Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, svibanj 30, 2012
NEDJELJA 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Buđenje u vlaku. Krajolik nov, čudan, negrčki. Plodne ravnice sjeverne Grčke. U jednom času stiže mi na mobitel poruka T-mobile Macedonia, kojom mi žele ugodan boravak u Makedoniji. Smiješim se. Grci se toliko trude uvjeriti svijet da imaju monopol na Makedoniju, a evo ovdje, u Grčkoj, crno na bijelom, stoji da sam u Makedoniji. Laughing
Vlak kasni, pa se imamo vremena spremiti. U jednom času, dok stojim na hodniku, iz susjednog kupea, za koji je noćas carinik rekao da je u njemu netko iz Estonije (a mi smo se nadali nekim atraktivnim estonskim plavušama), izlazi mladi pravoslavni svećenik. U mantiji, s bradurinom, sve kako treba.
Vlak polagano ulazi u Solun, izlazimo na kolodvor.

Pospremamo stvari u ormarić za prtljagu, a potom krećemo u grad. Prije toga ću još negdje dići novce. Dolazim na bankomat, odabirem "Cash withdrawal" i onda mi se pojavi nešto zbunjujuće. Obično je bankomatu opcija "cash withdrawal" dovoljna da vas upita iznos koji hoćete i onda vam ga i dâ nakon odabira. Međutim, ovdje mi prvo nudi da odaberem vrstu računa. Hm, pa valjda je to tekući, uvijek dižem s njega. Međutim, nakon tog odabira bankomat opoziva postupak.
Možda je stvar opet u bankomatu. Odlazim na drugi, opet ista fora. Vrsta računa. Hm, idem opet probati s tekućim. I opet ništa. Probam s deviznim, niti taj ne prihvaća. OK, ovo je već zabrinjavajuće. Nemam eura, a još je i nedjelja, pa banke ne rade. Mislim si, ovo je kolodvor, tu ljudi često dižu, možda bankomat nema dovoljno novaca. Pokušat ću negdje u gradu.
Krećemo prema gradu. Nedjeljno je jutro, grad je posve pust. Stajem na jednom od bankomata, opet ništa. Mate se već naslađuje: "Velim ja da treba nositi gotovinu, evo ti kad nosiš kartice." No da, a da kojim slučajem nismo u Grčkoj nego da trebamo mijenjati novce? Mjenjačnice ne rade nedjeljom, bankomati rade. Na idućem bankomatu stišćem treću opciju i, gle čuda, novac izlazi. Spas u zadnji čas! Sada pokušava i Nikola, ne znam što stišće, no novca nema. On se pita uzima li mu proviziju ako je akcija neuspješna. Na računu ima 70€ i želi dignuti sve. Ja mu velim neka proba s okruglom cifrom, možda ne može isplatiti 70. Neka traži 50. On isprva neće, ali na idućem bankomatu proba i to. Opet bezuspješno. Već je živčan.
Dolazimo na obalu:



Solun je prilično lijep i ugodan grad, s krasnom obalnom promenadom. Podsjeća na neke gradove u Španjolskoj. S oko pola milijuna stanovnika, drugi je najveći grad Grčke. Počasni mu je naziv "suprijestolnica", isto kako je u Bizantskom carstvu nosio nadimak "sukraljica". Grčko ime grada (Thessaloniki) znači "Tesalska pobjeda", a ime je dobio po kćeri Filipa Makedonskoga, koja je rođena na dan kada je njen otac pobijedio u Bitci na Kročkom polju, u Tesaliji. Grad je osnovao njen muž, makedonski kralj Kasandar, oko 315. pr. Kr. S vremenom, Solun postaje glavno središte ovoga dijela Rimskoga carstva, smješten na razmeđi putova između Konstantinopola, Balkana i Mediterana. Kasnije je bio u bizantskim, križarskim, ponovno bizantskim i naposljetku mletačkim rukama, sve dok 1430. nije pao pod Turke. Za vrijeme Turskog carstva u njemu se naselio velik broj sefardskih Židova, koje su Turci naseljavali kako bi spriječili grčku dominaciju u gradu, tako da je Solun tijekom 200-tinjak godina bio najveći židovski grad na svijetu, poznat i kao "Majka Izraela".
U Prvom balkanskom ratu, 1912., Solun prelazi u grčke ruke. 1915. Antanta otvara frontu na solunskom području, kako bi slomila Bugarsku, a Solun postaje sjedište proantantske vlade, kao opozicija kralju u Ateni. 1917. veći dio starog grada izgorio je u požaru koji su izazvali francuski vojnici vlastitom nesmotrenošću. Nakon požara, grad je sagrađen prema novim urbanističkim planovima, što objašnjava današnji pravilni raspored ulica i blokova. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je pod nacističkom okupacijom, a potom su ga i Saveznici bombardirali. Naposljetku, grad je 1978. pogodio i potres. Upravo stoga je grad poprilično moderan, ali među blokovima često se vide ostaci bizantskih i otomanskih građevina. 2006. godine započela je izgradnja podzemne željeznice, čija bi prva linija trebala biti gotova 2012. Trenutno kopaju pored željezničkog kolodvora, koji bi trebao biti završna stanica.

Aristotelov trg, jedan od glavnih trgova u gradu:



Uzduž obale je življe, ljudi sjede i pijuckaju jutarnju kavu. Ali cijene su poprilične.
Na kraju centralnog dijela obale nalazi se jedna od najpoznatijih solunskih vizura - Bijela kula:



Nekadašnja utvrda, a kasnije zatvor i stratište, danas je muzej i jedan od simbola grada.

Lijepe široke ceste i mediteransko raslinje:



Pogled uz obalu prema centru:



I iz malo daljega:



Tu sjedamo malo na klupu, otpočinuti. Nikola još nije uspio podići novce, pokušao je na još par bankomata.
Vraćamo se prema gradu, Mate želi vidjeti sveučilište, jer simpatizira studentsko-anarhističke prosvjede koji su čitavu prošlu godinu potresali Grčku. Putem dotamo još jednom Bijela kula:



Nikola opet staje na jednom bankomatu. Ništa. Vidimo i zgradu jedne banke, vrata su otvorena. Unutra je međutim samo čuvar. Doduše, iza ugla je bankomat. Stojim kraj Nikole dok pokušava dignuti novce. Bezuspješno. Velim mu neka proba s drugom opcijom. Ni ta ne radi. On bijesan i očajan odustaje. Ja smatram da je možda ipak stvar u onoj trećoj, ali i sâm sam bio prezblenut i izbezumljen dok sam dizao novce da bih se točno sjetio što sam stisnuo.
Dolazimo do zgrade sveučilišta, ali ona je pusta. Naravno, kolovoz je. Sjedimo na stepenicama i prebiremo misli. Razmišljam imam li dovoljno novca da financiram Nikoli ostatak puta. Dalo bi se čak nešto i skucati, ali onda meni neće ostati gotovo ništa. Dok tako sjedimo, dolazi neka cura, vuče za sobom putnu torbu. Pita nas znamo li gdje je tu nekakav studentski ured. Nemamo pojma. Sveučilište izgleda poprilično zatvoreno.
Vraćamo se prema gradu, tu slikam natpis na fasadi:



"Makedonija je Grčka", kaže natpis. No da. Sukob Grka i Makedonaca oko imena traje od 1991. To je poprilično zanimljivo, kada znamo da se Makedonija ne zove tako od 1991., već od 1945. Očito Grci baš nisu htjeli nagaziti na žulj Titu, ali sada su našli slabije na kojima će liječiti svoje frustracije. Uglavnom, Makedonci smatraju da je negdašnja Makedonija, zemlja Filipa i Aleksandra, dio njihove povijesti. Grci im to odriču, jer "Makedonci su Slaveni". Makedonci, naravno, govore slavenskim jezikom, no Makedonci su većinom slavenizirano stanovništvo toga područja. Ionako znamo da su priče o "doseljavanju" uglavnom pretjerano simplificirane, jer većina nekog naroda u biti su starosjedioci koji su preuzeli jezik od male, ali dobro organizirane skupine došljaka. Primijetimo još da u čitavom tom sukobu Makedonci ne dovode u pitanje da je Aleksandar dio i grčke povijesti, dok Grci pak ne dopuštaju da bude dio bilo čije druge povijesti osim grčke. O tome da današnji Grci uvide da oni nemaju baš neke prevelike veze s Periklom ili Leonidom, nema govora.
Znak pored natpisa je Verginsko sunce, simbol nađen u jednoj od grobnica makedonskih vladara, koji je Makedonija stavila na svoju zastavu, ali ga je pod pritiskom Grčke morala ukloniti. Grci gdje god stignu blokiraju Makedoniju u međunarodnim pregovorima (tako ih nisu pustili ni u NATO, što je Mate, gostujući tom prilikom u Otvorenom, prokomentirao s "Čestitam Makedoncima na neulasku"). Zanimljivo je napomenuti da Grci sami svoju sjevernu pokrajinu, koju danas zovu Makedonija, nisu zvali tim imenom do početka devedesetih. Usto, Grci ne priznaju čak ni da postoji makedonski narod, a to ima i druge uzroke - naime, u grčkom građanskom ratu, koji je trajao od kraja Drugog svjetskog rata pa sve do 1949., makedonsko stanovništvo koje je živjelo na području Grčke (Egejski Makedonci) uglavnom je podržavalo komuniste. Nakon što su komunisti poraženi, nova se vlada strašno osvetila Egejskim Makedoncima. Većina ih je protjerana ili pobijena, a onima koji su protjerani konfiscirana je imovina i oduzeto grčko državljanstvo. Oni koji su preostali bili su osuđivani ako bi izražavali svoj etnički identitet. Službeno, danas u Grčkoj ne postoje Makedonci (mislim, po Grcima ne postoje uopće, ali...). Postoje samo "slavofoni Grci", što je posve besmislen termin kako bi grčka vlast opravdala vlastite tlapnje da u Grčkoj žive samo Grci (službeno postoji samo jedna nacionalna manjina u Grčkoj, i to su "muslimani", pod što trpaju i Turke i Pomake).

Crkvica preko puta onog natpisa:



Stražnja strana crkve Panagia Dexia (Presveta Desnica - riječ je o Marijinoj desnici kojom drži Isusovu sliku):



Rotunda, srednjovjekovna crkva pretvorena u džamiju, danas pravoslavna crkva:







Rotunda je u biti izvorno trebala biti grobnica rimskoga cara Galerija, koji je sagradio čitav kompleks zajedno sa svojom palačom u blizini, ali on je ipak pokopan u Gamzigradu (nekadašnja Felix Romuliana), nedaleko Zaječara. Građevinu je potom Konstantin Veliki pretvorio u crkvu, prema nekima najstariju kršćansku crkvu na svijetu. Za vrijeme Turaka bila je džamija, a danas je pravoslavna crkva Svetog Georgija. Ipak, zbog arhitektonske vrijednosti, ostavljen je minaret.

Galerijev slavoluk:



Tu je i mala pravoslavna crkvica Preobraženja Spasiteljeva, utonula između zgrada:



Idemo manjim ulicama, već smo i gladni. Nailazimo na solunsku crkvu Svete Mudrosti:



Evo, da vidite kako izgleda arhitektura u centru Soluna, uglavnom moderno:



Izlazimo na još jednu glavnu ulicu. Bankomat. Velim Nikoli da proba stisnuti onu treću opciju, nema što za izgubiti. Stišće, i doista, eto mu novca. Očito je dakle problem bio u nama, a ne u bankomatima.

Sada stvarno možemo jesti. Odlazimo na jednu adresu navedenu u vodiču, no to je zatvoreno. Ipak, pokraj toga je restorančić u kojem ćemo pojesti lignje. Nikola i ja, Mate i dalje posti. Proljev mu je prestao, tako da neće odustati od putovanja, ali ne usuđuje se još ništa jesti. Nema baš ni apetita.
Cijene su visoke, porcija lignji s tartarom i prilogom, kruh i piva, izlazi nekih 11€.

Nastavljamo dalje, poprečnim uličicama koje su možda rijetki dijelovi uščuvani od starog Soluna:



Potom opet izbijamo na glavnu ulicu, Egnatia odos, gdje primjećujemo zanimljiv grafit:



Zašto baš u Solunu? Ne znam, čini se da ovdje ima dosta Albanaca (na bankomatu vam uz grčki i engleski odmah nude i albanski), ali to su baš Albanci iz Albanije, a ne Kosovari. A oni neće razumjeti prvi dio ovog natpisa.
Na drugoj strani je neka očito skvotirana zgrada:



Imamo još vremena, pa ćemo sjesti u park ispod gradskih zidina:



Svaki si je uzeo jednu klupu, ova dvojica su se ispružila, ja pokušavam, pa se ipak dižem. U jednom času dolazi neka cura, žica novce. Velim joj da moram štedjeti i da nemam. Potom odlazi do Nikole. On spava. Obraća mu se. Pita ga "Where are you from?" On, navikao na Tursku, odgovara "Hırvatistan". Njoj nije baš jasno. I njemu ponavlja priču, ali on stvarno nema novce. Potom dolazi do Mate. Njemu dugo nešto govori, Mate ju sluša, ali kako ima sunčane naočale uopće ne znam gleda li u nju ili mimo. Glavu drži posve bezizražajno. Na kraju ona odlazi. Kad je došao do nas, pitam ga što mu je pričala, veli da je cura u biti ovisna o heroinu, da joj treba za tablete, da živi na cesti...čudno, izgledala je relativno uredno.

Vraćamo se na kolodvor:



Odlučujem dignuti još 100€, pa da sam miran. Trebat će mi još.
Izlazimo na peron. Ovo je naš vlak:



Iako izvana izgleda poprilično dotrajalo, iznutra je jako ugodan. Klimatiziran je, bez kupea, stolci se daju nagnuti... Jedino što stakla imaju neku zelenu nijansu, pa se ne može baš lijepo slikati.
Smjestili smo se u vlak i čekamo polazak. Nikola vidi da imamo još 15 minuta i sada se sjetio da ode na WC na kolodvoru. Strah me da ne odemo bez njega, no na sreću vraća se na vrijeme. Napokon krećemo.

Put nas vodi prema jugu. Pitomi pejzaž sjevernogrčkog primorja:



A potom i sjedište starogrčkih bogova - Olimp:



Prije Larise ulazimo u brda:



A onda stižemo u tesalsku ravnicu:



U Paleofarsalu se mijenja smjer vuče. Inače, pruga Paleofarsal-Kalambaka bila je do 2001. uskotračna, u sklopu tesalske željeznice. Tada je prebačena na normalni kolosijek.

Naše današnje odredište je Kalambaka, gradić na rubu tesalske ravnice, smješten ispod Meteora, ogromnih kamenih gromada na kojima su podignuti manastiri. Meteora su čudo prirode, ali i ljudskih ruku. U njihov ćemo obilazak sutra, večeras je prekasno, već je 9.
Stižemo u Kalambaku, iznad mjesta dominiraju stjenčuge, osvijetljene odozdo, kao neki divovi koji bdiju nad gradićem. Gdje ćemo sada naći hotel? Evo, odmah ispred kolodvora putokaz je prema Hotelu Astoria. Nadam se da nije toliko glamurozan, treba nam nešto razumno. Hotel je odmah u ulici preko puta kolodvora. Ispred sjedi stariji bračni par. Oni su vlasnici. Vele da je soba 10€ po osobi. Sjajno. Hotel je ugodan, kućni. U sobi na stoliću imaju čak i Gideonovu Bibliju. Ovo je pobožni kraj, žive u sjeni tih manastira. Gospodin nam veli da sutra ujutro ima organizirani bus koji nas vozi do Meteora. Odlično.
Hotel je pun, čujemo i neke Mađare koji su došli. Prebacit će nas u drugu sobu, dali su nam greškom četverokrevetnu.
Izlazimo u večernju šetnju mjestom. Grci žive noću. Ulice su pune, ljudi, auti, glazba. Nikola i ja idemo nešto pojesti, uzet ćemo gyros. Prvo biramo kamo ćemo, što već Mati ide na živce. Onda ulazimo u jedan lokal u kojem je gužva i treba skoro 15 minuta da nas posluže. Mate je vani i razmišlja da otiđe. Napokon dobivamo i jedemo. Potom odlazimo na glavni trg. E sad bih ja još i nešto slatko. Trknem do usputne slastičarnice, uzimam pitu s limunom. Cijena - 3€. Usput, budući da sam uzeo za van, dobivam i posudicu u kojoj se nalazi - lijepu, keramičku, dobro će doći doma za neke kreme ili tako što. Ako i to uračunamo, onda tih 3€ i nije puno.
Vraćamo se u hotel, prije počinka pokušavam malo čitati Gideonovu Bibliju, ali ne otvara mi se nikakva nova perspektiva u odnosu na moje zadnje čitanje Biblije. Za mene je Isus i dalje čovjek, osobit, ali čovjek, kojega je sveti Pavao pretvorio svojim propovijedima u Boga. Spasitelj svijeta? Možda, ali samo kao netko tko je pokazao kako ostvariti put k vlastitom spasenju, ne i otkupitelj grijeha. Uostalom, ja i ne smatram da je grijeh nužno na neki način "oprati", po meni je mnogo bitnija ta dimenzija duhovnog gubitka koju doživljava čovjek koji griješi. Kod grijeha je mnogo bitnije to da time zakidaš druge ljude i sebe, a ne toliko da zakidaš Boga. Zato ni ne smatram da je grijeh protiv Boga.

Odspavat ću...

egerke @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.