Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, srpanj 15, 2012
Pet dana nakon što sam se riješio ove dvojice, ja sam opet išao u Rumunjsku. 
Točnije, dva dana nakon što sam se vratio u Debrecen, u posjet mi je došla Tatjana, moja kolegica iz ureda.

Prvo smo se jedan dan vozili biciklima po Debrecenu, potom smo drugi dan otišli u Hortobágy (i temeljito pokisli), a treći sam dan ja predložio jednodnevni izlet do Velikog Varadina. Rečeno-učinjeno. 
Odabrali smo jutarnji direktni međunarodni putnički vlak Debrecen-Oradea, koji ide oko kere, tj. preko Nyírabránya i Valee lui Mihai, pa potom uz granicu do Oradee. Uostalom, pogledajte kartu: 



Prvo se vozimo na istok. U Nyírabrányu ulazi granična kontrola, prvo mađarska. Pita nas kamo idemo. Velim u Nagyvárad. Ona se čudi: "U Nagyvárad? Ovim putem?". Naravno, bliže je preko Püspökladánya, uz presjedanje. No mi radimo kružnu turu. 
Dolazimo u Valeu lui Mihai (Érmihályfalva - Rumunjima je ovo -falva, "selo", zvučalo kao valea, "dolina" - iako je ovo potpuna ravnica). Mijenjamo smjer i odlazimo na drugu stranu. Vozimo se uz granicu. Tatjana je prvi puta u Rumunjskoj. I baš kao i ja prvi puta, i ona ide u Oradeu. No razlika je 12 godina i njen će dojam biti malo bolji. 

Nakon sat vremena vožnje, stižemo u Episcopiu Bihor, predgrađe Oradee, u kojem je inače međunarodni granični prijelaz na glavnoj koridorskoj pruzi od Püspökladánya prema Cluju. Ovuda smo prošli 13 dana ranije, samo tada je lijevala kiša. Pogled na okoliš je ipak depresivan. S jedne se strane vidi golemi deponij smeća, a s druge strane je ovo: 





Kemijska industrija Cesal dominira čitavim ulazom u grad iz smjera Mađarske. 

Desetak minuta kasnije ulazimo na velikovaradinski kolodvor. Evo ga izvana: 



Dakle: Veliki Varadin (Oradea, Nagyvárad, Großwardein) glavni je grad županije Bihor i u njemu živi oko 200 000 ljudi. Leži na rijeci Brzi Kriš (Crişul Repede, Sebes-Körös) u ravnici Crişane, 8 km od mađarske granice. Grad se prvi puta spominje 1113. kao Varadinum. Tada je bio sjedište biskupije u doba kralja Ladislava (slično dakle kao i Zagreb). U 13. i 14. stoljeću grad doživljava svoj procvat koji nisu omeli ni Mongoli. U 15. stoljeću u gradu je djelovao austrijski astronom Georg von Peuerbach, koji je utemeljio zvjezdarnicu, te je predložio varadinski meridijan za polazni. 1474. grad razaraju Turci. 1536. u gradu je sklopljen ugovor Ferdinanda Habsburškog i Ivana Zapolje, kojim su se uzajamno priznali za kraljeve podijeljenog mađarskog kraljevstva. Tijekom 16. i 17. stoljeća grad je prelazio iz ruke u ruku - njime su vladali Habsburgovci, Turci i erdeljski kneževi. 1660. konačno pada pod Turke i postaje središte varatskoga ejaleta. 1692. oslobodile su ga udružene njemačko-mađarsko-hrvatske snage. 
Tijekom druge polovice 18. stoljeća započinje obnova grada u baroknom stilu. U doba revolucije 1848. u gradu djeluje najveća mađarska tvornica oružja. 
U drugoj polovici 19. stoljeća grad ima nekoliko poetskih nadimaka: Mađarska Compostela, Felix civitas, Pariz na rijeci Pece, Grad sutrašnjice, Atena na Körösu... No prosperitet grada zaustavljen je Trianonskim mirovnim sporazumom, kojim je grad postao tek provincijski pogranični gradić. Kao da se to željelo naglasiti, 1925. Oradea Mare (tj. "Velika") postala je samo Oradea. Ujedno je takva politička situacija označila početak teških vremena za varadinske Mađare. Grad je 1910. imao čak 91% mađarskog stanovništva. Već 1919. (dakle, prije Trianona) taj je postotak pao na 62%. U međuvremenu, broj Rumunja je s 5% porastao na 11%. Danas je u gradu 28% Mađara i 70% Rumunja. 
No čak i takva osiromašena Oradea bila je još uvijek bogatija od ostatka Rumunjske. BDP po glavi stanovnika u Oradei iznosi 150% rumunjskog prosjeka. Grad je usto i važan sveučilišni centar, a u njemu se nalazi i nekoliko privatnih i vjerskih sveučilišta. U gradu su pokopani i mnogi poznati mađarski kraljevi, između ostalih i Ladislav I. Arpadović (sv. Ladislav), Andrija II. i Žigmund Luksemburški. 

Ja sam u Oradei prvi puta bio 1998. i iako se vidjelo da je to grad sjajne prošlosti, većina zgrada bila je oronula, svugdje se vidjela bijeda i opći dojam (pogotovo s obzirom na onu tvornicu na ulazu u grad) bio je da je Mađarska već tada, 1998., bila Europa u usporedbi s Rumunjskom. Oradea iz 2010. je neka posve druga Oradea, ružno se pače opet pretvara u labuda. 

Upućujemo se prema centru grada, kroz Caleu Republicii. Nekadašnja zgrada javnih financija, danas poliklinika:



Katolička crkva Sv. Duha: 



Zasada svi koje srećemo na ulici pričaju mađarski. Očito dolaze neka bolja vremena za varadinske Mađare. 

Calea Republicii, dio koji se koristi kao korzo: 

 



Nacionalno kazalište u centru: 

 

Pogled na Crişul Repede i sinagogu: 



U gradu danas ima svega stotinjak Židova, dok su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće oni činili značajnu zajednicu. 

Piaţa Unirii, na lijevoj strani kompleks Crni orao, zgrada s prolazom sličnim našem Oktogonu, desno Biserica cu Lună, barokna crkva s astronomskim satom koji prikazuje mjesečeve faze: 



Gradski park:

 

Zgrada Medicinskog fakulteta: 



Prolazimo kroz park, a potom se vraćamo obalom Crişa. Ovdje je tlo trusno, pa pločnik propada, odvajajući se od donjeg ruba zgrada, pomalo otkrivajući temelje: 

 

Nakon napravljenog kruga odlazimo na ručak u jednom restoranu u Calei Republicii. Uzimam opet ciorbu de burtu, tj. škembe-čorbu (jušne fileke), na Tatjanino zgražanje. Potom još neke špagete koji mi baš nisu legli, jer su bili preljuti i premasni. Tatjana inače jede kao ptičica i nisu joj jasne količine hrane koje trpam u sebe. Uz to oboje uzimamo i pivu Ciuc, koja se proizvodi u Miercurei Ciuc/Csikszeredi, jednom od najčišćih mađarskih gradova u Rumunjskoj, glavnom gradu županije Harghita. Nije loša. 

Budući da sve skupa imamo tri sata vremena u Oradei, primiče se vrijeme polaska. Šećemo se prema kolodvoru. Usput slikam poprilično oronulu palaču Moskovits, građenu 1905.: 



Ovaj dio grada prepun je secesijskih zgrada, izmiješanih s baroknima. 

U šetnji i ugodnom razgovoru stižemo i do kolodvora: 



Iako je višak novca koji mi je ostao od prethodnog putovanja bio dovoljan za platiti ručak za oboje, za kartu ću ipak morati još nešto podići. Kupujemo kartu do Püspökladánya. Vlak je već tu - IC Bihar, s kojim smo onomadne išli u drugom smjeru, prema Cluju. 

Potom već rutinsko putovanje do Püspökladánya (naravno da su nam u Episcopii Bihor uzeli pasoše i pregledavali ih zasebno), gdje smo u jednom času u Berettyóújfaluu uletjeli u potop biblijskih dimenzija, da bi već par kilometara dalje sjalo sunce. Stigli smo u Püspökladány taman da ulovimo brzi za Záhony. I 45 minuta kasnije iskrcali smo se opet u Debrecenu.

I tu je kraj ovih putešestvija rumunjskim zemljama. Smile

Slike korištene u putopisu su moje i Nikoline.

egerke @ 18:11 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 8, 2012
UTORAK 25. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Osvanuo je tako i Dan mladosti. Tijekom jednog dijela noći gnjavio me neki komarac, koji mi je uletio kroz prozor pored glave. Spremamo se, doručak naravno nije uključen. Glavna i (ne)odgovorna ekipa spava, hostel je poprilično mrtav. Izlazimo, nitko nas ne prati. Na odmorištu stubišta naslagano je 15-20 gajbi piva. Sve si nešto mislim je li hostel u biti izvor prihoda kojima ovaj tip nabavlja neke narkotike. Nije važno, mi smo svoje odspavali, nije nam ništa ukradeno, to je dovoljno. 

Pokraj našega hostela nalazi se nekakva vojarna, a tu je i gimnastička dvorana sa zanimljivim motivom iznad vrata Laughing : 



Ne znam što im to znači, ali da je bizarno, jest. Još je to i vojni objekt, pa smo poskrivečki slikali. 

Idemo na kolodvor. Prvo ćemo riješiti kartu. Objašnjavamo što je bilo na stvari, izdaju nam karte bez problema. OK, Hrvoju je sad laknulo. Još odlazimo u nabavku hrane i pića i potom još jedemo doručak u čekaonici. 

Ovako Rumunji selektiraju otpad: 

 

Imate različite otvore, ali u principu sve pada u isti koš. 

Vlak postavljaju na kolosijek. Sibinjski je kolodvor poprilično malen s obzirom na važnost grada, ima svega tri ili četiri kolosijeka. 
Kada smo jučer dobili rezervacije, po brojevima smo vidjeli da nismo u istom odjeljku. No kako je nastala strka s padom sistema, ostalo je tako. 
Iako je na rezervaciji pisalo da je vlak s kupeima, ipak nije. No Nikola i Hrvoje su u jednom odjeljku od 4 sjedala oko stola, a ja sam iza njih, u drugome. Srećom, IC Transylvania, koji povezuje Sibinj s Budimpeštom, gotovo je posve prazan, pa ćemo se moći premještati. 
U 8:40 krećemo. 

E sad, vlak po voznom redu dolazi u Budimpeštu u 16:47, a EN Venezia za Zagreb polazi u 17 sati. Ako se vlak bude držao voznog reda, trebali bi stići. Ja sam ionako kupio rezervaciju i kartu do Szolnoka, jer tamo silazim i idem za Debrecen. Dogovor je - ako vlak do Szolnoka nakupi preveliko kašnjenje, onda i oni silaze i idu prespavati kod mene u Debrecen. Dan prije Nikola je na internetu izvukao vozni red IC Transylvania sa svim stanicama i voznim vremenima, to smo uredno popisali, pa ćemo tako pratiti ima li kašnjenja. 

Pejzaž Transilvanije:
 

 

 

 


Prva stanica, Sebeş, točni smo u minutu. 
Druga stanica je Vinţu de Jos: 

 

Ovdje dolazimo pod struju, pa nam mijenjaju lokomotivu i još nešto čekamo. Nakupili smo već 5 minuta čekanja. Dečki su malo nervozni, pogotovo Hrvoje. 

Nastavljamo put: 



Sada se lagano vozimo uz tok rijeke Mureş. Slijedi Simeria, pa Deva. Stari grad Deva na brdu: 



Grad Deva poznat je po tome da se u njemu nalazi rumunjski nacionalni centar za gimnastiku. Sve slavne rumunjske gimnastičarke, poput Nadie Comaneci, Lavinie Miloşovici, Gine Gogean...svoju su karijeru započele upravo u Devi.

Ostatak se puta vozimo dolinom Mureşa, jer nakon Deve vlak ne staje nigdje do Arada. Onda u jednom času izroni iz tog kanjona i pred vama se otvori beskrajna ravnica: 



Zadnji pogled na Munţi Apuseni:

 

Još ravnice, na drugu stranu: 





Nikola veli da mu se čini da je u daljini, usred polja, vidio tramvaj. Znači da smo blizu Arada. Radi se o međumjesnoj tramvajskoj liniji Arad-Ghioroc. 

Stižemo u Arad, stojimo neobično dugo, više negoli je potrebno. Kašnjenje je već preko 15 minuta. Dečki su rezignirani, izgleda da će me gledati još jedan dan. 

Naposljetku krećemo. Ubrzo nakon Arada dolazi Curtici, granica. Ulazi granična kontrola, srećom vlak je skoro posve prazan, ono nešto malo ljudi što ih je i bilo većinom je izašlo u Aradu. Dolaze rumunjski carinici, kada vide naše pasoše ispada da znaju i par hrvatskih riječi. Ili vjerojatnije srpskih. Vraćaju nam pasoše, odlaze. Potom Mađari. Naposljetku dolazi i mađarski kondukter, koji jako liči na Vladu Šolu. Pitam ga ima li šanse da u slučaju kašnjenja Venezia pričeka ovaj vlak. Kondukter veli da ne. Objašnjavam mu da dečki moraju hvatati vezu, a da je vlak već u zakašnjenju. On mi odgovara da do Pešte ionako više neće biti zakašnjenja. 
I doista, dolazimo u Lőkösházu i krećemo prema voznom redu. Predviđeno produljeno stajanje skraćeno je na samo minutu, a uz skraćeni pregled u Curticiju odjednom smo opet po voznom redu. Usto smo se vratili sat unatrag, jer je Rumunjska sat ispred Mađarske. Gledamo iduće stanice, svugdje sve kako treba. U Békéscsabi se vlak opet počinje puniti, ovaj puta mađarskim putnicima u unutrašnjem prometu. 

Slijede Mezőberény, Gyoma, Mezőtúr, Szajol...i ja se polako pripremam za izlazak. Prelazimo poprilično nabujalu Tisu: 



I vlak stiže u Szolnok. Uzimam stvari, spremam se, skoro zaboravljam jaknu. Pozdravi, zagrljaji, želje za sretnim nastavkom puta, i, što se njih tiče, ovaj prizor: 



Odlazim u kolodvorsku zgradu, IC mi dolazi za 10-ak minuta. Poluprazan, udoban, kao i uvijek. Kondukter mi nije ni pogledao kartu. Zavaljen, truckam se tih sat i pol do Debrecena. Malo prije Debrecena šaljem Nikoli poruku da bi po mojim proračunima trebali upravo ulaziti u Peštu, dok ja upravo stižem u Debrecen. 
Izlazim iz vlaka, vozim se tramvajem prema doma, i taman na putu od tramvajske stanice do stana dobivam Nikolinu poruku da im je vlak pobjegao i mogu li na internetu pogledati neki jeftini hostel. U prvi mah mislim da se Nikola zeza, jer je sklon takvoj zafrkanciji, znajući moju sklonost panici. No ovaj je put istina, vlak im je stvarno pobjegao. Kaže "sve je bilo super do Budimpešte, a onda se počeo vući na ulasku u grad i taman je došao u času kad je Venezia otišla". 
Odlazim brzo na internet, pronalazim im jedan hostel za 8 eura po noći, u blizini Nyugatija. 

Tu se moja priča u vezi ovoga putovanja završava, a što se još njima dvojici sve izdogađalo, opisat će Nikola:

Elem, da dovršim priču o ovim putešestvijama, ja kojem dotične nisu završile u Szolnoku...tamo smo se oprostili od Kreše, uz komentar "ode budala" (jedna od poštapalica s putovanja, koje je Krešo nepravedno zanemario. Tko ne zna o čemu s radi, neka baci oko) Krećemo iz Szolnoka, vlak točan ko da smo u Italiji po Mussolinijevu usponu na vlast. Već u glavi slažem put do doma, Venezia bi trebala doć u Dugo Selo dovoljno rano da uhvatim zadnji putnički za Novsku...ako će sve ić po špagi, doma sam do pol 12. 

A onda se primičemo Budimpešti. I tu odjednom - škriiiiip. Stojimo. Kog vraga sad ima stajat? Vozi, majke ti! Dobro, kreće kroz par minuta. Vozi međutim sumnjivo sporo. Pa to još prereže ponovnim kočenjem. Prestiže nas nekakovi vlak. Mislim si koji đava, po čem se njima žuri više neg nama?! Miči se!! (osjećaj je ovakav) Hrvoje polako počinje strepiti da će me morati gledati još jedan dan. Njemu brzo dojade ljudi, a upravo je proveo 10 dana s dva iritantna mamlaza koja su mu pila krv na slamčicu. Mobitel mu zakeljen za ruku, pogledava na sat svakih pola minute. Uzdiše "nema nade, nema nade...". Ja se ne uzbuđujem previše. Nije da me oduševljava mogućnost provođenja noći u Budimpešti s hiljadu i pol forinti u džepu (preračunato dva kebaba), šetajuć gradom s teškim ruksakom, spavajuć na klupi u parku (jer budimpeštanski kolodvori prek noći se zaključavaju), a sve to u društvu čovjeka koji bi me najradije zadavio vezicama od cipela. Sljedeći vlak je u pol sedam ujutro...ne bi bio prvi put da probdijem noć, al poslije deset dana s dva iritantna mamlaza koja su mi pila krv na slamčicu - oću svoj krevet, svoj tuš, i svoj frižider!! 

Vlak se medtem toga i dalje teli, a minute ubrzavaju. Ustajemo sa sjedala i premještamo se do vrata kako bi mogli iskakati čim se nesretna Transilvanija Express parkira na Keletiju. I eno, već vidim onaj grdi stadion u susjedstvu kolodvora, nazirem dobro poznatu zgradu i veselo objavljujem Hrvoju: "Evo nas na korak smo do cilja!" (dotad nismo ni znali gdje smo točno). On i dalje zdvaja. Stižemo na peron, izletavamo iz vlaka, uzvikujem "Trči!". Nemamo pojma gdje nam stoji vlak, moramo se prvo dokopati početka perona, točnije displeja. A radi se o par stotina metara; nije to lako istrčati nakrcan ruksakom i vrećicama. Sati: minut-dvije poslije pet (Venezia kreće točno u 17). Evo nas do displeja, di je Venezia, Venezia...?! Eno je! Šesti peron! Ravno pred nama! Piše, kasni deset minuta! O sreće! I opet sprint. Dotrčavamo do perona, tamo nema ničega. Obraćam se (si čuo, Krešo?) nekom kondukteru koji stoji uz obližnji vlak: "Venezia Express?". On odvraća: "Elment". Toliko mađarskog razumijem: "Otišao je." 
Hrvoje ispaljuje par riječi presočnih za ovo mjesto i zavitlava svoje stvari u pod. Padamo na najbližu klupu daščući. Mliječna kiselina kipi u mišićima. Dovraga, vlak je otišao baš u času dok smo trčali peronom, jer nismo ga vidjeli da nas mimoilazi. Prisjećam se da sam čuo škripu polazećeg vlaka dok smo napredovali prema displeju...bit će da je to bilo to... 

"Što ćemo sad?" pitam. "A šta ćemo?! Idemo u (još jedna sočna riječ) Debrecen!" "Ček, ček malo, kog ću vraga sad ić u Debrecen, to su tri sata vožnje, a vlakovi ne voze odavde neg s Nyugatija..." "A šta ću ovdje?! Kuda ćemo?!" "Pa idemo u kakav hostel..." Pišem poruku Kreši, odlazim do voznog reda...vlakova za Debrecen s Keletija nema. Vraćam se do Hrvoja koji očajava na klupi. Skulirao se, sad je skloniji ostanku u Budimpešti. Razmatramo čak i mogućnost da ostavimo prtljagu u garderobi i provedemo noć lutajući gradom. Nakon što smo ustanovili da bi nam garderoba pojela dobar dio budžeta, odustajemo. 
Stiže poruka od Kreše - ima jedan hostel relativno blizu, veli on "kod Oktogona". Ja ga naravno moram još pitat da mi objasni kak da dođemo tamo. I onda - put pod noge. 

Hostel nije odveć daleko, fino, nećemo morat ujutro klipsat previše (tramvaj ne dolazi u obzir jer nemamo love, a nije nam još i do natezanja s mađarskim kontrolorima). 
Upadamo u hostel, ispada da je cijena još manja od one koju nam je Krešo saopćio – 6 i pol eura za dorm od 10 ljudi. Onaj od 6 košta osam i pol, al nama je u ovom času sve ravno ko mađarska pusta. U dormu ionako pusto, nikog osim nas i neke cure. 

Odlazimo van kako bismo zadnje novce utrošili za kakav-takav pošten obrok. Cijelog dana u vlaku grickamo perece i nekakve biskvite obojene titanovim spojevima. Vani grmi, pogađa nas par kapi kiše. Ja želim pronać kakvu prčvarnicu (vidio sam ih gomilu na putu do hostela) di ima i kebaba i falafela (da Hrvoje, vegetarijanska dušica, ne bude zakinut). Kiša se opasno pojačava. Nailazimo na Pizza Hut, Hrvoje predlaže ulazak, no ja zazirem od tih franšiza (Hrvoju je zazor nestao pod tonama mesa koje se nude u prosječnoj istočnoeuropskoj zalogajnici). Velim mu „Ma fućkaš Pizza Hut, oni su skupi, kapitalistička đubrad, ja bi kebab“ i produžujem dalje. Jadan nema izbora neg da me slijedi. 
Onih par kapi pretvara se u par minuta u jedan od najgorih proloma oblaka koji sam u životu doživio. Kidamo u najbliži haustor, u kojem se već skupila grupica ljudi. Kiša ne pokazuje namjeru jenjavanja. 

Velim Hrvoju da mi je žao što sam zakuhao ovu kašu, al on odvraća da mu je toliko dosta svega da više nije ni živčan. Kaže: „Totalni zen.“ 

Kiša prestaje kroz nekih pola sata, pronalazimo nekakvu tursku kebabdžinicu. Ne nude falafel nažalost, al Hrvoje veli da nema veze i poslužuje se baklavom i salatom.

Vraćamo se u hostel. Iako je jedva prošlo osam, Hrvoje veli da će u krpe. Namjerava se probudit prije pet ujutro. Želi smanjit rizik kašnjenja na minimum. Buduć da se mene ni puškom ne bi natjeralo da zaspim prije ponoći, odlučim prošetati gradom. Nudim Hrvoju da mi se pridruži, ali on ne želi ni čuti. Pokriva se dekom preko glave. 

Ja pak obilazim par budimpeštanskih highlihtova, završavajući na Lánchídu. Tu malo otpočinem, promatrajući noćnu panoramu Budimpešte i par nekih avanturista koji su se popeli do vrha nosača mosta. Vraćam se u hostel nešto poslije deset i pridružujem Hrvoju u krpama (ne u istom krevetu, moliću lijepo!).


 

Evo i kratkog pregleda posljednjeg, neplaniranog dana naše odiseje. Budimo se u neka vampirska vremena, hostelsko osoblje još spava na kauču. Šećemo do Keletija, pronalazimo IC Kvarner, utrpavamo se. Fiju. Prema voznom redu koji visi na kolodvoru trebali bi stići u Zagreb u 11.59. Ja se čudim, 5 i pol sati mi se čini brzo. Nadam se da vlak stoji u Dugom Selu jer mi nije do čekanja (a baš oko podneva ima rupa od skoro dva sata u voznom redu vlakova na relaciji ZG-IG). 

Vožnja vlakom protječe manje-više u kunjaju i izjedanju zadnjih zaliha hrane. 

Nevolje počinju po dolasku u Gyékényes. Po mojoj procjeni držali smo se voznog reda do granice. Ne vjerujemo da ćemo se dugo zadržati ovdje, jer vlak je poprilično prazan, granična kontrola trebala bi biti odrađena dok bi dlanom o dlan. Međutim, službeno osoblje se ne pojavljuje. Postajemo blago nestrpljivi. Bacam pogled na peron. Na njemu nema ni žive duše. Sumnjivo. 

Poslije nekih 20 minuta besmislenog čekanja odjednom se pokrećemo. U smjeru suprotnom od Hrvatske. Načas me užasne pomisao da smo sjeli u krivi vlak i da krećemo nazad u Mađarsku. Odmah je otklonim kao malo vjerojatnu, ali - mi i dalje klizimo kamo ne bi trebali. Odvlače nas na neki slijepi sporedni kolosijek. Tu stojimo još dobrih 20 minuta. Sad je red na mene da izgubim živce. Počinjem naglas, biranim riječima, psovati Mađare i njihove šugave vlakove. Hrvoje umire od smijeha, veli mi neka se smirim, čut će me ljudi...meni puca prsluk za to, vjerujem da moje osjećaje dijeli dobar dio putnika. Vadim mobitel da vidim koliko je sati. Prema onom voznom redu s Keletija mi bi trebali već biti u Zagrebu. Uočavam da mi se mobitel prištekao na hrvatsku mrežu, pa koristim to da odem na internet i bacim oko na vozni red. Tek sad shvaćam da se Mađarima omakao tipfeler i da Kvarner u Zagreb stiže u 12.59. Svejedno smo već skupili lijepo zakašnjenje. 

Mavovci nam konačnu ukazuju milost i vuku nas natrag u kolodvor. Na isti kolosijek s kojeg su nas izvukli. Smisao onog tavorenja u šikari pokraj kolodvora i dan-danas mi izmiče (ako netko zna kakvo suvislo objašnjenje, zamolio bih da ga podastre). U vlak upadaju i mađarska i naša granična kontrola. Dvije muhe jednim udarcem...naši carinici prekopavaju nam ruksake. Mislimo da smo im sumnjivi jer putujemo iz istočnoeuropske nedođije, ali nam objašnjavaju da rade nekakvu anketu o tome što putnici nose preko granice. 

Kontrola je obavljena ali mi se i dalje ne mičemo. Stiže i naš kondukter, pitam ga hoćemo li konačno krenuti. Veli, granična policija još nešto obavlja. Bacam pogled na peron i vidim grupicu službenika koji besposleno stoje pokraj lokomotive. Ajde više...osim toga, niste li mogli prionuti na posao sat vremena ranije? 

I konačno krećemo. Zakašnjenje točno jedan sat. Opet slažem u glavi put do kuće...ako nadoknadimo malo zakašnjenja, stići ćemo u Dugo Selo taman koju minutu prije brzog za Vinkovce. 
Naravno, nisam ja te sreće. Čekaju nas još 3 križanja (Lepavina, Križevci, Vrbovec). Stižemo u Dugo Selo taman u času da vidim brzi kako odmiče. Nije kraj svijeta, ima putnički za 15-ak minuta...


I evo naposljetku još karte čitavog puta:



egerke @ 15:21 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 5, 2012
PONEDJELJAK 24. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Rano se budimo, kako bismo još nabacili jutarnju šetnju. Sinoć nam je Flavia rekla da za Sibinj uglavnom voze minibusevi, te da oni svi dolaze odnekuda, tako da ima malo slobodnih mjesta. Stoga ćemo krenuti tako da ulovimo onaj u pola 11, ako nam taj izmakne, imamo još jedan u 1. Prije toga ćemo se prošetati do centra. 

Piaţa Unirii u rano jutro: 



Školsko igralište: 

 

Poarta Ecaterina, jedna od dvojih očuvanih gradskih vrata: 



I ulica iza nje: 



I poznata Strada Sforii, Užarska ulica, najuža ulica u Transilvaniji: 









Dugačka 80 metara, široka između 111 i 135 centimetara, Strada Sforii bila je građena kao požarni prolaz. Danas ju neki smatraju najužom ulicom u Europi, ali to nije točno - ta čast pripada Spreuerhofstraße u njemačkom gradu Reutlingenu, koja na najužem mjestu ima 31 centimetar. 

Tâmpa je još tu: 



A i Bijela kula: 



Glavna ulica: 

 

Natpisi:



(prelazite samo na zeleno - dajte primjer djeci) 



(prelazak na ovom mjestu je zabranjen - pješački prijelaz je u blizini) 

Opet glavna ulica i spomenuti pješački prijelaz: 



Trasa žičare na Tâmpu: 



Vraćamo se lagano u hostel, kadli ja spazim samoposluživanje. Naime, mene je prehlada prošla, no još imam začepljene sinuse. Kako u trenutku pakiranja nisam bio prehlađen, nisam iz Debrecena ponio dovoljno rupčića, tako da se sada moram krpati s kojekakvim salvetama koje zdipim u restoranima i slično. Jedan od razloga zašto nisam kupio maramice jest i taj što ne znam kako se kažu na rumunjskom. Pogledao bih u rječnik, ali rječnik je njemačko-rumunjski, a ne znam ni kako se kaže na njemačkome. Ulazim sada u samoposluživanje, tamo ću ih moći uzeti bez problema. No nema ih. Vidim samo salvete i papirnate ručnike. Ništa, uzet ću paket salveta. I već krećem na blagajnu, kad vidim na blagajni prodaju papirnate maramice. Sjajno. Vraćam salvete, kupujem maramice.

Vraćamo se do hostela, uzimamo stvari i krećemo put kolodvora. Autobusni kolodvor je odmah pored željezničkoga. Locirali smo peron s kojega polaze busevi za Sibinj i sada čekamo vrijeme polaska. Odmah nam prilazi par lokalaca, koji nas ispituju kamo idemo. Zašto ih to zanima? Otpiljujem ih, vide na kojem peronu stojimo, očito je da znamo kada nam ide bus. Onda prilaze neki cigančići, ti pak traže novce ili hranu. Ima ih nekoliko, razmiljeli su se uokolo. Nikola im daje neke perece koje je kupio još u Moldaviji. Oni me opet počinju piliti da pitam nekoga. Meni se to naravno ne da. Raspravljamo o tome odakle meni socijalni invaliditet i nevoljkost razgovora s nepoznatim ljudima. U međuvremenu promatramo i ove cigiće. Jedna curica je uspjela užicati nešto malo više hrane. Dolaze dečki i otimlju joj to. Eh, zakon jačega čak i na tom nivou. 

Već se skupila poprilična masa ljudi koji svi idu u Sibinj. Izgleda da nećemo svi stati, ako je Flavia bila u pravu. 
Dok čekamo, jedan od tih lokalaca koji tamo vise (očito neki dokoni taksist) povremeno dođe, pa nam postavi pitanje. Prvo je bilo "Kamo idete?" "U Sibinj." "Aha, bus vam ide u pola 11." "Znamo." Kasnije nam opet dolazi, čuje naš jezik, pa nas pita "Jeste li vi iz Poljske?" Naposljetku, kako se primaklo vrijeme polaska, dolazi i pokazuje nam jedan od minibuseva i veli "Taj vam je za Sibinj, ali je pun. Ako hoćete sa mnom, ja vas mogu odvesti za 50 leja." 
Aha, tu smo. Taksist lešinar. Ne bismo, hvala. Ne vjerujemo takvima, a iskustvo nas uči da kada ti taksist kaže da nema busa, onda ga uvijek ima. Izuzev Kakavije prethodnoga ljeta, gdje smo morali uzeti taksi. I doista, ubrzo dolazi luksuzni bus, posve prazan. Pitamo vozača ide li za Sibinj, da, ide. Odlično. Ulazimo u bus, sjedamo na zadnja sjedala i čekamo da krene. Iznutra vidimo našega taksista i sve si nešto mislimo da li da mu zlobno mahnemo. Ma neka ga. 
Bus međutim ne kreće. Mislim si, možda čeka 11 sati. No ne kreće ni tada. Tek se počeo puniti. Vrijeme prolazi, već je skoro 12. Kažem dečkima da mi se čini da je to možda bus koji ide u 1. Oni se smiju, smatraju to forom. No vrijeme prolazi, bus je sve puniji, ali još ne kreće. Na kraju su puna sva sjedala, on nam je čak svima prodao i karte, ali bus stoji. Ulazi još ljudi. Neki stoje po središnjem prolazu. Valjda idu u neko obližnje mjesto... Napokon, malo prije 1 dupkom puni autobus kreće. 

Izlazimo iz Braşova: 



Idemo malo prema sjeverozapadu, pa se udaljavamo od Karpata: 



Braşov i Sibinj su povezani i željezničkom prugom, ali veze su loše i spore, te nitko ne ide vlakom, pa tako ni mi. 

Predgorje Karpata: 







I transilvanska visoravan: 







Jedno od usputnih mjesta - tradicionalna ušorenost koju nismo navikli viđati u brdima:



Sada se vozimo paralelno s Karpatima: 



Čak im se i približavamo - a njihovi su vrhunci ovjenčani snijegom: 







Ovdje se inače nalazi i najviši vrh Rumunjske, Moldoveanu. To su čuveni Munţii Făgăraşului, Fogaraške planine, kroz koje vodi i jedna od najspektakularnijih gorskih cesta u Europi. 

Prolazimo Făgăraş, negdašnje sjedište županije u mađarskom kraljevstvu, jedino veće mjesto na ovom putu, gdje stojimo desetak minuta. Potom nastavljamo put. Oni stojeći putnici su čitavo vrijeme u busu i vjerojatno isto idu do Sibinja - dakle, dva i pol sata stajanja. 

Prelazimo neku veliku rijeku, u trenutku snimanja još ne znam koja je, jer ću ploču vidjeti tek na kraju mosta, u suprotnom smjeru: 



To je Olt, lijeva pritoka Dunava, jedna od rijetkih rijeka koja je uspjela probiti Karpate i kroz zapadni dio Vlaške (koji se po njoj zove Oltenija) sliti se u Dunav. 

I tako polako stižemo u Sibinj. I ovdje je autobusni kolodvor pored željezničkoga, pa Nikola predlaže da se odmah raspitamo za sutrašnji vlak. Opet natezanje oko toga tko treba pitati, na kraju njemu puca film i on odlazi pitati. Nakon što smo to riješili, krećemo prema hostelu. 

Na trgu ispred kolodvora je crkva Sv. Križa: 



I zgrada kolodvora: 



Ja još dižem novce na bankomatu, trebat će mi. Nikola isto tako. On još nešto i duguje Hrvoju. No u prvi se mah ne može sjetiti PIN-a. Nasreću, od druge uspijeva. 

Gdje li je sad naš hostel? Koliko se sjećam karte sa Hostelworlda, negdje u centru. Krećemo stoga prema centru, kadli na ulici vidimo plan. Tražim ulicu (zove se Ştefan cel Mare - opet), i shvaćam da nije baš u centru, da imamo nekih 15-ak minuta hoda. Dečki me žele ubiti. Ali što je, tu je, ionako nismo nikuda krivo skrenuli, čak nam je kroz centar i kraće. 

Ubrzo smo se zatekli u ugodnom kvartu starih vila:
 


 

Pitam (!) jednog prolaznika gdje je točno Strada Ştefan cel Mare, jer imam osjećaj da će me ovi ubiti. Veli da je to upravo ova pred nama. Odlično, ulicu smo locirali, a gdje je hostel? Na pravom broju nalazi se neki fitness centar. Hm, je li to ulica koju trebamo? Idemo do kraja bloka, nema ploče na kraju ulice. Opet pitamo neku ženu. Da, to vam je Strada Ştefan cel Mare. Piše vam i na ploči. Kojoj ploči? Aha, tu je gore. Znači opet smo bezveze pitali. 
Vraćamo se do zgrade s fitnessom i nalazimo stvarno sa strane ulaz u hostel. Unutra nigdje nikoga. Piše da je recepcija niz stube. U podrumu su vrata, otvaram ih, unutra leže neki tip i ženska. Frajer skače na noge i kaže da će odmah doći. Očito sam ih omeo u nečemu. Laughing 

Čekamo ga gore, on dolazi. Izgleda kao neki hašišar. Kaže da je prethodnu noć malo previše tulumario, izgleda kao da se upravo probudio. Daje nam sobu. Hostel izgleda dobro, možda malo staro, ali neće nam smetati za tu jednu noć. Malo ćemo se osvježiti, a onda otići prvo do kolodvora, kupiti kartu za sutra, potom u obilazak grada. 

Putem do kolodvora, sibinjska sinagoga: 



Dolazimo na kolodvor, kupujemo kartu. Žena nam je taman uspjela ispisati i isprintati rezervacije, kad joj je krepao sistem. Morat ćemo sutra ujutro kupiti karte. Hrvoje je očajan. Već mu je dosta nas dvojice, gleda nas već 10 dana po čitav dan, želi imati u rukama tu kartu koja ga vodi doma. Zapravo, on je gunđalo, ali mu u biti ne smetamo toliko. Samo tvrdi da bi mu svatko išao na živce nakon toliko vremena skupa.

E sad idemo u centar. Sibinj (Sibiu, Nagyszeben, Hermannstadt) nekadašnji je glavni grad Transilvanije (tijekom 18. stoljeća). Ujedno je i važno središte transilvanskih Nijemaca (koji su se nažalost uglavnom iselili nakon Drugog svjetskog rata). Grad ima oko 150 000 stanovnika i 2007. je bio kulturna prijestolnica Europe. Nalazi se nedaleko zemljopisnog središta Rumunjske, u podnožju Karpata, na rječici Cibin. Kao takav je jedno od važnijih prometnih čvorišta Rumunjske. Grad se prvi puta spominje u 12. stoljeću kao Cibinium (prema imenu rijeke). U 14. stoljeću već je važan trgovački grad s čak 19 cehova. Ujedno je i najvažniji od sedam njemačkih gradova u Transilvaniji (Transilvanija se na njemačkome zove Siebenbürgen, odakle i hrvatski naziv Sedmogradska; tih sedam gradova su Braşov, Sighişoara, Mediaş, Sibiu, Sebeş, Bistriţa i Cluj). U 17. stoljeću smatrao se najistočnijim gradom "prave" Europe, a ovdje su završavale i poštanske rute. Tijekom 18. i 19. stoljeća Sibinj postaje i središtem transilvanskih Rumunja, te se u njemu otvara prva rumunjska banka. Sibinj postaje i metropolitansko sjedište Rumunjske pravoslavne crkve. Nijemci su u gradu činili većinu sve do 1941., danas ih ima oko 2000. 

O važnosti Sibinja najbolje govori podatak da je imao: prvu bolnicu u Ugarskoj (1292.), prvu zabilježenu javnu školu u Ugarskoj (1380.), prvu ljekarnu u Ugarskoj (1494.), prvu tvornicu papira u Ugarskoj (1534.), da je u njemu tiskana prva knjiga na rumunjskome (1544.), da je imao prvo kazalište u Transilvaniji (1788.), da je u njemu 1928. otvoren prvi zoološki vrt u Rumunjskoj. I dan-danas je jedan od gradova u koje se najviše ulaže u Rumunjskoj. 

Stari dio grada smješten je na brdu i mi sad idemo do njega. Njime dominira Piaţa Mare, Veliki trg: 

  







Na njemu se nalazi i vijećnica s tornjem koji podsjeća na stari toranj zagrebačke katedrale: 

 

Još malo zgrada na trgu: 



Isusovačka crkva: 

 

Lijevo je palača Brukenthal, gdje se nalazi umjetnička galerija s oko 1200 djela europskih majstora između 15. i 18. stoljeća, kao i knjižnica s preko 300 000 jedinica: 



Strada Nicolae Balcescu: 



Evangelička katedrala: 



Ispred crkve je spomenik Georgu Danielu Teutschu, sibinjskom biskupu:

 

Stražnja strana isusovačke crkve: 



Piaţa Mică, Mali trg: 



I na drugu stranu, ulica prema donjem dijelu grada: 



Mi stojimo na Mostu lažljivaca, koji je navodno dobio ime po obližnjim trgovcima koji su neprekidno prekomjerno hvalili kvalitetu svoje robe. Navodno postoji i legenda da će se most srušiti ako netko na njemu izrekne laž. Inače, to je prvi most od lijevanog željeza u Rumunjskoj, izrađen 1859. 

Još malo Piaţe Mice:
 




Sad već tražimo nešto za jesti. Željeli bismo nešto tradicionalno, a ne neke kerefeke. Još jednom Veliki trg: 



Odlazimo u jedan restoran koji ima transilvanska njemačka jela, ali dečki se nećkaju, gledaju jelovnik na ulazu. Nikola bi sjedio negdje vani, a ovaj nema stolce vani. Ništa, vraćamo se onda do jednog restorana na Velikom trgu. 

Naizgled apsurdni prometni znak: 



(ipak, radi se zapravo o T križanju, iz kojega su ulice i lijevo i desno jednosmjerne) 

Sjedamo na ručak, ali vani puše ko ludo i smrzavamo se. To je to Nikolino sjedenje vani. Opet uzimam žgance i neko meso, ali nije baš bogznakako dobro. 

Nakon ručka nastavljamo obilazak. Još malo Strade Nicolae Balcescu: 





 

Dolazimo i do pravoslavne katedrale Svetog Trojstva:
 

 

 
Dečki imaju ideju da se ipak prošećemo do kolodvora, jer imamo vremena, a možda se popravio sistem. Nakon što se spustimo u donji dio grada, tu već ima bjednijih uličica: 



Dolazimo na kolodvor, sada pak nema nikoga na blagajnama. Ipak ćemo morati sutra. 

Opet oni i njihova kopilad:

 

I na kraju opet svi putovi završavaju na Velikom trgu gdje sjedamo u jednu kavanu i slastičarnicu i promatramo vrevu: 



Malo delicija: 







Lagano pada večer:



...pa krećemo prema hostelu. Usput ćemo se još prošetati uz gradske zidine i poslikati bastione: 





Ako me Braşov podsjećao na Samobor, Sibinj me podsjeća na Varaždin. Pogotovo taj centar. Da vas netko baci onamo i traži od vas da pogodite zemlju u kojoj se nalazite - nema šanse da biste uspjeli. 

Vraćamo se u hostel, ekipica sjedi vani u vrtu i razgovaraju. Mi ćemo biti asocijalni, jer trebamo na počinak, sutra se ujutro vrlo rano dižemo. Još malo razgovaramo u sobi, a potom odlazimo na spavanac.

egerke @ 19:27 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, srpanj 4, 2012
NEDJELJA 23. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Osim što mi krevet nije imao zaštitni remen, još sam i spavao na onom krevetu koji je udaljeniji od smjera vožnje, tako da sam u slučaju kočenja mogao elegantno sletjeti na pod ili barem na Nikolu, koji je spavao dijagonalno ispod mene. Stoga sam se čitavu noć stiskao uz pregradnu stijenu između dvaju kupea. Ipak, čak sam se i uspio donekle naspavati. U 6 ujutro stižemo u Bukurešt. Provodnik dolazi i otvara vrata bez ikakve muke. Ukazujem Nikoli na to. Laughing 
Spremamo se, nastaje strka u onom malom kupeu. Zanima me kako izgleda kad ih je četvero unutra. Naposljetku izlazimo, pa slikam naš vagon izvana - prvenstveno hrđu koja ga dobrano izjeda: 



Prvo ćemo kupiti kartu za Braşov, a potom ostaviti stvari na garderobi. Imamo vremena do 1, nećemo valjda tegliti sve po gradu. Nakon što smo obavili garderobu, ja odlazim na WC. Naravno da se on plaća. Pitam dečke imaju li sitno, da ne razbijam 10 leja, vele da nemaju. Dolazim do klozetfrau s 10 leja, a ona počinje šiziti da mi ne može vratiti, da odem razmijeniti. WC inače košta 1 lej. Prebrojavam sitniš, imam 90 bana. Pitam ju može li mi oprostiti tih 10 bana, ne može. Očito siromašni više ne mogu ni pišati. Vraćam se do ove dvojice i kažem im što je na stvari. Hrvoje se tek tada sjeti da bi mogao pogledati ima li sitnog. Priznaje da je rekao da nema jer mu se nije dalo tražiti. Foot in mouth 
Daje mi traženi iznos, i ja ga dajem klozetfrau. Dok ulazim u zahod čujem ju kako gunđa da sam joj ipak dao 90 bana. Provjeravam u džep, stvarno, jedna kovanica mi je ostala. Dajem joj na izlazu. Stara lihvarka. 

Gara de Nord izvana: 



Nedjelja je, pola 7 ujutro. Grad je potpuno pust. I moram priznati da mi je dojam nekako ljepši nego zadnji put. Vraćaju mi se sjećanja otprije 2 godine. Stoga i neće biti nekakvih većih specifikacija, sve to uglavnom imate u tadašnjem putopisu. 
Par slika jutarnjeg Bukurešta: 

 



Idemo prema centru putem kojim smo i onda prolazili, prolazimo i pored našeg tadašnjeg hostela. Ulica, tada raskopana, sad je posve uređena. 

Na ovom zidu prije 2 godine pisalo je "organele", pa smo mislili da je tu vadionica organa. Danas više ništa od toga: 



Prolazimo kroz park Cişmigiu: 



(natpis je ime tog travnjaka) 

Jezerce u parku: 



Imaju i crne labudove: 



Zanimljivo - "dopušteno je gaziti travu": 



Odlazimo do Piaţe Revoluţiei. Crkva Creţulescu: 

 



Zgrada nekadašnjeg Centralnog komiteta rumunjske partije, danas Ministarstvo unutrašnjih poslova:
 

 
Sveučilišna knjižnica i spomenik žrtvama revolucije 1989.: 

 

Spomenik Iuliu Maniu: 



Iuliu Maniu bio je političar iz Erdelja, jedan od zagovaratelja sjedinjenja Erdelja s Rumunjskom, a kasnije i trostruki premijer Rumunjske. Iako je bio politički protivnik Željezne garde i dosta angažiran oko prekida antisemitske politike koja je u to vrijeme vođena, uz njegovo se ime vezuje i takozvana Manijeva garda, koja je u doba Drugog svjetskog rata vršila zločine nad erdeljskim Mađarima. Nakon dolaska komunista na vlast, Maniu je došao u sukob s njima, te je, kao 80-godišnjak i umro u zatvoru. 

Još jednom spomenik žrtvama revolucije: 



 

Ovaj spomenik nije baš omiljen, ne zbog povoda podizanja, nego zbog izgleda. Naime, kipar koji ga je dizajnirao uglavnom se bavi primijenjenim dizajnom, što znači da dizajnira namještaj i slično. Mnogi ovaj spomenik posprdno zovu "maslinom na čačkalici", "krumpirom revolucije" ili "vektorom s krunom". 

Kraljevska palača, danas Nacionalni muzej: 

 

Negdašnje sjedište Securitatea, danas Društvo rumunjskih arhitekata: 



Na Bulevardulu Magheru Nikola pronalazi ekstrem što se tiče žica: 



Eh, jednu poznatu vizuru Bukurešta nisam uslikao prošli puta. Evo je stoga sada. Hotel Intercontinental, u kojem su za vrijeme revolucije bili smješteni novinari: 

 



Nacionalno kazalište Iona Luce Caragialea: 



I oboje zajedno: 



Na Bulevardulu Bratianu kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva:

 

To nije jedina u Bukureštu, postoji još jedna i na Piaţi Romani. 
Inače, kip Kapitolijske vučice ima još 15 drugih rumunjskih gradova i Chişinău. 

I dolazimo na Piaţu Unirii: 



Ni ovdje se nije ništa promijenilo - Katedrala nacionalnog spasa i dalje čeka neke bolje dane za izgradnju: 



Jedino je isključena impresivna fontana nasred trga: 









Tu malo sjedamo na klupu i otpočinemo. Potom krećemo niz Bulevardul Unirii prema monstruoznoj palači: 



(ovako u rano jutro i u pustom gradu, ovaj se drvored čini beskonačan) 

Palača izgleda još veće kada ju se gleda u kontekstu bulevara, koji sužuje pogled: 



Tipičan primjer čaušeskuovskog stila u arhitekturi:



Niz bulevar: 



Evo je. Opet: 



Ogromni trg je prazan, pa se čovjek osjeća još sitnijim: 



Bulevardul Unirii:



Zgrade na trgu (čije je službeno ime Piaţa Constituţiei): 





Zgrada Rumunjske akademije: 



Ulice su totalno puste: 





Zanimljivo je napomenuti da je na vrh Palače naroda trebao još doći i tornjić sa satom, koji bi bio standard prema kojem bi se namještalo vrijeme u Rumunjskoj. 
Malo sa strane: 



Posljednji pozdrav ovom dijelu grada i onomu što se u rumunjskom slengu naziva Ceauşima (tj. spoj od Ceauşescu i Hiroshima): 

 

Da bi napravio sve ovo, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Brojne crkve i povijesne zgrade platile su njegovu megalomaniju. 

Bez obzira na njihovu službenu politiku, Rumunji ne vole Amerikance, očito:
 




Dâmboviţa: 



Palača banke CEC: 



Nažalost, ovo ne znam što je:



Strada Lipsceni: 





Vraćamo se do sveučilišta. U pokrajnjoj ulici je ruska crkva sv. Nikole: 







Odlazimo otpočinuti u Cişmigiu. Nikola se opet nije naspavao u vlaku i sad skoro ovdje tone u san. Ja razmišljam bismo li mogli stići nešto pojesti prije vlaka. Možda da odemo do čuvene La mame, kod koje sam se pred dvije godine skoro nasmrt prežderao? Tražim po GPS-u i začudo nalazim da ima jedna La mama još bliže centru, odmah s druge strane Piaţe Revoluţiei. Velim dečkima da možemo probati. Jest da je nedjelja ujutro, ali to je ionako samo 15-ak minuta šetnje. 

Na spomen hrane, Nikola se odmah probudio. I opet slika žice: 



I revizionističke grafite: 



(Besarabija - rumunjska zemlja) 

Dolazimo do La mame i doista se čini kao da su otvoreni. Doduše, od 10 - što je za 20-ak minuta Pričekat ćemo u obližnjem parku. Tu je i dječje igralište s toboganom koji liči na veliku bananu ili na nešto još vulgarnije. U jednom se času odlučim spustiti niz taj tobogan. E sad, čitava ta scena je izazvala salve smijeha i privukla pažnju zaštitarke koja je čuvala obližnju zgradu. Ona prilazi i nešto mi govori. Pitam ju da mi ponovi, da ju nisam razumio. Ali ona ništa, samo me gleda. Onda nešto javlja na radio. Mislim si koji je sad vrag. U međuvremenu se već bliži 10, pa odlazimo u La mamu ne doznavši što je točno smetalo onoj zaštitarki. 
Naručujemo, ja za predjelo uzimam mamaliguţu (žgance) s vrhnjem i ribanim sirom. Pita me konobarica hoću li malu ili veliku porciju. Poučen lošim iskustvom otprije dvije godine, uzimam malu. Kad su mi je donijeli počinjem se pitati kako onda izgleda velika, jer mala je dupkom puni tanjur standardne veličine.
Glavno jelo su bila pileća krilca s umakom od hrena, a onda još i papanaşi za desert. Ipak se nisam prejeo toliko kao zadnji puta. 
E sad, kad smo u Bukureštu, Nikola i ja smo se sjetili Vesne. Šaljemo joj pozdrave iz Bukurešta, iz La mame. Ona odgovara čuđenjem, pa joj objašnjavamo kako smo opet tu i što radimo. Nakon toga nam ona želi sretan nastavak puta i kaže "Ako sve bude u redu, za 6 mjeseci ću i ja postati la mama." Sada je na nama red da se čudimo i snebivamo. Ja nisam ni znao da si je našla nekoga, a kamoli da je već s njim zatrudnjela. Uglavnom, ispada da je od prošlog ljeta s dečkom i da nisu još ništa planirali, ali, eto, dogodilo se. 
Ne znam, nisam siguran kakva će Vesna biti mama...

Jedemo i polako razvlačimo taj ručak, ionako nemamo više ništa za obavljati po gradu. Hrvoje je jasno uzeo neki pohani sir, Nikola neku mesinu, traje to. Na kraju čitav taj ručak ispada nekakvih 30-35 leja po osobi (dakle, nekih 50-60 kn). Još su uvijek jeftini, a porcije su za konja ubiti. 

Idemo prema kolodvoru. Palača Creţulescu: 

 

Strada Berzei: 



I vraćamo se na kolodvor, uzimamo stvari i trpamo se u vlak za Braşov. Vlak je pun, tu su i neki Finci koji putuju s djecom, hrpa Rumunja... 
Prvi dio puta je dosadan, vozimo se kroz Vlašku nizinu (posjetom Vlaškoj obišli smo na ovom putu i treću od 4 tradicionalne rumunjske regije - promakla nam je samo Dobrudža). Nakon Ploieştija počinjemo se lagano penjati uz prve obronke Karpata. A onda krajolik postaje sve brdovitiji. Čitavo vrijeme pratimo dolinu rijeke Prahove: 





A iznad nas se dižu Karpati, koji postaju sve strmiji:
 

 

 


 

Stajemo u Sinaii. Sinaia je mondeno odmaralište u samim njedrima Karpata, koje podsjeća na brojna alpska odmarališta, poput Bleda, Sankt Moritza, Davosa, Cortine d'Ampezzo i sličnih. Rumunjski kralj Carol I ovdje je imao svoju ljetnu rezidenciju, a ovdje je živio i skladatelj George Enescu. Zbog svog planinskog položaja bila je omiljena i kao lječilište, a i među rumunjskom elitom. Ovdje se nalazi i kasino, koji je izgrađen kao kopija monegaškoga. Mi se nažalost nemamo vremena ovdje zaustaviti, samo ćemo poslikati još malo Karpata, točnije onoga dijela koji se naziva Bucegi, a u kojem se nalazi i poznata geomorfološka konfiguracija Sfinga, jedan od simbola Rumunjske: 



(sliku Sfinge posuđujem s Wikipedije) 



I još brdâ: 





A predio je i dosta šumovit: 





Nakon jednog jako dugačkog tunela ulazimo opet u Transilvaniju. Odjednom više nismo u klancima, nego smo opet na visoravni. Pred nama je Braşov. 

Prva vizura po izlasku iz kolodvora: 



Ovdje moramo na autobus. U uputama kako doći do hostela, pisalo je kojom linijom i koliko stanica trebamo ići. Nikola bi pješke. Gledam na kartu, to je skroz drugi kraj grada. Ipak pristaje na bus. Odlučujemo ne riskirati, nego kupiti kartu. Naš bus dolazi, pitam vozača koliko je karta, on mi kaže da on ne prodaje i da moram na kiosk. Trknem na kiosk i kupim tri karte. 4,5 leja. Dajem novčanicu od 10 leja, uzimam karte i kusur od pola leja i otrčavam, zaboravivši da trebam dobiti još 5 leja natrag. Panika mi je da mi autobus ne pobjegne. Kada sam ušao u autobus shvaćam što sam napravio, ali sad se bojim trčati natrag, opet da mi ne pobjegne bus. Probam poništiti kartu, ne radi. Poništivači se uključuju tek kad autobus uključi motor. 

I tako se mi krenemo voziti, kad shvatimo da ovaj ipak ne staje na svakoj stanici. Nedjelja je popodne, nema potrebe stajati na stanicama na kojima nema putnika. Tako da sad više ne znamo koliko još stanica. Konačno dolazimo do jedne na kojoj dosta ljudi izlazi. Ova me dvojica opet tjeraju da pitam. Velim vozaču koju ulicu trebamo, on veli "Pa ta ulica vam je tamo. Trebate hostel?" "Da." "Onda morate sići ovdje." 

"Ovdje" je ovo:



I ovo je Piaţa Unirii: 

 



E sad, gdje je ulica koju trebamo? Nailaze neka dvojica tipova, mlađih, i pitaju nas tražimo li hostel. Mi velimo da. Oni vele ime hostela, koje je drugačije od onog koje mi trebamo. Ja velim ne, mi trebamo drugi. Aha, veli jedan, pa to je moj prijatelj. Sad ću ga nazvati. 
Nakon toga nam kažu da moramo otići malo dalje uz tu ulicu. Naime, mi jesmo u pravoj ulici, ali na krivoj strani. I tu se s ove strane doista nalazi hostel, ali taj nije onaj koji mi trebamo. Znači, vozač nam je dobro rekao, ali nije znao što mi tražimo. Ova dvojica nas vode prema hostelu. Mi mislimo da je sigurno neka muljaža, da će nas uvaliti nekom drugom, da će tražiti novac za to što su nas odveli, sto različitih negativnih scenarija... Na kraju dolazimo pred nekakva velika dvorišna vrata i on zvoni. I to mi izgleda sumnjivo. No iznutra dolazi žena od nekih 30-40 godina, koja nas pogleda i pita "Koji je od vas Krešimir?" OK, dakle ipak je to to mjesto, imaju našu rezervaciju. 
Hostel još nije potpuno dovršen, iako se vidi da će biti lijepo mjesto. U sobi je dosta hladno, bit će ugodno spavati. Žena s recepcije (zove se Flavia) pokazuje nam što sve treba vidjeti u gradu, označava nam na karti, uključivo jasno i restorane. Izgleda da je vrlo dobro pripremljena. Pokazuje nam i atrakcije uokolo Braşova, iako za njih ovaj puta nemamo vremena. 
Malo smo se osvježili, pa krećemo u obilazak. Braşov (Brassó, Kronstadt, a 1950-1960. i Oraşul Stalin) osmi je najveći grad u Rumunjskoj. Ima nešto manje od 300 000 stanovnika, a smješten je na samom sjevernom podnožju Karpata, koji se uzdižu iznad grada. Prvi se puta spominje u 13. stoljeću kao Corona, odakle dolazi i njemačko ime grada. Grad je povezan s naseljavanjem transilvanskih Sasa, koje je još u 12. stoljeću pozvao mađarski kralj Géza II. Sasi su razvili trgovačke odnose, uspostavili rudnike i općenito donijeli gospodarski zamah Transilvaniji. Grad je bio pretežito njemački sve do novog vijeka, kada zbog industrijalizacije započinje doseljavanje Rumunja iz okolnih sela. Inače, građanska prava bila su vrlo dugo rezervirana prvenstveno za Nijemce i Mađare, iako je Braşov igrao važnu ulogu u razvitku i rumunjske nacionalne svijesti (ovdje je otvorena i prva rumunjska tiskara 1558.).
Zanimljiv je porast broja Mađara u gradu između 1860. i 1910. - sa 13,4% na 43,4%, dok je omjer Nijemaca i Rumunja ostao podjednak. 
Nakon Drugog svjetskog rata i uspostave socijalizma, Nijemci su se uglavnom iselili, tako da ih danas u gradu ima tek 0,60%. Mađara danas ima oko 8%. 
Po svojoj arhitekturi, Braşov je čisto njemački grad. Da ne znate gdje ste i da ne vidite ružna predgrađa s neboderima, pomislili biste da ste u Bavarskoj. A položaj Braşova u uskoj dolini između brda i njegova arhitektura mene podsjećaju na neku veću verziju Samobora. 

Vraćamo se opet do Piaţe Unirii: 



Ovo je crkva sv. Nikole (zar opet?) s kraja 15. stoljeća: 

 









Velik je to kompleks: 





Zgrada prve rumunjske škole iz 16. stoljeća: 



Na trgu je i spomenik neznanom junaku: 



Brdo neposredno iznad grada, s imenom grada. U Americi piše tako Hollywood, a kod nas - Tito: 



Kroz ovu šumu do odašiljača na vrhu i vidikovca vodi žičara (vidi se i prosjek na lijevoj strani slike). Nažalost, taj dan više nije vozila. Može se gore i pješke, ali nije preporučljivo noću - naime, Braşov je poznat po tome da u šumama oko njega ima medvjeda, koji se sasvim nesmetano spuštaju u grad i prekapaju po kontejnerima.
Rumunjska inače ima jednu od najvećih populacija medvjeda u Europi. 

Pored Braşova se inače nalazi i poznati centar zimskih sportova Poiana Braşov, omiljen ne samo među Rumunjima nego i među skijašima iz drugih zemalja. Poiana Braşov razmišlja o kandidaturi za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. 

Ulica u centru: 



Crna crkva (Biserica neagră), prema nekima najveća gotička crkva u jugoistočnoj Europi: 



Crkva je izvorno građena negdje u 14. stoljeću, pa je dograđivana, a nakon požara 1689., u kojem je oštećena, a izvana pocrnjela, dobila je naziv Crna crkva. Inače pripada luteranskoj zajednici. 

Još crkve: 









Johannes Honter, koji je donio luteranstvo u Transilvaniju: 

 

U prolazu čujem neke Mađare. Čujem da je mađarski, ali zvuči užasno čudno s obzirom na izgovor. Zaključujem stoga da su Sekelji - hungarofona manjina koja živi u jugoistočnoj Transilvaniji. 

Glavni trg (Piaţa Sfatului): 

 

 











Tzv. Bijela kula, jedna od negdašnjih gradskih utvrda: 



Pogled još jednom na brdo s odašiljačem, koje se zove Tâmpa: 



Negdašnja gradska vijećnica (Sfat) na sredini trga: 



Ulaz u pravoslavnu katedralu: 

 

Katedrala je u dvorištu iza toga. U ovoj zgradi na ulazu nalazi se banka. Embarassed 
On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: "Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!" (Mk 11:15-17) 

Još malo centra: 



Ovo je pak Crna kula, drugi očuvani bastion: 



Oba se bastiona nalaze iznad uskog klanca kojim teče potok: 



Penjemo se do Crne kule i dolazimo joj straga: 



A odozgo se pruža prekrasan pogled na grad: 









Silazimo s Crne i odlazimo do Bijele:

 

Odavde se trg vidi kao na dlanu: 



A i trasa žičare: 



Silazimo s Bijele kule:



I prolazimo kroz vrata Graft bastiona: 



Te stižemo u podgrađe: 



Sada je vrijeme za hranu. Odlazimo u jedan restoran s tradicionalnom rumunjskom hranom. Za zalogajčić dok čekamo donose nam - čvarke. Nikola je oduševljen, Hrvoje se zgraža. 
Hrana nije loša, samo što sam ja uzeo neku žilavu srnetinu. Za desert opet papanaşe. Ali restoran je stvarno ajnc-a. 

Poslije večere šećemo se prema hostelu. Iz nekog neobičnog razloga, u Braşovu se nalazi konzulat Hašemitske kraljevine Jordan: 



Natpis na Tâmpi noću svijetli:

 

Ovaj put idemo pokrajnjim ulicama. Pitamo se hoćemo li vidjeti medvjeda. Ne nalazimo ništa, no kada napokon skrenemo kako bismo došli prema našem hostelu, opet se nalazimo tamo gdje ne bismo trebali. Vadim kartu i konzultiram se, kadli nas jedan od dvojice tipova koji stoje kraj auta pita "Tražite li hostel?" "Da." Kažemo mu ime hostela i on veli da je on u biti vlasnik. A drugi tip pored njega jedan je od one dvojice koji su nas popodne doveli u hostel. No krasno, ispada da se svaki puta izgubimo. Što li će on misliti o nama... 
Vlasnik hostela, Gabriel, kaže da će nas odbaciti autom. U biti do hostela ima 200 metara, ali on ide autom, pa će biti i više. Naravno, vozi Daciu. 
U autu nas pita jesmo li probali neko domaće rumunjsko piće i kaže da će nam on nešto poslužiti u hostelu. Pitam ga misli li na ţuicu, rumunjsku varijantu šljivovice. On kaže baš na to. 
Dok se mi spremamo na počinak i pregledavamo mejl, Gabrijel nam donosi tri štamprla tople ţuice, u koju je dodao i neku travu i dva zrna papra za aromu: 



Ja ne volim rakiju, ali nikada je nisam pio toplu. I doista, u toploj se rakiji ni ne osjeti alkohol. Izuzetno je pitka, pogotovo na pun želudac. Sada mi je jasno zašto se pola rakije popije još u pecari. Nakon toga Gabriel nam donosi još jednu turu. Pije čak i Hrvoje. Potom se pozdravljamo i idemo na počinak. Sutra je opet rano dizanje, a ni sinoć nismo baš spavali...

egerke @ 21:19 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 3, 2012
SUBOTA 22. SVIBNJA 

 

Tematska pjesma

Danas ćemo iskoristiti slobodno jutro da obiđemo Chişinău. Dulje smo spavali, nismo se žurili s doručkom, tako da tek oko podneva krećemo u grad. 

Chişinău, glavni i najveći grad Moldavije, ima oko 600 000 stanovnika, a s metropolitanskim područjem nešto manje od milijun. To je premoćno najveći grad u Moldaviji. Često je poznat i pod ruskom verzijom imena Kišinjov ili Kišinjev. 
Grad je inače pun zelenila, a ima i jedan od najvećih botaničkih vrtova u Europi. 
Osnovan je sredinom 15. stoljeća, a do početka 19. stoljeća bio je mjesto od nekih 10 000 stanovnika. Dolaskom pod rusku vlast 1812. postaje glavnim gradom besarapske gubernije, te u idućih pola stoljeća stanovništvo grada narasta na skoro 100 000. Rusi su napravili urbanistički plan, koji se u gradu i danas očuvao. 
Grad je imao veliku židovsku populaciju (na prijelazu u 20. stoljeće Židovi su činili 42% stanovništva), što je u kombinaciji s antisemitizmom izazvalo u travnju 1903. velike nemire koji će kasnije biti zapamćeni kao Kišinjevski pogrom. U tim nemirima ubijeno je pedesetak Židova, teško ozlijeđeno stotinjak, a još oko 500 ih je bilo lakše ozlijeđeno. Naravno, uza sve to išla je i velika materijalna šteta počinjena na židovskoj imovini. Dvije godine kasnije, ono što je počelo kao protest za veća građanska prava također se pretvorilo u novi pogrom, ovaj put s 19 židovskih žrtava. 
Nakon ujedinjenja Moldavije s Rumunjskom između dvaju svjetskih ratova, Chişinău je bio provincijalni grad koji je tavorio u svojoj učmalosti. U Drugom svjetskom ratu grad je skoro izbrisan s lica zemlje. Prvo ga je osvojila sovjetska vojska, a onda je čitavu Moldavsku pogodio snažan potres. Nakon toga uslijedilo je teško njemačko bombardiranje. Grad je pao pod njemačku vlast u srpnju 1941. Naravno, to je rezultiralo novim pogromom, ovaj puta je stradalo 10 000 Židova. 
Na kraju rata, 1944. sovjetska je vojska uz teške borbe ponovno zauzela grad. U tom trenutku u gradu više nije postojalo 70% zgrada koje su u njemu stajale 1939. 

1950-e su donijele ubrzani rast stanovništva i veliku obnovu, prvenstveno u vidu jeftinih panelki koje su prisutne posvuda, osim u samom centru. 
Danas je Chişinău moderan tranzicijski grad sa svim što se pod tim podrazumijeva: skorojevićima, prosjacima, ekskluzivnim restoranima i buticima ispred kojih promiču Lade i rasklimani trolejbusi... 

Chişinău je međutim i Meka za neke pjevačke zvijezde kojima je prošlo vrijeme: 



Slavoluk pobjede, izgrađen 1841., i katedrala Rođenja Gospodnjeg: 



Tu je i zgrada vlade Republike Moldavije: 



Spomenik Stjepanu Velikom i Svetom: 

 

Preko puta je kazalište: 

 

A onda monstrum u kojem se nalazi nekoliko ministarstava (npr. poljoprivrede, gospodarstva...): 





Okrećemo se i vraćamo, jer još trebamo jesti, vratiti se u hostel po stvari i stići na vlak, koji ide u 4. 
Ovo je uvijek svima smiješno: 



"Copil" na rumunjskome znači jednostavno "dijete". Bilo koje, neovisno o bračnom stanju roditelja. Ovo je dakle "Dan djeteta". 

Predsjednička palača: 



Još jedan pogled na zgradu vlade: 



Još jedan pogled na katedralu: 



Spomen ploča povodom obnove Slavoluka pobjede. Jedan od rijetkih ćiriličnih natpisa na moldavskome izvan Pridnjestrovlja: 



Slavoluk pobjede posvećen je pobjedi u Rusko-turskom ratu.

U susjednom parku bizaran prizor. Ovo su neki lokalni cugeri, ekipica koja visi na klupi, ništa neobično - osim što je jedan od njih odjeven kao tigar: 



Da parafraziram naslov epa Šote Rustavelija - Klošar u tigrovoj koži. Laughing 

Nakon što smo obavili hranjenje u jednoj pizzeriji (zabilješka - nikad ne putuj s vegetarijancima, prehrambeno su dosadni), nastavljamo prema hostelu. Stat ćemo još u onom dućanu u koji zalazimo svaku večer i kupiti jedno od čuvenih moldavskih vina. Nikola ih je čak i probao, uz večeru, ja nisam. 
Kad sam govorio o problemima tranzicijskog grada, onda sam mislio i na ovo: 



Dakle, krepana mačka u pol bijelog dana leži nasred pločnika u glavnoj kišinjevskoj ulici - i nikoga nije briga.

Obavljamo kupovinu i krećemo prema hostelu. Dok hodamo oko šoping-centra, započinje kiša. I to prilično. Srećom, hostel je blizu. No Hrvoje, koji je mislio ostaviti kišobran u hostelu, dijelom i zato jer ga ne može iznijeti iz njega onakvog rastvorenog, sada je na mukama. Njegova istraga tko mu je strgao kišobran nije urodila plodom. Dan prije su mu dali neki hostelski na korištenje. Sada će ga još jednom pokušati popraviti, iako ne vjeruje u uspjeh. 

Nikola i ja odlazimo još u sobu po stvari, puštamo njega da se hrva s kišobranom. Na kraju dolazi i veli da ga je uspio zatvoriti, tako da je potrgao neku žbicu. Sad se međutim ne da više otvoriti do kraja, no za silu može poslužiti. 
U sobi pak uviđa da mu je nestala i jedna vrećica u kojoj je imao vodu. Nakon što je bio pun pohvala za smještaj u Cluju i Iaşiju, čini mi se da mu kišinjevski hostel neće ostati u dobrom sjećanju. Ja sam inače iz Chişinăua rezervirao, u konzultaciji s njima ("Rezerviraj koji god hoćeš"), i preostala dva hostela, vidjet ćemo što će biti... 

Pozdravljamo se s hostelom, ispraća nas Pinki:
 


Nadajmo se da neće završiti kao ona mačka gore. 

Opraštamo se i s pogledom s vijadukta: 



I krećemo prema kolodvoru. Ipak, ima tu zanimljivih grafita. Npr., različita poimanja oko toga tko (ni)je strateški partner Moldavije: 



A s druge strane ideološki obračun: 



(Ruski dio bi se mogao prevesti kao: "Pušili ste, pušite i pušit ćete." - naravno, ne u duhanskom smislu.) 

Kolodvor izgleda spektakularno izvana, to ste već vidjeli, a ni peronski dio nije loš. Naš vlak (očito je taj naš, jer je jedini na peronu):

 

Niz peron: 



I uz peron: 



E sad, pothodnika nema. Do svog perona dolazite preko kolosijeka (napravljen je prijelaz, ne trebate preskakati tračnice). 
Uz vlak: 



I pogled niz kolosijek (ovdje vidite te prijelaze): 



Iskreno, vagoni ne izgledaju blistavo, no tješim se da ti sovjetski vagoni obično iznutra izgledaju skockanije. Nažalost, s ovim to nije slučaj. 
Nakon što smo našli naš kupe, uviđamo da je netko već unutra. Nema problema, riješit ćemo to. Objašnjavamo im da mi imamo taj kupe i da je došlo do greške, a to im kaže i provodnik. Ljudi iz našeg kupea sele se dalje, iako nastaje zastoj na hodniku dok se to sve ne raščisti. 
Pogled na kupe otkriva 4 kreveta, bez umivaonika, s malim stolićem kao u normalnom kupeu...prije liči na kušet nego na spavaća kola. Kreveti usto izgledaju poprilično neudobno, a koliko vidim, potrgani su im i remeni kojima se noću spavač veže da ne padne. Uostalom, pogledajte i sami na što to liči: 



Naravno da su njih dvojica ćopili donje krevete, pa sam se ja morao penjati na gornji, i naravno da nema ljestava u ovom vagonu. 

Hodnik: 



I krećemo.

Nakon što smo krenuli, dolazi provodnik i daje nam posteljinu. U kupeu je doduše bila neka posteljina, no ispada da su to ipak samo jastuk i madrac (za kojega sam ja mislio da je poplun dok ga nisam razmotao). 

Stavljam posteljinu - prvo plahta, onda jastuk mećem u jastučnicu, onda "poplun" - i tek tada shvaćam da je to u biti madrac i da je prvo on trebao ići na ležaj. No nema veze, što je, tu je, imam još jednu plahtu za pokriti se, a tako svejedno ležim li na madracu ili na podstavnoj plahti. 

Malo sam prilegao: 



Negdje sam pročitao da se granica prelazi noću ili barem navečer. No, mi smo krenuli iz Chişinăua u 4, što znači da bismo se trebali voziti 4 sata do Unghenija. A to je ipak previše. 

Pejzaž Moldavije nije monoton, ali nije ni nešto pretjerano zanimljiv: 







Nakon nekih 2 sata vožnje (dakle ipak manje od predviđenog) stižemo u Ungheni, granični kolodvor: 



Tu je i lokalni vlak: 



Uzbuđen sam, jer ću prvi puta u životu doživjeti promjenu postolja. Naime, države bivšeg Sovjetskog Saveza imaju širi razmak tračnica u odnosu na standardnu europsku širinu (1520 mm naspram 1435 mm). Razlog je navodno strah od moguće invazije na Rusiju, još u doba carstva, a nekompatibilnost kolosijeka onemogućila bi transport zaliha i oružja okupatora željeznicom. U današnje vrijeme vagoni koji prometuju u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i iz njih na granici prolaze posebnu proceduru prilagodbe postolja za uži, europski kolosijek. Sličan je postupak i na granici sa Španjolskom, koja također ima širi kolosijek (1668 mm).

Zaustavljamo se s krive strane zgrade. Naime, kolodvorska zgrada u Ungheniju je s obiju strana okružena kolosijecima. Mi trenutno stojimo s one strane koja bi mogla biti "civilna". 
Otkvačili su nam lokomotivu koja nas je vukla od Chişinăua. Sada dolazi druga lokomotiva koja nas gura dalje, prema izlazu iz kolodvora i rumunjskoj granici. Potom nas vuče u postrojenje za izmjenu postolja.

Dakle, kako izgleda promjena postolja? Prvo se kompozicija vlaka dovuče u postrojenje, a potom manevristi otkapčaju jedan po jedan vagon, kako on, sporim kretanjem kompozicije, dođe na pravi položaj unutar velikih dizalica koje će ih podignuti. Same dizalice izgledaju ovako (vodite računa da je to ipak granica, pa da nisam baš mogao mahati fotoaparatom):

 

Susjedni vagon: 



(krajnja lijeva tračnica - lijeva europska, druga slijeva - lijeva sovjetska, druga zdesna - desna europska, krajnja desna - desna sovjetska) 

Dizalice dakle imaju četiri "kraka", po jedan uz svaki ugao vagona. Kako sam rekao, obrađuje se svaki vagon posebno. Ne znam koliko ih ima na jednom kolosijeku, tj. kompoziciju od koliko vagona mogu obraditi u jednom navratu. 
Kada je vagon namješten unutar "krakova" dizalice, manevristi olabavljuju postolja izvana, a jedan ulazi u prvi kupe sa svake strane vagona, diže podni poklopac i odozgo olabavljuje postolje. Kada je to sve obavljeno vagon u biti samo sjedi na postoljima koja se više ne drže za njega. Potom započinje dizanje vagona. 
Da stvar bude bolja, čitavo to vrijeme dok manevristi prtljaju po vlaku, obavlja se i granična kontrola. Tako nam je prvo došao moldavski carinik koji je s nama komunicirao na ruskom. Samo je pitao odakle smo i otišao. Nakon toga, budući da se ništa nije događalo, ja sam se vrzmao uokolo i fotografirao. I taman dok sam otišao do drugog kraja vagona da uslikam ovo:



vidim na povratku da je carinik opet kod našeg kupea. Hrvoje i Nikola mi upućuju bijesne poglede. Opet je došao i odmah ih pitao "Gdje vam je treći?" Objašnjavam mu da promatram promjenu postolja, nema problema. Potom opet odlazi. 

U međuvremenu, vagoni su polako dignuti na nekih pola metra visine iznad postolja: 



Primjećujete lijevo od kolosijeka metalnu sajlu. E, pa za tu sajlu se vežu postolja i, nakon što su sva oslobođena tereta vagona, uz pomoć te sajle se počnu šibati - na jednu stranu odlaze sovjetska, s druge strane dolaze europska. Kao po žnori. 

Tu mi je jedan manevrist počeo mahati da ne smijem slikati. 

Kada europska postolja dođu na svoje mjesto, postupak se ponavlja u obrnutom smjeru: vagon se spušta, a potom se pričvršćuju europska postolja. Nakon što je to gotovo, vagon je spreman za polazak preko Pruta. 
No iako je vlak tehnički spreman, nije administrativno. Sad se pojavljuje moldavska granična policija. Odred od desetak njih, sve listom žene. Hrvoje i ja komentiramo privlačnost žena u uniformi. Dolaze i u naš kupe, jedna me pita govorim li francuski. Pa, ako ćemo se tako igrati, može. 

Pobrale su pasoše cijelom vlaku i otišle. Sada vlak lagano izlazi iz postrojenja za promjenu postolja i čeka. Već smo sat vremena ovdje. Hrvoje bi trebao na WC, ali on je zaključan. 

Stanični natpis na nekom postrojenju: 

 

Postolja: 



Vraćaju nas na prvi peron, uz kolodvorsku zgradu. Još čekamo. U međuvremenu se spustio pljusak. Hrvoju je već dosta ovog čekanja. Čekamo još skoro sat vremena. Napokon nam donose pasoše, i opet idu od kupea do kupea, cijela svita. Vraćaju mi pasoš, ja zahvaljujem na rumunjskome. Ona ista otprije me pita "A govorite rumunjski? Pa zašto niste rekli?" Pa niste pitali... 

I konačno krećemo. Pogled na isprepleteni kolosijek: 



Granična čeka, uobičajeni prizor na svim socijalističkim granicama: 



Još nam je crveno:

 

(u daljini se vidi most preko Pruta, koji je gradila kompanija Eiffel) 

Krećemo. Tu se kolosijeci razdvajaju - europski na most, sovjetski u šturc: 



Ovaj mi puta Prut neće promaći: 



I evo nas u Rumunjskoj. Ovdje pak slijedi granična kontrola po pravilima EU, što znači da smo parkirani u odjel okružen bodljikavom žicom: 



I tako tu stojimo još oko sat vremena. Tri sata na granici, za promjenu postolja i dvije granične kontrole.
Naposljetku krećemo. Imamo nekih pola sata vožnje do Iaşija. Stižemo na kolodvor Iaşi, Nikola je gladan. Razmišlja da skokne na neki kebab u blizini, ali ne zna kad vlak kreće. Pokušavam uslikati vozni red na zidu zgrade s velikim zumom i skužiti što piše. Navodno imamo oko 20 minuta stajanja. Ja ga odgovaram, nikad ne znaš što se može dogoditi, a i tko zna ima li išta otvoreno i hoće li mu stići složiti, a i kakva je kvaliteta... Na kraju ipak nije otišao. Vlak kreće, a on iz vagona vidi da je na kraju perona stvarno neka kebabdžinica. Šta je tu je. 

Spremamo se na počinak, dolazimo u Bukurešt rano ujutro. Nikola pokušava zaključati vrata kupea. Zanima ga je li ih moguće otvoriti izvana. Ispada da nije, ali ipak imaju bravu s vanjske strane. Velim Nikoli da je to radi konduktera, koji mora moći ući u kupe, zlu ne trebalo. Nikola je paranoičan, jer "tko zna tko može uzeti ključ i po noći provaliti". Hrvoje i ja odmahujemo rukom. Ovo su spavaća kola, u koja ne može nitko ući bez znanja provodnika. Dakle, broj potencijalnih počinitelja je malen. 

Ah, kloparanje kotača na tračnicama. Najljepša uspavanka...

egerke @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, srpanj 2, 2012
PETAK 21. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Ujutro vidimo da je onaj stari spakirao stvari i otišao. Sjajno, barem ćemo se iduću noć naspavati...valjda. 
Silazimo u kuhinju na doručak. Danas je tu neki Nijemac, stariji, koji priča kako je putovao Kavkazom. Pitamo ga neke stvari za put predstojećeg ljeta. On danas ide u Pridnjestrovlje. Kažemo mu kako smo mi prošli i što može očekivati. Eh da, zaboravio sam napomenuti - ako pokažete da znate ruski, stvarat će vam mnogo manje problema na granici. Kažemo to i ovom Nijemcu. Zove se Anselm, inače.
Mi pak danas idemo u Gagauziju. To je bila okvirna ideja, rekao sam da nije obavezno, jer se tamo zapravo nema što za vidjeti. No Hrvoje se uhvatio imena i rekao da želi otići tamo samo da može reći da je bio u nečem toliko apsurdnoga imena. Ja sam doduše predlagao alternativu koja ima jednako zvučno ime - da odemo u Bălţi, treći najveći grad Moldavije. Ime tog grada izgovara se otprilike Blc. Hrvoje je priznao da je ime jednako zvučno, ali je ipak ostalo na tome da odemo u Gagauziju. 
Tonja je opet bila u kuhinji i kad smo joj rekli kamo danas idemo, pogledala nas je pogledom koji je značio "Zašto, pobogu, tamo?" Ipak nam je objasnila kako da dođemo do jugozapadnog autobusnog kolodvora odakle polaze autobusi i maršrutke prema Gagauziji. 
Prolazeći pored Mall-dove, primjećujemo skupinu ljudi iz Hrvatske. Pa naravno - dok smo čekali vizu u moldavskom veleposlanstvu, a konzul tražio Hrvojev formular, rekao nam je da su hrpa papira na stolu odobreni zahtjevi za vize i to hrvatskoj ragbijaškoj reprezentaciji. Tih se dana u Moldaviji igralo nekakvo prvenstvo. 
Nikola u prolazu nonšalantno dobacuje "Jeste vi iz Hrvatske?", a jedan mu frajer isto tako nonšalantno kaže "Da." Nitko se ne čudi, nitko ne zapitkuje... 

Naravno da smo promašili stanicu gradskog prijevoza na koju nas je uputila Tonja, pa smo završili na sljedećoj. Srećom, autobusni kolodvor nismo mogli ne primijetiti.
Na kolodvoru smo našli bus koji vozi prema Comratu, a zatim produžuje dalje na jug i ide sve do Renija, ukrajinskog grada na tromeđi Rumunjske, Ukrajine i Moldavije. Cijena je bila 40 leja.

OK, što je zapravo Gagauzija? Radi se o drugoj autonomnoj regiji u Moldaviji (ako Pridnjestrovlje smatramo prvom). Gagauzi su turkijski narod, iako njihovo porijeklo nije sasvim jasno (postoji 19 različitih teorija tko su i što su). U svakom slučaju, Gagauzi su živjeli na području Dobrudže do početka 19. stoljeća i govorili su balkanskom varijantom turskoga. Nakon Rusko-turskoga rata Turska ih je protjerala, te su se nastanili u Besarabiji. Razlog protjerivanja bila je njihova pravoslavna vjera (Gagauzi su, uz Čuvaše, jedini turkijski pravoslavni narod). 
Do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća, Gagauzi se nisu previše bunili. No nakon već spomenute priče s proglašenjem moldavskoga kao jedinog službenog jezika 1989. i Gagauzi su se osjetili ugroženi i počeli zagovarati ostanak u SSSR-u. Kada je Moldavija proglasila svoju nezavisnost, to je učinila i Gagauzija. I ovdje se vodio kratkotrajni rat, no Gagauzi su ipak bili pragmatičniji, a ruku im je pružio i tadašnji moldavski predsjednik Mircea Snegur - Gagauzima je ponuđena autonomija i pravo na samoodređenje ukoliko Moldavija promjeni svoj status (tj., ukoliko bi se Moldavija ujedinila s Rumunjskom, Gagauzi bi imali pravo birati žele li se i oni priključiti Rumunjskoj ili istupiti iz Moldavije). 1994. uspostavljena je Autonomna teritorijalna jedinica Gagauzija (Gagauz Yeri) na području južne Moldavije, koju čine četiri enklave s većinskim gagauskim stanovništvom. Gagauzija ima vlastiti obrazovni sustav, porezni sustav, policiju, pravo veta na zakone izglasane u moldavskom parlamentu, a koji bi bili u suprotnosti s gagauskim zakonodavstvom, kulturnu autonomiju... Gagauski jezik je službeni, zajedno s ruskim i moldavskim. No, budući da nema dovoljno kadrova, obrazovanje u Gagauziji ne odvija se na gagauskom, nego na - ruskom. 

I tako mi danas idemo u to, pretežno ruralno područje, u još jednu neobičnu postsovjetsku pojavu. Naravno, nemojte ni sumnjati da i u Gagauziji postoji stranka koja se bori za potpunu nezavisnost od Moldavije. 

Izlaz iz Chişinăua vodi preko polja. U daljini se vidi nedovršena zgrada Instituta vinogradarstva: 



A potom i jezero Danceni:



Malo pejzaža: 













Pejzaži Moldavije malo podsjećaju na unutrašnjost Istre. Iako ste u niskoj zemlji, nigdje ne možete vidjeti obzor, jer vam je stalno u fokusu neko brdo.

Dolazimo u Cimişliu, neugledan provincijski gradić: 


 
(primijetite vozni park autobusâ...) 

Nastavljamo:


 




Napokon i pruga, začudo, u dobrom stanju: 



I napokon stižemo u Comrat, nakon dva sata vožnje (a ceste su ovdje još lošije nego u ostatku države): 



Glavni grad, iliti baš-kasaba - a Comrat baš i jest kasaba. Prva stvar koju primjećujemo jest da je asfalt relativna novost u ovim krajevima, a na cesti su ogromne lokve. 
Kapelica pored autobusnog kolodvora:



Veze za natrag nam baš nisu sjajne, jedan bus nam polazi za sat i 15 minuta, a drugi dovoljno kasno da nećemo stići u Chişinăuu na kolodvor prije zatvaranja blagajne u 6, a kartu za sutra još uvijek nemamo. Stoga ćemo pokušati Comrat obići nabrzinu. 
To nije teško, jer se u Comratu doista nema što vidjeti. To je prašnjavi uspavani gradić u kojem su jedina atrakcija zgrade tijela lokalne uprave i još par stvari. 

Imaju i šoping-centar: 



Uobičajeni spomenik borcima: 



Auti imaju registraciju GE - Gagauz Eri: 



Pogled na crkvu Jovana Preteče (tj. Ivana Krstitelja): 



Tu je i neka vrsta nacionalnog panteona. Kipovi poznatih Gagaužana (ne nužno i nama poznatih). Ipak, dvije počasne biste zauzimaju poznata lica: 



Süleyman Demirel, bivši predsjednik Turske, poznat i kao jedini državnik koji je bio i na Titovom i na Tuđmanovom sprovodu. 



Heydar Əliyev, bivši predsjednik Azerbejdžana, još jedan od živopisnih postsovjetskih autokrata (nakon smrti na čelu države naslijedio ga je sin Ilham). 

A tu je i Gagausko državno sveučilište (jedino u svijetu - a sva predavanja su na ruskom): 



I novije krilo: 



Očito da Rusija i Turska izdašno financiraju. 

Pogled odozgo na nacionalni panteon: 



Kada se dođe na vrh tog parka, slijede uobičajeni prizori Comrata: 



Malo Nikoline psihodelije: 

 

Pođimo do crkve: 

 

Posvećena je Ivanu Krstitelju, što se vidi i iz glave na pladnju (servirane Salomi): 



U parku pored, koji zbog ogromnog broja vrana koje grakću po stablima podsjeća na Hitchcockove Ptice, nalazi se i spomenik osnivanju grada: 



Relativno je mlad, tek 220 godina. 

E sad, gdje li su točno administrativne zgrade? Malo se vrzmamo uokolo i završavamo na tržnici. Ne, nije to. Nikola opet ima ideje da bi nekoga trebalo pitati. Ali jasno da nikoga ne pita. Na kraju sami nalijećemo na dom kulture: 



A malo dalje evo opet našeg starog znanca: 

 

I glavna komratska ulica zove se Lenjinova. 

Tu je i kombinirana zgrada predsjednika i parlamenta Gagauzije:



I oni imaju grb u sovjetskom stilu, a na vrhu su zastave Moldavije i Gagauzije: 



Kao dokaz:
 




To je uglavnom to. Vidjeli smo sve što smo htjeli, i sad se vraćamo prema kolodvoru. Jest ćemo ipak u Chişinăuu. Genijalno. Vozili smo se dva sata tamo i dva natrag, da bismo bili sat i 15 minuta u baš-kasabi Gagauzije. To je gotovo jednako besmisleno kao i fotografirati vlakove ili čitati vozne redove. Laughing 

Na jednom zidu podsjećanje na čuveni sovjetski crtić:
 


"Nu, zajc, pagadi!" 

Vjerovali ili ne, u Comratu postoji i tečaj engleskoga. Još je zanimljivije tko ga drži: 



Što li je dotičnoga Luku natjeralo u Gagauziju, ne znam.

Možda bi ovdje trebalo navesti da se južno od Gagauzije nalazi moldavski izlaz na Dunav – Moldavija ima ravno 700 metara obale Dunava, gdje je smješten grad Giurgiuleşti. Taj izlaz ustupila im je Ukrajina, a Moldavija zahvaljujući tomu sada ima novi izvor prihoda – postali su u riječnoj plovidbi ono što je Panama u morskoj, tj. zemlja u kojoj je moguće jeftino registrirati brod.

Na kolodvoru već stoji naša maršrutka, dogovaramo se i ubrzo krećemo. Još malo pejzaža s povratka: 


 

 

 

 

 

 

 

 

 
Posvuda vinogradi: 

 





Vozač je ovaj puta puštao neki ruski i ukrajinski pop. Nije čak ni toliko grozno kako se čini.

Nikola je međutim nafrljio svoj vokmen tako da smo čak i mi pored njega uspjeli čuti što sluša. I onda se čudi da je nagluh.

Po dolasku u Chişinău sjedamo u gradsku maršrutku i jurimo na kolodvor. Danju izgleda još ljepše: 



Karta košta više nego smo mislili - oko 500 leja. Ja nemam toliko, no sva trojica zajedno ćemo skupiti za cijenu tri karte. Ja ću još podići novac za ovaj jedan dan koliko smo tu. Nikola opet nešto rogobori, njemu je uvijek sve skupo, on misli da bismo trebali ići autobusom. Hrvoje i ja mu objašnjavamo da autobus vozi gotovo isto koliko i vlak (preko 12 sati) i da se ne isplati zbog 100 kn više ili manje. Osim toga, Nikola zaboravlja da je ovo jedinstvena i rijetka prilika da vidimo promjenu postolja na vagonima. Za to vrijedi platiti. 

Odlazimo opet u onu palačinkarnicu i konačno uspijevamo biti posluženi. Za vrijeme ručka razgovaram s Hrvojem o anarhosindikalizmu. Iako je mnogo smireniji i razumniji od Mate, opet na kraju dolazimo do toga da nema odgovore na neke probleme, kao i to da se zalaže za nasilje u borbi za postizanje ravnopravnijeg svijeta, iako mu ja ukazujem da bi nasilje samo moglo odbiti pristaše. Već znate da ja ne vjerujem u revolucije, nego u evoluciju, a da smatram da se evolucija može poboljšati razvitkom ljudske duhovne sfere - a svi se ti anarhistički pokreti u biti baziraju na historijskom materijalizmu. Štoviše, odnose se vrlo posprdno prema vjeri, smatrajući je nečim nazadnim i zaostalim, iako se zapravo radi o najsnažnijem pokretaču koji ljudski rod ima. Jedino su južnoamerički socijalisti to shvatili, pa se kod njih razvila teologija oslobođenja. 
Ukratko, moj je stav - za pravedno društvo nije toliko bitno da li Bog doista postoji. No itekako je bitno je li ljudima dopušteno vjerovati da on postoji. Nema te ideologije koja bi čovjeku koji je vjernik mogla zamijeniti ulogu koju Bog igra u njegovu životu. Svaka ideologija koja se bazira na ateizmu nužno će propasti upravo zato jer ljudima silom oduzima Boga. 

Odlazimo do hostela. Zgrada moldavske akademije znanosti: 



I spomenik oslobođenju: 







"Spomenik je podignut u čast oslobođenja Moldavije od njemačko-fašističke okupacije" 

Još jednom, crkva manastira sv. Mučenika Teodora Tirona:



U onom slamu ispod mosta slikam ovo kako bih dokumentirao Hrvoju ono o čemu govorim: 



Žive u straćari, ali imaju satelitsku antenu. Zato jer su ljudi pohlepni i teže materijalnomu, a to nikakva revolucija neće promijeniti, jer će se samo promiješati karte, ali će osnovna ljudska motivacija i dalje biti ista - želja za posjedovanjem čim više toga, pohlepa. I opet će ubrzo doći do istoga raslojavanja. 

Iznad tih potleušica na vijaduktu stoji jumbo-plakat "Porsche Moldova". Opet kontrasti... 

Chişinău je dosta razbacan grad, ima ga po mnogim brežuljcima uokolo (začudo, nema ih sedam): 



Nakon povratka u hostel i malo vrzmanja onuda, odlučujemo obići obližnji šoping-centar Mall-dova. Hrvoju su rekli da bi tamo mogao kupiti i kišobran. 
Šoping-centar izgleda kao i svi ostali. Kišobrana nigdje. A nije da mu je baš ostalo puno love, taman za hranu još sutra za ručak. Danas smo imali sreće s vremenom, nije kišilo, osim lokalno (u Chişinău je pljusak valjda pao par minuta prije našeg prolaska preko vijadukta, jer je sve bilo mokro, a od kiše ni traga), no prognoze za dalje nisu baš blistave. 

Radimo još jedan krug po Bulevardulu Ştefan cel Mare. Ova dvojica pričaju i hodaju kao navijeni, ja ipak želim malo pogledati grad, a vidim da njih dvojica uopće nemaju namjeru prestati biti udubljeni u neke svoje rasprave o nacizmu, pa im prestajem skretati pažnju na zgrade oko nas i šećem se svojim tempom. Onda oni staju nekih stotinjak metara ispred mene i prigovaraju mi da sam spor. Kada ih dostignem i velim im što je na stvari, on opet kreću dalje i opet pričaju svoje, kao da se šeću po Jurišićevoj, a ne po Chişinăuu. 
Naposljetku se vraćamo u hostel. Onog starog definitivno nema, ali nam se vratila ona cura (koja je prethodnu noć spavala negdje drugdje). 
Za kraj, još slika Pinkija, hostelskog mačka: 



'noć!

egerke @ 19:29 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 1, 2012
ČETVRTAK 20. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Osim hrkanja, ujutro smo shvatili da se iza našega hostela nalazi i kokošinjac, tako da nas je probudio pijetao.

Ovaj put imamo doručak u hostelu (kada sam prethodnu večer to napomenuo dečkima, Nikola je opet postavio bistro pitanje "A kaj je za doručak?" - na Nikolinu žalost, stranice Hostelworlda još ne stavljaju menije u svakom pojedinom hostelu). Budući da je hostelska kuhinja veličine one u prosječnom stanu, tko prvi dođe dobiva mjesto. Doručak je jednostavan - svako si sam tostira kruh, potom si maže pekmez, maslac, paštetu, što već želi. Toster ne izbacuje kruh dovoljno da bi ga se moglo nesmetano uzeti, pa ga moram izvaditi prstima (ne želim petljati metalnom vilicom oko njega). Vađenje rezultira gadnom opeklinom na palcu (koja mi je potrajala nekoliko idućih tjedana). 
Prilikom doručka upoznajemo Tonju, još jednu od hostelskog osoblja, mladu i uvijek nasmijanu djevojku. Razgovaramo s njom o današnjim planovima, govori nam neke stvari o Pridnjestrovlju. Kasnije dolazi i ona cura koja je spavala u našoj sobi. Hrvoje komentira kako smo Nikola i ja noćas prilično glasno šaptali u sobi dok je ona pokušavala spavati, i da nas ona sad sigurno mrzi. "Nismo se još ni upoznali, a već nas mrzi." No prije će biti da je i nju nervirao onaj stariji tip koji je hrkao kao nosorog. Nikola tvrdi da nije mogao zaspati do 5 ujutro od njegovog rondanja. 

Spremamo se i krećemo prema autobusnom kolodvoru. Jedna slika iz centra Chişinăua: 



Ove zgrade kakve vidite na sredini slike, panelke, karakteristične su za čitavu istočnu Europu. Građene su od unaprijed formiranih blokova, koji se samo sastavljaju na licu mjesta. Drugim riječima, ne zidaju se, već se doveze hrpa već gotovih zidnih elemenata koje se onda postavi na mjesto. Ne treba ni reći da kao takve nisu osobito kvalitetne, pogotovo u bivšem SSSR-u (istočnoeuropske su malo bolje kvalitete). Rupe između blokova zatvaraju se nekakvim fugama koje vrlo brzo popuste i onda imate vilu propuh. Iz daljine me malo podsjećaju na Hundertwassershaus. Laughing 

Pogled niz Bulevardul Ştefan cel Mare şi Sfînt: 



I evo nas na kolodvoru. Tu je danas kaos, za razliku od sinoć. Maršrutke i busevi za sve pravce, ali nigdje nijednoga za Tiraspol. Lunjamo uokolo, dok jedna skupina tipova ne skuži da smo turisti. Nude nam prijevoz za 60 leja, autom. Nama su rekli informativno da maršrutka košta oko 30 leja, pa im se zahvaljujemo na tome i tražimo maršrutku. I ubrzo ju ipak nalazimo. Potom polazimo za Tiraspol. 

E sad, što je točno to Pridnjestrovlje? Teško je opisati politički status tog područja - možda bi najpogodniji izraz bio "farsa". Priča naime ide ovako. Kada je stvorena Moldavska SSR nakon Drugog svjetskog rata, u njen je sastav ušla Besarabija (tj. dio između Pruta i Dnjestra) bez Budžaka (tj. crnomorskog primorja), ali i jedan malo dio negdašnje Moldavske ASSR (koja je bila u sastavu Ukrajine, dakle na lijevoj obali Dnjestra). Ostatak Moldavske ASSR prepušten je Ukrajini. Tako je to klapalo dok je bilo SSSR-a. Onda je došla perestrojka, a s njom i nacionalno buđenje u Moldaviji. Sve je počelo još krajem osamdesetih i prvim inicijativama da se moldavski proglasi jedinim službenim jezikom Moldavije. Na to je stanovništvo grada Tiraspola, na lijevoj obali Dnjestra - uglavnom Rusi - odgovorilo valom štrajkova. Nakon neuspjelog puča sovjetskih generala u kolovozu 1991. Moldavija zajedno s ostalim republikama proglašava nezavisnost. Tada kreće priča slična onoj iz Hrvatske ranih devedesetih. Naime, postkomunistička euforija pretvorila se djelomično i u nacionalističko ludilo - jedan broj Moldavaca pozivao je otvoreno na sjedinjenje s "maticom zemljom", tj. Rumunjskom, a oni ekstremniji pozivali su i na protjerivanje nerumunjskog stanovništva - mahom Rusa, Ukrajinaca i Gagauza - iz Moldavije. Uslijed čitave te situacije počeo se javljati otpor među prvenstveno ruskim stanovništvom, koje ne samo da je izgubilo zaleđe Moskve, nego je postalo i populus non gratus u Moldaviji. Kao središte otpora moldavsko-rumunjskom nacionalizmu nametnulo se područje istočno od Dnjestra, koje je ionako bilo priheftano Moldaviji ne zbog etničkih kriterija, već zbog sovjetske geopolitike. To područje, nazvano na ruskome Pridnjestrovlje, a na moldavskome Transnistria (jer se, u odnosu na Besarabiju, nalazi preko Dnjestra) odbilo je prihvatiti nezavisnost Moldavije i željelo je ostati u sastavu SSSR-a, a ako se on raspadne - što zapravo u tom trenutku već i jest - ostati u uniji s Rusijom. Stoga su proglasili nezavisnost od ostatka Moldavije pod imenom Pridnjestrovska Moldavska Republika, zadržali staru zastavu i grb socijalističke Moldavije kao svoje i nastavili živjeti kao da se SSSR nije nikada raspao. 
Naravno da je Moldavija odgovorila ratom koji je trajao dvije godine, da bi potom završio primirjem. Današnja se situacija može opisati kao pat. Pridnjestrovlje se smatra neovisnom državom, koju priznaju svega tri druge države. Jedna je i sama nepriznata - to je Nagorno Karabah. Dvije su djelomično priznate - Abhazija i Južna Osetija. Rusija ne priznaje Pridnjestrovlje, ali u skladu s poznatom politikom divide et impera, vojno potpomaže pridnjestrovske vlasti. Za Moldaviju, Pridnjestrovlje je autonomna jedinica Moldavije (slično kao i Gagauzija), a državljani Pridnjestrovlja moldavski su državljani. I doista, od oko pola milijuna stanovnika Pridnjestrovlja, njih 300-400 000 ima moldavske pasoše, a oko 70 000 ruske. Naravno, svi imaju i pridnjestrovske, no s istima ne mogu ništa. Pridnjestrovlje ima i svoju valutu, svoju graničnu kontrolu...naizgled bi rekli da je prava država. No sve skupa liči na farsu u kojoj se jedan 20 godina stari sukob pretvorio u izliku za igranje državnosti. Naravno da danas nerumunjsko stanovništvo Moldavije ima sva zajamčena građanska prava, ruski je općerašireni jezik međuetničke komunikacije, a i sami Moldavci se više ne žele u većem broju ujediniti s Rumunjskom - no pridnjestrovska politička elita uživa u svojoj maloj državici. 
Pridnjestrovlje inače izgleda bizarno. To je uski pojas teritorija na lijevoj obali Dnjestra, ne širi od 20 km na najširem dijelu, ukupne površine oko 4000 km2. Uza sve to, izgleda kao vremenska kapsula bivšeg Sovjetskog Saveza. 
Prva stvar koju su nam podijelili u maršrutki kao strancima bila je prijava pridnjestrovskom uredu za imigraciju: 





Bez tog vas papira na "granici" neće pustiti u Pridnjestrovlje. Jasno, granični službenici mogu tražiti i još neke stvari, financijske prirode, pogotovo ako ste zapadni turist. 

Pokušajte zamisliti kako je ispuniti ovaj formular u maršrutki koja pleše can-can po moldavskoj cesti, a piše da slova trebaju biti uredno upisana u kućice. Naravno da moja nisu bila, no nije bilo problema. 
Napokon, nakon nekih sat vremena vožnje od Chişinăua, dolazimo na granicu. Ne znam što možemo očekivati. Ja bih slikao punkt, ali imam fotoaparat, koji se primijeti. Nagovaram Nikolu da slika iPhoneom, ali se boji. Obavljamo prvo prijavu na carini, upisuju nas u kompjutor, skeniraju nam putovnice. Potom imigracija. Nitko ne traži mito, nasreću. Očito Hrvatska nije u skupini država koje su namijenjene mužnji. A možda i prisustvo vozača maršrutke, kojem je u interesu da čim prije prijeđemo, čini svoje. U svakom slučaju, ubrzo smo opet u maršrutki i ušli smo u Pridnjestrovlje. 
Prvi grad pred nama je Bender: 





Iako čitavo Pridnjestrovlje izgleda kao benderovština, Bender nije dobio ime po Ostapu Benderu. Rumunjskim imenom Tighina, to je jedini veći grad koji se nalazi na desnoj obali Dnjestra, a da pripada Pridnjestrovlju. Zapravo, službeno ne pripada, no kako je linija razdvajanja prošla zapadno od grada, Pridnjestrovlje je praktički anektiralo Bender. U samom se gradu nalazi i spomenik "ratu za oslobođenje", pored kojega je i vojna kontrolna točka. Naravno, i tu su ruski vojnici. 

Potom prelazimo Dnjestar i ulazimo u pravo Pridnjestrovlje: 



A ubrzo zatim ulazimo i u Tiraspol, glavni i najveći grad te "države": 



(ovi betonski natpisi na ulazima u gradove karakteristični su za čitav bivši SSSR) 

Pogled na grad u daljini, s trolejbusnom žicom u prvom planu: 



Stadion nogometnog kluba Sheriff:



Nogometni klub Sheriff je vrlo zanimljiva pojava. Osnovala ga je poslovna grupacija Sheriff, bliska političkoj eliti Pridnjestrovlja, koja otvoreno podržava nezavisnost. Ipak, FC Sheriff igra u moldavskoj nogometnoj ligi (dijelom zato što nema pridnjestrovske nogometne lige) i to vrlo uspješno: osnovan je 1997., a od 2001. do danas osvojio je sve naslove prvaka Moldavije. Ujedno je i prvi moldavski klub koji je osvojio međunarodni naslov (Kup ZND-a 2003.). Njegov stadion jedini je u Moldaviji koji zadovoljava sve kriterije FIFA-e i UEFA-e, tako da u vrhunskom obratu ironije na njemu svoje domaće utakmice igra i Moldavija.

Naša nas maršrutka iskrcava kod željezničkog kolodvora: 


 
Kao što se može primijetiti iz lijevog natpisa, u Pridnjestrovlju se moldavski i dalje piše ćirilicom. Bit će još tih natpisa. 
Pruga Chişinău-Tiraspol bila je inače prva željeznička pruga u Moldaviji. 

Prvi znaci propagande: 

 

Mijenjamo novce. Ako moldavski leji podsjećaju na novčanice iz Monopolyja, pridnjestrovski rubalj podsjeća na toaletni papir. Za 100 leja dobivam nekih 79 rubalja. 

Krećemo prema centru. Prvi dojam nije baš nešto: 





Opet pada i kiša, kao i sve dane dosada. 

Imena ulica su nesumnjivo komunistička: 







A za slučaj da netko ne zna, tu su povremeno i objašnjenja tko su ti ljudi, npr.: 



Vidi, vidi, pa tu postoji i opunomoćenik za ljudska prava (na sva tri službena jezika): 



Aha! Ovo je očito gradska skupština Tiraspola (premda smo mi prvo mislili da je to nešto na državnoj razini): 



U zgradi preko puta nalazi se sjedište trenutno vodeće stranke Obnova, a plakat na pročelju jasno pokazuje pod čijom je zaštitom ova država: 



Ako vam se tip ispred gradske skupštine činio poznat, pođimo malo bliže: 



Pa naravno, gos'n Uljanov. 

Nikola želi biti ovjekovječen kraj njega: 



Primijetite da Nikola ima majicu s natpisom Aeroflot. Ja sam ga uvjeravao da bi to moglo biti shvaćeno kao provokacija (u stilu, blesavi Zapadnjak se poigrava sa stereotipima), no on nije uvažio moje primjedbe. 

Još jednom pogled na sjedište stranke Obnova: 



Pored zgrade skupštine nalazi se galerija počasnih građana Tiraspola: 



Na početku naravno stoji on:


 
Igor Smirnov trenutni je i jedini dosadašnji predsjednik Pridnjestrovlja. Rođen je u Petropavlovsku Kamčatskom, a u Pridnjestrovlje je došao tek 1987., kada je preuzeo funkciju ravnatelja u tiraspolskoj tvornici električnih strojeva. Ubrzo je počela serija štrajkova, a Smirnov je u čitavoj priči isplivao kao sposobni vođa koji se nametnuo kao lider onih koji su se borili za ostanak Moldavije u SSSR-u. To mu nije uspjelo, ali zato već 20 godina vodi svoju kvazidržavicu, a za životni si je cilj zadao međunarodno priznanje Pridnjestrovlja. Tada će se, kaže, povući iz politike. 

Tu je i grb grada Tiraspola: 



Na lijevoj obali Dnjestra teška industrija, na desnoj vinogradi. 

Desetak dana ranije proslavljeno je 65 godina od pobjede nad fašizmom, a znamo da se u komunizmu to jako veličalo: 



Tiraspolsko kazalište: 



A pored toga: 



"Pridnjestrovlje, Abhazija i Južna Osetija trebaju postojati!" kaže plakat. Na slici, slijeva nadesno: Sergej Bagapš, predsjednik Abhazije; Edvard Kokoity, predsjednik Južne Osetije i Igor Smirnov. 

Iako nostalgija za SSSR-om pršti na svakom koraku, narod itekako žudi za zapadom. Npr., nabavljaju robu iz Amerike: 



Pokrajnje ulice Tiraspola jednako su jezive: 



Napravili smo krug: 



Zastava Pridnjestrovlja zapravo je stara zastava Moldavije iz doba SSSR-a. Zadržali su čak i srp i čekić: 



A i grb je iz tog doba, samo neznatno modificiran: 



Tiraspolski trolejbus: 



Tu smo već gladni, pa ulazimo u jedan dosta skockani lokal. Uopće se ne bi reklo da smo u Pridnjestrovlju, od socnostalgije ni traga. U jednom času otvaraju se vrata i ulaze tri crnca. Normalno odjeveni, kao da izlaze na kavu u kvartovski birc. Turisti nisu, možda su neki mirotvorci. Sumnjam da su useljenici. 

Slikam novčanicu pridnjestrovskog rublja: 



(lik na novčanici je Taras Ševčenko) 

Hrvoje je, već po inerciji, naručio pizzu margheritu, jer zna da tamo nema mesa. Nažalost, ovdje se neugodno iznenadio. U Pridnjestrovlju u margheritu stavljaju meso. Pokušava jesti, ali veli da ne može. Smrdi mu. Zovem konobaricu i pitam ju kako je to moguće. Ona veli da je samo vegetarijanska pizza bez mesa. Dobro, uzet će tu, a ovu ćemo srediti Nikola i ja. 

Nakon ručka pitam konobaricu gdje je točno zgrada parlamenta. Ona nam kaže da trebamo produžiti ravno još nekih 20-ak minuta hoda. Putem dotamo, evo malo "piši kako govoriš": 



A onda zanimljiv prizor: 

 

Za one koji ne prepoznaju zastave, evo i objašnjenja: 

 

A za one kojima tek sada ništa nije jasno, kažimo da su to predstavništva Abhazije i Južne Osetije u Pridnjestrovlju. 

Još malo podsjećanja na Dan pobjede:



(na ovu dvojicu s plakata ću se vratiti) 

Tu je i kip Aleksandra Suvorova, utemeljitelja Tiraspola: 



Suvorov se istakao u ratovima protiv Turske i Poljske, iako su njegove snage pritom počinile strahovite masakre: 40 000 Turaka u Izmailu, 20 000 Poljaka u Varšavi... Tiraspol je osnovao 1792., a grad je dobio ime po starom grčkom imenu Dnjestra - Tyras. 

Još malo parola: 

 

(ova na krovu kaže: Mi gradimo grad u kojemu ti trebaš živjeti.) 

Nasuprot tomu je veliki park: 



Općenito u sovjetskom stilu - puno velikih otvorenih prostora. 

Sve piše:

 

Kao i ovdje - Naša je snaga u jedinstvu s Rusijom: 



(ta zgrada je inače Dom pionira) 

Malo dalje, grb u nadrealnoj veličini:

 

I detaljnije: 



Tu je i zgrada škole u kojoj su socijalistički heroji, blablabla:



A onda dolazimo konačno do zgrade Parlamenta. I pred njom se šepiri Lenjin, u malo većem formatu: 



(iz ovog kuta izgleda kao anđeo s krilima) 



I opet se Nikola mora slikati ispred njega: 

 

A Hrvoje se isto tako slika i diskretno ovom izdajniku interesa radničke klase pokazuje srednji prst. Naravno, dok ga ne vidi nitko od aparatčika. Nažalost, tu sliku nemam. 

Zgrada Parlamenta izgleda kao neka stambena zgrada u Travnom: 



(uočite klima uređaje, koje si je valjda svatko sam postavljao) 

Ulaz: 



Gospodin u plavoj košulji počeo nam je vikati da ne smijemo slikati zgradu. Spomenik da, ali zgradu ne. Nasreću, ostalo je samo na upozorenju. 

S druge strane ceste je grob neznanog junaka, a iza njega i grobovi nekih znanih:

 

Tu je i vječna vatra: 



A nasuprot tomu tenk: 



Tenk, crkva Rođenja Kristova i komadić Doma Pionira: 



"Za domovinu!", kaže natpis na tenku: 



U Tiraspolu Dnjestar čini veliki meandar i posve se približava gradu. Prošetali smo do njega: 





S druge je strane jedan od tih džepova Pridnjestrovlja na desnoj obali Dnjestra. 

Prelazimo glavnu ulicu: 



Propaganda - Tiraspol, naš voljeni grad: 



I evo nas opet kod onog plakata - čvrst stisak ruke Medvedeva i Smirnova: 



(nota bene, liči li Smirnov još komu na Seana Conneryja?) 

Tu je i gradska palača kulture: 



Pa još malo pobjede nad fašizmom: 



Mural na temu poljoprivrede: 



U međuvremenu prolazi skupina vojnika (ne prva koju smo vidjeli). No ovi su komični, jer nose plastične vrećice s kruhom i mlijekom. 

"Sjećamo se...": 



A onda se i mi sjetimo da i ovamo prodire potrošačko društvo: 



Onaj toaletni papir kojim se plaća tiska se u ovoj banci:



I, nakon šetnje, vraćamo se prema kolodvoru, gdje bismo trebali pričekati maršrutku za Chişinău. Iako računamo da jedna polazi u 6, dok dolazimo do kolodvora, vidimo jednu kako odlazi. Mašemo vozaču i zaustavljamo ga, možda još ima mjesta. Ima. Sjajno. Rješavamo se preostalih rubalja, Hrvoje nema dovoljno (zbog dvije pizze), pa plaća u lejima. Vozač prima sve. Uostalom, navodno se i u Pridnjestrovlju može kupovati za leje. 

Na izlasku iz grada, ordeni kojima je grad odlikovan (slika je loša jer je slikana kroz mokro staklo): 



Na granici nema problema, puštaju nas iz države, opet smo pod punom kontrolom moldavskih vlasti. Ostavljamo iza sebe ovu čudnu državu čiji sami stanovnici nisu sigurni u čemu točno žive. Država u državi? Autonomna federalna jedinica? Separatistički teritorij? 

Ulaz u Chişinău iz smjera aerodroma određuju dva socrealistička giganta, nazvana Vrata Chişinăua. Ovo je lijevo krilo: 





Vraćamo se na početnu točku, autobusni kolodvor. Kiša lagano jenjava. Šećemo se prema hostelu. Slikam trolejbuse: 



Požar u hotelu Naţional: 



U ambasadi u Budimpešti uvalili su nam nekakvu brošuru o turističkim atrakcijama Moldavije. Tu sam brošuru ja u Debrecenu ostavio na vidljivom mjestu da ju ne zaboravim, a Nikola ju je sklonio jer mu je smetala da sjedne - te sam ja, pakirajući se, zaboravio da ju imamo. U njoj je ovaj hotel prikazan kao jedan od najboljih u Chişinăuu. Međutim, koliko smo vidjeli, on je posve napušten. Možda je bolje da nismo uzeli brošuru... 

Ekscentrično kičasti hotel Boutique, koji izgleda kao nešto iz gift shopa: 



Vraćamo se u hotel presvući, pa ćemo na palačinke. Ja ću još malo na internet. Nažalost, to se oduljilo, pa na kraju krećemo u žurbi. Hrvoje uzima kišobran koji je ostavio sklopljen u predvorju i vidi da ga je netko rasklopio da se osuši. No prilikom rasklapanja nešto se strgalo i sad ga više ne može zaklopiti. Mrda s kišobranom, na kraju odlučuje otići bez njega, jer kiša trenutno ne pada. Sad smo dakle ostali s jednim koliko-toliko funkcionalnim kišobranom, jer Nikola nema kišobran (njemu to "ne treba"), a Hrvoje svoj gotovo da ne može iznijeti kroz vrata hostela. 
Žurimo se do palačinki i stižemo u 10 minuta do 10. Još rade i čak nam konobarica donosi jelovnik. Hrvoje i ja se odmah odlučujemo, no Nikola će opet iščitavati jelovnik. Hrvoje gubi živce, pokušava mu objasniti da je 5 minuta do zatvaranja i da se nemamo što premišljati, nego uzeti ono što nam prvo odgovara. Podržavam ga, jer je Nikola stvarno dosadan s time, tim više što onda stalno ispituje što znače pojedine stavke na jelovniku i nikako da zapamti (tako me npr. tijekom puta triput pitao što je "varza" - kupus, Nikola, kupus). Nikola međutim nema namjeru odustati od listanja jelovnika (toliko o onome da mu se treba reći ako sâm ne kuži - ni to nema efekta). Dok se tako njih dvojica natežu, dolazi konobar koji kaže da zatvaraju. Eto, ništa od palačinki. 
No ja predlažem da odemo u obližnju pivnicu. Hrana je dobra, uzimam boršč, imaju i odlično domaće pivo... Pregledavam imovinsko stanje i kužim da imam 200 leja manje nego bih trebao imati. Hm. Čini mi se da mi neće biti dosta za preostalih dva dana ovdje. Veli Hrvoje da on ima više, pa će mi posuditi ako mi usfali. No mene zanima gdje su ti novci. 

Odlazimo opet do one cjelonoćne prodavaonice. Večer prije kupio sam ovdje kvas, tradicionalno rusko fermentirano piće. Meni je kvas odličan i osvježava, no ova dvojica frkću nosom. Nikola je čak i kušao, rekao da nije loše, ali je i dalje nastavio frktati. Komentiram to starom francuskom izrekom "Ne zna svinja što je dinja". Laughing

Na povratku u hostel Nikola slika ovo zanimljivo upozorenje: 



Bili smo upozoreni. 

Po povratku u sobu čujemo da je onaj stari opet tu i da već naveliko pili. Pa dobro, ja bih ljudima koji hrču zabranio spavanje u dormitorijima. Nikola mu fućka, cokće, ništa. Već ga je spreman likvidirati. Spava točno iznad mene na krevetu. U jednom času je i meni već dosta, pa ga opalim šakom kroz madrac. Tada nastane tajac. I to toliko dugo, nekih desetak minuta, da sam već mislio da je doživio infarkt. Već mi se u glavi vrti moldavska policija, ispitivanja, birokracija, deportacija...srećom, nakon nekih desetak minuta tip se okrene i nastavi hrkati.

egerke @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 30, 2012
SRIJEDA 19. SVIBNJA 



Tematska pjesma 

Dva ranojutarnja kadra stana - kuhinja je u crvenim tonovima, soba u zelenim: 





Jutro je i opet kišovito, no morat ćemo odraditi šetnju Iaşijem. Hrvoje je predložio da se odmah prošećemo do autobusnog kolodvora i kupimo kartu, kako ne bismo ostali bez nje. Marta dolazi u 12 sati i dotada moramo napustiti stan. Idemo stoga prvo do kolodvora. Začudo, kiša je prestala. 
Kroz našu ulicu prolazi tramvaj. Iaşi ima metarski kolosijek, a tramvaje su uglavnom dobili iz Stuttgarta kada je tamo ukinut tramvaj: 



Zanimljivo, Iaşi je prvi grad u kojem sam vidio da i tramvaji imaju registraciju:



Iaşi je drugi najveći grad u Rumunjskoj, u čijoj aglomeraciji živi oko 400 000 ljudi. Ujedno je i najveći grad u Moldavskoj. Nazivaju ga "Gradom velikih ljubavi", a također i "gradom na sedam brežuljaka" (ovo je već peti takav u kojem sam bio, nakon Rima, Istanbula, Pule i Plovdiva). Grad je bogate kulture, a u njemu se nalazi i najstarija sveučilišna knjižnica u Rumunjskoj. 
Grad je vjerojatno dobio ime po Jazigima, iranskom plemenu bliskom današnjim Osetima, koji su nastavali to područje, a kasnije su se pridružili Mađarima i naselili se u središnjem Alföldu (u regiji koja još i danas po njima nosi ime Jászság - njihov je vođa bio Lehel, jedan od ranomađarskih knezova; danas Lehelovo ime nosi najpoznatija mađarska tvornica hladnjaka, smještena u Jászberényu). 
Od 16. stoljeća glavni je grad Moldavske. U svojoj povijesti bio je često spaljivan: 1513. Tatari, 1538. Turci, 1686. Rusi (što ćete, nezgodan položaj na razmeđi putova). 
U gradu je 1792. sklopljen mir između Rusije i Turske, a 1822. opet stradava, budući da su gradom zavladali grčki trgovci (Fanarioti), za vrijeme grčkog rata za nezavisnost, što su Turci krvavo ugušili. 
Nakon ujedinjenja Moldavske i Vlaške 1859. Iaşi je bio jedan od dvaju glavnih gradova Ujedinjenih provincija, sve dok 1862. država nije priznata pod imenom Rumunjska, a prijestolnica preseljena potpuno u Bukurešt. 
Za vrijeme okupacije Bukurešta u Prvom svjetskom ratu Iaşi je opet glavni grad, od 1916. do oslobođenja Bukurešta 1918. 
Početkom Drugog svjetskog rata u gradu se dogodio jedan od najpoznatijih pogroma Židova, u kojem je u tjedan dana ubijeno oko 13 000 ljudi, a mnogi su deportirani. Rumunjska Željezna garda kao izliku je koristila tvrdnju da Židovi pomažu boljševike. 

Danas je Iaşi drugi najveći studentski grad u Rumunjskoj (nakon Cluja) i konačno nakon raspada SSSR-a može iskoristiti svoj povoljan položaj drevnog raskrižja putova između Crnog mora i Transilvanije, između Balkana i istočnoeuropskih stepa. 

Zgrada hotela Traian: 



I pored njega, malo moderniji hotel Unirea: 



Spuštamo se prema kolodvoru. Na jednom raskrižju ogromna lokva - slivnici ne gutaju vodu, ulicu nije moguće prijeći, auti plivaju. 
Naposljetku u daljini vidimo zgradu željezničkog kolodvora: 



Željeznička je pruga inače u grad došla 1870., a 1874. produžena je prema Chişinăuu. 

E sad, Marta nam je rekla da je autobusni kolodvor - nazvan Vama Veche, iliti Stara carina - odmah pored željezničkoga. No mi ne vidimo ništa. Stoga ja pretpostavljam da bismo trebali poći u smjeru iz kojega vidim da dolazi nekoliko minibusa. Nažalost, ispostavlja se da je to ćorak. Vraćamo se nazad i pokušavamo na drugu stranu, i u tom času primjećujem da je autobusni kolodvor zapravo direktno sučelice željezničkom, samo ga na početku nismo vidjeli jer nam je nešto zaklanjalo vidik. 
Autobusni kolodvor je istočnog tipa, što znači da ne postoje blagajne, već se karta uglavnom kupuje kod vozača. Samim time nije moguće ni kartu kupiti unaprijed. Ujedno vidimo i da imamo još buseva za Chişinău, nije nam Marta rekla sve. Nikola smatra da bi nekoga trebalo pitati gdje se i kako kupuju karte, no već je poznato da ja izbjegavam pitati ljude, iz niza razloga: općenito ne volim pričati s nepoznatim ljudima, neugodno mi je pokazati da sam turist, neugodno mi je pokazati da ne znam i naposljetku, bojim se da neću razumjeti odgovor, u slučaju da ne vladam dovoljno dobro jezikom. Zato ću uvijek radije eskapistički hodati uokolo nego da pitam. Nikoli međutim to nije jasno, i on uvijek iznova smatra da bih se ja trebao blamirati. Kao da je činjenica da sam učio jezik dovoljan argument da taj jezik moram i govoriti s njegovim izvornim govornicima. Nakon natezanja oko toga bih li trebao pitati ili ne, Nikola sâm odlazi pitati na jedan od šaltera. Hrvoje, koji se dotada isto čudio mojem autizmu kad se radi o raspitivanju, sada primjećuje za Nikolu "Ponekad mu se divim koliko nema srama.", sugerirajući da je očito i njemu ipak bliži moj strah od blamiranja pred nepoznatima. 
Uglavnom, Nikola je na nekoj mješavini engleskog i rumunjskog uspio doznati ono što smo ionako pretpostavljali - da se karte kupuju kod vozača kada dođe. Eto. Po mom mišljenju sasvim neopravdano raspitivanje.

Dok se motamo oko kolodvora, uokolo hoda i neka starija žena, očito luda, koja svako malo ispušta visoke krikove koji se čuju posvuda uokolo.

Vraćamo se natrag prema centru. U jednom času čujem kukurikanje iz jednog dvorišta. Doista, netko u centru Iaşija drži kokoši: 

 

Ponovno prolazimo pored one lokve, stigla je interventna ekipa i sada otčepljuju slivnik. 

Prolazimo Bulevardulom Ştefan cel Mare i stižemo do Metropolitanske katedrale: 



Impresivna crkva u kojoj je sjedište Moldavsko-bukovinske mitropolije i Jaškog arhiepiskopa, posvećena je Svetoj Paraskevi (tj. Petki), Svetom Georgiju i Prikazanju Isusovom. Otići ćemo do nje i zaviriti unutra. Upravo je u tijeku liturgija, pa stoga nećemo smetati. Kao i u većini pravoslavnih crkava, i ovdje vjernici za vrijeme službe Božje stoje. 
Crkva je barokna, inspirirana u svojoj izgradnji rimskom crkvom Trinità dei Monti (to je ona na vrhu Španjolskih stepenica): 



Kao što se vidi, obnavljaju ju. Iz malo veće daljine:



Nedaleko je jaška katolička katedrala, modernijeg izgleda: 



A pored nje katolička crkva Uznesenja Blažene djevice Marije:



(na slici se vidi i crkva Trei Ierarhi iz 17. stoljeća, koja se nalazi malo dalje - evo je same:) 



Pokraj ovih katoličkih crkava nalazi se mali plato s kojeg puca pogled na novije dijelove grada:
 

 


Sumorno. 
Još jednom crkva Uznesenja Marijina: 

 

Šećemo Bulevardulom Ştefan cel Mare do kraja. Prije toga primjećujem i ovdje zgodne figurice na semaforima, slične istočnonjemačkom Ampelmänchenu: 





Na kraju Bulevardula Ştefan cel Mare nalazi se jedna od najpoznatijih vizura Iaşija - Palača kulture: 







Ova neogotička palača gradila se od 1906. do 1925., na ruševinama nekadašnjeg moldavskog kraljevskog dvora. Danas se u njoj nalaze 4 muzeja - Muzej umjetnosti, Etnografski muzej Moldavske, Moldavski povijesni muzej i Muzej znanosti i tehnologije - kao i županijska knjižnica i Centar za zaštitu i restauraciju kulturnog nasljeđa. U njoj se održavaju i razne izložbe. Nažalost, upravo ju obnavljaju iznutra, tako da smo mogli samo zaviriti u predvorje. Ukupno se u zgradi nalazi 298 soba. 

Ispred je spomenik moldavskom knezu Stjepanu Velikom i Svetom (Ştefan cel Mare şi Sfânt): 



Stjepan III. bio je moldavski knez u drugoj polovici 15. stoljeća. Svojom je vlašću uspio učvrstiti autonomiju Moldavske, a 1475. je u Bitci kod Vasluija zadao odlučan poraz Turcima, za što ga je papa Siksto IV. proglasio "pravim borcem kršćanske vjere". Ujedno je otplatio dug Atosa, monaške republike na grčkoj Halkidici, čime je sačuvao autonomiju toga teritorija, koja traje i danas. 

S dotičnime ćemo se sretati svih ovih dana, jer je u Moldaviji on slavljen kao najveći vladar, a njegov se lik nalazi na svim novčanicama moldavskih leja. 

Pokraj toga je križ posvećen borcima iz revolucije 1989.: 



A iza njega crkva Sv. Nikole: 



S druge strane, zajedno s Palačom kulture: 



Malo modernije arhitekture: 



Zvonik crkve Bărboi: 



Vraćamo se lagano doma, a upravo počinje i kiša. Hrvoje me pita "Koliko smo mi daleko od doma?", dok upravo koračamo ulicom prema našoj zgradi. Ne znam što je s tim prirodnjacima, čovjek bi očekivao da imaju bolju orijentaciju od nas društvenjaka, no eto - sjetimo se Vesne, a i Hrvoje bi se garant izgubio. 

Uzimamo stvari, Marta dolazi u 12. Pita nas kako nam se sviđa grad, je li nas ulovila kiša...ispada da smo taman pogodili onu rupu između dva pljuska za našu šetnju.
Dok idemo prema autobusnom kolodvoru nešto ćemo i pojesti. Izgleda da će to opet biti pizza, malo smo u žurbi. Nakon pizze brzo smo na kolodvoru. Nikola se čudi da nismo vidjeli toliko Cigana koliko bi ih čovjek očekivao u Rumunjskoj. Putem do kolodvora pokazujem mu sve koji prođu. Meni se čini da ih ima dosta, Nikola tvrdi da su to većinom samo crnomanjasti Rumunji.

Na kolodvoru već stoji minibus za Chişinău. Dolazimo do vozača, ja mu velim da smo trojica. Pita nas imamo li rezervaciju. Kakvu sad rezervaciju, gdje bismo uostalom rezervirali? Ipak, mjesta još ima. Trpamo stvari unutra, potom se i sami trpamo u minibus. Moramo sjediti na zadnjim sjedalima, očito su ta jedina nerezervirana. Nema veze, ionako uvijek biramo ta. 

Minibus stoji, puni se dupkom. Neka starija žena dovlači nekih 5 kutija s loncima. Nije mi jasno, šverca li posuđe preko granice ili što. Došla je taksijem, prvo ukrcava te kutije s loncima u naš minibus, potom još toliko i u drugi, koji također ide prema Moldaviji. Potom dolaze i neke moldavske fufice. Vidi se da se žele srediti, no da baš nemaju mogućnosti. Hrvoje primjećuje kako jedna ima umjetne nokte koji su smeđi, uži od pravih noktiju i još se lijepe valjda selotejpom na prst. Naravno, usto još i vrtoglavo visoke potpetice. A onda se uguraju u minibus među kutije s loncima i truckaju se doma. 

Napokon krećemo. Idemo na sjever, prema graničnom prijelazu Sculeni. Malo krajolika: 

 



Na granici svi van, ostali putnici su uglavnom Rumunji i Moldavci. Opet samo nas trojicu gnjave, miču nam putovnice na stranu, obavljaju kontrole. Dobivamo putovnice, riješili smo Rumunje. Prelazimo most preko Pruta (granične rijeke između Rumunjske i Moldavije) i izlazimo opet van na moldavskoj kontroli. Sad da vidimo jesu li nam izdali dobru vizu... 
Dok čekamo, komentiram kako je nekad na ovom mjestu započinjala država koja se prostirala skroz do Vladivostoka i Beringova tjesnaca. Doduše, tada je i granica bila malo ozbiljnija. 
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Evo nas u Moldaviji. 

Moldavija je sve do 1812. bila dio Moldavske, te je bila vazalna kneževina Turskog carstva. Nakon Bukureštanskog mira 1812. granica između Turskog carstva i Rusije uspostavljena je na rijeci Prut, što znači da je istočni dio Moldavske potpao pod Rusiju. Ta regija, nazvana Besarabija, omeđena sa zapada Prutom, s juga Dunavom, a s istoka Dnjestrom, čini glavninu današnje Moldavije. Rusija je na području Besarabije započela snažnu rusifikaciju i naseljavanje nerumunjskog stanovništva, kako bi posve zatrla rumunjski karakter regije. Zabranjena je liturgija na rumunjskom, također i rumunjsko školstvo. To je rezultiralo padom rumunjskog etničkog elementa u regiji s 86% 1816. na 52% 1905. 
Nakon Oktobarske revolucije lokalno stanovništvo oformljuje Moldavsku demokratsku republiku, koja se potom 1918. ujedinjuje s Rumunjskom. Tako će ostati sve do Drugog svjetskog rata. Sovjetska vlast međutim nikada nije priznala ujedinjenje, nego je osnovala vladu Besarabije u egzilu. Između dva rata, u SSSR-u se, na području Ukrajinske SSR osniva Moldavska ASSR, koja se nalazi istočno od Dnjepra. 
Prema dogovoru Molotova i Ribbentropa, Besarabija je ušla u sovjetsku interesnu sferu. Tako je 1940. SSSR napao Besarabiju i Bukovinu, te na otprilike 70% teritorija Besarabije i 50% međuratne Moldavske ASSR formirao novu Moldavsku SSR. Ostatak međuratne Moldavske ASSR pripao je Ukrajinskoj SSR, a njoj je pripao i obalni dio Besarabije, tj. regija koja se naziva Budžak. Iako je Rumunjska u vrijeme Drugog svjetskog rata čak uspjela povratiti Besarabiju i proširiti svoju istočnu granicu sve do Južnog Buga, to je bilo privremeno rješenje, te je nakon rata granica Rumunjske i SSSR-s vraćena na Prut. 
Za vrijeme SSSR-a u Moldaviji je odabrana druga taktika - ovoga se puta nije zatiralo etnički identitet, već se pokušavalo formirati zasebni moldavski identitet. Moldavski se tako počeo pisati ćirilicom, te se identitet gradio na kontinuitetu s Moldavskom iz razdoblja prije rumunjskog ujedinjenja. Moldavija po tome nije dio Rumunjske, već sljedbenica povijesne Moldavske, čiji se zapadni dio ujedinio s Rumunjskom, a istočni ušao u SSSR. 
Ipak, u gradove se doseljavao sve veći broj Rusa i Ukrajinaca, što će početkom devedesetih rezultirati velikim problemima...no o tome sutra. 

Moldavija je nekoć bila nazvana "vrtom SSSR-a". Doista, njeni poljoprivredni proizvodi hranili su veliki dio SSSR-a. Ujedno je i najgušće naseljena republika bivšega SSSR-a. Iako naizgled niska (najviša točka ima 430 metara), čitav je krajolik brežuljkast, kao i u susjednoj Moldavskoj. Nažalost, propašću SSSR-a, a potom i građanskim ratom koji je uslijedio, Moldavija je izgubila veliko tržište bivšega SSSR-a. Danas je najsiromašnija država Europe, u kojoj oko četvrtina stanovništva živi s manje od 2 dolara dnevno. 

Odmah nakon granice stajemo da bi ona gospođa iskrcala svoj prvi kontingent lonaca. Očito je da ima dogovorene punktove za prodaju. 

Sela izgledaju plodno, ali zapušteno: 



Prvi dojmovi su sumorni, ali to je dijelom i zbog vremena. Trenutno ne pada kiša, no oblaci jure nad nama: 







Uobičajena industrijska arhitektura: 



Još pejzaža: 













Vinogradi su također simbol Moldavije, moldavska su vina, odmah nakon gruzijskih, najbolja iz bivšeg SSSR-a: 



Napokon, nakon neka 4 sata truckanja (ceste su im katastrofalne - osim ako nemate bubrežne kamence, onda su terapeutske) stižemo u Chişinău. To je jedini moldavski velegrad u pravom smislu riječi, budući da je Moldavija i najruralnija zemlja Europe. I o Chişinăuu će riječi biti kasnije. 
Vozač nas je iskrcao gotovo u centru, iako mi to tada nismo znali. Imali smo upute s interneta kako pronaći hostel, no ispalo je da je naš minibus stao na drugom mjestu. No, prije no se djenemo u potragu za hostelom, hajdemo prvo nabaviti novce. Dečki će promijeniti eure, a ja ću naći bankomat. Ali vraga! U Moldaviji nisu svi bankomati povezani s međunarodnom mrežom, tako da mi Maestro znak na bankomatu ne garantira da ću dobiti svoja sredstva. Srećom, pronašao sam ranije taj podatak, pa nisam zdvajao. Treba samo naći Agrobank Moldova... 
Dečki su promijenili novce, 100 eura, imaju oko 1500 leja. Moldavski se lej lako preračunava u kune, omjer je 1 kuna = 2 leja. 
Pokušavamo na jednu stranu, pa onda na drugu. Nikola bi naravno da ja pitam, ja bih radije lutao nasumično nego da pitam. No ako ništa drugo, evo bankomata Agrobank Moldove. Dižem lovu. E sad Nikola traži da dignem više, jer on nije uspio promijeniti sve eure. Naime, i on i Hrvoje imali su po jednu oštećenu novčanicu od 100 eura. Hrvoje je svoju prvo pokušao uvaliti u moldavskoj ambasadi, no konzul mu ju nije htio primiti. Na kraju ju je utopio u Cluju. No sad i Nikola ima isti problem, pa su ga u mjenjačnici odbili, te je promijenio samo 50 eura. Kažem mu neka proba platiti hostel eurima, možda mu prime. 
Sada imamo novce, imamo sve, samo ne znamo gdje je hostel. Pokušavam se prisjetiti karte Chişinăua sa stranice hostela i mislim da znam u kojem pravcu moramo ići. Krećem, ova dvojica za mnom. 

U jednom pothodniku, grafiti za Hrvoja i Matu: 



Spuštamo se jednim bulevarom u smjeru u kojem mislim da bismo trebali. Dolazimo do velikog križanja kojim dominira ova nedovršena zgrada, čiju funkciju nažalost nisam uspio doznati (vjerojatno hotel ili poslovna zgrada): 



E sad Nikola opet kreće s "Pitaj, pitaj". Stajem na jednom kiosku i pitam znaju li gdje je šoping centar Mall-dova (iza njega se naime nalazi hostel): 



Žena je očito Ruskinja, pa petlja s rumunjskim. Na kraju mi daje broj maršrutke na koju trebamo ići. No ne kaže odakle. 

Prelazimo cestu, tamo je stanica gradskog prijevoza i još jedan kiosk. Naravno da Nikola očekuje da i ovdje pitam: 



Ova barem zna rumunjski. Da, trebamo na broj 149, da, stanica je upravo pred kioskom. Još mi kaže i iz kojeg smjera dolazi. Vraćam se i kažem to dečkima, a onda Nikola izvaljuje jedno od svojih besmislenih pitanja: "A kad ide sljedeći?" Na rubu živaca mu pokušavam reći da žena prodaje novine, a da nije dežurni dispečer, te odakle bi uopće mogla znati takvo što. Dovoljno je da nam je rekla broj i stanicu, koliko vidim, maršrutke stalno cirkuliraju, nećemo čekati dulje od 10 minuta... 

Toliko smo negdje i čekali. Bavili smo se i mišlju da pošaljemo sve kvragu i odemo na taksi, ali se maršrutka ipak pojavila. I to dupkom puna. Jedva smo se ugurali. Vozili smo se nekih 5 minuta, ispljunuli 3 leja po osobi i stvorili se pred rečenim šoping-centrom. Hostel je navodno iza njega. Zaobilazimo ga, vidimo jedan hotel, ali taj ne odgovara opisu. Moramo u jednu pokrajnju uličicu, pored nekih straćara, i onda dolazimo do kraja asfalta, te je tamo hostel. Nova zgradica. Ulazimo unutra, nigdje nikoga. S prvog se kata spušta neki Azijat, vjerojatno isto turist. Pitam ga zna li gdje je recepcija. On kaže da je ovdje, i odvodi nas u kuhinju koja služi i kao recepcija. Ipak nije turist, već radi u hostelu. Kasnije ćemo doznati da se zove Lucan.
Pojašnjava nam gdje je što i dodjeljuje nam naš dormitorij. Nas smo trojica u šesterokrevetnoj sobi. Upozorava nas da se zahodi znaju zaštopati i preporučuje nam da toaletni papir umjesto u školjku bacamo u kantu za smeće. Bizarno. Embarassed 

Mi ćemo se malo osvježiti i krenuti u šetnju do grada. Ipak trebamo nešto i pojesti. Da bismo došli do centra trebamo prijeći ovaj vijadukt: 



Ispod njega nalaze se potleušice. U daljini, modernije zgrade: 



Pogled preko vijadukta na noviji dio grada. Tamo je negdje u daljini i kolodvor, a vidi se i ona nedovršena zgrada: 

 

Putem do grada prolazimo i pored crkve i manastira Sv. Teodora Mučenika: 





Glavna ulica u Chişinăuu nosi ime - Bulevardul Ştefan cel Mare. To je lijepa široka avenija s drvoredom duž obiju strana. Ako zanemarite povremene iskaze bijede, šećući uz luksuzne lokale možete misliti da ste negdje u zapadnoj Europi. 

Auto s pridnjestrovskom registracijom: 



O Pridnjestrovlju će više riječi biti sutra. 

Zgrada moldavskog Revizorskog suda: 



Kako je 2010. Chopinova godina, svi pješački prijelazi na Bulevardulu Ştefan cel Mare su redizajnirani kao klavirske tipke: 



Tražimo restoran, ali tražimo i autobusni kolodvor, kako bismo provjerili vozne redove za sutra. Nikako da naučimo da to u ovim zemljama ne funkcionira. 
Pokrajnja ulica pored središnje tržnice. Uočite stabla okrečena protiv nametnika: 

 

Naposljetku sjedamo u neki gruzijski restoran u podrumu. Hrana izgleda dobro, a možemo i malo trenirati prije ljeta. Hrvoje opet izvodi neke vegetarijanske kerefeke, ja se ipak odlučujem za nešto tradicionalno moldavsko, a Nikola bira li ga bira. Na kraju nemaju ono što hoće, pa uzima nešto drugo. Ja za piće tražim mineralnu vodu Bordžomi, koja je poznata i izvan Gruzije. Navodno ima vrlo specifičan okus, pa želim probati. Konobarica me još pita "Znate li što je to?" Mislim si, tko zna kakav to ima okus... Na kraju je po okusu slična Jamničkoj, ništa strašno. 

Nakon ručka/večere još malo lunjamo tim kvartom i na kraju nalazimo kolodvor. Sablasno je prazan, a voznih redova naravno nigdje nema. Opet isto. 

Prošetat ćemo se još do željezničkog kolodvora i možda usput svratiti na jedne palačinke. Ponovno dolazimo do onog istog križanja gdje smo danas već bili. Tu je i spomenik revolucionaru Grigoriju Kotovskom, jednom od najzaslužnijih za nastanak Moldavske ASSR: 



Palačinkarnicu upravo zatvaraju, jer je već 10 sati, pa ćemo produžiti do kolodvora. Želimo naime čim prije kupiti kartu za spavaća kola za Bukurešt, kako ne bismo ostali bez mjesta. 

Kolodvor izgleda vrlo spektakularno uređen. Nažalost, dnevni je promet slab - samo 5 vlakova, koje uopće ne miču s displeja: 



Svi su međunarodni, a čak 3 idu za Moskvu. 

Blagajna je međutim zatvorena, radi do 6.

Kolodvor izvana: 

 

Vraćamo se u hostel, usput još stajemo u prodavaonici koja radi 24 sata, kako bismo si nabavili nešto za popudbinu. 
U hostelu primjećujemo da imamo još dvoje cimera. Jedna cura, očito Ruskinja (vidjeli smo joj štivo kad smo stigli - nekoliko ruskih knjiga bile su odložene na prozoru među drugim njenim stvarima), i neki stariji tip od kojih šezdesetak godina. Koji poprilično hrče.

egerke @ 17:01 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, lipanj 27, 2012
UTORAK 18. SVIBNJA 



Tematska pjesma

Nažalost, hostel nije servirao doručak, pa su nam preporučili jedan kafić u relativnoj blizini. Radilo se o nekom dosta ulickanom mjestu, očito popularnom među lokalnim studentima. Ja sam uzeo omlet i čaj, Nikola samo čaj, a Hrvoje se opet našao na sto muka, jer nije bilo ničega vegetarijanskoga. Naposljetku se odlučio za salatu. 

Putem natrag do hostela zanimljiva kompozicija - u istom kadru pravoslavna crkva (nažalost, ne znam komu posvećena), dimnjak stare talionice i rektorat Medicinskog sveučilišta: 



Vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Putem prolazimo pored rodne kuće mađarskoga kralja Matijaša Korvina: 



Matijaš Korvin bio je drugi sin Jánosa Hunyadija (Iancu de Hunedoara, kod nas poznatog kao Sibinjanin Janko), mađarskog plemića koji je znamenit po tome što je 1456. obranio Nándorfehérvár (Beograd) od Turaka, te tako za 70 godina odgodio njihovo napredovanje prema srednjoj Europi. 
Njegov sin postao je kraljem 1464., te je vladao Ugarskom idućih 26 godina. Tih 26 godina ostalo je zapamćeno kao zlatno razdoblje srednjovjekovne Ugarske, koja je tada proširila granice, a u samoj je državi vladao mir i prosperitet, te je cvjetala kultura. Njegova supruga bila je Beatrice, kći napuljskog kralja, što je omogućilo prodor renesanse u Mađarsku. Njegova biblioteka, Corviniana, svojedobno je bila druga najveća na svijetu nakon Vatikanske.
Matijaš Korvin dobio je svoje mjesto i u folkloru i narodnim pjesmama ne samo Mađara, već i okolnih naroda. Rumunji npr. naglašavaju njegovo vlaško porijeklo. Poznate su anegdote o njegovoj pravednosti, a u Mađarskoj postoji i izreka "Meghalt Mátyás, oda az igazság." (Umro je Matijaš, nestala pravda.) Ta bi izreka mogla imati veze s činjenicom da je nakon Matijaševe smrti 1490. Mađarska počela propadati - prvo u vidu turske okupacije, kasnije habsburške, pa onda Trianona...i to sve traje do danas. Matijaš Korvin Mađarima je ono što je Srbima car Dušan - idealizirani veliki vođa iz najsnažnijeg doba države. Istina je naravno uvijek drugačija, pa je tako Matijaš npr. svoju veliku plaćeničku vojsku održavao visokim porezima koje su plaćali kmetovi. 

Mi idemo dalje. Prometni krkljanac: 



Kluški tramvaj: 



Kluška sinagoga: 



Spomen ploča:



"Ovaj sveti dom, Memorijalni hram deportiranih, posvećen je sjećanju na Židove sjeverne Transilvanije, deportirane 1944. i ubijene u logorima smrti. Nećemo nikada zaboraviti njihovo mučeništvo." 

Kluške Židove sredili su mađarski fašisti, Strelasti križevi, koji su vlast preuzeli u ljeto 1944., nakon što su Nijemci prisilili Horthyja da odstupi. S druge strane, u ostatku Rumunjske primjenjivale su se druge metode – recimo u Iaşiju su Židovi bili potrpani u teretne vlakove, čiji bi se vagoni zapečatili, a tada bi vlakovi besciljno vozili uzduž i poprijeko Rumunjske, polagano, dok svi ne bi pomrli od vrućine, gladi i nedostatka zraka. Time se bavila Željezna garda, rumunjska ultranacionalistička vlast u međuratnim godinama i za vrijeme Drugog svjetskog rata. 

I još jedna pravoslavna crkva, Sv. Nikole:



Vrhunska ironija - ispod kolopleta žica visi zastava EU: 



Budući da Nikola nije ništa doručkovao, staje u jednoj prčvarnici nedaleko kolodvora, kako bi si kupio pizzu. Meni međutim pogled privlači jelovnik. Nije mi naime sasvim jasan sastav četvrte stavke odozdo, ali nadam se da nije ono što mislim da jest: 



Dolazimo na kolodvor, kupujemo kartu, potom i neku popudbinu, pa potom izlazimo na peron. 

Ovako izgledaju pothodnici na kolodvoru: 

 

Onaj pred kolodvorom još je gori i mračniji. 

Nikola je još gladan, pa švrlja uokolo tražeći još neku hranu, dok Hrvoje i ja čekamo vlak.
Nas danas očekuje put od skoro 9 sati do Iaşija. Rumunjska je velika zemlja, a i ova pruga je brdska, pa zato put traje toliko. 
U Iaşiju i opet imamo rezervirano (ja sam naime još u Debrecenu odlučio rezervirati hostele u Cluju, Iaşiju i Chişinăuu, kako ne bismo još umorni od puta morali šalabazati gradovima u potrazi za jeftinim smještajem). No u Iaşiju smo u biti smješteni u stanu - naime, preko Hostelworlda se može iznajmiti i stanove u Iaşiju, čak i za jednu noć. No kako su stanovi razbacani po gradu, trebamo se unaprijed dogovoriti kada i gdje ćemo se naći s iznajmljivačem. Kako je došlo do promjene plana, već sam mu jučer navečer poslao mejl s novim terminom dolaska, ali odgovora još nema - ni mejlom ni SMS-om. 

Naš vlak dolazi iz Temišvara, nadamo se da su vagoni malo udobniji. I jesu, donekle - barem sjedala. No sjedala je 8 u kupeu, a osim nas trojice, tu su još 4 druge osobe, mahom starije, 2 muškarca i 2 žene. I svi se tiskamo u tom uskom i zagušljivom kupeu. 

Krećemo - opet pustopoljine: 



I sela: 







(ovo je već početak Karpata, danas ćemo preći istočne) 

Nikolini specijalni efekti - ovo čak izgleda umjetnički: 



A djeluje i na druge objekte osim stupova: 



Polako zalazimo u brda: 













Crkva negdje pored Ilve Mice: 



Negdje u ovo vrijeme šaljem SMS iznajmljivaču. Odgovor stiže nedugo zatim - kaže da je on u biti ona, tj. da nije Constantin nego Marta, da je poslala mejl još sinoć (ja nisam ništa dobio) i daje nam adresu stana, te kaže da je najbolje uzeti taksi. Provjeravam GPS na mobitelu, Iaşi je slabo kartografiran. Možda ipak taksi... 

Brda sada postaju sve ozbiljnija...a oblačno vrijeme samo pojačava dramatičnost: 















Počinje prevladavati crnogorica:
 

 


Pa opet poljane: 







U vlaku smo se sreli s još jednim čestim problemom u Rumunjskoj - prosjačenjem. Naime, iako toga ima i kod nas, ovdje su nam tijekom skoro 9 sati putovanja negdje 5 puta banuli u kupe - bilo Cigančići koji žicaju, bilo gluhonijemi koji prodaju raznorazne drangulije. 

Negdje oko Vatre Dornei ušli smo u rumunjski dio Bukovine. Bukovina je povijesna regija danas podijeljena između Ukrajine i Rumunjske, a nekada je bila dio Austro-Ugarske i to njenog austrijskog dijela. 
Tu je konačno sišlo prvo dvoje suputnika, a kasnije, u Guri Humorului, i preostalo dvoje, te smo do Iaşija konačno bili sami u kupeu. 

Brda postaju pitomija: 

 

Karpati ostaju za nama: 







Prelazimo rijeku Moldovu, koja je dala ime čitavoj ovoj regiji: 



Sada smo u Moldavskoj. Moldavsku ne treba brkati s Moldavijom, iako se radi o istom korijenu. Moldavska je povijesna kneževina i jedna od regija Rumunjske, dok je Moldavija država. Da stvar bude još kompliciranija, na engleskome se pokrajina zove Moldavia, a država Moldova, dok se na rumunjskom i jedna i druga zovu Moldova. Cool

Moldavska je bila autonomna kneževina u vazalnom položaju prema Turskom carstvu, sve dok se 1859. nije ujedinila s Vlaškom i stvorila tzv. Ujedinjene provincije, iz kojih će nastati današnja Rumunjska. Ukratko, Moldavska zauzima područje istočno od Karpata, a Vlaška područje južno od Karpata. 

Krajolik Moldavske nije tipična nizina, već je blago brežuljkast, s mnogo polja: 



Kako odmičemo prema istoku sve je manje šuma, a pojavljuje se sramežljivo i sunce: 









Prolazimo kroz Suceavu, prijestolnicu rumunjske Bukovine: 

 

Pa potom još ravnice: 







I evo nas napokon u Iaşiju. Kolodvor izgleda zapušteno, no ipak je samo stvar da smo se zaustavili na pokrajnjem kolosijeku. Nakon 9 sati, dosta nam je vlaka. Trebali bismo naći Stradu Cuza Voda, ali nigdje nema nikakvog plana. Ništa, ipak ćemo na taksi, iako se Nikola prvo nećka (on uvijek važe lovu). Srećom, i Hrvoje je za taksi. Stajalište je odmah pred kolodvorom. 
Marta mi šalje poruku da nas čeka na dogovorenom mjestu, žena u crvenoj vjetrovci. Krećemo taksijem, i nakon nekih 5 minuta vožnje, evo nas na traženom mjestu. Cijena - 5 leja. 9 kn. Za nas trojicu. U Zagrebu je samo start u to vrijeme bio 20 kn. 
Marta se doista nalazi na dogovorenom mjestu, uvodi nas u stan. Zgrada je tipična socrealistička škatulja, ali stan je funkcionalan, uređen uglavnom namještajem iz Ikee. Obavljamo formalnosti oko plaćanja, potom nas pita kamo idemo dalje, kada joj kažemo, veli da su joj zadnja dva kontingenta gostiju također išla u Chişinău i da zna sve podatke o busevima i minibusevima. Kaže da imamo sutra jedan u 11 i u 2. Objašnjava nam i gdje je stanica. Potom se nudi da nas proveze jedan krug autom po gradu i objasni nam gdje je što, te gdje se isplati dobro jesti. Prihvaćamo. Vozi nas uokolo i pokazuje nam neke važnije točke koje ćemo obići sutra. Iaşi se čini kao lijep grad. Marta ironično primjećuje "Da, noću." Pita nas odakle smo. Kažemo joj. Onda kaže da joj muž već dugo govori kako trebaju otići u Hrvatsku, ali da je tamo "jako skupo". Kažem "E, pa zato mi dolazimo u Rumunjsku." 
Vraća nas pred zgradu, a mi potom odlučujemo otići na večeru. Nikola i ja bismo neki restoran, no Hrvoje je gladan i navija za neku od pizzerija u blizini. OK, umorni smo i ne da nam se baš puno pješačiti, pa odlazimo na pizzu. Nakon pizze kupujemo još u dućanu nešto za doručak sutradan, te se polagano povlačimo prema stanu. 
Stan je jednosoban, u sobi je francuski krevet, u kuhinji je još jedan ležaj. Između se nalazi kupaonica. Kanalizacija dosta smrdi. Ipak, iz nekog razloga su dečki zadovoljni stanom, naročito Hrvoje. 
Pogled iz kuhinje na vrata u predsoblje: 



Sjedimo još malo u kuhinji, klaframo. Ja pokušavam Nikoli objasniti da mi idu na živce situacije u kojima pokazuje socijalni invaliditet, poput npr. onoga kada očekujem da mi pomogne oko nečega, a da mu to ne moram eksplicitno reći, već je dovoljno da vidi da se s nečim mučim. On mi pak objašnjava da on nema taj impuls jer je navikao sve obavljati sâm i ne očekuje da će netko podrazumijevati očekivanje pomoći, a da to eksplicitno ne kaže. Na ovom putovanju nije bilo baš takvih situacija, no na ljetnima jest. Nikola naime uvijek nosi čim manje stvari, a onda još svoje viškove uvaljuje drugima, prvenstveno meni, jer ja uvijek imam nekakav ruksak. A u biti ja čitavo vrijeme očekujem da mi on dođe s pitanjem "Hoćeš da ti pomognem? Nije fer da samo ti nosiš ruksak, a ja hodam bez ičega. Daj da ga ja malo nosim." No s obzirom na količinu Nikolinog osjećaja za reciprocitet mogao bih se načekati do Sudnjeg dana da mi on sâm spontano ponudi pomoć. 

Ništa, vrijeme je za počinak, sutra ćemo obići Iaşi i konačno vidjeti jesu li nam ovi u Budimpešti uopće dali važeću vizu...

egerke @ 19:23 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, lipanj 26, 2012
E sad se sigurno pitate kakav je ovo naslov. 
Naslov znači "Kroz rumunjske zemlje", a radi se o putopisu po Rumunjskoj i Moldaviji. Putovanje smo obavili od 17. do 25. svibnja 2010., a ovaj se put Nikoli i meni nije pridružio Mate, već Hrvoje, Nikolin kolega iz srednje škole, koji je već nekoliko puta trebao putovati s nama, ali bi mu svaki puta nešto iskrsnulo. 
Iako je putovanje započelo 17. V., dečki su do mene u Debrecen došli već u petak, 14. V. Naravno, prije toga smo trebali otići u moldavsko veleposlanstvo u Budimpešti, kako bismo ondje izvadili vize. Niti to nije išlo osobito glatko. Naime, kako nikada nisam vadio vizu izvan matične države, nisam znao može li se formular (objavljen na njihovim mrežnim stranicama) poslati i poštom. Nije toliko bio problem za mene (ja sam bio na dva i pol sata od Budimpešte), koliko za dečke, jer su oni ipak udaljeni 6 i pol sati vlakom. Stoga sam još potkraj travnja poslao mejl ambasadi, na koji nisam dobio nikakav odgovor. Da stvar bude kompliciranija, u međuvremenu su Nikolu zvali s Milijunaša, tako da je bilo nejasno kad će njemu biti snimanje. Kada su mu javili da je snimanje 12. V., mogli smo početi planirati termin polaska. Budući da mi se ambasada nije javljala, odlučio sam spojiti ugodno s korisnim i otići 30. IV. do Budimpešte, tim više jer su taj vikend neki moji kolege s faksa bili u Pešti. Nakon što sam doklipsao do vrha jedne budimske ulice u kojoj je veleposlanstvo smješteno, dočekala me obavijest kako je veleposlanstvo - zatvoreno. I to od 15. travnja do 25. svibnja. Naravno, idioti su obavijest stavili na vrata veleposlanstva, ali ne i na net. Da podsjetim, moldavsko veleposlanstvo u Budimpešti odgovorno je i za Hrvatsku, BiH, Sloveniju i Vatikan. 
Potom sam ih nazvao, na broj koji su ostavili za kontakte u doba dok je veleposlanstvo zatvoreno. Spojili su me s nekim, vjerojatno konzulom, te sam im ukratko objasnio situaciju, nakon čega sam dobio preporuku da pošaljem mejl. Undecided Kada sam im objasnio da već jesam i da mi nisu odgovorili, odlučio sam ipak dogovoriti termin usmeno - 14. svibnja, između 1 i 2 (nisam još znao hoće li Venezia express kasniti). I da - formulari su se mogli poslati poštom. 
Toga smo se petka svi našli na Keletiju, potom otišli na ručak i laganom šetnjom do veleposlanstva. A onda je uslijedio hladan tuš. Preko portafona mi je službenik rekao da konzul nije ovdje i da će doći tek iza 5. Kad sam mu ukazao da imamo dogovoreno, rekao je da on nema ništa zapisano i da se vratimo nakon 5. Potom je prekinuo vezu. 
Veleposlanstvo inače radi do 5. A još je bio i petak. Sve je ukazivalo da ćemo ostati bez vize. A i da nećemo stići u Debrecen prije večeri. Isto tako, cijenu izdavanja vize, koja se obično uplaćuje na račun u banci, nismo mogli uplatiti, jer banke rade do 3. 
Sjeli smo na Bem tér i kunjali. A onda se spustila kiša. Iako je taj dan imao i sunčanih razdoblja, većinu ostatka puta pratit će nas tmurno vrijeme. 
Negdje oko 4.15 nacrtali smo se opet u veleposlanstvu. Naime, ja sam inzistirao da dođemo ranije, kako bismo eventualno presreli konzula za slučaj da nam šmugne. Vrata su bila otvorena, pa smo tako ušli u vrt lijepe vile u kojoj se nalazi veleposlanstvo. Tamo se motao i neki tip, koji nas nije udostojao ni pogleda. Nadali smo se da to nije konzul, tim više jer je dotični ubrzo izašao, ušao u auto i otišao. Nakon desetak minuta pojavio se drugi, koji je rekao da će konzul ubrzo doći i da odemo do konzularnog odjela. I doista, ubrzo su se otvorila vrata i pozvali su nas unutra. Rečeno nam je da taksu za vizu možemo platiti i njima, budući da su banke zatvorene. Potom je pronašao Nikolinu i moju prijavu, no Hrvojeve nigdje. Pitao je Hrvoja ima li rezervnu sliku, pa da ispune drugi formular - no on ju naravno nije imao. Potom mu je predložio da se ode slikati u obližnji šoping-centar. Međutim, na moje inzistiranje ipak je još jednom pregledao sve molbe i pronašao Hrvojevu u hrpi spisa. Time smo spasili nekih sat vremena. 
Viza je na koncu koštala nekih 36€, iako nam je na samoj vizi bila naznačena vrijednost od 32€. Nakon što smo platili, konzul nas je zamolio da ga malo ispričamo, da mu treba deset minuta da upiše i nalijepi vize. Potrajalo je skoro pola sata. 
Kada smo konačno dobili vize, pojurili smo na Nyugati, da se brže-bolje dočepamo nekog vlaka za Debrecen. Nažalost, tamo je bio krkljanac. Iako je IC vlak za Debrecen još bio tamo u trenutku našeg pristizanja na kolodvor (a već je kasnio 20 minuta u polasku), repina na blagajni bila je preduga da bismo uspjeli kupiti nadoplatu. Odlučili smo se stoga za prvi sljedeći IC, sat vremena kasnije. Taj više nije imao mjesta u drugom razredu, nego samo u prvom, pa je to još iznosilo nadoplatu od 940 forinti po osobi. 
No kako se primicalo vrijeme polaska, uvidjeli smo da vlaka nema, da je polazni kolosijek prazan. Prolazile su minute, 10, 20, pola sata...a vlaka još nigdje. U međuvremenu nam je otišao i brzi, koji je sporiji, ali je ipak krenuo puno prije IC-a. Da ne duljim, naposljetku se vlak i pojavio (netom pristigao iz Nyíregyháze i odmah ide natrag), a mi smo Budimpeštu napustili sa 60 minuta zakašnjenja. To je prvi putra da sam na MÁV-u doživio ozbiljno kašnjenje. 
Na kraju su dečki propustili pejzaž puste, jer nas je mrak ulovio već u Szolnoku. U Debrecen smo došli iza 10 navečer. Prvi je dan bio uludo potrošen. 
Iduća dva dana proveli smo u Debrecenu, po prilično kišovitom vremenu, šećući se, jedući, sjedeći u čajani ili doma. Pravo je putovanje započelo tek u ponedjeljak. 

Od tog prvog dana, evo samo Nikoline slike Keletija. Nikola je inače za Božić dobio iPhone, tako da sada i on može slikati: 



PONEDJELJAK 17. SVIBNJA 



Tematske pjesme nema. 

Toga sam se jutra probudio s grloboljom. Naime, već sam u petak u Budimpešti primijetio da je Nikola promukao i prehlađen, a kako smo tri noći u Debrecenu spavali u istoj sobi, prilično je izgledno da me je zarazio. Tako ću ja tu grlobolju i posljedice prehlade vući veći dio puta. 

Krenuli smo iz Debrecena brzim vlakom prema Budimpešti u pola 11. Nismo išli skroz do Budimpešte, već do Püspökladánya, gdje smo presjedali na IC Bihar. 
Pejzaž na putu do Püspökladánya (staklo je izgrebano): 



U Püspökladányu smo imali skoro sat vremena pauze, pa smo se malo promuvali oko kolodvorske zgrade. 

Potom smo sjeli u čekaonicu. Njih su obojica odlučila biti asocijalni, pa su na put uzeli vokmene. Ja sam ciljano odlučio svoj ostaviti u Debrecenu, kako ne bih ispao asocijalan i isključivao se iz razgovora. Laughing 

Dolazi IC Bihar, mijenja se lokomotiva (pruga je do Oradee neelektrificirana), te potom krećemo na put prema granici. Na ovom dijelu IC Bihar stoji kao i lokalni vlakovi, na svakom kolodvoru. Još malo pejzaža: 



Potom stižemo u Biharkeresztes. Iako su obje države u EU, schengenski režim još nije uveden za Rumunjsku, pa se i dalje obavlja granična kontrola. Kao vjerojatno jedini nedržavljani EU u vlaku, opet dobivamo poseban tretman putovnica - svima drugima samo pregledaju, naše uzmu i nose ih nekamo. To je slučaj koji se ponavljao i na ostalim granicama. 
U Biharkeresztesu nas preuzima rumunjska lokomotiva. Vani pljušti kiša, a mi krećemo preko granice. Iduća je postaja Episcopia Bihor/Biharpüspöki. Rumunjska granična kontrola. Opet nam šeću putovnice. Napokon krećemo prema Oradei. 
Oradea je bila prvi grad u Rumunjskoj koji sam posjetio, još kada sam 1998. bio prvi puta u Debrecenu. Tada me se nije nimalo dojmio, općenito, cijela mi je Rumunjska tada izgledala užasno - barem tih 13 km koliko smo prevalili od granice do Oradee. Laughing Koliko vidimo po slikama, ni sada nije bolje:



(tvornica boja na ulasku u Oradeu) 

Kroz Oradeu samo prolazimo, nju ću posjetiti nepuna dva tjedna kasnije, kada mi u posjetu dođe Tatjana, moja kolegica s posla. 

Nakon Oradee krajolik postaje brežuljkastiji:



Nikola bilježi okoliš svojim iPhoneom:



Ovi električni stupovi doista su nagnuti. Mislim da nije stvar čak ni u vjetru, već više u lošoj učvršćenosti. Jednog smo čak vidjeli i da leži na zemlji. Ipak, izgleda da žicama to ne smeta. 

No kojiput ćete na Nikolinim slikama vidjeti i druge nagnute objekte. To je posljedica sporosti iPhonea ili trzanja Nikoline ruke, što uzrokuje kašnjenje ekspozicije. 

Nakon nekog sam se vremena i ja trgnuo iz kunjanja i zabilježio prve tragove Karpata: 



To su Munţii Apuseni, Zapadne planine ili Bihorsko gorje, koje sa zapada odvaja Transilvaniju. Naime, iako se obično Transilvanijom naziva čitav dio koji je Rumunjska stekla nakon Prvog svjetskog rata, u biti se ona sastoji od Transilvanije u užem smislu (visoravni okružene Karpatima i Zapadnim planinama), Banata, Crişane i Maramureşa. Mi upravo izlazimo iz Crişane, koja je svoje ime dobila po trima rijekama nazvanima Criş (Körös) – Crişul Repede (Sebes-Körös, Brzi Kriš), Crişul Alb (Fehér-Körös, Bijeli Kriš) i Crişul Nigru (Fekete-Körös, Crni Kriš). Mi ćemo se veći dio puta voziti kroz kanjon Brzog Kriša (Crişul Repede), na kojemu leži i Oradea. 

Transilvanija je s druge strane uglavnom visoravan i to travnata - barem na ovom području više nema šuma, uglavnom su polja i livade: 







Nađe se i ponešto grmlja: 



Pitomi pejzaž, ali ipak su gole glavice brežuljaka malo čudne: 



Uz prugu uobičajena zapuštenost, kojoj tmurno vrijeme samo pojačava dojam: 



Evo, o ovome sam govorio - neželjeni efekti iPhonea: 



Ruralna Rumunjska: 



I opet nagnuti stupovi: 



I evo nas pred Clujom.
Odmah po dolasku u Cluj gledamo vezu za sutra. I odmah problemi: vlak koji smo pikirali, u 8:40, vozi samo vikendom. Doista, u prvoj verziji puta, mi smo trebali iz Cluja krenuti u petak. No dogodilo se tumbanje rasporeda, a ja nisam naknadno provjeravao vozne redove. Ništa, morat ćemo ići s onim iza podneva. 

Izlazimo iz kolodvora i tražimo mjenjačnicu/bankomat. Pothodnik pred kolodvorom mjesto je kao iz nekih postapokaliptičnih filmova. Ali je zato kolodvorska zgrada lijepa:



Autor je Ferenc Pfaff, koji je, između ostalih, izgradio i kolodvore u Zagrebu i Rijeci.

Nakon što smo riješili financije, upućujemo se prema centru grada i našem hostelu. 
Cluj-Napoca (Kolozsvár, Klausenburg, do 1974. samo Cluj) četvrti je najveći grad u Rumunjskoj i najveći u Transilvaniji. Ima oko 310 000 stanovnika. Nekada je bio glavni grad Transilvanije. Danas je studentski grad, u kojem se nalazi Sveučilište Babeş-Bolyai, najveće u Rumunjskoj. Ujedno je i neformalna prijestolnica rumunjskih Mađara. 

Korijeni grada leže u rimsko-dačkom naselju Napoca. Nakon povlačenja Rimljana u 3. stoljeću, na području grada nije bilo značajnijih događaja sve do 10. stoljeća, kada se na ovom području naseljavaju Mađari. Međutim, ni njihovo naselje nije ostalo pošteđeno, uništeno je u invaziji Tatara. Potom erdeljski vojvoda Stjepan na to područje naseljava Sase. Prvi spomen današnjeg naselja potječe iz 13. stoljeća, a u 14. je dobilo status grada. Do 16. stoljeća grad je bio glavni trgovački centar u Transilvaniji. U doba Reformacije, u gradu se javljaju luterani, kalvinisti, ali i unitarijanci, koji su se upravo formirali na području Erdelja. Unatoč naporima Istvána Báthoryja da utemeljenjem jezuitskog kolegija potakne protureformaciju, to je ostalo bez uspjeha. 
Ulaskom u Habsburšku monarhiju nakon Karlovačkog mira, Cluj započinje svoj prosperitet. Postao je središte dvaju nacionalističkih pokreta - s jedne strane rumunjskoga, koji je tražio ravnopravnost Rumunja u odnosu na ostale narode Monarhije, a s druge strane mađarskoga - koji je tražio istu stvar za Mađare. Mađarski je nacionalizam kulminirao u poznatoj revoluciji 1848., no uslijedio je poraz i teške godine Bachova apsolutizma. Tek 1860. zakratko Rumunji postaju ravnopravni ostalim narodima u gradu, no već 1865. proglašeno je ujedinjenje Transilvanije s Mađarskom, a rumunjske su škole pozatvarane. 

U drugoj polovici 19. stoljeća Rumunji su nastavili biti šikanirani, što je rezultiralo Transilvanskim memorandumom Franji Josipu. Car je memorandum proslijedio vladi u Budimpešti, a ona je reagirala suđenjem potpisnicima zbog "izdaje nacionalnih interesa" i još žešćom mađarizacijom. 
Nakon Prvog svjetskog rata Transilvanija se ujedinjuje s Rumunjskom, i započinje valahizacija. U gradu se postavlja skulptura Kapitolske vučice (dar Rima), i započinje izgradnja velike pravoslavne crkve (iako je u gradu bilo svega oko 10% pravoslavaca). No elitu grada i dalje su činili Mađari. U gradu je npr. izlazilo 5 mađarskih novina i jedne rumunjske. 

Tijekom Drugog svjetskog rata, Cluj je, kao i čitav sjeverni Erdelj, opet dio Mađarske, da bi ga Crvena armija vratila pod okrilje Rumunjske. 

Mađari su u gradu bili većina sve do šezdesetih godina, kada počinju prevladavati Rumunji, koji se naseljavaju uslijed industrijalizacije. Danas Mađari čine oko 17% stanovništva. 

Gradu je 1974., povodom 1850 godina prvog spomena imena Napoca, promijenjeno ime u Cluj-Napoca. 
Nakon revolucije, devedesetih godina gradom je vladao kontroverzni Gheorghe Funar, nacionalistički političar koji je svojim postupcima dizao tenzije nepotrebno provocirajući mađarsku manjinu. 

Da nema sveprisutnih žica, nikada ne biste rekli da je grad u Rumunjskoj: 

 

Cluj leži na rijeci Someşul Mic (Kis-Szamos): 



U središtu grada nalazi se katedrala Svetog Mihaela:



Pogled niz Bulevardul 21 decembrie: 



I niz Trg Ujedinjenja:



Cijeli trg s druge strane: 



(U sredini se vidi Strada Iuliu Maniu, o kojoj nešto više riječi kasnije.) 

Smještamo se u hostel. Hostel se nalazi u staroj jezgri, drži se zapravo stražnjim zidom za gradske zidine. Soba je ugodna, mala ali udobna. Hrvoju se sviđa. On rijetko putuje, pa nema baš toliko iskustava s hostelima. 

Već smo i gladni, pa odlazimo u jedan restoran s tipičnom rumunjskom kuhinjom. Na jelovniku vidim da imaju ciorba de burtă, juhu koja su zapravo fileki na kiselo. Ja inače ne volim iznutrice, ali fileke volim. To je valjda jedino meso koje Nikola ne voli, a ja da. Uz to piva i neka piletina. Nikola je uzeo neku lokalnu selekciju mesa, a Hrvoje, koji je vegetarijanac, ali jede ribu, uzeo je pečenu pastrvu. Ručak nije loš, restoran je dosta luksuzan, ali ovo je ipak Rumunjska, pa ni cijene nisu previsoke. 

Poslije ručka/večere idemo u obilazak grada dok pada mrak. Prvo dakle Strada Iuliu Maniu: 



Čitav prvi blok ove ulice posve je zrcalno simetričan, tj. zgrade s lijeve i s desne strane posve su jednake. 

U daljini, na Trgu Avrama Iancua vidi se saborna crkva Usnuća Bogorodičina. Evo je iz blizine: 



Crkva je građena između 1923. i 1933., budući da, kako sam napomenuo, pravoslavlje nema tradiciju u Transilvaniji. 

Ispred se nalazi spomenik Avramu Iancuu, rumunjskom odvjetniku i revolucionaru, koji je vodio neku vrstu vlastite gerile u doba revolucionarne 1848.: 



A nasuprot tomu je kazalište, koje nosi ime rumunjskog filozofa i dramatičara Luciana Blage: 



U zgradi se nalazi i opera. Zanimljivo, zgrada je građena za Mađarsko narodno kazalište, ali je ono 1919. preseljeno odavde u novu zgradu. 

Još jedan koloplet žica: 



S druge strane, još uvijek nedovršena kapela Sv. Josipa: 



A tu je i spomenik Starini Novaku (Baba Novac), srpskom hajduku i liku iz srpske i rumunjske nacionalne epike:



Dotični je naime pogubljen u Cluju. 

Prije povratka u hostel, još ćemo negdje sjesti na čaj. Mene boli grlo, pa bi mi čaj prijao. Sjedamo u jedan kafić nedaleko hostela i shvaćamo da smo očito upali u mađarski kafić. Obje konobarice, poprilično zgodne, su Mađarice, a takvi su i gosti (Mađari, ne nužno i zgodni). Napokon ne moram petljati s rumunjskim, nego se možemo sporazumijevati na nekom razumljivom jeziku...  

Vraćamo se u hostel. Imaju samo jedan katastrofalno spor kompjutor za net. Nikola lovi wireless preko iPhonea, no Hrvoje i ja se moramo snalaziti. 

Ja sam poprilično satrven grloboljom i prehladom u nastanku, pa se rušim u krevet...

egerke @ 21:31 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 18, 2012
UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Odmah po buđenju razgovaram s Vesnom o prethodnoj večeri. Ona veli da nije čula moju primjedbu da skrenemo desno. Po tome bi sve ostalo ispao nesporazum. Ali opet, ako ne znaš put, onda ne ideš prvi naprijed. Uglavnom, zaključujemo da moramo smanjiti tenzije, jer ćemo se inače poklati do kraja puta. Kako će se kasnije ispostaviti, ona i ja imamo prilično različit koncept "smanjivanja tenzija". Po meni "smanjiti tenzije", znači pošteno se raspraviti o svakom nesporazumu, i to isti čas kada do njega dođe. Čekanje i odgađanje rasprave samo vodi u zlu krv. Prema Vesni, "smanjivanje tenzija" očito znači maknuti se od teme koja donosi tenzije. Takav postupak meni ima efekt crvene krpe, jer je bježanje od rasprave nešto što me izluđuje. Moja je deviza "Ako nadrkaš, izdrkaj." Naravno, ne doslovno, već u smislu "ako se situacija počne zaoštravati, nastavi tim pravcem, jer jedino tako ćeš doživjeti katarzu kroz raspravu". Ovdje odgađanje nije plodonosno. 

Doručkujemo naše doggy bagove od prethodne večeri. Otvaram Weiferta kojeg sam kupio u Beogradu. Nije nešto osobito. Danas idemo u Snagov, mjesto u okolici Bukurešta, pored jezera u kome se na otočiću nalazi samostan, u kome je prema legendi pokopan Vlad Ţepeş, tj. grof Drakula. Pitam curu na recepciji (onu istu) kako doći do Snagova minibusom. Kaže mi da moramo ići do Piaţe Presei Libere, a dotamo vozi bus s Piaţe Romane. Pokazuje mi na planu. Prije toga još moramo do grada, jer Vesna želi kupiti flaster za žuljeve u apoteci. Odjavljujemo se, stvari ostavljamo u hostelu do navečer. Do grada ponovno idemo kroz Cişmigiu: 



Vesna i Nikola pričaju o glicinijama. U nekakvom kontinuumu tema kojima raspolažemo nas troje, Nikola je po sredini, između ekstremnog prirodnjaka (Vesna) i ekstremnog društvenjaka (ja).

Usput slikam jedno od bukureštanskih križanja na Bulevardulu Regina Elizabeta:



Ova žuta mreža na sredini označava da se vozila nakon gašenja zelenoga ne smiju naći unutar nje. Time se obeshrabruje vozače da uopće uđu u križanje ako nisu sigurni da će stići izaći iz njega prije nego što se drugom smjeru upali zeleno. 

Zastajemo u McDonald'su, potom u apoteci. Obavili smo sve, spremni smo za put u Snagov. Bus kreće s Piaţe Romane, razmišljamo hoćemo li kupiti kartu, odlučujemo se švercati. Bus prolazi ugodnim predjelima sjevernog Bukurešta, gdje se nalazi mnogo parkova i vila, zatim pored njihovog Slavoluka pobjede, te naposljetku stiže na Piaţu Presei Libere, Trg slobodnog tiska, gdje se nalazi Novinarska palača, tipična građevina u staljinističkom piramidastom stilu:



Na crvenom postolju u desnom dijelu slike nalazio se Lenjinov kip, sve dok 1989. nije prebačen u Mogoşoaiu pored Bukurešta.

Na kružnom toku ispred Novinarske palače stoji minibus. U Albaniji ih zovu furgonima, ovdje ih zovu "microbuz". Pitam vozača ide li za Snagov. Ne. Objašnjava mi da minibusi za Snagov stoje jugozapadno od kružnog toka, na tramvajskom okretištu. Odlazimo tamo, lociramo bus. Ubrzo kreće. Cijena do Snagova je 7 leja (1 euro je inače oko 3,5 leja).
Izlazimo iz Bukurešta, vozimo se na sjever pored aerodroma Otopeni i potom dalje cestom prema Ploieştiju. Malo sam i zadrijemao, kad mi Nikola veli da smo u Snagovu. Vozimo se kroz sela koja liče na Turopolje. Prolazimo kroz centar Snagova, vozač ne staje. Vozi dalje. Pomišljam da je možda zaboravio, pa mislim da bismo trebali ustati i dati mu do znanja da silazimo u Snagovu. U jednom času staje, pored željezničkog prijelaza. Izgleda da se ipak nekad moglo vlakom dovdje. Ili je to ipak industrijska pruga. Pozdravljamo se s vozačem, izlazimo, ali jezera nigdje. Ni putokaza. Vesna predlaže da nekoga pitamo. Meni je mrsko pitati, mrsko mi je općenito razgovarati s lokalnim stanovništvom, jer dok se držim postrance mogu ostavljati iluziju da sam lokalac. Čim se obratim lokalnom stanovništvu, pokazujem da sam stranac. Bilo činjenicom da pitam, bilo nedovoljno dobrim izgovorom ili općenito nedovoljnim znanjem jezika...zato ja pitanju pribjegavam samo u krajnjoj nuždi, u ostalim se slučajevima većinom oslanjam na intuiciju. A osim toga, i daleko važnije, pomalo sam autističan, imam fobiju od prilaženja neznanim ljudima (čak toliku da mi je neugodno nekog na cesti upozoriti da mu je ispao novčanik) pa je i to razlog za nepričanje.
Vesna ipak pita, i to nekog Ciganina koji prolazi s kolima natovarenim drvom. Snagov? Pa to vam je tu ravno natrag. Super, to smo i sami znali. Pitam ga za jezero. Da, da, samo ravno. OK.
Kod prvih kuća sela opet: "Daj pitaj ove." Neki bračni par radi u vrtu. Za jezero? Samo tamo ravno, oko pola kilometra.
Onda neka pilana uz put, Vesna opet traži da pitam, ja odbijam. Pa onda neku staricu uz put. Ta nam isto veli da moramo ravno. Žensku na autobusnoj stanici u središtu mjesta. Ovom cestom ravno. Naposljetku pitamo neku žensku koja izlazi iz jedne kuće. Ta je skužila da smo stranci, pa nam se obraća na engleskom. Aha, za jezero? Vi sigurno hoćete vidjeti samostan? Jer jezero vam JEST tu ravno, ali se s ove strane ne može do samostana, vi morate natrag do odmarališta, a za to vam se skreće tamo kod željezničke pruge. Tu ravno ni ne možete do jezera, vrtovi su skroz do njega.
Tko pita, skita. Na kraju ispada da nas je vozač, za kojeg smo mislili da nas je zaboravio iskrcati, iskrcao na pravom mjestu, a da su nas svi lokalci slali u krivom smjeru.
Vraćamo se opet. Ženska na autobusnoj stanici nas pita jesmo li našli. Velim joj da trebamo samostan i da moramo ravno. Aha, pa da, za samostan i trebate tamo. Razmišljamo da li da čekamo bus i odlučujemo se ipak pješačiti. Dolazimo do križanja, skrećemo cesticom lijevo. Ubrzo dolazimo do portala. Odmaralište Rumunjskih željeznica, piše. Cesta ulazi u gustu šumu, a uz nju je napravljena ograda od starih tračnica.
Susrećemo troje turista koji se vraćaju. Pitamo ih za jezero. Da, tu je ravno. Samostan? Je, ima tip koji prevozi čamcem, traži 50 eura, ali nama je dao popust od 30.
30 eura? Pljačka. Ne moramo vidjeti samostan.

Dolazimo do jezera, tamo je i mali molić, i neki frajer u kupaćim gaćama. Trebate prijevoz do otočića? Pa, ono... Koliko je? Hoćete na vesla ili s motorom? Koliko je na vesla? 120 leja. A s motorom? 100. Zašto je s motorom jeftinije? Pa na vesla je dotamo sat i pol, s motorom 10 minuta. Aha. Imamo eure. U tom slučaju, 30 eura.
Vijećamo. I to nam je previše. Sliježemo ramenima, zahvaljujemo se. Idemo natrag prema odmaralištu. Tip prolazi pored nas, razgovara s nekim drugim. Vesna (koja je bila na apsolventskom u Egiptu i poznaje sve tajne cjenkanja) nam govori "Evo, sad se sigurno dogovara s ovim drugim, i onda će nam doći opet spustiti cijenu." I točno, frajer dolazi do nas, i veli nam da nas može prebaciti tamo za 20 €. To je oko 7 € po osobi. Međutim, Nikola se nećka, njemu to nije napeto, on bi tu ostao. Vesna i ja idemo, iako je to sada još skuplje, 10€ po osobi. Vesna predlaže novi trik. Ona će mu dati deset, ja sedam. Onda ću početi kopati po džepu, tražeći još ta tri eura, i ona isto tako. Na kraju će ovoga izdati strpljenje, pa će nas prevesti i za tih 17€. Izvodimo taj manevar, reakcija je očekivana: frajer samo kaže "Hai!", i pušta nas. Svaka čast Vesni, ja nemam skrupula za takvo cjenkanje, uvijek si mislim da ću pobrati šamarčinu za bezobrazluk.
Pri ulasku u čamac, skoro padam i prevrćem cijeli čamac, jer sam stao točno na veslo nasred poda.
Tip pali motor, krećemo prema otočiću. Nekoliko vizura jezera:









Izlazimo iz uvalice i krećemo preko glavnog dijela jezera. Pred nama se vidi otok, između drveća proviruju vrhovi crkve:





Preko puta otoka nalazi se bivša palača brata kralja Carola I, koja je za vrijeme Ceauşescua bila rezervirana za smještaj visokih državnih gostiju:



Još jezera: 



Pristan:



Naposljetku stižemo na otočić. Nekoliko stuba vodi do livadice na sredini, gdje je smještena crkva:

 

Fabergéovo jaje?: 



Raspelo:



Ulazimo u crkvu. Unutra je jedan mladi svećenik koji prodaje razglednice i slične predmete, a u dubini crkve restauratori marljivo obnavljaju freske. Pored njih, jedan stari svećenik se moli. Zabranjeno je fotografirati. Ipak, Vesna koristi svoj okretni ekran, koji joj omogućava da slika uopće ne podižući aparat, te s ugašenim blicom okida nekoliko slika:



Ispred oltara na podu se nalazi omanja nadgrobna ploča, na kojoj je medaljon s likom Vlada Ţepeşa:

 

Stariji svećenik se moli: 



Freske:



Snagovski manastir bio je dugo vremena i zatvor. Crkva je izgrađena još u 11. stoljeću. U 14. stoljeću dodan je i samostan, a 1453. stara je drvena crkva zamijenjena kamenom, koja je kasnije potonula u jezero. 1456. na otok dolazi Ţepeş, koji gradi utvrdu oko samostana, most koji povezuje otok s kopnom, zvonik, novu crkvu, tunel za bijeg, zatvor i sobu za mučenje. Sve do 19. stoljeća ovdje su zatvarani protivnici režima. Na otoku se nalazi i masovna grobnica onih koji su umrli u zatvoru.

Što se samoga Drakulinog groba tiče, on je navodno pokopan ovdje bez glave, jer su Turci imali običaj glave svih protivnika režima sjeći i slati u Istanbul sultanu, dok im tijela nisu bila zanimljiva. Međutim, kada je grob 1931. otvoren, bio je navodno prazan. Gdje je tijelo, ne zna se sa sigurnošću.
Dajemo 14 leja svećeniku, iako se ulaznica ne naplaćuje, kaže da je običaj dati nešto za obnovu crkve. Razgledamo freske. Ubrzo dolazi i naš čamdžija, vjerojatno je nestrpljiv. Izlazimo iz crkve, fotografiramo još malo uokolo. Zvonik:



Vrt i voćnjak pored crkve: 



I još dva pogleda na crkvu:

 



Vraćamo se do čamca, i opet prema pristaništu. Prilikom vožnje jezerom u daljini iz jezera iskače pozamašna riba. Gledamo ju, čak nam i vozač skreće pažnju. Veli Vesna da ga pitam koja je to riba. OK, ali ja ne znam imena riba na rumunjskome, kakve koristi od toga? Pitam ga ipak pecaju li mnogi na jezeru. Kaže da da.
Dolazimo na molić, pokazuje nam baš dvoje koji su došli pecati. Pozdravljamo se s njim, odlazimo. Vesna mi još pojašnjava načela cjenkanja i prepričava svoje doživljaje iz Egipta. Tražimo Nikolu. Vratili smo se prije dogovora. On se šeće šumom. Lutamo uokolo, kadli evo njega. Priča kako je naletio na neke pse lutalice, jedan je čak nešto i pokušavao s njim, napasti ga, ali ga je Nikola zaplašio. Odlučujemo krenuti natrag prema Bukureštu. Vraćamo se prema stanici minibusa. Vesni je opet sila, odlazi u šumu, vraća se, opekla se na koprivu. Vraški peče. Zezamo se da su tu Drakuline koprive, s koncentriranim zlom u sebi.
Stiže minibus, uskačemo i kreće vožnja prema Bukureštu. Vozač vozi kao luđak, mijenja trake, ulijeće između autiju, općenito, vozi dosta albanski. Ali vožnja je ugodna i svi pomalo dremuckamo.

Rumunjski vozni park se zadnjih godina podosta promijenio. Naime, Rumunji su godinama vozili isključivo Dacie, i to različite varijante tipa 1300, koji su svi počivali na dizajnu staroga Renaulta 12. Tih vozila ima i danas:



ali svakako ne u tolikoj mjeri kao kada sam u kolovozu 1998. posjetio Oradeu. Tada su ti auti sačinjavali 99% voznog parka. Tih godina u Rumunjskoj vjerojatno nije postojala stavka "tip automobila" u izvještajima o prometnim nesrećama.

Vraćamo se u Bukurešt, na Piaţi Presei Libere sjedamo na bus za Piaţu Romanu, opet se švercamo. Busevi su im moderni, klimatizirani, unutra je sustav obavješćivanja putnika besprijekoran, na displeju ide ime stanice, linije za presjedanje, a usto se sve signalizira i glasovnom najavom. Ovaj bus kojim smo se vraćali imao je i displej s GPS-slikom dijela kojim bus prolazi:



(u displeju vidite moj odraz )

Ne samo to, nego vam čitavo vrijeme displej pokazuje i okolne ulice, tako da znate na kojoj stanici trebate sići za neku od obližnjih ulica.

Stižemo na Piaţu Romanu, trebamo još nešto pojesti prije polaska na kolodvor. Iz busa vidim KFC. Vesna pristaje, Nikola se buni. Vesna i ja uzimamo, Nikola nas gleda kako jedemo, on će još putem pojesti nešto, npr. kebab.

Završavamo, imamo još vremena ali smo već lagano u stisci. Vesna veli da će se još u hostelu otuširati. Velim joj neka to samo obavi čim brže, bolje da mi čekamo vlak, nego da vlak čeka nas. Nikola traži svoj kebab, misli da je vidio nešto u ulici u kojoj je bio naš hostel. Ulica je raskopana ali ipak ćemo proći barem jednim njenim dijelom. Ne, u tom dijelu nema. Predlažem mu da trkne po kebab dok se Vesna tušira, veli da će ipak kupiti na kolodvoru. Vesna se tušira, naravno sporije nego što sam računao. Ipak imamo još vremena, konačno si opet trpamo ruksake na leđa i krećemo na put. Za deset minuta smo na Gari de Nord:



A unutra ugodno iznenađenje - vlak kasni. Ne znaju još na koji peron će ga primiti. Kupujemo hranu za put, trošimo zadnje leje. U tom času Nikola shvaća da sada više nema za svoj ručak. Počinje šiziti. Ipak, u blizini je neka hamburgerdžinica, imat će dosta love za dva sendviča.

Ja se šetkam uokolo, slikam ploču dolazaka:



"Întarzire" znači "kašnjenje". Primijetite da SVI vlakovi kasne.

Naposljetku javljaju da vlak dolazi na peron 6. Dolazim do ovo dvoje i kažem im "Trenul vine la peronul şase!" Nikola me zbunjeno gleda. Ponavljam mu "şase". Nikola se inače stalno hvalio znanjem koje je stekao polažući Romanske jezike i vulgarni latinitet kod Kovačca, ali u ovom času on ne shvaća koji broj bi mogao biti "şase". Na kraju Vesna kaže "Oh, pa to je 6." Prirodnjakinja može povezati, romanist ne.

Vlak dolazi iz Moskve. Prvih nekoliko kola su spavaća i idu za Varnu. Stojimo kraj njih. Izlaze domaćice vlaka, brišu gelendere mokrom krpom, kako si fini ruski turisti ne bi zamazali ruke prilikom izlaska. Domaćice nam vele da moramo iza, ovo nisu vagoni za nas. Prolazimo duž cijelog vlaka, prvo su vagoni za Varnu, zatim za Sofiju. Na kraju jedan ukrajinski. Tek potom vidim da će dodati još vagona iza tog ukrajinskog. Dok čekamo da oni izmanevriraju, slikam kolodvor:



Naposljetku stiže još par bugarskih vagona. Ulazimo unutra, prije nego što svi nahrupe. U naš kupe ulaze i četiri Ciganke. Viču "bilet, bilet". Velim im "Nu, noi n-am bilete.", budući da pretpostavljam da nam žele reći da one imaju rezervirano. Međutim, nakon toga one izlaze, sve 4, i odlaze dalje kroz vagon. Nije mi sasvim jasno, velim im da nemamo kartu, a one se ipak povlače. Smještamo se u kupe. Ciganke se i dalje vrzmaju gore-dolje po vagonu. U jednom času ih vidimo gdje izlaze van i odlaze u drugi vlak, koji stoji preko puta. Mislim si nisu li kradljivice koje operiraju po vlakovima. Naime čuo sam priče o tome kako se znaju tako Ciganke u vrlo širokim haljinama uvaliti ljudima u kupe, raširiti te haljine, te pod njih sakriti neke stvari od ostalih putnika. Kada se dignu, odnesu sa sobom i te stvari. Nagonski pipamo sve džepove, ali na sreću nam ništa ne fali.

U vagonu je vruće za popizditi. Prozor se automatski zatvara. Nikola ga pokušava zablokirati novinama, ali je prejak (prozor, ne Nikola). Vesna u šali kaže da će se udati za onoga tko otvori prozor. Evo mi dobrog opravdanja da ne mrdnem prstom. Laughing Konačno se Nikola sjeti da u torbi ima nekakav posebni plosnati kamen, pa njega uglavi, i doista, prozor ostaje otvoren. Eto mu Vesnine ruke.

Naposljetku krećemo. Još jedna slika kolodvora:



Vlak juri iz Bukurešta. U jednom času prolazi pored ruševine samostana u Chiajni:



A u idućem pokraj bukureštanskog smetlišta:



Jurimo monotonim pejzažom Vlaške nizine. Sve je mračnije. Tu i tamo ugledamo pumpe za naftu, tzv. kačaljke:





Ovo je područje i dalje bogato naftom i zemnim plinom. U jednom času prolazimo pokraj polja koje je puno baklji. Vjerojatno neko nalazište plina. Naravno, Nikola opet nije dignuo ruksak na policu. Put nas lagano vodi prema jugu, prema Giurgiuu, gdje se nalazi željeznički i cestovni most koji će nas prevesti u Bugarsku. Na kolodvoru u Giurgiuu rumunjski policajac uzima naše pasoše i odlazi van. Vraća se nakon 15-ak minuta, žigovi su unutra. Krećemo dalje. Pruga uskoro počinje voditi preko močvaraste obale Dunava. Gledam na cestu koja ide paralelno s nama. Hrpa turskih kamiona, veliko parkiralište, kućice sa špedicijom, rampe...kako to već ide na graničnim prijelazima. Napokon most. Cesta je otišla iznad nas, mi smo na donjoj etaži mosta. To je jedini most na Dunavu koji spaja Rumunjsku i Bugarsku, na svim ostalim mjestima Dunav se prelazi trajektom. Istina, sada se gradi novi most između Calafata i Vidina, ali on još nije gotov. 

Dunav je ogroman, ima više od kilometra u širinu. Kroz prozor gledam Bugarsku kojoj se približavamo, gledam svjetla Rusea, petoga najvećeg bugarskog grada i najveće bugarske dunavske luke.
Lagano se spremam. Izlazim na hodnik, dok Nikola pokušava izvući kamen koji se zaglavio. Pokušava nožićem, prstima, bezuspješno. U međuvremenu se i porezao na oštri rub kamena. Velim mu da pusti kamen, no on je tvrdoglav kao i ja. Na kraju ga uspijeva izvaditi. Sad ima super doživljaj za pričati: "Kako izgleda prijelaz preko Dunava između Rumunjske i Bugarske?" "Ne znam, vadio sam kamen."

Prešli smo na bugarsku stranu. Računam da će stanica odmah, pa im velim da se požure. U punoj ratnoj spremi dolazim i čekam kod vrata vagona. Ali vlak vozi i vozi. Vesna mi se pridružila, i ona čeka. Prigovara kud sam ih tako rano tjerao da se spreme. Naposljetku stižemo na kolodvor Ruse. Ne puštaju nas na ta vrata, moramo svi na prva van. U vlak ulazi bugarski policajac, staje na početak hodnika. Svi koji izlazimo moramo proći pored njega i obaviti graničnu kontrolu. Zbijeni čekamo u hodniku, dok ovaj na voki-toki sriče svačije ime i prezime. Neki Rumunj ispred gubi živce. Na bugarskom nešto prigovara policajcu. Policajac njemu odgovara na rumunjskom. Zanimljiva situacija bilingvizma. Naposljetku smo svi vani i sad gledamo kamo trebamo ići za vlak za Varnu. Odlazimo u zgradu kolodvora da vidimo vozni red. Prema onom što nama piše u itinereru, trebao bi biti vlak u 2:30 za Varnu. Međutim na voznom redu nema ničega do 6 ujutro. Vesna pita žensku na informacijama. Ne, stvarno nema ničega za Varnu. Motamo se po kolodvoru, opet izlazimo na peron. Dolazimo do ruskih vagona koji su ostali nakon odlaska vlaka za Sofiju. Djeluju zaključano. Prilazi nam neki tip, pita trebamo li taksi. Zahvaljujemo, velimo da ne treba. Nikola i ja razgledamo ruske vagone, Vesna ostaje sjediti. Vraćamo se, Vesna razgovara s onim taksistom. Frajer nam objašnjava da nas može on odvesti do Varne. Pita otkud smo. Iz Hrvatske. Međutim, on nam se i dalje obraća na ruskom, iako bismo ga bolje razumjeli na bugarskom. Kaže nam i cijenu, koja nam se čini sumnjivo jeftina. 20 leva, mislim. Gledam ga. Frajer izgleda kao makro. Presumnjiv mi je. Osim toga, sve i da putem ne skrene u neku vadionicu organa, još uvijek će nas u Varnu dovesti usred noći i što ćemo onda? Ne znam, odbijamo, kažemo da ćemo čekati jutarnji vlak. Naposljetku frajer odlazi. Ja se osjećam grozno, jer mi se čini da sam odgovoran za provedbu itinerera i sve što piše u njemu, a sada ovdje odjednom nema vlaka i dolazi do poremećaja u čitavoj strukturi. Mi smo trebali doći rano ujutro u Varnu, provesti tamo cijelo jutro, i popodne krenuti za Plovdiv. Ovako ćemo morali spavati u Varni, jer ipak ne želimo toliko jurcati. Ali to znači da onda planirano spavanje u nekom drugom gradu otpada. Plovdiv ne, navodno je jako lijep, i isplati ga se vidjeti - ali bismo možda mogli Sofiju organizirati tako da dođemo ujutro, pogledamo, i navečer krenemo dalje.
Paradoksalno, Vesna, koja je mene smatrala odgovornim za to što smo zalutali u Bukureštu, ovdje me ne smatra odgovornim, iako se ovdje doista radi o informaciji za koju sam ja jamčio.
Ništa, izgleda da ćemo morali spavati na kolodvoru. Začudo, kolodvorska zgrada je impresivna:



Onaj tip se još jednom vraća. Pita nas imamo li rezervirano u Varni. Jer ako nas čekaju, onda možemo odmah krenuti. Kažemo mu da doista nije potrebno, ionako smo planirali stići ujutro u Varnu.
Nikola se odlazi prošetati malo oko kolodvora. Vesna i ja pazimo na stvari.
Hvata nas žeđ, a ponestaje nam tekućine. Mjenjačnica ne radi. Prilazim ženski na šalteru turističke agencije.

-Izvinete, može u vas da se promenjaat pari?
-Kolko?
-Šeeset evri.
-Šest set?
-ŠeZDeset.

(očito pokušaj s makedonskim brojevima uzrokuje pomutnju, a ako ženska pomisli da govorim ruski, još bi mi se jednom mogla dogoditi situacija iz Beograda, s nulom viška)

-Može.
-Ama imam sto evri, ako možete da mi date četrdeset nazad...
-A, toja ne moga. Njamam.

Ništa, okrećem se bankomatu. S obzirom da je jedan lev pola eura, razmišljam da dignem 60 leva. Poslije lako još promijenim eure. Dižem i odlazim kupiti vodu. Pola litre vode - 1 lev. Bagatela.

OK, sada nam valja nekako provesti noć. Tu i tamo kroz kolodvor noću prolazi neki vlak, tako da ću si možda moći prikratiti vrijeme. U međuvremenu čitam materijale koje sam si isprintao o Varni.
Smjestili smo se na klupice od mrežastog metala, koje bi po duljini bile dobre za leći, ali kreten od dizajnera ih je još dodatno skratio nekakvim šipkama poprijeko, tako da nisu dosta dugačke za leći.

Dočekao sam prvi vlak, onaj koji spaja Varnu i - ne biste vjerovali - Saratov (nemam uopće pojma koliko mu treba dotamo, valjda tri dana):



Ovo dvoje spavaju, kolodvor nije osobito prometan, neće nas nitko opljačkati, tako da i ja odlazim prileći. Čisto da vidite dizajn tih klupica:



Čak ni Vesna, koja je mala, ne stane po dužini, a gdje ću onda ja...ipak, umor od dana na putu prevladava, zijev...

egerke @ 14:02 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 17, 2012
PONEDJELJAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, nastavlja se naš put noću vlakom kroz Rumunjsku. Lagano tonemo u san (Nikola je napokon metnuo ruksak na policu), pa se budimo kad vlak stane (barem ja). Slijedi stanica Băile Herculane, pa Orşova. Gledam kroz prozor, pored oršovskoga kolodvora svijetli natpis Gara fluminală. Dakle, izgleda da smo konačno uz sam Dunav. Izlazim na hodnik, čekam da mi se oči priviknu, vidim rijeku, i s druge strane brda Srbije. Kažem suputnicima: "Evo vam, vozimo se kroz Đerdap." Sve troje mi prilaze, visimo na prozoru i gledamo moćnu klisuru. Pruga prolazi među brdima, povremeno kroz tunele i po mostovima uz uvalice Dunava. Cure ubrzo odlaze spavati, Nikola i ja ostajemo na hodniku. Noć u Rumunjskoj. Pomalo zastrašujuća. Vani gdjegdje koje svjetlo. U jednom času vlak staje usred ničega, neka ženska izlazi, spušta se niz nasip. Gledamo van, u daljini se vide svjetla. More svjetala. Bit će to hidroelektrana Đerdap I. U taj čas hodnikom dolaze tri tipa. Stoje dva kupea dalje. Jedan prilazi nama. Natuca engleski. Obraća se Nikoli. Izgleda da prosi. Prolaze mi kroz glavu različiti scenariji. Ova trojica bi nas lako mogli prebiti, opljačkati nas, ako ne i nešto gore. Nikola mu veli da nemamo leje. Eure? Nemamo ni to. Kaže da im treba lova za sirotište. Odmahujemo glavom. Hidroelektrana nam je sve bliže. Želim ju slikati, ali, ako izvadim aparat, strah me da mi ga ovi ne otmu. Na kraju nas pitaju imamo li što za jesti. S olakšanjem kažemo da imamo. Nikola ulazi u kupe i uzima jednu čokoladicu, daje ju ovoj trojici. Naposljetku odlaze. E, ali sada se Vesna buni, zašto smo joj uzeli zadnju čokoladicu. Ima pravo, bolje smo trebali čekati da izvedu još nešto nad nama. Umjesto da bude sretna da smo ih se otarasili pomoću čokoladice. 

Konačno mogu slikati HE Đerdap, ali, zbog noći, kretanja vlaka i toga što nisam dobro namjestio rezoluciju, slika ispada jako loša.
Hidroelektrana Đerdap I počela se graditi 1964. godine, a radilo se o zajedničkom projektu Jugoslavije i Rumunjske. Kada je 1972. dovršena, bila je jedna od najvećih hidroelektrana u svijetu. Ima 12 turbina, a akumulacijsko jezero koje je stvoreno za njene potrebe potopilo je nekoliko otočića u Dunavu (između ostalih i čuveni otok Ada Kale), te sela uz obale, kao i čitav stari grad Orşovu. Današnja Orşova je moderni grad izgrađen na većoj visini. Usto, brana je poremetila i faunu, prekinuvši migracijske rute pastrva iz donjeg toka Dunava. Ironično, područje s obiju strana rijeke proglašeno je poslije toga nacionalnim parkom.
Između 1977. i 1984. napravljena je i hidroelektrana Đerdap II, kod Prahova.

Nakon prolaska pored elektrane, ulazimo u kolodvor Drobeta Turnu Severin. Naši žicari izlaze. Nekako mi se čini da nisu iz sirotišta. Opet, nikad ne znaš. U Rumunjskoj ima užasno puno napuštene djece. Naime, Ceauşescu je bio opsjednut demografskom eksplozijom, tako da je zabranio pobačaj i kontracepciju. Budući da većina obitelji nije mogla uzdržavati toliku djecu, ona su završavala u sirotištima. Računa se da je godišnje 10 tisuća djece bilo napušteno. Sirotišta su bivala pretrpana, tako da su mnoga živjela po kanalizaciji, bukureštanskom metrou i slično. Kasnije su mnoga od njih završavala kao narkomani ili su se prostituirala. To, kao i činjenica da nije bilo navike korištenja kontracepcije, jest dovelo do toga da Rumunjska danas ima najveću stopu HIV pozitivnih u Europi.

Nakon Drobeta Turnu Severina tonem u san. Budim se u Craiovi, ali sam prelijen da bih ustao. Stajanje u Caracalu i Roşioriju sam prespavao. Budim se malo prije Bukurešta, već je svanulo. Nisam se pošteno ispavao, mrzim spavati u prijevoznim sredstvima, oči su mi pune krmelja, u ustima mi je skrama, nije neki prizor. Napokon ulazimo u Bukurešt. Vlak staje na Gari de Nord. Izlazimo u vrevu kolodvora. Vidi se da smo stigli u velegrad. Anamarija ubrzo opazi nekog tipa koji joj je očito kontakt osoba, pozdravljamo se s njom i nastavljamo sami dalje. Prvi hostel koji smo našli trebao bi biti odmah blizu kolodvora. Malo nam treba da se orijentiramo, potom krećemo prema njemu. Ulice oko kolodvora poprilično su zapuštene. Dolazimo pred jednu zapuštenu zgradu, u njoj bi trebao biti hostel. Ulazimo, penjemo se na prvi kat. Žena objašnjava da ima neke Španjolce koji su rezervirali, ako oni ne potvrde do pola 10, može nas primiti. Zahvaljujemo i odlazimo dalje. Idući hostel je bliže centru. Orijentiramo se pomalo prema intuiciji, ja katkada provjerim vodič (ne da mi ga se vaditi, jer mi je u malom ruksaku, koji pak čitavo vrijeme nosim u rukama, dakle, ako još i vodič izvadim, imat ću pune ruke). Vesnu počinje tjerati na WC, postaje sve nervoznija. Naposljetku pronalazimo ulicu koja nam treba, gledamo kućne brojeve, treba nam 32. OK, 60, 58...odjednom 32. Puno prerano. Na zgradi ništa ne piše, ulazim unutra, gledam, odlazim na prvi kat, nigdje ništa. Vraćam se van, nastavljamo. Vesna je već poprilično živčana. Prolazimo pored parka Cişmigiu, savjetujem joj da pronađe neki skriveni kutak u parku, ili barem zahod, ali nema ničega sličnoga. Naposljetku vidimo McDonald's. Spas za njen mjehur. Juri unutra, ali treba joj šifra za WC. Mora kupiti nešto. Grabi prvo što je vidjela, plaća karticom, jer nema leje, i juri u zahod. Poslije toga sjedimo u McDonald'su, ona žvače svoj McBreakfast, razmišljamo što dalje. Predlažem da još malo nastavimo tom ulicom, Bulevardul Regina Elizabeta, nešto mi je bilo sumnjivo s onim brojevima, možda je to stara numeracija... Gledam u Lonely Planet, ima i par jeftinih hotela, kao alternativu. Krećemo dalje, i doista, nailazimo opet na zgradu broj 32, hostel je označen. Ulazimo, penjemo se, stan u kojem je hostel izgleda prekrasno, štukature na zidovima, monumentalna vrata... Unutra sjedi tip malo jače fizionomije, kao neki izbacivač. Pita nas imamo li rezervaciju. Velimo da nemamo (rezerviranje preko neta je skuplje nego iđenje naslijepo). Veli da nemaju sobu, ali da može provjeriti u drugoj zgradi hostela. Zove, imaju. Crta nam na planu kako doći dotamo, pozdravljamo se. Putem dotamo prolazimo pored jednoga od onih hotela, pa odlučujemo provjeriti jesu li jeftiniji. Motamo se oko Piaţe Revoluţiei, na kojoj se odvila većina krvavih događaja 1989. Naposljetku nalazimo ulicu u kojoj bi trebao biti hotel, dolazimo do odgovarajućeg kućnog broja, kad tamo - ćorak. Hotel je zatvoren. I to već duže vrijeme, izgleda. Nastavljamo dalje, opet preko Piaţe Revoluţiei, pored Hiltona i Radissona, opet promašujemo križanje, naposljetku nalazimo hostel. Preko puta francuske ambasade. Unutra poprilično ugodan prizor. Mlada, slatka, simpatična djevojka na recepciji. Odmah se ispričava, izgleda da je došlo do nesporazuma, mi zapravo nemamo sobu, ali smo vam našli sobu u jednom drugom hostelu, nije daleko. Pokazuje nam na karti. Šteta, bilo bi je lijepo gledati. Opet ruksake na leđa, pa u treći hostel.
Uz jednu kuću putem, zgodan kip zmaja:



Približavamo se hostelu, ulice su raskopane. Kao i u Beogradu. Kao i u Zagrebu, uostalom. Čitava ulica u kojoj je naš hostel posve je razrovana. Nalazimo zgradu, naposljetku, to je to, imaju mjesto. 10 €. Tuširamo se, presvlačimo, umorni smo, ali bilo bi grehota sada spavati. Vrijeme je za šetnju i obilazak grada. U našoj sobi je i jedan francuski par. Vesna razgovara s njima. Oni su taj dan stigli iz Bugarske. Idu obrnutim smjerom od nas. Kažu da je Varna lijepa.

U grad, promijeniti novce, pa na kavu. Opet prolazimo uz park Cişmigiu i opet izlazimo na Bulevardul Regina Elizabeta:



Strujne instalacije su uglavnom na stupovima, što rezultira ovakvim kolopletom žica:



Doista ne znam tko se tu može snaći.
Opet idemo prema Piaţi Revoluţiei, ali prije toga, nasuprot onog nesretnog hotela, nalazi se crkvica Sv. Nikole:



Prije izlaska na trg Vesna nas zove da je opazila mjenjačnicu. Tečaj mi izgleda loš, ali mijenjamo. Kasnije ispada da smo valjda mijenjali po najlošijem tečaju u Bukureštu. Rumunjski leji su zanimljivi novci, nisu napravljeni od papira, nego od polimera. To znači da su nepoderivi. Nemojte ni sumnjati da je glavna fora bilo pokušavanje trganja leja. Nikola je ostao vidno razočaran kada je opazio jedan koji je bio malo okrhnut. Izgleda da ih se ipak može oštetiti, valjda škarama.

Opet smo na Piaţi Revoluţiei. S desne nam je strane zgrada Senata, s čijeg se balkona Ceauşescu 21. prosinca 1989. obratio narodu. Prema izvještajima, bio je vidljivo šokiran kada mu je narod počeo uzvikivati "ubojica", "Temišvar" i slične stvari (naime, tjedan dana ranije, u Temišvaru je započeo niz protesta koji su pozivali na rušenje Ceauşescuove diktature. S obzirom da su to inicirali Mađari, koje je Ceauşescu mrzio, nije vjerovao da će i rumunjski narod stati na tu stranu. Međutim, upravo se to i dogodilo, dapače, vojska koja je poslana da rastjera demonstrante pridružila se demonstrantima i stala zahtijevati istu stvar.). Navodno se na trgu okupilo oko 100 tisuća ljudi. Vojska je na njih krenula tenkovima, te su ujutro, nakon obračuna, na trgu ostala tijela oko 1000 ljudi. Ipak, čak ni takva brutalna represija nije uspjela spriječiti revoluciju, čiji je daljnji tijek poznat: Ceauşescu je srušen, potom su on i supruga mu Elena pokušali pobjeći, no vojska ih je zaustavila u gradu Târgoviştu (znakovit naziv Laughing), gdje su izvedeni pred prijeki sud i strijeljani na božićno jutro 1989. Pokopani su odvojeno, pod devizom da su "ionako zajedno već napravili dovoljno zla".
Dok smo Nikola i ja razgledali pročelje Senata i spomen ploču događajima iz 1989., Vesna je razgovarala s nekim dvjema gospođama. Ispalo je da misle da je Njemica, zbog njene arijevske fizionomije. Razgledali smo spomenik žrtvama revolucije na sredini, a potom se uputili dalje, preko trga, prema jednom od restorana iz vodiča.
Na Piaţi Revoluţiei nalazi se još nekoliko zanimljivih zgrada, kraljevska palača, crkva Creţulescu, sveučilišna knjižnica. Ipak, najzanimljivija zgrada je ova:



U njoj se danas nalazi Društvo arhitekata, i oni su nadodali ovaj stakleni užas:

 

Izvorna zgradica bila je zapravo vrlo skromna za ono što se u njoj nalazilo: bila je sjedište Securitatea, zloglasne Ceauşescuove tajne policije.

Piaţa Revoluţiei. Desno spomenik žrtvama iz 1989., ravno crkva Creţulescu:



Lijevo Kraljevska palača, desno sveučilišna knjižnica: 



Spomenik žrtvama 1989. izbliza:



Restoran koji smo tražili bio je u ulici iza toga. Malo bukureštanskih vila:







Očekivano, restoran je zatvoren. Par metara dalje nalazi se drugi restorančić, talijanskoga tipa, pa smo sjeli tamo. Naručili smo i čekali. I čekali. I čekali. Pića su nam donesli, ali na hranu je trebalo čekati. I još čekati. Na kraju, nakon skoro sat vremena, stigla je hrana. Prvo pizze Nikoli i Vesni. Ja sam, za promjenu, morao malo čekati. Na kraju je i to došlo.

Pogled iz restorana: 



Poslije ručka, konačno obilazak znamenitosti. Svakako želimo prvo vidjeti Palaču naroda, zgradu koja je postala simbolom Bukurešta, iako se zapravo radi o urbanističkom pogromu. Da bismo došli dotamo, zapućujemo se Bulevardulom Nicolae Bălcescu prema jugu. Na njemu se nalazi talijanska crkva:



Rumunji su jako ponosni na svoje romanske korijene. Na Piaţi Romani stoji kip Kapitolijske vučice, simbola romanstva, a posebno su jake veze Rumunjske i Francuske (tolike da Rumunjska čak ima i ministarstvo frankofonije). Bilo je zanimljivo gledati kako Rumunji nakon Drugog svjetskog rata prvo naglašavaju svoje slavensko nasljeđe, kako bi se umilili SSSR-u, a potom, nakon 1960., stavljaju naglasak na svoju romanštinu.

Obnova zgrada je u tijeku posvuda:



Fontana na Bulevardulu Nicolae Bălcescu:



Potom izlazimo na Piaţu Universitatei. Na njoj se nalazi Hotel Intercontinental, jedna od najpoznatijih vizura Bukurešta (iz tog razloga ja nemam sliku), sveučilište (slika kasnije), a i narodno kazalište, koje nosi ime njihovog poznatog dramatičara Iona Luce Caragialea:



Pothodnik na trgu se popravlja, pa je totalno razrušen i poprilično nesiguran dok prolazimo kroz njega. Nastavljamo na jug Bulevardulom Brătianu, do Piaţe Unirii. Ovdje počinje urbanistički kaos koji je izveo Ceauşescu.
Naime, Bukurešt je prije Drugog svjetskog rata nosio naziv "Pariza istočne Europe" (iako tim nazivom vole častiti i Budimpeštu). Valja napomenuti da je Rumunjska prva zemlja u svijetu koja je počela, još 1860-ih, komercijalno eksploatirati naftu, i da je u prvoj polovici 20. stoljeća bila prilično bogata, što se posebice odrazilo u izgledu Bukurešta, u kojem su nicale mnoge palače. Onda je došlo bombardiranje u Drugom svjetskom ratu, u međuvremenu i potres 1940., pa drugi 1977., te onda Ceauşescuovo divljanje - i lice se Bukurešta poprilično izmijenilo.
Naime, da bi izgradio svoju Palaču naroda i njoj prilaznu aveniju, Ceauşescu je dao srušiti šestinu Bukurešta. Čitav put počinje na Piaţi Unirii, Trgu ujedinjenja, koji je ogroman, prostran i - ogoljen, jer na njemu rastu još uvijek poprilično kržljave mladice drveća. Jednoga dana možda to postane poprilično ugodno šetalište, ali zasada je usred ljeta pakleno sjediti na suncu:



Na trgu se nalazi obilježeno mjesto na kojem Rumunjska pravoslavna crkva želi podići Katedralu nacionalnog spasa: 



Međutim, kako stvari stoje, love za to nema i još je dugo neće biti.

Središtem trga dominira fontana. No, za razliku od uobičajene situacije, gdje imate fontanu na trgu, ovdje imate fontanu na trgu u fontani na trgu:







Dakle, fontana ima vanjski prsten od vodoskokâ, unutar kojega se nalazi kružni tok za vozila, u čijem se središtu opet nalazi fontana. To je sve vrlo impresivno i monumentalno i čaušeskuovski.

Od Piaţe Unirii započinje Bulevardul Unirii. Hodajući kroz drvored možda i nemate taj dojam sitnoće koji je postojao prije, dok drvoreda nije bilo, a vi ste hodali kroz tu preširoku ulicu prema ogromnoj zgradurini pred vama:

 

I onda dođete na trg na kojem ima navodno prostora za 300 tisuća ljudi (a danas je ogromno parkiralište), i zapiljite se u to arhitektonsko čudo: 



Malo podataka o zgradi: 

-druga je najveća zgrada (ne građevina) na svijetu, nakon Pentagona
-izgradnja je koštala oko 3,3 milijarde dolara - dok su Rumunji umirali od gladi
-izgrađena je 1984., kao sjedište Centralnog komiteta, predsjednički ured i sjedište ministarstava. Danas su u njoj Zastupnički dom, Ustavni sud i međunarodni konferencijski centar.
-visoka je 85 metara i zauzima površinu od 330 tisuća kvadratnih metara
-na njenoj izgradnji radilo je preko 700 arhitekata i 20 tisuća radnika u trima smjenama, 24 sata dnevno, tijekom pet godina
-ima 12 katova i 3100 soba, 64 dvorane za primanje, glavna dvorana je površine 3000 kvadrata
-ispod nje se nalazi 20 metara duboki nuklearni bunker
-1980-ih godina osvjetljenje građevine je u četiri sata potrošilo struje koliko čitav Bukurešt u jednom danu
-zgrada nije bila dovršena u vrijeme Ceauşescuova pada - naime, nije još bio odlučen izgled krova
-tepih, koji je svojedobno prekrivao pod glavne dvorane, teži 14 tona
-kristalni svijećnjak u jednoj od dvorana ima 2,5 tone

Dobra gajba, ha? Smile

Pokušao sam obuhvatiti i Bulevardul Unirii, ali kut je nezahvalan:



Ovdje smo se razdvojili. Nikola je htio pogledati zgradu iznutra, ja sam bio skeptičan prema tome jer nisam mislio da će nas pustiti, a Vesna je odlučila krenuti svojim putem. Dakle, tu dolazimo do jedne od glavnih točki neslaganja Vesne i mene tijekom puta. Moja ideja obilaska grada jest: dođeš u grad, skužiš prvo što je zanimljivo i što vrijedi pogledati, i onda kreneš to obilaziti na način koji ti omogućuje da u čim manje vremena vidiš čim više (dakle, racionaliziranje rute obilaska). Onda, ako ti ostane vremena, sjedneš nekamo, gledaš grad, ljude, život. Vesna je pak tip osobe koji dođe u grad, i uopće se ne opterećuje time treba li nešto vidjeti, nema se želje pripremiti, znati što može očekivati, staviti stvari u kontekst...to je onaj tip ljudi koji su smrt za turističke vodiče jer vas uopće ne slušaju dok im govorite nešto, ali će onda uprijeti prstom u najbezvezniju crkvu kraj koje prođete i pitati vas "Kakva je to crkva?". I onda ako ne znate, spočitavat će vam vašu neobaviještenost.
Ne znam, za mene doći u Bukurešt (ili bilo koji drugi grad), gledati građevine, a ne biti svjestan povijesnoga konteksta, jest propuštena prilika. Gledati spomenik žrtvama revolucije 1989., a ne znati što se tu događalo, tko je koga ubio, zašto se uopće protestiralo...bez toga konteksta, čitav spomenik nema smisla.

Tako smo se razdvojili, a Nikola i ja smo se uputili prema ulazu u Palaču naroda. Međutim, na ulazu su stajali policajci, tako da sam ja pretpostavio da se ne može baš dobrovoljno ući nego da vjerojatno postoje organizirane ture koje koštaju - i bio sam u pravu. Toliko vremena ipak nismo imali, pa smo se zaputili natrag prema gradu. Prije toga smo bacili još jedan pogled na zgradu iz drugog rakursa:



Potom krećemo prema centru. Usput prelazimo rijeku Dâmboviţu, na kojoj leži Bukurešt:



Izgleda puno čišća nego što zapravo jest.

Dolazimo na Stradu Lipsceni, glavnu trgovačku ulicu Bukurešta, danas načičkanu brojnim restorančićima:



Pri kraju ulice prizori više nisu osobito glamurozni:





Odjednom ugledamo jednu poznatu plavušu. Vesna se stvorila pred nama iz suprotnog smjera. Pita nas hoćemo li s njom, velim joj da smo taj dio već prošli, osim toga, ona se htjela odvojiti. Do tog trenutka, ona je slikala Casu poporului:



i Stradu Lipsceni:

 

Odlazimo opet u suprotnom smjeru. Ponovno smo na Piaţi Universitatei, ovaj puta slikam sveučilište:



Kupujem sok i krećemo prema parku Cişmigiu. Hvata me umor, a i obišli smo više-manje sve glavne punktove u centru. Sjedamo na klupicu u parku, ja lijegam na klupu, Nikola vadi Foucaulta.
Park ima i jezero:



Promatramo ljude, ja odmaram oči i tijelo. Imamo vremena do dogovora s Vesnom kod spomenika na Piaţi Revoluţiei. Naposljetku ustajemo, radimo krug oko jezera, upućujemo se prema mjestu dogovora. Opet smo žedni.
Dolazeći na trg sa zapada, slikam zgradu Senata:



i čuveni balkon:



te potom i spomenik žrtvama revolucije:



Na polukružnim zidićima lijevo i desno u prvom planu ispisana su imena palih na trgu te kobne noći.

Vesna dolazi, veli da si je uspjela na nekom sniženju kupiti ljetnu haljinicu. U nevjerici odmahujem glavom. Stalno naglašuje da mora paziti s lovom.

A što je ona sve vidjela?

Talijanska crkva: 



Bulevardul Nicolae Bălcescu:



Još malo bukureštanske arhitekture:





Žice:



Gradska vreva:



Dvorište:



Prizori iz života:





Bukureštanske ulice:





Potom opet odlazi do crkve Creţulescu, dok mi kunjamo u hladu kod spomenika. Naposljetku se vraća, oduševljena crkvom i freskama u njoj. Moramo to pogledati, veli. Idemo za njom, ali u međuvremenu je crkva zaključana, tako da od toga ništa. Možemo se samo zadovoljiti trijemom. I njezinim slikama, naravno:





















Da, fasciniraju ju freske.

Pada dogovor da se još prošećemo gradom, a onda odemo do hostela prije večere. Mogli bismo obići i Židovsku četvrt, odnosno ono što je od nje ostalo. Vesna kaže da su ju nažuljale natikače i da ne može baš brzo hodati. Žulj joj se počeo stvarati još u Beogradu.

Još malo kontrasta:



Sjedamo na piće nedaleko Strade Lipsceni. Potom prolazimo kroz zanimljivu uličicu Hanul cu Tei (Han s lipama), koja je u biti bezistan (bazar), uz koji se nižu različite radionice, uglavnom umjetničke provenijencije:



Na kraju se nalazi podrumski kafić. Ulazimo, ali doima se mračno. Pored njega, na zidu, zanimljiv plakat: 



Židovska je četvrt s druge strane Bulevardula Brătianu. Prvo obilazimo jednu pravoslavnu crkvu:

 

Propovjedaonica: 



Oglas za izgradnju nove katedrale:



Zatim se dajemo u potragu za Židovskom četvrti, ali od nje nema puno. Par uličica: 



I sinagoga u koju nas ne puštaju:





Lunjamo dalje. Iza je veliko križanje, sa zgradama u tipično čaušeskuovskom stilu. Naime, za razliku od sumornih socrealističkih zgrada u ostatku istočne Europe, Ceauşescu je volio razigrani stil vijugavih linija, tako da Bukurešt izgleda daleko manje sumoran od drugih istočnoeuropskih gradova:

 

I u ogledalu:



Vraćamo se prema Piaţi Unirii, ali putem ulazimo u ogromni šoping-centar. To mi je prilika za kupiti pive Marku. Lutam prizemljem, a piva nigdje. Unutra vreva, hrpa ljudi, tipični kapitalizam svježe članice EU. Na kraju shvaćam da su pive na katu. Trpam sedam piva u košaricu, plaćam, dobivam veliku vrećicu - sve za 10 kn. Dvije pive od ovih je Marko pio, ostale mu nosim.
Ponovno smo na Piaţi Unirii:







Sjedamo na klupu, odmaramo se, ja pjevušim "Neki novi klinci" od Balaševića. Komentiramo Rumunje i Rumunjke. Žene su im lijepe, muški baš i nisu.

Polako krećemo prema hostelu. Putem uz Dâmboviţu uviđamo koliko je ta rijeka zapravo prljava. S druge se strane nalazi Palača pravde:



A na mostu i uzduž obale, oni pecaju:



Palača banke:



Opet prolazimo pored Strade Lipsceni, u kojoj vrše arheološka iskapanja:



Vesna skreće i fotografira, ja stojim i fotkam, Nikola produžuje. Vesna bi desno, meni je svejedno, Nikola je već odmakao 100 metara. Derem se naprijed za Nikolom, onda Vesna odustaje od ideje da skrene i ide dalje ravno, ali s izrazom lica "opet me tjerate da idem kamo vi hoćete". 

Ponovno kratimo kroz Cişmigiu, ljudi se voze po jezeru, čamcima, pedalinama...:

 

Jedan od bukureštanskih pasa u parku Cişmigiu:



Na samom vrhu Cişmigiua nalazi se sjenica u kojoj je napravljena zona za wireless internet. Prolazimo, idemo prema hostelu. Malo prije hostela, zanimljiv natpis na fasadi:



Ne, naglasak nije "organ'ele", dakle, ne radi se o mitohondrijima, lizosomima i društvu, naglasak je "org'anele", i radi se o određenoj množini imenice "organ". Prodavaonica organa? Doista ne znam, iza toga je neko dvorište, ispred toga neki neidentificirani poslovni prostor... Ipak, to je prilika za foto-session. Imamo jedan bubreg:



A profesorica biologije nudi...debelo crijevo?



Naposljetku smo u hostelu, malo se osvježavamo, presvlačimo, spremamo za večernji izlazak. Pitam onu Francuskinju neke stvari o Varni. Vesna je izrazila želju za kupanjem tamo, pa pitam ovu vrijedi li. Kaže da je more prljavo i da se naplaćuju suncobrani. Pitam ju i za Plovdiv, tamo namjeravamo spavati. Ona veli da ima adresu neke ženske kod koje su oni spavali privatno. Može. Spremamo se i izlazimo, oni sjede u dvorištu, već su mi sve spremili. Pokazuju gdje je adresa na planu grada. Ulica Borislav. To neće biti teško zapamtiti. Stvaram mentalni plan kako doći do nje od kolodvora u Plovdivu.

Prije večere bismo još trebali pogledati kako idu vlakovi za Snagov. To želimo sutra obići, a prema Lonely Planetovom vodiču, ima vlakova do tamo. Kolodvor nije daleko od hostela, desetak minuta. Dolazimo na kolodvor, prvo na međunarodnoj blagajni pitamo za vlak idući dan prema Bugarskoj. Prema podacima koje mi imamo, vlak ide za Varnu, međutim, vozni red na kolodvoru piše da ide za Sofiju. Ispada da moramo presjedati u Ruseu. OK, nije neki problem. Sada da još pitamo za Snagov. Odlazim na blagajnu za domaći promet, ali žena mi ne želi dati informaciju jer to trebam pitati na informacijama. OK, jedino mi ne veli gdje su informacije. Na kraju nalijećem na njih posve slučajno, i tamo mi žena veli da NEMA vlakova do Snagova. Odlično, Lonely Planet je i opet u krivu. Nema veze, ići ćemo minibusom.
Sad večera. Jedan od restorana iz Lonely Planetovog vodiča je relativno blizu, nekih dvadesetak minuta hoda od kolodvora. Krećemo tamo. Vesna već poprilično šepa zbog žulja. Nikola se isto žali na hodanje. Velim im da imamo i alternativu - ima još jedna pivnica, ali ta je u centru, do kojega bi nam bilo najbrže stići metroom. Hoćemo na metro? "A, joj, a u metrou su sigurno neki sumnjivci, mi ne bismo...". Izmotavanje. Ne bi naprijed, a ne bi ni na metro. A još su i gladni. Uokolo nema nikakvih restorana. Nije da baš možemo birati. Ipak nastavljamo dalje. Naposljetku izlazimo na Piaţu Victoriei. Imamo još jedan blok do restorana. Idemo ipak na metro. Spuštamo se dolje, sve je lijepo osvijetljeno, sumnjivaca nigdje, a na ulazu su one trokutaste rampe od metalnih šipki, koje se okreću kad provučete kartu (koja je magnetska). Peron je isto tako rasvijetljen, ubrzo stiže i vlak, superluksuzan, novi:



(OK, kadriranje je loše izvedeno, ali to sam slikao u vožnji)

Idemo samo jednu stanicu, na izlasku slikam peron:



Izlazimo, restoran je odmah preko ceste. Zove se "La mamă", tj. "Kod mame". Izgleda fino, porcije izgledaju obilato. Sjedamo, nemaju baš sve s menija, ali na kraju odabiremo. Vesna je blago nadrkana, valjda zbog hodanja i žulja.
Stiže predjelo. Nikola i ja naručili smo mamaliguţu, što je zapravo palenta, s vrhnjem i sirom. Dolazi ogromni tanjur palente, prekriven debelim slojem vrhnja, i naribanim sirom. Predjelo od kojeg se najedeš kao čovjek. Potom glavno jelo. Opet mamaliguţă, ovaj puta s puretinom i sosom od gljiva. Nikola jede neke kobasice. Ne uspijevam sve pojesti, ostavljam poprilično mamaliguţe na tanjuru. Ja sam, naravno, s očima većim nego želudac, naručio i desert - papanaşe, tradicionalne rumunjske kolače koji liče na donute, s tim da su preliveni gustim sosom od vrhnja i brusnica. Dolaze dva. Jedva uspijevam pojesti jednoga. I Nikola i ja uzimamo doggy bag, on za kobasice, ja za papanaşe. U jednom času osjećam strašnu slabost. Oblijeva me hladan znoj. Osjećaj prežderanosti. S jedne strane želim povraćati, iako me ne tjera, ali znam da je to još veća muka i napor, a i žao mi je te hrane. Taj osjećaj traje minutu-dvije. Potom ipak prolazi, vraća mi se snaga u tijelo, mogu i ustati i krenuti.
Izlazimo iz restorana, ja teturam preko ceste do cjelonoćne prodavaonice. Treba mi nešto za utažiti žeđ. Metro vozi do pola 12, sada je već 12. Dakle, moramo pješačiti do doma. Nikola ipak ima svoju ideju kako treba pogledati, jer možda metro ipak vozi. E, to je Nikola. Za njega natpisi ne vrijede. On ipak treba sve provjeriti. On će vozača autobusa na kojem jasno piše kamo ide ipak pitati kamo ide, jer "možda nije skinuo tablu od prošli put". A ja to ne shvaćam, jer osobno mrzim pitati druge ljude, pogotovo očite stvari, jer i sam popizdim kad me netko pita neku stvar koju smatram lako dostupnom informacijom.

Idemo doma. Vesna prva, Nikola i ja iza nje. Velim da trebamo na križanju skrenuti desno. Vičem to, tako da i Vesna čuje. Vesna međutim odlazi ravno. Mislim si, očito ima neki razlog - čula je da velim "desno", a ipak je otišla ravno. Nadrkana je, pa ne želim insistirati na skretanju desno, valjda zna što radi. Možda joj se ulica ravno čini mirnijom od avenije desno. Uostalom, ona je stalno po nekakvim planinarenjima i općenito se dosta kreće prirodom - pa ako se tamo nije izgubila, onda se pogotovo neće izgubiti u gradu, gdje ima puno više orijentira za snaći se.
Idemo ravno, potom skrećemo u neku od manjih ulica desno. Dolazimo do Piaţa Spania. Nastavljamo dalje. Prolazimo pustim uličicama koje podsjećaju na Željezničarsku koloniju. Obiteljske kuće s vrtovima. Tu i tamo ugledamo pokojeg psa. Naime Bukurešt je pun pasa lutalica. Međutim za razliku od naših pasa lutalica, koji su uglavnom divlji i nasrtljivi, ovi su najčešće mirni mješanci koji lijeno leže uz kuće ili ispod stabala, ili pak njuškaju uokolo. Velik broj ih je posljednjih godina i uklonjen s ulica.
Nikola veli "Vesna, kam si nas to dovela.", da bi Vesna odgovorila "Pa Krešo vodi!".
Ja? Ja sam još odavno prepustio kormilo njoj, otkad me nije poslušala na onom prvom križanju. OK, preuzet ću ga natrag.

Računam da idemo u smjeru zapada, rekonstruirajući naš put unatrag do onog križanja, tako da se ravnam po tome. Vesna šepesa, počinje lagano zaostajati. Čekamo ju. Ispada da joj je pijesak ušao u ranu od žulja. Ubrzo izlazimo na jednu široku aveniju, pretpostavljam da je to jedna od onih koje smo danas prošli. Još par skretanja i hop! odjednom mi je jedno križanje zbunjujuće. Vadim kartu iz ruksaka. Nalazim ulicu. Ispada da smo skrenuli na istok. Naime ona prva ulica ravno nije vodila u pravcu juga nego blagog jugoistoka, tako da su sva skretanja na zapad zapravo bila na jug, a na kraju smo otišli istočnije nego što smo i bili. Kažem to ovima. Vesna pita "A gdje je onda hostel?" "Imamo još za hodati." Vidim da je Vesna već na rubu živaca i da je sklona mene optužiti da sam zalutao, pa joj stoga, najmirnijim mogućim glasom kažem "Ja sam još na prvom križanju rekao da skrenemo desno, ti si produžila ravno." "Znači, ja sam kriva?" "Ja sam rekao da skrenemo desno." Tu mi Vesna upada u riječ, i počinje se derati na mene: "Nemaš ti ništa s menom, dovedi nas do hotela!" 

Tako dakle. Ne želi preuzeti svoj dio odgovornosti iako sam se ja jasno ogradio od svega što se dogodilo nakon onoga križanja. Ja mogu preuzeti odgovornost za to da smo uopće išli u La mamu (što je kompenzirano odličnom večerom) i za to što sam mislio da idemo na jug, a išli smo na jugoistok. Ali do toga ne bi ni došlo da Vesna nije svojeglavo produžila ravno, iako sam rekao da trebamo ići desno.
U svakom slučaju, u ovom mi času ne treba da se netko dere na mene. Okrećem se, odlazim prvo u jednom smjeru, potom u drugome, i naposljetku znam kamo moramo ići. Počinjem hodati svojom brzinom. Nekako više nemam volje biti uviđavan i strpljiv prema Vesninom šepanju, jer ako se ona ima pravo derati na mene unatoč djelimično i svojoj krivici, onda i ja imam pravo biti povrijeđen. Shvaćam da ju žulj boli, ali i mene boli kada se netko istresa na meni. Povrijeđena mi je taština. Možda sam trebao brojati do 10...
Nikola pak ostaje uz nju, hodaju nekoliko koraka iza mene. Čini se da razgovaraju o gradskim žoharima koje viđamo uz kuće. Naposljetku dolazimo na Piaţu Universitatei. Sada je put do doma već lagan, tek smo jedan dan ovdje, a već nam se čini da smo ovuda prošli stotinama puta.
Iza parka Cişmigiu susrećemo pometače ulica. U pola dva u noći oni marljivo metu. Očito Bukurešt nije toliko prljav grad, ili barem radi na popravljanju toga imidža. Naposljetku dolazimo u hostel, moramo zvoniti. Otvara nam ista cura koja je tamo bila ujutro. I drugi dan će biti tamo. Očito živi u hostelu. Penjemo se u sobu, svi već skoro spavaju. Vesna si čisti ranu od žulja i tek tada primjećuje da je japanke ostavila u Beogradu. Dakle ostaje samo sa sandalama koje ju žuljaju i tenisicama koje ju žuljaju. Spremamo se na počinak, Nikola u sobi primjećuje žohara. Bojim se da mi se ne uvuče u ruksak.

Bio je to dug, dug dan...

egerke @ 14:17 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 11, 2012
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nizozemci su se vratili. U 4 ujutro. I, naravno, upalili svjetlo. Meni je bilo vruće, i nisam se baš naspavao. A i Karađorđeva šnicla se probavljala i pravila mi probleme u želucu. 

Nikola i ja se budimo u slično vrijeme, a ubrzo se i Vesna spušta s gornjega kata. S njom i Gerd, koji izražava želju da nam se pridruži u šetnji Beogradom. Mi nemamo ništa protiv, pa se prvo upućujemo na doručak. Šećemo se do Terazija, pa potom Knez Mihajlovom.

Jutro na Knez Mihajlovoj:



Naše odredište je kavana "?" (čita se "znak pitanja"), najstarija beogradska kavana, koja je očuvana u izvornom turskom stilu. Kavana ima bogatu povijest, postoji već nekih 150 godina. U njoj su se okupljali književnici, tamo je zalazio Vuk Karadžić, bila je prvo mjesto u Beogradu gdje se igrao biljar, profesori s obližnje Akademije likovnih umjetnosti tamo su znali držati ispite... Ime kavane je neobično. Naime, u jednom je času staro ime promijenjeno u "Kod saborne crkve" (naime, preko puta kavane je beogradska saborna crkva, tj. pravoslavna katedrala), ali su se crkvenjaci bunili. Stoga je vlasnik, kao privremeno rješenje, izvjesio nad vrata upitnik - i taj se "naziv" zadržao do danas.

Zvonik Saborne crkve:



Sjedamo na terasu, i naručujemo pošteni doručak - lepinju s kajmakom (pod "lepinjom" ne mislim na ona čuda kao kod nas, što se prže u ulju, već više nešto nalik žemlji, što je prerezano i ispunjeno zrelim kajmakom koji se topi i ispečenim jajetom - kalorijska bomba), kiselo mlijeko i tursku kavu. Prava hrana za okrepu. Gerd je oduševljen, a i ovo dvoje. 

Nakon doručka zapućujemo se dalje. Prvo me, još dok spremam novce, zaskače neka Cigančica, prosjakinja. Vidjela je da ih spremam, znači znala je da imam. Budući da se nikako ne miče, velim joj odrješito "Briši." To ju je pokolebalo, pa zastaje i onda, nakon što smo odmakli nekih pet metara, kaže onako dječje prkosno "Briši ti!" Laughing
U sabornu crkvu ne možemo ući. Naime, Nikola, Gerd i ja imamo kratke hlače, a Vesna majicu na bretele. Previše kože. To vrijeđa Isusa, izgleda. To što je on gol na križu, očito nikoga ne vrijeđa.

Prelazimo cestu i krećemo na Kalemegdan. Kalemegdan (na turskom "prazan prostor u tvrđavi") jest beogradska utvrda koja na tom mjestu postoji još od Kelta, i njihovoga naselja Singidunuma. Kroz povijest su ju osvajali Rimljani, Bizantinci, Avari, Bugari, Mađari, Turci, Srbi... Upravo je na ovom mjestu 1456. János Hunyadi pobijedio Turke i tako spriječio njihov prodor prema Mađarskoj, barem za 70 godina.

Kalemegdansko šetalište:

 

S Kalemegdana puca prekrasan vidik na ušće Save u Dunav, i na Veliko ratno ostrvo, otok smješten na samom ušću.

Pogled s Kalemegdana na Savu:







Na slikama, Sava teče slijeva nadesno.

Park na Kalemegdanu:

 

Prvo obilazimo donji dio Kalemegdana:



Kameni lav uz stepenice:

 

Tu je grobnica narodnih heroja Moše Pijade, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Đure Đakovića: 



Savi ususret dolazi krak Dunava:

 

Otočić u tom kraku jest Malo ratno ostrvo, od kojega zbog vađenja šljunka više nije gotovo ništa ostalo. Ovo u sredini slike je Veliko ratno ostrvo.

Zgrada uprave za zaštitu spomenika grada Beograda: 



Još malo donjeg dijela grada:



Zatim se penjemo u gornji dio grada, prošavši pored izložaka vojnog muzeja (ne znam jeste li primijetili, ali većina gradova koji imaju očuvane utvrde tamo smješta svoj vojni muzej). Većina Kalemegdana danas je park, koji je tu i tamo prošaran fortifikacijskim objektima. Na njemu nalazimo i teniske terene, trening-igralište KK Partizan, blizu je i zoološki vrt... 

Blizu vidikovca na vrhu Kalemegdana nalazi se ploča u spomen na Hunyadijevu pobjedu:

 

Fortifikacija:





Potiskivač s teglenicama na Savi:



Sava i Dunav:



Na ovoj se slici pored krova tornjića vidi i kula Nebojša, u kojoj je bio zatočen i ubijen Rigas Ferraios, jedan od vođa grčkog narodnog ustanka, kojeg su Turci zatočili u Beogradu, te ga tamo i objesili.

Malo travnatog dijela Kalemegdana:



Nakon još malo smucanja po Kališu, kako ga zovu Beograđani, upućujemo se natrag prema gradu. Prolazeći uz zoološki vrt, Vesna dobiva želju pogledati ga. Naravno, to bi nas koštalo previše vremena za razgled grada tako da ipak odustaje, pogotovo jer je ono što vidi kroz ogradu relativno malo i skučeno, što joj se ne sviđa.

Sada smo u Dorćolu, dijelu Beograda koji je svoje ime dobio prema križanju cesta koje se ovdje nalazilo (turski "dört yol" znači "četiri ceste", usp. "kvadrivij"). Na Dorćolu se nalazi i danas jedina beogradska džamija, džamija Bajrakli:



Naličje:



Počinjemo se penjati prema centru, pa tako prolazimo i pored još jedne zanimljive vizure:



Bajagoljupci će znati o čemu je riječ. Smile

Dotična ulica vodi na Studentski trg, na kojem se nalazi i rektorat beogradskog sveučilišta. U parku na trgu nalazi se i spomenik Josifu Pančiću:



Josif/Josip Pančić, rođen u Bribiru 1814., preselio se u Srbiju u dobi od trideset godina, te je ondje stvorio ime u svjetskim prirodoslovnim krugovima. Prvo je radio kao liječnik po ruralnoj Srbiji, da bi usput skupljao bilje, te je 1855. postao profesor na beogradskom Liceju, samo na osnovi svoga poznavanja srpske flore (imao je jedan jedini objavljeni znanstveni rad). Naravno, najpoznatiji je po svom opisu Pančićeve omorike, posebne endemične vrste četinjače, koja u prirodi raste samo u području srednjega Podrinja. Također, s obzirom da je podosta vremena provodio proučavajući floru Kopaonika, najviši vrh Kopaonika nazvan je Pančićevim vrhom. Tamo je 1951. premješteno i njegovo tijelo. Pančić je bio prvi predsjednik SANU, od njenoga osnutka 1887. do svoje smrti 1888.

Beogradski trolejbusi: 



Trg Republike:

 

Spomenik knezu Mihajlu: 



Put nas opet vodi kroz centar (gdje stajemo pored spomen-ploče činovnicima poginulima u narodnooslobodilačkoj borbi - Gerdu nije jasno zašto se naglašava da su to činovnici; onda mu objašnjavamo da je u marksizmu klasa esencijalna, i da radnici imaju svoju ploču, seljaci i težaci svoju...).
Po beogradskim zidovima nađe se svačega:







Potom sjedamo u Biblioteku, zgodnu mješavinu zalogajnice i knjižnice (slično našoj Booksi, ali s hranom), koja se nalazi u prolazu između Terazija i Trga Nikole Pašića. Gerd nam priča o svom putovanju, o onome što je vidio, a što nas tek čeka (iako, on je išao i u Grčku, mi ne).

U prolazu u kojem je i Biblioteka, opet plakati:



I tako izlazimo na Trg Nikole Pašića, šećemo se početkom Bulevara kralja Aleksandra.

Cigančići na fontani na Pašićevu trgu: 





Na kraju su molili Vesnu da im pošalje slike. Ali kako i kamo?

S jedne nam je strane zgrada Skupštine Srbije, a s druge zgrada beogradske gradske skupštine. Blizu je i zgrada centralne pošte. Znam da je nedjelja, ni ne očekujem da rade, ali idem pokušati poslati razglednicu. Zatvoreno. Neka, radit će valjda pošta kod kolodvora... 

Idemo dalje Bulevarom, tu su i neka veleposlanstva, ministarstva, a tada dolazimo do crkve Sv. Marka, u kojoj se nalaze i posmrtni ostaci cara Dušana:



Portal:



Kupole:



Ovaj puta ni ne pokušavamo ući, u tijeku je vjenčanje. Gomila ljudi ispred crkve. Produžujemo dalje, u Tašmajdanski park. Tašmajdanski je park okružen raznim javnim zgradama: zgradom Radiotelevizije Srbije, športskim centrom Tašmajdan, Dječjim kazalištem... Ispod parka nalazi se sustav spilja, u kojima beogradske gradske vlasti žele napraviti podzemni akvarij.
Tašmajdan (inače "kameno polje" na turskome) je bio gadno bombardiran 1999. Zgrada RTS-a se urušila, pri čemu je život izgubilo 16 ljudi, a mnogi su bili danima zarobljeni u ruševinama. Ujedno je oštećeno i dječje kazalište. Upravo je zato u parku i podignut spomenik svoj djeci koja su poginula u bombardiranju:



Idemo dalje kroz park, pokušavamo doći do hrama Sv. Save. Putem nailazimo na još grafita:





(a i ime ulice je prikladno...)

Skrećemo, prolazimo pored Strojarskog fakulteta. Izlazimo na trg Vukov spomenik, sjedamo malo uz fontanu. Gerd mi daje plan Beograda, da se orijentiram kamo moramo do hrama Sv. Save. Napravili smo mali zaobilazak. Trebamo se vratiti, pa poprijeko. Vjerujem svojoj intuiciji.

Fontana kod Vukovog spomenika:



Poprilično smo umorni:



Ajmo, dečki, smiješak:



Vukov spomenik:



Vraćamo se opet Bulevarom, prolazimo prvo kraj tehničkih fakulteta, ispred je spomenik Tesli, poznat sa stare novčanice od 500 dinara:



Zatim dolazimo do sveučilišne knjižnice. Prelazimo cestu i idemo poprijeko kroz nezanimljive ulice. Na kraju nalazimo hram Sv. Save:



Zamišljen kao najveća pravoslavna crkva na svijetu (iako, ako pogledate Wikipediju - srpska i hrvatska vele "na svijetu", ruska i bugarska "na Balkanu", a engleska "u Srbiji"), hram se gradi od tridesetih godina 20. stoljeća. Kočili su ga rat, pa onda komunističke vlasti, pa se osamdesetih počelo ozbiljnije graditi (dotad su postojali samo zidovi, te se nedovršenu građevinu koristilo kao parkiralište i skladište), pa opet sankcije, bombardiranje, pa ga sad opet grade. Mjesto na kojem se nalazi ono je isto na kojem su navodno u 16. stoljeću Turci spalili posmrtne ostatke Sv. Save.

Crkva i zaštitnik joj: 



Kupola:



Sv. Sava:



Crkva je izvana dovršena, izgleda impozantno. Međutim, kad uđete unutra, onda imate neobičan spoj crkve i gradilišta. S jedne strane imate dovršeni dio:

 





Onda dignete pogled i vidite da gornji zidovi i kupola još uopće nisu obrađeni:



A potom ga spustite na drugu stranu i vidite vrlo komičan i sekularan prizor: 



Impresivna kupola, visine 70 metara i težine 4000 tona, koja je bila izgrađena posebno, a onda su ju naknadno nataknuli na ostatak zgrade (to je trajalo 40 dana):

 

U nju bi trebao doći mozaik Krista. Navodno bi mu samo oči trebale biti širine 3 metra, toliko je ogromna kupola.

Još dva pogleda izvana na crkvu:





Spuštamo se prema Slaviji. Lagano je već i vrijeme povratka u hostel, moramo se još malo osvježiti, spakirati se i krenuti prema kolodvoru. Putem, sudar stare i nove arhitekture:



Još mi nešto zapinje za oko:



(Vračar je kvart u Beogradu, ali, ako to zanemarimo, natpis je poprilično zabavan.)

Dolazimo do hostela, opraštamo se s Gerdom. On ubrzo kreće autom prema Bratislavi. Mi se pozdravljamo i s Nizozemcima iz naše sobe, oni su navodno bili u Rumunjskoj prije. Pitamo ih što nam preporučuju, oni vele "Ne idite u šume!" "Zašto?" "Ima medvjeda." OK, nismo ni mislili.

(Inače, nekoliko godina kasnije, kada se Gerd javi Vesni na Facebooku, doznat ću da se on zapravo zove Geert. Pa i nismo bili tako daleko.)

Dok se Vesna sprema, ja gledam adrese hostela u Bukureštu, provjeravam slobodna mjesta na internetu. Nema ih baš, zapisujem dvije adrese.
Ruksake na leđa i opet na put. Do kolodvora prolazimo kroz jedan park, gdje vidim odličnu ironiju:



Prije vlaka ćemo još nešto pojesti. Restorančić s banjalučkim ćevapima je blizu. Sjedamo, naručujemo. Ja trknem do kolodvorske pošte. Stižem minutu do tri, u tri zatvaraju. Šaljem razglednicu. Žvačemo ćevape, idemo na kolodvor. Mijenjam dinare u eure, više od 300 € dobivam za onu hrpu dinara.

Odlazim pitati ženu na šalteru ima li možda još mjesta u spavaćim kolima, uz nadoplatu. Nema, sve je puno. Ništa, spavat ćemo na sjedalima. Valjda će biti neki kvalitetni vagoni, oni rumunjski koji idu kroz Zagreb su sjajni.

Tražimo vlak, nije na onom peronu na kojem bi trebao biti. Na susjednom stoji neko groblje. Prastari olinjali rumunjski vagoni. Nijedan imalo moderniji. A putujemo u Europsku uniju. Jedino na kraju vlaka stoji jedan skockani. Spavaća kola.
Sjedala su u jednom komadu, kožnate klupe. Probam daju li se rastegnuti, čini se da ide. Onda me Nikola upozorava da je to u stvari klupa strgana i da se raspada - dakle, ako ju "rastegnem", neću ju više moći vratiti natrag.

Uglavnom, to izgleda ovako:



Nikola, naravno, svoj ruksak ne odlaže na držač prtljage, nego ga ostavlja na sjedalu. Sandale mu vise sa sjedala. Svaki put kad bih skakao k prozoru (a railfan to radi svako malo), zakvačio bih te njegove sandale. Velim mu da metne gore ruksak. Ne da mu se. Mislim da ga je tek nakon rumunjske granice pospremio.
Upisujemo prvu destinaciju u kartu: Beograd - Bucureşti, via Timişoara i Craiova.

Krećemo. Lokomotiva nas prvo izvlači do Novog Beograda, gdje slikam lokalni buvljak, i zanimljivu podlogu za izloške:



te obližnji slam:



Nakon beskrajno dugog mrdanja od nekih 20 minuta, za koje vrijeme je samo lokomotiva prešla s jednog kraja vlaka na drugi, krećemo. Putem bilježim zanimljivu uniformu otpravnice vlakova na kolodvoru Novi Beograd, na koju me već dan prije upozorila Vesna:



Prelazimo opet Savu, ovaj put drugim mostom (ovaj koji se vidi na slici je onaj koji vodi u kolodvor Beograd):



I opet uranjamo u mrak ispod Beograda. Buduća beogradska podzemna željeznica, koju sada koristi Beovoz i vlakovi za Pančevo. Ovaj je dulji i od Bežanijske kose. Imam iracionalni strah da ćemo izaći iz tunela i opaziti da nam je neko maznuo stvari iz kupea. Samo što je mrak takav da ni nitko drugi ne može ništa vidjeti.

Izlazimo iz tunela, ulazimo u stanicu Pančevački most. Opet čekamo. Naposljetku prelazimo Dunav:



Vratili smo se u Vojvodinu. Vojvodina se, to svi znamo, sastoji od tri dijela. Definiraju ju tri velike rijeke. Između Save i Dunava nalazi se Srijem. Tuda smo se jučer vozili. Između Dunava, Tise i mađarske granice, sjeverno od Srijema, nalazi se Bačka. A istočno od Tise i sjeverno od Dunava, sve do rumunjske granice, prostire se Banat. I mi upravo u njega ulazimo.
Ubrzo prelazimo Tamiš, glavnu banatsku rijeku, koja ovdje utječe u Dunav, a dolazi iz Rumunjske gdje se zove Timiş. Mađari ju pak zovu Temes, pa se i glavni grad rumunjskog Banata zove Temesvár, odnosno valahizirano Timişoara.
Prvi grad u koji stižemo je Pančevo. Vruće nedjeljno poslijepodne u jednom od najzagađenijih gradova Srbije. Rafinerija, tvornica umjetnih gnojiva, tvornica aviona, petrokemija... Mijenjaju lokomotivu, dalje nas vuče dizelka. Opet mrdaju, naposljetku krećemo. Ne želim disati zagađeni pančevački zrak, iako ništa sumnjivoga ne osjećam u njemu.

I onda počinje vožnja kroz Banat. Panonska ravnica u svom najčišćem obliku. Naselja su rijetka, kao u istočnoj Mađarskoj. Vlak se trucka, a svuda uokolo kilometri i kilometri polja. Tko to sve obrađuje? Gdje su sela u kojima ti ljudi žive? Onda shvatiš da imaju salaše negdje u blizini, kako ne bi svaki dan morali tri sata pješačiti do njive.
Da vidite kako to izgleda:





Suncokreti:



Pastorala:



Spavaća kola imaju lanac na vratima: 



Nakon pola sata vožnje kroz ništavilo prolazimo Vladimirovac, rubno mjesto Deliblatske peščare. Ali od nje ne vidimo ništa.
Umjesto toga, vidimo ovo:



Nakon dosta vremena stižemo u Alibunar. Pospani gradić usred Banata. Na kolodvoru samo otpravnik vlakova i neki Kinez. Lokalni, bit će.
Iza Alibunara slijedi Banatski Karlovac. Ne stajemo, samo promičemo. U daljini se vidi impresivna crkva u mjestu Nikolinci:



U susjedni kupe (kroz koji sam ja skakao na prozor jer je bio prazan, a nije mi se više dalo češati o Nikoline sandale) ušle su dvije ženske. Pričaju rumunjski. Primičemo se dakle rumunjskom jezičnom arealu.

Unutrašnjost kupea: 





(ovdje vidite Nikolinu torbu sa sandalama)

Preko kanala Dunav-Tisa-Dunav, i onda opet malo ravnice:



Sve dok se odjednom, posve nestvarno, iz svega toga ne pomoli brdo: 





Kao da ste upravo prešli ocean, pred vama je opet nešto što vas podsjeća na postojanje reljefa. Igrom slučaja, to je i najviše brdo u Vojvodini. Grad koji se smjestio pod njim ima prikladno ime - Vršac.

O Vršcu sam uvijek znao da je "tamo skroz na rumunjskoj granici" i da ima farmaceutsku firmu (kao klinac sam pio nekakav sirup za kašalj, koji je radio Hemofarm). Kad dođete do grada, onda vam nije jasno kako je to uopće u Srbiji. Em je i granica tako povučena da zaobilazi grad, em ima brdo, kao i susjedni rumunjski dio...baš kao da su ga Rumunji ustupili nakon Trianona. Ali ne, grad je oduvijek imao srpsku većinu. Ima miješanog stanovništva, ali srpski status Vršca je bio neupitan.

Po ulasku u kolodvor slikam kolodvorsku zgradu:



I odmah se na mene ljute neki policajci, jer to je granični prijelaz, ne smije se to.

Srpska kontrola putovnica ulazi, prolaze, pregledavaju. Tu je zanimljiv fenomen Vesninog prelaska granice. Naime, nju nikad ne zagledaju pretjerano. Očito ona generički ne može biti sumnjiva. Nikolu i mene mjerkaju, na nju se samo osvrnu i odu. Taj smo fenomen provjeravali višestruko, na svakoj granici. U Šidu su npr. Nikoli čak uzeli putovnicu i pregledavali ju u drugom dijelu vlaka. Vesni nisu. Nisu ni meni, valjda zato što sam sjedio kraj nje. Inače sam im uvijek ja bio najsumnjiviji. Uglavnom, Vesna si je umislila da je to stvar njenog šarma. Laughing

Dolazi i rumunjski kondukter. Pita nas imamo li rezervaciju. Velim da ne. Čudi se otkud znam rumunjski. Frajer veli da nam može za 10€ osigurati da imamo kupe samo za sebe do Bukurešta. Pristajem, iako mi se to čini kao muljaža.
Napokon krećemo iz Vršca. Idemo na sjever, isprva paralelno s granicom. Uslikavam Vršac, za rastanak:



i Vršačke planine:



pa još malo banatske ravnice:



I tada vlak ulazi u novu stanicu. Stamora Moraviţa. Ulazak u EU. Prilično otužno izgleda socrealistička zgrada stanice. Ulazi rumunjska granična kontrola. Dolazi policajac, već je poprilično mračno, u vagonu nema svjetla. Gleda u slike, poziva nas da izađemo na hodnik, tamo je svjetlije. Unosi nam se u lice kako bi nas bolje usporedio sa slikom. Vesni se sviđa policajac, veli da ima lijepe oči. Iz hodnika čujemo dahtanje. Stižu carinici s treniranim vučjakom. Nije nas njušio, očito ne izgledamo kao hašišari.

Prebacujemo ure, Rumunjska je jedan sat ispred nas. Vesni nije jasno kako to sve ide, misli da to ima veze s geografskom dužinom, a ne s granicom. Pojašnjavamo joj da je to danas uglavnom stvar političke odluke na razini države, pa je tako npr. Španjolska zapadnije od Velike Britanije, ali je jedan sat ispred nje po službenom vremenu.
Naposljetku krećemo, dolazi nova rumunjska lokomotiva, dolazi i struja u vagon.

Zalazak sunca nad Banatom:



Jurimo dalje, Vesna fotka, Nikola visi na prozoru i pruža ruke van. Već ga je par puta granje opalilo po prstima.

Nikola započinje razgovor s curom u susjednom kupeu. Već smo ju prije skužili, dok smo visjeli na hodniku, a ona se vraćala s WC-a, pitala me "Mogu proći?". Upotreba infinitiva ukazala mi je da cura vjerojatno nije Srpkinja, nego Hrvatica. I točno. Ispada da se zove Anamarija, iz Labina je, u Zagrebu je na postdiplomskom iz međunarodnih odnosa na politologiji i sada putuje na neki seminar o Europskoj uniji u Rumunjsku. Točnije, Rumunji će ju podučavati tomu kako ući u EU. Putuje sama. Mi joj kažemo da nije normalna, sama ženska putuje kroz Rumunjsku, noćnim vlakom. I još je sama u kupeu. Pozivamo ju k sebi, prihvaća. Pitamo se hoće li Vesni smetati druga ženska u blizini, ali nema tu tipičnog ženskog antagonizma, Vesna nije tipična ženska.
U čavrljanju brzo prolazi vrijeme, stižemo u Temišvar, opet mijenjaju lokomotivu, hrpa ljudi ulazi, ja primjećujem na peronu konduktera kojem sam dao 10€. Nije mi dao nikakvu potvrdu da je rezervirano. Je li on to nas izvozao, zaradio 10€, i sad ide doma? Ipak ne, penje se i on u vlak.

Pričamo u kupeu, čitam im zanimljivosti o Temišvaru. Izgrađen je na močvarnom tlu, pa čitava katedrala leži na 5000 stupova pobodenih u močvaru. Duh Beethovenove ljubavnice navodno obitava u jednoj kući na glavnom trgu. U Temišvaru je započela revolucija protiv Ceauşescua, a on sâm nije nikad proveo nijednu noć u tom gradu. U Temišvaru je rođen Johnny Weissmuller, američki plivač i prvi glumac koji je tumačio ulogu Tarzana. To je prvi europski grad koji je uveo konjski tramvaj (1869.) i električnu javnu rasvjetu (1889.). Sve to Vesnu ne zanima. Nju ništa takve vrste ne zanima. Veli da je u školi zamrzila povijest. OK, možeš mrziti predmet, može te to područje ne zanimati, ali onda odrasteš i poželiš popuniti rupe u znanju. Barem ja tako, nekako to očekujem i od drugih. Gdje ćeš boljeg načina nego putujući? Ali ne, nju to "ne zanima".
Vozimo se kroz Temišvar, slikam zgradu koja je izgleda zatvor:



Vesna odlazi na WC. Kasnije ju zatičem kako razgovara s nekim tipom na hodniku. On petlja s engleskim, ona ne zna što joj hoće reći. Ne želim prisluškivati, vraćam se u kupe. Ubrzo dolazi i Vesna, poprilično unezvjerena.
"Kaj je bilo?"
"Poljubil me!"
"..."
"Onaj čudni tip iz drugog kupea. Došel je i počel nekaj pričati, kak ide na operaciju, da je imal nekakvu nesreću, i onda mi je pokazal da ima rez skroz od prsa do trbuha, onda je rekel da mu je sutra rođendan, pa sam mu ja čestitala, i onda me on poljubil!"

I tako sad ona počne pričati da je tip sav nekakav čudan, da ima mrtvačku boju kože, a i u Rumunjskoj smo, možda je vampir... Provjeravam mjesec. Još tri-četiri dana do uštapa.

"Uglavnom, ja više ne idem na taj WC, strah me."

Ja izlazim na hodnik, provjeravam, ovaj je u svojem kupeu. Poslije ga vidim da priča na mobitel. Mislim si da su u strahu velike oči, i da je možda sve bio nesporazum i izgubljenost u prijevodu.

Pokušavamo zadrijemati. Vlak se kotrlja, slijede Lugoj, Caranşebeş, a onda dolazi ponoć, i ja tu prekidam izvještaj za današnji dan, jer mi putujemo čitavu noć.

egerke @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.