Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
subota, srpanj 5, 2014
PONEDJELJAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao što sam rekao, Nikolu je nakon onog mojeg nehotičnog buđenja (nisam naime bio svjestan da spava, mislio sam da samo žmiri) počela prati nesanica, tako da je veći dio noći proveo prevrćući se i usto uzdišući. Time je pak u jednom času probudio Matu koji je spavao ispod njega. Onda je njegovo negodovanje probudilo mene. Ja sam uzeo mobitel da provjerim koliko je sati (bilo je 3 ujutro), ali mi je pritom ispao iz ruke na noćni ormarić, pa je to probudilo Damira. Iz sna se trgnuo i Letica, ali je ubrzo opet utonuo u san i počeo hrkati. Njegovo hrkanje, Nikolino uzdisanje i light-show Matinog netom napunjenog mobitela međutim bili su izazov za nas ostale prilikom ponovnog zaspivanja. Ipak, nakon 15-ak minuta svi smo ponovno pozaspali. Osim Nikole.

Letica se prvi od nas budi, kupi prnje i odlazi iz sobe, rekavši usput da se vidimo na aerodromu. Mi ostali još malo kunjamo (čak je i Nikola u neko doba uspio uloviti malo sna), a potom se i mi krećemo spremati. U neko doba mi Letica šalje poruku da je, jasno, zaboravio u sobi punjač za bateriju fotoaparata i da mu ga ne zaboravimo donijeti. Srećom, mi ne bismo otišli iz sobe a da ne pregledamo što je ostalo u njoj.

Spuštamo se do Baščaršije na doručak. Odlučujemo se za još jednu buregdžinicu, no ne gubimo previše vremena, malo nas pere i nervoza prije leta. Pješice se upućujemo prema stajalištu taksija kod Doma Armije. Usput, u parku kod saborne crkve nailazimo na neke sprave za razgibavanje, te se ja u punoj ratnoj spremi odlučujem malo iz zafrkancije razgibati. Mate mi se pridružuje, pa nas Nikola ovjekovječuje:





Kod Doma Armije odmah nalazimo taksi koji nas je voljan prebaciti do aerodroma. Taman smo četvorica, tako da stanemo svi, uz relativno malu gužvu. Po Iranu ćemo se međutim redovno taksijem voziti sva petorica, što neće biti osobito ugodno.

Vozeći se prema aerodromu prolazimo i pored Džamije kralja Fahda na Alipašinom polju, čiju je izgradnju financirala Saudijska Arabija i za koju se tvrdi da je promicalište vehabizma u BiH. Čitav kompleks uživa eksteritorijalnost, tako da tamo ne vrijede zakoni BiH, već Saudijske Arabije. Već sam ranije razgovarao o tome s dečkima, a sada im opet ukazujem na to. Pritom dobivam lakat u rebra od Damira, koji je naravno uvjeren da je naš vozač prikriveni vehabija (a čovjek izgleda kao sasvim obični urbani Sarajlija).

Bez problema stižemo na aerodrom, Letice naravno još nema. Ne žuri nam se, odlazimo još svi na WC, i potom nakon nekih 15-ak minuta stajemo u red za check-in. Žena na šalteru nas pita gdje nam je peti. Naime, sve je kompjutorski evidentirano, nama zapravo ni ne trebaju fizičke karte, imaju nas u sistemu. Kažemo da peti kasni i da će valjda doći na vrijeme, ali neka nama svejedno izda boarding-passove. Predajemo prtljagu (točnije, Nikola i ja), a zatim vidimo Leticu kako ulazi u zgradu. Uskoro i on obavlja svoju papirologiju, pa se tako svi upućujemo na kat, prema graničnoj kontroli. No kako ista još nije počela, morat ćemo i gore pričekati 20-ak minuta, što će Letica iskoristiti za još malo šetnje uokolo.

Što je on vidio toga jutra? Prvo se zaputio do Ilidže, gdje je poslikao spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu:





A potom i Veliku aleju koja vodi prema Vrelu Bosne:





Jedan od fijakera čeka turiste:



Karta kompleksa Vrela Bosne, koji je proglašen spomenikom prirode i u koji se tjedan nakon toga počeo naplaćivati i ulaz:



Srećom, do Vrela Bosne nije išao, nego se vratio prema Ilidži, poslikavši usput hotel Austrija u središnjem parku Banje Ilidže:



Prešao je rijeku Željeznicu cestovnim mostom, umjesto uobičajenog pješačkog, koji se vidi na slici:



Zatim se uputio busom od okretišta tramvaja na Ilidži prema Tunelu spasa. Pogled od Tunela prema sarajevskom aerodromu:



Sarajevo je grad koji je doživio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja. Tijekom preko tri godine Sarajevo se nalazilo u potpunom obruču srpskih snaga, a jedina veza sa slobodnim teritorijem nalazila se na jugozapadu grada, u predjelu Butmira. Na tom dijelu ostao je jedan uzak koridor koji je priječio da srpske snage posve zatvore obruč. Razlog je bio taj što je preko toga koridora prelazila pista sarajevskog aerodroma. Praktički je dakle ta poveznica bila nefunkcionalna. Ipak, mnogi su pokušavali ostvariti komunikaciju sa slobodnim teritorijem pretrčavajući pistu, što je bilo vrlo riskantno, budući da su se srpski položaji nalazili na obama krajevima piste. Nije potrebno napominjati da su se ta pretrčavanja uglavnom odvijala noću, ali budući da je pista bila osvijetljena, bili su svejedno vidljivi i dosta je ljudi izgubilo život prilikom pretrčavanja (navodno 800-tinjak). Budući da je u opsjednutom gradu vladala nestašica svih namirnica, jedini način da ih se nekako dobavi bio je dokopati se slobodnog teritorija i onda ih prošvercati u grad. Stoga je odlučeno da se ispod piste aerodroma prokopa tunel, koji bi spojio sarajevsko naselje Dobrinju s Butmirom na slobodnom teritoriju. Gradnja je započela 1. ožujka 1993. pod kodnim imenom „Objekt BD“ (Butmir-Dobrinja). Planove za izgradnju izradio je inženjer Nedžad Branković, no zbog vremenske stiske većina izgradnje bila je puka improvizacija. Gradilo se 24 sata dnevno, u osmosatnim smjenama, uz pomoć lopata i krampova, a iskopani materijal se odvozio tačkama. Polet kojim se gradio moguć je jedino kod ljudi koji su na rubu očaja, svjesni da nemaju što izgubiti. U izgradnji su donekle pomagali ljudi koji su imali iskustva u rudarstvu, ali većinom je kopao svaki raspoloživi čovjek. Istovremeno se kopalo s obiju strana, no kopači nisu bili koordinirani s onima s druge strane, tako da nije bilo jasno hoće li se uopće susresti. Kopači su se susretali s podzemnim vodama, koje su morali ručno ispumpavati. Drugi problem je bio nedostatak drva za potpornje, budući da je većina drvnog materijala u Sarajevu bila posjećena za ogrjev. Stoga su sa sarajevske strane potpornji uglavnom rađeni od starog željeza iz tvornica. Kada su kopači konačno uspjeli čuti one s druge strane, počelo se kopati čak i rukama, kako bi se stvar što prije završila. Na kraju je tunel u potpunosti probijen 30. lipnja 1993., nakon 4 mjeseca kopanja (uz samo 11-centimetarsku pogrešku, i to po visini!), a počeo se redovno upotrebljavati već idućeg dana. Kroz tunel su provučeni kablovi za struju, mali naftovod i telefonske žice. Duljina tunela je oko 840 metara: 160 na dobrinjskoj strani, 340 pod pistom i 340 na butmirskoj strani. Visina je 1,60 metara na dobrinjskoj, odnosno 1,80 metara na butmirskoj strani, a širina oko 1 metar. Na najdubljem dijelu prolazi 5 metara ispod piste. Ulaz s dobrinjske strane bio je u garaži jedne stambene zgrade, a s butmirske u podrumu kuće obitelji Kolar. Oba ulaza bila su izuzetno dobro čuvana.

Isprva je tunel bio obični podzemni prolaz kroz koji se sve prenosilo ručno, no 1994. su u njega položene tračnice kroz koje je teret prevožen na vagonetima. Dobio je i rasvjetu. Unatoč tomu, podzemne vode su često probijale u tunel, a kako nije bilo ventilacije, svatko tko je u njega ulazio morao je nositi i masku.

Svaki dan kroz tunel je prošlo tri do četiri tisuće ljudi, te oko 30 tona robe. Vjeruje se da je tijekom rata kroz tunel prošlo između dva i tri milijuna ljudi. Većina ljudi koji su tada napustili Sarajevo izašla je upravo kroz tunel. Prolaz kroz tih 840 metara spasa trajao je oko 2 sata. Nažalost, mnogi su iskoristili tunel da profitiraju od njega. Vojnici su znali tražiti i do 120 dolara za prolaz civila, a u Butmiru i Hrasnici cvjetalo je crno tržište, na kojem su cijene namirnica bile astronomske: npr. 100 maraka za kilu šećera!

1994. za tunel je saznala i Vojska Republike Srpske, te je Ratko Mladić tražio od UN-ovaca stacioniranih na aerodromu da zatvore tunel. Kada se to nije dogodilo, pokušali su sami prokopati svoj tunel i preusmjeriti vode Željeznice da potope Tunel spasa, no bezuspješno.

Nakon rata, Bajro Kolar, vlasnik kuće u Butmiru gdje je bio izlaz tunela, privatno je u svojoj kući uredio muzej posvećen tunelu. Idućih 15 godina muzej je bio njegov privatni projekt, sve dok država nije prepoznala turistički potencijal.

Danas se može posjetiti svega 20-ak metara tunela na butmirskoj strani (dobrinjski je ulaz zatvoren). Postoje ideje da se tunel u cijelosti obnovi, ali problem je naravno novac, tim više jer bi ga trebalo sanirati, budući da je nakon rata zapušten, a dijelom i uništen prilikom obnove piste. U podrumu kuće Kolarovih može se pogledati i projekcija filma (zapravo amaterskih snimaka) iz doba opsade Sarajeva. U prizemlju se nalaze slike i memorabilije, a tu je sačuvan i stolac kojim su kroz tunel prevozili Aliju Izetbegovića.

Unutrašnjost tunela:





Kuća Kolarovih izvana:





Naravno da stvari baš ne idu glatko, pa se u međuvremenu ispostavilo da pravi izlaz nije bio baš posve u kući Kolarovih, već pokraj, a kuća Kolarovih je služila samo kao stražarnica. Međutim, isto je tako činjenica da je tunel spašen za javnost upravo zahvaljujući Kolarovima (koji su tom prilikom i podosta zaradili, sve naravno na crno).

Umjesto da se vraća do Ilidže, pa potom preko Nedžarića ide do aerodroma, Letica se zaputio s druge strane, preko teritorija koji je danas u Republici Srpskoj. Taj put je kraći, iako prolazi kroz drugi entitet („manji entitet“, kako eufemistično nazivaju Republiku Srpsku u federalnim medijima, iako RS obuhvaća oko 49% BiH).

Evo ga ponovno na ulazu u Sarajevo i Federaciju BiH:



Na drugu stranu:



Ulica Vahide Maglajlić, poznata po tome što joj je južna strana (desna na slici) u Republici Srpskoj, a sjeverna (lijeva) u Federaciji BiH:



Pogled preko aerodroma prema Butmiru:



Preko razglasa najavljuju da se putnici za let za Istanbul upute prema graničnoj kontroli. Letica se u međuvremenu vratio iz svog šetkanja uokolo, tako da se sva petorica upućujemo na pregled putovnica. Svi prolazimo bez ikakvih problema – osim Damira. Njega je, prema njegovom vlastitom opisu, policajka „čudno gledala“, i postavljala mu još neka pitanja koja nije pitala nas ostale. To mu je naravno sumnjivo i nije mu jasno što smjeraju... Mi ga pokušavamo oraspoložiti humorom, ali on je smrknut. Nervozan je zbog prvog leta u životu (za koji je prilično uvjeren da ga neće preživjeti) i sad ga još i policajci sumnjiče.

U čekaonici su već neki bekpekeri, od kojih jedan spava uguran u hrpu vreća koje inače služe za sjedenje:





S obzirom na položaj, nismo sasvim sigurni je li uopće živ, a posve je izvjesno da ove vreće na sebe nije mogao sam nakrcati.

Ubrzo slijeće i naš zrakoplov, koji stiže iz Istanbula, iskrca putnike i ukrca nove, natanka se i odmah ide natrag. Low cost kompanije ne vole prazni hod pa je dnevna iskorištenost zrakoplova velika.

Sarajevski aerodrom je prvi na kojem imam priliku koristiti onaj most za izravni ulazak u zrakoplov. Dosad sam uvijek letio ili s aerodroma koji to nemaju, ili sam pak letio u avionima koji su preniski za pristajanje uz takav most (Dash, ATR). Promet na aerodromu je malen, naš avion je jedini koji je trenutno tamo.

Kada sam kupovao karte rezervirao sam sjedište za sebe, jer želim sjediti uz prozor. Nažalost, nisam bio dovoljno pažljiv i shvatio sam da sam rezervirao mjesto uz krilo. Ipak, nešto će se uspjeti vidjeti... Letici su izdali rezervaciju za sjedalo do mojega, ali on isto želi sjediti uz prozor, pa se odluči praviti blesav i sjeda uz prozor dva reda iza. Međutim, ubrzo ga dižu oni koji imaju rezervaciju za to mjesto. Nije se uspio iždžiberiti, pa se vraća na mjesto do mene.

Iako je avion posve pun, svi se ukrcavaju poprilično brzo, tako da krećemo desetak minuta prije predviđenog vremena. Damir je sada posve miran. Kaže „Sad više ionako ne mogu ništa učiniti.“

Uzlijećemo, uz lijep pogled na Vrelo Bosne, a potom zaokrećemo na istok-jugoistok. Promatram krajolik koji promiče, ne uspijevam prepoznati ništa iz zraka, sve dok u jednom času ne spazimo grad za koji se i Letica i ja slažemo da je Niš, s obzirom na smještaj rijeke, aerodroma i raster grada... Nakon toga uspijevam pratiti krajolik negdje do ulaska u zračni prostor Bugarske, a potom opet više ne prepoznajem gradove. Pretpostavljam da prelijećemo Sofiju, ali nju ne mogu vidjeti, jer je vjerojatno točno ispod zrakoplova...

Letica lista Pegasusovu brošuru. Opazio je na jednom mjestu neke recepte koji mu se čine zgodnima, pa bez pardona trga stranice s tim receptima i sprema ih u svoju torbu. Laughing

Nakon nekih sat vremena leta izlazimo nad Mramorno more i polako počinjemo ponirati prema Istanbulu. Kako je aerodrom Sabiha Gökçen smješten u azijskom dijelu Istanbula, nadlijećemo Prinčevske otoke koji se nalaze u Mramornom moru pred azijskom obalom Istanbula, kao i gomilu usidrenih tankera.

Približavanje Sabihi Gökçen i nadlijetanje azijskih kvartova Istanbula:



Slijećemo bez poteškoća. Pri izlasku iz aviona primjećujem temperaturnu razliku – u Istanbulu prži, za razliku od umjerene temperature u Sarajevu. Ovaj put smo opet na starome – iz aviona u bus, pa u zgradu. Nas četvorica u jedan bus, Letica flegmatično u drugi. Srećemo se opet na graničnom prijelazu, gdje se on već progurao naprijed. Pokazujemo vize, sve je u redu, unatoč Damirovoj pomalo paničnoj zamolbi da ostanem uz njega dok ne prođe graničnu kontrolu. Ovaj puta ga nitko ništa ne zapitkuje, ne gleda ga sumnjičavo...

Karuseli s prtljagom. Nikola je već podigao svoj ruksak, mojeg nema. Pa nije valjda da će mi izgubiti prtljagu kod prve predaje? Srećom, nije. Vidim još ljudi koji čekaju prtljagu oko karusela, što mi daje naslutiti da bi trebala doći još barem jedna tura. To se i događa, i moj ruksak je u njoj. OK, to smo riješili, sada još samo podići novce i spremni smo za polazak prema gradu.

Pred aerodromom stoji niz buseva kompanije Havataş, koja se brine o prijevozu s aerodroma do centra grada. Do Kadıköya je 8 lira, a vožnja traje nekih sat vremena. Odlučio sam se uzeti hostel na Kadıköyu jer sutradan imamo let u 10 ujutro, što znači da moramo krenuti rano iz hostela, a za to nam je praktičnije odsjesti na azijskoj strani.

Hostel se nalazi na pet minuta hoda od autobusne stanice i pristaništa gradskih brodova na Kadıköyu, u ulici punoj restorana. Riječ je o tipičnoj uskoj i visokoj istanbulskoj zgradi. Dvojica Turaka na recepciji govore vrlo dobar engleski. Daju nam jednu dvokrevetnu sobu i jedan četverokrevetni dormitorij u kojem će četvrti krevet biti nezauzet. Ujedno doznajemo da se idući dan doručak počinje servirati prekasno da bismo ga mogli pojesti prije polaska. Uvid u sobe pokazuje nam da je dvokrevetna soba zapravo jedan veliki bračni krevet. Odlučujem se stoga prepustiti taj veliki krevet Letici (taman posla da mi još hrče na uho), a ja ću se prebaciti na onaj četvrti slobodni krevet u dormitoriju.

Osvježavamo se i spremni smo za polazak u grad, prvo na ručak.

Pred hostelom ova maca flegmatično leži na otiraču:



Zanimljivo je da u Istanbulu čak i ulične mačke izgledaju njegovano.

Ručamo nekih 50-ak metara niže, u jednom „lahmacun salonu“. Nikola odmah uzima dva. Damir jede svoj lahmacun, ali nezadovoljan je, to mu je više predjelo, on bi nešto konkretnije. Letica i ja poslije ručka odlazimo u susjedni lokal, gdje prodaju istočnoanadolski med, a nude i savršen desert – jogurt s medom. Nakon toga krećemo prema pristaništu – popodne namjeravamo provesti u europskom dijelu.

Letica nije načisto hoće li nam se pridružiti na prelasku, ima neke svoje planove da ode poslikati nešto u Üsküdaru, ali na kraju se ipak odlučuje promijeniti plan jer i na europskoj strani ima lokacija koje želi vidjeti. Brod stiže gotovo odmah i ubrzo krećemo preko Bospora.

Haydarpaşa, koji će ubrzo izgubiti svoju kolodvorsku funkciju:



Bospor i prvi most preko njega:



Pogled prema palači Dolmabahçe:



Izlazimo na Eminönuu i odmah krećemo u slastičarnicu pored Sirkecija, gdje smo već navraćali na putu u Zakavkazje. Razlog je širok izbor pudinga i sütlaça:



A ni kolači nisu loši. Sjedamo i odabiremo deserte. Damir se buni da mu je preskupo, cijene su iste kao u Hrvatskoj, očekivao je da Turska bude jeftinija. Damir je inače a priori krenuo s pretpostavkom da mu se Istanbul neće svidjeti, pa je čak predlagao i da spavamo negdje na aerodromu, da uopće ne idemo do grada. Već sam rekao da on načelno formira stav o nekom gradu ili zemlji prije nego uopće dođe onamo, te je nemoguće da taj stav izravnim iskustvom popravi – najčešće zato što onda ni ne ode u to mjesto ako mu se a priori ne sviđa. Istanbul nije mogao izbjeći, ali se svojski trudio da održi uvjerenje da je to loše mjesto za njega. Doduše, neke su mu okolnosti u tome i išle na ruku, ali o tom potom.

Dok jedemo svoje deserte, opažam na meniju da imaju nešto za što sam već ranije čuo, ali nisam imao prilike probati – puding od pilećih prsa (tavuk göğsü). Riječ je o jelu kod kojeg se piletina raskuha u vrlo tanka vlakna, te se potom miješa s mlijekom, rižom i šećerom, čime nastaje gusta pudingasta masa. Može zvučati neobično, ali i želatina se radi kuhanjem kostiju, kože, papaka i tko zna čega sve. Letica i ja naručujemo još i to, pored svog redovnog deserta. Okus je zanimljiv. Kao riža na mlijeku, sa slabašnom aromom pečene piletine. Tekstura je blago vlaknasta. Damir uzima komadić, potom se vidi kako s gađenjem pretura po ustima i izvlači jedno vlakance prstima. Ogledava se uokolo, a kako sjedimo pored prozora, brzom kretnjom izbacuje vlakance na ulicu. Laughing

Dok tako jedemo svjedočimo i naletu jednog motociklista na pješaka, upravo ispred slastičarnice. Srećom, pješaku nije ništa, ali nama ostavlja temu za razmišljanje kako ćemo se snalaziti po Iranu, s obzirom da smo čuli horror priča o njihovim vozačima i prometu.

Nakon slastičarnice krećemo ponovno prema Eminönuu, no u jednom trenutku Letica zaostaje negdje za nama, kupujući nešto u jednoj prodavaonici. Čekamo ga malo dalje, no on se ne pojavljuje. Zaključujemo da je odlučio krenuti svojim putem, što je i najavio, pa mi tako nastavljamo preko mosta Galata i uzbrdo do kule Galata. Tamo se malo odmaramo, slušajući Damirova negodovanja. On je sad već ozbiljno gladan, a htio bi neki pošteni kebab. Naposljetku i nalazi nešto slično u jednoj od uličica pored kule Galata, ali ta mu je porcija premala za cijenu koju je voljan platiti. Dodatnu grešku je napravio Mate, koji mu je na pitanje kolika bi trebala biti cijena kebaba u Istanbulu, odgovorio 2 lire. Međutim, takva se cijena može dobiti isključivo u provinciji, u Istanbulu će to prije biti 3-4 lire. No Damir je Matinu primjedbu uzeo zdravo za gotovo i odbijao uopće pogledati bilo što što bi moglo koštati više od 2 lire.

I tako smo se nekako uspjeli dovući i do Taksima. Očekivali smo nekakve tragove nereda koji su se odvijali mjesec i pol ranije, ali sve je bilo sasvim uobičajeno. Pogled na sporni Gezi park, u kojem se vide tek tragovi započete pripreme gradilišta:



Ljudi se normalnu šeću uokolo, nema nikakvih tragova borbi, nema ni šatora prosvjednika, kao da prije samo 50-ak dana ovdje nije bilo gotovo ratno stanje.

Park iznutra:



Na samom licu mjesta, park izgleda prilično beznačajno. Kao i većina simbola borbe, u stvarnosti se ne osjeća nikakva aura simboličke vrijednosti nekog mjesta ili osobe.

Nakon kojih pola sata sjedenja, pri čemu je zašlo sunce, odlučujemo se lagano zaputiti prema nazad, ali ne İstiklalom, već poprijeko, prema stanici Tophane. Prolazimo ponovno pored nekoliko mjesta za hranjenje, ali to je i dalje „preskupo“. Sišavši na Tophane, nastavljamo pokrajnjim ulicama prema Karaköyu. Kontempliramo ući u nekoliko restorana, jer smo u međuvremenu i mi ogladnili, ali odustajemo zbog Damirovog njurganja, koji je u međuvremenu iz protesta zaključio da uopće ne mora jesti, jer ne želi više ostaviti ni liru više no što mora „u ovom odvratnom gradu“. Srećom da Iran barem načelno voli, inače bismo ga već sada utopili u Bosporu. Nekako u to vrijeme zaradio je nadimak „Sipica“, kojim smo ga zvali zbog permanentnog puštanja crnila. S vremenom će se nadimak promijeniti u „Exxon Valdez“, jer ćemo shvatiti da smo ga podcijenili. Laughing

Nakon bacanja koplja u trnje u pogledu večere, odlazimo na brod kojim ćemo se vratiti na azijsku stranu. Nakon isplovljavanja, pokušavam uslikati zgodan kadar – polumjesec iznad Sulejmanije:



I malo iz veće blizine, obnovljena Sulejmanija, u koju ni ovaj puta nismo stigli:



Naposljetku se vraćamo do našeg hostela, a potom primjećujemo na kraju naše ulice neki restorančić koji nam se čini zgodnim – barem nama ostalima, Damir je ionako izgubljen slučaj. Sjedamo i naručujemo pilav sa slanutkom, a na to pristaje čak i Damir. I cjenovno mu je prihvatljivo. Nije oduševljen (mora održati gard „Istanbul mi ide na živce“), ali vidi se da mu je drago što je konačno našao nešto što može pristati pojesti.

Poslije večere i kupovine vode, vraćamo se u hostel, a tamo je već Letica, koji je također imao zanimljivo poslijepodne.

Nakon što se odvojio od nas nabrzinu je uslikao Yeni cami:



I kulu Galata:



A zatim se ukrcao na brod kojim će se odvesti duž Zlatnog roga. I on je slikao Sulejmaniju:



Lijevo džamija Sultana Selima Okrutnog (Yavuz Sultan Selim cami), desno se nazire kupola grčke pravoslavne gimnazije:



Širi kut – slika s pristaništa Kasimpaşa:



Sada samo gimnazija:



Sulejmanija preko Atatürkova mosta:



Pogled unatrag – Atatürkov most i iza njega stupovi novog mosta za metro:



Pogled prema Feneru:



Ponovno gimnazija:







Zajedno s bugarskom pravoslavnom crkvom (to je ona izrađena od lijevanog željeza):





Sada im se još pridružuje i Yavuz Sultan Selim cami:



U parkiću u prednjem planu na putu u Gruziju upoznali smo onu klinku koje se neko vrijeme nismo mogli riješiti. Laughing

Pristanište Hasköy



Još jedan pogled unatrag:



Pogled na ayvansarayski park:





Pristanište Ayvansaray:





S druge se strane Zlatnog roga nalazi Muzej transporta. Tamo je i podmornica TCG Uluçalireis (S 338), povučena iz službe 2000. godine:



Prolazak ispod još jednog mosta, mosta Haliç (što je tursko ime Zlatnog roga):







Most je izgrađen 1974., u sklopu istanbulske obilaznice. Dugačak je skoro kilometar, širok 32 metra, a Zlatni rog nadvisuje za 22 metra.

Pogled na predio zvan Piyerloti:





I brodsko pristanište Eyüp:





Turbe sultana Mehmeta Reşata:



Mehmet V. ili Mehmet Reşat bio je sultan u doba Prvog svjetskog rata, a smatra ga se i jednim od najodgovornijih za Armenski genocid. Nije dočekao kraj rata, umro je 3. srpnja 1918.

Zlatni rog ovdje skreće udesno i naglo se sužava:



A s Eyüpa na Piyerloti vodi žičara:



Žičara je otvorena 2005. i bila je najskuplja žičara u Turskoj. Radove je izvela talijanska tvrtka Leitner Ropeways. Dužina žičare je 384 metra, visinska razlika 53 metra. Ima 4 kabine, koje voze u dva tandema po dvije, brzinom od 4 m/s. Vožnja traje malo manje od tri minute. Kapacitet je 576 putnika po satu.

Žičara prolazi iznad eyüpskog groblja, jednog od najstarijih i najvećih muslimanskih groblja u Istanbulu, gdje su pokopane mnoge poznate osobe. Groblje je nastalo na mjestu gdje je pokopan Abu Ayyub al-Ansari, Muhamedov bliski drug, koji je poginuo tijekom napada na Konstantinopol u drugoj polovici 7. st. Kako je želio biti pokopan što bliže gradskim zidinama, pokopan je na ovom brežuljku. Kada su Turci osvojili grad, sagradili su na tom mjestu grobnicu i džamiju, a mnoge su istaknute ličnosti Otomanskog Carstva željele svoje posljednje počivalište imati što bliže Eyüpu Sultanu, kako su ga Turci nazivali.

Letica se na vrh Piyerlotija uputio pješke. Nekoliko slika usput:















Pogled s gornje stanice žičare na Piyerlotiju:





Brdo Piyerloti nazvano je prema Pierreu Lotiju, francuskom pomorskom časniku i piscu, koji je u Istanbulu proveo tri mjeseca u jesen i zimu 1876. Običavao je šetati ovuda i ispijati kavu u kavani na vrhu brda, koja danas također nosi njegovo ime. Brdo je nazvano u njegovu čast zbog podrške koju je Loti izrazio turskom ratu za nezavisnost.

Pogled na zavoj Zlatnog roga i dva otočića u njemu:



Moderni kvartovi u daljini:



Pogled prema Beyoğluu i niz Zlatni rog:



Niz trasu žičare:



Most Haliç:



Donja stanica žičare:



Kavana Piyerloti:





Još jedan pogled na mezarje:



Kongresni centar na drugoj obali Zlatnog roga, na horizontu se vidi kula Galata:



Za spuštanje s Piyerlotija se ipak odlučio za žičaru:













A potom se uputio do Eyüpove džamije:









Džamija je sagrađena 1458. i bila je jedna od prvih u Istanbulu nakon turskoga osvajanja.

Displej kakav se često javlja u džamijama, barem u Turskoj, i pokazuje točna vremena dnevnih molitava:



Dvorište i šedrvan:







Još malo okolice džamije:





 



Sa stražnje strane kompleksa džamije nalazi se turbe Mehmed-paše Sokolovića, koje je oko 1572. izgradio Mimar Sinan:





Kao što se vidi na prethodnoj slici, turbe je zatvoreno, pa je moguće samo slikati kroz prozore:





Ovdje se nalazi nekoliko turbeta istaknutih otomanskih dužnosnika:



Lagano se vraća na pristanište:



Ali, kako brodovi više ne voze, kreće autobusom duž Zlatnog roga do Eminönüa, gdje prelazi na brod prema Aziji. Pogled na Bospor i Kız kulesi:



Vojarna Selimiye, danas sjedište turske Prve armije:



Plava džamija i Topkapı:



Haydarpaşa noću:



I tako i on pristiže u hostel. Muvamo se uokolo, tuširamo i lagano spremamo na počinak. Letica dolazi u našu sobu i pita može li uzeti ventilator iz naše sobe. Kažem mu da ne može, jer će i nama trebati, u sobi je prilično sparno. Par minuta kasnije, Letica se vraća, i počinje vući ventilator iz sobe. Na moj upit što izvodi kad sam mu rekao da ga ne damo, on odgovara neoborivom logikom: „Pa vidio sam da ga niste uključili, pa sam zaključio da ga ne želite.“ (Nismo ga uključili jer su nam vrata sobe bila otvorena, budući da se otvaraju karticom, a mi smo jedan po jedan odlazili pod tuš, pa da ne moramo nositi kartice ili pak inkomodirati ostale da nam otvore vrata, ostavili smo ih otvorenima.)

Uglavnom, nitko od ostalih se previše ne uznemirava zbog toga, pa onda ni ja ne radim neku frku. Damir se ovaj puta otišao prvi otuširati i odmah je zaspao, vjerojatno u želji da čim prije prespava ovu noć i makne se iz Istanbula.

Naposljetku smo se svi ušuškali, ali na ulici pod prozorom je prilična buka, vani trešti glazba, ne znam kako ćemo zaspati...

egerke @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, lipanj 15, 2014
NEDJELJA, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Letica ustaje u cik zore i odlazi iz sobe. Mi se polakše budimo i odlučujemo se ležerno spustiti do Baščaršije na doručak.

Pred hostelom vidimo neku mačku čudne crvene boje očiju. Damir je uvjeren da je to oko zla i da ne smijemo zuriti u nju. Laughing Po spuštanju na Baščaršiju odlazimo prvo u jednu buregdžinicu, potom Nikola traži mjenjačnicu (na kraju mijenja novce na pošti), a potom sjedamo u Morića han na salep. Damir se nakon boze odlučuje kušati i salep, ali zaključuje da mu je boza bolja, ponovno na Nikolin užas. Laughing

U to vrijeme dolazi poruka od Letice gdje smo. Kažem mu da se spusti do nas, te se on i pojavljuje za par minuta. On je već dobro iskoristio rano jutro. Prvo se ponovno zaputio do šehidskog mezarja na Kovačima, posvetivši ovaj puta više pažnje mezaru rahmetli Alije Izetbegovića:









Kao što vidite, nalazi se na improviziranom otočiću i jedini je natkriven turbetom.

Pogled nizbrdo, prema gradu:



I s ulice:



U širem kutu:



Potom se uputio uzbrdo, prema Bijeloj tabiji. Bijela se tabija nalazi na prostoru gradskog predjela zvanog Vratnik („Ko igra za raju i zanemaruje taktiku...“), koji je okružen bedemom. U bedemu se nalaze troja vrata (kapije), ovo je kapija na ulici Širokac:



I s gornje strane:



Središnji dio Vratnika:



Jedna od strmih pokrajnjih ulica, pogled prema džamiji na njenom kraju:



I tako dolazi do druge, Višegradske kapije, na istočnom dijelu Vratnika:



Tu se inače nalazi i ploča partizanskim osloboditeljima Sarajeva:



S druge strane puca pogled na kanjon Miljacke, i na spoj sarajevske zaobilaznice s cestom koja ide iz centra grada:



Malo širi kut:





Višegradska kapija s vanjske strane:



Pogled prema drugoj obali Miljacke:



I tako on konačno dolazi do Bijele tabije:













Bijela tabija nalazi se na mjestu tvrđave koja je po nekim izvorima izgrađena 1550., a po drugima je bila još i starija, moguće je da se čak radilo o utvrdi Hodidjed, koja se u doba turskoga prodora nalazila na prostoru istočnog Sarajeva. Tabija je imala važnu ulogu u obrani Sarajeva od Eugena Savojskog krajem 17. st., kao i u vrijeme napada austrougarske vojske 1878. Kasnije je nadograđena u doba Austro-Ugarske. S vremenom je izgubila svoju fortifikacijsku funkciju, te je bila poprilično devastirana odvoženjem građe za građevinski materijal. U ratu je pak bila na udaru teškog topništva, što je prouzročilo dodatna oštećenja. Danas se planira njena obnova i revitalizacija.

S Bijele se tabije međutim i danas, potpuno besplatno pruža predivan pogled na centar Sarajeva. Evo, s različitim stupnjevima zuma (kako se zove Bosanka koja radi u fotografskoj radnji? Zumira):











Pogled na sjeverozapad, vidi se danas devastirana kasarna Jajce (tako prozvana jer se ovamo preselila austrougarska vojna bolnica iz Jajca):



I pogled dalje, prema Koševu i Avazovom tornju:



Baščaršija iz ovog kuta:



Pogled na lijevu obalu Miljacke, u prvom planu mezarje na Alifakovcu:



Obronci Trebevića:



Duž Miljacke:



Pogled na sarajevsku obilaznicu i Trebević:



I na istok, prema Palama:



Na sjeveroistok:



I još jedan panoramski filmić.

S vanjske strane zidina:



Filmić i ovdje.

Sada je pogled na grad nesmetan:





Prema novijim dijelovima:



Sprudovi Miljacke i kućice Alifakovca:



Vratnik:



Potom se Letica krenuo vraćati s Bijele tabije:



Nezaobilazni Grunf:



Još jednom Višegradska kapija:



Još jednom pogled odozgo na Vratnik:



Gradski bus provlači se kroz Višegradsku kapiju:



Zanimljiv mural sa sarajevskim motivima, rekao bih da je ovo zid škole:





Vratnički sokaci:









Nizbrdo, prema kapiji na Kovačima:



Ponovno pogled prema Trebeviću:



Kapija na Kovačima:



I evo ga opet kraj šehidskog mezarja:



U prednjem planu su stari grobovi:





Alijin mezar iz daljine:



Još jedan pogled na groblje iznutra:



I napokon se spušta na Baščaršiju:



Dolazi do nas u Morića han i kaže da mu zapravo prvo treba samo ključ od sobe, jer treba na WC, pa će se onda vratiti do nas. Dajem mu ključ i on ponovno odlazi. Putem do hostela još jednom slika mezarje:



Kad se idući put vratio, odlučili smo se još premjestiti u Kuću sevdaha, gdje smo već ranije doznali da imaju dobro đul-šerbe (sok od ružinih latica), pa ćemo se time okrijepiti prije iduće akcije. Damir prihvaća ideju, Nikola je opet skeptičan u pogled đul-šerbeta, pa uzima mineralnu vodu, iako traži ipak Damira gutljaj, i sviđa mu se. Ja se odlučujem za turšiju od smreke, no okus mi se ne sviđa baš previše, nekako je kiselo-gorkast.

Napokon se odlučujemo krenuti prema Kozjoj ćupriji. Ona se nalazi u kanjonu Miljacke, nekih 2-3 km istočno od Vijećnice, pa stoga krećemo u šetnju. Polazna točka – pogled na Vijećnicu i Šeher-Ćehajinu ćupriju:



Bijela kuća odmah s druge strane mosta je već spominjana Inat-kuća:



Ovdje se na Miljacki nalazi mala hidrocentrala:



Predio odmah uzvodno naziva se Bentbaša (u govoru Bembaša) i ovdje se nalazi nekoliko restorana, bazen, a nekoć su ovdje bile poznate gostionice s bogatim noćnim životom. Opjevana je u sevdalinki Kad ja pođoh na Bembašu, koja se smatra neslužbenom himnom Sarajeva.

Miljacka na Bentbaši:



Itinerer:



Do Kozje ćuprije vodi šetalište koje je nazvano Alejom ambasadora, budući da su uz njega posađena stabla koja su sadili veleposlanici i međunarodni predstavnici u Bosni i Hercegovini. Kraj svakog stabla nalazi se i pločica s imenom i funkcijom odgovarajućeg dostojanstvenika.

Aleja ambasadora:



Iznad proviruje Bijela tabija:





Put prolazi i kroz tunel:



Pogled uzduž kanjona:



S lijeve se strane na kraćim segmentima zidića vide pločice o kojima sam govorio:



Pogled na Dugu stijenu ili Babin zub, osamljeni kameni stup koji strši iz kanjona:







Zanimljivo, prema predaji s te je stijene proučen prvi ezan po ulasku Osmanlija u Sarajevo.

Na jednom mjestu nalazi se proširenje i tu je nekakav klub ratnih veterana, takvo što, uredili su si krčmu, imaju i neke sportske terene...a nad svime i dalje bdije Bijela tabija:



Stijene kanjona su pravi izazov za alpiniste:





Od kojih su neki nažalost i tragično stradali:



Adnan Ćatić inače je bio jedan od najpoznatijih i najuspješnijih bosanskohercegovačkih alpinista, a svojedobno se popeo na Babin zub (onu stijenu malo iznad) noseći sa sobom čamac dugačak tri metra i težak stotinjak kilograma. Uspon je trajao 8 sati. Čamac je stajao na stijeni dva tjedna, a potom je jednako tako spušten. Razlog je bio želja da se skrene pažnja javnosti BiH na ekstremne sportove. Poginuo je odlučivši se spustiti niz nabujalu Miljacku čamcem, no čamac se prevrnuo, a on se utopio. Ponekad je život doista ironičan... Frown

Bijela tabija je i dalje na mjestu:





I onda napokon dolazimo do Kozje ćuprije. Pogled uzvodno na Miljacku s iste:



Te most sâm po sebi, s Nikolom i Damirom:



I bez njih:



Kozja ćuprija sagrađena je na starom putu koji je iz Sarajeva vodio prema Istanbulu. Prema legendi most je sagradio siromašni pastir, jer je primijetio da mu se koze dugo vremena zadržavaju pokraj jednog grma uz rijeku. Kad je on sâm bolje pogledao, vidio je da se u tom grmlju nalazi ćup pun zlata. Tim je zlatom platio sebi obrazovanje, a kad je postao uglednik, u spomen na zlato koje mu je omogućilo taj uspjeh, na mjestu gdje ga je našao dao je izgraditi most. Međutim, vjeruje se da je ipak za izgradnju tog mosta, kao i mnogih drugih po Bosni toga vremena, odgovoran Mehmed-paša Sokolović, točnije njegovo uređivanje cestovne mreže Carstva u drugoj polovici 16. stoljeća.

U povijesti su se na mostu dočekivali carski namjesnici (veziri). Priča se da su u čast vezira hrabriji mladići skakali s mosta u Miljacku, što je teško zamislivo, budući da je Miljacka ovdje vrlo plitka (čak i kad nabuja), a most visok (preko 10 metara).

Pogled na most iz Miljacke:



Ljeto je, pa je Miljacka još plića. Letica stoji u njoj i fotografira, kadli ga netko nazove na telefon. On odgovara flegmatično: „Evo, baš sam tu u Miljacki...“ Laughing

To izgleda ovako:



I pogled uzvodno iz Miljacke:



Damir negoduje. Išlo mu je na živce što smo toliko puno hodali po vrućini (on si nije uzeo kapu), a sve zbog poprilično bezveznog mosta, koji ni po čemu nije poseban. U ostatku puta, njemu će „Kozja ćuprija“ postati metaforom za neku potpunu bezveznu znamenitost, koju uopće nije potrebno vidjeti, a pristup do koje zahtijeva previše truda. Otprilike kako su Mate i Letica u Armeniji gunđali za Dilidžan.

Letica ima prijedlog da se pokušamo vratiti drugom obalom Miljacke, no to bi iziskivalo penjanje, a nismo baš ni sigurni gdje bismo izašli (vjerojatno na Tranzit), pa se Damir i ja zapućujemo izravno nazad istim putem, a onda nas i Nikola slijedi, pa se i Letica nevoljko priključuje.

Na povratku stajemo kod onih veterana u kafić na okrjepu. Damir se naravno ne da skinuti sa Sarajevskog piva, mi ostali smo ipak više za vodu. Odmaramo se nekih desetak minuta, potom nastavljamo prema gradu.

Opet Bijela tabija iznad ceste:



Pogled na taj veteranski kompleks:



I evo nas ponovno u gradu. Na ulici Telali, koja spaja Baščaršiju s Šeher-Ćehajinim mostom, nalazi se kuća u kojoj je svojedobno živio i umro Silvije Strahimir Kranjčević:



Iako kuća ima čak dvije spomen-ploče, izgleda prilično oronulo.

Lagano dolazi vrijeme ručka. Iako smo u Sarajevu, napravit ćemo ovaj puta iznimku od bosanske kuhinje i otići u nedavno otvoreni libanonski restoran na Baščaršiji. Zapravo se više radi o nekakvoj light verziji levantinske kuhinje, ali dobrodošao je odmak od ćevapa i pljeskavica. Falafeli, svježe povrće, malo humusa...fino i zdravo, a nećemo se nažalost baš s time puno susretati u Iranu.

Nakon ručka se razdvajamo. Nikola odlučuje krenuti u sobu, jer mora na WC, Letica ima opet neku svoju ideju, a Damir i ja ćemo dočekati Matu, koji nam je nekako u to vrijeme poslao poruku da upravo ulazi u Sarajevo. Rekli smo mu da ćemo ga čekati na Baščaršiji, ali prvo ja odlazim do bankomata. Budući da sam ostavio debitnu karticu u drugom novčaniku u sobi, pokušavam na bankomatu svoje matične banke podići novce preko kreditne kartice, ali shvaćam da mi je PIN za nju drugačiji od onoga za debitnu, a ja ga ne znam, jer nisam nikad dizao novce preko kreditne. Ništa, podići ću novce kasnije... Damir i ja se vraćamo na Baščaršiju, svrativši usput nakratko u Badem butik, prodavaonicu kojekakvih slatkiša, suhog voća i inih đakonija. Potom sjedamo u jedan kafić, čekajući Matu, kojem treba malo više. Sjedimo i gledamo ljude na Baščaršiji. Primjećujem kako je tiho, i kažem kako ovakvu tišinu vjerojatno nećemo čuti idućih dva tjedna. Već sutradan odlazimo u košnicu Istanbula, a u Iranu isto očekujemo neprestanu vrevu.

Mate se pojavljuje, on se s autobusnog kolodvora uputio pješice do Baščaršije, zato mu je toliko trebalo. Odlazimo sva trojica do hostela, gdje je Nikola u međuvremenu malo ubio oko. Uglavljujemo s Leticom susret pod Avazovim tornjem u 6 sati. Nikola odmah kaže da mu se ne da, ne zanima ga penjati se na neki neboder i iz visine gledati Sarajevo. Pridružit će nam se na putu do grada, a potom ćemo se dogovoriti da se nađemo na Baščaršiji kod Sebilja u 7 sati. Sva četvorica krećemo prema gradu i razdvajamo se kroz Katedrale. Mate, Damir i ja tramvajem odlazimo do Tehničke škole, te potom pješke do Avazovog tornja. Malo je iza 6 sati. Čekamo Leticu, ali njega nigdje nema. Nakon desetak minuta čekanja šaljem mu poruku gdje je i dobivam odgovor „Gore.“ Naravno da nas nije čekao, nego je odmah uletio u lift i zapičio na vidikovac.

No da vidimo što je sve radio u međuvremenu. S Baščaršije se uputio na drugu obalu Miljacke, i to, čini mi se, Carevom ćuprijom:



Obišao je donju stanicu negdašnje žičare na Trebević:







Nekoć su kroz ova vrata izlazile kabine:



Trebevićka žičara počela se graditi 1956., a u pogon je puštena 1959. Trasa joj je iznosila malo preko 2 km, što se prelazilo za 12 minuta, a kapacitet je bio 800 putnika po satu u 50 kabina. Na trasi je bilo osam stupova, a visinska razlika iznosila je 621,5 m. Stvari međutim nisu tekle glatko, oprema nije bila dovoljno kvalitetna, a osoblje nije bilo stručno obrazovano za rad sa žičarom, pa se ubrzo morala provesti sanacija. Kako je žičara starjela, problemi su bili sve ozbiljniji, pa joj je tako u osamdesetim godinama čak četiri puta zabranjen rad. Posljednja zabrana iz studenog 1989. uzrokovala je smanjenje kapaciteta žičare uz pojačanu kontrolu, dok se ne provede potpuna obnova. Ona se međutim nikad nije dogodila, jer je u međuvremenu došlo do rata u kojem je žičara toliko oštećena da je rekonstrukcija postala besmislenom. Grad Sarajevo trenutno je u dvojbi. Naime, iz Švicarske su nabavljene kabine za žičaru, proizvedene 1985. godine, no one navodno ne odgovaraju standardima sigurnosti. Usto, jedan od vlasnika objekata na staroj trasi u međuvremenu je digao kat, tako da bi to moglo smetati žičari. Stoga se predlaže ili da se gradi posve nova trasa, ili da se nabave novi, viši stupovi. Moguće je i da su posrijedi financijske malverzacije. U svakom slučaju, na obnovu žičare ćemo se još načekati, ako se uopće i dogodi. Navodno bi se trebala i srušiti ova zgrada na slikama, te izgraditi nova.

Pogled od žičare na drugu stranu, s Vijećnicom u prvom planu:



Potom Letica kreće uzbrdo. Pogled na grad, u sredini se vidi toranj franjevačke crkve Sv. Ante:



Opet prema Vijećnici:





Prema Skenderiji i Avazovu tornju:



Pogled prema sabornoj crkvi Rođenja Presvete Bogorodice:



U prvom planu Careva džamija, iza nje Gazi-Husrev-begova džamija, a lijevo se vidi toranj Gazi-Husrev-begova bezistana (bazara).:



A onda izlazi na sarajevsku zaobilaznicu, tzv. Tranzit, koji ide trasom negdašnje uskotračne pruge, i to taman kod negdašnje stanice Bistrik, ovjekovječene u filmu Valter brani Sarajevo:













Objekt je danas prilično zapušten i nalazi se u privatnom vlasništvu. Svojedobno je postojala inicijativa da se u zgradi uredi muzej uskotračnih željeznica BiH, ali od toga se odustalo zbog nedostatka financija. Ipak, 2005. je proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Pogled na grad s ceste ispred stanične zgrade:





Silazak po ulici Bistrik:



I evo ga opet na obali Miljacke kod Muzičkog paviljona na At mejdanu:



Latinska ćuprija:



S druge strane vidi se na uglu zgrada u kojoj se nalazi muzej sarajevskog atentata, koji je izvršen upravo na tom uglu.

Kuća na početku Franjevačke ulice:



Konak, nekadašnje sjedište valija i austrougarskih namjesnika, a danas rezidencija predsjednika predsjedništva BiH:



U međuvremenu je prešao Miljacku i uputio se prema zgradi Fakulteta islamskih nauka, koja je u stvari bivša zgrada Šerijatsko-sudačke škole:



Pogled prema Trebeviću, na slici se vide minaret Careve džamije, dimnjak Sarajevske pivare i poznati restoran Park prinčeva na Hridu, odakle puca pogled na Sarajevo (hrana je navodno čisto prosječna):



Svrzina kuća, tradicionalna bosanska kuća u islamskom stilu, koja danas služi kao muzej bosanske arhitekture:



Kuća je pripadala obitelji Svrzo, a potječe iz 18. stoljeća. Zanimljivo je da je sagrađena od ćerpiča i drveta, a svojom organizacijom ukazuje na patrijarhalne odnose u obitelji – podijeljena je na muški i ženski dio (te na dio za služinčad). Od ulice je odvojena visokim zidom, u unutrašnjem se dvorištu nalazi šadrvan (vodoskok), a kuća ima i đul-bašču (ružičnjak) i povrtnjak. U prizemlju su prostorije za dnevni boravak i primanje gostiju (hajat), a na katu su prostorije za odmor (divanhane).

Zgrada Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa:



I Apostolske nuncijature u Bosni i Hercegovini:



Vila trgovca Heinricha Reitera:



Muzej Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, smješten u bivšoj vili sarajevskog advokata Nikole Mandića:







Obje vile zajedno:



Nikola Mandić, bivši vlasnik vile u kojoj je smješten Muzej ZOI, bio je jedini premijer Nezavisne Države Hrvatske. Naime, NDH izvorno nije imala premijera, već je tu funkciju imao poglavnik (NDH je formalno trebala biti kraljevina). Kada je Italija kapitulirala, a nesretni Aimone od Savoje i Aoste (Tomislav II.) posve iščezao iz kombinacija da preuzme hrvatsko prijestolje, Pavelić je odlučio stvoriti položaj premijera (promaknuvši time sebe u de facto predsjednika), a za tu mu je ulogu poslužio istaknuti sarajevski odvjetnik Mandić, koji nije dotad bio politički angažiran u životu NDH (iako je bio zastupnik u ustavotvornoj skupštini Kraljevine SHS i još ranije u Bosanskohercegovačkom zemaljskom saboru, kojim je čak i predsjedavao). Tako se nesretni Mandić pod stare dane (imao je tada 74 godine) spleo s ustašama, što ga je koštalo glave, budući da je u povlačenju iz Jugoslavije uhićen u Austriji, izručen jugoslavenskim vlastima, te je osuđen na smrt i strijeljan u lipnju 1945.

Pogled niz Dalmatinsku ulicu:



Nekadašnja sefardska sinagoga na Mejtašu:



Ovo nisam siguran sasvim što je, ali mi izgleda kao neki spomenik šehidima:



Spomenik poginuloj djeci Sarajeva u Velikom parku:



Letica nastavlja pješke preko Marindvora, i dolazi do Povijesnog muzeja Bosne i Hercegovine, danas zatvorenog i zapuštenog:



Naime, država nema dovoljno novca da bi financirala rad muzeja, pa je on tako zatvoren, kao i Zemaljski muzej i Umjetnička galerija.

I potom dolazi do Avazovog tornja, ispred kojega se treba naći s nama. 15 minuta prerano. No, nakon ove okinute slike:



produžuje ravno na vrh. Mi ćemo mu se ubrzo tamo i pridružiti.

Avazov toranj, službeno Avaz Twist Tower, visok je 142 metra, s još tridesetmetarskom antenom na vrhu. Ima 40 katova. Građen je od 2006. do 2008., a karakterističan je po svojoj uvinutoj staklenoj fasadi. U trenutku izgradnje bio je najviša građevina na Balkanu (danas je to obnovljeni TV toranj na Avali). U njemu se nalazi sjedište novinske kuće Avaz i drugi uredi, a na najvišim katovima su ugostiteljski objekti. Na visini od 100 metara nalazi se vidikovac s otvorenom terasom. To je ujedno i razlog našeg posjeta ovoj zgradi.

Do vidikovca se penjemo staklenim liftom koji ide po vanjskoj strani, omogućujući tako pogled prema sjeveru. Damir je užasnut, jer ga hvata strah od visine. Kažem mu da mu je to trening za avion sutradan.

Nakon što smo platili 1 marku za ulaznicu (bolje rečeno, izlaznicu) na terasu, susrećemo tamo Leticu, a potom se divimo panorami.

Pogled na sjever, prema Koševu:



Sjeveroistok, prema Višnjiku:



Istok, centar grada:



Bijela tabija:



Skenderija:



Poslovna četvrt i Marindvor, desno se vidi hotel Holiday Inn:



Pogled direktno na jug, prema američkoj ambasadi i Grbavici:



Nije mi jasno, s jedne strane ograđuju ambasadu 2,5 metra visokim zidom, s kamerama i ophodnjom policije, a s druge strane bilo tko može s Avazovog tornja dalekozorom pratiti sve što se događa u krugu ambasade. Tako vidimo i da su si izgradili i tenisko i košarkaško igralište. Vjerojatno su i to važne diplomatske aktivnosti...

Grbavica i dva zatvorena muzeja – lijevo Zemaljski muzej BiH, desno Povijesni muzej:



Pogled na staro židovsko groblje na Kovačićima:



Sarajevsko židovsko groblje inače je drugo najveće u Europi (nakon praškoga) i službeno se smatra da je osnovano u 17. st., premda ima i starijih grobova. Nastalo je pored negdašnje nekropole stećaka.

Dalje na jugozapad, prema Grbavici i Igmanu:



Na zapad, prema Novom Sarajevu:



Željeznička stanica:



Duž pruge prema Alipašinom Mostu:



Sjeverozapad, Velešići:



I opet na sjever, prema Koševu:



Stadion Sarajeva na Koševu:



Stadion Željezničara na Grbavici:



Filmić.

Nekoliko generalija o tornju:



Mate, Damir i ja se spuštamo, jer se bliži dogovor s Nikolom. Letica ostaje „još malo slikati“.

Pogled na toranj iz žablje perspektive:



Ispod tornja nalaze se stare oronule radničke zgrade, upitne kvalitete stanovanja. Vjerojatno će nastavkom gentrifikacije ovog područja one biti srušene, a obitelji koje u njima žive uklonjene nekamo gdje ne smetaju uglednoj poslovnoj klijenteli koja se sada ovdje okuplja. Naravno, teško da će im ti biznismeni ponuditi rješenje stambenog pitanja...

Nas trojica pješačimo do Tehničke škole, no na tamošnjoj stanici nema prodavaonice karata. Produžujemo zato do iduće stanice, ali tamošnji kiosk ne radi, jer je nedjelja popodne. Zamisao o švercanju odbacujemo jer vidimo dvojicu na stanici koji su očigledno kontrolori. Odlučujemo se stoga prošetati još jednu stanicu, pa ući na idućoj, znajući da su kontrolori otišli. Kod Skenderije ponovno srećemo istu dvojicu, koji su očito ušli u tramvaj, vozili se jednu stanicu i potom sišli da pričekaju idući. Odlučujemo nastaviti pješke još jednu stanicu... Ukratko, ova se priča ponavljala sve do Latinske ćuprije. Ponekad bi nas prestigla čak dva tramvaja, ali svejedno bismo uvijek na idućoj stanici zaticali rečenu dvojicu. Na dogovor Nikoli zakasnili smo preko pola sata, i to zato što sam ja smatrao da nema smisla slati mu poruku kad ćemo ionako ući u idući tramvaj. Laughing Na kraju smo kod Latinske ćuprije presjekli na Baščaršiju i našli Nikolu na dogovorenom mjestu, kod Sebilja. Nikola je smrknut, ali ipak prihvaća objašnjenje, uz odmahivanje glavom u nevjerici.

Što je on vidio u međuvremenu? Zaputio se rutom sličnom Letičinoj, pa se i on obreo kod željezničke stanice na Bistriku:



Bacio je pogled na Sarajevo:



Spustio se do Sarajevske pivare:



I to je više-manje bilo to od njegove šetnje, barem ono što je dokumentirano fotografijama.

Nikola je već poprilično gladan, pa se stoga odmah zapućujemo na večeru. Obično smo na ćevape išli kod Mrkve, ali ovaj puta Mate, ponukan jednom usputnom primjedbom jedne poznanice, kako je „Mrkva najobičniji fast food“ predlaže da odemo jednom probati i kod Ferhatovića. Nikola i Damir malo negoduju, ali ipak prihvaćaju. Kod Ferhatovića je veća gužva, ali ipak uspijevamo naći stol. Meso je korektno, Mate inzistira da je bolje nego kod Mrkve, ja ne mogu baš usporediti.

Ubrzo dolazi poruka od Letice s najčešćim pitanjem u komunikaciji na ovakvim putovanjima: „Gdje ste?“ Objašnjavam mu i on dolazi još prije no što smo završili s jelom.

On je još malo fotografirao unutrašnjost Avazovog tornja:



Još se jednom vratio do Povijesnog muzeja:



Slikao Miljacku:



Zatim susjedni Zemaljski muzej:



Hotel Holiday Inn:



Prošao je i pored Ali Pašine džamije u ulici Hamze Hume:





Te još uslikao zgodan grafit u Ulici Danijela Ozme:



Ulica Jezero, u kojoj su živjeli Mak Dizdar, Emir Kusturica i Abdulah Sidran. Lijevo je jedan od prvih sarajevskih nebodera:



Nakon večere odlazimo u našu tradicionalnu slastičarnu Carigrad, na kolače i bozu (Damir se navukao), a potom slijedi još jedna šetnja gradom, i nadi da ćemo pronaći neko mjesto vrijedno sjedenja. Grad je živahan, ulice su pune ljudi, ali mi smo svi pomalo autistični, tako da nećemo previše duljiti, pa već oko pola 10 krećemo prema hostelu. Dok se svi istuširamo, operemo, popijemo preostale pive, izrazgovaramo, bit će već i 11. Nikola je već i zakunjao na svom krevetu, što ja ne kužim, nego ga u jednom času trknem da mu nešto pokažem. Ispada da ne samo da sam ga probudio, nego sam aktivirao i njegovu nesanicu, jer se čovjek nakon toga posve razbudio (prošao je pravi trenutak za san, što li) i više nije mogao zaspati veći dio noći.

Ali, o tom potom. Zadnja noć prije leta. Vjerojatno je Damir najnervozniji, čeka ga prvi let u životu...

egerke @ 13:01 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, lipanj 14, 2014
SUBOTA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem u neobično tmurno i oblačno jutro. Kiša još ne pada, ali opasno visi u zraku. Obavljam još završna pospremanja po stanu, uzimam ruksak, potrebne dokumente, novčanike i ine potrepštine i krećem na kolodvor. Dok pješačim prema Glavnom, započinje kišica. Nikola mi javlja da će malo kasniti, Damir bi trebao biti točan. Međutim, Nikola dolazi na kolodvor tek minutu nakon mene, ali Damira nema. Odlazimo kupiti karte i zovemo Damira da vidimo gdje je. On se ne javlja. U tom ga času vidim kako šeće po drugom peronu. Mašem mu da dođe do nas. On dolazi do nas prilično nadrkan, čudi se zašto karte nismo kupili ranije nego tek sad, uvjeren je da će nam pobjeći vlak, iako do njegovog polaska ima još petnaestak minuta. Zašto se nije javio – odlučio je ne nositi mobitel u Iran. Kartica mu neće raditi, a ionako ga ne koristi puno, pa ga je ostavio doma. Na šalteru doznajemo da pruga taj dan nema zatvor, tako da ćemo se skroz od Zagreba do Sarajeva voziti vlakom. Doduše, zbog popravka Zelenog mosta vlak ide obilazno preko Žitnjaka.

Nikola uzima karte, plaća za sve nas, prebija dio duga meni za rezervaciju hotela, potom se smještamo u vagon. Sada konačno mogu Nikoli dati putovnicu (Damiru sam ju dao dva dana ranije, kada smo se našli oko još nekih detalja), pa on slika svoje dvije vize:



Primijetit ćete da iranska viza vrijedi od 1. 5. do 30. 6. 1392. To je datum po perzijskom kalendaru, u kojem godina isto tako ima 365 dana, ali počinje oko 21. ožujka (taj se blagdan u Iranu zove Novruz), a godine se broje od hidžre (samo je brojka manja u odnosu na islamski kalendar jer on koristi lunarnu godinu koja je 11 dana kraća, pa se tako za tridesetak godina nakupi jedna godina manje). Prvih 6 mjeseci perzijskog kalendara imaju 31 dan, idućih 5 30 dana, a posljednji mjesec ima 29 ili 30, ako je u prijestupnoj godini. Iranci koriste sva tri kalendara: perzijski im služi za svakodnevne obaveze, islamski za vjerske obaveze, a gregorijanski za komunikaciju sa strancima. Zato je pitanje „Koji je danas datum?“ malo složenije za odgovoriti u Iranu.

Polazimo, i opet se, kao i svaki puta dosad, vozimo iz Zagreba na istok, premda ovaj put samo do Čulinca. Potom skrećemo na jug-jugozapad, prema Velikoj Gorici. Damir nas zabavlja pričama o svojim ludim obiteljskim odnosima, pogotovo o mukama koje ima sa svojom bakom koja boluje od Alzheimerove bolesti. Nažalost, situacija nije baš smiješna, ali dogodovštine koje proizlaze iz takvog njenog stanja su bizarne. Dotična baka živi s njima u stanu, ali više joj nije jasno tko su ti ljudi koji žive s njom. Onda, žena je, osim što je dementna, ujedno i gluha ko top, ali je uvjerena da joj iz cvijeta afričke ljubice koji ima u sobi cijele dane nešto zuji. Nije bogme ni Damiru lako u životu...

Negdje oko Siska zovem Leticu kako bih mu javio da se pripremi. Nazovem ga, ali mi slušalica na mobitelu ne radi. Primijetio sam to još prethodne večeri kada sam zvao Enu. Prebacujem Leticu na zvučnik i dogovaram se s njim, a potom pokušavam osposobiti mobitel. Navodno se takva stvar na Xperiji dogodi kad vas netko nazove dok vi slušate glazbu s telefona na slušalice, što se meni i dogodilo prethodni dan. Najpraktičniji način je da još jednom napravite istu stvar, i trebalo bi proraditi. Posuđujem slušalice od Nikole i molim ga da me nazove. Potom mu vraćam slušalice i molim ga da me još jednom nazove, radi provjere – i sad radi. Eto, ako ikad ikomu zatreba...

Pristižemo u Sunju, Nikola gleda kroz prozor, ali ne vidi nigdje Leticu. Krasno, on putovanje započinje u svom stilu. Na kraju ga spazimo kako trči i uskače u neki od prednjih vagona, te se kroz vlak upućuje prema nama. Doista je održao riječ – ima manji ruksak od Nikole, veličine školskog. Jest napunjen do vrha ali svejedno izgleda nestvarno malo za 17 dana Irana.

Za dvadesetak minuta izlazimo nad dolinu Une:





Ubrzo smo u Volinji. Damiru je osobito drago što izlazi iz Europske unije. Budući da je pesimističan u pogledu preživljavanja barem jednog od četiriju letova, misli kako bi mu to možda mogao biti i posljednji izlazak iz EU i to mu se sviđa.

Put kroz sjeverni dio Bosne i Hercegovine protječe mirno, bez pretjeranih događaja. Letica bilježi tek sliku kolodvora u Omarskoj:



Iza Banja Luke shvaćam da sam gladan i da ću do Sarajeva pregladnjeti, pa se tako veselim promjeni lokomotive u Doboju, koja će mi omogućiti da kupim nešto za pojesti.

Ulazimo u Doboj, pogled prema tvrđavi koju smo posjetili za Uskrs 2012.:



Čim smo stigli u Doboj skačem van, za mnom i Letica, te se dajemo u potragu za bilo čim jestivim. Nalazimo međutim tek kiosk ispred zgrade na kojem se prodaju novine, a ima i ponešto junk-fooda. Uzimamo po dvije vrećice bruschetta svaki, još nešto za popiti, a po povratku na peron vidimo da je druga lokomotiva već priključena i da smo skoro zakasnili. Srećom sve je u redu, vraćamo se u vlak, a ni Damir ne izgleda previše uznemiren tim našim kašnjenjem (ubuduće to neće biti slučaj).

Krećemo dalje prema jugu. U Doboju je u vlak ušao i neki tip koji prodaje pića (ali ne i hranu), a na Damirovo zadovoljstvo ima i Sarajevsko pivo. On uzima jedno, a potom raspreda hvalospjev kvaliteti Sarajevskog piva i čistoj vodi koja je presudna za njegovu kvalitetu.

Pogled na stari grad u Maglaju, kamo smo također svratili za na našem tradicionalnom krstarenju Bosnom 16 mjeseci ranije:



Slikovita zgrada (crkva?) u Žepču:



Pastoralna idila na ulasku u Zenicu:



I malo manje slikovite fotografije zeničke željezare:







Pogled prema centru Zenice:



Ovo nije legendarni stadion u Bilinom polju:



Još malo vizura Zenice i rijeke Bosne:







I Zenicu smo posjetili 16 mjeseci ranije, čak smo i spavali ondje. Sumoran grad, u kojem se odmah po izlasku iz automobila osjeti težak zrak pun dima. Željezara je dvosjekli mač: dok radi, truje, ali barem zapošljava ljude, što je ovdje ključno. Spavali smo u hotelu znakovita imena: Rudar, u kojem je u sobi namještaj izgledao kao da je skupljen s kojekakvih rasprodaja po salonima namještaja (ako ne i s krupnog otpada), a većinu noći hotel je odzvanjao zvukovima svadbe u hotelskom restoranu.

Prolaskom kroz Visoko opet debatiramo o tome jesu li piramide stvarne. Nikola, koji je uvijek skeptičan oko takvih stvari, govori da je to sve izmišljotina, a Damir, koji prati literaturu Davida Ickea i ostalih, uvjeren je da tu ima istine. Osobno nemam o tome nikakav stav jer nisam previše pratio fenomen bosanskih piramida. Ovog smo Uskrsa bili u Visokom i vidjeli da su piramide pretvorene u pravu turističku atrakciju, što ovoj inače prilično uspavanoj kasabi donosi toliko potreban priljev gostiju.

Letica ne propušta fotografirati ni legendarnu opjevanu postaju:



Jedan od primjera propale industrije, odmah iza Podlugova:



Nakon 9 sati truckanja u vlaku pristižemo konačno u Sarajevo. Fotografija bivše vojarne Maršal Tito koja se sada pretvara u kampus sarajevskog sveučilišta:



Peroni sarajevskog kolodvora, prevelikog za današnji opseg prometa:



Srećom, tramvaj nas već čeka ispred kolodvora i krećemo za tili čas prema Baščaršiji. Iz tramvaja slikamo američku ambasadu koju su prije par godina podigli u središtu Sarajeva, ogradili ju 2,5 metra visokim zidom i providjeli znakovima zabrane fotografiranja na svakom uglu. Kao da to nije dosta, uokolo se još šeću i policajci. Neka, dobar je strah komu ga je Bog dao...

Sporna građevina:



Na ulazu nema zida, ali su zato druge vrste barijera:



Zgrada Parlamenta BiH, pred kojom su par tjedana ranije bili prosvjedi oko matičnog broja građana. Sada nema nikog:



Inače, zanimljivo je da smo se mi bojali kompliciranja situacije s Iranom, a onda su krenuli protesti u Istanbulu i Sarajevu. Srećom, situacija se smirila prije našeg puta.

Silazimo na Baščaršiji i upućujemo se uzbrdo, prema Kovačima. Naime, mene je zapala dužnost rezervacije hostela, pa sam na kraju suzio izbor na dva, koja sam stavio na glasovanje. Dečki su bili za jedan koji je odmah na Baščaršiji, a ja za drugi na brdu, jer je taj imao peterokrevetnu sobu (u drugome bismo morali ili dijeliti sobu s još nekim, ili biti razdvojeni). Kako sam ja rezervirao, uzeo sam ipak tog na brdu.

Usput prolazimo pored groblja. Šehidsko mezarje na Kovačima mjesto je na kojem su sahranjeni borci Armije BiH poginuli u ratu u BiH, a među njima je i mezar prvog predsjednika BiH, Alije Izetbegovića. Groblje je podignuto na blagoj padini koja se uspinje prema Žutoj tabiji, tvrđavi na brdu iznad Miljacke i starog dijela grada. Kada sam tri tjedna ranije bio s Enom u Sarajevu popeli smo se na Žutu tabiju. Bio je Ramazan i gore su se okupljali ljudi čekajući pucanj iz topa koji će označiti kraj posta i početak iftara. Iskusili smo to već u Karsu tri godine ranije. No dok u Turskoj prvo krene ezan (mujezinov poziv na molitvu), pa tek onda pucanj, pa iftar, ovdje su grunuli iz topa, ljudi su nagrnuli na hranu, a onda se tek negdje u daljini začuo mujezin.

No penjući se na Žutu tabiju primijetili smo neke pse lutalice kako prekapaju po jednom od mezara u najvišem redu, ispod same tabije. Nadam se da je to zapravo bila samo prazna raka koja je tek čekala ukop nekog šehida ekshumiranog iz masovne grobnice, jer bi u protivnome doista bila sramota da psi prekapaju po grobovima na jednom od simbola bošnjačke žrtve u proteklom ratu, u središtu glavnog grada.

Nekoliko Letičinih slika mezarja (idućeg jutra će ga detaljnije poslikati):





Malo bolji pogled na Žutu tabiju:



Dok on ovo slika, mi smo se zaputili prema hostelu koji se nalazi u mirnoj uličici preko puta mezarja. Naša soba-dormitorij je u podrumu. Jedan dvokatni i tri normalna kreveta. Nikola će na dvokatni, donji kat čuvamo za Matu. Odabirem jedan od kreveta potpuno nesvjestan kakvu sam pogrešku napravio. Naime, krevet koji sam odabrao ima rupu posred madraca, dovoljno veliku da mi u nju upadne čitava sredina tijela dok spavam. Nažalost, to ću doznati tek navečer, a nisam htio ispasti gad i ostaviti taj krevet Mati.

Nakon što smo malo došli k sebi, spuštamo se na Baščaršiju na večeru. Ulazimo u prvu ćevabdžinicu do Sebilja, smještamo se na terasu i naručujemo. Damir je sretan i zadovoljan, on obožava Sarajevo (nije da se puno naputovao dosad, a i kvalitetu gradova procjenjuje prvenstveno po hrani u njima), pa nas časti večerom.

Nakon večere odlazimo u obližnju slastičarnicu na desert. Nagovaram Damira da proba bozu, Letica i ja ju tradicionalno uzimamo, na Nikolino zgražanje (njemu općenito nije jasno kako nekomu boza može biti fina – doduše, njemu ni piva nije fina). Damiru se međutim boza sviđa. Paše mu kiselkasto osvježavajući okus.

Nastavljamo večernju šetnju kroz Sarajevo prema zapadu, prešavši s Baščaršije u austrougarski dio grada. Na ulici Ferhadiji nalazi se zanimljiv displej, koji pokazuje trenutnu proračunsku potrošnju Bosne i Hercegovine:



Skoro 5 milijardi maraka, to je oko 20 milijardi kuna, a već je kolovoz. Dakle, do kraja godine bit će oko 35 milijardi kn. A Hrvatska ima oko 125 milijardi kn, uz sličan broj stanovnika i površinu. A BiH još ima, koliko ono, 14 vlada i ogroman državni aparat...

Dolazimo do Parka djece Sarajeva, potom se vraćamo paralelnom ulicom, koja nosi ime Branilaca Sarajeva, odnosno Zelenih beretki, prešavši usput preko trga čije ime me svojom nezapamtljivošću uvijek zabavi: Trg Harem Kalin Hadži-Alijine džamije. Laughing

Naposljetku sjedamo na još jednu terasu popiti po još jedno piće. Damir naravno ne odustaje od Sarajevskog. Lagano nas hvata umor, pa ćemo se polako uputiti prema hostelu, ali izbit ćemo ipak prvo na obalu Miljacke, pa s druge strane uslikati Vijećnicu, koja je obnovljena, doduše samo izvana:



Zgrada sarajevske vijećnice sagrađena je krajem 19. stoljeća i najreprezentativniji je primjerak pseudomaurskog stila u arhitekturi Bosne i Hercegovine. Arhitekt Alexander Wittek navodno je zbog izgradnje te zgrade, točnije zbog nedovoljnog osvjetljenja njene unutrašnjosti, umno obolio i izvršio samoubojstvo (iako je prema drugim izvorima umro od tuberkuloze). Uz njenu se gradnju vezuje i priča o Inat-kući. Naime, kako bi se impresivno zdanje sagradilo, bilo je potrebno srušiti mnoštvo manjih kućica na kraju Baščaršije. No jedan je vlasnik, imenom Benderija, tvrdio da je njegova kuća njegov duševni mir i ni pod koju cijenu nije dopuštao da mu ju sruše. Na kraju je pristao na kompromis – Monarhija mu ima isplatiti vreću dukata, a kuću preseliti na drugu obalu Miljacke, ciglu po ciglu, tako da izgleda isto kao i dotada. Tako je i učinjeno, a kuća je prozvana Inat-kućom, kao spomenik Benderijinom prkosu. Stoji još i danas na drugoj obali Miljacke, a u njoj se zadnjih 15-ak godina nalazi nacionalni restoran.

Vijećnica je sve do 1949. služila kao ured gradske uprave, kasnije zgrada Okružnog suda i sjedište Bosanskohercegovačkog sabora. Zatim je u nju useljena Nacionalna i sveučilišna knjižnica BiH. Teško je nastradala u ratu, kada je u noći s 25. na 26. kolovoza 1992. granatiranje izazvalo požar u kojem je izgorjelo 80% fundusa i čitav katalog. Neki knjižničari pokušali su spasiti dio fundusa izloženi snajperskoj vatri, pri čemu je jedna osoba poginula. Obnova je započela 1996. donacijama austrijske vlade, čime je spriječeno urušavanje, te je saniran krov. Uslijedile su još dvije faze obnove, a trenutno je u tijeku četvrta, kojom se minuciozno rekonstruira unutrašnjost Vijećnice, a koja bi trebala završiti do svibnja 2014. U obnovljenoj zgradi trebale bi se održavati sjednice gradske skupštine Sarajeva, u nju bi se trebala vratiti i knjižnica, a koristila bi se i za razne protokolarne događaje, koncerte i izložbe.

Vraćamo se u hostel, kupujući još pivu u obližnjem Konzumu (iz EU smo izašli, ali iz Todorićevog zagrljaja još ne). Uz pivicu se lagano spremamo za odlazak na počinak, usput odlazeći jedan po jedan na tuširanje. Damir nije ponio svoj gel za tuširanje, pa računa na to da mu ga drugi posuđuju. Danas je odlučio pitati mene. Nadam se samo da se to neće pretvoriti u praksu. Osim toga, za razliku od nas ostalih, koji se otuširamo za 10 minuta, on se uvali u kupaonicu na pola sata, i to među prvima. No da je to jedini problem s njim još bi se i moglo izdržati...

Prvi dan puta apsolviran...

egerke @ 19:59 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, srpanj 23, 2013
SUBOTA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ćemo na doručak na Baščaršiju, naravno na burek i jogurt. Putem dotamo snimam ime trga s čijim pamćenjem problema vjerojatno imaju i sami stanovnici:



Odmah pored toga je i narodno kazalište:



Nakon doručka upućujemo se na tramvaj koji će nas odvesti sve do svojeg zapadnog terminusa – Ilidže. Zbog specifičnog reljefa, Sarajevo ima samo jednu tramvajsku prugu, koja se pruža od Baščaršije do Ilidže, s kratkim odvojkom do željezničkog kolodvora, ali je ipak na čitavoj toj trasi napravljeno nekoliko okretišta (Skenderija, Čengić Vila, Nedžarići), tako da kombiniranjem tih okretišta ukupno postoji čak sedam linija. Najdulja je trojka, koja transverzalno prelazi čitav grad, i kojom se mi sad vozimo.

Ilidža je nekoć bila prigradsko naselje, a danas se praktički spojila sa Sarajevom. Ujedno je i mjesto najstarijeg naselja na sarajevskom području – u obližnjem Butmiru, gdje je danas sarajevski aerodrom, nađeni su arheološki tragovi neolitske kulture iz oko 2600 godina pr. Kr. U rimsko doba ovdje se nalaze toplice – Aquae Sulphurae (Sumporne toplice), inače i najvažnije rimsko naselje na području Bosne i Hercegovine. U srednjem vijeku, čitavo je područje poznato kao Vrhbosna, što je i danas ostao naziv za sarajevsko područje u katoličkoj terminologiji (Vrhbosanska nadbiskupija). Ime Ilidža turskog je porijekla, i također znači „toplice“. Do rata, naselje je imalo relativnu srpsku većinu, ali je ipak pripalo Federaciji BiH, prouzročivši na taj način migracije stanovništva. Prije rata Ilidža je bila jedna od najrazvijenijih općina Jugoslavije, s posebno razvijenim turizmom. Naime, osim termalnih izvora (koji se poprilično olfaktivno osjete), na području Ilidže nalazi se i izvor rijeke Bosne, kao i zimski sportski centar na Igmanu.

Mi se otpućujemo prema spomenutom Vrelu Bosne, no prije toga evo opet malo revolucionarnih grafita:



Do Vrela Bosne vodi oko 3,5 kilometra dugačak drvored platana i kestena, u kojem se nalazi i mnoštvo vila iz austrougarskog razdoblja. Hodanje kroz drvored nakon nekog vremena postaje zamorno, unatoč prekrasnoj prirodi, budući da se nikako ne nazire kraj. Oni ljeniji, ali financijski potkoženi mogu iznajmiti fijaker koji će ih prebaciti do odredišta. Za one koji hodaju to znači da se pored beskonačnog hodanja još svako malo moraju izmicati fijakerima i izbjegavati konjsku balegu.

Ipak, nakon kojih pola sata hoda, dolazi se u vilinski pejzaž:





Rijeka Bosna ovdje izbija iz nekoliko vrela, te oblikuje više jezeraca, po kojima plivaju patke i labudovi. Subota je, pa ima dosta izletnika. Totalni kontrast naspram prošlog puta kada sam bio ovdje, u siječnju 2008.

Za vrijeme rata čitavo je područje bilo jako zapušteno i prepušteno nekontroliranoj sječi drva za ogrjev. Uz pomoć lokalne mladeži i međunarodnih ekoloških udruga, Vrelo Bosne je 2000. obnovljeno i odonda je jedna od glavnih turističkih atrakcija Sarajeva i uopće čitave BiH.

Uživajte još malo:





Prerano je još da bismo jeli, pa odlučujemo ručati po povratku u grad. Šetkamo se uokolo, odugovlačeći s povratkom kroz onaj beskrajni drvored. Međutim, s obzirom da nam i natrag treba oko pola sata, valja nam krenuti.

Po prispijeću na tramvajsko okretište odmah nalazimo jedna kola – subota je i tramvaji zbog izletnika voze pojačano.

Silazimo kod kolodvora, kupujemo kartu za predvečer, te se potom lagano šećemo nazad prema gradu.

Nasuprot željezničkog kolodvora nalazi se novi neboder novinske kuće Avaz, nazvan Twist tower:



Vraćamo se na glavnu sarajevsku transverzalu, Ulicu Zmaja od Bosne. U doba rata, čitav je ovaj potez, od zapadnih predgrađa do Marijin dvora, bio poznat kao Snajperska aleja, budući da je riječ o širokom brisanom prostoru okruženom visokim zgradama, kao stvorenom za snajperiste. U Sarajevu je ukupno tijekom rata od snajpera ubijeno 225 ljudi, a ranjeno 1030.

Ono što je u Bukureštu u doba rumunjske revolucije bio hotel Intercontinental, u Sarajevu je u doba rata bio Holiday Inn:



U tom su hotelu za čitavo vrijeme rata bili smješteni strani novinari, koji su tako iz prve ruke mogli pratiti život u opsjednutom gradu u kojem je svaki dan mogao biti posljednji.

Malo dalje prema centru nalazi se katolička crkva Sv. Josipa, sagrađena potkraj tridesetih godina 20. stoljeća:



I tada napokon dolazimo do Marijin dvora, koji je nekoć predstavljao zapadni ulaz u grad:



Marijin dvor je zapravo naziv za zgradu u lijevom dijelu slike, ispred koje stoji tramvaj. Riječ je o stambeno-poslovnoj zgradi koju je 1885. dao izgraditi austrijski poduzetnik August Braun, nazvavši je po svojoj supruzi Mariji. Velika zgrada na četiri ulice postala je simbolom tog novog dijela grada tako da se čitav predio, skroz do željezničkog kolodvora, nazvao po njoj.

Skrećemo prema Miljacki, no kako je obala Miljacke na suncu, odlučujemo se za sjenovitije ulice centra grada. Put nas opet vodi na Baščaršiju, na ručak. Ja ću uzeti ćevape, a Ena, koja ne voli mljeveno meso, uzet će neku piletinu. Postoji nekoliko teorija o tome gdje su najbolji ćevapi na Baščaršiji. Neki navijaju za Ferhatovića, neki za Želju, a ja sam još kod svog prvog posjeta Sarajevu dobio preporuku da su najbolji ćevapi kod Mrkve. Ćevabdžinica čiji je vlasnik Ejub Mrkva nalazi se pri samom kraju Baščaršije, iza Baščaršijske džamije. Moram priznati da su me Mrkvini ćevapi već prvi puta toliko zadovoljili da nisam imao potrebe eksperimentirati s ostalim ćevabdžinicama u kvartu.

Iako se svi oni koji su Sarajevo posjetili nakon rata kunu u to kako to više nije ono predratno Sarajevo, kako je ono imalo jednu puno pozitivniju vibru, ja moram priznati da sam u svojim posjetima Sarajevu također osjetio pozitivan duh toga grada, čak i danas. Da nije bilo tog nesalomljivog duha i specifične vrste humora, ovaj grad teško da bi izdržao jezivu sudbinu koju je trpio skoro 4 godine.

Ali nije to samo do Sarajeva, čitava je BiH takva. Sjećam se kada sam u Budimpešti naletio na grafit, nažvrljan u jednoj stražarnici kod kraljevske palače: „Jebo zemlju koja Bosne nema.“ Laughing

Doista, kada razmišljam o ovom putovanju, pada mi na pamet jedna paralela: Albanci su trokonfesionalan narod, ali nikada nisu pomislili da su tri različita naroda. Vjera ih možda razdvaja, ali spaja ih zajednički jezik, kultura, povijest... Možda su Albanci imali tu sreću da su jezično odvojeni od svojih susjeda, pa su bili upućeni jedni na druge. S druge strane, BiH je tek dio kontinuuma, smješten između dva dominantna pola, toliko dominantna da su BiH uvijek gledali kao prepreku nacionalnom objedinjenju. I zato su Albanci jedan narod s trima vjerama, a u BiH su tri vjere dale tri naroda. Upravo zato što je prvi rasadnik nacionalnog identiteta u BiH bila Crkva, katolici su svoj identitet vezali za najbliži katolički, a pravoslavci za najbliži pravoslavni narod. Muslimanima etnički identitet sve do stvaranja Jugoslavije nije bio bitan – oni su jednostavno pripadali Bosni i Hercegovini. Kasnije su se izjašnjavali svakojako, već prema dominantnoj kršćanskoj denominaciji u njihovoj općini. Tako se Raif Dizdarević (rođen u Fojnici) izjašnjavao u početku kao Hrvat, a Meša Selimović (rođen u Tuzli) kao Srbin. Neki su se već tada zalagali i za naziv Bošnjak, koji po tome ne bi bio vezan uz vjeru – bilo tko se mogao izjasniti Bošnjakom, bio on i katolik ili pravoslavac. Međutim, 1968. u ustav SFRJ dodan je novi konstitutivni narod, Muslimani, koji je u principu obuhvatio ne samo bosanskohercegovačke muslimane, već i razne druge izolirane skupine islamske vjeroispovijesti po bivšoj Jugoslaviji (Gorance, Torbeše, sandžačke muslimane, Pomake...). Ujedno su na taj način zatvorena vrata mogućnosti stvaranja jedinstvenog bosanskohercegovačkog naroda, neovisnog o vjeri. BiH je postala Jugoslavija u malome, i doista, jedino je identitet Jugoslavena mogao zadovoljiti one koji su se osjećali kao da im je domovina Bosna i Hercegovina, a ne Hrvatska ili Srbija (sklon sam tu uvrstiti primjerice i Ivu Andrića).

Nažalost, takvo je stanje stvari i dovelo do krvoprolića devedesetih. Nacionalističke propagande Hrvatske i Srbije pokušavale su Bosnu i Hercegovinu prikazati kao umjetnu tvorevinu, bez ikakve povijesne utemeljenosti (a zašto bi Tomislavova Hrvatska ili Nemanjina Raška bile „utemeljenije“ od Tvrtkove Bosne?) za koju bi najbolje bilo da nestane, a onda slijedi grabež i podjela prema „prirodnim“ etničkim granicama. Muslimani? Ma oni nemaju ni kučeta ni mačeta, neće se nitko za njih zauzeti, lako ćemo mi s njima...

Početkom devedesetih, Muslimani su konačno počeli tvrditi da su Bošnjaci. Načelno, otvorili su ponovno vrata i Bošnjacima katolicima i Bošnjacima pravoslavcima. No malobrojni su ih poslušali. Ostali su uglavnom utaboreni u svojim zadojenim nacionalističkim taborima, gledajući u Bošnjacima uvijek samo muslimane. Štoviše, neki su ih gledali i kao Turke, u svojoj zadrtosti zaboravljajući činjenicu da je u povijesti bilo Bošnjaka muslimana koji su ratovali s Turcima (najpoznatiji je svakako Husein-beg Gradaščević). Da stvar postane bizarnija, mnogi Muslimani u ostalim predjelima Jugoslavije počeli su se automatizmom također izjašnjavati kao Bošnjaci. I dok je još donekle razumljiv bošnjački identitet u Sandžaku, koji je sve do aneksije 1908. bio dio Bosne i Hercegovine, malo je teže razumjeti postojanje Bošnjaka na Kosovu ili u nesandžačkim dijelovima Crne Gore. Pada mi na pamet onaj naš taksist iz Skadra, Burhan Osmanagiq, koji se izjasnio kao Crnogorac. No u Crnoj bi ga Gori vjerojatno danas smatrali Bošnjakom, iako s Bosnom nema nikakve veze.

I tako je naziv „Bošnjak“ i opet na određeni način zacementirao muslimanski identitet toga naroda, onemogućivši eklektički pristup bošnjaštvu. Vjerski vođe, kao što je ef. Mustafa Cerić, svojim izjavama samo pojačavaju značaj islama kao glavne komponente bošnjaštva, što opet proizvodi reakcije kod drugih dvaju naroda. Oni malobrojni nemuslimani koji se odluče izjasniti kao Bošnjaci, poput Željka Komšića, ispadaju izdajice u očima svoje matične etničke zajednice. Hrvati i Srbi marginaliziraju utjecaj islama u kulturi BiH. Istovremeno, i u najzadrtijim hrvatskim i srpskim predjelima BiH jedu se ćevapi i burek, pije se kava i rakija, a o upotrebi turcizama u svakodnevnom govoru da se ne priča. Povijesne se ličnosti pokušava uklopiti u ladicu „naših“ ili „njihovih“, svojataju se Ivo Andrić, Tvrtko, Kulin-ban...pogled na povijest Bosne i Hercegovine postaje shizofrena opsesija u želji da se dokaže da smo baš „mi“ tu bili prvi, OK, oni drugi kršćani (naravno, zabludjeli) su također tu postojali – ali „Turci“ nemaju tu što tražiti. Zaboravlja se pritom da muslimani u BiH nisu niotkuda „došli“, došao je tek islam, koji je svoje plodno tlo u Bosni našao upravo zahvaljujući usrdnom progonu Crkve bosanske, koji su podjednako vršile i Katolička i Pravoslavna crkva. Većina pripadnika Crkve bosanske svoj je spas pronašla u konverziji na islam, zadržavši međutim krišom i stare običaje Crkve bosanske – u nekim muslimanskim obiteljima sve do 19. stoljeća. Dakle, postojanje muslimana u BiH posljedica je crkvene netolerancije u srednjem vijeku, a taj se stav nije promijenio sve do danas. S druge strane, činjenica da se Sarajevo naziva Malim Jeruzalemom, i da su u njemu svoj dom našli mnogi španjolski Sefardi koji su bježali iz Andaluzije pred katoličkim „osloboditeljima“, može se zahvaliti upravo islamu i njegovom pozitivnom pogledu na ostale narode Knjige (za razliku od kršćana, koji u jednima vide bogoubojice, a u drugima sljedbenike nekog shizofreničara iz pustinje). Ukratko, Bosna i Hercegovina, bila ona katolička ili pravoslavna ili katoličko-pravoslavna – bila bi u svakom slučaju jedno kulturološki puno siromašnije mjesto. Dobar uvid u tu kulturološki jednoličnu BiH pruža podjela iste na entitete, zasebne pješčanike za prakticiranje samo vlastite vizije BiH. Što dulje potraje ta podjela, postat će samoispunjavajuće proročanstvo o tome kako ne postoji izdvojena bosanskohercegovačka kultura.

Nakon ručka vraćamo se u hostel, pakiramo i krećemo prema kolodvoru. Odlučujemo se uzeti taksi, ne da nam se hodati ili se prtljati po tramvaju. Zaustavljamo taksi ispred hostela. Vozač pokušava s nama zapodjenuti razgovor, no pati od mucanja, tako da razgovor teče poprilično polagano. Razmišljam kako mucanje, iako ne ometa nečiju sposobnost da vozi taksi, ipak predstavlja određen hendikep u ovom poslu, budući da su taksisti obično komunikativni tipovi koji sa svojim mušterijama vole pretresati kojekakve teme.

Vlak na koji bismo trebali ići očekivano kasni. Naravno, riječ je o vlaku za Ploče koji dolazi iz Zagreba. Kasni kojih 40-ak minuta u trenutku našeg dolaska na kolodvor, no to će se u međuvremenu još i udvostručiti. Izgleda da će nas noć uloviti putem, te Ena tako neće vidjeti Bradinsku rampu i kanjon Neretve. Ništa, treba nešto ostaviti i za drugi put...

Vlak konačno dolazi, ukrcavamo se i ubrzo nastavljamo put. Akšam pada, te nas konačno dostiže negdje oko tunela Ivan. U njega smo još ušli po svjetlu, no u Bradini se već smrklo. Od Bradinske rampe Eni mogu pokazati tek svjetla Konjica u daljini, pa nakon nekog vremena ta ista svjetla na drugoj strani vlaka...

U Mostar stižemo oko 10 navečer. Nadamo se da će nas čekati u hostelu. Grad je poprilično pust, a žega se osjeti i u ovo doba. Nalazimo rečeni hostel, vlasnica je mostarska nevjesta, inače rođena Zadranka. Smještamo se u dormitorij u kojem već ima nekoliko ljudi koji već spavaju. Klima radi luđački. Budući da smo mi netom s vlaka, ne spava nam se odmah, pa ćemo se još prošetati do starog dijela grada. Obilazimo Stari most, prelazimo na desnu obalu, tu je već življe, turisti i lokalci se muvaju uokolo. Razmišljamo sjesti negdje na piće ili čak jelo, no ništa nam ne izgleda primamljivo. Naposljetku sjedamo u jednu staru slastičarnicu na lijevoj obali. Uzimam tufahiju i bozu, Ena, mislim, uzima samo limunadu.

Sutra imamo slobodno jutro u Mostaru, pa ćemo se pomnije prošetati i poslikati što već treba. A sada se idemo smrzavati u onaj dormitorij...

egerke @ 20:24 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 15, 2013
PETAK, 19. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prvi dio današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti. Naime, vožnja od Podgorice do Sarajeva traje čak 7 sati. Povrh toga, autobusi iz Podgorice zapravo uopće ne dolaze na autobusni kolodvor u Sarajevu, već na onaj na Lukavici, u Istočnom Sarajevu, odakle treba još potegnuti do grada.

Putem do autobusnog kolodvora u Podgorici, još malo primitivizma:



Autobus za Sarajevo zapravo je minibus. Inače, primjećujem da je najveći broj kompanija za autobusni prijevoz u Crnoj Gori smješten u Nikšiću. Skoro svaki kojim smo se vozili bio je otamo.

Izlazimo iz Podgorice i vozimo se na sjever, prema rečenom Nikšiću. Prolazimo pored Danilovgrada, koji je, kako sam već napomenuo, planski izgrađen grad, osnovan 1869., s namjerom da postane novi glavni grad Crne Gore. Međutim, ta zamisao nije nikada realizirana, nakon što je Crna Gora osvojila Podgoricu i Nikšić, Danilovgrad je izgubio na važnosti.

Vozimo se dolinom rijeke Zete, iznad prostrane ravnice nazvane po plemenu Bjelopavlića:



Na drugoj strani ravnice, u ovim brdima, nalazi se manastir Ostrog, omiljeno mjesto pravoslavnih hodočasnika, kojega je u 17. stoljeću osnovao sveti Vasilije Ostroški.

Dolazimo u Nikšić, gdje imamo pauzu od 20-ak minuta. Autobusni kolodvor je izuzetno lijepo uređen, a nalazi se odmah pored željezničkoga. U kolodvoru manevriraju neke teretne vagone – nikšićki je kraj bogat rudom, prvenstveno boksitom.

Nikšić je drugi najveći grad u Crnoj Gori, s oko 75 000 stanovnika. Glavno je industrijsko središte Crne Gore, s čeličanom, rudnicima boksita, pivovarom i drvnom industrijom. Korijeni grada su u rimskom naselju Anagastumu, odakle je preko slavenskoga Onogošt došao i današnji naziv. Ovaj se predio Crne Gore naziva i Stara Hercegovina, budući da je od 14. stoljeća bio pod vlašću bosanskih kraljeva, te kasnije obitelji Kosača. Zajedno s ostatkom Hercegovine pao je pod Turke, pod čijom je vlašću bio snažna vojna utvrda. Crna ga je Gora osvojila 1877. Knez Nikola odlučio je dotada malu otomansku kasabu pretvoriti u moderan grad, te je u tu svrhu zamolio hrvatskoga arhitekta Josipa Sladea da osmisli urbanistički plan Nikšića. On je donesen 1883., i sve do danas centar grada očuvao je izgled po tim Sladinim smjernicama. Raster ulica podsjeća na polovicu paukove mreže, a ishodište im je veliki kružni trg (lokalno zvan Skver) odmah ispred autobusnog kolodvora.

U doba SFRJ stanovništvo Nikšića naraslo je deset puta, no nakon raspada Jugoslavije upao je u gospodarsku krizu od koje se tek posljednjih godina uspijeva oporaviti.

Iza Nikšića počinjemo se penjati prema brdima. Jedan smirujući prizor uz cestu:



Približavamo se reljefu koji je uobičajeniji za Crnu Goru:







Blizu smo rijeke Pive, uz čiji ćemo se kanjon voziti ostatak puta do granice. Zapravo, na prethodne se dvije slike već vidi usjeklina iza platoa, koja je rečeni kanjon. Nedaleko mjesta kojim prolazimo nalazi se i Pivski manastir iz 16. stoljeća, koji je 1982., kamen po kamen, premješten na tu lokaciju, budući da je izvornu lokaciju potopilo akumulacijsko jezero Pive.

U jednom času, jezero počinje provirivati i s druge strane:



Naime, Pivsko je jezero zahvatilo i tok rijeke Vrbnice, koja je nekoć s lijeve strane utjecala u Pivu. Ovo što vidimo je zapravo Vrbnica.

Potom vidimo djelić jezera pred sobom:



Stajemo u Plužinama, još jednom naselju koje je zbog nastanka jezera moralo biti premješteno na viši nivo. Odavde pa nadalje, vozit ćemo se uz samo jezero, cestom koja je probijena kroz brojne tunele. Iako ukroćena i pripitomljena, Piva nije ništa manje lijepa, pa ću vas stoga prepustiti slikama:

















Dolazimo i do krivca za nastanak ovog jezera – brane Mratinje. Brana je izgrađena 1975. i sa svojih je 220 metara jedna od najviših u Europi. U nju je ugrađeno 820 000 kubnih metara betona i 5000 tona čelika, a temelji su joj ukopani 38 metara u zemlju. Preko kruništa brane cesta prelazi na drugu obalu, pa tako s vrha brane mogu slikati nastavak kanjona Pive, u njegovu prirodnom stanju:



I povratni pogled na branu:



Nastavljamo sa slikama kanjona, sada nedirnutog:





Ubrzo ga opet prelazimo:





I tako polako dolazimo do Šćepan polja, malog mjesta, praktički zaseoka, iznad kanjona Pive, u kojem se nalazi granični prijelaz. Jedan stranac, čini mi se Britanac, ovdje izlazi, budući da ide na rafting na obližnjoj Tari. Nakon graničnih formalnosti, prelazimo most, koji više nije na Pivi, već na Tari, koja dolazi zdesna:



Rijeka Tara svega nekoliko desetaka metara ispod ovog mosta utječe u Pivu. Ili Piva utječe u Taru. To zapravo nije ni bitno, budući da vodotok koji nastaje ne nosi ime nijedne od njih. Naime, rijeka koja u Šćepan polju nastaje sutokom Tare i Pive sve do svoga ušća u Savu kod Sremske Rače naziva se – Drina. Iako je Drina rijeka puna simbolike za Hrvate, Srbe i Bošnjake, mali broj ljudi je svjestan činjenice da je to rijeka koja nema izvora.

Bosanskohercegovački granični prijelaz naziva se Hum, prema zaseoku na suprotnoj strani. Za razliku od crnogorskoga, izgleda prilično nereprezentativno – u biti se radi o jednoj daščari s oznakama granične policije i carine BiH. Tu je i ručno podizana rampa.

Nastavljamo dalje cestom koja bi se teško mogla nazvati i lokalnom, a kamoli glavnom prometnicom koja povezuje Bosnu i Hercegovinu s Crnom Gorom. Naime, prvih desetak kilometara nakon granice, cesta je neki polumakadam, s natrusima asfalta, a široka je taman toliko koliko i naš minibus. Jedan pogrešan potez i završavaš u Drini, nekoliko desetaka metara niže:



S druge strane Drine, nalazi se planina Maglić (najviša u BiH), te nacionalni park Sutjeska.

Nakon skoro sat vremena taljiganja, dolazimo konačno do mjesta Brod na Drini, gdje skrećemo na drugu obalu Drine, ali svejedno nastavljamo uz nju, prema Foči.

Foča je gradić koji je u 20. st. imao iznimno krvavu povijest. Inače, korijeni Foče potječu još iz 14. stoljeća, kada je bila važna stanica na karavanskom, tzv. Dubrovačkom putu koji je dolinom Drine vodio od Jadrana prema sjeveru. 1376. Bosni ju je pripojio kralj Tvrtko. Odonda, pa sve do Drugog svjetskog rata, grad dijeli sudbinu ostatka BiH. U Drugom svjetskom ratu Foča je došla pod vlast Nezavisne države Hrvatske, te je 1941. izvršeno ustaško smaknuće istaknutijih Srba u gradu. Nakon toga, u dogovoru s Talijanima, u Foču u prosincu 1941. ulaze četničke jedinice, te je u iduća dva mjeseca izvršen pokolj oko 2000 muslimana na fočanskom području. 20. siječnja 1942. u grad ulaze partizani, koji su u gradu uspostavili središte svog pokreta. U lipnju 1942. grad ponovno zauzimaju snage Italije i NDH. U kolovozu 1942. četnici kreću u novi napad na grad, iz kojega bježi lokalna NDH-vlast, te ga ostavlja na milost i nemilost četnicima. Dio stanovništva je bježeći preko improviziranog mosta na Drini pao u rijeku kada se most pod njima srušio, dio je pobijen u samom gradu, a dio je izbjegao. Tada je stradalo još 2000 ljudi. Prema pričama svjedoka, Drina je bila crvena od krvi žrtava. Napokon, u zimi 1943. četnici su izvršili najmasovniji pokolj na fočanskom području – oko 8000 ljudi u okolici Foče, Čajniča, te, s druge strane granice, u crnogorskim Pljevljima, bilo je pobijeno, a čitava sela zapaljena. Partizani su konačno u grad ušli u siječnju 1945.

Tijekom jugoslavenskog razdoblja, Foča je većinski muslimanska općina, iako su u samom gradu Srbi bili većina. Štoviše, netom nakon Drugog svjetskog rata na fočanskom su se području krili mnogi istaknutiji pripadnici četničkog pokreta, uključujući i samog Dražu Mihailovića.

Drugo teško razdoblje za Foču započinje u doba rata u BiH. U travnju 1992. Foču su zauzele jedinice bosanskih Srba, ali uvertira u to započela je još ranije, šikaniranjem i smjenjivanjem Muslimana koji su obavljali važnije rukovodeće dužnosti u Foči (afera Fočatrans). Tijekom iduće dvije godine na području Foče provest će se intenzivno etničko čišćenje muslimanskog stanovništva (ubijeno je preko 2700 ljudi), združeno s masovnim silovanjima. S fočanskog je područja izbjeglo oko 22 500 Muslimana (prema podacima, nakon završetka sukoba na fočanskom je području ostalo svega desetak Muslimana), a svi su islamski vjerski objekti uništeni, među njima i čuvena Aladža džamija iz 16. stoljeća. Kao kruna svega, gradu je u siječnju 1994. promijenjeno ime u Srbinje, pod izlikom da je ime Foča turskoga porijekla – što je notorna glupost, jer se to ime pojavljuje još u srednjem vijeku i dolazi od starijega Hvoča, gdje se pak krije riječ „hvoja“, naziv za borovu iglicu (isto kao npr. i u toponimu Fojnica). 2004. Ustavni je sud Bosne i Hercegovine promjenu proglasio neustavnom i vratio gradu ime Foča.

Danas se na područje fočanske općine vratilo oko 4000 izbjeglih Muslimana, no sam je grad etnički gotovo čisto srpski. Unatoč tomu, poduzeta je obnova nekih džamija, a zaslugu za to snosi i tolerantni gradonačelnik Zdravko Krsmanović. Upravo je taj čovjek zaslužan da se Foča od mjesta koje je bilo na crnoj listi međunarodne zajednice zbog tvrdolinijaške vlasti koja je odbijala svaku pomirbu, preobrazila u mjesto nade i povjerenja. Štoviše, Krsmanović je nekoliko puta ušao u otvoreni sukob s čelnicima RS-a, a čak je podnio i tužbu protiv Milorada Dodika. Krsmanović je valjda jedini istaknutiji političar u RS koji se otvoreno zalaže za jačanje države nauštrb entiteta. Nažalost, na izborima u listopadu 2012. Krsmanović je, opterećen optužbama za korupciju, izgubio. Ostaje vidjeti što će dalje biti s Fočom. Novi gradonačelnik već najavljuje kako će Banja Luka biti bliža Foči nego Sarajevo. Dakle, neće biti dobro.

Foča leži na rijeci Ćehotini, koja se u gradu ulijeva u Drinu:



U Foči stojimo 20-ak minuta. Grad mi izgleda pomalo sumorno. Još mi sumornije izgleda plan grada na kojem su odreda imena svih ulica promijenjena i to uglavnom po ljudima koji nemaju neke izravne veze ni s Fočom, ni s Bosnom i Hercegovinom: Njegoševa, Solunskih dobrovoljaca, Karađorđeva, Knjaza Nikole... Slično se osjećam kada u Širokom Brijegu vidim ulice koje nose imena Zrinskog i Frankopana, Jelačićevu i slične.

Po polasku iz Foče slikam Drinu:



(Foča je na desnoj obali.)

Cesta prema Sarajevu odavde je spektakularna. Vodi kanjonom rijeke Bistrice (evo je opet), mjestimice se provlačeći kroz tunele i vijugajući među ogromnim stijenama. Evo nekoliko slika kroz stražnje staklo minibusa:







Kod Trnova ulazimo u Federaciju BiH. Ubrzo zatim, ponovno smo u Republici Srpskoj. Naime, prešli smo koridor koji Podrinjski kanton i grad Goražde spaja s ostatkom Federacije.

Pristižemo na autobusni kolodvor Lukavica. Ispijam posljednji gutljaj boze iz boce koja s nama putuje od Tirane i bacam ju u kantu za smeće, zamišljajući smetenost onoga tko će ju eventualno izvući (ako uopće u BiH skupljaju boce). Tražimo taksi, jer ne znamo kako se gradskim prijevozom prebaciti do Sarajeva. Službeno, mi ni nismo u Sarajevu, već u Istočnom (nekad Srpskom) Sarajevu, gradu koji je formiran od negdašnjih predgrađa Sarajeva, i u biti ni ne tvori jedinstvenu urbanu cjelinu. Otprilike, zamislite si grad koji bi izgledao kao Zagrebačka županija, tj. grad koji bi u sebi obuhvaćao Zaprešić, Samobor i Dugo Selo. E, tako izgleda Istočno Sarajevo.

Taksi nalazimo odmah. Radi se o simpatičnom sredovječnom gospodinu, koji vozi neki poluraspadnuti Opel Kadett. Pričljiv je, raspituje se o našem putu, pita nas jesmo li prvi puta u Sarajevu... Kažem mu da nam je hostel u ulici Maršala Tita, kaže da nije siguran jesu li promijenili ime ulice. Nisu, provjerio sam. Kažem mu da bi to trebalo biti nedaleko Vječne vatre. Prolazimo tzv. Tranzitom, nekom vrstom sarajevske zaobilaznice, te se potom spuštamo do Miljacke nedaleko kazališta. Sve je u redu, nalazimo mjesto gdje je hostel, a taksist nam na rastanku daje i svoj broj telefona, ako nam još koji puta zatreba dok smo u Sarajevu. Gledam prezime: Biloš. Čudno, mislio sam da je Srbin, s obzirom da je očito iz Istočnog Sarajeva.

Smještamo se u hostel. Enin prvi dojam o gradu je odličan, kaže da odmah osjeća neku pozitivnu vibru u zraku. Njoj je to prvi puta u Sarajevu, no isto je tako od roditelja naslijedila neku ljubav prema Bosni, prema sevdalinkama i prema tom mentalitetu. Njena je majka u Slavonskom Brodu imala dobru prijateljicu, nažalost pokojnu, koja je bila porijeklom iz Zavidovića, zvali su ju teta Fata. Uz tu tetu Fatu i Ena je zavoljela bosanske slastice, tursku kavu...

Prvo ćemo nešto pojesti, gladni smo od puta. Otpućujemo se u Morića han, zastajući na tren pored Gazi Husrev-begove džamije, gdje je upravo u tijeku džuma-namaz, svećano klanjanje petkom. Još je usto i ramazan, pa je prilika tim svečanija.

U Morića hanu, koji je restoran baš po muslimanskim pravilima, te ne služe ni alkohol, pitam konobara poslužuju li uopće ručak. „Zašto ne bi?“ „Pa ramazan je.“ „A, to! Ma nema veze, ovo je turističko mjesto.“ Laughing

Poslije ručka vrijeme je za slastičarnicu (boza obavezna), a potom slijedi šetnja centrom grada – prvo do Vijećnice, kojoj će ubrzo nakon toga početi obnova, a zatim duž Miljacke. Šetnja Sarajevom je kao svojevrsni vremeplov – ako se ide od istoka prema zapadu, najistočniji je dio Baščaršija, stara turska mahala. Potom slijedi dio izgrađen u doba austrougarske vlasti, na prijelazu stoljeća, da bi tamo od palače Marijin dvor uslijedio novi dio grada, koji se stere kilometrima na zapad, sve do negdašnjeg prigradskog kupališta Ilidže, koje je danas praktički predgrađe. Naravno, Sarajevo se s godinama počelo i uspinjati iz doline Miljacke, zauzimajući okolna brda, gradeći tamo nova naselja, poput Grbavice, Dobrinje, Otoke, Mojmila... Nažalost, prirodni je položaj Sarajeva u posljednjem ratu bio i njegovo najveće prokletstvo – onaj tko drži brda, ima čitav grad na pladnju.

Sarajevo nazivaju Damaskom sjevera, zbog bogatstva orijentalne arhitekture. Nazivaju ga i Malim Jeruzalemom, s obzirom na značaj koje je imalo za sefardsku zajednicu u Otomanskom Carstvu (u Sarajevu se čuva i Sarajevska hagada, jedan od najvrednijih židovskih rukopisnih spomenika). U raznim izborima, Sarajevo redovito figurira kao jedan od najljepših gradova svijeta, ili kao jedan od gradova koji su najvredniji za posjetiti. Sarajevo je grad s bezbroj lica – grad četiriju religijskih tradicija, već spomenutih triju arhitektonskih obrazaca, grad Zimske olimpijade 1984., ali i grad koji je pretrpio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja, tri puta dulju od staljingradske i godinu dana dulju od lenjingradske: 3 godine, 10 mjeseci, 3 tjedna i 3 dana, od 5. travnja 1992. do 29. veljače 1996. (premda je rat završio par mjeseci ranije) Sarajevo je bilo u potpunom okruženju snaga bosanskih Srba. Većinu toga vremena jedina komunikacija s vanjskim svijetom bio je metar i pol visoki i 900 metara dugački tunel kod zračne luke u Butmiru, kroz koji je gradu dopremana humanitarna pomoć, namirnice, oružje, a i kroz koji su mnogi uspjeli napustiti opkoljeni grad. Danas je tunel muzej, ali ga ja nikad nisam uspio posjetiti za nekog od svojih 6 dotadašnjih posjeta Sarajevu.

Navečer opet odlazimo u dvorište u kojem se nalazi Morića han, premda sjedamo u kavanu pored. Uzimam salep. Nutkam Enu, no ona je netolerantna na laktozu, pa uzima samo jednu žličicu mojega. Poslije toga još odlazimo do željezničkog kolodvora, no on je zatvoren i ne možemo kupiti kartu za sutra. Vraćamo se polako do grada, sjedamo još malo na drugu obalu Miljacke, a potom odlazimo na počinak.

egerke @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.