Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
utorak, travanj 16, 2013
ČETVRTAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prethodnoga sam dana poslao poruku Biljani, onoj curi iz Skopja s kojom smo se Mate, Nikola i ja sreli na našem putovanju 2009., kako bismo se eventualno naći i ovaj put. Međutim, Biljana mi odgovara kako se ne osjeća baš dobro i da je pobjegla nekamo iz grada, jer ju „ubija ova vrućina“. Nezamislivo mi je to, u Sofiji je prethodni dan lijevala kiša.

Budimo se prije 6, nabrzinu spremamo i uzimamo taksi na Bulevardu Vitoša do kolodvora. Vožnja do kolodvora ispada 2 leva (1€). Jeftinije od najjeftinijeg zagrebačkog starta, čak i nakon drastičnog kresanja cijena.

Na kolodvoru nabavljamo kartu, a potom još kupujemo i neku hranu i bozu u boci (iako ja još uvijek uz sebe imam onu iz Beograda – već je dobrano fermentirala i danas ću ju vjerojatno dovršiti). Nažalost, ova bugarska boza je rađena upotrebom sladila i odvratno smrdi. Toliko da ju ne mogu piti. Pokušao sam par puta, na kraju sam ju na Ohridu zgađeno bacio. Nezamislivo odvratno.

Izlazimo iz Sofije. Vrijeme se proljepšalo, vedro je, uz naoblaku koja se lagano kida. Slikam predgrađa Sofije:





(mislim da je prvu fotku čak Ena okinula)

Kolikogod sam se u prethodne tri godine trudio ljudima koji su pljuvali po Sofiji dati neki protuargument, kako je centar lijep, kako grad ima potencijala, nekako sve više i sâm sumnjam u to. Nažalost, Sofija je sve u svemu poprilično ružan grad, zapušten, prljav i sumoran. Ako već moram izdvojiti neki lijepi grad u Bugarskoj, bio bi to Plovdiv, a kažu da je lijepo i Veliko Trnovo. Ostatak koji sam vidio je prilično neobećavajuć.

Nad Sofijom bdije planina Vitoša:



Zaobilazimo grad autoputom sa zapada, koji ide od Vidina na Dunavu sve do grčke granice. Jugozapadno od Sofije probijeno je nekoliko tunela. Primjećujem da u Bugarskoj imaju poseban znak za kraj tunela, koji stoji odmah iza izlaza iz tunela. Pitam se koja je svrha takvog znaka, pogotovo na mjestu gdje je postavljen. Imao bi smisla u jako dugim tunelima, da upozori na približavanje izlazu, ali ovako...

Kod Pernika skrećemo na autocestu prema Kjustendilu. Pernik (inače grad prijatelj Splita) je uvjerljivo najružniji grad koji sam vidio. Čak i u poljskoj Gdyni, koju sam dosad smatrao najružnijom, nalazi se koliko-toliko pristojan centar. Pernik je hrpa kutijastih zgrada i industrije, i sve to bez ikakve stare jezgre. Promatram ga dok prolazimo autoputom pokraj njega, tražim tragove makar neke ljepote, bezuspješno. Pernik je inače grad ugljena, čija su se bogata nalazišta počela eksploatirati početkom 20. stoljeća, tako da je tek u to vrijeme Pernik postao gradom (danas ima oko 120 000 stanovnika).

Sve se više vedri, iako je još dosta hladno. Naš prijevoz do Skopja je inače minibus, prosječno popunjen. Iza Kjustendila stajemo na pola sata, da vozač popije kavu. Dolazimo na granicu, nema nikakvih neugodnosti i ubrzo smo u Makedoniji. I Ena je nekako živnula, veseli se Makedoniji nakon neugodnosti u Bugarskoj.

Put nas vodi preko Krive Palanke do Kumanova. Ovim smo dijelom tri godine ranije prošli noću, tako da je i meni ovo nov krajolik. Istočnu Makedoniju uglavnom smo na tim svojim putovanjima zaobilazili, premda i tu ima zanimljivih stvari za pogledati: manastir sv. Jovana Osogovskog, Kratovo, Štip, Tikveško vinogorje, Strumica...

Kumanovo, koje je treći (ili možda već čak drugi) najveći grad u Makedoniji izgleda prilično neprivlačno, tako da nam za njega neće biti žao što ga propuštamo. Penjemo se na autoput i ubrzo ulazimo u Skopje. Primjećujem novinu od prošlog puta – u skladu s novim zakonom o manjinama, koji nalaže da svaka manjina koja ima preko 25% stanovništva u nekoj jedinici lokalne samouprave može tražiti dvojezične natpise, Albanci (kojih ukupno u Skopju ima 20%, ali čine apsolutnu većinu u dvjema gradskim općinama) su se izborili za dvojezične putokaze po gradu.

Ostavljamo stvari na kolodvoru i upućujemo se prema centru. Prvo ćemo u slastičarnicu Šeherezada, na bozu. Ovaj puta i Ena uzima cijelu čašu, odvažila se. Laughing

Izlazimo na Ploštad Makedonija, na koji je par tjedana ranije postavljena golema skulptura Aleksandra Makedonskog na Bukefalu. Biljana nam je to još najavila dvije godine ranije, samo je bilo govorkanja i o glazbenoj fontani, koja će svirati pjesme Toše Proeskog. Ne znam je li se od toga odustalo ili će se tek napraviti – ili je to tek bio trač.

Uglavnom, skulptura izgleda ovako:



Ubrzo shvaćamo da Aleksandar nije jedina novost u centru Skopja. Tu se pojavilo još nekoliko spomenika (sv. Ćirilu i Metodu, Klimentu Ohridskom, Goci Delčevu i Dami Gruevu, caru Samuilu...), a počinje se graditi i sva sila novih zgrada. Ovo je tako novi arheološki muzej:



Sve su to posljedice projekta Skopje 2014., kojim se želi gradu koji je nakon potresa 1963. obnovljen u modernom stilu dati dašak klasične arhitekture. Protivnici projekta ga jednostavno nazivaju pseudohistoricističkim kičem, tim više jer cijena čitavog projekta iznosi od 80 do čak 500 milijuna eura. Usto, tvrdi se da će taj projekt samo pojačati tenzije prema Grcima, Bugarima i Albancima, budući da se uglavnom podižu građevine i spomenici koji podupiru kontinuitet slavenskih Makedonaca s onima iz Aleksandrova i Filipova doba. Antialbanski sentiment je dijelom ublažen postavljanjem kipova Nexhata Agollija (komunističkog političara, stradalog u čistki informbiroovaca), Josifa Bagërija (pjesnika i književnika iz doba albanskog narodnog preporoda) i Pjetëra Bogdanija (književnika iz 17. stoljeća, zapravo prvog albanskog književnika), te imenovanjem jednog trga po Skenderbegu.

Po mom mišljenju, iako taj projekt na prvi pogled izgleda tragikomično, zapravo treba uzeti u obzir da je pred kojih 200 godina neoklasicizam bio sasvim uobičajeni stil u Europi i da su mnogi europski gradovi radili ono što Skopje radi danas. Dovoljno je recimo pogledati bečki Parlament, budimpeštanski Nacionalni muzej, pariški Panthéon... Zašto bi Skopju bilo uskraćeno pravo na takvu arhitekturu? Zato što je anakrona? Pa historicizam je anakron sam po sebi. Slažem se da je glavni problem u novcu, kojega u Makedoniji kronično fali. Ali licemjerno je podsmjehivati se ovom projektu iz pozicije onih koji su to isto radili kojih 200 godina ranije.

Mi se preko Stare čaršije upućujemo do tvrđave Kale. No prvo skrećemo do džamije Mustafa-paše:



Džamija je zatvorena, pa ne možemo unutra. Ena nije nikada bila u džamiji, pa sam joj rekao da će na ovom putu imati prilike za to. Nažalost, do kraja puta nismo uspjeli ući ni u jednu džamiju.

Prelazimo stoga cestu prema tvrđavi, pa odatle još jednom slikam džamiju:



Tvrđava je zatvorena. Unutra nešto rade, uređuju (nadam se ne nešto u sklopu projekta Skopje 2014.), tako da se ne možemo prošetati tuda. Vraćamo se do Stare čaršije i idućih dvadesetak minuta lutamo kolopletom uličica, među sitnim radnjama. Ovdje se već osjeti duh Orijenta. Ljudi koji se ovdje zadržavaju, osim turista, uglavnom su Albanci.

Pored Stare čaršije je i crkva Sv. Dimitrije. Ulazimo malo razgledati, a jedan od dvojice koji stoje kraj ulaska mi pritom još kaže i „bujrum“. Razmišljam kako je to bizarno, da osoba iz crkvenih krugova, koji su najkonzervativniji što se tiče turskog utjecaja, koristi jedan ovakav tipičan turcizam. Pokazuje koliko je turština duboko prožela balkansku kulturu, pa makar ona bila i kršćanska. Daje podosta i za razmišljati u vezi onih krajeva Balkana gdje i danas postoji neprijateljstvo prema muslimanskoj vjeri. Jer, izgon turske kulture s Balkana znači i istjerivanje ćevapa, bureka, rakije, ispijanja jake kave, javašluka...što je sve ovamo doneseno s Turcima i uhvatilo duboko korijenje.

Na obali Vardara podižu i tzv. Muzej svega i svačega (Muzej borbe za makedonsku nacionalnu neovisnost i Muzej žrtava komunističkog terora):



Pogled preko Kamena mosta na Ploštad Makedoniju i planinu Vodno s velikim Milenijskim križem:



Južno od Ploštadi Makedonija, na Ploštadi Pella (nazvanoj prema glavnom gradu antičke Makedonije) niče Porta Makedonija, slavoluk koji bi trebao obilježiti trijumf borbe za neovisnost:



Ovo je već teški kič. Slavoluci stvarno nemaju nikakvu funkciju osim pokazne, iako su i njih gradili u doba historicizma (kao npr. onaj u Parizu). Ali opet, slavoluk na trgu okruženom socijalističkim zgradurinama...

Šećemo se Ulicom Makedonija do kraja, do negdašnje željezničke stanice, a danas muzeja. Potom skrećemo desno i dajemo se u potragu za kultnim skopskim jugonostalgičarskim restoranom „Kaj Maršalot“ (Kod Maršala). Navodno je čitav ukrašen memorabilijama iz doba socijalizma, a konobari su odjeveni kao pioniri.

Iako imamo adresu restorana, to ne pomaže previše – ta ulica ili nije tamo gdje bi trebala biti, ili je pak neoznačena. Nakon nekih 20-ak minuta vrtnje po kvartu i pitanja prolaznika napokon nalazimo restoran. Ambijent je u redu, imaju i prostrani vrt, ali to je zapravo sve. Što se menija tiče, posrijedi je obična pečenjara, koja nudi uobičajene pljeskavice, ćevape i slično, s tek tu i tamo kojim „dorađenim“ receptom (salata „Računajte na nas“, desert „Desant na Drvar“).

Nakon ručka lagano krećemo prema kolodvoru. U prolazu slikam grafit za moje ljevičare:



Na kolodvoru uzimamo stvari i polazimo na bus za Ohrid. Imamo koja 3 sata do Ohrida. Ena je pospana, pa ubrzo tone u san. Ja ju obično probudim kad bude nešto zanimljivo, iako je njoj očito više stalo do sna nego do gledanja okoliša, premda nema baš priliku ovuda prolaziti svaki dan. Negdje između Tetova i Gostivara se konačno posve razbudila i poslije mi je spomenula da joj je drago da nije prespavala ostatak puta prema Ohridu.

U Ohridu ćemo naravno spavati kod Vesne i Ace. Ja sam im poslao poruku još iz Zagreba, no prvi broj koji sam imao bio je kriv, onda sam pokušao na drugi, pa su mi odgovorili s dva dana zakašnjenja, kad smo već krenuli. Danas im isto šaljem poruku kad dolazimo u Ohrid i kad nas mogu očekivati, ali nema povratne informacije. Oni su totalno šlampavi. Po dolasku u Ohrid zapućujemo se izravno k njima, valjda će sve biti u redu.

Ulazimo u kuću, sve je tiho, zvono ne radi. Otvaramo vrata i ulazimo u dnevni boravak. Jest, Vesna je tamo, ispričava se zbog nereda, sve je u redu, imaju oni nas u vidu, samo što nije stigla danas od silnih poslova još i nas obavijestiti. Sjedamo malo u dnevni boravak. Ubrzo dolazi i Nikola (Acin brat, taksist koji nas je tri godine ranije i doveo k njima usred noći). Ćaskamo malo, komentiramo novogradnju po Skopju, kaže Nikola kako je više-manje svaka konstrukcija nacionalne mitologije proizvoljna i izmišljena. Pa zašto onda ne bi bila i ova, uostalom. Vrlo često na Balkanu slušamo rasprave o tome kako je ova ili ona nacija „umjetna“, jer su ju stvorili političari u recentnijem periodu. Ali, nisu li i ove druge, „prirodne“ nacije također stvorili političari (ili Crkva) u ranijim razdobljima? Evo, protivnici Makedonaca tvrde da je Makedonce stvorio Tito, a da su prije toga oni bili ili Bugari ili Srbi. Ali to ne znači da su Makedonci umjetniji od Bugara ili Srba – naposljetku, i Bugari i Srbi su to postali uslijed širenja nacionalnog duha u okviru Crkve. Što je srpski seljak iz 17. stoljeća znao o Nemanjićima i koliko je njihovu državu osjećao kao svoju? Taj je seljak radio za nekog turskog feudalca, isto kako je njegov prapradjed radio za srpskog feudalca. I ovaj mu potonji nije bio nimalo bliži – vjerojatno je srpskom seljaku bio bliži cincarski kmet negoli srpski vlastelin. E sad, imaju li oni koji su se kao nacija ustrojili u prvom valu nacionalnog buđenja (tijekom 19. stoljeća) pravo osorno se postavljati prema onima koji su to počeli činiti mnogo kasnije? Pa sve i ako su se dotada izjašnjavali pripadnicima ovog prvog naroda? Ja bih rekao da ne. Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci, Bunjevci...a sutra možda i Kosovari (naspram ostalih Albanaca, jer i tu postoji netrpeljivost) nisu nimalo umjetniji narodi od Hrvata, Srba, Grka, Bugara... I pri oblikovanju jednih i drugih prisutan je bio određeni inžinjering, ustrojavanje zajedničkog jezičnog standarda, svijesti o zajedničkoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji, itd. Ono što se radi u Skopju zapravo su dvije muhe jednim udarcem: akcentuiranje spomenute svijesti o kulturnoj tradiciji (o njenoj utemeljenosti otom-potom – ali kritičko preispitivanje nacionalnih mitova balkanskih naroda odvelo bi nas u predaleke digresije) , kao i arhitektonsko oživljavanje grada. Kako rekoh, možemo se tomu smijati, ali to bi trebao biti smijeh odrasle osobe koja promatra dijete kako nešto prvi puta čini i sjeća se sebe i svoje vlastite naivnosti u doba kada je to i sama radila. Nikako ne bi smjela biti nadmena sprdačina.

Napokon se smještamo u sobu. Nije baš bogznakakva, školjka pušta vodu, umivaonik se klima...Ena ipak smatra da su oni preljubazni prema nama (još su nas i ponudili slatkišima i pićem), ja joj kažem da to nije ništa naspram onoga što smo doživjeli pred 3 godine. Ovo je sad već uobičajeni posao.

Odlazimo u večernju šetnju Ohridom. Večerat ćemo u onom restoranu gdje su nas dvije godine ranije spopali oni Cigančići koji su nas žicali salatu. Ovaj puta sjedamo unutra.

Nakon večere smo dovoljno umorni da se zaputimo doma i zakrmimo. Na Ohridu uvijek punimo baterije, pa ćemo tako i sutra lunjati ovuda...

egerke @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 10, 2012
PETAK, 21. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rano ustajanje i pješačenje kroz jutro u Ohridu, sve do autobusnog kolodvora. Do tamo ima nekih pola sata hoda. Usto, idemo drugim putem nego ja lani i tako smo već dosta naknap. Ja ne mogu brže, ova dvojica odlaze naprijed, ja se gegam. Ipak stižemo na vrijeme na bus i ubrzo krećemo. Godinu ranije smo ovaj put prošli noću, tako da se ove godine nadam vidjeti ljepote ovog kraja.
Od Ohrida cesta ide prema Strugi. Toga dana počinju Struške večeri poezije, a usto sam ja neposredno prije putovanja čitao Tomićevu „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koja se upravo događa u Strugi i brdima iznad nje. Između Struge i Ohrida je i ohridski aerodrom. Potom se cesta uvlači u brda i počinje između brda vijugati prema Kičevu. Uokolo se otvaraju krasni vidici:



Prije Kičeva stajemo na okrepu, a potom nastavljamo. Kičevo je gradić okružen brdima do kojega vodi željeznička pruga iz Skopja. Od Kičeva je dalje nekoć vodila uskotračna željeznica prema Ohridu (tzv. Pampurče ekspres).
Nakon Kičeva cesta opet prolazi kroz brda. U jednom času vidimo odvojak za Mavrovo. Mavrovo je područje nacionalnog parka između Šar-planine i Koraba, a najpoznatije je po svom umjetnom jezeru, izgrađenom pedesetih godina. U mavrovskoj regiji nalazi se i selo Galičnik, poznato po dobro sačuvanim narodnim običajima.
Potom se opet spuštamo prema drugoj kotlini, koja se zove Polog. S lijeve strane vidimo početak masiva Šar-planine:





U jednom času prelazimo rječicu. Prometni znak kaže „Reka VARDAR“. Ovdje izgleda poput potočića.
Idući grad je Gostivar. Gostivar je neugledan i poprilično zapušten gradić, u kojem primjećujemo da su svi natpisi trojezični: makedonski, albanski i turski. Upravo je Polog područje gdje živi najveći broj makedonskih Albanaca.
Od Gostivara prema Tetovu vodi autoput. No taj je autoput kao i oni u Turskoj – zaustavne traje nema, a zeleni pojas sveden je samo na branike po sredini. Šar-planina nam je sada bliže:



Ovo bi TREBAO biti Titov vrv, najviši vrh Šar-planine.
U daljini pred nama vidi se Tetovo:



U pozadini Šar-planina:



Tetovo je također prilično prašnjav i zapušten grad. Autobusni kolodvor je na rubu, tako da ne vidimo baš previše, no ne čini mi se zanimljivim kao išta više od ishodišta izleta na Šar-planinu. Doduše, u Tetovu postoji poznata Šarena džamija s kraja 15. stoljeća koju bi se isplatilo vidjeti... Inače, u Tetovu su oko 70% stanovništva Albanci.

Vraćamo se na autoput prema Skopju. Pogled na Šar-planinu, od koje se sada odvajamo:



Nikola je iskoristio to što je u Tetovu sišao tip koji je sjedio kraj njega:



Dolazimo u Skopje, ali idemo nekim okolnim putovima, pa to traje. Provlačimo se kroz grad i napokon stižemo na autobusni kolodvor. Ostavljamo ruksake na kolodvoru. Autobusni kolodvor smješten je ispod željezničkoga, koji je na nadvožnjaku. S nadvožnjaka visi reklama za američki koledž:



I tu su se infiltrirali. Mate se zgraža.

Skopje je stari grad. Nažalost, to se danas baš i ne vidi, jer je većina starih zdanja stradala u potresu 1963. Danas ima oko pola milijuna stanovnika. Područje je naseljeno od neolitika, kasnije su ovdje živjeli Peonci, pa Dardanci. Pod rimsku vlast dolazi 148. pr. Kr., i ulazi u sastav rimske provincije Macedonije. U to vrijeme grad nosi naziv Scupi, odakle i današnje ime. Kasnije dijeli sudbinu Bizantskog carstva, razoreno je u potresu 518., ali ga obnavlja Justinijan (rođen 20 km od Skopja), potom je u sastavu Bugarskog kraljevstva, da bi u 14. stoljeću postalo glavnim gradom Dušanova carstva. 1392. pada pod Turke, i tamo će ostati skroz do 1912., 520 godina. Turci su itekako ostavili svoj pečat na arhitekturi, a u njihovo se doba u Skopju naselio i velik broj Židova iz Španjolske. Grad u to vrijeme nosi naziv Üsküb, pod kojim je bio poznat i u Europi sve donedavno. 1555. opet je razoreno u potresu, a 1689. osvaja ga austrijski general Piccolomini, koji je vodio austrijsku ofenzivu nakon turske opsade Beča. Piccolomini je doista uspio prodrijeti vrlo duboko na teritorij Otomanskog carstva (uzmimo u obzir da Austrija tek 1699. mirom u Sremskim Karlovcima uspostavlja liniju na Savi i Dunavu, a ovaj je došao do Skopja), ali nije se uspio zadržati vrlo dugo. Iako je bio oduševljen gradom i njegovom ljepotom, dao ga je spaliti. Po nekim izvještajima, učinio je to kako bi spriječio kugu koja je prijetila širenjem. Nakon toga Skopje tavori sve do 1873., kada je sagrađena pruga Skopje-Solun, kojom grad opet oživljava.
Nakon Prvog Balkanskog rata pripada Srbiji, ali je tijekom Prvog svjetskog rata okupirano od Bugara. Potom postaje dijelom Kraljevine SHS, za čije je vrijeme u Skopju naseljen velik broj Srba. I danas je skopski dijalekt pod velikim utjecajem srpskoga. U Drugom svjetskom ratu Skopje ponovno biva okupirano od Bugara, ali oslobađa ga JNA, pod vodstvom Svetozara Vukmanovića-Tempa, te Skopje postaje glavnim gradom SR Makedonije u sastavu Jugoslavije.
Najveća katastrofa koja je zadesila Skopje u moderno doba dogodila se 26. srpnja 1963. u 5:17 minuta. Potres jačine od 6,9 stupnjeva po Richteru, s epicentrom na području Osogovskih planina, tresao je grad čitavih 20 sekundi, a manji potresi osjetili su se još pola sata nakon glavnoga. Prostor na kojem se potres osjetio iznosio je 50 000 kvadratnih kilometara (usporedbe radi, Hrvatska ima 56 000 km2). Razoreno je između 75 i 80% grada, 15800 stanova je uništeno, a 28000 oštećeno, što znači da je oko 200 000 ljudi ostalo bez krova nad glavom. Život je izgubilo 1070 ljudi, a ozlijeđeno je oko 4000. Pomoć napaćenom gradu poslalo je 87 zemalja svijeta, a bilo je to prvi put da su se u vrijeme Hladnog rata na nekom mjestu oko zajedničkoga cilja ujedinili američki i sovjetski vojnici. Grad je obnovljen prema planovima japanskoga arhitekta Kenza Tangea, koji je izgradio niz novogradnji (tzv. „Gradski zid“), čija je visina promijenila mikroklimatsko stanje grada, jer su prepriječile put zračnim strujama koje od Šar-planine idu prema dolini Vardara. Stari skopski željeznički kolodvor, čija je zgrada napola srušena, konzerviran je u poluruševnom stanju i ostavljen kao gradski muzej. Kazaljke sata na njegovom pročelju zauvijek su se zaustavile u 5:17 sati.
Skopje je poznato po još jednom fenomenu. To je gradsko naselje Šuto Orizari, u govoru poznatije kao Šutka, najveće romsko naselje na svijetu, praktički grad za sebe, koji ima 17 000 stanovnika. Ujedno je i jedina administrativna jedinica na svijetu u kojoj je romski prvi službeni jezik. Gospodarska situacija u Šutki je vrlo loša, svega 1500 ljudi ima stalan posao, dok je broj stanovnika još i povećan izbjeglicama s Kosova. O Šutki je svojedobno snimljen i film, koji naselje prikazuje kao puno života, unatoč lošoj ekonomskoj situaciji i nedostatku perspektiva.

Mi se šećemo uz Vardar prema centru:



Iznad grada vidi se stara tvrđava, Kale:



Sjedamo u kubanski bar na obali Vardara, to nam je Mate preporučio, jer je tu već bio, a naravno, kamo će antiglobalist i obožavatelj Castra i Cháveza nego Kubancima.
Šaljem poruku Biljani. Biljana je cura koju sam upoznao preko Facebooka, kada sam godinu ranije upao u jednu raspravu između Grka i Makedonaca o sporu oko imena. Živi u Skopju, malo je starija od mene, završila je engleski i bavi se prevođenjem te pisanjem pjesama. Baš joj je tih dana trebala biti objavljena prva zbirka poezije. Kada sam joj rekao da ćemo proći kroz Skopje, rekla je da se obavezno javim, pa da se nađemo, popijemo nešto i usput i uživo upoznamo. Tako joj sad javljam našu lokaciju.
Ona ubrzo dolazi, živi u blizini. Sjeda s nama, razgovaramo, a potom nam nudi da će nas provesti centrom Skopja i pokazati nam neke stvari. Prihvaćamo, naravno, rijetko imamo priliku da nas netko lokalni vodi po gradovima koje posjećujemo.
Vrućina je golema, oko 40°, a prošlo je i podne. Prolazimo kroz veliki šoping-centar i izlazimo prema glavnom trgu, Ploštad Makedonija:



Ovdje stoji i spomen ploča najpoznatijoj Skopljanki:



Sama Ploštad Makedonija izgleda ovako:



Nasred ovog cvjetnog ronda trebala bi doći fontana sa spomenikom Aleksandru Makedonskom kako jaše svoga vjernog Bukefala. Taj monstrum od spomenika trebao bi biti visok deset metara. Iz kopita konja, u skladu s različitim načinima prskanja vode, trebale bi se oriti različite pjesme Toše Proeskoga. I sami se Skopljani sprdaju s takvim kičem, ali očito je da gradska vlast u ovim našim državama nigdje baš nema smisla za estetiku.

Od Ploštadi Makedonija vodi Ulica Makedonija, glavna pješačka ulica grada. Ni ona nije imuna na kič. Malo niže uređena je „nova“ rodna kuća Majke Tereze, koja izgleda kao da je netko na loš način kopirao Hundertwassera:





Kad smo već kod vjerskih simbola, valja napomenuti da se iznad Skopja, na planini Vodno, nalazi ogromni križ, pače najveći na svijetu, kojim se željelo obilježiti 2000 godina kršćanstva u Makedoniji (Makedonci smatraju da su oni prvi narod koji je primio kršćanstvo, no kršćanstvo ne postoji prije Pavlovih putovanja, dakle to znači još barem 50 godina do 2000. obljetnice). Mislim da je ipak važniji cilj bio iziritirati Albance, koji su u Makedoniji uglavnom muslimani:



Na Ulici Makedonija nalazi se još nekoliko kičastih kipova, pa tako npr. kip tipične sponzoruše u minici, s torbicom, koja telefonira na mobitel, kip mačke koja prije liči na klokana, kip vepra koji liči na nosoroga, itd. Na kraju ulice dolazimo do zgrade bivšega željezničkog kolodvora:



(Satna kazaljka se malo pomakla, vrijeme je, ponavljam, 5:17.)

Prolazimo kroz Gradski zid, vraćamo se na Ploštad Makedonija, a potom prelazimo na drugu stranu Vardara i to Kamenim mostom, starim mostom koji navodno potječe još iz 6. stoljeća, a u današnjem obliku postoji od 15. i jedan je od simbola Skopja (nalazi se i na gradskom grbu).
S druge strane gradi se novi nacionalni muzej:



A onda ulazimo u stari grad:



Stara čaršija jest ono što je ostalo od otomanske jezgre Skopja nakon potresa. Načelno se ne razlikuje pretjerano od drugih čaršija, iako je očuvana mnogo slabije nego npr. ona u Sarajevu. Obnovitelji grada metodički su između čaršije i mosta provukli jednu od glavnih gradskih brzih prometnica, Bulevar Goce Delčev.

Uspinjemo se do vrha čaršije, gdje se nalazi crkva Sv. Spasa. U dvorištu crkve je ugodan hlad, a ovdje u kamenom sarkofagu počivaju i posmrtni ostaci Goce Delčeva:



Goce Delčev bio je junak revolucionarne borbe Bugara i Makedonaca za oslobođenje od turske vlasti. Rođen je 1872. u Kilkisu, u današnjoj Grčkoj. Iako je djelovao samo sedam godina, od 1896. do 1903., smatra se vodećim likom u borbi za oslobođenje. Za razliku od VMRO-a, koji se zalagao za ustanak, Delčev je zagovarao stalne terorističke napade i gerilski rat. Vidite kako je to relativno. On je veliki revolucionar i borac za slobodu, dok su ETA ili IRA terorističke organizacije. A cilj i sredstva borbe su isti.
4. svibnja 1903. upao je u zasjedu turske policije kod sela Banica u Grčkoj, te je prilikom toga puškaranja i ubijen. Samo tri mjeseca nakon njegove smrti došlo je do prvog velikog ustanka protiv turske vlasti, Ilindenskog ustanka i osnivanja Kruševske republike.
Zanimljiva je priča što se s Delčevim događalo poslije smrti. Naime, on je pokopan u Banici, no kako su nakon Prvog balkanskog rata Grci prognali sve bugarsko stanovništvo iz tih krajeva, tako su i Delčevljevi posmrtni ostaci preneseni u Sofiju. Tijekom bugarske okupacije sjeverne Grčke u Drugom svjetskom ratu, njegov je izvorni grob u Banici obnovljen. No direktiva Kominterne bila je da se njegovo tijelo prenese u Jugoslaviju, kako bi se potaknuo razvoj makedonskog etničkog identiteta u nacionalni. Makedonci su isprva bili prilično ravnodušni, jer su Delčeva smatrali „beznačajnim Bugarinom“. Ipak, pod pritiskom iz Moskve, tijelo je prebačeno u Skopje. Nakon Titovoga „ne“ Staljinu i Dimitrovljeve smrti, Bugarska se vraća ideji da su Makedonci u biti Bugari. Kako bi se tomu oduprla, nova ideologija jugoslavenske vlasti bila je da prikaže kako su Bugari Delčeva, kojeg su i sami Makedonci smatrali Bugarinom – lažno prisvojili. Stoga je započela snažna kampanja makedonizacije Delčeva i njegova prikazivanja kao nesumnjivo Makedonca.
Bizarno.

Sjedimo u hladu dvorišta i pričamo. Nikola je malo prilegao. Biljana priča o situaciji u Makedoniji, o odnosima s Albancima, o odnosima s Grčkom i nepotrebnim makedonskim provokacijama. Zanimljivo je da nacionalizam upravo najviše cvjeta u državama koje grcaju u ekonomskim problemima. Političari skreću pažnju s bitnoga tako da mašu barjacima i busaju se u prsa.

Prelazimo k tvrđavi. Ulaz:



Tvrđava (Kale) je mjesto koje je bilo nastanjeno još od 4000 godina prije Krista. Na njenom su prostoru nađeni arheološki nalazi iz neolitika. Tvrđava je izgrađena u 6. stoljeću, za vrijeme Justinijana. Kasnije je nadograđivana, a u 17. stoljeću posjetio ju je i opisao i poznati turski putopisac Evlija Ćelebija. Tvrđava je oštećena u potresu 1963., a tek je nedavno počela njena obnova.
Pogled s tvrđave na Mustafa-pašinu džamiju:



Tvrđava je iznutra uglavnom prazna i preuređena u park:



U daljini se vide Ploštad Makedonija i Kamen most:



Bastioni:



Pogled na nacionalni nogometni stadion i Vardar:





Stadion se zove Filip II. Skopski aerodrom se zove Aleksandar Makedonski. Simpatiziram ja njih, ali stvarno pretjeruju.

Strahovito je vruće, a na tvrđavi nema gotovo nikakve sjene. Vraćamo se prema centru. Još malo čaršije:



Dok se vraćamo na Ploštad Makedonija velim Biljani da bi mi sad dobro legla jedna boza. Veli ona da upravo u trgovačkom centru, u podrumu, postoji slastičarnica Šeherezada za koju vele da ima najbolju bozu u Makedoniji. Ne treba mi dvaput reći.
Svi se spuštamo u podrum, doista, tamo je. Možemo birati: mala, srednja, velika. Uzimam srednju. Kolači su konfekcijski, preslatki, ali boza je taman. Ova dvojica ne žele ni kušati

Približava se čas polaska, vrijeme je da krenemo prema autobusnom kolodvoru. Pozdravljamo se s Biljanom, zahvaljujemo joj na vodstvu. Očekujem da će Mate imati neke komentare na to što ja sad tu dovlačim neke svoje ljude (bio je skeptičan kad sam rekao da ću se naći s njom), ali, začudo, kaže da mu je simpatična.

Nikola još usput kupuje hranu u nekoj prčvarnici. Mesina. Po ovoj vrućini...

Vozni park skopskog gradskog prometa je poprilično oronuo:



Stižemo na kolodvor, imamo još oko pola sata vremena do polaska autobusa za Prizren. Ova dvojica me pitaju znam li koliko se moramo voziti. Odakle da ja to znam? Po karti mi izgleda sat i pol, ali nemam pojma kakve su ceste, koliko ćemo stajati na granici, kakav je promet...

Malo prije četiri sata izlazimo na peron. Autobus je već tamo. Kosovska registracija. Moram priznati da osjećam tremu. Po prvi puta doista ne znamo u što se upuštamo, Kosovo je još uvijek pomalo osjetljivo područje.
Cesta za Prizren vodi prvo pored američke ambasade. „Tvrđava zla“, zovu ju ova dvojica. Zanima me kako će se na Kosovu nositi sa svom tom amerofilijom koja ondje vlada.
Cesta zatim izlazi iz grada i ide na sjeverozapad. Putnici u busu su uglavnom Kosovari. Nakon dva dana, opet smo u albanskom jezičnom arealu.
Vožnja traje nekih pola sata, potom stižemo na granicu. Makedonci nas puštaju. Potom u autobus ulazi kosovski carinik. Podsjeća na Azema Vllasija u mlađim danima. Uzima naše putovnice, pita nas vraćamo li se možda preko Srbije. Kažemo da ne. Vjerojatno pita da zna da nam ne lupi žig ako se vraćamo kroz Srbiju, znam da srpski carinici rade probleme prilikom izlaska.
Carinici otvaraju bunker. Moj ruksak je prvi na redu, otvaraju ga i zagledaju unutra. Mislim si hoće li mi nešto ispasti.
Vraćaju nam putovnice, sve je u redu. Dobili smo žig, ali poprilično bljedunjav. Hani i Elezit. Na srpskome: Đeneral Janković. Đeneral Janković dobio je ime po Božidaru Jankoviću, generalu vojske Kraljevine Srbije i kasnije SHS, kojeg su na ovom mjestu ubili pripadnici VMRO-a. Isti taj Janković vodio je srpsku vojsku 1912. kada je prilikom Balkanskog rata i oslobađanja od turske vlasti srpska vojska počinila stravične masakre Albanaca ne samo na Kosovu, već i u sjevernoj Albaniji. Tu leži korijen albanske netrpeljivosti prema Srbima.

Samo mjesto je vrlo neugledno, smješteno u jako lijepoj prirodi, ali samom panoramom dominira cementara Sharr:



Čovjek koji sjedi pored nas s druge strane prolaza obraća nam se. Vidi da imamo hrvatske putovnice pa veli da ga zanima pogledati ih. Kaže, nekoć je živio u Zagrebu i Rijeci. Veli da je po struci ekonomist, radi kao profesor stručnih predmeta u ekonomskoj školi u Prizrenu, a predaje još i na fakultetu u Prištini. Upravo se vraća iz Skopja, jer je u međuvremenu tamo upisao magisterij. Zanimljivo priča, veli da je nostalgičan za Rijekom, da mu je grad ostao u jako lijepom sjećanju. Predstavlja se: Aliismet Çoçaj. S obzirom da će se njegovo pričanje protegnuti skroz do Prizrena, ubacivat ću pomalo njegove štiklece.
Nakon Hani i Elezita cesta (i pokraj nje pruga) ulaze u Kačaničku klisuru:



(dolje vidite prugu)



Kačaničku klisuru oblikuje rijeka Lepenac, koja se ovuda probija sa sjevera, da bi se kod Skopja ulila u Vardar.

Usporedo cesta i pruga:



Potom se reljef otvara, a mi ulazimo u južni dio Kosova polja. U načelu, reljef Kosova oblikuju dva velika polja, to su Kosovo na istoku i Metohija (alb. Rrafshi i Dukagjinit) na zapadu. Između njih je hrbat Crnoljeva, koji se nastavlja na Šar-planinu. Južni je dio brdovit, kao i krajnji sjeverozapadni, prema Crnoj Gori.
Iznad nas se vidi Ljuboten, još jedan istaknuti vrh Šar-planine:





Ubrzo stižemo u Uroševac. Srpsko ime grad nosi po kralju Stefanu Urošu, koji je proglašen svecem, i koji je zaštitnik lokalne crkve. Albansko ime je Ferizaj. Aliismet kaže da je to zbog rudnika željeza (ferrum). No, izgleda da ime ipak dolazi od starijega srpskog imena Ferizovići, a to je opet prema Ferizu Shashivariju, koji je bio vlasnik svratišta na tom mjestu. U govoru, grad se naziva Tasjan, što je iskrivljeno od francuskoga „station“, budući da se Uroševac razvio oko željezničke stanice na pruzi Kosovo Polje–Solun.
Dok se vozimo kroz prilično gust uroševački promet, primjećujem da se jedan lokal zove „Bifurkacija“. Bifurkacija je inače prilično rijetka zemljopisna pojava, u kojoj jedna rijeka spaja druge dvije, i tako zapravo dva sliva. Najpoznatiji primjer bifurkacije je Casiquiare u Južnoj Americi, koja spaja slivove Orinoca (karipski) i Amazone (atlantski). No bifurkacija postoji i ovdje, na Kosovu. Naime, rijeka Nerodimka, koja izvire na Crnoljevu, otječe izvorno u Lepenac, te tako u egejski sliv. Za vrijeme srpskoga kralja Milutina prokopan je kanal kojim se Nerodimku spojilo s jezerom Sazlija, iz kojega istječe rijeka Sitnica, koja se ulijeva u Ibar i tako pripada crnomorskom slivu. Dakle, zapravo se ne radi o pravoj bifurkaciji, tim više jer je kanal u međuvremenu opet zatrpan, ali svejedno je zgodan kuriozitet.

Kolodvor:



I evo uroševačkog kurioziteta – džamija i crkva jedna uz drugu:



Taj se prizor smatra ikonom tolerancije i suživota na Kosovu. No stvari baš nisu tako idilične. Džamija je bila uništena u Drugom svjetskom ratu, ali je obnovljena. Obje su preživjele rat 1999., ali je crkva napadnuta u nemirima 2004. Ipak, obje stoje i danas i pružaju nadu u neko bolje sutra u ovoj čudnoj zemlji.
Nedaleko Uroševca nalazi se i Camp Bondsteel, najveća američka baza na Kosovu.

Prelazimo prugu:



Nakon mjesta Slivovo skrećemo lijevo prema Prizrenu. Počinjemo prelaziti Crnoljevo. U jednom času s lijeve strane primijetimo jedan od mnogobrojnih spomenika palim borcima UÇK-a. Kao i svaka država koja je svoju nezavisnost izborila oružjem, tako i Kosovo ne oskudijeva ratnom ikonografijom. Aliismet pokazuje na spomenik kraj kojeg smo prošli i kaže „To je Račak.“
Račak je selo u kojem je srpska policija 15. siječnja 1999. ubila 45 Albanaca, što je dovelo do zaoštravanja oružane borbe UÇK-a (Ushtria çlirimtorë e Kosovës – Oslobodilačka vojska Kosova). Dotada su Kosovari srpskoj vlasti pružali uglavnom pasivni otpor, u skladu s doktrinom Ibrahima Rugove o bojkotu vlasti. UÇK je bila radikalna frakcija koja, iako je formalno postojala od 1981., do 1996. nije vršila nikakve napade. Masakr u Račku kontroverzan je stoga što nikada nije utvrđeno jesu li ubijeni Albanci bili pripadnici UÇK-a (što tvrdi srpska strana) ili samo obični civili (što tvrde Albanci i NATO). Masakr u Račku bio je zapravo i povod za razmatranje oružane akcije protiv SR Jugoslavije, što je i provedeno na proljeće 1999.

Prelazimo Crnoljevo i otvara nam se pogled na Metohiju:



Opet smo u ravnici, a pred nama se opet vidi Šar-planina:



Danas smo ju skroz zaobišli. Aliismet priča kako je planinario po njoj. Potom priča kako on radeći dva posla ima plaću samo 300€. A akademski je obrazovan čovjek. Čini se popriličan homo universalis. Veli da voli slikati, crtati. Daje nam i adresu,. Ispisuje ime goticom. Jako lijep rukopis. Potom priča o obrazovnom sustavu na Kosovu. Veli da na Kosovu postoji jedno državno i deset privatnih sveučilišta. Mati vjerojatno pada mrak na oči.
Iza Suve Reke prolazimo kamp Casablanca, veliku KFOR-ovu bazu.
Pogled na Šar-planinu:





Potom nam priča o tome kako je u tim nemirima 2004. paljeno dosta crkava, pa su tako stradale i albanske katoličke crkve (u ovom ih dijelu ima), jer se neselektivno uništavalo sve kršćansko. Kaže „To nije borba, to je kretenizam.“
Pita me kako sam naučio albanski, jer vidi da znam nešto malo. Kažem mu da mi je profesor u Zagrebu bio iz Prizrena. Pita me za ime. Zef Mirdita. O, pa kako ga ne bi znao.
Potom nam preporuča gdje možemo odsjesti u Prizrenu. Veli da ima neke svoje poznate koji imaju hotel i restoran na 4 km od Prizrena prema Đakovici. Zahvaljujemo mu, ali velimo da bismo željeli navečer malo i pogledati grad, a klipsati 4 kilometra tamo i natrag nije baš zgodno.

Stižemo lagano u grad. S desne strane nam Aliismet pokazuje završetak željezničke pruge. Ne izgleda dobro. Time ću se pozabaviti sutra.
Izlazimo iz busa, ja uzimam ruksak. Naravno da je otvoren, kreteni ga nisu znali zatvoriti. A i čini mi se da mi nema ručnika....aha, ipak je unutra. Uostalom, zašto bi itko ukrao ručnik?

Aliismet nam veli da bi nas htio počastiti pićem, tu u blizini ima pizzerija koju drži njegov školski kolega. Prihvaćamo. On nas predstavlja kao prijatelje iz Hrvatske, „a znaju i Zefa Mirditu!“ Odlučujemo uzeti i pizzu, a naravno, želim probati i Birru Peju. Pećko pivo je u Jugoslaviji imalo kultni status. Čista prokletijska voda očito je presudan faktor.
Sjedamo na terasu. Aliismet priča o svemu i svačemu. Jako drag čovjek. Ni Birra Peja nije loša.
Nakon večere pita tog svog kolegu zna li kamo bi nas mogli smjestiti. On veli da zna jedan pansion u centru. Dapače, on će nas sve prebaciti dotamo. Izgleda da ovdje u Prizrenu doživljavamo svu raskoš albanskog gostoprimstva!
Odvozi nas u centar, u jednoj pokrajnjoj uličici nalazi se pansion. Cijena je 13€ po osobi. Soba ima televizor, frižider, internet. Vlasnik je Turčin. Mate sluša njegov turski i veli da je komično, jer govori turski, ali s totalno srpskom fonologijom.
Jako smo zadovoljni sobom. Aliismet ide s nama, veli da nas još može provesti centrom. Prihvaćamo.

Prizren je u biti grad koji može najviše ponuditi na Kosovu. Priština je novi, moderni grad. Prizren je oduvijek bio urbano središte, a jedini grad na Kosovu koji mu donekle može parirati je Peć. Nekadašnja rimska Theranda, potom kod Prokopija u petom stoljeću zabilježen kao Petrizen (što ujedno demantira da je etimologija imena slavenska), grad je u devetom stoljeću pao pod Bugare. U 12. stoljeću osvajaju ga Nemanjići. U Prizrenu je tada utemeljen episkopat, a grad dobiva nadimak „srpskog Konstantinopola“. Središte je trgovine i proizvodnje svile, a u njemu se nalazi i dubrovački konzulat za čitavu Srbiju. Kasnije njime vladaju Mrnjavčevići, zatim pada pod Crnogorce, da bi ga za Srbe opet osvojio Vuk Branković. 1545. pada pod Turke. U tursko doba glavni je centar Kosova. 70% stanovništva su muslimani. Unatoč tome, Prizren odiše kozmopolitizmom. U njegovom životu sudjeluju Turci, Srbi, Albanci, Cincari... Kulturni je centar Albanaca i zapravo njihovo najveće urbano središte. Ujedno tu djeluje i srpsko sjemenište. 1878. u Prizrenu je osnovana Prizrenska liga, organizacija kojoj je cilj bio borba za rješavanje albanskog nacionalnog pitanja. Nažalost, Berlinski kongres iste godine nije uopće trzao, a Bismarck je bahato rekao kako „albanska nacija ne postoji“. Stoga je Prizrenska liga prešla u oružane akcije, koje su trajale iduće 4 godine. Na kraju je njen otpor ugušen, no Albanci su dali do znanja da su politički subjekt. Ipak, nezavisnost Albanije izborena je tek 1912. godine. Ironijom sudbine, unutar granica te nove države nije se našao Prizren – razgraničenje između Crne Gore, Srbije i Albanije nakon Prvog balkanskog rata bilo je poprilično neprirodno, pa je tako područje Tropoje, uvijek vezano za Đakovicu, a od ostatka Albanije odvojeno visokim i neprohodnim planinama, završilo u Albaniji, dok je npr. regija Dibra na istoku Albanije ostala bez svog glavnog grada, budući da je Dibër (mak. Debar) završio u Srbiji, kasnije Makedoniji. Samo zauzeće Prizrena od strane Srba i Crnogoraca vojske bilo je krvavo – ubijeno je između 400 i 4000 Albanaca, a srpska i crnogorska vojska zabranile su ulazak svim strancima. Ipak, u grad se uspjelo probiti nekoliko stranaca, među njima i tada mladi ruski novinar Lev Bronštajn, koji će nekoliko godina kasnije postati Trocki. Svi su oni izvještavali o vrlo okrutnim postupcima vojske.
Tijekom Prvog svjetskog rata okupirale su ga Centralne sile, a potom je opet pod Crnom Gorom, u čijem sastavu ulazi i u Kraljevinu SHS. Za vrijeme Drugog svjetskog rata dio je Velike Albanije, potom opet ulazi u sastav Jugoslavije. Iako su se politički predstavnici izjasnili za izravno priključenje Srbiji, Tito je uložio veto i tako je ustanovljena Autonomna pokrajina Kosovo i Metohija. Kasnije dijeli sudbinu ostatka Kosova.
Za vrijeme oružanih sukoba na Kosovu 1998-99. velik broj albanskog stanovništva je zastrašen i protjeran, da bi se s krajem NATO-vih akcija u lipnju 1999. vratili. Tada su Prizren napustili pripadnici srpske i romske nacionalnosti.
U samom ratu Prizren nije pretrpio veću štetu, ali su Srbi uništili izvornu zgradu Prizrenske lige, te oštetili nekoliko džamija. U nemirima 2004. oštećene su ili uništene mnoge pravoslavne crkve u Prizrenu i njegovoj okolici. Vjeruje se da danas u Prizrenu živi maksimalno 200 Srba.

Mi izlazimo u šetnju s Aliismetom. Petak je navečer, grad je pun života. Ima jako puno mladih. Kosovo je najmlađa država u Europi – i politički i demografski. Primjećujem da su cure poprilično zgodne, puno zgodnije od Albanki. Mate komentira kako se vidi da su se miješali sa Slavenima.
Glavna ulica vodi kroz drvored kestena do Šadrvana, glavnog trga s fontanom. Aliismet veli da izreka kaže da onaj tko popije prizrensku vodu, taj se uvijek vraća. Naravno da ćemo popiti.
Nikola je oduševljen i veli kako bismo morali iduće godine malo bolje istražiti Kosovo. A kad sam mu godinu ranije predlagao i Kosovo, onda ga je bilo strah ići.
Odlazimo do rijeke koja teče kroz grad. Srpski je naziv Bistrica, albanski Lumbardhë (od Lumi i bardhë, Bijela rijeka). Sa starog kamenog mosta slikam prizrensku tvrđavu:



Aliismetu zvoni telefon, treba se naći sa sinom. Oprašta se od nas, veli da će nas doći obići još sutra ujutro. Ujedno veli da će nam donijeti teplije, tradicionalno pecivo iz ovih krajeva.
Mi ćemo se još malo prošetati. Evo, na Šadrvanu je i ćevabdžinica. Ja neću ništa jesti, ali vidim da imaju ajran. Uželio sam ga se. Gledamo vrevu mlađarije. Nitko ne bi rekao da smo na Kosovu, oduvijek sam Kosovo doživljavao poprilično sumornim i zatvorenim. A onda samo kroz tu gužvu projuri KFOR-ov džip, tek toliko da nas podsjeti.
Ipak odlazim na sladoled. Prtljam s albanskim, onda me prodavač pita „A folni serbisht?“ Odlično. Velim mu da sam iz Hrvatske. Naime, uvijek nas je bilo strah, što ako nas zamjene za Srbe? Nikola je pričao priče o albanskim bandama koje kruže Mitrovicom i onda te na srpskom pitaju koliko je sati, a ako im odgovoriš na srpskom, onda te ubiju. Zvuči mi kao urbana legenda, čudi me da Nikola, koji ne vjeruje u vanzemaljce i Boga, vjeruje u to. Ipak, nismo se baš htjeli dovikivati.

Nakon večernje šetnje još malo interneta i potom spavancija. Na TV-u neka srpska postaja vrti Allo Allo. Ovaj pansion vrijedi zabilježiti. Prizren je svakako grad kojeg ću još koji put posjetiti...

egerke @ 19:07 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.