno za političku aneksiju nekog teritorija, pogotovo ako se tom prilikom izvrši pogrom lokalnog stanovništva, što su snage pod vodstvom Božidara Jankovića i izvršile.

Titova je vlast Kosovu dala isprva status autonomne oblasti u sastavu Srbije (unatoč protivljenju lokalnih političkih vođa, mahom Srba), kasnije autonomne pokrajine, no također je počinila jednu diskriminatornu pogrešku. Premda su Albanci u Jugoslaviji bili brojniji od čak dvaju naroda (Crnogoraca i Slovenaca) nikada nisu dobili status konstitutivnog naroda federacije i pravo na vlastitu republiku. Isprva se to odbijalo budući da se očekivao ulazak Albanije u federaciju, no kasnije nije bilo nikakvog razloga, osim onog diskriminativnog po kojem je to „država Južnih Slavena“, a Albanci to očito nisu. Jedan od argumenata je bio i onaj po kojem Albanci ionako već imaju svoju državu, Albaniju, pa ne mogu imati i konstitutivni status u Jugoslaviji – no tom se argumentu lako moglo kontrirati idejom po kojoj su npr. Srbi imali u SFRJ svoju nacionalnu državu, SR Srbiju, te konstitutivni status u još dvije druge republike (Hrvatskoj i BiH), odnosno Hrvati SR Hrvatsku i konstitutivni status u još jednoj (BiH).

Tko zna, da je Jugoslavija dobila sedmu republiku, sastavljenu od Kosova, sjeverozapadne Makedonije i možda istočne Crne Gore (Rožaja) – možda bi stvari bile mnogo mirnije.

Za albansku premoć na Kosovu krivi su tijekom povijesti i sami Srbi – prvo su osvajanjem Niša i južne Srbije, 1878., sami protjerali dio albanskog muslimanskog stanovništva, tzv. muhadžere, koji su se naselili preko granice, u tadašnji Kosovski vilajet. Nadalje, tijekom čitave otomanske vlasti, a i tijekom Jugoslavije (s izuzetkom razdoblja kolonizacije 1920-ih i 30-ih), Srbi su se s Kosova odseljavali – što dragovoljno, što pod pritiskom. Kosovo je, međutim, uvijek bilo svojevrsna crna rupa iz koje su svi koji su mogli bježali (premda je to kontradiktorno s idejom „crne rupe“, jer iz nje ništa ne bježi Laughing ). Kamo su bježali? Na sjever. Najčešće preko Dunava, u južnu Ugarsku. Broj Srba u Ugarskoj svakim je od tih zbjegova rastao, sve dok Srbi nisu postali većina u krajevima koji će kasnije postati Vojvodina. Kada se 1848. ukazala prilika, Srbi u južnoj Ugarskoj proglasili su svoju autonomiju. Jest da je ona ubrzo skršena, no time su zasijani temelji Vojvodine. U biti, Srbi u Vojvodini nisu načinili ništa različito od onoga što će kojih 150 godina kasnije napraviti Albanci na Kosovu – demografskom silom postati većina, te potom zatražiti neovisnost. Ako se tako pogleda ta povijesna trampa, mislim da je Srbija bolje prošla – dala je zaostalo Kosovo za bogatu Vojvodinu.

Budući da su Dečani udaljeni svega 20-ak kilometara od Peći, vožnja autobusom traje kratko, te ubrzo dolazimo u Peć. Malo prije Peći u nekim selima usput po prvi puta primjećujem kuće ograđene visokim zidovima, o kojima mi je još baka pričala. U takvim kućama žene većinom borave u dvorištu, rijetko izlaze na cestu, a sa strancima uopće ne kontaktiraju.

Po dolasku u Peć odmah se idemo raspitati na kolodvoru za kartu za sutra. Žena na šalteru dokono mlati muhe muhalicom, a na moje pitanje govori li srpskohrvatski odgovara potvrdno. Po govoru bih rekao da je Bošnjakinja.

Nakon dobivene informacije nastavljamo prema hotelu Jusaj, koji je bio najpovoljniji smještaj koji sam našao. Nalazi se blizu željezničkog kolodvora, a vjerojatno se radi o nekom usputnom prenoćištu koje služi i za kurvanje. Neka, za 10€ je i to dobro.

Recepcioner ne zna nijedan jezik osim albanskoga, ni engleski, ni srpski (ili potonji ne želi govoriti), ali ipak nekako dobivamo dvokrevetnu sobu bez kupaonice. Putovnice nam ostaju kod njega, nadam se samo da neće završiti na crnom tržištu. Iako je zgrada nova, pod u sobi je drven, a vrata od sobe se ne mogu zatvoriti, tj. mogu se samo zaključati. Etažne sanitarije se svode na jednu kupaonicu veličine one u garsonijeri – kada, umivaonik i WC, sve u jednome (dakle, ako se netko tušira, a tebi se pripiša – traži po drugim katovima).

Soba ima balkon, koji se proteže oko cijele zgrade, a s njega puca pogled na kolodvor:



Nakon malo izležavanja krećemo u grad. Pronalazimo nešto što nam liči na centar, ali to izgleda prilično otužno. Očekivao sam više od Peći.

Peć (alb. Peja) ima oko 60 000 stanovnika i stari je grad. Spominje se još kao Pescium kod Rimljana i Siparantum kod Ptolemeja, a potkraj 12. stoljeća zauzima ga Stefan Nemanja. Njegov sin Stefan Nemanjić darovao je grad manastiru Žiča, te je, nakon što su Kumani potkraj 13. stoljeća spalili Žiču, ovamo preneseno sjedište Srpske pravoslavne crkve. Do dana današnjeg, Peć se smatra sjedištem srpskog patrijarha, iako on trenutno iz razumljivih razloga ne stoluje ondje.

U tursko doba grad se zvao İpek i dobio je svoj orijentalni izgled, s uskim ulicama, bazarima, džamijama... 1899. u Peći je osnovana Pećka liga, sljedbenica Prizrenske lige, pokret za stvaranje albanske autonomne jedinice u sastavu Otomanskog Carstva.

Nakon Balkanskih ratova Peć je u sastavu Crne Gore, kasnije i u sastavu Zetske banovine, a Srbiji je pripojena stvaranjem AO Kosovo i Metohija. U posljednjim ratovima preko 80% kuća u gradu je oštećeno ili uništeno.

Ovo sam zaboravio slikati dvije godine ranije – prometni znak ograničenja brzine za tenkove:



Pogled na Pećku Bistricu (zašto se skoro svaka rijeka na Kosovu zove Bistrica?):



U pozadini se vidi kanjon Rugove, zapadno od Peći, koji se prostire u dubinu Prokletija, prema tromeđi s Albanijom i Crnom Gorom.

Kako rekoh, ima dosta oštećenih objekata, što gradu daje otužan dojam:



Pretpostavljamo da ovo ipak nije sve od grada, pa tražimo dalje. Zanima nas neki plan grada, trebamo i na internet. Pitamo u turističkom uredu, upućuju nas na internet. Nakon što smo to obavili, sjedamo na ručak. Dok sjedim na terasi restorana i ogledavam se uokolo, ironično primjećujem „Pa zar su se oko OVOGA Srbi toliko borili?“

Ipak, nakon ručka utvrđujemo da još nismo vidjeli centar Peći. On se nalazi malo niz ulicu, gdje je gradski park i korzo, te pored toga veliki hotel, koji se nekoć zvao „Metohija“, a danas se zove jednako, ali u albanskoj verziji („Dukagjini“). Prolazimo korzom, pa produžujemo prema zapadu. Želimo vidjeti gdje je točno Pećka patrijaršija. Ona se nalazi na rubu grada, ali odmah pored zadnjih kuća. Nije daleko, no kako se već smračilo, izvjesno je da ćemo onamo sutra.

Zastajemo kupiti vodu u jednoj prodavaonici. Jedan nas čovjek čuje da razgovaramo na hrvatskome, pa nas pita odakle smo. Kad mu velimo, onda kaže „O, pa Hrvati! Sve je to isto, Albanci, Hrvati, Crnogorci, svi smo mi potomci Ilira!“

Mit o ilirskom porijeklu izuzetno je jak kod Albanaca. Nažalost, on lingvistički baš ne drži vodu. Elementi iz praalbanskog ukazuju da se taj jezik govorio negdje u kontinentalnom području, daleko od mora. Usto, kako albanski dijeli određen broj riječi (oko 150) s rumunjskim, vjerojatnije je da je albanski zapravo potomak mezijskoga, koji se govorio u području današnje Timočke krajine prije rimskog osvajanja, a srodan je s dačkim, čiji su elementi prisutni u rumunjskome. Ironično, Albanci guraju taj ilirski mit kako bi dokazali da su najstariji narod na Balkanu – a u biti, oni zapravo i jesu najstariji, ali ne zato što su potomci Ilira, već Mezijaca. Usto, Iliri su bili prilično visoki rastom, dok su Albanci uglavnom niski – premda gegijski gorštaci odskaču od toga (uostalom, i sama riječ Geg je staroalbanska riječ za diva). Najvjerojatnije su Albanci produkt miješanja Mezijaca i Ilira, no jezik im je mezijski.

Vraćamo se na korzo, uzimamo bozu u jednoj slastičarnici. Nastavljamo šetnju gradom, srećemo opet one Poljake. Komentiram kako ćemo ih jamačno sresti i u našem hotelu.

Po korzu jurcaju klinci u automobilčićima na baterije, vozeći slalom među prolaznicima. Želimo sjesti u park, no ne doima se baš idiličnim. Tu je i neki britanski bračni par koji nas pita za put. Živo je, ljetna večer u provincijskom gradiću, a od Prokletija puše prohladan vjetar, pa je ugodno.

Na glavnom se trgu nalazi ova spomen-ploča:



„Ovdje su 19. studenog 1968. pročitani zahtjevi prvih albanskih demonstracija u Peći poslije Drugog svjetskog rata, za slobodnu narodnu zastavu, za republiku Kosovo i za samoodređenje na albanskim teritorijima pod jugoslavenskom okupacijom.“

Vraćamo se u hotel. Ulice izvan centra su dosta opustjele, no primjećujem da su mnogo čišće nego u Albaniji. Pored našeg hostela nalazi se neka diskoteka koja pušta neku cajkoliku glazbu, a sudeći po odzvanjanju, ista je poprilično prazna. No krasno će nam biti spavati...

Ja prvi obavljam svoju higijenu, potom Ena odlazi, ali se ubrzo vraća s komentarom „Kaj misliš tko je u sobi preko puta nas?“ Naravno, Poljaci...

egerke @ 18:07 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 18, 2013
PONEDJELJAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U hostelu imamo doručak, koji je osrednji: malo šunke, sira, povrće (rajčica i krastavci) i kava ili čaj. Mislim da je bilo i pekmeza, ali se ne sjećam. Poslije doručka izlazimo u jutarnju šetnju.

Spomenuo sam da je hostel smješten u jednoj mirnoj pokrajnjoj ulici. Evo kako ona izgleda:



Nažalost, u Albaniji se vrlo često nad ovakvim kućercima nadvijaju moderne zgradurine iznikle u građevinskom bumu:



Spuštamo se do bulevara uz Lanu, koji se na ovom mjestu zove Bulevard Zhan d'Ark. Ne znam kakve veze Ivana Orleanska ima s Tiranom, ili uopće Albanijom, no...

Slikam Kožarski most:



A potom i tiransku katedralu Svetog Pavla, koja izvana uopće ne liči na crkvu:



Izgrađena 2002., ima oblik trokuta, koji simbolizira kako Sveto Trojstvo tako i trokonfesionalnost Albanaca, a posvećena je svetom Pavlu, budući da je on osnovao kršćansku zajednicu u Draču.

Šećemo se centrom grada, uz Lanu (susrećemo opet onog klinca), u nekoj usputnoj slastičarnici ja uzimam neku slasticu, potom nastavljamo prema sjeveru, gdje u jednom dućanu kupujem novu bocu boze (budući da od Ohrida nisam popio ništa – naravno u već legendarnoj slastičarnici Korzo), a potom se preko Skenderbegovog trga zapućujemo na sjeverozapad, sve do Unaze, velikog prstenastog bulevara koji omeđuje središnju Tiranu. Unazom idemo na istok, do željezničkog kolodvora, koji je još uvijek u vrlo lošem stanju. Vrijeme je izuzetno vruće, sunce piči, temperatura je oko 35° i Eni je već slabo od te vrućine. Kao da ju trese blaga sunčanica. Krećemo prema hostelu, još će se tamo malo odmoriti, prije polaska na autobus.

Vrućina postaje neizdrživa, a i Eni više nije do razgovora. Ovo je vjerojatno jedan od trenutaka u kojima se pita što joj je trebalo ići na ovaj put, i mogu reći da ju razumijem, jer Tirana ljeti nije baš ugodna za boravak. Ona uostalom ni ne smatra Tiranu osobito privlačnim gradom, tako da joj ni to nije neko osobito zadovoljstvo.

Uzimamo stvari u hostelu i ponovno klipšemo do Skenderbegova trga, točnije do one agencije gdje smo jučer kupili karte. Ispred nje stoji i naš autobus za Prištinu, premda mi idemo samo do Prizrena. Srećom, autobus je klimatiziran, tako da smo se s olakšanjem zavalili u sjedala i promatramo vrevu Tirane. Doista, u ovakve dane ni ja ne mogu uvidjeti ikakav šarm u ovom gradu.

Napokon polazimo. Treba nam vremena dok izađemo iz grada, kroz kaotična prigradska naselja, potom pored aerodroma Rinas i onda na sjever, cestom prema Skadru. Ta je cesta još uvijek magistrala, iako ju na nekim mjestima označavaju kao autocestu. No tek kod Milota skrećemo desno prema brdima i ulazimo na novu modernu autocestu.

Autocesta A1, odnosno Narodna autocesta (u Albaniji) i Autocesta dr. Ibrahima Rugove (na Kosovu) gradi se od 2007., a gradi ju američki Bechtel u suradnji s turskom tvrtkom ENKA. Najteži dio radova je napravljen – u Albaniji je probijen 6 kilometara dug tunel Kalimash – Thirrë, a sada preostaje još dovršiti dio od Kukësa do kosovske granice. Putovanje od Kosova do Tirane tako je s nekadašnjih 6 sati skraćeno na 2, a posredno je utjecalo i na onaj famozni trajekt na jezeru Koman – naime, sada se promet iz Tropoje prema Tirani odvija preko Kosova, jer je tako brže.

Stajemo na nekom usputnom odmorištu:



Ena odlazi na WC, te se potom vraća zbunjena. Kaže da je ušla u krivi WC, te da su ju muškarci čudno gledali kad je izašla iz kabine. Nije ni čudo da joj se to dogodilo, u Albaniji se doista možete zabuniti ako na vratima samo pišu imena spolova koji koriste taj WC: burra ili gra. Ostavljam vama da zaključite što su od toga muškarci, a što žene.

Nastavljamo put. Nekoliko slika okoliša, koje će otprilike dati ideju kako je ovuda graditi autocestu:

















U daljini već vidimo i visove Šar-planine:



Malo prije Kukësa prestaje autocesta, te se preko jezera Fierza prelazi običnim dvotračnim mostom. Pogled na jezero:







Vrleti uz samu granicu:



I potom stižemo na granični prijelaz Morina/Vermnicë-Vrbnica. (Inače, ovo je druga Morina, postoji i Qafë Morinë iznad Đakovice, također granični prijelaz.) S kosovske se strane autocesta tek gradi, tako da je cesta zakrčena gradilištem, vozilima (uglavnom kamionima), a među svime time se suvereno šetkaju i goveda:



Nakon još jedne pauze neposredno nakon granice, nastavljamo prema Prizrenu. Ovaj autobus ne ulazi direktno u Prizren, već produžuje za Prištinu, a nas iskrcava na ulazu u grad, nedaleko autobusnog kolodvora. Odande moramo pješke. Nije to problem, znam put, no ja se bojim da ne zakasnimo u pansion (onaj isti u kojem smo bili 2009., Pansion Oltas), jer zbog nepredviđenih stajanja kasnimo već više od sat vremena u odnosu na termin koji sam rekao prilikom rezervacije.

Naposljetku stižemo u pansion u zadnji čas. Vlasnik već negoduje, kaže da je zbog nas morao odbiti neke Čehe, no ipak dobivamo sobu, štoviše, onu istu u kojoj sam dvije godine ranije bio s Matom i Nikolom. Doduše, sada u njoj više nema kompjutora, već je uguran još jedan krevet, no nema veze.

Dok se Ena smješta, ja odlazim do bankomata podići eure. Budući da nosim majicu s natpisom na hrvatskom, nisam siguran hoće li me netko zamijeniti za Srbina, pa sam malo paranoičan. Podižem eure i primjećujem kako su nekako pohabani. Jest da se radi o novčanicama od 10€, ali oni koje koriste u europskim zemljama uglavnom nisu tako pohabani. Tko zna, možda su krivotvoreni. Ili ih samo u europskim zemljama češće mijenjaju novima...

Lagano pada noć na Prizren, a mi krećemo u večernju šetnju. Presvukao sam majicu, nema razloga zabrinutosti. Na Šadrvanu je živo, topla ljetna večer ponovno je izmamila ljude na ulicu. Prvo ćemo nešto pojesti u jednom restorančiću s terasom na samom Šadrvanu. Poslije tradicionalno obilne večere u kojoj smo se oboje preračunali, krećemo šetnjom uz obalu Bistrice prema zgradi Prizrenske lige. Potom nastavljamo kroz prilično bezlične ulice iza nje, radeći krug oko te četvrti, da bismo izbili na glavnu cestu iza starog hamama:



Nastavljamo potom preko Šadrvana na drugu stranu. Želim pronaći onaj park u kojem sam ono svojedobno sjedio s Nikolom i Matom, no ne uspijevam. Opet smo se zapetljali u neku mahalu, odakle ne vidim izlaza. Kupujemo vodu u jednom usputnom dućanu. Slikam zanimljivu vizuru:



Iako piše na čak tri jezika (treći je turski, koji je također službeni u Prizrenu) da se NE baca smeće, vidite i sami kako izgleda podnožje stupa.

Šećemo i dalje, u potrazi za parkom, no već nas malo hvata i neugoda, primjećujemo neke tipove koji sjede u polumraku nekog trijema, vjerojatno s ne baš najčišćim namjerama, pa se odlučujemo vratiti.

Naša prva večer na Kosovu primiče se kraju, atmosfera u gradu je prilično mirna. Ena se inače bojala odlaska na Kosovo, budući da su nekoliko tjedana ranije izbili incidenti oko preuzimanja graničnih prijelaza Brnjak i Jarinje, no ja sam joj objasnio da je posrijedi sjever Kosova, na koji ionako nećemo prismrditi, nego ćemo se uglavnom držati zapadnog dijela, tj. Metohije. Prizren joj se sviđa, a nada se da će sutra ujutro imati još bolju priliku osmotriti grad pod dnevnim svjetlom. Sad ćemo na počinak...

egerke @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 12, 2012
SUBOTA 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro imamo i doručak u pansionu, koji je odličan. Odlučujemo se malo prošetati dok Aliismet ne dođe, rekao je u pola 10. To je za nekih sat vremena. Dok silazimo, vlasnik nam veli da je navratio "onaj naš prijatelj" i donio peciva. Predaje nam vrećicu. Teplije su peciva slična našoj pinci, kvadratnog oblika, kojima se na vrh stavi svježi sir, a potom im se uglovi preklope prema unutra. Jako fino.
Ulica pored one u kojoj je pansion vodi prema sabornoj crkvi Sv. Georgija:



Crkva je također stradala 2004., ali je potom obnovljena, premda u Prizrenu gotovo da i nema vjernika koji bi išli u nju. Očito čeka neka bolja vremena...
Kako nekomu ne bi palo na pamet opet ju vandalizirati, pokraj nje stalno dežura džip KFOR-ovaca, a istaknut je i ovaj natpis:



Odavde se spuštamo prema Šadrvanu:



Sam Šadrvan, stjecište prizrenskog života, izgleda ovako:



U ulici pokraj toga je Sinan-pašina džamija, izgrađena 1615., koju danas obnavljaju:

 

Sinan-paša je bio turski plemić albanskog porijekla, koji je inače poznat po tome što je u Beogradu, na mjestu na kojem se danas nalazi istoimeni hram, dao spaliti kosti sv. Save. Odatle pak srpski animozitet prema Albancima. Zanimljivo, previdjeli su činjenicu da Albanci nisu samo muslimani.

S obale Lumbardhe pogled puca na prizrensku tvrđavu (Kalaja):



Kameni most preko Lumbardhe:



Prelazimo rijeku, jer Nikola mora na poštu. Pogled s druge strane rijeke na crkvu Sv. Spasa iznad grada:



Ispred zgrade pošte je spomenik poginulim borcima UÇK-a i ostalim žrtvama u kosovskom ratu za nezavisnost:



Gledamo prezimena. Sva uglavnom dobro poznata sa zagrebačkih zlatarnica, pekara i slastičarnica. Laughing

Ulazimo u poštu. Zgrada odiše duhom nekih prošlih vremena. Stare telefonske kabine, dvorana vrlo velika u odnosu na jako male šaltere...

Nikola želi poslati razglednice. Naime, on je razglednice kupio još u Göremeu, napisao ih u Konyi, ali nije ih uspio poslati sve do Ohrida. Onda je u Ohridu otišao na poštu, ali su mu rekli da ne može baš iz Makedonije poslati razglednicu na kojoj pod imenom zemlje piše Hırvatistan, i da nadopiše još i makedonski naziv. OK, nakon što je poslao te razglednice, sjetio se još par ljudi kojima bi trebalo poslati, pa je onda u Ohridu još napisao nekoliko, s adresom na makedonskom, ali ih nije stigao poslati. I sada ih šalje iz Prizrena. Pokušavam zamisliti reakciju službenice kada joj ovaj preda razglednicu s natpisom XPBATCKA, a pogotovo onih koji će razvrstavati poštu. Međutim, sve je u redu, razglednica je kasnije čak i stigla na odredište. Jedino se službenica čudi i pita Nikolu na slabašnom srpskom "A vi ste bili u Kapadokiji?" Nikola potvrđuje.

Penjemo se na tvrđavu. Ovaj kvart je bio većinom srpski i dosta je kuća srušeno. U jednoj ulici koja vodi uzbrdo, bizaran grafit:



Ne bi to bilo ništa čudno da je negdje u Srbiji, ali ovo je Kosovo, i to grad u kojem Srba više gotovo da i nema, zato mi nije jasno da grafit još stoji.

Pokrajnja ulica. Vide se tragovi rušenja. U pozadini Sv. Georgije:



Pogled na grad, sa Sinan-pašinom džamijom u prvom planu:



Dolazimo i do crkve Sv. Spasa. I ona je pod prismotrom:





Iznad nas je tvrđava:



Put do tvrđave je uređen, ali vodi kroz prilično zaraslu šumu, s tim da se uz put mogu vidjeti i tragovi bodljikave žice. Pitam se je li minirano...

Tvrđava je poprilično široki prazni prostor, s ostacima zidina, a jedina građevina u njoj je neki dio vodovodne infrastrukture:



Odozgo se Prizren pruža kao na dlanu. Pogled na sjever, prema ostatku Metohije:



Pogled prema Albaniji:



Centar grada:



Iza Prizrena, obronci Šar-planine:



Inače, od Prizrena na jugozapad ide se prema Brezovici, poznatom skijaškom centru, i prema Dragašu, koji je središte područja nazvanog Gora. Gora je onaj crvuljak na krajnjem jugozapadu Kosova, stiješnjen između Makedonije i Albanije. U Gori živi posebna etnička skupina, tzv. Gorani ili Goranci (smatraju se jednim od šest naroda Kosova). Gorani govore torlačkim (koji je, uz štokavsko, jedno od dvaju narječja srpskoga jezika) s jakim makedonskim utjecajem. Po vjeri su muslimani. Slični su tzv. Torbešima (Makedoncima muslimanske vjeroispovijesti), ali smatraju se posebnim narodom. Ima ih i u Albaniji, budući da se radi o ekstenzivnim stočarima koji ne poznaju granice.

Spuštamo se natrag u grad. Inače, cijelim putem na tvrđavu i sa nje prati nas neki pas. Pogled na arhitektonski kaos:



Ima jako puno starih dotrajalih kuća:



Potom dolazimo do katoličke katedrale Gospe od Vječne Pomoći:





Zanimljiva arhitekturalna izvedba trafostanice:



Vraćamo se potom u pansion predahnuti. Aliismet nije kasnije dolazio. Izgleda da ipak ima neke obaveze. Nema veze, ionako je već puno učinio za nas.
U jednom času nestaje struje. Redukcije su na Kosovu česte, jer je struje malo, a dijelom su i neredoviti platiše. Pansion ima svoj generator, za slučaj potrebe.
Soba:





Potom odlazimo opet u šetnju. Imamo vremena do busa. Plakati zahvale:



Novoobnovljena zgrada Prizrenske lige:









Unutra je i muzej, ali je trenutno zatvoren.

Vraćamo se prema centru. Stajemo u nekoj knjižari, želim kupiti neki udžbenik albanskoga, po mogućnosti na engleskome. Čovjek bi pomislio da možda KFOR-ovcima treba, možda se nešto nađe. Ženska u prodavaonici mi daje samo udžbenik engleskoga za Albance. To mi ne treba. Cura ne zna nijedan jezik osim albanskoga. Ni engleski ni srpski.
Možda najveći gubitak uzrokovan kosovskom nezavisnošću jest to da je na taj način Kosovo nekako "ispalo" iz ovog jezičnog areala. Mlađi više ne znaju srpski, iako je formalno jedan od službenih jezika, ne žele ga učiti (a realno, nije baš ni lagan da bi ga išli učiti ako ne moraju), tako da će se na Kosovu sve teže biti snaći s njime. Ako nađete muškarca starijeg od 25, on će znati. Ti su obično išli u JNA, ili su barem bili u dvojezičnim školama. Možda neće htjeti govoriti, ali će barem razumjeti. Žene već teže. Mlađi od 25 gotovo više uopće ne.

Zanimljivi grafiti:



Iskreno, desni mi baš nije jasan. Eulex očito jest za njih neka vrsta srpskog "izuma", kako bi im se poremetila nezavisnost. No zašto križanje "Serbia"? Jedino ako se radi o tome da netko nije shvatio poruku grafita i onda po nagonu prekrižio "Serbia" i napisao "Kosova".
Lijevi je grafit mnogo jasniji: "Ne pregovori - samoopredjeljenje!" (Vetëvendosje je inače jedna od kosovskih političkih stranaka, koja je otpočetka zagovarala pravo na samoopredjeljenje.)

Odlazimo u gradski park. Dotamo moramo lutati kolopletom uskih uličica, poprilično zapuštenih.
Aliismet nam je rekao da je park izgrađen na mjestu nekadašnjega groblja. Istraživao sam detalje, ali nema ništa. Pretpostavljam da se radilo o albanskom groblju i da je razdoblje bilo za vrijeme Prvog balkanskog rata.

Park izgleda ovako:



Sjedamo u jednu sjenicu. Na obližnjoj klupi sjedi bračni par, on ima tradicionalnu bijelu kapicu. Smile

U parku su danas dječja igrališta. Eto kako se to sve mijenja:



Dok se vraćamo prema pansionu, primjećujemo na jednoj zgradi niz natpisa kojima se Kosovo zahvaljuje na službenim jezicima svih onih država koje su ga priznale:



Uzimamo stvari iz pansiona i krećemo pješke prema autobusnom kolodvoru. Još jedna oproštajna slika, s istoga mjesta s kojega je i ona noćašnja:



Stižemo na autobusni kolodvor, autobusi za Đakovicu polaze prilično često. Pokraj autobusnoga kolodvora nalazio se i željeznički.

Tu je možda prilika da kažem neku i o željeznicama na Kosovu. Naime željeznička mreža Kosova sastoji se od dvije glavne pruge, jedne magistralne Leshak-Hani i Elezit, kao dijela X. koridora između Stalaća i Skopja. U Kosovu Polju/Fushë Kosovë ta se pruga križa s poprečnom Peć-Priština, koja se preko Podujeva nastavljala u Srbiju, ali danas tamo nema prometa. U mjestu Klina, od pruge Peć-Kosovo Polje odvaja se pruga za Prizren. Pruga još postoji, no prometa nema, a sudeći po stanju infrastrukture, teško da i hoće.

Dakle, izlazimo iz Prizrena, vozimo se i pored onog našeg nesuđenog smještaja (daleko smo bolje prošli), a potom nam se priključuje i pruga, koja je dotad bila s lijeve strane ceste. 

Ovo su ostaci, mislim, kolodvora Mala Kruša: 





Pruga je u grmu:



Ono što je najžalosnije jest da se uz prugu redovito vide i signali (dakle imala je električnu signalizaciju), koji su još u dobrom stanju, čak nisu ni razbijeni.

Potom se odvajamo od pruge i prelazimo kanjon Belog Drima:



Mi se čitavo vrijeme vozimo kroz ravnicu i tek sada vidimo koliko je Metohija u biti visoko.
Beli Drim izvire kod Peći, potom teče na istok, da bi skrenuo na jug i ušao u Albaniju, gdje se kod Kukësa spaja s Crnim Drimom, odlivkom Ohridskog jezera. Čitav tok Belog Drima kroz Albaniju, te jedan mali dio na Kosovu zapravo su dio akumulacijskog jezera Fierza, koje je izazvalo poprilično kontroverzu, jer je albanska strana akumulaciju napravila na svoju ruku i tako potopila dio tadašnjeg jugoslavenskog teritorija.

Uz cestu vidimo i prometne znakove za tenkove. Bizarno.

Potom stižemo u Đakovicu. Đakovica je grad koji je možda najviše stradao u kosovskim sukobima. Srpske snage osvojile su grad u ratu 1999. i iz njega protjerale oko 75% stanovništva, mahom Albanaca, a potom ga spalile. Da stvar bude gora, NATO-vi zrakoplovi zabunom su raketirali kolonu izbjeglica koja se kretala prema albanskoj granici ubivši 73 civila. Većina izbjeglica našla je smještaj na području Tropoje, da bi se po završetku ratnih zbivanja vratili. Grad je danas gotovo posve obnovljen, ali je po broju nestalih i dalje prvi na Kosovu.

Autobusni je kolodvor na rubu grada. Mi tražimo stajalište taksija ili furgona za Bajram Curri. Nije na kolodvoru. Mate prilazi jednom starijem tipu. "Oprostite...mi smo iz Hrvatske. Jel znate gdje tu stoje taksiji za Bajram Curri?" Ovaj mu odgovara: "A vi ste iz Hrvatske?" "Da." "A iz kojeg grada?" (zašto li mu je to bitno, nas zanima gdje su taksiji) Na kraju nam veli da moramo do centra, da on ne zna točno.

Inače, u vezi ovoga "Odakle ste u Hrvatskoj?", više puta su nas to pitali, onda bismo Mate i ja odgovorili "Zagreb", a Nikola je uvijek bio ekstra sa svojim "Blizu Zagreba." Mati je išao na živce, jer zašto bi neki Šiptar na Kosovu morao znati gdje je Ivanić Grad. Nikola je pak rekao da se on ponosi svojim Ivanićem i svojim Šumećanima, i da se ne želi asimilirati sa smrdljivim Zagrebom. Onda je Mate umro od smijeha na formulaciju "Ja sam ponosni Šumećanac." Laughing

Plakat:



(10 godina stabilnosti. KFOR osigurava mirno i sigurno ozračje.)

Locirali smo jedan furgon s registracijom Bajram Currija, ali u i oko njega nema nikoga. Idemo prvo do centra, pa ćemo se vratiti:



U centru se nalazi slastičarnica Sharri, gdje je navodno, po Wikipediji, uz skopsku Šeherezadu, najbolja boza u ovim krajevima. Nemojte ni sumnjati da ću ja... Laughing

Nalazimo slastičarnicu, izgleda kao i svaki Haljilji u bilo kojem mjestu u Hrvatskoj, a ni boza nije bogzna što. Možda je netko kopirao ime. Možda su se pokvarili. A možda je i netko njihov to ubacio na Wikipediju.

Kada sam kasnije provjerio povijest editiranja stranice o bozi na engleskoj Wikipediji, skužio sam da je ta rečenica bila masu puta mijenjana, mijenjale su se kako lokacije najbolje albanske boze (Đakovica, Prizren, Tirana), tako i lokacija Đakovice (Kosovo, Srbija).

Odlazimo do tržnice:



Ovo je sve bilo razrušeno u sukobima. Negdje još obnavljaju:



Stara čaršija:





Vraćamo se prema onom mjestu gdje smo vidjeli furgon. Usput slikam rijeku Krenu, na kojoj grad leži:



Zanimljiv je podatak da je Đakovica trebala biti glavni grad Velike Albanije. Inače, iz Đakovice potječu nogometaš Ardian Kozniku, glumac Bekim Fehmiu i političar Fadil Hoxha.

Na križanju u centru zanimljiv prizor. Konj iz zaprežnih kola upravo je obavio nuždu. Iza njega dolazi srebrni Mercedes. Kontrasti, kontrasti...

Spomenuti furgon je otišao. Ničeg novog nema na vidiku. Ništa, morat ćemo potražiti taksi. Pitamo prvog taksista, on veli da on ne može, jer ima službenu pločicu, a to im nije dozvoljeno, ali može njegov frend. On upravo dolazi. Predstavlja se: Esad. Veli da može za 35€. Mate pita može li za 30. Veli da smo na kraju putovanja, malo novca, itd. Može. Ulazimo.
Esad je neki veseljak, komunikativan tip. Iz auta dobacuje nekoj lokalnoj curi, koja hoda poprilično otkrivenih leđa. Potom veli da je on služio vojsku u Hrvatskoj. Prvo je doduše bio u Čapljini, potom u Šibeniku, pa na Visu. Pitam ga je li to možda mornarica. Veli da ne, bio je vozač.
Priča kako jako voli Hrvate, jer je Stipe Mesić puno napravio za Kosovo. Stipe MESIĆ? Možda je pobrkao, ne znam što je to Mesić posebno napravio, ali znam da je Stipe ŠUVAR bio angažiran oko rješavanja krize na Kosovu kada je 1988. bio štrajk rudara u Trepči, pa je išao čak i u jamu Stari trg.
Cesta vodi kroz ravnicu prema albanskoj granici. To je tamo negdje:



Putem prestižemo bus koji vozi od Đakovice za Tiranu.
U daljini se vide Bjeshkët e Nemuna - Prokletije:



Uspinjemo se kroz par serpentina i stižemo na Morinu. Granični prijelaz Qafë e Morinës nov je, tek ga uređuju. Pričamo Esadu kako su nas u Hani i Elezitu pitali vraćamo li se preko Srbije, da nam ne lupe žig, jer Srbi to ne priznaju. Pun gorčine, Esad prezrivo kaže "Ma šta ne priznaju, majku im! Šta su nam sve radili..." Ne želim ni pomišljati, rekao sam što se dogodilo u Đakovici.

Ulazimo u Albaniju, još malo Prokletija:





Jezero:



Pa opet brda:







(tipično albansko smetlište u prvom planu)

Inače, koliko se god Kosovo činilo crnom rupom nama iz razvijenijih krajeva bivše Juge, opet smo čitavo vrijeme na Kosovu komentirali kako se "vidi da je ovo bila Jugoslavija", jer čak i ovakvo, ratom devastirano Kosovo još je uvijek ispred Albanije, premda Albanija mnogo brže grabi naprijed. Jednostavno, kultura Kosovara je na mnogo višoj razini, imaju osjećaj da ne bacaju smeće posvuda, imaju estetske navike...to je bio naš opći dojam.

Esad priča i o Makedoncima, kaže da su vrlo negativno nastrojeni prema Albancima. Jasno, imaju neugodnih iskustava otprije nekoliko godina. Ali, veli da voli Tita. Tu se svi slažemo.

Prelazimo rijeku Valbonu:





Valbona je pritoka Drima koja izvire na Prokletijama, a iznad Bajram Currija čini prekrasan kanjon. Ne želim ni pomišljati koliko je ova voda ledena, ali oni se svejedno kupaju.

I tako stižemo u Bajram Curri. To je neugledan planinski gradić, koji je izgrađen iz čisto administrativnih pobuda. Naime, u ovom dijelu Albanije nema naselja, to su uglavnom katuni. Kako bi postojalo neko središte okruga, vlast je izgradila Bajram Curri. On se sastoji od četiri ulice, dvadesetak ružnih socrealističkih zgrada, lokalnog muzeja (čiji je fundus poprilično stradao u građanskom ratu devedesetih) i spomenika Bajramu Curriju. Bajram Curri bio je albanski nacionalist s Kosova, koji se borio u Prvom balkanskom ratu. Nakon proglašenja nezavisnosti Albanije došao je u sukob s Ahmedom ben Zoguom, budući da se isti nije htio baviti kosovskim pitanjem. Curri je naravno želio da se i Kosovo uključi u sastav novonastale Albanije. Nakon toga Zogu ga je dao ubiti, ali je Curri pobjegao u brda, gdje se našao u okruženju i počinio samoubojstvo, baš nekako na mjestu gdje je kasnije osnovan grad.
Grad ima oko 6000 stanovnika i bio je poprilično ozloglašen devedesetih godina, zbog vrlo visoke stope kriminala. Postoje priče kako je tropojska mafija (koja je čak dospjela i u neke hollywoodske filmove) otimala Srbe s Kosova i onda im ovdje vadila organe (priča o poznatoj „žutoj kući“). No početkom ovog stoljeća albanska je vlada očistila grad i danas je siguran. Inače, iz ovog područja, iz sela Viçidol, dolazi i prvi predsjednik demokratske Albanije, Sali Berisha.
Esad nas ostavlja u centru, ispred hotela. Plaćam mu, imam 40€. On mi vraća dvije po 5€ i veli "Evo, ja ti tako vraćam, pa ako hoćeš, možeš mi ostaviti još 5." Stari prepredenjak. Neka ga, evo mu još tih 5€.

Hotel je začuđujuće dobar za ovakvu vukojebinu. Očito netko pere novac zarađen u mutljarenjima devedesetih. U prizemlju je restoran, iznad je hotel s nekih dvadesetak soba. Nikoli je taj dan sjela uplata, starci su mu javili. A soba košta taman toliko koliko on još ima: 20€ po osobi. Baš ga neće sreća. On se naravno nećka. Koliko vidim, nema drugih hotela. Onda ipak svi uzimamo sobu. Tip s recepcije nas pita koliko ostajemo. Jednu noć. Veli, dobro, jer "sutra smo puni". Tko samo dolazi ovamo?

Malo ćemo predahnuti, istuširati se, gledati televiziju... Gledamo neki kanal koji se zove Balkanica. Vrte se pjesme iz balkanskih zemalja. Naravno, pop. Spot od neke Srpkinje, zove se Xenia, tekst je tipično cajkaški glup: "Ja bih svaki dan, dečko mi je umoran, biće posla pune šake/Ja bih svaki dan, radićemo, imam plan, hopa-cupa, cike-cake". Kriste Bože. Foot in mouth

Izlazimo u šetnju Bajram Currijem. Pokraj hotela slikam natpis:



Naravno, smiješno mi je ovo "kurve politik". Samo značenje baš i nije smiješno. To je Udruga bivših političkih zarobljenika.

Bajram Curri je neobičan spoj stravično ružne i derutne arhitekture i prekrasne prirode Prokletija. Pogled ispred hotela:





Tražimo neko mjesto za nešto pojesti. Uličica iza hotela:



Muzej i spomenik Bajramu Curriju:



Ulice su široke, a prometa gotovo da i nema. Ovako je nekad bilo i u središtu Tirane:



Naš hotel je lijevo od ovog busa:



Tlocrt Bajram Currija je prilično jednostavan. Ovo je prva paralelna ulica. Crveni Mercedes skreće iz ulice koja je okomita na nju i kojom se ulazi u grad. Ja stojim na onom pješačkom otoku koji vidite na onoj slici s Matom i Nikolom. Desno iza mene je još jedna ulica kojom se ulazi u grad, lijevo od mene je nakon 50 metara muzej i spomenik, i tamo je još jedna ulica koja je paralelna s ovom na slici. I to je čitav grad.

Spuštamo se niz onu ulicu iz koje je došao Mercedes. Ona ima drvored i uz nju ima prodavaonicâ. Tražimo neki restoran, ali nema ničeg. Samo neki birc iz kojega trešte cajke. Dolazimo do kraja ulice i kraja grada. Vraćamo se drugom stranom. Tu su i neki štandovi. Svi bulje u nas. Očito ipak nema baš toliko stranih turista ovdje.
Primjećujemo da ima natprosječno mnogo britanskih registracija. Sveukupno smo ih taj dan na autima u Bajram Curriju vidjeli negdje tridesetak. Čak i jednu irsku. Očito je tropojska mafija odradila svoje.

Pokrajnja ulica između zgrada:



Plakat najvećem sinu Tropoje:



Pogledajte zastave, slijeva nadesno: Albanija, Demokratska stranka Albanije, SAD, EU, NATO. Koji džumbus.

Na uglu kod spomenika je neki bistro, ali nemaju ništa za jelo. Idemo dalje. Ovo je ona druga paralelna ulica:



Iza ovog drveća je još neki hotel, ali mislim da nije u funkciji: prozori su razbijeni, a izgleda da unutra barem deset godina nije kročila ljudska noga.
Na kraju ulice otvara se pogled na donju paralelnu ulicu i na gradski stadion:



O ovakvim sam stvarima dosada samo slušao, ali sada ih vidim i na svoje oči:



Čovjek drži krave u zgradi. Krave pasu dolje, na nogometnom igralištu, potom se vraćaju doma.
Subota je popodne, pa svi vise na prozorima. Mašu nam. Ima čak i jedna zgodna cura. Mate veli "Krešo, evo ti!", aludirajući na moju priču kako su Kosovarke idealne za oženiti, jer bi dale sve da pobjegnu iz one svoje zabiti. Laughing

Zaokružujemo i spuštamo se do donje paralelne ulice. Nevjerojatna brda:



Nisam uspio utvrditi što je ova žuta zgrada. Nije škola, iako liči na to.

Pogled niz ulicu, prema hotelu:



Krave mirno pasu.

Zgrade:



Zgrada gimnazije. Ovo sam zapravo više slikao radi prijatelja, koji se preziva Vokši:

 

Asim Vokshi je bivši dobrovoljac Španjolskog građanskog rata.

Vraćamo se do "centra" i napokon nalazimo nešto što je otvoreno, gdje se može nešto i meznuti. Naravno, neki asortiman mesa, ćuftice, pljeskavica...uz to Birra Peja. Ima je i ovdje, ipak je bliže do Kosova nego do ostatka Albanije. Potom Nikola odlazi u sobu na WC, Mate i ja ga čekamo, pa se vraćamo na ono mjesto gdje smo i prije bili, na rubu grada. Tu snimam panoramu grada (u pozadini ćete čuti Matu kako skandira "Bajram Curri!" zato jer sam ih lijepo zamolio da budu tiho dok snimam).

Mati je općenito to ime bilo toliko smiješno, još otkako sam spomenuo da je na itinereru. "Kakvo je to ime za grad?" Onda sam mu objasnio, ali je i dalje bilo smiješno. Zadnjih dana nas je već hvatala i neka vrsta treme, na što li će ličiti taj famozni Bajram Curri.

Inače, i na snimci se vidi, čitavo vrijeme ulicom pored koje sjedimo, prolaze auti. Nije da imaju kamo ići, jednostavno, izgleda da je ideja večernjeg izlaska u Bajram Curriju vozikanje gore-dolje autom po te dvije ulice. Kao medvjedi u kavezu. Ili možda manekenke na pisti. Pokazuju aute.
Svi koji prođu kraj nas mašu nam. Trebalo je vremena da to uopće skužimo. Kad smo skužili, onda su prestali. Laughing

Vraćamo se u sobu. Ja sam još imao ideju da navečer izađemo na piće, ali Nikola nema love, a Mati se ne da. On je zalegao i zadrijemao. Tako da ostatak večeri provodimo u gledanju televizije i razgovoru. Liježemo rano, jer se sutra moramo ustati prije 6...

egerke @ 21:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 10, 2012
PETAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rano ustajanje i pješačenje kroz jutro u Ohridu, sve do autobusnog kolodvora. Do tamo ima nekih pola sata hoda. Usto, idemo drugim putem nego ja lani i tako smo već dosta naknap. Ja ne mogu brže, ova dvojica odlaze naprijed, ja se gegam. Ipak stižemo na vrijeme na bus i ubrzo krećemo. Godinu ranije smo ovaj put prošli noću, tako da se ove godine nadam vidjeti ljepote ovog kraja.
Od Ohrida cesta ide prema Strugi. Toga dana počinju Struške večeri poezije, a usto sam ja neposredno prije putovanja čitao Tomićevu „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koja se upravo događa u Strugi i brdima iznad nje. Između Struge i Ohrida je i ohridski aerodrom. Potom se cesta uvlači u brda i počinje između brda vijugati prema Kičevu. Uokolo se otvaraju krasni vidici:



Prije Kičeva stajemo na okrepu, a potom nastavljamo. Kičevo je gradić okružen brdima do kojega vodi željeznička pruga iz Skopja. Od Kičeva je dalje nekoć vodila uskotračna željeznica prema Ohridu (tzv. Pampurče ekspres).
Nakon Kičeva cesta opet prolazi kroz brda. U jednom času vidimo odvojak za Mavrovo. Mavrovo je područje nacionalnog parka između Šar-planine i Koraba, a najpoznatije je po svom umjetnom jezeru, izgrađenom pedesetih godina. U mavrovskoj regiji nalazi se i selo Galičnik, poznato po dobro sačuvanim narodnim običajima.
Potom se opet spuštamo prema drugoj kotlini, koja se zove Polog. S lijeve strane vidimo početak masiva Šar-planine:





U jednom času prelazimo rječicu. Prometni znak kaže „Reka VARDAR“. Ovdje izgleda poput potočića.
Idući grad je Gostivar. Gostivar je neugledan i poprilično zapušten gradić, u kojem primjećujemo da su svi natpisi trojezični: makedonski, albanski i turski. Upravo je Polog područje gdje živi najveći broj makedonskih Albanaca.
Od Gostivara prema Tetovu vodi autoput. No taj je autoput kao i oni u Turskoj – zaustavne traje nema, a zeleni pojas sveden je samo na branike po sredini. Šar-planina nam je sada bliže:



Ovo bi TREBAO biti Titov vrv, najviši vrh Šar-planine.
U daljini pred nama vidi se Tetovo:



U pozadini Šar-planina:



Tetovo je također prilično prašnjav i zapušten grad. Autobusni kolodvor je na rubu, tako da ne vidimo baš previše, no ne čini mi se zanimljivim kao išta više od ishodišta izleta na Šar-planinu. Doduše, u Tetovu postoji poznata Šarena džamija s kraja 15. stoljeća koju bi se isplatilo vidjeti... Inače, u Tetovu su oko 70% stanovništva Albanci.

Vraćamo se na autoput prema Skopju. Pogled na Šar-planinu, od koje se sada odvajamo:



Nikola je iskoristio to što je u Tetovu sišao tip koji je sjedio kraj njega:



Dolazimo u Skopje, ali idemo nekim okolnim putovima, pa to traje. Provlačimo se kroz grad i napokon stižemo na autobusni kolodvor. Ostavljamo ruksake na kolodvoru. Autobusni kolodvor smješten je ispod željezničkoga, koji je na nadvožnjaku. S nadvožnjaka visi reklama za američki koledž:



I tu su se infiltrirali. Mate se zgraža.

Skopje je stari grad. Nažalost, to se danas baš i ne vidi, jer je većina starih zdanja stradala u potresu 1963. Danas ima oko pola milijuna stanovnika. Područje je naseljeno od neolitika, kasnije su ovdje živjeli Peonci, pa Dardanci. Pod rimsku vlast dolazi 148. pr. Kr., i ulazi u sastav rimske provincije Macedonije. U to vrijeme grad nosi naziv Scupi, odakle i današnje ime. Kasnije dijeli sudbinu Bizantskog carstva, razoreno je u potresu 518., ali ga obnavlja Justinijan (rođen 20 km od Skopja), potom je u sastavu Bugarskog kraljevstva, da bi u 14. stoljeću postalo glavnim gradom Dušanova carstva. 1392. pada pod Turke, i tamo će ostati skroz do 1912., 520 godina. Turci su itekako ostavili svoj pečat na arhitekturi, a u njihovo se doba u Skopju naselio i velik broj Židova iz Španjolske. Grad u to vrijeme nosi naziv Üsküb, pod kojim je bio poznat i u Europi sve donedavno. 1555. opet je razoreno u potresu, a 1689. osvaja ga austrijski general Piccolomini, koji je vodio austrijsku ofenzivu nakon turske opsade Beča. Piccolomini je doista uspio prodrijeti vrlo duboko na teritorij Otomanskog carstva (uzmimo u obzir da Austrija tek 1699. mirom u Sremskim Karlovcima uspostavlja liniju na Savi i Dunavu, a ovaj je došao do Skopja), ali nije se uspio zadržati vrlo dugo. Iako je bio oduševljen gradom i njegovom ljepotom, dao ga je spaliti. Po nekim izvještajima, učinio je to kako bi spriječio kugu koja je prijetila širenjem. Nakon toga Skopje tavori sve do 1873., kada je sagrađena pruga Skopje-Solun, kojom grad opet oživljava.
Nakon Prvog Balkanskog rata pripada Srbiji, ali je tijekom Prvog svjetskog rata okupirano od Bugara. Potom postaje dijelom Kraljevine SHS, za čije je vrijeme u Skopju naseljen velik broj Srba. I danas je skopski dijalekt pod velikim utjecajem srpskoga. U Drugom svjetskom ratu Skopje ponovno biva okupirano od Bugara, ali oslobađa ga JNA, pod vodstvom Svetozara Vukmanovića-Tempa, te Skopje postaje glavnim gradom SR Makedonije u sastavu Jugoslavije.
Najveća katastrofa koja je zadesila Skopje u moderno doba dogodila se 26. srpnja 1963. u 5:17 minuta. Potres jačine od 6,9 stupnjeva po Richteru, s epicentrom na području Osogovskih planina, tresao je grad čitavih 20 sekundi, a manji potresi osjetili su se još pola sata nakon glavnoga. Prostor na kojem se potres osjetio iznosio je 50 000 kvadratnih kilometara (usporedbe radi, Hrvatska ima 56 000 km2). Razoreno je između 75 i 80% grada, 15800 stanova je uništeno, a 28000 oštećeno, što znači da je oko 200 000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. Život je izgubilo 1070 ljudi, a ozlijeđeno je oko 4000. Pomoć napaćenom gradu poslalo je 87 zemalja svijeta, a bilo je to prvi put da su se u vrijeme Hladnog rata na nekom mjestu oko zajedničkoga cilja ujedinili američki i sovjetski vojnici. Grad je obnovljen prema planovima japanskoga arhitekta Kenza Tangea, koji je izgradio niz novogradnji (tzv. „Gradski zid“), čija je visina promijenila mikroklimatsko stanje grada, jer su prepriječile put zračnim strujama koje od Šar-planine idu prema dolini Vardara. Stari skopski željeznički kolodvor, čija je zgrada napola srušena, konzerviran je u poluruševnom stanju i ostavljen kao gradski muzej. Kazaljke sata na njegovom pročelju zauvijek su se zaustavile u 5:17 sati.
Skopje je poznato po još jednom fenomenu. To je gradsko naselje Šuto Orizari, u govoru poznatije kao Šutka, najveće romsko naselje na svijetu, praktički grad za sebe, koji ima 17 000 stanovnika. Ujedno je i jedina administrativna jedinica na svijetu u kojoj je romski prvi službeni jezik. Gospodarska situacija u Šutki je vrlo loša, svega 1500 ljudi ima stalan posao, dok je broj stanovnika još i povećan izbjeglicama s Kosova. O Šutki je svojedobno snimljen i film, koji naselje prikazuje kao puno života, unatoč lošoj ekonomskoj situaciji i nedostatku perspektiva.

Mi se šećemo uz Vardar prema centru:



Iznad grada vidi se stara tvrđava, Kale:



Sjedamo u kubanski bar na obali Vardara, to nam je Mate preporučio, jer je tu već bio, a naravno, kamo će antiglobalist i obožavatelj Castra i Cháveza nego Kubancima.
Šaljem poruku Biljani. Biljana je cura koju sam upoznao preko Facebooka, kada sam godinu ranije upao u jednu raspravu između Grka i Makedonaca o sporu oko imena. Živi u Skopju, malo je starija od mene, završila je engleski i bavi se prevođenjem te pisanjem pjesama. Baš joj je tih dana trebala biti objavljena prva zbirka poezije. Kada sam joj rekao da ćemo proći kroz Skopje, rekla je da se obavezno javim, pa da se nađemo, popijemo nešto i usput i uživo upoznamo. Tako joj sad javljam našu lokaciju.
Ona ubrzo dolazi, živi u blizini. Sjeda s nama, razgovaramo, a potom nam nudi da će nas provesti centrom Skopja i pokazati nam neke stvari. Prihvaćamo, naravno, rijetko imamo priliku da nas netko lokalni vodi po gradovima koje posjećujemo.
Vrućina je golema, oko 40°, a prošlo je i podne. Prolazimo kroz veliki šoping-centar i izlazimo prema glavnom trgu, Ploštad Makedonija:



Ovdje stoji i spomen ploča najpoznatijoj Skopljanki:



Sama Ploštad Makedonija izgleda ovako:



Nasred ovog cvjetnog ronda trebala bi doći fontana sa spomenikom Aleksandru Makedonskom kako jaše svoga vjernog Bukefala. Taj monstrum od spomenika trebao bi biti visok deset metara. Iz kopita konja, u skladu s različitim načinima prskanja vode, trebale bi se oriti različite pjesme Toše Proeskoga. I sami se Skopljani sprdaju s takvim kičem, ali očito je da gradska vlast u ovim našim državama nigdje baš nema smisla za estetiku.

Od Ploštadi Makedonija vodi Ulica Makedonija, glavna pješačka ulica grada. Ni ona nije imuna na kič. Malo niže uređena je „nova“ rodna kuća Majke Tereze, koja izgleda kao da je netko na loš način kopirao Hundertwassera:





Kad smo već kod vjerskih simbola, valja napomenuti da se iznad Skopja, na planini Vodno, nalazi ogromni križ, pače najveći na svijetu, kojim se željelo obilježiti 2000 godina kršćanstva u Makedoniji (Makedonci smatraju da su oni prvi narod koji je primio kršćanstvo, no kršćanstvo ne postoji prije Pavlovih putovanja, dakle to znači još barem 50 godina do 2000. obljetnice). Mislim da je ipak važniji cilj bio iziritirati Albance, koji su u Makedoniji uglavnom muslimani:



Na Ulici Makedonija nalazi se još nekoliko kičastih kipova, pa tako npr. kip tipične sponzoruše u minici, s torbicom, koja telefonira na mobitel, kip mačke koja prije liči na klokana, kip vepra koji liči na nosoroga, itd. Na kraju ulice dolazimo do zgrade bivšega željezničkog kolodvora:



(Satna kazaljka se malo pomakla, vrijeme je, ponavljam, 5:17.)

Prolazimo kroz Gradski zid, vraćamo se na Ploštad Makedonija, a potom prelazimo na drugu stranu Vardara i to Kamenim mostom, starim mostom koji navodno potječe još iz 6. stoljeća, a u današnjem obliku postoji od 15. i jedan je od simbola Skopja (nalazi se i na gradskom grbu).
S druge strane gradi se novi nacionalni muzej:



A onda ulazimo u stari grad:



Stara čaršija jest ono što je ostalo od otomanske jezgre Skopja nakon potresa. Načelno se ne razlikuje pretjerano od drugih čaršija, iako je očuvana mnogo slabije nego npr. ona u Sarajevu. Obnovitelji grada metodički su između čaršije i mosta provukli jednu od glavnih gradskih brzih prometnica, Bulevar Goce Delčev.

Uspinjemo se do vrha čaršije, gdje se nalazi crkva Sv. Spasa. U dvorištu crkve je ugodan hlad, a ovdje u kamenom sarkofagu počivaju i posmrtni ostaci Goce Delčeva:



Goce Delčev bio je junak revolucionarne borbe Bugara i Makedonaca za oslobođenje od turske vlasti. Rođen je 1872. u Kilkisu, u današnjoj Grčkoj. Iako je djelovao samo sedam godina, od 1896. do 1903., smatra se vodećim likom u borbi za oslobođenje. Za razliku od VMRO-a, koji se zalagao za ustanak, Delčev je zagovarao stalne terorističke napade i gerilski rat. Vidite kako je to relativno. On je veliki revolucionar i borac za slobodu, dok su ETA ili IRA terorističke organizacije. A cilj i sredstva borbe su isti.
4. svibnja 1903. upao je u zasjedu turske policije kod sela Banica u Grčkoj, te je prilikom toga puškaranja i ubijen. Samo tri mjeseca nakon njegove smrti došlo je do prvog velikog ustanka protiv turske vlasti, Ilindenskog ustanka i osnivanja Kruševske republike.
Zanimljiva je priča što se s Delčevim događalo poslije smrti. Naime, on je pokopan u Banici, no kako su nakon Prvog balkanskog rata Grci prognali sve bugarsko stanovništvo iz tih krajeva, tako su i Delčevljevi posmrtni ostaci preneseni u Sofiju. Tijekom bugarske okupacije sjeverne Grčke u Drugom svjetskom ratu, njegov je izvorni grob u Banici obnovljen. No direktiva Kominterne bila je da se njegovo tijelo prenese u Jugoslaviju, kako bi se potaknuo razvoj makedonskog etničkog identiteta u nacionalni. Makedonci su isprva bili prilično ravnodušni, jer su Delčeva smatrali „beznačajnim Bugarinom“. Ipak, pod pritiskom iz Moskve, tijelo je prebačeno u Skopje. Nakon Titovoga „ne“ Staljinu i Dimitrovljeve smrti, Bugarska se vraća ideji da su Makedonci u biti Bugari. Kako bi se tomu oduprla, nova ideologija jugoslavenske vlasti bila je da prikaže kako su Bugari Delčeva, kojeg su i sami Makedonci smatrali Bugarinom – lažno prisvojili. Stoga je započela snažna kampanja makedonizacije Delčeva i njegova prikazivanja kao nesumnjivo Makedonca.
Bizarno.

Sjedimo u hladu dvorišta i pričamo. Nikola je malo prilegao. Biljana priča o situaciji u Makedoniji, o odnosima s Albancima, o odnosima s Grčkom i nepotrebnim makedonskim provokacijama. Zanimljivo je da nacionalizam upravo najviše cvjeta u državama koje grcaju u ekonomskim problemima. Političari skreću pažnju s bitnoga tako da mašu barjacima i busaju se u prsa.

Prelazimo k tvrđavi. Ulaz:



Tvrđava (Kale) je mjesto koje je bilo nastanjeno još od 4000 godina prije Krista. Na njenom su prostoru nađeni arheološki nalazi iz neolitika. Tvrđava je izgrađena u 6. stoljeću, za vrijeme Justinijana. Kasnije je nadograđivana, a u 17. stoljeću posjetio ju je i opisao i poznati turski putopisac Evlija Ćelebija. Tvrđava je oštećena u potresu 1963., a tek je nedavno počela njena obnova.
Pogled s tvrđave na Mustafa-pašinu džamiju:



Tvrđava je iznutra uglavnom prazna i preuređena u park:



U daljini se vide Ploštad Makedonija i Kamen most:



Bastioni:



Pogled na nacionalni nogometni stadion i Vardar:





Stadion se zove Filip II. Skopski aerodrom se zove Aleksandar Makedonski. Simpatiziram ja njih, ali stvarno pretjeruju.

Strahovito je vruće, a na tvrđavi nema gotovo nikakve sjene. Vraćamo se prema centru. Još malo čaršije:



Dok se vraćamo na Ploštad Makedonija velim Biljani da bi mi sad dobro legla jedna boza. Veli ona da upravo u trgovačkom centru, u podrumu, postoji slastičarnica Šeherezada za koju vele da ima najbolju bozu u Makedoniji. Ne treba mi dvaput reći.
Svi se spuštamo u podrum, doista, tamo je. Možemo birati: mala, srednja, velika. Uzimam srednju. Kolači su konfekcijski, preslatki, ali boza je taman. Ova dvojica ne žele ni kušati

Približava se čas polaska, vrijeme je da krenemo prema autobusnom kolodvoru. Pozdravljamo se s Biljanom, zahvaljujemo joj na vodstvu. Očekujem da će Mate imati neke komentare na to što ja sad tu dovlačim neke svoje ljude (bio je skeptičan kad sam rekao da ću se naći s njom), ali, začudo, kaže da mu je simpatična.

Nikola još usput kupuje hranu u nekoj prčvarnici. Mesina. Po ovoj vrućini...

Vozni park skopskog gradskog prometa je poprilično oronuo:



Stižemo na kolodvor, imamo još oko pola sata vremena do polaska autobusa za Prizren. Ova dvojica me pitaju znam li koliko se moramo voziti. Odakle da ja to znam? Po karti mi izgleda sat i pol, ali nemam pojma kakve su ceste, koliko ćemo stajati na granici, kakav je promet...

Malo prije četiri sata izlazimo na peron. Autobus je već tamo. Kosovska registracija. Moram priznati da osjećam tremu. Po prvi puta doista ne znamo u što se upuštamo, Kosovo je još uvijek pomalo osjetljivo područje.
Cesta za Prizren vodi prvo pored američke ambasade. „Tvrđava zla“, zovu ju ova dvojica. Zanima me kako će se na Kosovu nositi sa svom tom amerofilijom koja ondje vlada.
Cesta zatim izlazi iz grada i ide na sjeverozapad. Putnici u busu su uglavnom Kosovari. Nakon dva dana, opet smo u albanskom jezičnom arealu.
Vožnja traje nekih pola sata, potom stižemo na granicu. Makedonci nas puštaju. Potom u autobus ulazi kosovski carinik. Podsjeća na Azema Vllasija u mlađim danima. Uzima naše putovnice, pita nas vraćamo li se možda preko Srbije. Kažemo da ne. Vjerojatno pita da zna da nam ne lupi žig ako se vraćamo kroz Srbiju, znam da srpski carinici rade probleme prilikom izlaska.
Carinici otvaraju bunker. Moj ruksak je prvi na redu, otvaraju ga i zagledaju unutra. Mislim si hoće li mi nešto ispasti.
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Dobili smo žig, ali poprilično bljedunjav. Hani i Elezit. Na srpskome: Đeneral Janković. Đeneral Janković dobio je ime po Božidaru Jankoviću, generalu vojske Kraljevine Srbije i kasnije SHS, kojeg su na ovom mjestu ubili pripadnici VMRO-a. Isti taj Janković vodio je srpsku vojsku 1912. kada je prilikom Balkanskog rata i oslobađanja od turske vlasti srpska vojska počinila stravične masakre Albanaca ne samo na Kosovu, već i u sjevernoj Albaniji. Tu leži korijen albanske netrpeljivosti prema Srbima.

Samo mjesto je vrlo neugledno, smješteno u jako lijepoj prirodi, ali samom panoramom dominira cementara Sharr:



Čovjek koji sjedi pored nas s druge strane prolaza obraća nam se. Vidi da imamo hrvatske putovnice pa veli da ga zanima pogledati ih. Kaže, nekoć je živio u Zagrebu i Rijeci. Veli da je po struci ekonomist, radi kao profesor stručnih predmeta u ekonomskoj školi u Prizrenu, a predaje još i na fakultetu u Prištini. Upravo se vraća iz Skopja, jer je u međuvremenu tamo upisao magisterij. Zanimljivo priča, veli da je nostalgičan za Rijekom, da mu je grad ostao u jako lijepom sjećanju. Predstavlja se: Aliismet Çoçaj. S obzirom da će se njegovo pričanje protegnuti skroz do Prizrena, ubacivat ću pomalo njegove štiklece.
Nakon Hani i Elezita cesta (i pokraj nje pruga) ulaze u Kačaničku klisuru:



(dolje vidite prugu)



Kačaničku klisuru oblikuje rijeka Lepenac, koja se ovuda probija sa sjevera, da bi se kod Skopja ulila u Vardar.

Usporedo cesta i pruga:



Potom se reljef otvara, a mi ulazimo u južni dio Kosova polja. U načelu, reljef Kosova oblikuju dva velika polja, to su Kosovo na istoku i Metohija (alb. Rrafshi i Dukagjinit) na zapadu. Između njih je hrbat Crnoljeva, koji se nastavlja na Šar-planinu. Južni je dio brdovit, kao i krajnji sjeverozapadni, prema Crnoj Gori.
Iznad nas se vidi Ljuboten, još jedan istaknuti vrh Šar-planine:





Ubrzo stižemo u Uroševac. Srpsko ime grad nosi po kralju Stefanu Urošu, koji je proglašen svecem, i koji je zaštitnik lokalne crkve. Albansko ime je Ferizaj. Aliismet kaže da je to zbog rudnika željeza (ferrum). No, izgleda da ime ipak dolazi od starijega srpskog imena Ferizovići, a to je opet prema Ferizu Shashivariju, koji je bio vlasnik svratišta na tom mjestu. U govoru, grad se naziva Tasjan, što je iskrivljeno od francuskoga „station“, budući da se Uroševac razvio oko željezničke stanice na pruzi Kosovo Polje–Solun.
Dok se vozimo kroz prilično gust uroševački promet, primjećujem da se jedan lokal zove „Bifurkacija“. Bifurkacija je inače prilično rijetka zemljopisna pojava, u kojoj jedna rijeka spaja druge dvije, i tako zapravo dva sliva. Najpoznatiji primjer bifurkacije je Casiquiare u Južnoj Americi, koja spaja slivove Orinoca (karipski) i Amazone (atlantski). No bifurkacija postoji i ovdje, na Kosovu. Naime, rijeka Nerodimka, koja izvire na Crnoljevu, otječe izvorno u Lepenac, te tako u egejski sliv. Za vrijeme srpskoga kralja Milutina prokopan je kanal kojim se Nerodimku spojilo s jezerom Sazlija, iz kojega istječe rijeka Sitnica, koja se ulijeva u Ibar i tako pripada crnomorskom slivu. Dakle, zapravo se ne radi o pravoj bifurkaciji, tim više jer je kanal u međuvremenu opet zatrpan, ali svejedno je zgodan kuriozitet.

Kolodvor:



I evo uroševačkog kurioziteta – džamija i crkva jedna uz drugu:



Taj se prizor smatra ikonom tolerancije i suživota na Kosovu. No stvari baš nisu tako idilične. Džamija je bila uništena u Drugom svjetskom ratu, ali je obnovljena. Obje su preživjele rat 1999., ali je crkva napadnuta u nemirima 2004. Ipak, obje stoje i danas i pružaju nadu u neko bolje sutra u ovoj čudnoj zemlji.
Nedaleko Uroševca nalazi se i Camp Bondsteel, najveća američka baza na Kosovu.

Prelazimo prugu:



Nakon mjesta Slivovo skrećemo lijevo prema Prizrenu. Počinjemo prelaziti Crnoljevo. U jednom času s lijeve strane primijetimo jedan od mnogobrojnih spomenika palim borcima UÇK-a. Kao i svaka država koja je svoju nezavisnost izborila oružjem, tako i Kosovo ne oskudijeva ratnom ikonografijom. Aliismet pokazuje na spomenik kraj kojeg smo prošli i kaže „To je Račak.“
Račak je selo u kojem je srpska policija 15. siječnja 1999. ubila 45 Albanaca, što je dovelo do zaoštravanja oružane borbe UÇK-a (Ushtria çlirimtorë e Kosovës – Oslobodilačka vojska Kosova). Dotada su Kosovari srpskoj vlasti pružali uglavnom pasivni otpor, u skladu s doktrinom Ibrahima Rugove o bojkotu vlasti. UÇK je bila radikalna frakcija koja, iako je formalno postojala od 1981., do 1996. nije vršila nikakve napade. Masakr u Račku kontroverzan je stoga što nikada nije utvrđeno jesu li ubijeni Albanci bili pripadnici UÇK-a (što tvrdi srpska strana) ili samo obični civili (što tvrde Albanci i NATO). Masakr u Račku bio je zapravo i povod za razmatranje oružane akcije protiv SR Jugoslavije, što je i provedeno na proljeće 1999.

Prelazimo Crnoljevo i otvara nam se pogled na Metohiju:



Opet smo u ravnici, a pred nama se opet vidi Šar-planina:



Danas smo ju skroz zaobišli. Aliismet priča kako je planinario po njoj. Potom priča kako on radeći dva posla ima plaću samo 300€. A akademski je obrazovan čovjek. Čini se popriličan homo universalis. Veli da voli slikati, crtati. Daje nam i adresu,. Ispisuje ime goticom. Jako lijep rukopis. Potom priča o obrazovnom sustavu na Kosovu. Veli da na Kosovu postoji jedno državno i deset privatnih sveučilišta. Mati vjerojatno pada mrak na oči.
Iza Suve Reke prolazimo kamp Casablanca, veliku KFOR-ovu bazu.
Pogled na Šar-planinu:





Potom nam priča o tome kako je u tim nemirima 2004. paljeno dosta crkava, pa su tako stradale i albanske katoličke crkve (u ovom ih dijelu ima), jer se neselektivno uništavalo sve kršćansko. Kaže „To nije borba, to je kretenizam.“
Pita me kako sam naučio albanski, jer vidi da znam nešto malo. Kažem mu da mi je profesor u Zagrebu bio iz Prizrena. Pita me za ime. Zef Mirdita. O, pa kako ga ne bi znao.
Potom nam preporuča gdje možemo odsjesti u Prizrenu. Veli da ima neke svoje poznate koji imaju hotel i restoran na 4 km od Prizrena prema Đakovici. Zahvaljujemo mu, ali velimo da bismo željeli navečer malo i pogledati grad, a klipsati 4 kilometra tamo i natrag nije baš zgodno.

Stižemo lagano u grad. S desne strane nam Aliismet pokazuje završetak željezničke pruge. Ne izgleda dobro. Time ću se pozabaviti sutra.
Izlazimo iz busa, ja uzimam ruksak. Naravno da je otvoren, kreteni ga nisu znali zatvoriti. A i čini mi se da mi nema ručnika....aha, ipak je unutra. Uostalom, zašto bi itko ukrao ručnik?

Aliismet nam veli da bi nas htio počastiti pićem, tu u blizini ima pizzerija koju drži njegov školski kolega. Prihvaćamo. On nas predstavlja kao prijatelje iz Hrvatske, „a znaju i Zefa Mirditu!“ Odlučujemo uzeti i pizzu, a naravno, želim probati i Birru Peju. Pećko pivo je u Jugoslaviji imalo kultni status. Čista prokletijska voda očito je presudan faktor.
Sjedamo na terasu. Aliismet priča o svemu i svačemu. Jako drag čovjek. Ni Birra Peja nije loša.
Nakon večere pita tog svog kolegu zna li kamo bi nas mogli smjestiti. On veli da zna jedan pansion u centru. Dapače, on će nas sve prebaciti dotamo. Izgleda da ovdje u Prizrenu doživljavamo svu raskoš albanskog gostoprimstva!
Odvozi nas u centar, u jednoj pokrajnjoj uličici nalazi se pansion. Cijena je 13€ po osobi. Soba ima televizor, frižider, internet. Vlasnik je Turčin. Mate sluša njegov turski i veli da je komično, jer govori turski, ali s totalno srpskom fonologijom.
Jako smo zadovoljni sobom. Aliismet ide s nama, veli da nas još može provesti centrom. Prihvaćamo.

Prizren je u biti grad koji može najviše ponuditi na Kosovu. Priština je novi, moderni grad. Prizren je oduvijek bio urbano središte, a jedini grad na Kosovu koji mu donekle može parirati je Peć. Nekadašnja rimska Theranda, potom kod Prokopija u petom stoljeću zabilježen kao Petrizen (što ujedno demantira da je etimologija imena slavenska), grad je u devetom stoljeću pao pod Bugare. U 12. stoljeću osvajaju ga Nemanjići. U Prizrenu je tada utemeljen episkopat, a grad dobiva nadimak „srpskog Konstantinopola“. Središte je trgovine i proizvodnje svile, a u njemu se nalazi i dubrovački konzulat za čitavu Srbiju. Kasnije njime vladaju Mrnjavčevići, zatim pada pod Crnogorce, da bi ga za Srbe opet osvojio Vuk Branković. 1545. pada pod Turke. U tursko doba glavni je centar Kosova. 70% stanovništva su muslimani. Unatoč tome, Prizren odiše kozmopolitizmom. U njegovom životu sudjeluju Turci, Srbi, Albanci, Cincari... Kulturni je centar Albanaca i zapravo njihovo najveće urbano središte. Ujedno tu djeluje i srpsko sjemenište. 1878. u Prizrenu je osnovana Prizrenska liga, organizacija kojoj je cilj bio borba za rješavanje albanskog nacionalnog pitanja. Nažalost, Berlinski kongres iste godine nije uopće trzao, a Bismarck je bahato rekao kako „albanska nacija ne postoji“. Stoga je Prizrenska liga prešla u oružane akcije, koje su trajale iduće 4 godine. Na kraju je njen otpor ugušen, no Albanci su dali do znanja da su politički subjekt. Ipak, nezavisnost Albanije izborena je tek 1912. godine. Ironijom sudbine, unutar granica te nove države nije se našao Prizren – razgraničenje između Crne Gore, Srbije i Albanije nakon Prvog balkanskog rata bilo je poprilično neprirodno, pa je tako područje Tropoje, uvijek vezano za Đakovicu, a od ostatka Albanije odvojeno visokim i neprohodnim planinama, završilo u Albaniji, dok je npr. regija Dibra na istoku Albanije ostala bez svog glavnog grada, budući da je Dibër (mak. Debar) završio u Srbiji, kasnije Makedoniji. Samo zauzeće Prizrena od strane Srba i Crnogoraca vojske bilo je krvavo – ubijeno je između 400 i 4000 Albanaca, a srpska i crnogorska vojska zabranile su ulazak svim strancima. Ipak, u grad se uspjelo probiti nekoliko stranaca, među njima i tada mladi ruski novinar Lev Bronštajn, koji će nekoliko godina kasnije postati Trocki. Svi su oni izvještavali o vrlo okrutnim postupcima vojske.
Tijekom Prvog svjetskog rata okupirale su ga Centralne sile, a potom je opet pod Crnom Gorom, u čijem sastavu ulazi i u Kraljevinu SHS. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dio je Velike Albanije, potom opet ulazi u sastav Jugoslavije. Iako su se politički predstavnici izjasnili za izravno priključenje Srbiji, Tito je uložio veto i tako je ustanovljena Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija. Kasnije dijeli sudbinu ostatka Kosova.
Za vrijeme oružanih sukoba na Kosovu 1998-99. velik broj albanskog stanovništva je zastrašen i protjeran, da bi se s krajem NATO-vih akcija u lipnju 1999. vratili. Tada su Prizren napustili pripadnici srpske i romske nacionalnosti.
U samom ratu Prizren nije pretrpio veću štetu, ali su Srbi uništili izvornu zgradu Prizrenske lige, te oštetili nekoliko džamija. U nemirima 2004. oštećene su ili uništene mnoge pravoslavne crkve u Prizrenu i njegovoj okolici. Vjeruje se da danas u Prizrenu živi maksimalno 200 Srba.

Mi izlazimo u šetnju s Aliismetom. Petak je navečer, grad je pun života. Ima jako puno mladih. Kosovo je najmlađa država u Europi – i politički i demografski. Primjećujem da su cure poprilično zgodne, puno zgodnije od Albanki. Mate komentira kako se vidi da su se miješali sa Slavenima.
Glavna ulica vodi kroz drvored kestena do Šadrvana, glavnog trga s fontanom. Aliismet veli da izreka kaže da onaj tko popije prizrensku vodu, taj se uvijek vraća. Naravno da ćemo popiti.
Nikola je oduševljen i veli kako bismo morali iduće godine malo bolje istražiti Kosovo. A kad sam mu godinu ranije predlagao i Kosovo, onda ga je bilo strah ići.
Odlazimo do rijeke koja teče kroz grad. Srpski je naziv Bistrica, albanski Lumbardhë (od Lumi i bardhë, Bijela rijeka). Sa starog kamenog mosta slikam prizrensku tvrđavu:



Aliismetu zvoni telefon, treba se naći sa sinom. Oprašta se od nas, veli da će nas doći obići još sutra ujutro. Ujedno veli da će nam donijeti teplije, tradicionalno pecivo iz ovih krajeva.
Mi ćemo se još malo prošetati. Evo, na Šadrvanu je i ćevabdžinica. Ja neću ništa jesti, ali vidim da imaju ajran. Uželio sam ga se. Gledamo vrevu mlađarije. Nitko ne bi rekao da smo na Kosovu, oduvijek sam Kosovo doživljavao poprilično sumornim i zatvorenim. A onda samo kroz tu gužvu projuri KFOR-ov džip, tek toliko da nas podsjeti.
Ipak odlazim na sladoled. Prtljam s albanskim, onda me prodavač pita „A folni serbisht?“ Odlično. Velim mu da sam iz Hrvatske. Naime, uvijek nas je bilo strah, što ako nas zamjene za Srbe? Nikola je pričao priče o albanskim bandama koje kruže Mitrovicom i onda te na srpskom pitaju koliko je sati, a ako im odgovoriš na srpskom, onda te ubiju. Zvuči mi kao urbana legenda, čudi me da Nikola, koji ne vjeruje u vanzemaljce i Boga, vjeruje u to. Ipak, nismo se baš htjeli dovikivati.

Nakon večernje šetnje još malo interneta i potom spavancija. Na TV-u neka srpska postaja vrti Allo Allo. Ovaj pansion vrijedi zabilježiti. Prizren je svakako grad kojeg ću još koji put posjetiti...

egerke @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.