Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, svibanj 18, 2014
PETAK, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, već uzimam stvari, kupujem vodu u obližnjem dućanu, te se upućujem prema Rivi, gdje ću nešto pojesti. Putem dotamo, jedan euroskeptični grafit:



Na Rivi sjedam u Bobisa, uzimam neke kolače i ledenu kavu. Nakon doručka krećem prema autobusnom kolodvoru.

Split također sve više postaje odredište cruisera:



Moj autobus ubrzo dolazi i krećem na vožnju od kojih tri i pol sata do Zadra. Šibensko-kninsku županiju ovaj puta preskačem, ionako je to moja matična županija za ljetovanje, a njene sam sve naseljene otoke već obišao u nekim ranijim razdobljima života. Vozimo se kaštelanskom zaobilaznicom, kroz Trogir, pa preko Segeta, Marine, Rogoznice i Primoštena dolazimo konačno i u Šibenik. Čudan mi je osjećaj samo proći kroz Šibenik, uvijek dosada taj mi je grad bio ili odredište ili ishodište. Nastavljamo dalje, preko Vodica, Pirovca, Biograda na Moru, te napokon stižemo u Zadar. U Zadru imam nekih 20-ak minuta pješačenja od kolodvora do luke. Kupujem kartu za hidrogliser, potom se upućujem ručati u jednu palačinkarnicu u ulici Šimuna Kožičića Benje.

Moj prijevoz za Sali je omaleni Jadrolinijin hidrogliser Mediteran. Nažalost, stakla su mu dosta prljava i imaju neku vrstu filtra za zaštitu od sunca, tako da će slike slikane tijekom vožnje biti plavičaste.

Nakon polaska iz zadarske luke, zaokrećemo oko Poluotoka i krećemo prema jugu Zadarskim kanalom. Prolazimo pored glavnog naselja na Ugljanu, Preka, koje je zaštićeno otočićem Ošljakom:



Krećući se prema jugu, prolazimo pored Kali i Kukljice (još jedne općine koja ima samo jedno mjesto), a potom se pred nama otvara prolaz Ždrelac, koji razdvaja Ugljan i Pašman, te most koji spaja ta dva otoka:



U samom prolazu, s ugljanske se strane nalazi kapelica Gospe od Sniga:



Svake godine, na blagdan Marije Snježne (5. kolovoza) održava se velika morska procesija od Kukljice do crkve, koja uključuje na stotine brodica.

Prilično loša slika mosta iz blizine:



Most je dug 210 metara, a izgrađen je 1973., čime su ova dva otoka povezana u jedinstvenu prometnu cjelinu. To je ujedno omogućilo i da se na pašmanskoj strani, odmah ispod mosta, izgradi veliko vikendaško naselje Gladuša.

Ostavljamo unutarnji niz otoka iza sebe i plovimo prema jugozapadu. Slikam Iž, a lijevo od njega vide se i brda Dugog otoka:



I sada malo bolji pogled na Dugi otok:



Pogled prema sjeveru kroz Srednji kanal, desno je Ugljan, lijevo Iž:



U daljini se nazire i Sestrunj:



I tako, nakon nekih sat vremena plovidbe pristajem u Salima (ne u Saliju! – Sali se deklinira isto kao i Ubli). Prvi dojam po izlasku na rivu tog najvećeg dugootočkog mjesta je – mili Bože, kud sam zaš'o. Moram priznati, očekivao sam daleko više od mjesta s reputacijom kakvu imaju Sali, no došao sam u jedno ne osobito šarmantno ribarsko otočno mjesto. Rivu nagrđuje nekoliko velikih ruševina, a s druge strane uvale, na brdu, vidim nekoliko ružnih vikendaških novogradnji.

Ha, ništa. Krećem u traženje smještaja. Slično situaciji u Komiži, vidim putokaz za hotel, pa se odlučujem okušati sreću. Ne gajim osobite nade, tih su dana naime Saljske užance, najveća manifestacija tijekom ljeta u Salima, tako da bi hotel mogao biti pun.

Hotel je smješten u drugoj uvali, sa sjeverne strane Sali, u lijepoj borovoj šumici, kao nekoliko depandansa. Imam sreće – imaju sobu, taman za noćas, sutra su puni. Odlično. Smještam se u sasvim pristojnu sobu, koju plaćam oko 350 kn, ali barem imam pošteni krevet i sutra uključen doručak. Palim televizor, na programu je upravo polufinalna vaterpolska utakmica iz Londona, Hrvatska - Crna Gora. Gledam utakmicu, jedno vrijeme razgovaram s Enom na telefon, odmaram se prije predvečernje šetnje. Naši pobjeđuju, vrijeme je za obilazak Sali.

Sali su najveće naselje Dugog otoka, s oko 750 stanovnika. Ujedno su i središte općine koja obuhvaća čitav Dugi otok. Glavna grana industrije, koja se ovdje gaji preko 1000 godina, jest ribarstvo. Štoviše, upravo je u Salima 995. zabilježen i prvi pisani spomenik o ribarstvu na hrvatskom Jadranu, u kojem se spominju ribolovna područja uokolo Sali. 1905. godine u Salima je otvorena i tvornica ribljih konzervi Mardešić. Prezime Mardešić inače je komiško, a ta je komiška obitelj osnovala nekoliko riboprerađivačkih tvornica diljem Jadrana. Danas je preživjela jedino ova u Salima. Eto, s obzirom na moj itinerer, čini se kao da sam i ja slijedio put Mardešićâ. Laughing

Osim ribarstva, u Salima je razvijeno i maslinarstvo, a u zadnjih se 50-ak godina razvija i turizam. Sali su najpoznatije po manifestaciji Saljske užance, koja se održava neposredno pred Veliku Gospu, a obuhvaća zabavne igre, koncerte, Trke tovarov (tj. magaraca), te nastup čuvene Tovareće mužike, koja je zaštićena i kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske (a pikiraju i na UNESCO-v popis). Radi se zapravo o svojevrsnom lokalnom derivatu limene glazbe, koji je nastao 1959., kada je nekoliko mladića prilikom jedne od saljskih batarela (halabuke koja se proizvodi s ciljem tjeranja zlih duhova, slavlja ili poruge) dohvatilo volovske rogove i improvizirane bubnjeve, te se pridružilo batareli, pokušavajući uvesti nekakvu harmoniju u tu anarhičnu buku. Mještani su ih dočekali s oduševljenjem, te je skupina otada počela redovito nastupati na kojekakvim feštama. Idućih dvadesetak godina bezuspješno su pokušavali proširiti članstvo, a tek je sredinom osamdesetih godina Tovareća mužika stekla popularnost. Danas se osim volovskih rogova i ritam-sekcije u Mužici koristi i osobit instrument – šumpreš, tj. stara pegla na ugljen, napunjena željezom ili kamenjem, koja služi kao neka vrsta zvečke. Ukupni dojam upotpunjuje i odjeća, koja podsjeća na blagdansku odjeću ribara s početka 20. stoljeća. Mužika ima i svoj statut, koji točno definira odjeću, instrumente, ponašanje članova (teško bi bilo reći „glazbenika“, jer se to baš ne može nazvati glazbom) prilikom nastupa, kao i melodije koje se izvode (trenutno su dvije).

Inače, poznati Saljanin je i hrvatski jezikoslovac Božidar Finka, jedan od triju autora čuvenog Hrvatskog pravopisa zabranjenog 1971.

Pogled na saljsku luku iz mandrača na njenom kraju:



I na drugu stranu, pogled prema mandraču:



U samom mandraču je vrlo užurbano – priprema se pozornica za večerašnji nastup klape Sveti Florijan.

Saljska riva:



Odlazim do kraja rive, pa onda na lukobran. Pred Salima se nalazi nenaseljeni otok Lavdara:



Iza Lavdare je Pašman:



Pogled na jug, prema kraju Dugog otoka i iza njega otoku Žutu:



Saljska luka iz ovog kuta:





Tvornica Mardešić:



U tvornici je mirno, a ne osjeti se ni smrad ribe, pa počinjem sumnjati nije li propala. Nije, nadlijeću ju jata galebova, što znači da ribe ima.

Tvornica je zapravo na kraju mjesta, tako da se vraćam prema središtu. Usput slikam ovo pule s majkom:





(tek sam sad skužio da sam na obje slike slikao i isto ljudsko mladunče s majkom Laughing )

Sali imaju dosta razvijenu kulturnu scenu. U mjestu se nalazi i čitaonica. Svojedobno me mejlom kontaktirala jedna žena iz te čitaonice, budući da se oni bave pronalaženjem svih mjesta na svijetu koja se zovu Sali ili Sale, te njihovim unošenjem u evidenciju. Dotična me kontaktirala kako bih joj kao hungarolog objasnio što znači točno ime nekog mjesta u Finskoj, koje se zove Sälli (ili tako nekako), jer „budući da znam mađarski, vjerojatno mi neće biti teško znati finsko značenje, budući da su ta dva jezika srodna“. Odgovorio sam joj s prijedlogom moguće etimologije, ali uz naglašavanje onoga što uvijek kažem – naziv „ugrofinski“ često zbuni ljude, pa misle da se Mađari i Finci razumiju otprilike onako kao što se razumiju Hrvati i Česi. Prava je istina, međutim, da će se Hrvat bolje razumjeti s Armencem, negoli Mađar s Fincem. Mađarski i finski razdvojili su se pred 5000 godina, dok se indoeuropski prajezik raspao prije 4500 godina. Dakle, ne, ja ne znam finski, niti mi mađarski može imalo pomoći pri tome. Primjerice, riječ za „miša“ doista jest srodna u ta dva jezika – na mađarskome glasi egér, na finskome hiiri. Čisto za ilustraciju „sličnosti“.

No, odlutao sam. Uglavnom, zaboravio sam na tu prepisku sve dok nisam vidio ovu letvu na zidu čitaonice:



Imaju čak i mjesto na Novoj Gvineji, koje se zove Sale. Pored toga stoji natpis „Nismo sami“. Laughing

Pogled na ružnu vikendašku arhitekturu:



Okićena riva:



Ruševine koje nagrđuju rivu:



Ubrzo počinju dječja natjecanja na Saljskim užancama. Ima ih nekoliko, što sportskih, što intelektualnih. Tako npr. imamo utrku s krumpirima položenim na čašu (koji ne smiju pasti), prenošenje i slaganje kašeta, utrku u vrećama, te mali kviz o Salima. Ostajem do kraja, a potom odlazim na večeru. Večeru obavljam prilično brzo, jer se žurim u hotel gledati rukometno polufinale Hrvatska – Francuska.

Nažalost, rukomet ne prolazi onako kako sam se nadao, bilo bi bolje da sam ostao u mjestu. Vraćam se ponovno do mjesta, živnulo je, koncert je privukao mnogo ljudi, a i večer je ugodno friška. Još se malo šetkam rivom, no Sali mi se čine prilično dosadnima. Vraćam se ponovno u sobu, gledam Bogovi su pali na tjeme na televiziji, te potom gasim svjetlo i tonem u san.

egerke @ 16:33 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, svibanj 17, 2014
ČETVRTAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rekao sam da je moja soba bila okrenuta prema unutrašnjosti otoka. OK, nije problem u tome što nisam imao pogled na more, no u sobi je zato bilo stravično vruće. Tako da sam se oba jutra probudio u lokvi znoja.

Ustajem malo kasnije no prethodnog dana, i spuštam se opet do rive. Sveti Salvestar je već krenuo na jutrošnje putovanje prema Biševu:



A ja ću pak do malenog autobusa koji vozi do mjesta neobičnog imena – Žena Glava. Postoji više objašnjenja zašto se mjesto tako zove, od onog očitog (da je ovdje živjela neka porodica kojoj je na čelu bila žena), pa do toga da je to u biti Žedna Glava, tj. da se radi o predjelu gdje nije bilo vode.

Zanimljivo, bus za Ženu Glavu vozi samo jednom tjedno, i to četvrtkom. Ja sam taj put bio jedini putnik. Prvo krećemo iz Komiže prema jugu, cestom koja je po rangu viša od one glavne za Vis (ova je državna, a ona županijska), no kojom nitko ne ide osim ako ne treba u neko od usputnih mjesta. Uspinjemo se prema jugozapadu Visa (tu je inače poluotok na kojem je nekoć bila vojna baza), a potom zakrećemo na istok, te prolazimo s južne strane najvišeg otočnog vrha Huma, kroz mjesto koje se prigodno zove Podhumlje, pa zatim i kroz Podšpilje, gdje skrećemo ulijevo, uskom cesticom do Žene Glave. Ovdje silazim, a autobus će pričekati kojih 2 sata do povratka u Komižu. Ja se ne namjeravam njime vraćati.

Ispred mene je cesta prema zaseoku Borovik:



Iako je prilično rano, već je poprilično vruće. Prolazim kroz Borovik, maleni zaselak od nekoliko kuća, od kojih je jedna neko poljoprivredno gospodarstvo koje nudi i jedan viški specijalitet koji nažalost nisam imao priliku kušati. Riječ je o hibu, kolaču od smokava, badema, domaće rakije i aromatičnog bilja. Nadam se da će biti još prilike...

Penjem se prema Titovoj špilji. U toj je špilji, nekoć zvanoj Duhova, od početka lipnja, pa sve do listopada 1944. obitavao Josip Broz, u doba kada je Vis bio zapravo središte Demokratske Federativne Jugoslavije. Kasnije je špilja bila ideološko hodočastilište, što se vidi po činjenici da me po izlazu iz Borovika, na jednom zavoju ceste, dočekuje uredno stepenište koje vodi u šumu. Istina, vidi se da je stepenište posljednjih dvadesetak godina uglavnom neupotrebljavano.

Kroz nekoliko stepenišnih serpentina dolazim u jednu uvalu između dvaju brda. S okolnih me stijena uveseljavaju parole:



A potom dolazim i pred samu špilju:



Ulazni je otvor malen:



A i sama špilja je malena, veličine osrednje sobe. Desno od ulaza se sužava, i tu je moguće da se proteže još dublje, no tamo nisam išao. U špilji nema života, samo nekoliko muha.

Na zidu su ispisani stihovi Vladimira Nazora:



NAŠ VOĐA

Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca
Toplo srce. S ruke, kad je uvis diže,
Do oblaka tamnih pramen svjetla stiže.
Kada hoda, led mu pod petama puca.
I tako nas vodi. Mi ne znamo da l' je
Sin sadašnjih dana, lik iz drevne priče;
Mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje.
I u nama vjera još snažnije niče.


Okoliš špilje:



Ovdje se nema bogznašto raditi, pa tako izlazim i uspinjem se sve užom stazom ponad špilje, nadajući se da ću izbiti na neki širi put koji će me hrptom dovesti do Huma (da se ne moram spuštati opet na cestu, te njome penjati uvis). Provlačim se kroz grmlje i paučinu, no ubrzo ipak nailazim na prohodniju stazu. Slikam pogled prema istoku, u daljini se vidi i Hvar:



Ovdje u središnjim poljima Visa u Drugom se svjetskom ratu nalazio i aerodrom, koji je danas posve iščezao pod nasadima i makijom.

Preda mnom je Hum, naružen telekomunikacijskim odašiljačima:



Odlučujem se ne smucati kroz to ozračeno područje, nego skrećem do ruba, odakle fotografiram Komižu:



Krećem strmom stazom koja se serpentinasto spušta u dolinu. U jednom času mimoilazim se sa skupinom turista koja ide u suprotnom smjeru. Spuštanje traje nekih sat vremena, i taman kad sam pomislio kako mi dobro ide i još nijednom nisam pao, ipak sam se morao na jednom mjestu okliznuti. Laughing

Sve ide fino dok u jednom času ne naiđem na naizgled nepremostivu prepreku. Staza nailazi na žičanu ogradu kojom je netko ogradio svoj maslinik. Gledam lijevo, gledam desno, jedino bih možda mogao pokušati uspeti se nadesno, pa vidjeti može li ga se zaobići. No to zahtijeva pentranje kroz prilično neugodnu šikaru. Gledam unatrag – ne pada mi na pamet opet se penjati na Hum, a ako zakasnim na bus iz Žene Glave, onda sam nagrajsao. S druge strane ograde staza se normalno nastavlja. Štoviše, vidim i markaciju, što mi sve daje do znanja da je očito ovo pregrađivanje izvedeno ilegalno. Ograda je možda malo viša od moga pojasa. Sjetim se tada Rousseauovih riječi „Prvi koji je ogradio zemljište i rekao 'ovo je moje' - osnivač je obrazovanog društva. Koliko bi zločina i ratova spriječio onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak dovikujući bližnjima: Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija.'' I s tom mišlju na umu, prekoračim ogradu, malo ju pritom urušivši, i nastavim stazom. Laughing

Istu sam situaciju imao još dvaput, svaki puta s istim ishodom. Oni će pregrađivati markiranu planinarsku stazu...

Napokon dolazim do ceste za Komižu, one županijske, odakle je put mnogo lakši. Tipična dalmatinska vizura:



I crkva sv. Nikole, bez magarca:



Ali s Biševom:



(lijevo se vidi cesta kojom sam jutros išao prema Ženi Glavi)

Prolazim pored pogona tvornice koja je nekoć hranila čitavo mjesto:



Te još malo tumaram kaletama:







Sjedam na sladoled na rivu, potom se još malo smucam uokolo, promatrajući život. Doista, uz moje već otprije omiljeno Lastovo, Komiža mi se vjerojatno najviše svidjela na ovom putu. Izgleda mi kao posljednji bastion civilizacije na rubu svijeta (iako do Italije ima 150-ak km). Nažalost, Komiža zimi je poprilično depresivno mjesto za život, bez perspektive, što objašnjava i velik broj heroinskih ovisnika.

Vraćam se po stvari, koje sam iznio iz sobe, jer je soba već izdana sljedećim gostima. Razgovaram još zakratko sa svojom stanodavkom, otkrivam da je ona zapravo s Ugljana, iz Kukljice, ali se udala u Komižu. Po govoru se ne bi reklo, asimilirala se na viški.

Vraćam se do autobusa, nabavljam još tekuću popudbinu, te krećem prema Visu. Serpentine na izlazu iz Komiže:



I slika koju nisam slikao u dolasku – Komiža, Svetac (desno) i Biševo (lijevo):



Nakon desetak minuta vožnje, evo me u Visu. Imam još nekih 3 sata do trajekta, pa ću opet obići gradić. Već sam spomenuo da je Vis nastao ujedinjenjem Luke i Kuta, a otočko je središte postao tek u XV. stoljeću, kada je napuljska vojska uništila dotadašnje središte Velo Selo (današnje Podselje).

Upućujem se prema Kutu, tamo nisam stigao prošli put. Usputne slike:





Pogled iz Kuta prema Luci:



Smještam se u restoran Pojoda, koji očito ima neku cjenjeniju reputaciju. Ugodna terasa, dobra hrana (uzeo sam nekakav brudet od hobotnice sa slanutkom) i vino...savršen oproštaj s Visom.

Još  jedan kadar na povratku:



U daljini se već nazire trajekt koji pristiže:



Mislio sam da Komiža ima najmanji granični prijelaz, ali ovaj u Visu je još manji:



Ovaj put će me do Splita voziti Petar Hektorović:



Hektorović u Splitu pristaje pramcem, što znači da ovdje mora pristati krmom, kako bi na adekvatan način iskrcao aute. To zahtijeva poprilično spretno manevriranje ove grdosije u omalenoj viškoj luci:



Jedrilica s neobičnom zemljom porijekla – San Marino:





Dok kupujem kartu, u Jadrolinijinu poslovnicu dolazi neki zbunjeni Japanac, koji pita odakle polazi bus za Hvar. Čovjek se naime ukrcao na trajekt za Vis, uvjeren da ide u Stari Grad. Sada će morati opet do Splita, pa tek onda na Hvar. Navozit će se.

Ukrcavamo se u trajekt, sve je spremno za polazak:



Prva vizura koju turisti vide kada izađu s trajekta – Vinogradarsko-vinarska zadruga:



Pogled prema Kutu:



Gradski kaštel:



I Hrvatski dom:



U povratku u Split nisam ništa slikao. Put sam proveo u salonu, čitajući i dijelom gledajući utakmicu Slaven Belupo-Athletic Bilbao. Po dolasku u Split obraćam se jednoj ženski koja nudi sobe, velim joj da trebam jednu sobu na jednu noć. Ona poziva jednog drugog tipa. On veli 300 kn. Ja velim da su mi u Komiži naplatili 250, a i to je skupo. On počne nešto pričati kako je to ipak Komiža, a Split je skuplji... Split je tranzitno mjesto, zašto bi bio skuplji od Komiže? Usto je grad, u koji se baš ne ide na odmor. Na kraju se ipak dogovaramo za 250 kn. On kaže kako je „tu blizu“, no to „blizu“ je u blizini Hajdukovog Starog placa, što znači da imamo 15-ak minuta hoda. Naravno, soba je i opet s prekratkim krevetom, u stanu u kojem živi njegova majka u gradskoj novogradnji iz pedesetih ili šezdesetih godina. Što je, tu je.

Nakon higijene odlazim do grada, želeći kupiti kartu za sutra i nešto pojesti. Odabrao sam kultnu gostionicu Fife na Matejuški. Njihovu sam pašticadu upamtio kao božanstvenu. No, otkako sam zadnji puta bio ovdje, Fife se razvikao, tako da je sada ispred ulaza (tj. između ulaza i štekata) gužva kao za ući u popularniji disko. Nakon nekih 15-ak minuta čekanja napokon nalaze mjesto za mene, te se uvaljujem na kraj stola zajedno s nekim Dancima koji već dovršavaju svoju večeru. Naručujem pašticadu. Nakon što mi je donesu, Danci začuđeni gledaju njoke, nije im jasno što je to. Traže me da im objasnim kakvo je to točno jelo. Kažem im, potom jedan od njih želi kušati jedan njok (valjda je to jednina Laughing ), ali ga uzima samog. Velim mu da su sami bezukusni, i da ga mora umočiti u saft. Kaže da nije loše. Ja pak primjećujem da im se pašticada pokvarila. U mom sjećanju je ostalo da sam prošli puta dobio i suhe šljive, no ovaj su puta izostale.

Danci ubrzo odlaze, a za stolom nasuprot meni pojavljuje se jedno poznato lice. Mario Petreković s prijateljem. I uživo se glupira kao i na televiziji. Laughing

Nakon večere odlazim do Rive. Sutradan je na Rivi techno-party, no već su danas postavili pozornicu, pa puštaju neku glazbu u stilu Studija 54 – sedamdesete i rane osamdesete. Moj đir. Plešem tako možda i sat vremena, a potom me lagano moj probavni sustav počinje tjerati kući. Nakon što sam to obavio, dajem se još u kratkotrajnu potragu za vodom, tražeći neki otvoreni dućančić u ovo doba, i naposljetku ga i nalazim. Opskrbljen vodom i izmoren današnjim planinarenjem i plesom odlazim na počinak.

egerke @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.