Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
utorak, travanj 16, 2013
ČETVRTAK, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Prethodnoga sam dana poslao poruku Biljani, onoj curi iz Skopja s kojom smo se Mate, Nikola i ja sreli na našem putovanju 2009., kako bismo se eventualno naći i ovaj put. Međutim, Biljana mi odgovara kako se ne osjeća baš dobro i da je pobjegla nekamo iz grada, jer ju „ubija ova vrućina“. Nezamislivo mi je to, u Sofiji je prethodni dan lijevala kiša.

Budimo se prije 6, nabrzinu spremamo i uzimamo taksi na Bulevardu Vitoša do kolodvora. Vožnja do kolodvora ispada 2 leva (1€). Jeftinije od najjeftinijeg zagrebačkog starta, čak i nakon drastičnog kresanja cijena.

Na kolodvoru nabavljamo kartu, a potom još kupujemo i neku hranu i bozu u boci (iako ja još uvijek uz sebe imam onu iz Beograda – već je dobrano fermentirala i danas ću ju vjerojatno dovršiti). Nažalost, ova bugarska boza je rađena upotrebom sladila i odvratno smrdi. Toliko da ju ne mogu piti. Pokušao sam par puta, na kraju sam ju na Ohridu zgađeno bacio. Nezamislivo odvratno.

Izlazimo iz Sofije. Vrijeme se proljepšalo, vedro je, uz naoblaku koja se lagano kida. Slikam predgrađa Sofije:





(mislim da je prvu fotku čak Ena okinula)

Kolikogod sam se u prethodne tri godine trudio ljudima koji su pljuvali po Sofiji dati neki protuargument, kako je centar lijep, kako grad ima potencijala, nekako sve više i sâm sumnjam u to. Nažalost, Sofija je sve u svemu poprilično ružan grad, zapušten, prljav i sumoran. Ako već moram izdvojiti neki lijepi grad u Bugarskoj, bio bi to Plovdiv, a kažu da je lijepo i Veliko Trnovo. Ostatak koji sam vidio je prilično neobećavajuć.

Nad Sofijom bdije planina Vitoša:



Zaobilazimo grad autoputom sa zapada, koji ide od Vidina na Dunavu sve do grčke granice. Jugozapadno od Sofije probijeno je nekoliko tunela. Primjećujem da u Bugarskoj imaju poseban znak za kraj tunela, koji stoji odmah iza izlaza iz tunela. Pitam se koja je svrha takvog znaka, pogotovo na mjestu gdje je postavljen. Imao bi smisla u jako dugim tunelima, da upozori na približavanje izlazu, ali ovako...

Kod Pernika skrećemo na autocestu prema Kjustendilu. Pernik (inače grad prijatelj Splita) je uvjerljivo najružniji grad koji sam vidio. Čak i u poljskoj Gdyni, koju sam dosad smatrao najružnijom, nalazi se koliko-toliko pristojan centar. Pernik je hrpa kutijastih zgrada i industrije, i sve to bez ikakve stare jezgre. Promatram ga dok prolazimo autoputom pokraj njega, tražim tragove makar neke ljepote, bezuspješno. Pernik je inače grad ugljena, čija su se bogata nalazišta počela eksploatirati početkom 20. stoljeća, tako da je tek u to vrijeme Pernik postao gradom (danas ima oko 120 000 stanovnika).

Sve se više vedri, iako je još dosta hladno. Naš prijevoz do Skopja je inače minibus, prosječno popunjen. Iza Kjustendila stajemo na pola sata, da vozač popije kavu. Dolazimo na granicu, nema nikakvih neugodnosti i ubrzo smo u Makedoniji. I Ena je nekako živnula, veseli se Makedoniji nakon neugodnosti u Bugarskoj.

Put nas vodi preko Krive Palanke do Kumanova. Ovim smo dijelom tri godine ranije prošli noću, tako da je i meni ovo nov krajolik. Istočnu Makedoniju uglavnom smo na tim svojim putovanjima zaobilazili, premda i tu ima zanimljivih stvari za pogledati: manastir sv. Jovana Osogovskog, Kratovo, Štip, Tikveško vinogorje, Strumica...

Kumanovo, koje je treći (ili možda već čak drugi) najveći grad u Makedoniji izgleda prilično neprivlačno, tako da nam za njega neće biti žao što ga propuštamo. Penjemo se na autoput i ubrzo ulazimo u Skopje. Primjećujem novinu od prošlog puta – u skladu s novim zakonom o manjinama, koji nalaže da svaka manjina koja ima preko 25% stanovništva u nekoj jedinici lokalne samouprave može tražiti dvojezične natpise, Albanci (kojih ukupno u Skopju ima 20%, ali čine apsolutnu većinu u dvjema gradskim općinama) su se izborili za dvojezične putokaze po gradu.

Ostavljamo stvari na kolodvoru i upućujemo se prema centru. Prvo ćemo u slastičarnicu Šeherezada, na bozu. Ovaj puta i Ena uzima cijelu čašu, odvažila se. Laughing

Izlazimo na Ploštad Makedonija, na koji je par tjedana ranije postavljena golema skulptura Aleksandra Makedonskog na Bukefalu. Biljana nam je to još najavila dvije godine ranije, samo je bilo govorkanja i o glazbenoj fontani, koja će svirati pjesme Toše Proeskog. Ne znam je li se od toga odustalo ili će se tek napraviti – ili je to tek bio trač.

Uglavnom, skulptura izgleda ovako:



Ubrzo shvaćamo da Aleksandar nije jedina novost u centru Skopja. Tu se pojavilo još nekoliko spomenika (sv. Ćirilu i Metodu, Klimentu Ohridskom, Goci Delčevu i Dami Gruevu, caru Samuilu...), a počinje se graditi i sva sila novih zgrada. Ovo je tako novi arheološki muzej:



Sve su to posljedice projekta Skopje 2014., kojim se želi gradu koji je nakon potresa 1963. obnovljen u modernom stilu dati dašak klasične arhitekture. Protivnici projekta ga jednostavno nazivaju pseudohistoricističkim kičem, tim više jer cijena čitavog projekta iznosi od 80 do čak 500 milijuna eura. Usto, tvrdi se da će taj projekt samo pojačati tenzije prema Grcima, Bugarima i Albancima, budući da se uglavnom podižu građevine i spomenici koji podupiru kontinuitet slavenskih Makedonaca s onima iz Aleksandrova i Filipova doba. Antialbanski sentiment je dijelom ublažen postavljanjem kipova Nexhata Agollija (komunističkog političara, stradalog u čistki informbiroovaca), Josifa Bagërija (pjesnika i književnika iz doba albanskog narodnog preporoda) i Pjetëra Bogdanija (književnika iz 17. stoljeća, zapravo prvog albanskog književnika), te imenovanjem jednog trga po Skenderbegu.

Po mom mišljenju, iako taj projekt na prvi pogled izgleda tragikomično, zapravo treba uzeti u obzir da je pred kojih 200 godina neoklasicizam bio sasvim uobičajeni stil u Europi i da su mnogi europski gradovi radili ono što Skopje radi danas. Dovoljno je recimo pogledati bečki Parlament, budimpeštanski Nacionalni muzej, pariški Panthéon... Zašto bi Skopju bilo uskraćeno pravo na takvu arhitekturu? Zato što je anakrona? Pa historicizam je anakron sam po sebi. Slažem se da je glavni problem u novcu, kojega u Makedoniji kronično fali. Ali licemjerno je podsmjehivati se ovom projektu iz pozicije onih koji su to isto radili kojih 200 godina ranije.

Mi se preko Stare čaršije upućujemo do tvrđave Kale. No prvo skrećemo do džamije Mustafa-paše:



Džamija je zatvorena, pa ne možemo unutra. Ena nije nikada bila u džamiji, pa sam joj rekao da će na ovom putu imati prilike za to. Nažalost, do kraja puta nismo uspjeli ući ni u jednu džamiju.

Prelazimo stoga cestu prema tvrđavi, pa odatle još jednom slikam džamiju:



Tvrđava je zatvorena. Unutra nešto rade, uređuju (nadam se ne nešto u sklopu projekta Skopje 2014.), tako da se ne možemo prošetati tuda. Vraćamo se do Stare čaršije i idućih dvadesetak minuta lutamo kolopletom uličica, među sitnim radnjama. Ovdje se već osjeti duh Orijenta. Ljudi koji se ovdje zadržavaju, osim turista, uglavnom su Albanci.

Pored Stare čaršije je i crkva Sv. Dimitrije. Ulazimo malo razgledati, a jedan od dvojice koji stoje kraj ulaska mi pritom još kaže i „bujrum“. Razmišljam kako je to bizarno, da osoba iz crkvenih krugova, koji su najkonzervativniji što se tiče turskog utjecaja, koristi jedan ovakav tipičan turcizam. Pokazuje koliko je turština duboko prožela balkansku kulturu, pa makar ona bila i kršćanska. Daje podosta i za razmišljati u vezi onih krajeva Balkana gdje i danas postoji neprijateljstvo prema muslimanskoj vjeri. Jer, izgon turske kulture s Balkana znači i istjerivanje ćevapa, bureka, rakije, ispijanja jake kave, javašluka...što je sve ovamo doneseno s Turcima i uhvatilo duboko korijenje.

Na obali Vardara podižu i tzv. Muzej svega i svačega (Muzej borbe za makedonsku nacionalnu neovisnost i Muzej žrtava komunističkog terora):



Pogled preko Kamena mosta na Ploštad Makedoniju i planinu Vodno s velikim Milenijskim križem:



Južno od Ploštadi Makedonija, na Ploštadi Pella (nazvanoj prema glavnom gradu antičke Makedonije) niče Porta Makedonija, slavoluk koji bi trebao obilježiti trijumf borbe za neovisnost:



Ovo je već teški kič. Slavoluci stvarno nemaju nikakvu funkciju osim pokazne, iako su i njih gradili u doba historicizma (kao npr. onaj u Parizu). Ali opet, slavoluk na trgu okruženom socijalističkim zgradurinama...

Šećemo se Ulicom Makedonija do kraja, do negdašnje željezničke stanice, a danas muzeja. Potom skrećemo desno i dajemo se u potragu za kultnim skopskim jugonostalgičarskim restoranom „Kaj Maršalot“ (Kod Maršala). Navodno je čitav ukrašen memorabilijama iz doba socijalizma, a konobari su odjeveni kao pioniri.

Iako imamo adresu restorana, to ne pomaže previše – ta ulica ili nije tamo gdje bi trebala biti, ili je pak neoznačena. Nakon nekih 20-ak minuta vrtnje po kvartu i pitanja prolaznika napokon nalazimo restoran. Ambijent je u redu, imaju i prostrani vrt, ali to je zapravo sve. Što se menija tiče, posrijedi je obična pečenjara, koja nudi uobičajene pljeskavice, ćevape i slično, s tek tu i tamo kojim „dorađenim“ receptom (salata „Računajte na nas“, desert „Desant na Drvar“).

Nakon ručka lagano krećemo prema kolodvoru. U prolazu slikam grafit za moje ljevičare:



Na kolodvoru uzimamo stvari i polazimo na bus za Ohrid. Imamo koja 3 sata do Ohrida. Ena je pospana, pa ubrzo tone u san. Ja ju obično probudim kad bude nešto zanimljivo, iako je njoj očito više stalo do sna nego do gledanja okoliša, premda nema baš priliku ovuda prolaziti svaki dan. Negdje između Tetova i Gostivara se konačno posve razbudila i poslije mi je spomenula da joj je drago da nije prespavala ostatak puta prema Ohridu.

U Ohridu ćemo naravno spavati kod Vesne i Ace. Ja sam im poslao poruku još iz Zagreba, no prvi broj koji sam imao bio je kriv, onda sam pokušao na drugi, pa su mi odgovorili s dva dana zakašnjenja, kad smo već krenuli. Danas im isto šaljem poruku kad dolazimo u Ohrid i kad nas mogu očekivati, ali nema povratne informacije. Oni su totalno šlampavi. Po dolasku u Ohrid zapućujemo se izravno k njima, valjda će sve biti u redu.

Ulazimo u kuću, sve je tiho, zvono ne radi. Otvaramo vrata i ulazimo u dnevni boravak. Jest, Vesna je tamo, ispričava se zbog nereda, sve je u redu, imaju oni nas u vidu, samo što nije stigla danas od silnih poslova još i nas obavijestiti. Sjedamo malo u dnevni boravak. Ubrzo dolazi i Nikola (Acin brat, taksist koji nas je tri godine ranije i doveo k njima usred noći). Ćaskamo malo, komentiramo novogradnju po Skopju, kaže Nikola kako je više-manje svaka konstrukcija nacionalne mitologije proizvoljna i izmišljena. Pa zašto onda ne bi bila i ova, uostalom. Vrlo često na Balkanu slušamo rasprave o tome kako je ova ili ona nacija „umjetna“, jer su ju stvorili političari u recentnijem periodu. Ali, nisu li i ove druge, „prirodne“ nacije također stvorili političari (ili Crkva) u ranijim razdobljima? Evo, protivnici Makedonaca tvrde da je Makedonce stvorio Tito, a da su prije toga oni bili ili Bugari ili Srbi. Ali to ne znači da su Makedonci umjetniji od Bugara ili Srba – naposljetku, i Bugari i Srbi su to postali uslijed širenja nacionalnog duha u okviru Crkve. Što je srpski seljak iz 17. stoljeća znao o Nemanjićima i koliko je njihovu državu osjećao kao svoju? Taj je seljak radio za nekog turskog feudalca, isto kako je njegov prapradjed radio za srpskog feudalca. I ovaj mu potonji nije bio nimalo bliži – vjerojatno je srpskom seljaku bio bliži cincarski kmet negoli srpski vlastelin. E sad, imaju li oni koji su se kao nacija ustrojili u prvom valu nacionalnog buđenja (tijekom 19. stoljeća) pravo osorno se postavljati prema onima koji su to počeli činiti mnogo kasnije? Pa sve i ako su se dotada izjašnjavali pripadnicima ovog prvog naroda? Ja bih rekao da ne. Makedonci, Bošnjaci, Crnogorci, Bunjevci...a sutra možda i Kosovari (naspram ostalih Albanaca, jer i tu postoji netrpeljivost) nisu nimalo umjetniji narodi od Hrvata, Srba, Grka, Bugara... I pri oblikovanju jednih i drugih prisutan je bio određeni inžinjering, ustrojavanje zajedničkog jezičnog standarda, svijesti o zajedničkoj kulturnoj i povijesnoj tradiciji, itd. Ono što se radi u Skopju zapravo su dvije muhe jednim udarcem: akcentuiranje spomenute svijesti o kulturnoj tradiciji (o njenoj utemeljenosti otom-potom – ali kritičko preispitivanje nacionalnih mitova balkanskih naroda odvelo bi nas u predaleke digresije) , kao i arhitektonsko oživljavanje grada. Kako rekoh, možemo se tomu smijati, ali to bi trebao biti smijeh odrasle osobe koja promatra dijete kako nešto prvi puta čini i sjeća se sebe i svoje vlastite naivnosti u doba kada je to i sama radila. Nikako ne bi smjela biti nadmena sprdačina.

Napokon se smještamo u sobu. Nije baš bogznakakva, školjka pušta vodu, umivaonik se klima...Ena ipak smatra da su oni preljubazni prema nama (još su nas i ponudili slatkišima i pićem), ja joj kažem da to nije ništa naspram onoga što smo doživjeli pred 3 godine. Ovo je sad već uobičajeni posao.

Odlazimo u večernju šetnju Ohridom. Večerat ćemo u onom restoranu gdje su nas dvije godine ranije spopali oni Cigančići koji su nas žicali salatu. Ovaj puta sjedamo unutra.

Nakon večere smo dovoljno umorni da se zaputimo doma i zakrmimo. Na Ohridu uvijek punimo baterije, pa ćemo tako i sutra lunjati ovuda...

egerke @ 00:53 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, travanj 12, 2013
SRIJEDA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stvar se nije sredila. Ena je stoga odlučila propustiti današnji izlet, nakon što se još dodatno posavjetovala s mamom (liječnicom). Isto smo se tako složili da nema razloga da ja ipak ne odem onda sâm u Rilski manastir.

Dok sam rezervirao hostel, pisalo je da u hostelu imamo doručak. Nakon što sam sjeo za stol i počeo si uzimati hranu, vlasnica hostela mi na prilično grub način daje do znanja da moram platiti 3€, ili ne mogu jesti doručak. Zgađeno odustajem od doručka (iz principa joj neću dati 3€ zbog takve nepristojnosti) i odlučujem da ćemo doručkovati u Dunkin' Donutsu. Iako su ti proizvodi prilično nezdravi, ja volim tamo svratiti, a Bugarska je jedina zemlja u regiji gdje to mogu.

Dunkin' Donuts je odmah uza ugla. Nakon doručka se pozdravljamo – Ena se vraća u hostel i kaže da se nada da će se situacija smiriti tako da se barem kasnije može prošetati gradom. Ja pak idem na tramvaj koji će me prebaciti do manjeg autobusnog kolodvora u naselju Ovča Kupel, na zapadnom dijelu grada. Vrijeme je tmurno, u zraku visi neka kiša.

Poučen prethodnim iskustvima iz Sofije, odlučujem se kupiti kartu za javni prijevoz, košta 1 lev (oko 3,5 kn). Tramvaj je uobičajena šklopocija, a ni pruga nije u bajnom stanju. Imaju doduše najavu stanica, ali poništivač za karte je još uvijek mehanička bušilica koja kartu vrlo često rastrga na nezgodan način, tako da sam se bojao da ću imati problema s kontrolorom ako se pojavi. Srećom nije, što pak znači da sam bezveze potrošio 1 lev.

Pristižem na Ovču Kupel. Sofijska predgrađa puna su bezličnih socrealističkih blokova i izgledaju poprilično depresivno. Bus za Rilu je već tamo, a ja kupujem posljednju kartu. Da je Ena ipak išla, imali bismo problem.

Smještam se u zadnji kut autobusa, a potom krećemo. Izlazimo cestom preko mjesta Vladaja, kuda smo išli i 3 godine ranije za Skopje, a potom prije Pernika skrećemo na jug, na autoput prema Blagoevgradu.

Negdje usput:



Prolazimo Dupnicu, još jedno mjesto koje izgleda tako kao što zvuči. Sliku nemam.

Ubrzo nakon toga skrećemo s glavne autoceste prema gradiću Rila. Krajolik:



Iza mjesta Rile ulazimo u kanjon, koji vodi u dubine planinskog masiva Rila:





Nakon još nekih 20-ak minuta vožnje, zaustavljamo se pred ulazom u Rilski manastir:



Imam nekih sat i pol vremena do povratka autobusa, što bi trebalo biti dovoljno za razgled manastira.

Službeno nazvan Manastirom svetog Ivana Rilskog, Rilski je manastir najveći i najznačajniji u Bugarskoj, a uvršten je i na UNESCO-v popis svjetske baštine. Manastir su u 10. stoljeću ustanovili učenici svetog Ivana Rilskog, koji je kao pustinjak živio u pećini nedaleko mjesta na kojem se manastir nalazi. Sve otada, pa do pada Bugarske pod Turke, svaki je car svojim donacijama potpomagao razvoj manastira, koji je postao glavno središte bugarskog duhovnog života. U 14. stoljeću srpski vlastelin Hrelja Ohmućević Dragovol dao je obnoviti crkvu manastira i izgraditi obrambeni toranj koji se danas naziva Hreljinim tornjem. Ujedno je to najstariji dio današnjeg kompleksa manastira, budući da su Turci nakon osvajanja Bugarske uništili veći dio manastira. Potkraj 15. stoljeća, ponajviše zalaganjem sultanije Mare Branković, manastir je obnovljen, a tada su ovamo iz Velikog Trnova preneseni i posmrtni ostaci Ivana Rilskog. Otada je manastir funkcionirao kao žarište bugarskog jezika i kulture. Iduće razaranje dogodilo se 1833., kada je stradao u požaru. Obnovljen je prilozima bogatih Bugara i tada je dobio današnji oblik. Obnova je trajala 28 godina. U to je vrijeme, pod vodstvom Neofita Rilskog, u manastiru utemeljena i škola koja je širila bugarsku nacionalnu svijest.

Ulazim u glavno dvorište manastira. Na sredini je crkva:







Dvorište je okruženo stambenim kompleksom manastira:









U stambenom se dijelu nalazi oko 300 soba, 4 kapele, a tu je smještena i knjižnica kao i manastirski muzej.

Ovdje se dobro vidi dubina klanca u kojem je manastir smješten:





Hreljin toranj:



Pritisnut zovom prirode moram se nakratko udaljiti od manastira, pa tako imam priliku uslikati i ovaj kutak doline:



Po povratku odlučujem iznutra obići crkvu. Trijem je ukrašen freskama:











Dvorište vrvi turistima. Čujem razne jezike: grčki, ruski, francuski, srpski...kasnije ću vani vidjeti i jedan hrvatski autobus. Inače, manastir godišnje posjeti oko 900 000 ljudi.

Dio kompleksa obnavljaju:



Ulazim u crkvu. Unutra je zabranjeno fotografiranje (vjerojatno jer blicevi smetaju freskama i ikonama), ali sam ipak uspio okinuti par slika, bez blica:













Na slikama se vidi vrijedan ikonostas, na kojem su četvorica majstora radila pet godina.

Malo duhovno kontempliram, čak se i pomolim za uspješan nastavak putovanja, pa potom izlazim opet na dvorište. Muzej ne stignem obići, mogu se još malo vrzmati po dvorištu, ili se mogu prošetati uokolo i nešto pojesti. To ću i učiniti, možda nađem neke bugarske specijalitete.

Još malo brda uokolo:





Pokraj manastira se nalazi samo jedan restoran koji je dosta gužvovit, tako da je pitanje bih li stigao naručiti i pojesti prije polaska autobusa. Odlučujem se stoga na kupnju nekakve slatke lepinje, pomoću koje ću izdržati do Sofije, a onda ćemo vidjeti za dalje.

Izvana manastir izgleda kao tvrđava:



Bliži se čas polaska. Vraćam se na parkiralište pred manastirom:



Bus ubrzo polazi, imam nekih dva sata vožnje do Sofije. Šaljem poruku Eni da se nađemo opet ispred Dunkin' Donutsa i da se nadam da je dobro. Odgovor ne dobivam jer je Ena ostala bez novca na mobitelu, ali se nadam da je vidjela poruku.

Još jedna od stijena kanjona:



Putem natrag za Sofiju slikam umjetno jezero kod mjesta Djakovo:



Kako se približavam Sofiji, sve jače pada kiša. Kišobran nisam uzeo, ne samo na izlet, nisam ga uzeo ni na put (obično u takvim okolnostima uzmem kabanicu). Bit će veselo po dolasku u Sofiju...

Na Ovčoj Kupeli istrčavam iz autobusa i nekako se uspijevam dočepati druge strane ceste gdje je tramvajska stanica, a stajem i pod nekakav krović dok čekam tramvaj (na samoj stanici nema nikakve nadstrešnice). Šaljem Eni još jednu poruku, da sam stigao i da bude spremna.

Ovako izgleda ambijent na Ovčoj Kupeli – pogled prema autobusnom kolodvoru:



Tramvaj konačno dolazi, za desetak minuta sam iza Palače suda, i sad bi bilo zgodno skoknuti 50 metara dalje i pogledati postoji li još Hostel Sofija, no vani se upravo sastavlja nebo sa zemljom, pa tako ja trčući krećem prema mjestu gdje me Ena (nadam se) čeka s kišobranom. Još moram pretrčati i Bulevard Vitoša... Napokon, evo me kod Dunkin' Donutsa, Ena me, hvala Bogu, čeka.

Njoj je bolje, stvari su krenule, ali ćemo ipak prvo do hostela, da se ja osušim i da pričekamo mogući prestanak kiše.

Nakon nekih sat i pol kiša je jenjala, pa se odlučujemo za šetnju. Tada Ena primjećuje da joj je nestao kišobran, koji je ostavila pred vratima stana da se suši. Sve mi se manje sviđa ovaj hostel, ali, što se može, platili smo za dvije noći...

Izlazimo u šetnju. Usput slikam zgradu Akademije dramskih umjetnosti i filma:



A i narodno kazalište:



Rotunde sv. Georgija se možda i sjećate od mog prošlog posjeta Sofiji (tada ju je doduše posjetila samo Vesna):



A tu je i zgrada središnje natkrivene tržnice:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za idući dan za Skopje. Sjećate se možda da u Sofiji postoje dva autobusna kolodvora, veliki i Travel market, s onim kolopletom kućica u kojima su razne agencije (i onaj pas koji je ugrizao Vesnu). Idemo se prvo raspitati na veliki kolodvor. Nigdje ne nalazimo zadovoljavajuće informacije, pa se stoga obraćam ženi na šalteru. Žena nam kaže da liniju za Skopje održava samo kompanija Matpu i da moramo na Travel market. Kaže nam i broj kućice u kojoj je ured. No ured je zatvoren. Bus polazi ujutro u 7, ali se ured otvara već u pola 7, tako da ćemo stići kupiti kartu i ujutro.

Odlazimo na večeru. Ja sam, pretražujući svoj stari vodič Sofia in your pocket, našao restoran pod imenom Manastirska magernica, koji servira bugarske specijalitete i to uglavnom one koji su se jeli po manastirima. Bez previše razmišljanja odlučujemo se provjeriti kako to izgleda. Restoran je smješten u centru, u jednoj od ulica okomitih na Bulevard Vitoša, ima i uređen vrt, no vrijeme je takvo da nitko ne sjedi vani. Unutra je uređen u tipičnom stilu za etničke restorane, s puno predmeta povezanih s narodnom kulturom (odjeća, alatke...), a izgleda kao veliki stambeni prostor, pa su pojedine prostorije otprilike veličine dnevne sobe ili čak manje. Naručujemo i dok čekamo pravu hranu, donose nam neke meze (sir, mesne nareske i slično) na čijoj se sredini nalazi neka čudna bijela meka masa za koju ja pretpostavljam da je sir. Po teku ne izgleda kao sir. Ena misli da je mast, ali nema okus ni po masti. Zaključujem da je možda posrijedi maslo, iako ni sâm ne znam kako točno izgleda maslo. No pretpostavljam da bi bilo žuće. Mnogo kasnije (u biti, tek nedavno) mi je palo na pamet da se možda radilo o skuti. U svakom slučaju, štogod da je bilo, Ena baš nije previše toga jela (još se ne usudi, pogotovo ne nešto što otvara), što je meni omogućilo da ga u potpunosti slistim. Laughing Ena je tvrdila da se čak i konobarici na licu vidjelo čuđenje kad je vidjela da je netko to sve pojeo.

Hrana je solidna, ambijent je u redu, ako ste u Sofiji svakako preporučujem. Smile

Nakon večere slijedi još kratka šetnja Sofijom, a onda se vraćamo u hostel, sutra nam se valja poprilično rano dignuti. Po dolasku u hostel uviđamo da je Enin kišobran tamo. Netko ga je očito posudio za to popodne.

Bugarska epizoda neće nam ostati u osobito ugodnom sjećanju – što zbog ljudi, što zbog Eninih problema, što zbog činjenice da Ena nije vidjela Rilu. Neka, sutra prelazimo u zemlju koju mnogo više volimo – ja zbog pozitivnih iskustava s Makedoncima, a Ena zbog svojih korijena (naime, njen pradjed je iz Velesa). Ena, doduše, ima i bugarske korijene – njena prabaka (ili praprabaka, nisam više siguran), Persida Petkova, bila je bugarska Romkinja. Kažu da Ena jako liči na nju. Nisam vidio sliku dotične, no Ena ne izgleda baš kao Romkinja.

Dižemo se prije 6, zato hrrrrr...

egerke @ 00:29 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 11, 2013
UTORAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U drugom madracu nije bilo buha, tako da je Ena ovu noć spavala mirno.

Osvanuo je vjetrovit, ali sunčan dan, ono što bismo nazvali „zdravim vremenom“. Jutro u Nišu iskoristit ćemo za obići još jednu lokalnu znamenitost. S tim se ciljem upućujemo prema istočnom rubu grada. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas kod kompleksa:



Riječ je o Ćele-kuli, bizarnom spomeniku koji svakako nije izgrađen s tim ciljem. Čitava priča započinje 31. svibnja 1809., tijekom Prvog srpskog ustanka, kada se na brdu Čegar, nedaleko Niša odvila ključna bitka kojom su srpski ustanici pokušali zauzeti Niš i potom nastaviti s prodorom dalje na jug. Prije te bitke srpske su snage držale Niš u blokadi tri tjedna, tražeći od grada da se preda. Turci, koji su u gradu imali poprilično malo vojske, to su vrijeme iskoristili za dopremanje novih snaga. Naposljetku je broj turskih vojnika iznosio do 40 000, dok je Srba bilo najviše 18 000. Od 6 položaja srpskih ustanika ljudstvom je najbrojniji bio onaj na brdu Čegar, sjeveroistočno od Niša. Njime je zapovijedao Stevan Sinđelić. Iz tog su razloga Turci svoj napad usmjerili upravo na Čegar. Napadali su 4 puta, i svaki puta bili odbijeni. Naposljetku su, uslijed stalnog pristizanja novih vojnika, uspjeli nadvladati srpski otpor i prešli na borbu prsa o prsa. Kada je Sinđelić shvatio da je situacija bezizlazna, te da će izginuti zajedno sa svojim vojnicima, odlučio se na očajnički čin – potegnuo je kuburu i pucao u skladište baruta. Eksplozija je poubijala sve preostale srpske i mnogo turskih vojnika – konačan broj žrtava bio je oko 16 000 Turaka i 4000 Srba (naravno, nisu svi poginuli od eksplozije, neki su stradali ranije).

U želji da zastraše Srbe i spriječe ikakvu pomisao na novi ustanak, Turci su odlučili sazidati Ćele-kulu – jednostavan objekt od četiri zida koji zatvaraju šuplji unutrašnji prostor, a na čijim su zidovima s vanjske strane bile uzidane lubanje ustanika (vjerojatno onih kojima je glava nakon eksplozije ostala čitava). Takvih je lubanja, prema iskazima svjedoka, bilo 952. S druge strane, kože s glava čije su lubanje završile u Ćele-kuli bile su napunjene slamom i poslane sultanu u Carigrad (što je bila standardna procedura u Turskom Carstvu, samo što se obično nije vadila lubanja). Lokacija objekta također je pažljivo odabrana – radilo se o mjestu pored glavne ceste Niš-Sofija-Carigrad, na usamljenoj čistini, te je zamislivo kakav je dojam ostavljala takva građevina na prolaznike, pogotovo npr. noću.

S vremenom je lokalno srpsko stanovništvo, unatoč zabrani, uklanjalo pojedine lubanje i pokapalo ih. Već 1882. nalazimo zapis da se u kuli nalazi samo 511 lubanja. Danas je broj spao na svega 58.

Europa je za Ćele-kulu prvi puta čula kada je ovuda prošao francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine, koji je tom prilikom zapisao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu koliko vrijedi neovisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cijenu platili njihovi očevi.“ Unatoč tomu, Ćele-kulu je htio srušiti Mithat-paša, jedan od modernizatora Otomanskog Carstva, jer ju je smatrao iskazom primitivizma. No niški su se Turci usprotivili, te je građevina tako ostala. 1892. prilozima iz čitave Srbije financirana je izgradnja zaštitne kapelice koja je Ćele-kulu zaštitila od zuba vremena, koji ju je dotada poprilično načeo. 1937. središnji je dio kule očišćen, te je tada pronađeno još nekoliko lubanja koje su ponovno ugrađene u zidove. Kula je izvorno imala i krović, koji se s vremenom urušio, a na vrhu krovića nalazila se jedna zasebna lubanja, za koju se vjeruje da je Sinđelićeva.

Pored kapelice nalazi se ova ploča:



I Sinđelićeva bista:



Obilazimo oko kapelice, no sva od četiriju vrata su zaključana. Hm, po radnom vremenu bi trebalo biti otvoreno. Potom tek primjećujemo da je pored parkirališta s istočne strane nekakva zgradica u kojoj, izgleda, prodaju karte. U pravu smo. Dobivamo i stručno vodstvo, jednu djevojku koja nas uvodi u kapelicu i izgovara priču sličnu ovoj koju sam ja maloprije naveo.

Jedna od glavnih mana kapelice jest da je zapravo premalena, tako da je vrlo teško pogledom uopće obuhvatiti cijelu kulu. O fotografiranju da ne govorim. Pokušat ćemo, koliko se može:











Neke lubanje imaju vidljivu rupu od taneta, što znači da su njihovi vlasnici poginuli u nekom ranijem trenutku bitke.

Lubanja koja je navodno Sinđelićeva danas se nalazi na posebnom mjestu, budući da krova više nema:



Pogled na vitraje kapelice:



Kada sam prvi puta čuo za Ćele-kulu i vidio sliku, ispunila me jeza. Sada, kojih 25 godina kasnije, stojim na tom mjestu i, iako više ne osjećam užas, opet ne mogu vjerovati na kakve je sve gnjusobe spreman ljudski rod iz osvete. Shvaćam da je Turke pekla ta Pirova pobjeda na Čegru, ali istovremeno mi nije jasno kako bi podizanje jedne takve morbidne građevine trebalo ikoga odvratiti od možebitnog ustanka? Štoviše, takva bi okrutnost samo mogla pojačati otpor prema vlasti koja ne preza od takvog čina – a onaj tko je spreman uzeti oružje i boriti se za zbacivanje takvih tirana, te u toj borbi i poginuti, sasvim sigurno neće biti preplašen mogućnošću da mu lubanja bude izložena u nekakvoj budućoj građevini te vrste.

Napuštamo Ćele-kulu, vraćamo se u hostel, uzimamo stvari i krećemo na put prema kolodvoru.

Vlak iz Beograda očekivano kasni. Kupujemo kartu za Sofiju, a potom odlazimo do mjenjačnice kako bi se Ena riješila preostalih dinara i zamijenila ih za eure. Leve se ovdje ne može nabaviti.

Napokon dolazi vlak koji je puniji no obično. Ne nalazimo mjesta ni u jednom kupeu, te stoga moramo stajati kod WC-a. Dok čekamo polazak, gledam konduktera, koji me užasno na nekoga podsjeća. Isti pokreti glavom, iste grimase...ali ne uspijevam naći poveznicu. Još ni dan-danas se nisam uspio sjetiti.

Vlak se putem do Pirota donekle ispraznio, pa smo uspjeli uloviti mjesto, prvo na preklopnim sjedalima u hodniku, a potom i u kupeu. U Pirotu ulazi mnoštvo Bugara, premda su neki u vlaku bili već od Niša. Nije potrebno dugo da bi se skužilo – svi furaju razne vrećice, a kako se približavamo Dimitrovgradu svi su se uzjogunili i traže kojekakve zakutke u koje guraju robu – uglavnom šteke cigareta. Šverceri. Bit će veselo na granici.

Dimitrovgrad prolazimo bez većih poteškoća (uz Enino zgražanje na što liči), a potom dolazimo do Kalotine, gdje bugarski carinici ulaze praktički na otvorenoj pruzi – pored kolosijeka je neki improvizirani metalni peron i carinski ured. Uopće nije potrebno pratiti gdje se u vlaku nalazi kontrola – vidi se po stupnju užurbanosti ljudi na hodniku. Neka starica nije imala sreće – carinica joj iz vreće izvlači nekoliko šteka, sipajući pritom bujicu grdnji. Drugima se na licu vidu olakšanje – misle da će očito onda njih mimoići.

U našem kupeu je i neka žena koja putuje s liječenja u Ljubljani. Ne znam više točno što joj je, no putovanje Ljubljana-Sofija vlakom sasvim joj sigurno neće popraviti zdravstveno stanje. Doduše, ne bi joj ni autobusom bilo bolje...

Jedna druga žena, preko puta nas, pokušava nam objasniti kako Bugari kupuju u Srbiji, jer je sve mnogo jeftinije. Govori nam na bugarskom, pa ju samo djelomično razumijemo. Kaže kako su u Srbiji jeftiniji „cigareti, stoka...“ Treba mi koji trenutak da shvatim da je Bugarima „stoka“ ono što je nama „špeceraj“, tj. živežne namirnice, i da ipak nitko ne šverca ovce preko granice.

Zbog čitave te zavrzlame s carinom, pa onda još dodatnog zadržavanja u Dragomanu, nakupili smo do Sofije kojih 2 sata kašnjenja. Ali nema veze, i ovdje smo dva dana.

Po prispijeću u Sofiju uspješno izbjegavamo lešinare koji nas žele prebaciti do vagona za Istanbul, a potom izlazimo iz kolodvorske zgrade. Prvi je dojam – ovdje se u tri godine, otkako sam zadnji puta bio u Sofiji, nije ništa previše promijenilo. Dok se na drugim glavnim gradovima novih članica EU vide nekakve investicije, makar u najobičniji facelifting, ovdje toga nema. Pločnici su i dalje puni rupa, grad je raskopan jer još uvijek grade metro (valjda su u to upumpali sve novce od EU), a ni rasvjeta nije baš najsjajnija. Ni uz najbolju se volju ne mogu osloboditi one predrasude koju sam imao još iz doba kad nisam ni prismrdio Bugarskoj – da je to sumorna zemlja, sumornija od svih ostalih u bivšem istočnom bloku, a i da su Bugari sumorni ljudi, sušta suprotnost veselim i dobronamjernim Makedoncima. Zanimljivo, taj će dojam, neovisno, steći i Ena (pred kojom sam ja čak i zagovarao Bugare).

Upućujemo se Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru, stajući usput na bankomatu. Nismo se odlučili za hostel Sofija, ipak je malo prekaotičan za Enu. Odabrali smo jedan drugi hostel u centru, u jednoj mirnijoj uličici, ali samo 2 minute hoda od Bulevarda Vitoša. Riječ je zapravo o privatnom trosobnom stanu, koji je adaptiran u hostel. Vlasnica (valjda) je ne osobito ljubazna sredovječna Bugarka.

Izmoreni od puta, prvo ćemo jesti. Iza ugla je vegetarijanski restoran, pa ćemo tamo. Nakon večere, krećemo u noćnu šetnju Sofijom. Vodim Enu pokazati joj najznačajnije gradske znamenitosti, točnije one koje nismo prošli prilikom dolaska od kolodvora do hostela. A tu svakako spada katedrala Aleksandra Nevskog:



Kao i ruska crkva Sv. Nikole Čudotvorca:



Te večeri počinje problem koji će obilježiti čitav idući dan. Naime, dok su dosada moji suputnici imali uglavnom probleme s proljevom, Ena ima suprotan problem. Rekao sam već da ona nije previše putovala, pogotovo ne ovako, s ruksakom. Također sam spomenuo i da je dosta gadljiva. A kad putujete s ruksakom, često ne znate gdje će vas potjerati na WC. U Eninom slučaju taj je strah toliko jak da je ona razvila zatvor kao metodu efikasne kontrole. No, i zatvor ima svoje ograničenje, pogotovo ako redovno jedete, a ne želite riskirati zapletaj crijeva. I tako se te večeri, u Sofiji, po prvi puta na ovom putovanju (a već je peti dan puta) njena utroba pobunila. Stvar je dodatno zakomplicirala situacija da hostel, budući da je stan, ima samo jedan WC za sve goste (i vlasnicu, koja također tamo živi). Ipak, Ena me upozorila da bi se moglo dogoditi da će sutra veći dio dana morati biti blizu WC-a i da je lako moguće da sutrašnji planirani itinerer nećemo moći izvesti, barem ne zajedno. Odlučila je međutim pričekati do jutra, pa mi reći kako joj je, a onda ćemo vidjeti, želim li samo ja otići na planirani izlet ili će mi se ona pridružiti – smatrala je da je blesavo da samo radi nje ostanem u Sofiji, tim više jer je znala da će joj nakon tog jednog dana biti dobro.

Ha ništa, poći ćemo onda spavati i držati fige da se stvar do ujutro sredi...

egerke @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, travanj 25, 2012
SUBOTA, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Buđenje, pa doručak u hostelskoj kuhinji koja je mala čak i za standarde običnog stana. Ali u frižideru ima svega: pekmeza, Nutelle, soka od svježe iscijeđenih naranči. Naravno, i hostelmeštar je tu. Nije se ni presvukao, vjerojatno je mrtav umoran zaspao na nekom od slobodnih kreveta.
Dovršavamo doručak, ja se zadnji vraćam u našu sobu, Nikola i Vesna razgovaraju s njim. Priča o tome kako su njegovi iz Gevgelije, kako su nakon Drugog svjetskog rata vlasti protjerivale sve one koji su se u Makedoniji izjašnjavali kao Bugari, pa su tako i njegovi završili u Bugarskoj, priča o ocu (ili djedu?) kojeg su ubili Grci, a borio se s Gocom Delčevim, pa malo o Bugarskoj danas, kamo najviše odlaze Bugari u inozemstvo (veli da ih ima masa u Španjolskoj)...zanimljivo je da tip izgleda ne zna engleski, a vodi hostel. S nama mu nije problem sporazumjeti se, ali što s onima koji ne razumiju bugarski?

Odlazimo ponovno do autobusnog kolodvora, kupiti kartu za Ohrid. U tramvaju opet kontrola. Očito su Bugari jako savjesni - ili mi imamo vraški peh.
Na Travel marketu nalazimo onu agenciju, unutra je druga ženska. Kupujemo kartu za bus za Ohrid, kreće u 19 h. Pitamo ju kad je u Ohridu. Veli ona u 5 ujutro. To je 10 sati plus još jedan zbog vremenske razlike (Bugarska je kao i Rumunjska sat vremena ispred), dakle jedanaest sati vožnje od Sofije do Ohrida. Pa zar je moguće da su ceste toliko loše? Ili da na granici toliko gnjave? Ili da ima toliko usputnih stajanja? Neka, barem ćemo doći u Ohrid ujutro, nećemo morati negdje na cesti čekati svitanje. A ujutro će biti lakše naći i smještaj...

Vraćamo se pješice do grada, idemo opet u Prirodoslovni muzej. Usput slikamo Lavlji most preko Vladajske, te Bulevard Marija Lujza u produžetku: 





Sveta Petka: 



Prije muzeja prelazimo Battenbergov trg:



Dolazimo do muzeja, opet je nešto čudno. Vrata su otvorena, ali je sav u mraku. Vidimo natpis "Njama tok" (nema struje). Pitamo ih znaju li dokle će to trajati, vele da to ne ovisi o njima. Može doći za deset minuta, može za tri sata. Izgleda da nam muzej nije suđen. Odlučujemo napraviti đir po centru, prošetati se, i opet pokušati za sat i pol.
Nastavljamo Battenbergovim trgom do kazališta:



U parku na Battenbergovom trgu nalaze se mramorni stolići s ugrađenim mozaikom šahovske table:



Potrebno je samo donijeti figure, sjesti i čekati protivnika. Ljudi su očito dobro pripremljeni, jer ih većina donosi i ure sa sobom:



Jedan tip nas zove na partiju, ali mi nemamo vremena.

Još malo parka:





Razdvajamo se: Vesna odlazi na svoju stranu, Nikola i ja na svoju. Nikola i ja se odlučujemo prošetati uz Bulevard Vitoša, pa zaokrenuti lijevo, tamo još nismo bili. 

Sofijski tramvaji:



(primijetite fonetski način pisanja Raiffeisen bank)

Na tom istom uglu je i Palača suda:



Na Bulevardu Vitoša primjećujem Dunkin' Donuts. Jede mi se nešto, pa ulazimo. Nikola je isprva protiv, ali i on mi krade malo frapea (teško ribu u vodu natjerati, tj. Nikolu nagovoriti na jelo). Nastavljamo šetnju, Nikola si usput kupuje i kebab. Skrećemo lijevo s Vitoše, vidim jedan kiosk s odabirom piva. Kupujem Kamenitzu, Zagorku i Arianu za Marka.

Na sofijskim križanjima česte su ovakve povišene kućice za prometnike:



I Zagreb je nekad imao takve, samo što su bile na sredini križanja i ličile su više na ono plastično okruglo čudo koje si objesite oko vrata i u koje metnete novce kad se idete kupati.

Tražim mjesto gdje ću kupiti razglednicu. Usput smo locirali jednu pivnicu s dobrim izborom lokalne kuhinje, predložit ćemo Vesni da tu ručamo.

Prolazimo pored buvljaka s knjigama. Razmišljam da si kupim bugarski rječnik, ali ne vidim nekog pretjeranog razloga. Zasad mi dobro ide i bez njega, a ako opet dođem u Bugarsku vjerojatno ću ga kupiti. Napokon prodavaonica koja ima i razglednice. Ulazimo unutra upravo u trenutku kad je nestalo struje. Razgledavamo razglednice, imaju sve gradove u Bugarskoj - osim Sofije.

Približava se trenutak nalaženja s Vesnom. Naposljetku mi jedna gospođa na kiosku objašnjava da se razglednice mogu kupiti u pothodniku kod Parlamenta. Odlazimo tamo, usput slikam Arheološki muzej:



U prodavaonici u pothodniku je skupina ruskih turista. Čekam na blagajni, oni nešto ispituju prodavačicu. Ona im odgovara, veli "Njet." uz kimanje glavom. Rusi su zbunjeni. "Da ili njet?" Jedna od njih im objašnjava da Bugari obrnuto signaliziraju, dakle, ako veli "njet", onda je to ne, bez obzira na glavu. Razmišljam o tome kako se netko zaputi u Bugarsku, a da nije upoznat s tom osnovnom stavkom o Bugarima. Napokon sam i ja na redu, kupujem razglednice i pitam žensku gdje je najbliža pošta. Veli mi da se moram popeti po stubama iz pothodnika, a onda neka pitam dalje. No shit, Sherlock.

Nalazimo se s Vesnom na istom mjestu. Priča nam kako je bila u crkvi u dvorištu hotela Sheraton (kasnije ćemo ustvrditi da je to Sv. Georgi):





gdje je bilo u tijeku krštenje. Kaže da nikad nije prisustvovala pravoslavnom krštenju, pa oduševljeno opisuje kako je to izgledalo. Uglavnom, svećenik je klinca (koji je imao nekih 2 godine) proveo po prostoru oko oltara, zatim iza ikonostasa, pa opet natrag, pa ga je polijevao nekom tekućinom koja nije voda, a kako je ta bila vruća, mali se trgnuo i prolio dio toga...

U blizini Svetoga Georgija je i:







Idemo u muzej. O, divna li čuda, radi. Napokon. Ulazimo i razgledamo. U prizemlju su stijene i minerali, na prvom katu ptice, paleontološki dio, kao i gmazovi i vodozemci, ali taj se dio renovira. Nikoli je žao jer on voli zmije, a ovi navodno imaju veliku kolekciju živih zmija (ostale životinje su preparirane). Meni je čak pomalo i laknulo, jer, premda znam da većina tih zmija nije otrovna, i ne bojim ih se, svejedno imam neugodan osjećaj u njihovoj blizini. Blaga ofidiofobija, vjerojatno.
Inače, mene zanima i komparacija hrvatskih i bugarskih naziva pojedinih biljaka i životinja.

Zbirka minerala u prizemlju: 



Ptice:



Okamina amonita:



Te u mjerilu prema čovjeku:



(Nikola ima dvije osnovne poze – imperator i prezenter TV prodaje.)

Kostur sabljastog tigra:



Sisavci:



Mravojed: 



Tuljan:



Ris:



Rakun:



Zanimljivo, rakun se na bugarskome kaže "enot". Sad znate što vam je onaj "američki medvjedić" iz križaljki, kojemu je rješenje "enot".
Naglasimo još i da se vjeverica na bugarskome kaže "katerica", a štakor "plh". Kako se kaže puh sam zaboravio.

Na trećem katu je drveće i beskralješnjaci. Kukci: 



Razni beskralješnjaci:



Nikola i ja gledamo paukove:

 

Nikola ostaje šokiran pogledom na nekog ogromnog pauka iz Makedonije. Nada se da takvih nema u onim predjelima kuda ćemo se mi kretati.

Rakovi: 



Metilji, trakavice i ina zvjerad:



Razni tropski kornjaši:



U susjednoj je sobi ogromna zbirka leptira. Vesna je pisala diplomski o leptirima, pa je oduševljena. Zurim u nepregledno mnoštvo izloženih leptira, a znam da ih još ima ispod, po ladicama ormara. Vesna i ja razgovaramo o tome kako je koncept po kojem ovdje imamo za pojedine vrste i po desetak primjeraka, pomirljiv s neprekidnim proklamiranjem zaštite prirode i vrsta. Veli ona da se ponekad ne zna je li neki leptir samo modifikacija postojeće vrste ili potpuno nova vrsta, sve dok ga se ne ulovi. Aha, dakle u prijevodu, za znanost je dopušteno uništavati jedinke, no ako su npr. to leptiri štetočine, onda nije, jer se onda "remeti biološka ravnoteža". Njušim li ja to licemjerje biologa?

Slika leptira ima bezbroj, ovdje stavljam samo jednu (mislim da se radi o nekoj vrsti koja potječe iz Afrike, ali je ima čak i kod nas, što znači da može preletjeti Mediteran):



Plan muzeja: 



I nešto o muzeju:



Po izlasku iz muzeja odlazimo na ručak u pivnicu. Vesna želi kupiti i neke decentnije japanke, one iz Varne su joj super i ne žuljaju ju, ali su roza i općenito joj se doimaju neukusno i nekako - češki. Vesna je inače četvrtinu Čehinja. No, opet nema njezinog broja.

Još malo detalja Sofije:





Ovo je fontana ispred kazališta. Inače, u tom parku ima i nekoliko česmi. Nikola je stalno na putu pio vodu iz česmi, koja jest ukusna, ali ja se uvijek pitam je li čista. No, kad si žedan i vruće ti je, takve dvojbe padaju u drugi plan.

Iznad fontane, jato golubova:



Još malo parka na Battenbergovu trgu:



Vesna pije vodu na jednoj od brojnih česmi (česama?): 



Vrijeme je da se odemo još malo osvježiti u hostel. Ja moram napisati razglednice i poslati ih. U hostelu pitam onog frajera gdje je najbliža pošta, objašnjava mi da vjerojatno sada radi samo centralna pošta, koja je blizu. Velim suputnicima da se vraćam za 20 minuta. Nikola mi daje i svoje razglednice da ih bacim. Idem rečenim smjerom i nailazim na zgradurinu koja se zove Telefonska palača. Mislim je li i u Bugarskoj pošta združena s telekomunikacijama, prilazim zgradi. Tu je i neka ženska, koja također pokušava ući, veli "Zatvoreno e." Ja velim da meni treba pošta, ona veli da je to na drugom mjestu, moram samo tu skrenuti u pokrajnju ulicu, i onda je tamo. U pokrajnjoj ulici nema ničega. Izlazim na iduću glavnu ulicu. Odlučujem pitati jednu djevojku, prodavačicu koja stoji ispred dućana. Zuri u daljinu. Prilazim joj i velim "Izvinete...". Cura me pogleda i u strahu odskoči unatrag. Pa ne izgledam valjda baš TAKO strašno. "Kade e centralna pošta?" Veli da moram samo u prvu lijevo. I doista, napravio sam krug oko Telefonske palače, a nasuprot nje je centralna pošta. Opet ista fora - na pošti ti prodaju samo marku, a ti onda sam bacaj u sandučić.

Vraćam se u hostel, spremni smo, pozdravljamo se s tipom, krećemo na tramvaj. Prodavaonica karata kod Svete Nedjelje ne radi. Morat ću kupiti kartu kod vozača. Dolazi prvi tramvaj, sedmica. Ne znamo ide li na kolodvor. Nikola želi ući, velim mu da je bolje da se ne zezamo, možda usput nekamo skrene i što ćemo onda. Ispada da sedmica ipak ide na kolodvor, ali to smo saznali naknadno. Moja intuicija ponekad promaši. Dolazi jedinica, taj je naš. Kupujem kartu kod vozača (ovo dvoje imaju od jutra još kartu viška), no ovaj puta kontrole nema.

Prije izlaska iz tramvaja primjećujem da sofijski tramvaji imaju posebnog zaštitnika:



Na kolodvoru je već parkiran bus ohridskog Galeba. Dajemo tipu stvari, on poprilično nonšalantno baca moju torbu u bunker. "Ne frlajte, šiše e vnatre!" vičem, i već vidim u mislima kako mi se ružina rakija razlijeva po ruksaku. Tražim od Nikole da me razuvjeri: pa nije tako jako bacio, a i boca je od debelog stakla, a i odjeća će amortizirati udarac...

Penjemo se u bus, Nikola i ja sjedamo skupa, Vesna s druge strane prolaza. Točno u sedam krećemo. Nekako mi se čini kao da idemo doma. Makedonija je ipak "naša".
Treba vremena dok se izvučemo iz Sofije. Ulice su prometne i uske, a i kad smo izašli iz grada vozimo se normalnom cestom prema granici, nema autoputa. Usput slikam termoelektranu u gradu Perniku:



Noć se spušta, primičemo se brdima koja kao zid stoje na bugarsko-makedonskoj granici. Osogovske planine. Dugo vremena tek pojam koji znam sa zemljopisne karte, sada postaje stvarnost. U sumrak stižemo u Kjustendil. Prašnjav i zaboravljen grad na putu prema granici u ovom se trenutku čini još zapušteniji nego što jest. Grad je navodno poznat po svojim toplicama, ali sada iz njega samo želimo čim prije otići. Počinjemo se uspinjati prema graničnom prijelazu. Putem zastajemo na piš-pauzu u nekoj usputnoj krčmi. Izlazimo van, gledamo red za WC. Same ženske. Sjetim se onog vica o jednom daru koji je Bog još dao Adamu i Evi, pa se Adam zgurao prvi i uzeo uspravno pišanje, dok su Evi ostali tek višestruki orgazmi. Nikola i ja stojimo i promatramo red, zaključujemo da je Adam dobro odabrao.
Trošim posljednje leve na sladoled, trpamo se opet u bus i nastavljamo. Dolje u dolini titraju svjetla Kjustendila. Nikola komentira: "S ponistre se vidi Kjustendil."
Već je noć, kada odjednom, nekoliko zavoja ispred, iz mrklog mraka izranjaju konture graničnog prijelaza. Tko bi rekao da je ovaj prijelaz na kraju svijeta zapravo dio glavnog prometnog transbalkanskog koridora. Bugari nam uzimaju pasoše, propuštaju bus na područje ničije zemlje. Parkiramo se i izlazimo van, protegnuti noge. U dva navrata pozivaju po jednu osobu u kancelariju, zatim ih vraćaju. Naposljetku zovu vozača, on se vraća s hrpom pasoša. Pitam "Site?" "Site." Opet u bus, vraćaju nam pasoše, pa pedeset metara naprijed, zatim ulazi makedonski policajac da opet pokupi pasoše. Bus se odlazi parkirati na stajalište iza prijelaza, na kojem na nekoliko mjesta vidimo i grabu za podvući se ispod busa. Dobivamo uputu: "Svi van, uzeti prtljagu, staviti ju na stol i otvoriti ju." Uzimamo ruksake, stavljamo ih na niski carinski stol pored busa. Provjeravam, boca se nije razbila. "Okrenite prtljagu od sebe, stanite iza stola, i ruke na leđa." Kao da smo u vojsci. Zaboga, ljudi, mi IZLAZIMO iz Europske unije, čemu tolika rigoroznost. Dolazi carinik, samo se prošeće, ali mi imamo Vesnu, osobu koja bez pol frke može proći bilo koju granicu. Trebala bi ju kolumbijska mafija koristiti za švercanje kokaina. Uglavnom, sve je u redu, opet zatvori prtljagu, spremi ju natrag i opet u bus. Gunđam zbog cariničkih kerefeka. Makedonski policajac nam vraća pasoše. Pita nas koliko dana ostajemo. Veli nam da se prijavimo na policiju kako ne bismo imali problema prilikom izlaska iz Makedonije. U autobusu zaista šaroliko društvo. Dva sjedala ispred nas je npr. neka Kineskinja.
Krećemo, makedonski se granični prijelaz zove Deve Bair, što je na turskome, mislim, izvorno naziv za onu utolinu između devinih grba, pa onda u prenesenom smislu i za zavojitu cestu. A cesta i jest zavojita, serpentina na serpentinu, dok se spuštamo na drugu stranu Osogovskih planina. Vraćamo sat unatrag. Opet smo u našoj vremenskoj zoni, opet smo u bivšoj Jugi.

Mjesec iznad Osogovskih planina: 



Prvi grad kroz koji prolazimo je Kriva Palanka, još uvijek smještena na obroncima Osogovskih planina, u dolini Krive Reke. Sve se više borim sa snom i na koncu negdje nakon Krive Palanke i tonem u san. Kumanovo sam prespavao, u jednom se času trgnem i vidim naplatne kućice. Zar Makedonija ima autoput? Očito. Sljedeće buđenje je u Skopju. Izlazim van protegnuti noge i malo se razbuditi. Iz zvučnika sviraju Oliver i Davor Radolfi: Ljubav je tvoja kao vino. Osjećam se kao da sam opet doma. A i makedonski sam učio, osim toga, bliži nam je nego bugarski, neće biti problema.
Napuštamo Skopje, vozimo se kroz grad, noću izgleda uređeno, osvijetljeno, ali - kao Novi Zagreb. Nepregledni nizovi novih zgrada, bez duha i duše. Nije ni čudo, većina grada je 1963. bila sravnjena sa zemljom u potresu. Izlazimo iz grada, opet smo na autoputu, idemo prema Tetovu. Nije mi jasno što ćemo raditi do pet, negdje je oko ponoći, a mi smo već tu.
Opet tonem u san. Kad sam se probudio, Nikola sjedi dijagonalno red iza mene, a iz zvučnika svira Toše Proeski. Nepogrešivo smo u Makedoniji. Opet kunjam. Pri sljedećem buđenju Nikola sjedi red ispred mene, a iz zvučnika Toše Proeski pjeva "Još i danas zamiriše trešnja" na makedonskom. Treći puta me budi činjenica da autobus stoji, zatim me Nikola trese i veli "Ohrid." Otvaram oči i gledam na sat. 2,15. "Ali, kako?" "Ne znam ni ja, ali sad smo tu.", veli on.
Izlazimo iz busa, vani je vraški hladno. Trebamo nešto s dugim rukavima. Ja imam samo kišnu kabanicu, a ona mi je na dnu ruksaka. Nekako ju izvlačim i oblačim. Autobusni kolodvor u Ohridu zapravo je veliko ograđeno parkiralište. Ali, gdje je grad? U kojem smjeru? Krećemo na jednu stranu, zatim se predomišljamo, pa Vesna kreće prema jednom od taksista. On nam kaže da nas može prevesti do grada i pita nas imamo li smještaj. Velimo da nemamo, da smo se nadali nešto naći ujutro, da su nam u Sofiji rekli da stižemo u pet... On kima i veli da ćemo teško naći smještaj, sve je puno u hotelima. A koliko ostajemo? Dvije noći. Kaže on da bi nas od jutra mogao smjestiti kod sebe, on iznajmljuje sobe odmah u centru, kod crkve Svete Sofije, ako znamo gdje je to (kimam, iako pojma nemam gdje je), ali da ne zna gdje ćemo provesti ovu noć, jer on nema mjesta. Razmišljamo. Veli zatim da jedino može probati nazvati brata, on živi malo dalje, izvan centra, pa bismo možda mogli noćas kod njega. Zove brata, ali se nitko ne javlja. Rekne nam da uđemo u auto. Kreće prema gradu, zove opet brata. Kaže: "Evo, dovodim ti troje, imaš li mjesta?" Stajemo pred kućom u dijelu grada koji liči na tipična vikendaška predgrađa mnogih naših naselja po obali. Ulazimo u vrt, na terasici sjedi jedan tip. Zbunjeni smo, nije nam baš ni ugodno, upadamo ljudima u pola tri u noći, osim toga, malo smo i nepovjerljivi. Smještamo se, ubrzo iz kuće dolazi i bratova žena, pita nas hoćemo li kavu. Prihvaćamo, nadamo se da ćemo moći zaspati - uostalom, ovo je Balkan, ovdje kava podmazuje konverzaciju. Predstavlja se, kaže da se zove Vesna. Zanimljivo, taksist koji nas je doveo se zove Nikola. Ne znamo kako se zove brat, ali garantirano nije Krešimir. Gospođa se vraća, pita nas što nas dovodi u ovo doba. Po govoru joj se čuje da nije Makedonka. Pričamo o tome kako smo putovali iz Sofije, malo i o putu samom, razgovor se opušta. Ubrzo stiže i kavica. Ispričavamo se još jednom na smetnji (iako, tehnički, trebali bi se ljutiti na brata koji im nas je uvalio). Nemaju ni oni mjesta u sobama, ali priredili su nam krevete u dnevnom boravku, čisto da prenoćimo, pa ćemo se onda ujutro prebaciti. Ulazimo unutra, jedan rastegnuti trosjed i jedna rastegnuta fotelja. S obzirom da smo dosada zajedno spavali Vesna i ja, i Nikola i ja, sad je red da Vesna i Nikola spavaju skupa, pa ja uzimam fotelju. Gospođa nam donosi posteljinu, pokazuje gdje je kupaona, želi nam laku noć. Nekako se smirujemo prije počinka. Vesna me pita ljutim li se još za Sofiju. Naravno da se ljutim, kao i za Bukurešt, kao i za sve ostale primjedbe, ali sam potisnuo, jer čekam da ona bude voljna to raspraviti. No nije da sam baš razdragan u njenom društvu. Nekako ću zgurati još ovih tjedan dana, ali me njena nesklonost analizi uzroka nesuglasica frustrira.

Kakogod. Sada nam je odmoriti se...

egerke @ 12:59 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
utorak, travanj 24, 2012
PETAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma: Eläkeläiset – Humppaaima



Da, krevet je bio definitivno pretijesan, tako da sam se noću morao boriti da Nikolu ili ne izguram iz kreveta, ili pak da se ne izvalim na njega. 

Ujutro, poslije buđenja, prvo idemo na poštu. Trebamo poslati razglednice. I ovdje vrijedi sistem "mi vam damo marku, a vi ju sami lijepite i bacate pošiljku u sandučić". Izlazimo van, ispred pošte su sandučići. Zaključujem da "čžbina" znači "inozemstvo", i odabirem taj sandučić. Razglednice su stigle, dakle bio je to dobar sandučić.

Napunio sam bateriju, pa krećem u nova bilježenja fotićem. Glavna pješačka ulica:



Tko kaže da u bugarskom nema infinitiva? Laughing



Sjedamo opet na onaj isti trg, u onu istu slastičarnicu, na doručak. Preko puta je - kazalište?



Nikola ide po falafel, Vesna i ja opet neku kavu i kolače. 

Nakon meze, a prije kretanja u hotel i spremanja (a moramo još i platiti), radimo đir oko tog trga. Jedan od plovdivskih sedam brežuljaka: 



Eto, tako, neka kuća: 



Fontana na trgu koji to nije:



Na moje inzistiranje ne lutamo previše, bojim se da ne zakasnimo na vlak. Odlazimo u hotel, plaćamo, uzimamo stvari. Vesna ipak odlučuje ispeglati onu robu. 
Krećemo na kolodvor. Ispada da vlak ipak ide 20 minuta kasnije. Sjedamo u kolodvorsku restauraciju, žedni smo. Uzimam čaj s okusom švicarske konoplje. Što sve neće izmisliti.

U pola 1 dolazi vlak iz Burgasa, smještamo se u njega i opet smo na putu. 

Pejzaž je dosta nezanimljiv, opet u kontrastu s ugodnom vegetacijom gradova, ovdje je sve sparušeno od žege:









I neizbježni znakovi socijalističkog napretka: 



Pa suncokreti:





Opet zastajemo u nekom usputnom kolodvoru gdje je vrijeme stalo:



I onda se naposljetku počinjemo penjati. Iz Trakijske nizine penjemo se prema planinskim masivima Rile i Vitoše, gdje se u kotlini smjestila i Sofija. Sofija je inače četvrti najviši glavni grad u Europi, ispred nje su - očekivano - Andorra la Vella, zatim - neočekivano - Madrid, te Priština. Kako ćemo vidjeti, upravo zbog te visine Sofija ljeti ima ugodnu klimu, ne pretjerano vruću u usporedbi s npr. Plovdivom.
Pejzaž postaje gotovo alpski:









Naposljetku smo opet u ravnici, u Sofijskoj kotlini. Prvo opet jedna stanica koja izgleda kao da još samo fali tumbleweed:



Zatim mjesto zanimljivog naziva:



Bugari često vole davati imena gradovima prema osobnim imenima ili čak pseudonimima. Elin Pelin je poznati bugarski književnik, pravim imenom Dimitar Ivanov Stojanov. Grad se zvao Novoselci, a onda je nazvan u čast pisca koji je rođen u obližnjem selu.

Nakon Rumunjske, za koju sam imao Lonely Planetov vodič, Sofija je prvi grad za koji opet imam vodič, skinut s web-stranice In your pocket. Stoga provjeravam hostele, uzimajući u obzir i da Prirodoslovni muzej radi do 6, pa bismo morali naći neki bliži hostel tako da ne moramo lunjati do tamo. Jer već je tri, a mi stižemo na sofijski željeznički kolodvor.
Tramvaj stoji odmah ispred kolodvora. Zanimljivo, dok većina gradova ima standardni željeznički razmak tračnica (1435 mm), a određen broj europskih gradova, poput Zagreba, Osijeka, Beograda, Bratislave, Helsinkija i još nekih gradova po Njemačkoj razmak od 1000 mm, Sofija ima 1009 mm. Posve nepotrebna razlika. I, ruku na srce, posve nepotreban podatak. Laughing
Kupujemo kartu za tramvaj. Morate paziti da se ne zeznete, jer ako tražite "kartu", dobit ćete pokaz, karta se kaže "bilet". Dolazi tramvaj, ulazimo unutra i tražimo aparat za cvikanje. Aparati (zapravo najobičnije mehaničke naprave koje probuše kartu) se nalaze na - prozorskom okviru. Odluka da kupimo karte pokazala se dobrom, jer odmah dolazi kontrola.

Vozimo se od željezničke stanice Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru. Hostel za koji sam se odlučio da ćemo prvo pogledati je u ulici odmah pored centra. Silazimo, nalazimo ulicu, ali krećemo na krivu stranu. Natrag, na drugu stranu bulevara. Naposljetku nalazimo neuglednu stambenu zgradu, no tamo piše Hostel Sofia. Penjemo se na drugi kat, ulazimo unutra, tamo je dnevni boravak i stol s kompjutorom za kojim sjedi neki tip. Pretpostavljam da je on recepcionar, pa mu se obraćam. On mi s britanskim naglaskom kaže neka potražim malo starijeg tipa u crvenoj majici. Odlazim hodnikom do kuhinje i tamo nalazim rečenog tipa. Čovjek od nekih šezdesetak godina, prosijed, mršav, bljedunjav, očito glavni. Vodi nas u jednu prostoriju i veli nam koji su kreveti slobodni, izaberite si koje hoćete.
Smještamo se i odlazimo se tuširati, presvući se i spremiti za obilazak. Vesna i Nikola razgovaraju o tome idemo li prvo jesti. Već je prošlo četiri i ja im velim da bismo se trebali požuriti prvo u muzej, ako dotični radi do 6. Odjednom Vesna kaže da i nije toliko bitno hoćemo li stići u muzej.
E, ovo već postaje ozbiljno. Mi smo inače čitavo vrijeme jedan dan u zaostatku, i morat ćemo neko od planiranih spavanja izbaciti. Prvi od gradova gdje smo mogli uštedjeti na spavanju bila je upravo Sofija. Ideja je bila da dođemo u Sofiju prijepodne, pogledamo grad tijekom dana, i onda navečer odemo busom dalje za Skopje. Međutim, ako smo odlučili ići u muzej, još tamo u Varni, onda se to promijenilo - spavamo ipak u Sofiji, jer nam je onda ipak tih sedam sati u Sofiji premalo da vidimo i grad i muzej, a noć manjka nadoknađujemo negdje drugdje, možda u Skopju za koje je Mate rekao Nikoli da nije osobito zanimljivo. A i moderan je grad. Doduše, i moja je psihijatrica za Sofiju rekla da je bezveze, pa ipak, koliko sam vidio, nije tomu tako.
Upravo zato što smo računali da idemo u muzej nismo se ni žurili ujutro iz Plovdiva, nego smo stigli u Sofiju popodne. I sada odjednom Vesna kaže da "ne mora nužno vidjeti taj muzej"!
Ako nešto ne volim onda su to promjene plana u zadnji čas. U ovakvim situacijama, spontanost je opasna. Došli smo u Sofiju s idejom da vidimo taj muzej i vidjet ćemo ga. Sada. Na koncu ipak krećemo i idemo prema muzeju.

Izlazimo na Battenbergov trg, jedan od središnjih sofijskih trgova, gdje se nalazi negdašnja kraljevska palača, današnja Nacionalna galerija. Idemo prema ulici u kojoj se nalazi Prirodoslovni muzej. Adresa ima broj 1, dakle to bi trebala biti prva kuća u toj ulici. Na početku ulice s te strane je park, ispred toga zgrada Nacionalne galerije, iza parka je jedna oveća bijela zgrada. Ja pokazujem na tu zgradu i velim "Mislim da je ono." Nikola pak pokazuje na jedan pokrajnji ulaz u kraljevsku palaču, i veli "Ja mislim da je tu." Meni se iskreno čini sumnjivim da bi Prirodoslovni muzej bio u istoj zgradi s Nacionalnom galerijom i velim mu "Čisto sumnjam, ali ajmo pogledati." Očekivano, to je pokrajnji ulaz u Nacionalnu galeriju. Velim "Onda je onaj drugi, ajmo tamo." Ali, Nikola nastavlja ravno kroz park, Vesna za njim. Nije mi jasan njihov postupak, pa im velim "Gle, vidli smo da nije ovo, onda je očito ona druga zgrada, hajdemo tamo." Nato Vesna počinje bjesnjeti da zašto ih ometam, pa šećemo se, nije da imamo neku rutu. Ja joj pokušavam objasniti da, kad si nakratko u nekom gradu, onda prvo pogledaš zanimljivosti, a onda se šećeš besciljno, i da trenutno nemamo vremena za šetnju, ako hoćemo stići u muzej. Vesna mi kaže da sam fah-idiot. Ja fah-idiot? Ako ništa drugo, mene zanima daleko širi spektar stvari nego nju... 

Ipak dolazimo do zgrade muzeja, unutra su ljudi, ali vrata su zaključana. Kucamo. Frajer dolazi i pokazuje nam na ploču "Zatvoreno". Ja mu pokazujem na drugim vratima "Radno vrijeme 10-18". On meni na tim istim vratima pokazuje ispod "Prodaja karata do 17 h". Gledam na sat, 17:03.
Dakle, da smo odmah išli ravno u muzej, a ne razgledali pokrajnji ulaz na Nacionalnoj galeriji i zaobilazili kroz park, možda bismo stigli. Meni je lakše vjerovati da bismo stigli i da je ovo zapravo karmička kazna za ono Vesnino nepotrebno otresanje na mene.
Stojimo ispred, Vesna pita otkad radi idući dan. Od 10. A mi imamo bus za Skopje u 9,30. Ne znamo što da napravimo. Ja kažem "Nije da želim kuriti, ali, da ste odmah slušali mene..." Vesna opet bjesni, da sam ja socijalni invalid, da kako tako nešto mogu reći, da ovo, da ono. Možda sam socijalni invalid, ali sam u ovom slučaju vjerojatno u pravu. Nastavljamo hodati u neodređenom smjeru. Ova se i dalje dere na mene. Ja insistiram na tome da netko mora biti odgovoran za to što smo ostali pred vratima, a što se sve moglo vrlo lagano spriječiti. Da smo išli odmah tamo i poljubili vrata, još hajde. Ali to da sam ja dobio epitet fah-idiota zato što mi je bilo stalo da čim prije vidimo nešto što mi je prije svega ona spomenula - u najmanju ruku nije fer. Dovraga, nismo došli na promenadu u Sofiju, došli smo vidjeti grad. A to znači obići određene znamenitosti, a ne gledati drveće u parku.
Nikola pokušava smanjiti tenzije, ali mu to ne uspijeva. Vesna ni ne kuži da me itekako uvrijedila s onom primjedbom. Kvragu, trudim se tu biti organizator, slažem itinerer, razmišljam tri dana unaprijed o svemu...a ona se ponaša kao da smo na slobodnom vikendu u Samoboru, kao da je svejedno što ćemo vidjeti i koje ćemo gradove obići. Koga sam onda vraga uopće sastavljao itinerer?

Uspinjemo se prema katedrali Aleksandra Nevskog, koja je jedan od simbola Sofije i jedna od najvećih pravoslavnih crkava u svijetu:







Crkva je ogromna, u njoj ima mjesta za 5000 ljudi. U jednom času Vesna se nekamo izgubila. Nikola i ja stojimo ispred katedrale, ja mu istresam svoj jad zbog Vesninog ponašanja. Prilazi mu neki tip, pita otkud smo. Iz Hrvatske. Aha, imate kune, htio bih ih vidjeti? Nikola veli da nema. Mene nije ni pitao, ali ja sam dovoljno nadrkan da mi se to vidi i na faci. Izgleda da tip ima jedan od tipičnih lopovskih trikova - naivni turist mu pokaže lovu, a onda ovaj zdipi cijeli novčanik.

Vesna se pojavljuje iz crkve, veli da ju moramo vidjeti. Ulazimo svi unutra, doista je ogromna. Iznutra je sva u mramoru, alabastru i zlatu:





Izlazimo iz crkve. Gladni smo i idemo nešto pojesti. Navodno u blizini postoji češki restoran. Odlazimo na rečenu adresu, ali restoran je zatvoren. Vraćamo se prema gradu, opet pored katedrale. Onaj mutljaroš je još tamo. Pored crkve nalazi se tržnica antikviteta. Ovo dvoje staju i razgledavaju. Razgledavam i ja, ali daleko manje detaljno. Znam da ništa od toga neću kupiti, prema tome to mi je jednako veselo koliko i gledanje izloga. Stojim na kraju buvljaka i čekam ih da se pojave. Razmišljam da se odvojim od njih i da se sam uputim u razgled grada, s obzirom na moju brzinu hodanja stigao bih ga razgledati još večeras. A moram kupiti i pive za Marka.
Naposljetku dolaze i sjedamo u obližnji restoran na trgu. Konobarica dolazi, donosi podloške, odlazi. Nisam gladan, što je čudno za mene. Čekamo da dođe po narudžbu. Čekamo desetak minuta, nje nema, dižemo se i odlazimo. Pokušavam izložiti ideju da se razdvojimo. Vesna mi veli da sam nadrkan. Obrazlažem joj da me uvrijedila, i to potpuno neutemeljeno. Naravno, njoj nije na pameti ispričati se. Vesnin prvenstveni problem je da ona nema nimalo strpljenja za polemiziranje. Ona spada u one ljude koji udare, zatim se povuku i ne očekuju da bi te njihove riječi mogle nekoga zaboljeti, i da ta bol neće baš brzo proći. Prema vlastitoj izjavi, ona se ne može dugo ljutiti na nekoga. A ja sam pak izuzetno zlopamtilo, koje kad jednom popizdi na nekoga, onda je ljuto na tu osobu sve dok se ta stvar ne raščlani na najsitnije detalje. I naravno da mi ide na živce njezino ponašanje "izvrijeđam te, a onda se nakon deset minuta ponašam kao da se ništa nije dogodilo".

Drugi restoran koji smo tražili također je zatvoren. Doista, ima li se smisla ravnati prema turističkim vodičima? Naposljetku sjedamo u neki bugarski fast-food. U međuvremenu sam ogladnio. Konobar prima narudžbu, zapisuje, na kraju snažno odmahuje glavom. Nešto nije u redu? A ne, to je ekvivalent našega kimanja glavom...

Idemo obići još što se stigne od grada, idemo se i raspitati za buseve prema Skopju na autobusni kolodvor. Putem prelazimo Bulevard Vitoša, glavnu gradsku arteriju:



(u pozadini vidite planinski masiv Vitoša, po kojem je dobio ime)

Zatim crkva Svete Nedjelje:



Pa potom i kip svete Sofije, zaštitnice grada:



Sveta Sofija, tj. mudrost. I posljedice nedostatka iste:



Nasuprot njoj jest zgrada bugarskog parlamenta:



A ispred, blago utonula između dviju povišenih cesta, nalazi se crkvica Svete Petke:



Malo dalje je i jedina danas aktivna džamija u Sofiji:





Vesna želi ući, ali ulaz se naplaćuje. Ona bi platila, nama se ne da. Velimo joj neka ode sama, ali na kraju i ona odustaje.

Arhitektura u Sofiji jest mješavine srednjoeuropske i zapadnoeuropske:



Inače, Sofija je također trački grad, isprva se zvala Serdica. Bila je smještena na povoljnom prometnom položaju, na ruti koja spaja Carigrad s Podunavljem i Panonskom nizinom. Kasnije ju osvajaju Bugari, Bizant, pa Turci. U 15. stoljeću postaje glavni grad turske provincije Rumelije. U to vrijeme grad se naziva Sredec, ali i Sofija, prema glavnoj crkvi u gradu. Taj se dualizam imena zadržao sve do druge polovice 19. stoljeća i bugarskog oslobođenja, kada je ruska uprava zadržala ime Sofija, premda su bugarski intelektualci željeli da se grad zove Sredec. Danas je najveći bugarski grad, ima 1 250 000 stanovnika. U okolici grada ima mnoštvo izletišta i skijališta, a smješten je blizu čak triju državnih granica: srpske, makedonske i grčke.

Kroz grad prolazi nekoliko manjih rječica, a na kraju Bulevarda Marija Luiza nalazi se jedna od njih, Vladajska:



Puno preširoko korito za ovakvu rječicu.

Dolazimo do autobusnog kolodvora, pitamo na informacijama. Žena me šalje na susjedni kolodvor. Naime, željeznički i autobusni kolodvor u Sofiji su na istom mjestu. Međutim, autobusni kolodvor sastoji se iz dva dijela: jednoga za unutrašnji promet, i drugoga, nazvanog "Travel market", za inozemni.
Travel market izgleda kao naselje od manjih kućica u kojima su smještene turističke agencije, od kojih svaka organizira linije u inozemstvo. Između su još i kafići, prodavaonice, kladionice... Naravno, ne organizira svaka agencija linije za sve zemlje, tako da prvo treba naći koja uopće organizira za Makedoniju. Napokon nalazimo jednu, ali već je zatvorena, iako je ženska još unutra. Tražimo dalje. Ispada da nema nijedne druge agencije koja se bavi linijama za Makedoniju. Dok tako lutamo među kućicama, u jednom času Vesna odlazi malo naprijed. U idućem trenutku, dok mi skrećemo iza ugla, Vesna nam trči u susret, a za njom dva psa, očito poprilično agresivna. Vesna se šokirano skriva iza nas. Ispada da su ju napali iz čistoga mira, ona se samo šetala, a ovi su odjednom skočili. To su inače neki lokalni psi, kasnije smo vidjeli jednoga od njih kako ležerno leži pred jednim od kafića.
Vraćamo se do one prve agencije, ženska je i dalje unutra. Otvara nam. Ispričavamo se i pitamo kako idu autobusi za Skopje. Pitamo usput i za Ohrid, Prilep i Bitolu. Zahvaljujemo na informacijama i odlazimo.
Imamo jedan bus ujutro, u pola 10, i jedan popodne, oko 4. Razmišljam da li da idemo na ovaj ujutro, pa da onda u Skopju odmah presjedamo dalje za Kruševo, tako da u Skopju možda imamo nekih dva sata, ili da ipak idemo kasnijim, pa da prespavamo u Skopju i onda za Kruševo...ali onda ćemo opet negdje morati loviti dan manjka.

Zalazak sunca nad Sofijom: 



Vraćamo se u grad, gruntamo što ćemo napraviti. Treba nam net, pa da provjerimo još veze buseva u Makedoniji. Dolazimo u hostel. Trebamo čekati, jer je kompjutor samo jedan. Čitam u novinama kako je neki poznati bugarski glumac (ili tako nešto) ubio nekog tipa, raskomadao ga sjekirom i zakopao ga u vrtu. Dražesno.
Naposljetku, kompjutor je slobodan, i ja pristupam slaganju kombinacija. Nikola mi se pridružuje. Tragamo za vezama. Nikola odlučuje isprobati vezu Sofija-Ohrid. Postoji bus. Meni to nije drago, jer na taj način ne eliminiramo samo Skopje, nego i Kruševo, Prilep i Bitolu. Nikola veli da se možemo stacionirati u Ohridu, pa onda ići na izlet u ta tri grada. Nije mi to baš po volji, drugačije sam si to zamišljao, ali ajde, dajem ruku, ovo je ionako dan kad ništa nije onako kako bi trebalo biti.
S obzirom da bus za Ohrid isto ide predvečer, imamo sutra ujutro vremena i za muzej.
Nikola i Vesna razgovaraju s onim Englezom koji je sjedio za kompjutorom kad smo došli. Objašnjava da tip koji vodi hostel u biti nosi cijeli hostel na svojim leđima. Ima navodno neku curu koja mu pomaže, ali ta se pojavljuje kad njoj padne na pamet. Ovaj frajer pak zadužuje krevete, kupuje namirnice, pere rublje i suđe, posprema...praktički živi u tom hostelu od 0 do 24. Često se zabuni, jer više ne zna komu je dao koji krevet, pa se ljudi sami moraju dogovarati. Općenito, atmosfera više liči na skvot nego na hostel.

Večernja šetnja. Odlučujemo se uputiti ravno Bulevardom Vitoša, možda naiđemo na neko zgodno mjesto za sjesti. Ja kažem da častim rundom, jer smo uspjeli riješiti pat-poziciju s nastavkom putovanja. Prolazimo čitav jedan blok, ništa. Skrećemo desno, pa opet desno. Zatekli smo se u ulici koja više nije toliko glamurozna. Jest, i dalje je to neki bulevar, ali nije baš toliko osvijetljen. Razmišljamo o riječima onog tipa iz Plovdiva, kako je Sofija opasan grad. Malo nas hvata paranoja, želimo se vratiti na Bulevard Vitoša. Sve usputne ulice su uske i mračne. Naposljetku izlazimo na jedan okrugli trg, i ja skrećem desno. Vesna ipak misli da bismo trebali ravno. Još nije shvatila da se mene treba slušati kad mi intuicija nešto govori. Krećem joj objašnjavati zašto moramo tu, ali ona opet nije zainteresirana. Zdvojno vičem "Pa dobro, jel me jednom možeš pustiti da velim do kraja to kaj imam?!" U tom času neki tip iza mene na srpskohrvatskom veli "Šta se živciraš?" Velim da mi ova diže tlak. Započinjemo razgovor s njim, frajer je Makedonac, živi u Sofiji, a prije je živio u Zagrebu, u Dubravi. Solidno govori hrvatski. Pričamo mu o putovanju, Nikola mu veli gdje smo smješteni i kako izgleda hostel. Malo razgovaramo i o Sofiji. Naposljetku izlazimo na Bulevard Vitoša. Naravno. Ali to više nikomu nije važno.
Frajer odlazi dalje, mi si mislimo što ako je i on neki mafijaš, a mi smo mu upravo rekli gdje smo smješteni. No, s obzirom na cirkulaciju ljudi u tom hostelu, tamo nas ionako netko može oteti, a da nitko ne skuži.
Šećemo se dalje, tražimo neki irski pab koji smo vidjeli. U jednom nam se času pridružuje neki poluodrpani mlađi tip, koji kreće s nama pričati na engleskom. Ja ga ignoriram, on melje nešto. Kasnije se ispostavilo da frajer priča o tome kako se nitko neće družiti s njim, i bismo li mi možda mogli malo vremena posvetiti njemu, bit će nam dobar prijatelj, jer, eto, on je sam, i njega nitko ne voli... 

Napokon se maknuo. Možda da razmisli o pristupu ljudima, neke socijalne vještine, i tako to. 

Promašili smo ulicu s irskim pabom. Vraćamo se do nje. Razmišljamo da sjednemo u neki fensi lounge bar na uglu, ali mi se čini presnobovskim. Naposljetku dolazimo do irskog paba i on je, pogađate, zatvoren. Vraćamo se i ipak sjedamo u lounge bar. Naručujemo, Nikola vino, Vesna mojito, ja margaritu. Konobarica donosi naručeno. Primjećujem da moja margarita strahovito liči na mojito. Pozivam konobaricu, kažem joj da je donijela dva mojita i insistiram na margariti. OK, tu postajem jedan od onih dosadnih gostiju koji gnjave konobare, ali, s jedne strane, gost je uvijek u pravu, a s druge strane, ne bih to inače radio, ali ovo je bio dan u kojem mi stvarno ništa nije polazilo za rukom, i ako ništa drugo, hoću barem ovdje dobiti ono što sam htio. Tim više jer je to moja runda.

Margarita na kraju ispada sasvim bezveze, bilo bi bolje da sam popio mojito. Pijemo, razgovaramo, atmosfera se nekako opustila, više nemam onaj poriv da ih ubijem. Vesna naručuje još jednu rundu. Dobivamo i neko poklon-piće, koje liči na kremasti sladoled s alkoholom. Ili na Bailey's s okusom jagode. Nikola je već poprilično nacvrcan. Veli da bi sad i on trebao okrenuti rundu, ali ga Vesna u tome sprečava. Već ga malo i zanosi, sva sreća da je hostel blizu.
Gotovo je za danas, gotov je jedan od najtežih dana na putu. U hostelu, prije nego tonem u san, vidim kako ovaj tip dovodi još nekakve dvije cure u sobu, vjerojatno su upravo stigle. Hostel Sofija radi punom parom, danju i noću...

egerke @ 12:48 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.