Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
subota, ožujak 14, 2015
PETAK, 22. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Negdje pred jutro sam se probudio i kad smo zastali u Sancti Spíritusu, da bih potom još malo zadrijemao i probudio se malo prije dolaska u Santa Claru. Čak sam se i uspio relativno dobro naspavati, s obzirom da inače u autobusima ne spavam baš dobro. Ali, očito mi to s godinama postaje sve lakše (zanimljivo, obično se kaže da su mladi ljudi manje izbirljivi što se tiče mjesta spavanja, no kod mene je obrnuto).

U Santa Claru dolazimo čak i prije voznog reda. Izlazim iz autobusa i uranjam u gužvu kolodvora, s uobičajenom galerijom likova koji mi nude sobe i taksije prije nego sam se još uopće pošteno razbudio. Ako mi netko nudi sobu, a ja mu odgovorim da ne ostajem spavati u gradu, nego da idem za Varadero, odmah će mi nuditi taksi za Varadero. Taman posla, do Varadera je preko 3 sata vožnje, iskustvo od Trinidada do Camagüeya mi je bilo sasvim dovoljno.

Da bih vidio što i kako, moram stati i ogledati se po kolodvoru, vidjeti gdje je što. No ako ste stranac koji zbunjeno stoji, to je praktički poziv da vam svi ulijeću. A meni treba koncentracija za takvo što, usto što sam sanjiv. Opet mi puca film i izdirem se na jednog taksista koji nikako da shvati poruku da me pusti na miru. Odlazim do Viazulovog ureda za kupovinu karata, tamo mi kažu da dođem popodne, sada mi još ne mogu prodati kartu za Varadero. Unatoč tomu što nemam kartu mogu ostaviti prtljagu na šalteru za predaju prtljage, što mi je svakako dobrodošlo, budući da ne mislim klipsati gradom s ruksakom na leđima.

Upućujem se pješice prema centru. Nije daleko, možda kojih 2-3 kilometra. Bit će to prilika da se malo upoznam sa Santa Clarom.

Santa Clara je peti najveći grad na Kubi, s nešto manje od četvrt milijuna stanovnika. Glavni je grad provincije Villa Clara, a osnovan je mnogo kasnije u odnosu na većinu ostaih velikih kubanskih gradova, 1689. Osnovali su ga iseljenici iz grada Remediosa na sjevernoj obali Kube, koji više nisu htjeli trpiti gusarske napade na grad, te su se odselili u mirniju unutrašnjost. Grad je izgrađen planski, po tipičnom kolonijalnom rasteru, s ulicama koje se sijeku pod pravim kutom. Zahvaljujući svojoj lokaciji ubrzo je postao važnijim od Remediosa i nezaobilaznom točkom na putu između istočne i zapadne Kube.

Za razvoj grada početkom 20. st. velike zasluge nose gradska bogatašica i filantropkinja Marta Abreu i njezin suprug Luis Estévez, inače prvi potpredsjednik Republike Kube. Zahvaljujući njihovim donacijama grad je dobio elektranu, više škola, starački dom, javne praonice rublja, vatrogasni dom, željeznički kolodvor, ali ponajprije Teatro La Caridad (nazvan prema zaštitnici Kube, Gospi od Milosti) na glavnom trgu. Marta Abreu posve sama je financirala izgradnju ovog kazališta, te je sama nadgledala njegovo projektiranje i izgradnju. Nadalje, prihodi kazališta išli su za financiranje dviju škola – muške i ženske – koje je Marta utemeljila za siromašnu djecu. Također, Marta je na kraju gradu donirala i svoju vlastitu palaču, u kojoj se smjestila provincijalna vlada, a danas je tamo knjižnica. Iako je pokopana na havanskom groblju Colón, djelo Marte Abreu neraskidivo je vezano za Santa Claru, te i gradsko sveučilište nosi njeno ime.

No najvažniji događaj u modernijoj povijesti Kube – štoviše, presudni, kako ćemo vidjeti – dogodio se 29. prosinca 1958., kada su revolucionarne snage izvele napad na vlak kojim su Batistine snage slale pojačanje na istok otoka. Presijecanjem te komunikacije dobiven je rat, dva i pol dana kasnije Batista je definitivno napustio Kubu, a gerilci su trijumfalno ušli u Havanu. Ali tomu ćemo se još vratiti, kao i najznačajnijoj osobi te bitke.

Današnja Santa Clara slovi za najliberalniji grad na Kubi, s mnoštvom mladih koji promiču alternativne životne stilove. U gradu se recimo održava izbor za Miss transvestita, kao i općekubanski festival heavy metal glazbe. Kažu i da su santaclarske casas particulares najugodnije na Kubi, no to nažalost neću imati prilike isprobati.

Nakon nekih pola sata šetnje stižem na glavni gradski trg, Parque Vidal:





U nekadašnja vremena ovaj trg, koji zauzima čitav jedan gradski blok, imao je posebno ograđene staze za šetnju, kako se ne bi miješali crnci i bijelci. Danas je to davna prošlost, danas je ovo stjecište života čitave Santa Clare, a dvaput tjedno ovdje nastupa i gradski filharmonijski orkestar, i to u paviljonu na sredini trga:



Na južnoj strani je Institut za sekundarno obrazovanje:



(zanimljivo, istu sam instituciju zabilježio i u Canagüeyu, te je također bila u ovakvom klasicističkom stilu)

Šaka u oko na trgu je hotel Santa Clara Libre, nekadašnji Hilton:



Boja fasade nimalo ne pomaže. Zanimljivo je da se na zidovima hotela još mogu vidjeti rupe od metaka iz doba preuzimanja grada 1958.

Radim krug oko idućeg bloka. Čekam da se konačno otvore neki kafići gdje bih mogao nešto pojesti, a prvi za koji sam vidio radno vrijeme otvara se u 9. Dok to ne dođe, lutam gradom i izbjegavam taksiste. Doista, na Kubi sam se definitivno uvjerio u to da taksisti u tim zemljama razmišljaju po jednostavnom algoritmu „IF „see tourist“ THEN GOTO „Hello, sir, do you need a taxi?““. Oni jednostavno ne razmišljaju o tome kamo taj turist ide, treba li mu taksi...ne, oni jednostavno nude. I to je ono što mene neopisivo nervira u cijeloj toj priči. To što, ni kriv ni dužan, moram odbijati nešto za što nisam iskazao ni najmanje zanimanje. Očito je da vozači i ja imamo posve drugačiju logiku – ja recimo smatram da je odluka o uzimanju taksija nešto što se formira prije potrage za istim, dok oni očito vjeruju da je moguće odabrati nasumičnu osobu na ulici i jednostavnom ju ponudom natjerati da promijeni planove. Ili jednostavno idu za zakonom velikih brojeva, čak i ako je riječ o zakonu STVARNO VELIKIH brojeva – ako ga odbije njih 400, možda će 401. biti upravo taj koji će pristati. Oni jednostavno ne znaju kada treba odustati.

Malo kolonijalne arhitekture na Parque Vidal:



(desno se vidi dio zgrade kazališta)

9 je došlo i prošlo, a onaj kafić sveudilj ostaje zatvoren. Zato sjedam u neki objekt koji bi se možda najbliže mogao nazvati „bistro“ – imaju neke hamburgere, pizze i sokove. Nije neka kvaliteta, čini se da je to prvenstveno za Kubance, ali ako nema drugoga, pojest ću i to. U svakom ću slučaju proći jeftinije...

Nakon doručka opet sam na Parque Vidal. Uokolo trga djeca se voze na ovakvim kolicima koja vuku koze:



Evo sada malo boljeg pogleda na čuveno kazalište:



Ovo je pak spomenuta bivša palača Marte Abreu, današnja knjižnica:



A ovo je spomenik dotičnoj:



Odlazim promijeniti novce u Cadecu. Nemam više kanadskih dolara, prelazim na eure. Prema podacima koje sam viđao na tečajnim listama po Kubi, stekao sam dojam da euro vrijedi manje CUC-a od kanadskog dolara, no to se ispostavlja pogrešnim – dobivam više novca nego ranije. Čini se da će mi to biti dovoljno za ostatak boravka na Kubi. Potom krećem prema glavnoj atrakciji Santa Clare danas.

Usput prolazim pored gradske katedrale Svetih sestara Svete Klare Asiške:



Neogotička je zgrada sagrađena 1923., nakon što je srušena stara crkva na Parque Vidal, što je u gradu izazvalo silne kontroverze.

Zaprežna kola na slici nisu ekvivalent onim kozjim kolima na glavnom trgu, već je riječ o najeftinijim gradskim taksijima. Njihovi mi vozači nisu nudili vožnju – to je ipak samo za domaće.

Malo niže nalazi se zid prepun antiimperijalističkih karikatura, odnosno, kako natpis na njegovom početku kaže „Mi humoristi objavljujemo rat ratu“. Potrudio sam se što bolje obuhvatiti čitav zid:





(ova dvojica kažu „Bit će neka tajna misija?“ – „Zatvorenici iz Guantánama.“)



(citat Benita Juáreza kaže „Poštovanje prema pravu drugih je mir.“)



(„Što je ovo?“ – „Kolateralna šteta.“)



Dakle, sada iznimno trebam taksi, koji će me prebaciti do mauzoleja Che Guevare, jer moja karta ne kazuje precizno gdje se točno nalazi. Krećem stoga na stajalište službenih taksija, na drugoj strani ceste. Dolazim tamo, nekoliko taksista sjedi u hladu i razgovaraju. Murphyev zakon – kada ti taksi doista treba, onda baš i nisu voljni raditi. Nakon nekoliko minuta vrzmanja, konačno me netko primijetio, vožnja do spomenika će me koštati 3 CUC-a, a vozit ću se naravno u poluraspadnutoj Ladi, gdje je air condition otvoreni prozor.

Vožnja traje otprilike 3 minute (dakle, CUC po minuti), a potom me taksi ostavlja pored spomenika. Prvo ću se vratiti na drugu stranu ceste, kako bih s prostranog trga (naravno – Plaza de la Revolución) slikao total:



I zumirano:



Trg je sovjetski monumentalan, ali ako gledate pažljivo, na desnoj ćete strani slike vidjeti neku životinju, mislim kravu:



Na drugu stranu:



Prelazim cestu. Jedan Cheov citat na spomeniku:



„Osjećam se tako latinoameričkim patriotom, bilo koje latinoameričke zemlje, kao i bilo koje druge, i u trenutku kada bude potrebno bio bih spreman položiti svoj život za oslobođenje bilo koje latinoameričke zemlje, ne tražeći ikoga išta, ne zahtijevajući išta, ne iskorištavajući ikoga.“

Na postolju spomenika njegove su legendarne riječi „Hasta la victoria siempre – Uvijek do pobjede“:



Pogled na drugu stranu trga:



Desno piše „Želimo da budete kao Che. Fidel“. Lijevo: „Che – zvijezda te je stavila ovamo i učinila dijelom ovog naroda“.

Slika koja prikazuje kolonu koju je Che vodio:



Natpis kaže: „Dodjeljuje se zapovjedniku Ernestu Guevari misija dovođenja jedne kolone od Sierra Maestre do provincije Las Villas.“

I još citata:



„...bio sam u to doba u Gvatemali, u Árbenzovoj Gvatemali... Tada sam shvatio jednu temeljnu stvar, da bi se bilo revolucionarnim liječnikom ili revolucionarom, prvo je potrebno imati revoluciju“



„Dobrovoljni rad je stvaralačka škola svjesnosti.“

Još jedan pogled:



Spomenik inače prikazuje Chea u trenutku ulaska u Santa Claru.

Ernesto Guevara, zvan Che, rođen je 14. lipnja 1928. u Rosariju u Argentini. Po ocu je bio baskijsko-irskog porijekla, a već je kao mali bio buntovno dijete, tako da je otac rekao da mu u žilama teče irska pobunjenička krv. Obitelj je bila bogata, ali ljevičarska – njegov je otac podupirao republikance u Španjolskom građanskom ratu, tako da su se u njihovom domu često okupljali borci iz tog rata. Mali Ernesto je bolovao od astme, ali je unatoč tomu bio vrstan sportaš – neko je vrijeme igrao ragbi u buenosaireškom Club Universitariju. Usto je igrao šah i naprosto gutao knjige iz obiteljske knjižnice. U školi se isticao u tehničkim, ali i u društveno-humanističkim znanostima. 1948. upisuje medicinu na sveučilištu u Buenos Airesu, a tijekom studija u dva navrata putuje Južnom Amerikom na motociklu, upoznajući bolje kakve su životne prilike lokalnog stanovništva, pogotovo u ruralnim predjelima. Neko je vrijeme volontirao u koloniji gubavaca u Peruu i ostao fasciniran stupnjem društvene solidarnosti među ljudima koje je društvo inače preziralo i odbacivalo. Te je događaje opisao u knjizi Motociklistički dnevnici. 1953. diplomira i postaje liječnikom. Odmah nakon toga kreće na novi put prema Srednjoj Americi. U prosincu 1953. stiže u Gvatemalu, gdje u to vrijeme vlada Jacobo Árbenz Guzmán, koji svojim opsežnim programom zemljišne reforme pokušava ukinuti sistem moćnih veleposjednika, distribuirajući zemlju siromašnim seljacima. Budući da mu se sviđa put kojim se kreće Gvatemala, Guevara se odlučuje nastaniti u državi, „kako bi se usavršio i postigao sve što je potrebno za postajanjem pravim revolucionarom“.

U Gvatemali upoznaje Hildu Gadeu Acostu, peruansku ekonomisticu koja će mu kasnije postati prvom ženom, a preko njezinih veza uspostavlja i dobre odnose s nekim visokim dužnosnicima Árbenzove vlade. Također po prvi puta susreće i neke kubanske revolucionare koji su onamo izbjegli nakon neuspjelog napada na Moncadu. No najvažnije – u Gvatemali dobiva i svoj slavni nadimak, i to zato što je u govoru često koristio argentinsku poštapalicu „che“, koja može značiti „dečko, prijatelj“, ali i nešto poput „gle, hej“ i slično (otprilike kao „bre“ u balkanskim jezicima).

U Gvatemali je pokušavao dobiti liječničku praksu, ali bezuspješno. Kada je 1954. SAD izveo udar u Gvatemali, Che se pridružio otporu, ali mu je smetala rezigniranost ostalih boraca, pa se posvetio liječenju suboraca. Nakon puča Árbenz je pozvao svoje strane pristaše da napuste zemlju. Che se tomu nije povinovao, već je nastavio pozivati na borbu, zbog čega je završio na popisu za odstrel. Tomu je izbjegao tako da se nekoliko tjedana skrivao u argentinskoj ambasadi, odakle je konačno uspio otići u Meksiko.

Puč protiv Árbenza dodatno je osnažio njegov otpor američkom imperijalizmu, pogotovo zato što je jedan od istaknutijih orkestratora tog puča bio John Foster Dulles, Eisenhowerov državni tajnik i, gle čuda, jedan od glavnih dioničara tvrtke United Fruit Company, čije je posjede Árbenz također nacionalizirao. Pomogao mu je i njegov brat Allan, koji je u to vrijeme bio šef CIA-e. Tako je zapravo boravak u Gvatemali doista od njega učinio pravog revolucionara, čemu se nadao.

U Meksiku se zaposlio na alergološkom odjelu Opće bolnice u Ciudad de Méxicu, pritom držeći predavanja na sveučilištu i radeći kao fotoreporter. Neko se vrijeme bavio mišlju da ode za liječnika u Afriku. No u lipnju 1955. upoznaje Fidela Castra i shvaća da je situacija na Kubi upravo ono što traži, te već pri prvom susretu, koji je trajao 10 sati, ulazi u Pokret 26. srpnja. Iako su Fidel i Che bili poprilično različitih karaktera, zajednički cilj i neprijatelj ujedinili su ih u borbi. Premda je prvotno bilo zamišljeno da se Che ekspediciji na Granmi pridruži tek kao liječnik, sudjelovao je u svim pripremama za gerilsko ratovanje koje su pripadnici pokreta obavljali u Meksiku – i, štoviše, istakao se u njima kao najbolji.

Već sam ispričao kako su revolucionari došli na Kubu, kako su se pogubili i opet našli. Kada su se konačno konsolidirali, Che se istaknuo kao „mozak“ čitave pobunjeničke vojske. On je bio taj koji je objašnjavao, podučavao, radio na liječenju, ali i na propagandi. Bio je isto tako na glasu kao strog, te je imao nultu toleranciju prema izdajicama i dezerterima, često i sam provodeći njihova smaknuća. Che je bio i idejni začetnik Radia Rebelde, pobunjeničke radiostanice koja je emitirala pro-gerilski program. Inspiraciju je pronašao kada je vidio koliku je ulogu u rušenju Árbenza imala radiostanica koju je sponzorirala CIA. U borbama se istaknuo kao briljantan taktičar, ali i osoba koja se ne libi uletjeti u najveće kreševo kako bi nekog spasila. Iz tih je razloga Che zadobio veliko poštovanje i kod Batistine vojske.

Kasne 1958. Che se uputio na sedmotjedni put s istoka Kube do središnjeg predjela. Putovalo se isključivo noću, a znali su i ne jesti po nekoliko dana. Ipak, uspjeli su osloboditi čitavu provinciju Las Villas prije nego što su se krajem prosinca ustremili na sam grad Santa Claru. Iako brojčanu inferiorni (1:10), Cheovi su vojnici uspjeli u tom gotovo samoubilačkom napadu, a kada je Batista čuo da njegovi generali bez njegova znanja razmišljaju o sklapanju mira s Cheom, odlučio je napustiti zemlju.

U veljači 1959. Che je dobio kubansko državljanstvo. Ubrzano je radio na reformama koje se nova vlast spremala provesti. Nekako u to vrijeme rastaje se od Hilde, a razlog je Aleida March, Kubanka s kojom se spetljao među gerilcima. S njom će imati četvero djece (uz jednu kćer s Hildom).

Cheov prvi zadatak bio je vidjeti što s bivšim Batistinim službenicima odgovornima za mučenja. Dotični su bili smješteni u zatvor u havanskoj tvrđavi La Cabaña, a u to je vrijeme na Kubi vladalo takvo raspoloženje da je preko 90% građana bilo za njihovo smaknuće. Često se činjenica da su oni većinom smaknuti pripisuje Cheovoj okrutnosti, no u to bi ih vrijeme svjetina na ulici jednostavno rastrgala, tako da im je smaknućem pred streljačkim vodom zapravo ukazana svojevrsna milost. Konkretnih dokaza kako se Che odnosio prema zatvorenicima, tj. je li uživao u tim smaknućima ili ih se trudio spasiti, nema.

Drugi važan Cheov zadatak bila je priprema agrarne reforme. Sredinom godine Castro šalje Chea na turneju po zemljama Bandunške konferencije (to su one koje će 2 godine kasnije postati Nesvrstani). Neki su tvrdili da je Castro to uradio da smanji Cheovu popularnost, ali i da se malo distancira od njegovog otvorenog marksizma, što je činilo SAD nervoznim. No agrarna reforma je ipak počela, što je pojačalo animozitet određenih kubanskih veleposjednika koji su bili protiv Batiste, ali su svejedno željeli zadržati svoje posjede. U Dominikanskoj Republici počela se okupljati Karipska antikomunistička legija, kojoj je cilj bio srušiti Castra. Nakon što je došlo do eksplozije na francuskom brodu La Coubre u havanskoj luci, za što je Castro optužio CIA-u, odlučeno je da se s agrarnom reformom ide još intenzivnije, te da se intenzivira borba protiv stranih plaćenika. Inače, upravo tijekom te eksplozije La Coubrea, točnije prilikom spašavanja ranjenika (gdje je Che kao liječnik naravno sudjelovao), nastala je ona čuvena fotografija Alberta Korde, inače najreproduciranija fotografija na svijetu, sa službenim nazivom Guerrillero Heroico, Junački ratnik.

Osim na agrarnoj reformi, Che je radio i na kampanji opismenjavanja, organizirajući 100 000 volontera koji su bili spremni raditi na širenju pismenosti. Tijekom skoro godinu dana pismenost je podignuta s oko 65% na 96%.

Osim toga, Che je u to vrijeme bio i ministar industrije, ministar financija i guverner narodne banke. Kao ovaj potonji, potpisivao je pesoške novčanice i to svojim nadimkom, čime je na neki način pokazao svoj prezrivi stav prema novcu kao onome što stvara razdor među ljudima. Mnogi su bili zaprepašteni takvom drskošću, ali danas te novčanice imaju veliku kolekcionarsku vrijednost.

Poznat kao veliki radoholičar, Che je znao raditi po 36 sati u komadu, a u slobodne dane bi odlazio pomagati na različitim aktivnostima „izgradnje domovine“. Želio je stvoriti „novog čovjeka“, individuu prema marksističkim idealima, čovjeka koji je solidaran, društveno svjestan, nesebičan, marljiv, nematerijalist, antiimperijalist... Kad gledam današnje Kubance, vidim da ovaj dio s nematerijalizmom malo šteka...

Kako je vrijeme odmicalo, Che je zaoštrio i svoju retoriku prema SSSR-u, tvrdeći da su izdali Marxove ideale. I na domaćem planu stvari baš nisu išle dobro, plan industrijalizacije podbacio je u očekivanjima. Sve to vjerojatno je dovelo do razočaranja, pa se Che u proljeće 1965. povukao iz javnosti. Pola godine kasnije Castro je objavio njegovo pismo kojim on daje ostavku na sve funkcije na Kubi, te se odriče kubanskog državljanstva, da bi se otišao boriti za revolucionarne stvari u drugim državama.

Kratkotrajna epizoda u Kongu, gdje je pokušao s izvozom kubanske revolucije naišla je na neuspjeh. Iako je nezadovoljstvo režimom Mobutua postojalo, gerilci ipak nisu bili spremni na potpuni angažman, a još su se i međusobno gložili. Razočaran, Che je napustio Kongo i počeo tražiti novo potencijalno žarište. 1966. odlazi u Boliviju, za koju je vjerovao da ima revolucionarni potencijal. No naišao je na istu apatiju kod lokalnog stanovništva, a njegov pomalo fanatični pristup borbi i u Boliviji je polučio neuspjeh kao i u Kongu. Seljaci, umjesto da se pridruže gerilcima, počeli su otkucavati njihova kretanja vlastima. Usto, Che je procijenio da će im protivnik biti samo bolivijska vojska, no u međuvremenu su Amerikanci poslali svoju jedinicu za protupobunjeničku borbu koja je obrazovala domaće kadrove. Pomoć nije došla ni od KP Bolivije, budući da su oni stajali čvrsto uz Moskvu, a Che je istu kritizirao. Naposljetku su zakazale i radio stanice pomoću kojih je Che trebao koordinirati svoje djelovanje s Havanom, tako da su gerilci ostali prepušteni sami sebi. 7. listopada 1967. bolivijska posebna protupobunjenička jedinica okružila je pobunjenički logor, te uhitila Chea. Iako su ga Amerikanci željeli sprovesti u Panamu radi daljnjeg ispitivanja, bolivijski predsjednik René Barrientos zatražio je da ga se smakne, jer je smatrao da bi suđenje moglo samo dati dovoljni publicitet Cheu, a postojala je i mogućnost bijega. Na koncu je Chea smaknuo poručnik Mario Terán, koji je to osobno tražio jer su čak tri njegova prijatelja izginula u ranijim sukobima s Cheovim gerilcima. Tako je jedna prilično slavno započeta priča završila na poprilično tužan i rezignirajući način.

Dugo se nije znalo što se točno dogodilo s Cheovim tijelom, tj. je li pokopano ili spaljeno. Znalo se samo da su mu odrezane šake, koje su poslane u Buenos Aires radi usporedbe otisaka prstiju, odakle su kasnije poslane na Kubu. Tek je 1995. jedan umirovljeni general bolivijske vojske rekao da je Cheovo tijelo zakopano na točno određenom mjestu. Započeta je istraga, te je na kraju doista pronađen kostur muškarca bez šaka, kojemu su zubi savršeno odgovarali otisku Cheovih zubiju, a u džepu jakne koja je bila pored leša nađena je vrećica s duhanom koju je Cheu dao jedan bolivijski pilot. U listopadu 1997. ostaci Che Guevare i šestorice njegovih suboraca preneseni su iz Bolivije u mauzolej u Santa Clari. Tijekom iduće 3 godine ovdje će biti pokopana još 23 njegova suborca. I tako smo došli do pomalo ironične činjenice da tijelo Ernesta Guevare počiva u gradu u kojem on niti je rođen, niti je umro, niti je u njemu ikad živio – zapravo, njegova jedina veza sa Santa Clarom jest ta bitka koja je promijenila tijek Kubanske revolucije.

Da je živ, Che bi danas imao 86 godina. Slično kao i Camilo Cienfuegos, pitanje je kako bi doživljavao sadašnju Kubu i koliko se ona razlikuje od njegovih očekivanja...

Ja se malo vrzmam uokolo po kompleksu. Prvo odlazim na WC, ali prije toga slika ovog drveta, koje je posađeno u Cheovu čast, sa zemljom donesenom iz Argentine:



Nakon što sam riješio fiziološke potrebe, upućujem se prvo do groblja poginulih u revolucionarnom ratu pedesetih. Ono se nalazi u maloj udolini sjeverno od kompleksa mauzoleja Che Guevare:



Naravno, takva mjesta nikad ne mogu proći bez vječne vatre:



I citat:



„Ujediniti se je riječ reda. Ujedinjeni smo spremni pobijediti ili umrijeti.“

Vraćam se do mauzoleja. Tu je nažalost zabranjeno slikati, pa tako moram ostaviti sve stvari na posebnoj garderobi, a unutra doduše mogu unijeti mobitel, ali ima sasvim dovoljno onih koji kontroliraju, pa ne bih baš riskirao. A i nema se bogznašto za snimiti. U jednom krilu je izložba fotografija i memorabilija Che Guevare (dakle, njegovo oružje, njegova lula i slične stvari), dok se u drugom krilu nalazi mjesto gdje su pohranjeni posmrtni ostaci. Inače, primjećujem da je ovo i ideološko hodočastilište. Ranije, dok sam još bauljao uokolo, vidio sam na ulazu neku vojnu jedinicu koja je očito išla po dozu dodatne inspiracije kako bi još ustrajnije branili tekovine revolucije.

Gotov sam za nekih 20-ak minuta, te kako sada imam vremena mogu se i prošetati do grada. Nakon što krenem, skužim da sam jutros, pješačeći od kolodvora, prošao nekih 200-tinjak metara od mauzoleja. Mogao sam uštedjeti ona 3 CUC-a za taksi...

Ponovno se vraćam na središnje mjesto svih zbivanja – Parque Vidal. Tu se nalazi i skulptura Dječaka s čizmicom (El niño de la bota), simbola grada:



Krećem na sjever po Calle Máximo Gómez i dolazim do crkve Nuestra Señora del Carmen:



Na ovom je mjestu 1689. osnovan grad Santa Clara. Sama crkva sagrađena je 1748., a 1846. je dodan toranj. U vrijeme ratova za nezavisnost služila je kao zatvor za kubanske domoljube.

Vraćam se do Calle Independencia, gradskog korza:



Ovdje zastajem kako bih kupio osvježenje u vidu nekog napitka od limuna i veliku posudu Nestléovog sladoleda od manga. Potom sjedam u park uz Río Cubanicay, gdje ću pojesti sladoled. Kad smo već kod multinacionalnih kompanija, u Santa Clari se prije Revolucije nalazila kubanska punionica Coca Cole. Danas Coca Cola službeno ne izvozi na Kubu, premda se naravno može normalno nabaviti jer stiže iz Meksika.

S druge strane rijeke je spomenik napadu na oklopljeni vlak:



28. prosinca 1958., nakon što su uspješno skršili obranu grada Caibariéna na sjevernoj obali (prilikom čega je Che ozlijedio ruku), Guevarini borci, njih 300-tinjak, stigli su do predgrađa Santa Clare u kojoj su se već vodile borbe. Tu su se podijelili u dvije skupine za drugi dan. Prvu od njih vodio je Roberto Rodríguez, te se ista uputila da zauzme brežuljak Capiro, sjeveroistočno od grada, naoružana ručnim granatama. Ta je akcija bila uspješno izvedena, a branitelji brežuljka brzo su se povukli u podnožje, gdje se nalazio oklopljeni vlak (poslan nekoliko dana ranije kao pomoć u obrani grada) kojim su se uputili prema gradu. Druga skupina kojom je zapovijedao Rolando Cubela držala je pod opsadom čak dvije vojarne, unatoč tomu što ih su režimske snage napadale avionima i tenkovima. Olakšanje su im pružali građani Santa Clare uz pomoć Molotovljevih koktela.

Budući da se na sveučilištu nalazio i agronomski fakultet, Che je došao na ideju da se traktori iz voznog parka fakulteta upotrijebe kako bi se izvela diverzija na pruzi. Uz njihovu pomoć i asistenciju jednog malog buldožera, uklonjeno je 30 metara tračnica. Vlak je iskliznuo iz tračnica, a pobunjenici su ga odmah zasuli Molotovljevim koktelima. Kako ne bi izginuli, vojnici su se odmah predali, a mnogi od njih su se zbog iznimno niskog morala odmah svrstali na stranu pobunjenika. Zauzeće oklopljenog vlaka pobunjenicima je pribavilo dodatnu zalihu oružja, te je zadalo presudan udarac Batistinim snagama u gradu. Vojarne su se ubrzo predale, te je do sljedećeg dana čitava Santa Clara bila u rukama pobunjenika, što je bio posljednji čavao u lijesu Batistine diktature.

Inače, samo kao fusnota – rečeni Rolando Cubela, premda heroj bitke za Santa Claru, kasnije je došao u sukob s Fidelom Castrom, jer je smatrao da je isti uvođenjem socijalističke države izdao demokraciju. Stoga je u doba dok je bio veleposlanik Kube pri UNESCO-u stupio u kontakt s CIA-om, te je pomagao u planu likvidacije Fidela Castra otrovnom olovkom. 1966. je uhićen te je osuđen na 25 godina zatvora (Castro se založio protiv njegova smaknuća). Pušten je 1979., nakon pola odslužene kazne, te je otišao u Španjolsku i postao liječnik.

Desno od ulaza u kompleks nalazi se buldožer koji je imao ulogu u diverziji:



Natpis kaže „Narod Villa Clare podiže ovaj spomenik borcima bitke sa Santa Claru.“

S druge je strane ovaj obelisk:



„29. prosinca 1959. vod od 18 ljudi iz kolone Ciro Redondo, pod zapovjedništvom Ramóna Parda Guerre Guilea prema naredbama zapovjednika Ernesta Che Guevare i s njegovim izravnim sudjelovanjem, izbacio je iz tračnica, napao i zauzeo oklopni vlak od 2 lokomotive i 18 vagona s 408 ljudi, časnika i vojnika, te snažnim naoružanjem koje je uključivalo: topove, bazuke, raketne bacače, strojnice različitog kalibra, puške i veliku količinu streljiva. Tijekom sat i pol borbe vojnici Pobunjeničke vojske samo s puškama i Molotovljevim koktelima prisilili su neprijatelja na predaju i postigli veličanstvenu vojnu pobjedu. Slava junacima!“

Vagoni su preuređeni u svojevrsne izložbene dvorane u kojima se prikazuje tijek borbi, ali i vojnički život u to vrijeme. Tu je i Fidelov citat o Cheu:



„Che je bio majstor rata! Che je bio umjetnik gerilske borbe! To je pokazao bezbroj puta, ali ponajviše je to pokazao izvanrednim postignućima... Pokazao je to svojom munjevitom kampanjom u provinciji Las Villas i pokazao je to prvenstveno svojim odvažnim napadom na grad Santa Claru, prodrijevši s kolonom od jedva 300 ljudi u grad koji su branili tenkovi, topništvo i nekoliko tisuća pješadinaca.“

Tu je i jedna od poluga pomoću kojih su razvalili prugu:



Te bočice za Molotovljeve koktele:



(ironično, napravljene su od Coca Cole i đumbirovog piva Canada Dry)

Unutrašnjost jednog vagona:



Ovo je pogled van, na sadašnju prugu i apstraktni spomenik napravljen od betonskih željezničkih pragova:



Protuavionski top na jednom od vagona:



I malo bolji pogled na spomenik:



Ovo je unutrašnjost časničkog vagona:



Vojnici su se pak morali zadovoljiti s mnogo manje komfora:



Da, spavali su u običnim mrežama za spavanje. Undecided

S vanjske strane su brižno očuvane rupe od metaka:



I naposljetku, dok idem prema izlazu, još jedan pogled na čuveni buldožer:



Krećem dalje na istok, prema brežuljku Capiro. Usput prolazim pored zgrade provincijalne vlade, ispred koje se nalazi skulptura Chea s djetetom:



Skulptura simbolizira novu generaciju koja dolazi nakon revolucije – onog „novog čovjeka“ kojega je Che htio stvoriti prema marksističkim idealima.

Nakon nekih 2 km skrećem udesno, te se kroz ulice koje sada već poprilično liče na predgrađe uspinjem na Loma del Capiro, brežuljak koji je imao stratešku važnost u bitci za Santa Claru. Na vrhu se nalazi spomenik, do kojeg se dolazi poprilično zapuštenim stubištem:



Odozgo puca lijep pogled na grad:



(vidi se hotel Santa Clara Libre)



A koliko vidim, neki ovo mjesto koriste (noću, pretpostavljam) i za neke druge aktivnosti:



Pogled prema istoku:



Budući da me vrućina i vlaga već pošteno izmučuju, a na vrhu baš nema sjene, odlučujem se krenuti prema gradu, taman ću stići na ručak. U povratku ponovno prolazim pored provincijalne vlade, ali ovaj puta slikam propagandni plakat s braćom Castro:



(„Revolucija je: osjećaj povijesnog trenutka, mijenjanje svega što treba mijenjati, potpuno jedinstvo i sloboda, biti tretiran i tretirati druge kao ljudska bića, emancipirati se radi nas samih i našim vlastitim sredstvima, izazvati snažne dominantne sile unutar i izvan društvenih i nacionalnih okvira, braniti vrijednosti u koje se vjeruje pod cijenu bilo kakve žrtve, skromnost, ravnodušnost, altruizam, solidarnost i junaštvo, boriti se s odvažnošću, inteligencijom i realizmom, nikad ne lagati ni prekršiti etička načela, duboko uvjerenje da na svijetu ne postoji sila sposobna slomiti snagu istine i ideje, jedinstvo, neovisnost, boriti se za naše snove o pravdi za Kubu i za svijet, što je temelj našeg domoljublja, našeg socijalizma i našeg internacionalizma.“ Jedino mi ova „ravnodušnost“ nije jasna. Undecided )

S druge strane je Chávez u društvu Fidela:



Bez prevelikih poteškoća vraćam se natrag u grad, skrećem u jednu pokrajnju ulicu kako bih uslikao crkvu Nuestra Señora del Buen Viaje (ipak sam ja putnik, pa mi Gospa od Dobrog puta može biti od koristi – ako ništa drugo, da večeras imam zajamčen smještaj u Varaderu):





(zbog nedovoljno prostora nemoguće ju je obuhvatiti cijelu)

Preporuka iz mog vodiča kaže da je paladar El Alba dobar odabir, jer je ambijent ugodan, hrana jeftina, a porcije velike. Doista: zidovi lokala ukrašeni su karikaturama koje prikazuju scene iz svakodnevnog života Santa Clare, a i porcije su solidno velike, veće nego moja glad. Odlučujem se za jelo zvano ropa vieja („stara odjeća“), govedinu isjeckanu na rezance, serviranu u sosu od rajčice, dok je prilog uobičajen – kasava i plantain. I ledeni Cristal.

Nakon ručka odlazim još na internet, a potom lagano dolazi vrijeme da se uputim prema kolodvoru, kako bih došao tamo dovoljno rano da kupim kartu. Za to mi opet treba 20-ak minuta, a neposredno prije kolodvora navraćam na još jedan guarapo, ovaj puta po duplo skupljoj cijeni od 2 nacionalna pesosa.

Na kolodvoru bez problema dobivam kartu, a potom se stacioniram u kolodvorskoj birtiji, jedinom mjestu koje ima klima-uređaj, što mu daje apsolutnu komparativnu prednost, unatoč brojnim muhama koje se ovdje roje. Na televiziji pratim prijenos španjolskog superkupa, igraju Real i Atletico Madrid i upravo je Mandžukić postigao pogodak.

Nakon nekih sat vremena upućujem se prema izlazu. Ubrzo dolazi i moj autobus, a ja pomalo zabrinuto pogledavam prema kolicima s prtljagom koja službenici izvoze na peron. Srećom, odmah uočavam svoj ruksak, tako da nema bojazni.

Bus je poluprazan, dobro rashlađen, tako da oko 3 sata vožnje do Varadera neće biti problematični. Iz grada izlazimo na Autopistu Nacional, te njome krećemo u smjeru Havane. Prolazimo ono mjesto gdje sam 11 dana ranije, na putu u Cienfuegos, skrenuo s ceste u pravcu juga i Zaljeva svinja, a sada tek malo dalje skrećemo na sjeverozapad, te se upućujemo prema Jovellanosu i Cárdenasu. Vožnja je dosta mirna, bez ikakvih osobitih doživljaja, a nemam ni neku motivaciju za fotografiranjem, tim više jer polako pada mrak. Već se dobrano smračilo kada prolazimo kroz Cárdenas, grad u kojem živi većina varaderskih kuhara, sobarica, taksista, premda je u samom gradu teško pronaći pošteni hotel i restoran. Zapravo, ovo je područje gdje se Kuba najviše približila kapitalističkoj eksploataciji i segregaciji.

Iz Cárdenasa krećemo prema zapadu, te već izdaleka vidim dugi niz svjetala koji označava mjesto gdje se proteže 20 km dug poluotok Hicacos koji čitavom dužinom danas zauzima Varadero. Ubrzo dolazimo do njegovog početka, a tu je mostić na kojem se nalazi kamera, i to me podsjeća da definitivno dolazim na neku drugu Kubu, staklenim zidom odijeljenu od one prave, uređenu, pomalo čak i sterilnu. Varadero no es verdadero, često sam si ponavljao tih dana – Varadero nije istinski. Svejedno, treba i to vidjeti, treba vidjeti tu čuvenu plažu, treba vidjeti te resorte...treba vidjeti u što bi se čitava Kuba mogla pretvoriti ako ne bude pameti.

egerke @ 11:58 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.