Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32820
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, veljača 8, 2015
PONEDJELJAK, 26. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ulazimo dakle u zgradu terminala aerodroma Imam Homeini. Na gornjem smo katu, onom gdje su odlasci. Gledam ekrane s polascima i dolascima, zanimljivo je vidjeti odredišta koja baš i ne viđamo u Europi: Nadžaf, Dušanbe... Za zadnje riale dečki još kupuju neke suvenire i čokoladice u obližnjoj aerodromskoj prodavaonici. Damir uzima neke magnetiće, on je nekako najozbiljnije shvatio te poklone: nosi onaj parfem od ružine vodice curi, magnetiće prijateljima, uzeo je i nekoliko kutija iranskih kolačića i jedan bezalkoholni Istak od nara za zajedničkog frenda koji je veliki pivopija.

Nakon što smo obavili kupovinu, vrzmamo se po gornjem katu terminala, u potrazi s mjestom gdje bismo sjeli. Ipak imamo još nekih 6 sati do leta. Ispred aerodroma smo uzeli kolica na koja smo potrpali prtljagu. No na čitavom gornjem katu nema mjesta za sjesti. Kat je puno manji (otprilike jedna trećina donjeg kata) i vjerojatno nije predviđen za zadržavanje – ako putuješ, onda odmah krećeš prema izlazima, ako nekog čekaš, onda si na donjem katu, gdje su dolasci. S obiju strana gornjeg kata pokretne se stepenice spuštaju na donji kat. Krećemo prema pokretnim stepenicama s jedne strane, valjda će dolje biti mjesta. Ja krećem naprijed, kako bih se ranije spustio i provjerio, oni su iza mene s kolicima, pretpostavljam da će me pričekati na vrhu stepenica dok se ne vratim.

Stajem na pokretne stepenice i počinjem se taman spuštati, kada iza sebe začujem Matu koji mi kaže „A šta misliš da ću ti ja nositi torbu?“ Reagiram impulzivno – kroz glavu mi prostruji misao „pa oni neće čekati da se vratim, ostavit će mi ruksak na podu, moram ga pokupiti, srećom nisam još daleko odmakao“, okrećem se i krećem trčati natrag uz pokretne stepenice. Ali zapinjem jednom nogom za stepenicu koja se upravo krenula dizati. Nagonski isturam drugu nogu pred sebe da se zadržim od pada, ali i njom zapinjem, jer se ista stepenica uzdigla za još malo u odnosu na pola sekunde ranije. Pružam ruke pred sebe da se dočekam na njih, međutim stepenica na koju sam stavio ruke da se dočekam kreće se prema dolje, te se ja naposljetku zaustavljam bradom na sljedećoj stepenici. OK, prva iduća misao mi je da se moram ustati prije nego se skotrljam niz stepenice. Tražim pogledom svoje suputnike, niti jedan od njih se nije ni pomaknuo niti mi pokušao priskočiti u pomoć, naprotiv, Damir i Mate umiru od smijeha, a Nikola me inteligentno pita „Kaj radiš?“. Pokušavam se ubiti, Nikola. Kaj radim...

Sjećam se slične situacije u srednjoj školi, jednog planinarenja na Kleku, kad mi se isto tako okliznula noga s puteljka i skoro sam se otkotrljao u provaliju, no srećom je dečko koji se nalazio ISPRED mene (dakle, nije me ni vidio) reagirao u hipu, uhvatio me za ruku i povukao natrag. Da sam bio s ovima, ne bi me bilo.

Dok se spuštam niz stepenice, radim inspekciju. Lijevi nožni palac mi je razderan i krvari, lijevi lakat mi također ima otvorenu ranu, posjekotinu imam i na bradi, a srećom da su duge hlače spriječile da si razderem i koljeno. Ili nisu? Pogledat ću to kasnije.

Vraćam se natrag po drugim stepenicama i tek u tom času, kad mi je vidio krv na ruci, Mati dolazi iz guzice u glavu da stvar nije previše smiješna. Damiru čak ni tada nije došlo. Uzimam ruksak i sada se svi spuštamo ponovno dolje, ostavivši kolica na gornjem katu. Sjedamo na neke klupice u prizemlju, a ja se dajem u potragu za WC-om, kako bih oprao krv. U WC-u shvaćam da sam si raskrvario i koljeno, čak sam si malo razderao i hlače. Krv i dalje teče, sve skupa izgleda dosta gadno, premda me ne boli osobito.

Vraćam se do ostalih, Mate mi kaže kako je u međuvremenu vidio da se malo niže nalazi služba hitne pomoći i da odem do njih da mi previju ranu. Dobro sam, ne treba, valjda će krvarenje ubrzo prestati. No kako je ipak riječ o nožnom palcu koji je blizu tla, odlučujem otići da mi barem očiste ranu. U ambulanti se nalazi jedan doktor koji dobro govori engleski. Objašnjavam mu što mi se dogodilo, a onda mi on čisti rane jodom. Kaže da ovo na bradi nije strašno, a lakat, koljeno i palac mi ispire, te mi onda još na palac stavlja veliki zavoj. Pritom u nevjerici pita još jednom „How did it happen?“ Ja mu kažem „I ran upstairs on a down-going escalator. Don't ask me why.“ Na kraju, prije nego što će me otpustiti, pita me koliko imam godina. Ne znam zašto, vjerojatno si misli da netko sa skoro 34 godine ne radi takve gluposti. Pitam ga koliko sam dužan, on kaže ništa. Eto, to je ljepota u tim zemljama, gdje je zdravstvena zaštita potpuno besplatna za krajnjeg korisnika. Smile Ali, naravno, netko bi valjda rekao da nije u redu da iranski porezni obveznici plaćaju moje vratolomije... Undecided

Moj bandažirani palac izgleda ovako:



Bandaža nije izdržala dugo, otpala je već za nekih pola sata. Kasnije sam si na rane stavio flastere iz svojeg toaletnog kompleta.

Sada nam ne preostaje ništa nego sjesti i malo kunjati na stolcima, jer se ovdje ne može zaspati. Preveliki je moving, budući da većina međunarodnih letova slijeće i polijeće usred noći i rano ujutro. Gledam, dolazi let iz Bagdada. Izlaze ljudi, obični putnici, nekako sam očekivao prizore izbjeglica, vojnika, UN-ovih mirovnjaka...ovdje je pak teško razaznati putnike iz Bagdada od onih iz Istanbula, oba leta su došla nekako istovremeno.

Ne mogu baš zadrijemati, pa se vrzmam uokolo. Zloglasnim stepenicama se opet uspinjem na gornji kat, primjećujući da je red za odlazak prilično dugačak, budući da putnici još prije check-ina prolaze prvo skeniranje kompletne prtljage, slično onomu na Sabihi Gökçen. Vraćam se do ostalih i kažem im da bi nas to moglo još dodatno zadržati i kako bismo trebali krenuti gore čim se pojavi znak za check-in, budući da nekoliko letova kreće u razmaku od pola sata, što znači da će biti gužva na graničnoj kontroli i skeniranju prtljage.

Negdje iza 2 sata pojavljuje se obavijest da je počeo check-in za AtlasJetov let za Istanbul. Odmah krećemo na gornji kat, ali začudo ovaj put se red za prvu rendgensku kontrolu jako brzo kreće i ubrzo smo u ograđenom prostoru iz kojeg više ne možemo van. Odlazimo na check-in, predajemo prtljagu, uobičajeno Nikola i ja, a ovaj puta i Damir, koji je nosio dva mala ruksaka, te je sada u jedan od njih potrpao prljavo rublje i tekućinu koja mu je prekobrojna za kabinsku prtljagu (što znači da je u kabinu uzeo pastu za zube i ružinu vodicu, a u drugi ruksak stavio pivu – gel za tuširanje nije kupio do kraja puta). Meni je to trinaesti let u životu, ujedno mi započinje i trinaesti dan u Iranu, a na boarding passu mi piše da sam dobio sjedalo u trinaestom redu (u muslimanskim zemljama 13 nije nesretan broj, pa avioni imaju 13. red). Ovo ne miriši na dobro... Damir pak predavši prtljagu primjećuje kako je njegov ruksak načas zastao na pokretnoj traci, kao da se remenom zapetljao za neki drugi komad prtljage, ali na kraju ipak odlazi.

E sad slijedi granica. Granica na kojoj je strahovita repina koja se usto još prilično sporo pomiče. Otvorena su tri šaltera, ali pregled pojedine putovnice traje oko 5 minuta. Ne znam što rade, ne vidim dovoljno do naprijed. Da stvar bude gora, povremeno se ubacuju još neki ljudi sa strane, iz čijih primjedbi (koje ne razumijem) zaključujem da očito kasne na let i da traže da ih se pusti preko reda. Vidim tako neku obitelj s afganistanskim putovnicama. Uokolo nas su sami Europljani, pored nas je neka skupina Poljaka. Ovoliko Europljana nismo vidjeli ni u jednom trenutku našeg boravka u Iranu, uglavnom smo svugdje bili glavna atrakcija kao turisti.

U jednom trenutku na check-inu primjećujem Leticu. Mislim si hoće li nam se džiberski uvaliti nakon što smo mi otčekali polovicu reda, ali ipak disciplinirano staje na kraj. Primijetio nas je, ali očito je bio u pristojnoj fazi. Laughing

Nakon nekih sat i pol čekanja u redu (i neprestanog Damirovog pižđenja na svaku sekundu nepotrebnog odugovlačenja – koje je bilo tim gore što se jednostavno ne možeš maknuti iz reda nego moraš stajati kraj njega i slušati ga) konačno se primičemo dovoljno blizu šaltera. Mate odlazi prvi, potom ja. Granični policajac uzima putovnicu brzinom letargičnog ljenjivca, potom ju smješta negdje dijagonalno u odnosu na fokus svog vidnog polja, gleda ukoso pred sebe i razgovara sa svojim kolegom za drugim šalterom koji se nalazi njemu na 8 sati (dakle lijevo iza). Nemam pojma o čemu razgovaraju, ali sudeći po tonu, ili razglabaju dnevnopolitičke događaje ili obiteljske priče. Zakratko me odmjeri pogledom i primijeti moj flaster na bradi. Zbunjeno i začuđeno pokaže prstom i upitno me pogleda. Kažem mu „I fell on stairs.“ Frajer se blago osmjehne i pita „With a knife?“ Laughing „No, no, on an escalator.“ Potom frajer prelistava moju putovnicu od prve do zadnje strane i ponovno od zadnje do prve, mjerkajući moje žigove (između ostaloga i memorijalni žig San Marina koji sam dobio u turističkom uredu kao kuriozitet). Onda bulji u iransku vizu. Imam osjećaj da mu mogu vidjeti kotačiće u mozgu kako mu se okreću. Napokon dohvaća žig. Ali ga drži u ruci, i dalje buljeći u vizu, potom opet priča s kolegom, dok mu žig lebdi nad mojom putovnicom. Imam poriv da mu zgrabim ruku i pritisnem ju na površinu vize. Potom konačno udara žig, odnosno, bolje rečeno prislanja ga koordinacijom pokreta kakvom vjerojatno Sojuz pristaje na Međunarodnu svemirsku stanicu. Potom mi jednako sporo uručuje putovnicu i želi mi sretan put. Odlazim i prepuštam mjesto Damiru.

Iza granice je zona s duty free shopovima i još mjesta za sjesti. Smještam se na klupicu pored Mate, a potom čekamo ostale. Srećom još imamo dovoljno vremena, izgleda da će i Letica stići na let. Ja još imam neki sitniš riala, pa kupujem vodu u duty free shopu. Usput mi vraćaju dio kusura u napolitankama, jer nemaju sitnog. No iako je voda kupljena u djutiću, svejedno vrijede restrikcije za avion, odnosno moramo ju popiti prije završne kontrole ručne prtljage.

U međuvremenu nam se pridružio i Letica. On je imao druželjubivu večer. Sjećate se, ostao je s Mehdijem u azerskom restoranu:



(sudeći po ćupu ispred njega, izgleda da je ipak na kraju i on pojeo dizi)

Potom su se on i Mehdi otputili naći s Mehdijevim društvom, bili su vani u sjevernom Teheranu, svratili i do studentskog doma, ali nije baš to puno dokumentirao. Ono što jest dokumentirao, po posljednji put u Iranu, su gospoda Zli Djedovi Mrazovi:





I potom, pred polazak, grupni portret s Mehdijem i njegovim prijateljima u sobi studentskog doma:



Napokon slijedi poziv za ukrcavanje. Krećemo na posljednju kontrolu prije ulaska u avion. Ovaj put osim aerodromskog osoblja i obične policije, tu se nalazi i jedan pripadnik Sepaha, tj. Revolucionarne garde. Čuo sam o njima svašta negativnog, ali ovaj izgleda relativno benigno. Doduše, nije da itko od nas ičime očigledno ugrožava vrijednosti Islamske Revolucije... Ali kako sam nedugo prije puta gledao Argo, ne mogu si pomoći prisjetiti se završnih scena na teheranskom aerodromu (tada je to bio Mehrabad – Imam Homeini je otvoren tek 2004.), kada sepahovci, u istim takvim kromoksidnozelenim uniformama ganjaju avion s prošvercanim taocima po pisti (jedna prilično nerealna scena, gdje oni s džipom uspijevaju sustići avion koji uzlijeće).

Srećom, i to je u redu i krećemo kroz most prema avionu. AtlasJet izgleda luksuznije od Pegasusa, nominalno i nisu low cost, ali često imaju akcije kojima su im cijene na nivou low costa. Za razliku od Pegasusa, njihov hub je Atatürk, glavni istanbulski aerodrom, na europskoj strani.

Smještam se u sjedalo, mjesta je malo, srećom sam uz prozor pa ću moći nasloniti glavu na oplatu i odspavati. Ubrzo se odvaja ulazni mostić i započinje rulanje. Opraštamo se s Iranom, nažalost ovo zadnje iskustvo s pokretnim stepenicama mi je još malo pokvarilo sliku. Vjerojatno će stvari bolje izgledati kad se slegnu dojmovi, ali sada se samo prvo želim dobro odmoriti.

Čekamo još slijetanje jednog aviona prije polijetanja. Nažalost, sjedim s lijeve strane, tako da neću vidjeti Teheran kad poletimo, zanimao bi me prizor velegradskih svjetala u noći. Ujedno, ovo će mi biti dosad najduži let u životu – oko 3 i pol sata. S tim da ću ga vjerojatno potpuno prespavati.

Uzlijećemo, imam neki osjećaj da je putanja uspona puno niža nego inače, ali nema nikakvih poteškoća, te nekon nekoliko minuta spokojno tonem u san.

Budim se u trenutku dok već nadlijećemo Mramorno more. Usidreni tankeri koji čekaju prolaz kroz Bospor uobičajeni su prizor. Usmjeravamo se prema Europi, polako gubeći visinu, te u roku od petnaestak minuta slijećemo na istanbulski aerodrom Atatürk, glavni, stariji i veći od dvaju. Ujedno je to jedan od aerodroma s najvećim rastom prometa putnika u svijetu, zadnjih desetak godina se konstantno penje i sad je već na 16. mjestu. Čak ga ni Sabiha Gökçen, koja je izgrađena početkom 21. stoljeća, a proširena 10 godina kasnije nije uspjela omesti u tome, a Istanbul planira graditi i treći, još veći aerodrom na Arnavutköyu (štoviše, to bi trebao biti najveći aerodrom na svijetu, s godišnjim kapacitetom od 150 milijuna putnika – Atatürk danas ima trećinu tog kapaciteta). Istanbul očito profitira od svog mjesta negdje u sredini glavnih svjetskih zrakoplovnih ruta.

Zagušenost Atatürka rezultira još jednom stvari – gotovo svaki avion koji sleti mora čekati da mu se oslobodi mjesto na stajanci. Tako i mi, srećom ne dugo. Nakon parkiranja, slikam zanimljivo ime aviona pored nas:



(inače, to je ime grada u istočnoj Turskoj, ali zgodno se potrefilo)

Jedna stvar koju sam odmah primijetio – niti jedna putnica u avionu više nema maramu na glavi. Sve su ih skinule još prije slijetanja. A ja sam taman bio uvjeren da žene žele nositi hidžab... Laughing

Izlazimo iz aviona, obavljamo granične formalnosti i upućujemo se prema karuselima s prtljagom. Mate i Letica će nas pričekati, nas trojica čekamo da pokupimo prnje. Moj ruksak ubrzo izlazi, evo i Nikolinog, ali Damirovog nema. Čekamo, Damir je već živčan. Samo bi još to falilo, nakon silnog zazivanja negativnih ishoda, da mu se jedan konačno i dogodi. Doduše, zagubljivanje prtljage je stvarno najmanje što mu se može dogoditi, prolazna neugodnost koja se najčešće riješi u nekoliko dana. Čekamo i dalje, izlazi još jedna tranša prtljage, ali ni tu nema Damirovog ruksačića. On već kune na sav glas. Uvjeravam ga da će se ubrzo pojaviti, a u krajnjoj liniji i ako se ne pojavi...ponavljam mu ovo što sam gore napisao. Iz otvora više ne izlazi prtljaga, a potom se zaustavlja i pokretna traka. OK, postoji još možda mogućnost da je završila na nekom drugom karuselu, ili da je došla ranijim avionom (nekoliko je letova u podjednako vrijeme poletjelo iz Teherana za Istanbul – doduše, ako je ukrcana u Pegasusov avion, onda je otišla na Sabihu). Upućujemo se prema odjelu za prijavu izgubljene prtljage. Obavještavamo i Matu o tome što se dogodilo, Letica se već negdje izgubio, ima i opet svoj vlastiti program.

Dok Damir sastavlja zapisnik o tome što je bilo u prtljazi, mi odlazimo na WC, presvući se konačno u normalnu odjeću, prvenstveno kratke hlače. Vraćamo se, u međuvremenu je došao još jedan let iz Teherana, ali ni tamo nema njegove prtljage. Damir je totalno malodušan, za njega je prtljaga nepovratno izgubljena. Pojašnjavam mu da svaki komad prtljage ima svoju identifikacijsku naljepnicu čiji se drugi komad nalazi kod njega, te da će, osim ako nije propala kroz neku rupu na pokretnoj traci, prtljaga ubrzo stići na konačno odredište, tj. u Zagreb. Štoviše, možda čak i prije njega. Ali, sad je on još nezadovoljan i time što bi to značilo da on mora iz Sesveta ići na Pleso po tu prtljagu, to mu je nepotreban trošak. Osim toga, to mu je prilika da opet pljuje po Istanbulu, iako je poprilično izvjesno da mu prtljaga nije ovdje zagubljena, nego vjerojatno još u Teheranu. Kriv mu je Istanbul, kriv mu je AtlasJet...već vidim da će i ovaj dan biti upropašten njegovim njurganjem. Pametni Letica se pokupio na vrijeme.

U međuvremenu je i Mate nekamo nestao, u trenutku dok izlazimo u predvorje i vidimo hrpu ljudi s natpisima koji čekaju nekoga, Mate nema na vidiku. Upućujemo se stoga prema stanici podzemne željeznice, vjerojatno je već sišao onamo. Nema ga ni ondje.

Na stanici se međutim nalazi ovaj zgodni mural od pločica koji prikazuje most Galata, ako se ne varam:



Kupujemo vodu na kiosku, u međuvremenu dolazi i vlak, te krećemo prema Aksarayu. Ne znamo gdje je Mate, ali već će se on negdje javiti. I točno, šalje mi poruku da je odmah na izlazu nakon carine. Očito smo se fulali. Kažem mu da krene na Aksaray, tamo ćemo ga dočekati.

Gledam ljude oko sebe, nakon Irana prizori su osvježavajući: muškarci u kratkim hlačama, žene u suknjama, dekoltirane majice...sekularizam. OK, tu i tamo koja pokrivena žena, ipak je ovo Turska, a i neka od naselja uz koja prolazimo su konzervativna (jedno se zove Yenibosna, tj. Nova Bosna), ali nakon dva tjedna Irana razlika je drastična.

Iskrcavamo se na Aksarayu, čekamo Matu, koji dolazi dva vlaka nakon nas i krećemo prema stanici tramvaja kojim ćemo se spustiti do Gülhanea. Ima tamo jedan dobar restorančić s lahmacunima, a to je čisto dobra hrana za doručak. Damir je naravno smrknut, bijesan i nekomunikativan.

Silazimo na Gülhaneu i upućujemo se pješice do restorana:



Restoran je otvoren, ali nažalost je prerano da bi već posluživali lahmacune. Stoga ćemo morati malo bolje proučiti jelovnik:



Nemamo baš previše lira, pa se odlučujemo za burek sa sirom i ajran. Damir nije baš zadovoljan, ali ipak jede, treba izdržati još let do Beograda.

Završavamo s doručkom te se još upućujemo do Tržnice začina, gdje sam ja svojedobno vidio da imaju pravi prah salepa, ne onaj konfekcijski koji smo dosad kupovali. Baš bih si htio kupiti malo za doma...

Nažalost, cijena je prevelika za količinu lira koju trenutno imam – čak 32 lire (oko 150 kn) za 10 deka. Barem znamo da je pravi, ako ništa drugo. Ništa, drugom prilikom, možda za Novu godinu, kad ću s Enom do Istanbula... Vraćamo se do Yeni cami, i tad Mate dobiva poriv da ipak skoči do bankomata i kupi si tih 10 dag salepa za doma. Nas trojica ga čekamo, Damir je konačno progovorio, ali i opet sipa žuč. Mislim da smo ga tu prestali zvati „sipa“ i prozvali ga „Exxon Valdez“. Laughing

Mate se vraća i potom se ukrcavamo na brod za Kadıköy:



Damir je zaključio da je za sve kriv Istanbul i onako, gledajući s broda pristanište na Eminönüu, zaključuje „Istanbule, smrdljivi grade, na te će bomba da pade“. Sjetili smo se toga kada je par tjedana kasnije doista eksplodirala bomba negdje u gradu.

Na azijskoj strani bez previše krzmanja uskačemo u Havataşov bus koji nas za nekih 45 minuta dovozi do Sabihe Gökçen. Opet ulazni rendgen, pa check-in, uočavanje Letice u daljini, granična kontrola i čekaonica.

Letica se inače jutros s aerodroma zaputio do Karaköya (na istočnoj strani mosta Galata), gdje je posjetio tursku pravoslavnu crkvu Sv. Marije (Meryem Ana):





Turska pravoslavna crkva nepriznata je pravoslavna crkva nastala 1924., kada je jedna skupina Karamanlida (anatolski pravoslavci koji govore turski i osjećaju se Turcima) osnovala vlastitu crkvu, budući da im Grčka pravoslavna crkva nije željela priznati drugačiji etnički identitet od grčkoga (slično Grci rade i s drugim pripadnicima GPC-a, koji su po jeziku pripadnici nekog drugog naroda – tako Grcima smatraju Arumunje, Arvanite i Egejske Makedonce koji su pripadnici GPC-a). Crkva je oduvijek podržavala turski nacionalizam i žalila se na zbližavanje turske države i Grčke pravoslavne crkve u Turskoj. TPC ima ambicije uključiti Gagauze u svoj sastav, premda su oni ponovili da žele ostati pod okriljem Ruske pravoslavne crkve. Jedan dio Gagauza još se 1935. doselio iz Besarabije u Tursku, potaknut pričama o Turskoj kao velikoj majci balkanskih Turaka i njima bliskih naroda, ali nakon niza poteškoća na kraju su svi prešli na islam. Danas TPC ima zanemarivu kongregaciju od maksimalno 150-ak ljudi, koji su svi na neki način povezani s obitelji Erenerol, koja je zapravo i pokrenula čitav raskol. Danas Crkva ima u svom vlasništvu samo dvije crkve u Istanbulu, obje preotete GPC-u, od kojih se ni u jednoj ne održava liturgija.

Još malo slika:





Iznutra:





Dvorište:



Naravno, budući da se oni osjećaju Turcima, tu se iznad mora negdje kočoperiti i Atatürk:



Crkva iz daljine:



Potom se vratio natrag prema mostu Galata i slikao armensku crkvu Surp Hisus Pırgiç (Svetog Isusa Spasitelja):



Malo niže prema Tophaneu nalazi se pak armenska crkva Surp Krikor Lusavoriç (Svetog Grgura Prosvjetitelja):









A tu je i crkva Aziz Yahya (Sv. Ivan Krstitelj), koja je također u vlasništvu Turske pravoslavne crkve (tj. oteta od Grčke pravoslavne crkve), a dana je na upravljanje Asirskoj crkvi Istoka:



Krenuo se uspinjati prema kuli Galata, usput slikajući aškenašku sinagogu:



I došao do kule Galata:



Produžio je do İstiklâl caddesi, koju je zabilježio iz povijesnog tramvaja:



Kojim se odvezao do Taksima:



Uslikavši Gezi park po danu:



Na kraju Gezi parka, pogled puca preko armenske Posebne bolnice Svetoga Jakova na nove poslovne četvrti:



Zanimljive kulisaste zgrade:



Naposljetku se vratio na Taksim, odakle je Havataşovim busom krenuo prema Sabihi Gökçen, usput slikajući prvi bosporski most (to nije onaj kojim smo prešli tri godine ranije):



Pogled s prvoga na drugi:



(vidi se lijevo i Rumelihisarı)

I zatim i on stiže na aerodrom – zapravo, zadnja dva dana puta uglavnom smo se sretali na aerodromima i u avionu.

Sjedimo u čekaonici, Letica razgovara s nekom Talijankom koja također putuje u Beograd, mi ostali smo zaokupljeni svojim mislima. Put se bliži kraju (iako nas sve čeka još jedna noć na putu, a mene i više od toga), ali nekako je nastupilo određeno zasićenje uslijed naših međusobnih trzavica, stalne Damirove negativnosti dodatno potaknute ovim posljednjim incidentom (jedinim pravim, ustvari), nedovoljne odmorenosti, vrućine, dosadnih Iranaca koji stalno zapitkuju isto... Trebat će mi malo vremena da provarim to čitavo iskustvo.

Pozivaju nas prema izlazu, ulazimo u avion, dobio sam mjesto odvojeno od ostalih. Čitav avion je pun srpskih turista, nakon dva tjedna ponovno čujemo ljude oko nas koji govore blizak nam jezik. Polijećemo i ja opet pokušavam kunjati tih 2 sata, ali nažalost ne uspijevam baš, budući da se par sjedala ispred mene nalazi neki klinac s ocem, koji se stalno nešto koška s njim i povremeno se oglasi prodornim vriskom kao da ga netko kolje. Dobivam poriv da ga malo izvedem na krilo (avionsko, ne svoje) kako bi se smirio.

Prilazak Beogradu s jugoistoka znači da s desne strane aviona puca dobar pogled na grad. Ja doduše sjedim zdesna, ali uz prolaz. Srećom, tu je Letica:







Pogled na Ušće i most preko Ade:





I Novi Beograd:













Prigradska naselja:



Slijećemo na Nikolu Teslu, obavljamo graničnu kontrolu (ne traže me putovnicu, iako dolazim iz zemlje koja nije u EU u drugu zemlju koja također nije u EU) i potom se i opet razdvajamo. Letica će do grada gradskim busom, mi aerodromskim, koji nas ostavlja kod autobusnog kolodvora. Pada neki dogovor za kasnije nalaženje u gradu, nakon što se on sretne s curom. On se kasnije doista i javio, ali se nismo našli, a kaže da je ionako bio preumoran, i da je taj SMS koji mi je poslao zapravo bio tarof. Laughing

Beograd nas dočekuje poluoblačan, prolazimo busom kroz blokove Novog Beograda i spuštamo se na Bulevar Pariske komune, te na kraju izlazimo kod autobusnog kolodvora, gdje ćemo odložiti prtljagu, kupiti karte za večeras i potom rasterećeni krenuti na ručak. U Srpsku kafanu, naravno. Moram međutim to obazrivo priopćiti Damiru, budući da dotamo imamo za hodati nekih 15-ak minuta. Srećom, uspijevam ga držati na ledu dovoljno dugo, a i nije više toliko smrknut, tako da bez prevelikih prigovora stižemo do Srpske kafane. Pribojavam se jedino da nije opet zatvorena (obično svaki drugi put kad sam tamo uspijem u nju i ući) – ovaj put je parni i otvorena je. Odlučujemo se počastiti poštenim obrokom, ja uzimam i dvije krigle točenog Jelen piva koje me pošteno lupaju (ipak nisam dva tjedna pio alkohol). Damir se konačno opustio, sviđa mu se Beograd (jer je hrana dobra, a to je po njemu glavni faktor), odobrovoljio se i čak ne paranoizira oko toga da će ga netko pretući na cesti jer govori hrvatski (što ga je svojedobno mučilo).

Blagujemo:



(ja jedem neku piletinu sa sezamom, Damir Karađorđevu šniclu, u prvom planu se vidi Nikolina urnebes salata)

Dogovaram se da se nađemo s Dijanom, jednom ženom koju sam prije nekoliko godina upoznao preko jedne grupe na Facebooku, od svojih 45 godina, s kojom sam se već i ranije susretao na svojim prolascima kroz Beograd (a i Nikola i Letica su ju upoznali u lipnju 2011.). Nalazimo se ispred Skupštine, pa ćemo sjesti nekamo na piće dok nam ne bude vrijeme polaska na autobusni kolodvor pokupiti stvari (garderoba radi do 10). Dok hodamo prema Skupštini, Mate i Damir započinju raspravu o političkim pitanjima. Kao da su njihova svjetonazorska stajališta bila zapretana ovih 17 dana, sad su si konačno dali oduška u tome da jedan na drugoga navale svom artiljerijom. Damir je paranoičar i teoretičar zavjera, a Mate je marksist. Jedan drugoga optužuju za neutemeljenost svojih stajališta, premda Matina imaju barem neku empirijsku podlogu. Srećom, dolazimo do Skupštine dovoljno rano da se rasprava ne rasplamsa do fizičke razine, nego se svi zajedno s Dijanom upućujemo prema Terazijama gdje ona i ja sjedamo na piće, a ostatak produžuje prema Knez Mihajlovoj. No Nikola i Damir se vraćaju za pet minuta do nas i pridružuju nam se na piću, Mate nastavlja nekim svojim putem i doći će direktno na kolodvor.

Pričamo Dijani svoje dojmove o Iranu, Nikola i ja se trudimo ublažiti Damirove negativnosti, premda se svi zajedno slažemo da smo očekivali više. Možda su nam pozitivna iskustva drugih malo previše podigla letvicu, možda smo recimo u Zakavkazju očekivali manje, pa je ispalo bolje – ili su nam možda te zemlje ipak nekako kulturološki bliže, tko zna. Ipak, drago nam je da smo se upoznali s tom bogatom i prostranom zemljom i na licu mjesta se uvjerili koliko su neutemeljene predrasude koje o njoj vladaju na Zapadu. To je već dovoljno vrijedno iskustvo radi kojega se isplatilo otići na ovaj put. A ni tepisi nisu za odbaciti. Laughing

Iza pola deset se pozdravljamo s Dijanom i spuštamo do kolodvora. Mate je svoju prtljagu već pokupio i srećemo ga na peronu. I ovdje se naši putevi razdvajaju. Oni će za Zagreb/Ivanić Grad, dok ću ja noćnim busom preko Šumadije i istočne BiH do Mostara, odakle ću za Split i Šibenik (jer moja putovanja redovno moraju završiti na Zlarinu Smile ). Ali to ću opisati u završnom nastavku, a sada još samo kažem da se rastajemo uz stisak ruke i još par internih fora na rastanku. Moj bus kreće ranije, zauzimam mjesto i nedugo nakon polaska iz Beograda tonem u čvrst san kojim ću prespavati većinu te noćne vožnje...

egerke @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 11, 2013
UTORAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



U drugom madracu nije bilo buha, tako da je Ena ovu noć spavala mirno.

Osvanuo je vjetrovit, ali sunčan dan, ono što bismo nazvali „zdravim vremenom“. Jutro u Nišu iskoristit ćemo za obići još jednu lokalnu znamenitost. S tim se ciljem upućujemo prema istočnom rubu grada. Nakon desetak minuta vožnje, evo nas kod kompleksa:



Riječ je o Ćele-kuli, bizarnom spomeniku koji svakako nije izgrađen s tim ciljem. Čitava priča započinje 31. svibnja 1809., tijekom Prvog srpskog ustanka, kada se na brdu Čegar, nedaleko Niša odvila ključna bitka kojom su srpski ustanici pokušali zauzeti Niš i potom nastaviti s prodorom dalje na jug. Prije te bitke srpske su snage držale Niš u blokadi tri tjedna, tražeći od grada da se preda. Turci, koji su u gradu imali poprilično malo vojske, to su vrijeme iskoristili za dopremanje novih snaga. Naposljetku je broj turskih vojnika iznosio do 40 000, dok je Srba bilo najviše 18 000. Od 6 položaja srpskih ustanika ljudstvom je najbrojniji bio onaj na brdu Čegar, sjeveroistočno od Niša. Njime je zapovijedao Stevan Sinđelić. Iz tog su razloga Turci svoj napad usmjerili upravo na Čegar. Napadali su 4 puta, i svaki puta bili odbijeni. Naposljetku su, uslijed stalnog pristizanja novih vojnika, uspjeli nadvladati srpski otpor i prešli na borbu prsa o prsa. Kada je Sinđelić shvatio da je situacija bezizlazna, te da će izginuti zajedno sa svojim vojnicima, odlučio se na očajnički čin – potegnuo je kuburu i pucao u skladište baruta. Eksplozija je poubijala sve preostale srpske i mnogo turskih vojnika – konačan broj žrtava bio je oko 16 000 Turaka i 4000 Srba (naravno, nisu svi poginuli od eksplozije, neki su stradali ranije).

U želji da zastraše Srbe i spriječe ikakvu pomisao na novi ustanak, Turci su odlučili sazidati Ćele-kulu – jednostavan objekt od četiri zida koji zatvaraju šuplji unutrašnji prostor, a na čijim su zidovima s vanjske strane bile uzidane lubanje ustanika (vjerojatno onih kojima je glava nakon eksplozije ostala čitava). Takvih je lubanja, prema iskazima svjedoka, bilo 952. S druge strane, kože s glava čije su lubanje završile u Ćele-kuli bile su napunjene slamom i poslane sultanu u Carigrad (što je bila standardna procedura u Turskom Carstvu, samo što se obično nije vadila lubanja). Lokacija objekta također je pažljivo odabrana – radilo se o mjestu pored glavne ceste Niš-Sofija-Carigrad, na usamljenoj čistini, te je zamislivo kakav je dojam ostavljala takva građevina na prolaznike, pogotovo npr. noću.

S vremenom je lokalno srpsko stanovništvo, unatoč zabrani, uklanjalo pojedine lubanje i pokapalo ih. Već 1882. nalazimo zapis da se u kuli nalazi samo 511 lubanja. Danas je broj spao na svega 58.

Europa je za Ćele-kulu prvi puta čula kada je ovuda prošao francuski romantičarski pjesnik Alphonse de Lamartine, koji je tom prilikom zapisao: „Neka Srbi sačuvaju ovaj spomenik! On će naučiti njihovu djecu koliko vrijedi neovisnost jednog naroda, pokazujući im kakvu su cijenu platili njihovi očevi.“ Unatoč tomu, Ćele-kulu je htio srušiti Mithat-paša, jedan od modernizatora Otomanskog Carstva, jer ju je smatrao iskazom primitivizma. No niški su se Turci usprotivili, te je građevina tako ostala. 1892. prilozima iz čitave Srbije financirana je izgradnja zaštitne kapelice koja je Ćele-kulu zaštitila od zuba vremena, koji ju je dotada poprilično načeo. 1937. središnji je dio kule očišćen, te je tada pronađeno još nekoliko lubanja koje su ponovno ugrađene u zidove. Kula je izvorno imala i krović, koji se s vremenom urušio, a na vrhu krovića nalazila se jedna zasebna lubanja, za koju se vjeruje da je Sinđelićeva.

Pored kapelice nalazi se ova ploča:



I Sinđelićeva bista:



Obilazimo oko kapelice, no sva od četiriju vrata su zaključana. Hm, po radnom vremenu bi trebalo biti otvoreno. Potom tek primjećujemo da je pored parkirališta s istočne strane nekakva zgradica u kojoj, izgleda, prodaju karte. U pravu smo. Dobivamo i stručno vodstvo, jednu djevojku koja nas uvodi u kapelicu i izgovara priču sličnu ovoj koju sam ja maloprije naveo.

Jedna od glavnih mana kapelice jest da je zapravo premalena, tako da je vrlo teško pogledom uopće obuhvatiti cijelu kulu. O fotografiranju da ne govorim. Pokušat ćemo, koliko se može:











Neke lubanje imaju vidljivu rupu od taneta, što znači da su njihovi vlasnici poginuli u nekom ranijem trenutku bitke.

Lubanja koja je navodno Sinđelićeva danas se nalazi na posebnom mjestu, budući da krova više nema:



Pogled na vitraje kapelice:



Kada sam prvi puta čuo za Ćele-kulu i vidio sliku, ispunila me jeza. Sada, kojih 25 godina kasnije, stojim na tom mjestu i, iako više ne osjećam užas, opet ne mogu vjerovati na kakve je sve gnjusobe spreman ljudski rod iz osvete. Shvaćam da je Turke pekla ta Pirova pobjeda na Čegru, ali istovremeno mi nije jasno kako bi podizanje jedne takve morbidne građevine trebalo ikoga odvratiti od možebitnog ustanka? Štoviše, takva bi okrutnost samo mogla pojačati otpor prema vlasti koja ne preza od takvog čina – a onaj tko je spreman uzeti oružje i boriti se za zbacivanje takvih tirana, te u toj borbi i poginuti, sasvim sigurno neće biti preplašen mogućnošću da mu lubanja bude izložena u nekakvoj budućoj građevini te vrste.

Napuštamo Ćele-kulu, vraćamo se u hostel, uzimamo stvari i krećemo na put prema kolodvoru.

Vlak iz Beograda očekivano kasni. Kupujemo kartu za Sofiju, a potom odlazimo do mjenjačnice kako bi se Ena riješila preostalih dinara i zamijenila ih za eure. Leve se ovdje ne može nabaviti.

Napokon dolazi vlak koji je puniji no obično. Ne nalazimo mjesta ni u jednom kupeu, te stoga moramo stajati kod WC-a. Dok čekamo polazak, gledam konduktera, koji me užasno na nekoga podsjeća. Isti pokreti glavom, iste grimase...ali ne uspijevam naći poveznicu. Još ni dan-danas se nisam uspio sjetiti.

Vlak se putem do Pirota donekle ispraznio, pa smo uspjeli uloviti mjesto, prvo na preklopnim sjedalima u hodniku, a potom i u kupeu. U Pirotu ulazi mnoštvo Bugara, premda su neki u vlaku bili već od Niša. Nije potrebno dugo da bi se skužilo – svi furaju razne vrećice, a kako se približavamo Dimitrovgradu svi su se uzjogunili i traže kojekakve zakutke u koje guraju robu – uglavnom šteke cigareta. Šverceri. Bit će veselo na granici.

Dimitrovgrad prolazimo bez većih poteškoća (uz Enino zgražanje na što liči), a potom dolazimo do Kalotine, gdje bugarski carinici ulaze praktički na otvorenoj pruzi – pored kolosijeka je neki improvizirani metalni peron i carinski ured. Uopće nije potrebno pratiti gdje se u vlaku nalazi kontrola – vidi se po stupnju užurbanosti ljudi na hodniku. Neka starica nije imala sreće – carinica joj iz vreće izvlači nekoliko šteka, sipajući pritom bujicu grdnji. Drugima se na licu vidu olakšanje – misle da će očito onda njih mimoići.

U našem kupeu je i neka žena koja putuje s liječenja u Ljubljani. Ne znam više točno što joj je, no putovanje Ljubljana-Sofija vlakom sasvim joj sigurno neće popraviti zdravstveno stanje. Doduše, ne bi joj ni autobusom bilo bolje...

Jedna druga žena, preko puta nas, pokušava nam objasniti kako Bugari kupuju u Srbiji, jer je sve mnogo jeftinije. Govori nam na bugarskom, pa ju samo djelomično razumijemo. Kaže kako su u Srbiji jeftiniji „cigareti, stoka...“ Treba mi koji trenutak da shvatim da je Bugarima „stoka“ ono što je nama „špeceraj“, tj. živežne namirnice, i da ipak nitko ne šverca ovce preko granice.

Zbog čitave te zavrzlame s carinom, pa onda još dodatnog zadržavanja u Dragomanu, nakupili smo do Sofije kojih 2 sata kašnjenja. Ali nema veze, i ovdje smo dva dana.

Po prispijeću u Sofiju uspješno izbjegavamo lešinare koji nas žele prebaciti do vagona za Istanbul, a potom izlazimo iz kolodvorske zgrade. Prvi je dojam – ovdje se u tri godine, otkako sam zadnji puta bio u Sofiji, nije ništa previše promijenilo. Dok se na drugim glavnim gradovima novih članica EU vide nekakve investicije, makar u najobičniji facelifting, ovdje toga nema. Pločnici su i dalje puni rupa, grad je raskopan jer još uvijek grade metro (valjda su u to upumpali sve novce od EU), a ni rasvjeta nije baš najsjajnija. Ni uz najbolju se volju ne mogu osloboditi one predrasude koju sam imao još iz doba kad nisam ni prismrdio Bugarskoj – da je to sumorna zemlja, sumornija od svih ostalih u bivšem istočnom bloku, a i da su Bugari sumorni ljudi, sušta suprotnost veselim i dobronamjernim Makedoncima. Zanimljivo, taj će dojam, neovisno, steći i Ena (pred kojom sam ja čak i zagovarao Bugare).

Upućujemo se Bulevardom Knjaginja Marija Luiza prema centru, stajući usput na bankomatu. Nismo se odlučili za hostel Sofija, ipak je malo prekaotičan za Enu. Odabrali smo jedan drugi hostel u centru, u jednoj mirnijoj uličici, ali samo 2 minute hoda od Bulevarda Vitoša. Riječ je zapravo o privatnom trosobnom stanu, koji je adaptiran u hostel. Vlasnica (valjda) je ne osobito ljubazna sredovječna Bugarka.

Izmoreni od puta, prvo ćemo jesti. Iza ugla je vegetarijanski restoran, pa ćemo tamo. Nakon večere, krećemo u noćnu šetnju Sofijom. Vodim Enu pokazati joj najznačajnije gradske znamenitosti, točnije one koje nismo prošli prilikom dolaska od kolodvora do hostela. A tu svakako spada katedrala Aleksandra Nevskog:



Kao i ruska crkva Sv. Nikole Čudotvorca:



Te večeri počinje problem koji će obilježiti čitav idući dan. Naime, dok su dosada moji suputnici imali uglavnom probleme s proljevom, Ena ima suprotan problem. Rekao sam već da ona nije previše putovala, pogotovo ne ovako, s ruksakom. Također sam spomenuo i da je dosta gadljiva. A kad putujete s ruksakom, često ne znate gdje će vas potjerati na WC. U Eninom slučaju taj je strah toliko jak da je ona razvila zatvor kao metodu efikasne kontrole. No, i zatvor ima svoje ograničenje, pogotovo ako redovno jedete, a ne želite riskirati zapletaj crijeva. I tako se te večeri, u Sofiji, po prvi puta na ovom putovanju (a već je peti dan puta) njena utroba pobunila. Stvar je dodatno zakomplicirala situacija da hostel, budući da je stan, ima samo jedan WC za sve goste (i vlasnicu, koja također tamo živi). Ipak, Ena me upozorila da bi se moglo dogoditi da će sutra veći dio dana morati biti blizu WC-a i da je lako moguće da sutrašnji planirani itinerer nećemo moći izvesti, barem ne zajedno. Odlučila je međutim pričekati do jutra, pa mi reći kako joj je, a onda ćemo vidjeti, želim li samo ja otići na planirani izlet ili će mi se ona pridružiti – smatrala je da je blesavo da samo radi nje ostanem u Sofiji, tim više jer je znala da će joj nakon tog jednog dana biti dobro.

Ha ništa, poći ćemo onda spavati i držati fige da se stvar do ujutro sredi...

egerke @ 00:19 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 8, 2013
PONEDJELJAK, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon buđenja, Ena se žali na komarce koji su ju posve izjeli. Začudo, mene nije nijedan. Premda, hostel je pored rijeke, nije ni čudo.

U hostelu su i neki Grci, koji su iznenađeni kada im se Ena predstavi. Naime „ena“ na grčkome znači „jedan“. Osim njih, tu je i neki Francuz koji pješke hodočasti od Francuske do Jeruzalema.

U hostelu nema doručka, stoga ćemo kupiti nešto u obližnjoj pekarnici i uputiti se prema autobusnom kolodvoru. Usput slikamo ulaz u nišku tvrđavu:



(Ovaj Nišville je onaj spomenuti jazz festival, iako bi po očitoj sličnosti s Nashvilleom trebao biti country festival.)

Ispod nas protječe Nišava:



Hostel je malo dalje od lijevog ruba slike.

Dolazimo do kolodvora. Niški je autobusni kolodvor u doba otvaranja osamdesetih godina bio najmoderniji u Jugoslaviji, međutim danas je to već poprilično dotrajalo. Kupujemo kartu za bus za Kuršumliju i ubrzo krećemo na put.

Nakon izlaza iz Niša vozimo se neko vrijeme prema jugu autocestom, a potom skrećemo na zapad, prema Prokuplju. Krajolik je brežuljkast, prošaran voćnjacima. Prolazimo kroz gradić Prokuplje, zatim nastavljamo prema višim brdima oko Kuršumlije. Krajolik:



Vozimo se paralelno s prugom:



To je pruga Niš-Prokuplje-Kuršumlija-Merdare-Podujevo-Priština. Dio prema Kosovu je zatvoren, no prometa (barem putničkoga) nema ni na srbijanskom dijelu pruge, što se vidi iz vegetacije koja ju postupno obrasta.

I onda napokon, nekih sat i pol vremena vožnje od Niša, ugledamo Kuršumliju:



Kuršumlija izgleda kao što zvuči – radi se o uspavanom gradiću, smještenom u dolini između Kopaonika i Radana. Ima kojih 12 000 stanovnika, a korijeni mu se nalaze u rimskom naselju Ad Fines (što ukazuje da je i tada bila smještena u pograničnom području između Gornje Mezije i Dalmacije). Kasnije se naziva Toplica i Bele Crkve, a današnje ime dobiva s Turcima (kurşun – olovo). Uzrok imena su olovne ploče kojima su bile pokriveni manastiri Bogorodice i Svetog Nikole, koje je dao izgraditi Stefan Nemanja, čija je prijestolnica Kuršumlija bila između 1159. i 1168. Međutim, budući da se u Kuršumliji trgovalo olovom, moguće je da je i to uzrok naziva. Grad je priključen Srbiji 1878., iz njega je pobjegla većina muslimanskog stanovništva, koja je nadomještena ljudima iz Sandžaka i Crne Gore, međutim gotovo odmah nakon toga počinje pasivizacija u korist Prokuplja i Niša, tako da je Kuršumlija ostala emigrantsko mjesto.

E sad, zašto mi idemo u jednu takvu, da prostite, vukojebinu? Naravno, ne radi Kuršumlije same, nego radi jednog obližnjeg lokaliteta, koji je izvan granica Srbije postao poznat tek u zadnjih nekoliko godina, iako ja za njega znam još tamo od kraja osamdesetih. Radi se o Đavoljoj Varoši.

Ona se nalazi kojih 27 km jugoistočno od Kuršumlije i dotamo nema organiziranog prijevoza. Stoga odmah po prispijeću na kuršumlijski kolodvor prilazimo taksistima i dogovaramo prijevoz dotamo. Dogovaramo se s jednim da nas za cijenu od 4000 dinara prebaci tamo, pričeka dok mi obiđemo lokalitet i potom nas vrati u Kuršumliju. Iako nam se nije službeno predstavio, odnekud mi zvoni da se zvao Nebojša.

Priča on tako, dok se vozimo, kako je Kuršumlija totalno zapostavljena, a da ima ogroman turistički potencijal (osim Đavolje Varoši, tu su čak i tri banje – od kojih je Prolom banja najpoznatija po svojoj mineralnoj vodi - a i razne crkve, manastiri, čak i mjesto s kojeg je navodno car Lazar krenuo u Kosovski boj), ali da ljudi slabo dolaze, premda ima i dosta stranaca. Kaže da čak ima i Albanaca. Veli on „Mene to ne smeta, ako mušterija plati da je vozim, meni nije bitno ko je odakle.“ Slažem se, pogotovo nakon što sam čuo za neugodnosti koje su neki srpski državljani doživjeli na hrvatskoj obali samo zbog svoje nacionalnosti. Kaže kako je porijeklom iz Crne Gore, ali da su ga baš na crnogorskom moru znali pošteno oderati. Onda priča kako je devedesetih znao ići u Bugarsku, svašta se švercalo odande dok je Srbija bila pod sankcijama, a veli da su Bugari onda bili strašna sirotinja, jadniji od Srbije pod sankcijama. Za 5 maraka se moglo iznajmiti taksi da te vozi kroz cijelu Sofiju, čeka koliko treba, i još štošta.

Cesta kojom se vozimo vodi prema graničnom prijelazu Merdare i Podujevu. Pitam ga ima li Albanaca baš u samoj Kuršumliji. Veli da nema. Kažem „Pa zar ni slastičara?“ Kaže da slastičarnu drži Goranac. (Nisam pitao, ali dao bih se kladiti da se slastičarna zove Pelivan, kao i sve goranačke slastičarne. Laughing ) Priča kako su neki lokalci htjeli tom slastičaru smjestiti spačku, podvalivši mu slaninu u neki mesni obrok (Goranci su uglavnom muslimani), a ovaj je fino to sve pojeo, rekavši „Budale jedne, pa ja sam katolik.“ Laughing

Napokon dolazimo do parkinga ispod Đavolje Varoši, odakle ima kojih desetak minuta pješice kroz šumu do samog lokaliteta.

Što je zapravo Đavolja Varoš? To je mjesto na kojem se dogodilo nešto slično onomu u Kapadociji – snažna erozija, koja je uspjela isprati veći dio obronka planine, izuzev onih mjesta gdje se u tlu nalazilo veliko kamenje, koje je zaštitilo zemlju ispod sebe. Tako je nastao velik broj uskih i visokih stupova, koji su u bazi široki 0,5-3 metra, a visoki od 2, pa sve do 15 metara. Takvih stupova na čitavom lokalitetu ima dvjestotinjak, a kako erozija još traje, neki nestaju i novi nastaju. Od stupova u Kapadociji razlikuju se sastavom (tlo je mnogo čvršće od vulkanskog tufa u Kapadociji), bojom (koja je ovdje uglavnom crvenkastosmeđa), i veličinom kamenja na vrhu (radi se o mnogo manjim komadima andezita). Isto tako, stupovi u Đavoljoj Varoši smješteni su na vrlo strmom obronku brda, dok je u Kapadociji tlo uglavnom ravno.

Osim stupova, u Đavoljoj se Varoši nalaze dva neobična izvora, jedan izuzetno kiseo (pH 1,5) i s velikom količinom minerala, pod imenom Đavolja voda, a drugi, nazvan Crveno vrelo, manje kiselosti, ali bogat željeznim oksidom koji mu daje karakterističnu crvenu boju. Isto tako, u šumi kroz koju upravo hodamo nalaze se ostaci negdašnjeg saskog rudnika željeza.

Čitav kompleks Đavolje Varoši pod zaštitom je od 1959., a pred par je godina bila nominirana za novih sedam svjetskih čuda prirode. Neko je vrijeme i vodila u svojoj kategoriji, na kraju je završila oko 70. mjesta.

Prolazimo pored Crvenog vrela:



I dolazimo do početka Đavolje Varoši:



Iznad nas, brdo se uzdiže vrlo strmo, te je, bez odgovarajuće opreme, gotovo nemoguće popeti se uz obronak (a nije ni dozvoljeno, s obzirom na zaštitu lokaliteta):





Stoga je napravljena posebna konstrukcija sa stepenicama, odignuta od zemlje, kako bi čim manje utjecala na okoliš.

Pogled na brdo uništeno erozijom i naslage kamenja iz kojih će jednom u budućnosti nastati stupovi:





Jedan stup u blizini:



Đavolja varoš sastoji se od dviju skupina stupova, nazvanih Đavolja Jaruga i Paklena Jaruga. Ovo je Paklena Jaruga, tj. stupovi u nastanku:



Ovi vrlo vjerojatno ni neće preživjeti, jer nemaju na sebi kamen.

Krajolik uokolo:





Još jedan pogled uvis:



I u dolinu:





Neobičnost krajolika, čudni izvori, a posebice neobičan, sablastan zvuk koji stvara vjetar pušući između stupova, dali su ime ovom mjestu, koje je vjerojatno izazivalo strahopoštovanje kod lokalnog stanovništva. Jedna od legendi o njegovom nastanku kaže kako je Vrag ljudima iz jednog obližnjeg sela pomutio um, te su oni krenuli vjenčati brata i sestru. Kako nije bilo drugog načina da se spriječi rodoskvrnuće, Bog je odlučio svadbenu povorku pretvoriti u kamen – i današnji stupovi zapravo su okamenjeni svatovi.

Nedavno su inače po lokalitetu postavljeni reflektori u više boja, koji noću osvjetljavaju stupove i daju im poseban ugođaj.

Na hrptu između dviju jaruga nalazi se crkvica koju trenutno obnavljaju, a ispred koje se na drveće vežu molitvene vrpčice za uklanjanje tegoba. Naime, molitelj zaveže vrpčicu za stablo, ona ostaje tamo zavezana nekih 2 tjedna, a potom ih se ukapa u zemlju, na taj način simbolično ostavljajući i tegobu pod zemljom. Kažem Eni neka ona zaveže jednu, za svoje probleme sa sinusima (ima polipe u sinusima), no njen racionalni um joj ne dopušta takvu egzibiciju, čak ni za probu.

Vraćamo se natrag do parkirališta, gdje nas čeka Nebojša. Čitav izlet je trajao možda 2 sata, s tim da smo u Đavoljoj Varoši bili oko sat vremena. Vraća nas u grad, pitamo ga da nam preporuči neko mjesto gdje se u Kuršumliji dobro jede. Kaže nam da probamo u pečenjarnici Srbija, veli da je roštilj fantastičan, i napominje kako, unatoč imenu lokala, nećemo imati problema i ako doznaju da smo iz Hrvatske. Srbija se nalazi odmah pored glavnog trga, jest da je posrijedi tipičan pajzl, ali moje mi iskustvo obično kaže da što lošije mjesto izgleda, to je hrana bolja. I doista, pljeskavica je sjajna. Ena uzima piletinu, budući da ne voli mljeveno meso.

Nakon ručka prošetat ćemo još malo centrom Kuršumlije. Nema se ovdje bogzna što za vidjeti, pa evo jednog motiva:



Zanimljiv naziv prodavaonice Laughing :



(ovo je, ako se ne varam, jedina slika u cijelom putopisu na kojoj se vidi netko od nas dvoje)

Na glavnom se trgu nalazi park, gdje je spomenik žrtvama NATO-va bombardiranja 1999., ali i žrtvama ratova koje su Srbi vodili devedesetih:



Uvijek mi je zanimljivo vidjeti različita gledišta zabilježena na spomenicima. Tako sam npr. za Uskrs te, 2011. godine, u Bosanskom Novom slikao spomenik žrtvama Odbrambeno-otadžbinskog rata 1990-1995. (što se u Hrvatskoj zove „srpska agresija na BiH“), dok je naše putovanje započelo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (što se pak među Srbima smatra završetkom etničkog čišćenja Hrvatske od Srba). Apsolutno smatram da sve žrtve ratnih sukoba treba poštovati i treba im odati počast spomenicima – problem je nažalost u ideologiji koja se redovno upisuje na te spomenike. Da recimo na ovom spomeniku piše „Žrtvama ratova 1990-2000.“, to bi bio ideološki posve čist spomenik, koji bi jednako odavao počast i srpskim civilima i vojnicima, i žrtvama Srebrenice i Ahmića, i redarstvenicima iz Borova Sela, i Albancima iz Račka. Jer sve su to žrtve suludih ideologija koje su zakuhali političari. No ako se konstatira da su ovi umrli za budućnost srpskog naroda, oni za oslobođenje svete hrvatske zemlje, a oni treći pak za neovisnost Kosova – dolazi do rangiranja važnosti „naših“ i „njihovih“ smrti. Naši su umrli s razlogom, s plemenitim motivom (kakav li je plemeniti motiv postojao u činjenici da su se neki jednostavno našli u krivo vrijeme na krivom mjestu, kao npr. putnici vlaka u Grdeličkoj klisuri ili ljudi poginuli u granatiranju Zagreba?), a njihovi su umrli jer su sami to tražili. Naše treba slaviti i kovati u nebo, a njihovima treba plesati na grobu. I gdje je tu mogućnost pomirbe? Rekao mi je jednom jedan znanac iz Beograda: „Među Hrvatima, Srbima i Bošnjacima nema jezične barijere, pa smo opet uspeli da razvijemo toliko različita gledišta na istu stvar. Kako li je onda tek među Srbima i Albancima? Ko zna šta oni govore o nama, a mi to nismo čak u mogućnosti ni da razumemo i demantujemo pre nego uhvati korenje.“

Istina je da bi takav spomenik svim žrtvama bio pomalo sterilan, politički korektan, što znači da bi ujedno bio i spomenik svima i spomenik nikomu. Iako mi se politička korektnost gadi, opet smatram da bi to bio jedini način da se shvati da u ratu stradavaju prvenstveno LJUDI – čak i ako ostanu živi, u ratu umiru ljudi. Jer čovjek koji mrzi „njih“ samo zato što su „oni“, nije čovjek. A nisu puno dalje ni oni koji se ponose svojom nacionalnošću. Ponos je proizvod nekakvog postignuća, a to što je nekoga nekamo donijela roda (da ne budem vulgarniji) nije nikakvo osobno postignuće, već puki splet okolnosti.

Nakon kratkog obilaska Kuršumlije vraćamo se na autobusni kolodvor. Dok sjedimo i čekamo autobus za Niš, promatramo život uokolo. Ena kaže „Ovdje je Bog rekao laku noć.“ I doista, u ljetno popodne atmosfera je ovdje poprilično učmala. Samo očekujem vidjeti kuglu trave koja se kotrlja parkiralištem...

Put do Niša protječe mirno, bez osobitih događaja. Dolazimo u grad u kasno popodne, odlazimo do hostela. U hostelu Ena utvrđuje da ju te noći vjerojatno nisu izboli komarci, nego izgleda da u madracu ima buha. Stoga predstojeću noć odlučuje spavati na drugom krevetu, možda će biti bolje sreće. Ja, da pokucam u drvo, ne osjećam nikakve ugrize.

Šalimo se kako smo dvije vreće buha i odlazimo u grad. Pronašli smo jednu pivnicu s ugodnim dvorištem, pa tamo provodimo ostatak večeri. Prije spavanja odlazimo još u šetnju tvrđavom, i potom na spavanac.

egerke @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, travanj 7, 2013
NEDJELJA, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Jutros preskačemo doručak, nemamo vremena. Kupit ćemo nešto na kolodvoru. U pekari na kolodvoru zanimljiv jezični moment: Ena od prodavačice traži pecivo, i kaže joj „Ovo sa sezamom“, našto prodavačica, koja ne razumije, odgovara s „Excuse me?“. Ena naravno ne zna da se sezam u srpskome kaže susam, a očito je prodavačici ponudila premalo jezičnih informacija da ova shvati da govori njoj bliskim jezikom.

Ubrzo se ukrcavamo u bus za Kladovo. Zašto pobogu idemo u Kladovo? Pa, prvenstveno zbog puta dotamo („Life's a journey, not a destination“), koji prolazi kroz Đerdapsku klisuru. U Kladovu ćemo se zadržati taman toliko da ulovimo autobus za dalje, što će, s obzirom da je nedjelja, potrajati kojih dva sata.

Izlazimo iz Beograda, vozimo se autoputom do izlaska za Požarevac. Potom nastavljamo na istok i ubrzo prelazimo Moravu:



U Požarevcu je pauza od dvadesetak minuta. Izlazim, požarevački kolodvor nije osobito ugledan prizor, no u obližnjem dućančiću kupujem Plazma kekse s čokoladom. Dok kupujem, iz zvučnika trešti neki školski primjer cajke. Eto, čim se maknem iz Beograda, uronim posve u ono drugačije kulturno ozračje. Ne kažem da se kod nas ne slušaju cajke, no i u tom su slučaju one proizvod kulturne (?) razmjene s istokom. Meni osobno takva glazba izaziva imunološku reakciju, i ne pušim spike o tome kako se na nju može sjajno isplesati. Može se isplesati i na techno i dubstep, pa mi nijedno nije po volji. Ako želim balkanski melos, radije ću se isplesati na Kočani orkestar i Fanfare Ciocărlia.

Nudim Enu Plazma keksima, no ona je suzdržana. Zbog svoje gadljivosti želi ograničiti unos hrane i pića dok putuje, kako ju ne bi tjeralo na WC na nekom usputnom kolodvoru (a znamo kakvi su kolodvorski zahodi), ili, još gore, ulovilo ju u trenutku dok nema nikakvog zahoda u blizini. Meni to ne smeta, pa listim čitavu vrećicu, zalijevajući to onom bozom kupljenom jučer.

Ime Plazma mi je oduvijek bilo smiješno. Kad sam prvi puta čuo za Bambi Plazma keks, u reklamama TV Beograd osamdesetih, nije mi bilo jasno što stavljaju unutra. Krvnu plazmu? Tek ću mnogo kasnije doznati da riječ „plazma“ ovdje opisuje kašastu masu u koju se takvi keksi pretvore kada ih se uroni u mlijeko. Je li „plazma“ zvučalo učenije od „kaša“, ne znam, no doista mi taj naziv zvuči bizarno. Doduše, ni Bambi Kaša keks ne bi bilo osobito sretno rješenje...ostavlja dojam kao da je keks već napola prožvakan.

Nakon Požarevca ulazimo u brežuljkasto područje sjeverno od Homoljskih planina dok se vozimo prema Dunavu. Iduća postaja je Veliko Gradište. Za Veliko sam Gradište prvi puta čuo čitajući putopis Marina Zurla „Splavom od Zagreba do Crnog mora“, iznimno detaljnu knjigu koja opisuje putovanje dvojice pustolova na rečenoj relaciji, i za koju, ni nakon upornog guglanja, nisam uspio doznati je li tek fikcija ili stvarni putopis (nijedna Zurlova biografija ne opisuje taj poduhvat). U svakom slučaju, Veliko je Gradište bilo njihova posljednja postaja prije spuštanja niz Đerdap.

Mi ćemo se još malo voziti cestom prije ulaska u grotlo Đerdapa, pa ćemo se tako zaustaviti i u Golupcu. Dunav se ovdje raširio poput jezera, rekao bih da je širok oko 5 kilometara:





Uzimam Lav radler pa se odlazimo prošetati do obale, koja je odmah pored kolodvora. Nakon ovog jezera Dunav se suzuje u grotlo od kojih dvjestotinjak metara širine. To je tamo:



Na ulazu u klisuru stoje ruševine starog grada Golupca:



Đerdap je treća i najveća od triju klisura koje na svojem putu probija Dunav. Prva je klisura Wachau, zapadno od Beča, a druga Dunavski zavoj (Dunakanyar, Donauknie) sjeverno od Budimpešte, gdje Dunav mijenja svoj dotad redovni smjer toka prema istoku i zakreće na jug, sve dok ga opet Fruška gora ne vrati u pravi smjer. No te su dvije klisure u usporedbi s Đerdapom pitome, a plovidba kroz njih ne pretjerano neugodna. Đerdap je nešto sasvim drugo. Osim što je najveća klisura na Dunavu, najveća je i u Europi (duga 134 km), a zapravo ju tvore 4 manje klisure (Golubačka, Gospođin vir, Kazan i Oršovska) prekinute manjim kotlinama. Dunav ovdje prestaje biti lijena nizinska rijeka i postaje brzica koja nosi sve pred sobom, puna virova i prilično duboka (oko 50 m). Naziv klisure u svim jezicima osim srpskoga zvuči vrlo zlokobno: mađarski Vaskapu, turski Demirkapı, rumunjski Porţile de fier – tj. Željezna vrata. Velik broj podvodnih grebena izazivao je pogibelj za brodove, te su konačno 1890. sprovedene mjere regulacije, koje je izveo tadašnji ugarski ministar prometa Gábor Baross. Baross je tom prilikom fasovao i prehladu od koje je umro. Uklanjanje grebena i stvaranje plovnog puta nije međutim bilo u potpunosti zadovoljavajuće - struja koju je stvarao tako oslobođeni Dunav bila je toliko jaka da su brodovi koji plove uzvodno morali biti vučeni lokomotivama. Situacija se promijenila izgradnjom hidroelektrane kod Kladova, kojom je tok rijeke donekle umiren.

Unatoč zastrašujućoj reputaciji, Đerdap je bio nastanjen još od mezolitika. U Lepenskom viru kod Donjeg Milanovca nađena je jedna od prvih mezolitskih naseobina u Europi, budući da je rijeka omogućavala nešto višu temperaturu od okolnih krajeva, te tako stvarala povoljnije uvjete za život. Stanovnici te kulture bili su ribolovci na Dunavu, što je dokazano velikim brojem skulptura koje prikazuju glave s izbečenim očima i ribljim ustima, za koje se vjeruje da prikazuju nekakve riblje toteme.

Đerdap je danas nacionalni park u objema državama kroz koje prolazi, unatoč činjenici da su radovi koji su u njemu izvođeni u proteklih stoljeće i pol (regulacija plovnog puta i izgradnja hidroelektrana) uglavnom izmijenili prirodni izgled rijeke i okoline, prekinuli migracijski put dunavske jesetre, te izazvali štetu na kulturnoj baštini (pod vodu je prilikom podizanja razine rijeke otišao otočić Ada Kale, svojevrsna turska eksklava koja je stoljećima uživala status slobodne luke i središta kojekakvih sumnjivaca, a predstavljala je i vrijedan primjer otomanskog naselja). Ukupno je čak 17 000 ljudi moralo biti preseljeno zbog podizanja razine rijeke.

Stari grad Golubac, utvrda koja kontrolira uzvodni ulaz u Đerdap, spominje se prvi puta u 14. stoljeću, premda je vjerojatno podignut ranije. Ne zna se tko ga je točno izgradio, no činjenica da se u jednoj od kula nalazi srpska pravoslavna kapelica ukazuje da je to vjerojatno bio neki srpski velikaš. Kasnije je mijenjao vlasništvo, pa su njime vladali Mađari, Srbi i Turci, koji su ga svi pomalo dograđivali. Bio je često zadnja (ili prva) utvrda između Turske i Mađarske, te je stoga bio izuzetno strateški važan. Nažalost, i on je poprilično stradao u 20. stoljeću, budući da je kroz njegove zidine probijena magistralna cesta koja vodi od Srbije prema Rumunjskoj, a potom je porast razine Dunava poplavio najdonje dijelove grada. Međutim, još je uvijek jedna od najslikovitijih vizura Srbije, a činjenica da se na neke zidine može uspeti izravno iz čamca svojevrsna je atrakcija.

Mi se autobusom približavamo Golupcu:



I prolazimo kroz njega:



Inače, u blizini Golupca živi i endemična golubačka mušica, kukac sličan komarcu koji je svojedobno izazivao velike pomore stoke. Nakon izgradnje HE Đerdap mušica je gotovo posve nestala, da bi se opet pojavila nakon 1999. i NATO-va bombardiranja, zbog čega ju lokalno stanovništvo naziva i klintonka. Radi se o malom kukcu čiji se ubod uopće ne osjeti, jer u slini ima neku vrstu prirodnog anestetika, no potom slijedi alergijska reakcija koja može zahvatiti veliku površinu kože oko uboda.

Nakon Golubačke klisure, Dunav se širi u Ljupkovsku kotlinu:



Ispod se već vidi iduća klisura, Gospođin vir:





Iza koje slijedi Donjomilanovačka kotlina:





Stajemo u Donjem Milanovcu, koji, suprotno očekivanjima, nema nikakve veze s Gornjim Milanovcem (oba se zovu po Milanima iz dinastije Obrenović, no Gornji se Milanovac nalazi u Šumadiji i zove po bratu, a Donji se nalazi na Dunavu i zove po sinu knez Miloša Obrenovića). Nakon Donjeg Milanovca započinje Kazan, najuži i najneugodniji dio Dunava, gdje se rijeka suzuje na svega 150 m širine:



Rumunjska se obala može gotovo dotaknuti rukom:



Već samo ime Kazan ukazuje na ponašanje Dunava u tom uskom grlu.

Na izlasku iz prvog dijela, Velikog Kazana, s rumunjske se strane nalazi manastir Mraconia:



Manastir je podignut prije 15-ak godina na mjestu ruševina srednjovjekovnog manastira, izgrađen je prilozima lokalnih seljana, a bilo je i optužbi da se jedna od monahinja u njemu bavi vradžbinama. Skandal je kasnije utišan, a sporna monahinja premještena.

Odmah pored toga, u velikoj stijeni iznad Dunava isklesano je Decebalovo lice:



Decebalovo lice je najveća kamena skulptura u Europi, a klesalo ju je 12 kipara tijekom 10 godina (1994-2004.). Trošak je iznosio preko milijun dolara, a financirao ga je rumunjski poslovni čovjek Ioan Constantin Dragăn, amaterski zaljubljenik u povijest koji je nažalost, kako to obično na Balkanu biva, pomalo zabrazdio u toj svojoj ljubavi prema povijesti i bio blizak rumunjskom protokronizmu, pokretu koji zagovara slavnu dačku povijest Rumunja. Budući da se sa srpske strane Đerdapa nalazi Trajanova ploča, spomenik izgradnji prve ceste kroz Đerdap, kojom je car Trajan olakšao svoju invaziju na Daciju i njeno pripajanje Rimskom Carstvu, s rumunjske su strane odlučili podići spomenik Trajanovu protivniku u tom ratu, dačkom vođi Decebalu.

Zanimljiva je ta rumunjska shizofrena povijest, budući da oni jednako slave svog zavojevača Trajana, kao i njegovog poraženika Decebala. Po gradovima podižu spomenike Kapitolijskoj vučici i diče se romanstvom, a potom preimenuju gradove dodajući im imena starih dačkih naselja (Cluj-Napoca, Drobeta-Turnu Severin). Opet, možda je to upravo i put, možda doista treba shvatiti da su i jedni i drugi ugradili sebe u kolektivnu povijest rumunjskog naroda, a ne da postoji samo jedan narod čiju nit treba pratiti od doseljenja, a da su svi ostali samo smetala. Možda su Rumunji upravo primjer da treba prihvatiti nasljeđe svih koji su dali svoj obol, umjesto da brojimo krvna zrnca. Na Balkanu je naprotiv vrlo često potrebno dokazati da je taj i taj bio „naš“ i samo naš. Kada Makedonci svojataju Aleksandra, Grci se bune, jer Aleksandar ne može biti nitko drugi no Grk. Makedonci pak ne odriču Grcima pravo na Aleksandra, samo njegovu ekskluzivnost. Srbi su se pred par godina uznemirili kada su Albanci ustvrdili da je Miloš Obilić možda porijeklom Albanac. Bez želje da ulazim u činjeničnu istinitost te tvrdnje, što bi točno bilo izgubljeno čak i da jest? Bi li stoga izgubio mjesto u srpskoj povijesti? O povijesnim ličnostima govore njihova djela i posljedice tih djela, a ne njihova etnička pripadnost. To ide toliko daleko da se čak i suvremene ličnosti, koje se jasno izjasne u pogledu svoje etničke pripadnosti, pokušava uklopiti u svoje nacionalističke stereotipe, zanemarujući njihov glas u cijeloj priči. Padaju mi na pamet primjeri Nikole Tesle i Ive Andrića. Ima li doista ikakve potrebe da se takve ljude mora strpati u ili-ili tabor naših ili njihovih? Hoćemo li, u suludom nacionalističkom sljepilu, ako priznamo poraz i ustvrdimo da je Tesla neminovno Srbin, prestati koristiti izmjeničnu struju jer su to „četnička posla“? Kao priča koju sam svojedobno čuo, da Albanci žele promijeniti sve toponime slavenskoga porijekla u Albaniji, kako bi valjda dokazali da Slaveni nemaju prava na Albaniju. Zar je toponim pravo? I zašto onda ne promijeniti i druge toponime, npr. grčke? Zašto su Rrogozhina ili Shishtavec sporni, ali Gjirokastër ili Vlora nisu?

Što više razmišljam o tome, smatram da su Rumunji u pravu. Nisu sazdali crno-bijelu legendu „mi Rimljani smo došli i satrli onu dačku stoku“, ili „mi Dačani smo se obranili od onih povampirenih Rimljana“, već su jednostavno shvatili da su i Dačani i Rimljani zasijali sjeme koje će izrasti u drvo rumunjske nacije. Eh, još da prihvate i utjecaj Geta, Gepida, Fanariota, Turaka, Židova i svih onih ostalih koje su trli i taru ih još uvijek (a znamo koje crnomanjaste nacionalne manjine u Rumunjskoj ima najviše u Europi)...

Ovdje se cesta odvaja od Dunava i presijeca zavoj Dunava kod grada Orşove (još jednoga koji je postojanjem platio cijenu akumulacijskog jezera, pa je morao biti podignut na drugom, višem mjestu), te ubrzo opet izbija na Dunav kod HE Đerdap I:



Po kruni brane vodi cesta kojom se može prijeći u Rumunjsku. Tu je i granični prijelaz. Neke dvije turistice, čini mi se da su bile Francuskinje, ovdje izlaze i pješke prelaze u Rumunjsku. Mi pak nastavljamo do našeg prinudnog odredišta – Kladova.

Kladovo je gradić od kojih 9000 stanovnika, smješten u onom repiću Srbije koji je posljedica vrtuljave neodlučnosti Dunava. Nedaleko današnjeg smještaja grada svojedobno se nalazio Trajanov most kojim se ovaj prebacio u Daciju da satre Decebala i njegove. Čitava regija oko Kladova i dalje na jug pasivni je kraj, gdje većina stanovništva pečalbari i šalje zaradu onima koji nisu dovoljno sretni da uspiju otići. U Kladovu smo primijetili velik broj automobila s francuskom registracijom. Isprva nam nije bilo jasno što toliki Francuzi rade u ovoj zabiti, a onda smo shvatili da se radi upravo o pečalbarima.

Kladovo se međutim trudi ostaviti dojam turističkog mjesta. Nakon što smo ostavili stvari na kolodvoru, prošetali smo se do obale Dunava. Ali to nije samo obala, to je i plaža:



S druge strane je rumunjski grad Drobeta-Turnu Severin. Toliko je blizu da se u Kladovu uredno čuje sirena koja označava kraj smjene u brodogradilištu:



Za razliku od Kladova, čija ekonomija uglavnom tavori, s druge strane rijeke stvari idu dosta dobro. Izgleda da je Dunav u nastavku toka dovoljno dubok da do Turnu Severina mogu doploviti i morski brodovi:



Kupanje s pogledom na luku me nikada nije privlačilo. Kupanje u rijeci koja uzvodno ima nekoliko milijunskih gradova (Beograd, Budimpešta, Beč, a ni Bratislava nije daleko od milijun), te još par na pritocima (Zagreb, München) po mom je mišljenju samo za one koji nemaju nikakvu bolju alternativu. Kao npr. za one Francuze...

Čitav ovaj predio Srbije nastanjen je Vlasima. Vlasi govore rumunjskim, no imaju zaseban identitet, premda je nedavno Rumunjska pokušala natjerati Srbiju da izjednači te dvije skupine (slično kako npr. Hrvatska pokušava odreći Bunjevcima pravo na etnicitet i tvrdi da je to sve smicalica kako bi se umanjio broj Hrvata u Srbiji). Vlasi imaju određene običaje koji se u ostatku Srbije ili ismijavaju, ili ih se čak ljudi plaše.

Jedna od karakteristika Vlaha u tim krajevima je izuzetna razmetljivost bogatstvom stečenim u inozemstvu. Kuće koje se grade (i u kojima nitko ne živi, budući da su vlasnici u pečalbi) redovito su na nekoliko katova, ukrašene balustradama, a pored dvorišnih vrata redovno su napravljeni lavovi ili slična zvjerad. Evo primjera jedne skromnije, desno je valjda negdašnja obiteljska kuća:



Ono što kod mnogih izaziva strah jesu neki bizarni pogrebni rituali kod Vlaha. Budući da nisam pobliže proučavao temu, ne mogu reći što je istina, a što urbana legenda, no postoje priče o opremanju grobnica kao da su stanovi, redovitom donošenju jela i pića te dnevnih novina na grob, pa sve do otkapanja pokojnika i večere u njegovu čast - na grobu, naravno. Među Vlasima je rašireno i vjerovanje u vampire – štoviše, riječ „vampir“ u jezike je svijeta ušla upravo iz srpskoga (izvorni bi hrvatski odraz glasio „upir“, etimologija je nejasna).

Nakon ne pretjerano plodonosnog vrzmanja po Kladovu, upućujemo se natrag na kolodvor, gdje kupujemo kartu do Niša. Prijevoznik je Niš Express, o kojemu se Ena isto tako naslušala priča od tate. Sjećam se i ja onih ljubičastih autobusa koji su nekad vozili od Slovenije za Srbiju, i koji su bili u poprilično lošem stanju, pogotovo za putovanje od desetak sati, koliko je to nekoć trajalo. Danas je vozni park Niš Expressa ipak u boljem stanju, premda će motor tu i tamo znati zakašljucati dok ćemo se danas i sutra voziti tim prijevoznikom.

Iz Kladova krećemo na jug. Presijecamo onaj povratni zavoj Dunava i opet izbijamo na njegovu obalu nešto niže, kod Brze Palanke. Vozimo se pored Prahova, gdje se nalazi HE Đerdap II, a potom stižemo u Negotin, po kojemu se čitava ova regija zove Negotinska krajina. Negotin je poznat kao grad iz kojega potječe najveći srpski skladatelj, Stevan Mokranjac, u čiju se čast u rujnu svake godine u gradu održava festival Mokranjčevi dani. Kod Negotina je poginuo i Veljko Petrović (Hajduk Veljko), borac protiv Turaka s početka 19. stoljeća.

Nakon Negotina nastavljamo na jug, prema Zaječaru. Vozimo se paralelno s bugarskom granicom, koju u ovom području čini rijeka Timok. Stoga se čitavo područje zove Timočka krajina. Zaječar je najveći grad u istočnoj Srbiji, s oko 45 000 stanovnika. Nedaleko grada, u Gamzigradu, nalazi se arheološko nalazište Felix Romuliana, ostaci rimskog grada koji je podigao car Galerije. Zaječar je osim toga poznat i po svojoj Gitarijadi, festivalu demo-bendova koji se održava od 1969.; zatim po svojoj pivovari u vlasništvu turskog Efesa, a i kao rodno mjesto srpskog premijera Nikole Pašića.

Iza Zaječara stajemo u Knjaževcu, gdje se Svrljiški Timok i Trgoviški Timok ujedinjuju u Beli Timok (koji će se u Zaječaru združiti s Crnim Timokom u Veliki Timok). Nakon Knjaževca počinjemo uspon preko Svrljiških planina, koje odvajaju dolinu Timoka od doline Nišave. Posljednji pogled na Timočku krajinu:



Već pada sumrak kada prolazimo kroz Svrljig i priključujemo se na autocestu prema Nišu. Stižemo u Niš kad se već smračilo. Uličice pored autobusnog kolodvora odaju već jednu drugu sliku, sliku mnogo bližu Balkanu kakvog poznajem – atmosferu koja više liči na Skopje ili Tiranu nego na Beograd. No to prestaje čim izađemo na obalu Nišave, odmah pored ulaza u nišku tvrđavu. Hostel je na drugoj obali rijeke, na samom keju, u drvoredu. Izgleda da je zgrada u kojoj se nalazi ruševna i da osim hostela u njoj nema ničeg drugog. Kasnije ćemo doznati da i hostel planiraju zatvoriti od rujna.

Niš je treći najveći grad u Srbiji i ujedno jedan od najstarijih. Još je u antici bio značajan (Naissus), a oduvijek se nalazio na križanju putova - na jug prema Makedoniji i na istok prema Bugarskoj i Crnom moru. Bio je sjedište prvo Tračana, pa potom Mezijaca, a onda je postao središte rimske provincije Gornje Mezije. U gradu je 272. rođen rimski car Konstantin Veliki. Slaveni su ga zauzeli u 6. stoljeću, ali je nastavio mijenjati posjed, upravo zbog svoje strateške pozicije. Pod Turke je pao 1445. i ostao pod njihovom vlašću do 1878., uz nekoliko kraćih zauzeća (od Austrijanaca i Srba, u Prvom ustanku). Nakon 1878. trajno je u sastavu Srbije, a jedan od prvih kroničara života u Nišu poslije priključenja Srbiji bio je književnik Stevan Sremac, koji je ta zbivanja opisao u romanu Zona Zamfirova (koji je idealan za proučavanje torlačkog narječja srpskog jezika). Niš je danas važan industrijski centar južne Srbije, a proglašen je i najugodnijim gradom za život u Srbiji. U blizini grada nalazi se nekoliko zanimljivih spomenika: arheološko nalazište Mediana, Ćele-kula (koju ćemo posjetiti), ostaci koncentracijskog logora Crveni Krst, Bubanj (mjesto na kojemu su nacisti strijeljali 10 000 civila iz Niša i južne Srbije), Čegar (mjesto bitke iz Prvog srpskog ustanka koja je vezana i uz Ćele-kulu), zatim Niška Banja, živopisno selo Sićevo, itd.

Mi se nakon smještanja i osvježavanja odlazimo malo prošetati i na večeru. Odabiremo jednu pizzeriju s vrtom, u ugodnoj ulici s drvoredom u samom centru. Nakon večere odlazimo još malo u Nišku tvrđavu, koja se nalazi na drugoj obali rijeke.

Tvrđava je stara preko 2000 godina, premda su današnje građevine turskog porijekla, izgrađene u 18. stoljeću. Danas su sačuvane zidine s bastionima, arsenal, Bali-begova džamija, Pašin konak, barutana, skladište, kovačnica, te hamam, dok je ostatak (preko 22 ha) pretvoren u park u kojem su dograđeni neki kasniji objekti (npr. meteorološka postaja, spomen kosturnica za žrtve Topličkog ustanka, lapidarij). U tvrđavi se od 1966. održava i Niški filmski festival. Osim toga, vidimo da nakon našeg odlaska počinje i jazz festival, što je šteta, jer oboje volimo jazz.

Nakon kraće šetnje tvrđavom, vraćamo se u hostel. Lokacija je sjajna, ali ispred prozora je neki kafić iz kojeg trešte cajke. Pokušat ćemo ipak ubiti oko...

egerke @ 14:00 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 4, 2013
SUBOTA 6. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Sviće, dakle, zora u subotu, a mi započinjemo svoj drugi dan u Beogradu. Ovaj malo blaži tempo koji imam s Enom (premda se njoj činio izuzetno brz – ona je, naime, strahovito spora) omogućuje i meni pogledati jednu stvar koja mi je dosada promakla kad god sam bio u Beogradu...ali sve u svoje vrijeme.

Tradicionalno, u Beogradu doručkujem u Znaku pitanja, pa ćemo tako i Ena i ja prošetati dotamo. Budući da ona ima smanjenu toleranciju na laktozu, preskočit će kiselo mlijeko, ali će s guštom srknuti pravu tursku kavu. Ona je prekaljeni kavopija i ne funkcionira bez šalice kave ujutro, ja se nikad nisam uspio navući na kavu, iako ju katkada popijem. Štono bi se reklo, ja sam društveni kavopija.

Poslije doručka prelazimo ulicu i završavamo u beogradskoj Sabornoj crkvi. Dok ja načelno imam pozitivan stav prema duhovnosti i čovjekovoj potrazi za višim smislom, Eni je poprilično stran takav način razmišljanja (još jedno nasljeđe koje je dobila od oca). U početku naše veze imali smo nekoliko rasprava o toj tematici, bez nekakvih zaključaka. Kasnije više nismo pričali o tome, no čini mi se da je barem donekle olabavila svoj tvrdi materijalistički pogled na svemir. U biti, taj stav je kao posljedicu imao i to da se ona podosta klonila dubljeg istraživanja fenomena duhovnosti (premda je za temu maturalnog rada odabrala Kierkegaardov pogled na vjeru – što je opet moglo samo produbiti predrasude), pa tako i nije previše zalazila u sakralne objekte. Štoviše, pretpostavljam da joj je ovo prvi posjet nekoj pravoslavnoj crkvi.

U crkvi je u tijeku krštenje. Prisustvujemo, jer i mene zanima kako izgleda pravoslavno krštenje. Djevojčica koja se krsti ima, po mojoj procjeni, nekoliko mjeseci, možda čak i godinu dana. Nije ni svjesna što ju čeka. Majka ju drži na rukama dok traje obred, mala se osvrće oko sebe, posve nesvjesna da je ovo obred posvećen njoj i da će ju, ni krivu ni dužnu, ubrzo zaliti vodom, te ju potom, protiv njenog pristanka, ugurati u članstvo Srpske pravoslavne crkve. Kada dolazi trenutak zalijevanja, mala udara u plač. Očekivano. Ne sjećam se svog krštenja (imao sam 2 i pol mjeseca), ali sam prilično siguran da je neugodno kad vas zaliju vodom, koja usto nije osobito topla. Pomislim ponekad kako je možda moj strah od ronjenja izazvan činjenicom da je nešto prilikom mog krštenja pošlo krivo, pa sam se nagutao vode.

Iako se u mnogočemu ne slažem s protestantima, moram priznati da poštujem njihovu odluku da krštenik mora biti svjestan čina koji se nad njim vrši, i da stoga ne dopuštaju krštenje djece. Doduše, protestantsko je krštenje, iz moga pogleda na interakciju s vodom kao medijem, još traumatičnije, jer se krštenik posve uranja u vodu, i to ne svojevoljno, već ga krstitelj gnjuri, no barem stigne uzeti zrak.

Krštenje je neopoziv čin, tj. ne možete se ispisati iz Crkve, kada jednom postanete njenim članom. No s obzirom da je dobrano preko 90% katolika i pravoslavaca članom Crkve postalo u doba kada nisu bili toga svjesni, je li u redu da snose posljedice roditeljske odluke, čak i ako se u kasnijem životu udalje od učenja Crkve? U redu, njima će načelno biti svejedno (poznajem dosta krštenika koji su otišli u ateiste – između ostalih, čak i Enin otac), no smatram da bi trebala postojati mogućnost odašiljanja poruke Crkvi: „evo, sad vas napuštam“. Ironično, ulazak u članstvo Crkve je jedina odluka koju u naše ime donose roditelji, a koja nije opoziva. Čak i odluku o rođenju možemo opozvati (samoubojstvom). Život možemo odbaciti, članstvo u Crkvi ne.

Obred krštenja je završio (moram priznati da sam zaboravio ime djevojčici...kao da je bila Katarina, ili takvo što) unatoč dvoje heretika koji su u tom času bili u crkvi (ateistici i bivšem katoliku – hm, da, bivšem, malo sutra), te sad napokon izlazimo iz crkve. Ena primjećuje fascinantnost sakralne umjetnosti i arhitekture, te motiva koji je tjerao te ljude da izvode ta djela. Kaže da ju zanima to stanje duha, ta sigurnost u ono u što vjeruju, nepokolebljivost u postojanje višeg bića kojemu posvećuju svoja djela.

U Prizrenskoj stajemo u slastičarnici koja je prošle godine bila zatvorena. Ja naravno uzimam i bozu uz kolače, pa tako Ena izražava zainteresiranost da kuša bozu. Očekujem reakciju gnušanja, no Ena ispada prva meni bliska osoba kojoj je boza ukusna. Unatoč tomu ne želi uzeti cijelu čašu za sebe, budući da ne zna kakav će to efekt izazvati na njenu probavu.

Nastavljamo šetnju i vraćamo se na Terazije. Spomenuo sam da se beogradske fasade slabo obnavljaju, no ona Hotela Moskva na Terazijama nedavno je skockana:



Ja volim secesiju, podsjeća me na zlatno doba Austro-Ugarske, Eni je ona prenapadna.

Preko Terazija i Pašićevog trga dolazimo do crkve sv. Marka. U njoj je u tijeku vjenčanje, a mladenci su pozvali i ciganski orkestar (duhački) da im svira. Sviraju ispred crkve, zanima me kakav bi efekt imalo kada bi ušli unutra i u akustičnoj crkvi počeli svirati neki od svojih brzih brojeva.

Zanimljivo, „ciganska glazba“ je koncept koji označava dvije različite pojave, a upravo se Srbija našla na njihovoj razmeđi. Sa sjevera dolazi utjecaj mađarske puste, gdje su Cigani gudači, gdje cilik violina i jujuškanje plesača priziva čardaš, pucketanje bičeva, prpošne Mađarice i razigranu pentatoniku. Na jugu, balkanski Cigani su pak skloniji limenim duhačkim instrumentima (ima neka tajna veza između Cigana i metala...), i opet se čuje jujuškanje, ples dok ne otpadnu noge i furiozan zov talambasa. Fascinantan je taj kolektivan balkanski (i mađarski) prezir prema Ciganima, sve dotle dok ne zatreba stvoriti atmosferu. Te Cigani su lopovi, te neradnici, te žive od socijalne pomoći i samo se kote, a koga ćemo za vjenčanje da nam svira? Pa Cigane, naravno, nema boljih od njih.

Tašmajdanski je park nedavno uređen, i to kreditom iz, ni manje, ni više, nego Azerbejdžana. Lijepo su skockali prostor, no i to je imalo svoju cijenu. Na kraju šetnice koja vodi sredinom parka postavljena su dva spomenika. Prvi je onaj Heydaru Әlijevu, prvom predsjedniku Azerbejdžana (za koga je čulo valjda ravno 1% ljudi u Srbiji, ako), te Miloradu Paviću, autoru Hazarskog rečnika (jer Hazari su obitavali u Azerbejdžanu, pa stoga, jel...). Dakle, mi vam damo novac, a vi postavite spomenik koji mi zatražimo. Eh, da je u doba Nesvrstanih Jugoslavija imala takve zahtjeve, pa bismo imali npr. branu Rade Končar u DR Kongu, elektranu Sedam sekretara SKOJ-a u Iraku, kip Edvarda Kardelja odmah pored Bokassinog u središtu Banguija...

Poprečnim ulicama idemo do hrama Svetog Save. Evo, o ovome sam govorio:



Al šta sviraju nakon takvog obroka...

Prije dolaska do hrama Sv. Save prolazimo pored Udruženja krematista. Nije nam sasvim jasno o čemu se radi: jesu li to ljudi koji imaju svoje privatne krematorije u kojima obavljaju kremiranja, jesu li to pogrebnici koji se brinu o kremiranju, ili ljudi koji su odlučili da ih se nakon smrti kremira? Kasnije ću doznati da je ovo potonje, premda mi je malo bizarno da postoji pravna osoba koja okuplja takve ljude. Pitam se imaju li sastanke, i o čemu na njima raspravljaju.

(Povezano s time, svojedobno je jedan moj frend došao na ideju malog privatnog prijenosnog krematorija kojim bi obilazio Hrvatsku i obavljao kremiranja u manjim mjestima, gdje si obitelji ne mogu priuštiti prijevoz pokojnika do Zagreba. Zvuči bizarno, ali ideja je zapravo jako praktična. Osobno ne bih volio biti kremiran, no nedavno sam doznao da Gradska groblja Zagreb imaju bizarnu odredbu prema kojoj se svaki pokojnik koji bi bio sahranjen u grob za koji je prošlo manje od 15 godina od ukopa prethodnog pokojnika mora kremirati. Tako da to nažalost više nije ni stvar osobnog izbora.)

Ironična je poveznica s prethodnom temom ta da je hram Sv. Save podignut na mjestu na kojem je Sinan-paša pokušao spaliti posmrtne ostatke Svetog Save. A kako je Sinan-paša bio porijeklom Albanac, neki maliciozniji će ovdje vidjeti prve korijene netrpeljivosti između dvaju naroda...

Hram Sv. Save i dalje zjapi poluzavršen, od posljednjeg se mojeg posjeta nešto i uradilo, no kriza je, a kako se ionako gradi već 80 godina nema žurbe. Ako se Sagrada Família može graditi već stotinjak godina...

Obilazimo ga zakratko, potom se spuštamo do Slavije, pa Nemanjinom. Idemo na trolejbus za Banjicu. Stanica je nedaleko hrvatske i američke ambasade u Kneza Miloša. Trolejbus nas nekih 5 minuta kasnije iskrcava ovdje:



Kuća cvijeća, legendarno posljednje počivalište Josipa Broza Tita, nekoć obavezna postaja u protokolu svakog državničkog posjeta Jugoslaviji. Koliko sam puta gledao kao klinac u vijestima na televiziji kako neki strani politički dužnosnik polaže vijenac na Titov grob. Smještena je u parku na rubu Topčiderske šume i zapravo je riječ o memorijalnom kompleksu koji uključuje i Muzej povijesti Jugoslavije (nazvan i Muzej 25. maj). To je zapravo ova glavna zgrada:



Kuća cvijeća nalazi se pored, u parku. Kupujemo ulaznicu, uspinjemo se stepenicama i ulazimo u pustu građevinu koja je nekoć bila stakleni vrt:



Na sredini je posljednje počivalište „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“:



Budući da sam imao svega 7 mjeseci kada je umro, ne mogu iz osobnog iskustva posvjedočiti kako je bilo živjeti s Titom (OK, da sam cinik, uzevši u obzir moju dob koju sam imao dok je on još bio živ, rekao bih da je bilo usrano i zapišano Laughing ). Kasnije, a pogotovo u nacionalističkom ludilu devedesetih, o Titu se uglavnom govorilo pogrdno. Bila je to, da tako kažem, opružna reakcija na 45 godina zatupljivanja o Titovoj savršenosti. Je li ga trebalo skinuti s pijedestala? Jest. Je li ga trebalo baciti u blato? Nipošto. Jer, ako stvari pogledamo hladne glave, taj je izučeni bravar iz siromašnog zagorskog sela (zaboravimo načas teorije zavjere da je bio ubačeni ruski plemić) od zaostale siromašne seljačke zemlje (istinabog, uz obilatu pomoć stranih kredita, omrsivši se tako povoljnim geopolitičkim položajem Jugoslavije) stvorio ekonomski poprilično stabilnu zemlju. Može se netko danas podsmjehivati i tvrditi kako se u toj zemlji masovno švercala roba iz Trsta, no po mom mišljenju, traperice nisu nasušno potrebne za nečiji životni prosperitet, no riješeno stambeno pitanje itekako jest. O respektu koji je u međunarodnim krugovima uživala Jugoslavija dovoljno govori činjenica da je jugoslavenski crveni pasoš bio najvredniji na crnom tržištu svjetskih isprava.

Uvijek će ostati činjenica da je Tito bio prvi (i zapravo jedini) političar koji se javno usprotivio Staljinu i iznio glavu na ramenima. Sve i ako je tu imao zaleđe Zapada, neporecivo je da je bio odličan dribler. Da je uspio u blokovskom svijetu stvoriti organizaciju koja je okupila oko 120 zemalja svijeta (više nego dva glavna bloka zajedno), stvorivši tako prilike za jugoslavensku privredu, omogućivši nadarenim učenicima iz tih zemalja školovanje u Jugoslaviji... Razgovarao sam nedavno s jednim mlađim Albancem koji je tvrdio da je Tito bio neprincipijelan, dok se Enver Hoxha držao onoga što je proklamirao. I to je točno, no u Hoxhinom je slučaju ta principijelnost njegovom narodu donijela samo patnje. U svijetu geopolitike valja biti prilagodljiv. Srećom, Tito je u tome bio majstor.

Spočitavat će mu mnogi Goli otok, gušenje Hrvatskog proljeća, onu famoznu rečenicu o Savi koja teče prema Zagrebu, Srbi će mu spočitavati tezu o potrebi slabljenja Srbije da bi ojačala Jugoslavija...nažalost, stvari koje su uslijedile nakon njegove smrti, pokazale su da je itekako dobro vukao te poteze. Usporedbe radi – u Drugom svjetskom ratu, u BiH je broj zaraćenih frakcija bio još i veći nego u ovom posljednjem ratu. No dok si danas, 17 godina nakon kraja rata, u BiH još uvijek podmeću noge i uživaju u smrti susjedove krave, 1962. se više nitko u Bosni nije sjećao (odnosno, nije se poticalo sjećanje, nažalost, bilo je zlopamtila koja su se toga sjećala i do 1992.) tko je bio u četnicima, a tko u Handžar-diviziji. Gledalo se naprijed, u izgradnju sretne socijalističke utopije, a ne se navlačilo s brojem entiteta, nacionalnim ključevima i slično.

Titu treba odati počast već stoga što je ponovno iz pepela uskrsnuo državu koja je već jednom propala kao međunacionalna zajednica, i uspio ju održati dvostruko dulje. Nažalost, život jednog čovjeka je prekratak da bi se iz države s tolikim različitim narodima, kulturama i mitomanijom moglo izgraditi posve homogeno društvo. Iskre stare netrpeljivosti tinjale su još dovoljno snažno nakon 1980. da ih bukači mogu raspiriti i kanalizirati u nacionalnu svijest stare mitove o granici na Drini, o kosovskom boju, o tome kako je većina ostalih naroda Jugoslavije zapravo umjetni konstrukt da se umanji „naš“ nacionalni korpus...te dodali još par novih (što ćemo osobito vidjeti kad dođemo do Skopja). I kao posljedicu svega obični su ljudi vrtjeli glavom i govorili „pa zar smo s tim ljudima mi živjeli u istoj državi?“. Potrebne su godine da se uspostavi pravo povjerenje, ali samo dva-tri nesporazuma da plane mržnja.

O tome koliki je ugled Tito uživao u svijetu, govore sljedeće brojke:



Pored grobnice nalazi se zbirka štafeta koje su uručivane Josipu Brozu tijekom priredbi za Dan mladosti. Ironijom sudbine, posljednju štafetu za Titova života uručila mu je Sanija Hyseni, studentica iz Prištine. Samo dvije i pol godine kasnije, u Prištini će početi raspad Jugoslavije. Sama Štafeta mladosti, pod geslom „I poslije Tita Tito“, trčat će se do 1987., kada je neslavno propala uslijed dizajnerske svinjarije Neue Slowenische Kunsta, koji su plakat za tugodišnju štafetu izradili po predlošku nacističkog propagandnog plakata. Usto, štafeta je izmijenila oblik, više nije bila palica, nego konstrukcija na 4 stupa. Nakon toga, štafeta je ugašena, a 3 godine kasnije počelo je sranje.

Izlazimo iz Kuće cvijeća i odlazimo u susjednu zgradu, gdje se nalazi zbirka predmeta darovanih Titu (jasno, samo manji dio). Tu se nalaze narodne nošnje i ostali odjevni predmeti iz svih krajeva Jugoslavije, oružje, nakit, namještaj, i to ne samo iz Jugoslavije, već i iz ostalih država čiji su političari gajili prijateljske odnose s Titom i Jugoslavijom.

Obilazimo i Muzej 25. maj, posvećen prikazu povijesti i gospodarskog napretka Titove Jugoslavije. To već previše podsjeća na agitprop, pa se ne zadržavamo predugo. Po izlasku, sjedamo malo u park. U okolici kompleksa su vile u kojima se uglavnom nalaze veleposlanstva i rezidencije. Šećemo kroz obližnju šumu, gdje se nalazi trim-staza. Potom se otpućujemo natrag prema gradu.

U daljini dominira kupola hrama Sv. Save:



A prije no što ćemo stići do stanice trolejbusa, fotkam i ulaz u Beograd Prokop, nesuđen beogradski središnji željeznički kolodvor, koji je na najboljem putu da mu izgradnja potraje jednako dugo kao i ona hrama Sv. Save:



Odlazimo do autobusnog kolodvora, nabaviti kartu za sutra, a potom se opet uspinjemo do Terazija. Na početku Ulice kralja Milana primjećujem da u jednoj prodavaonici prirodnih proizvoda prodaju bozu u boci. Odlično, sad imam popudbinu...

Nakon kratkog odmora u hostelu, odlazimo na ručak/večeru. Krenuli smo u Srpsku kafanu, u koju u principu uspijem ući svaki parni put kada se onamo zaputim. Radimo pritom mali zaobilazak, do ruske pravoslavne crkve Sv. Trojice, koja se nalazi odmah pored crkve Sv. Marka:



Večeramo u Srpskoj kafani, potom produžujemo Svetogorskom, pored kultnog beogradskog kazališta Atelje 212 (Ena se inače amaterski bavi glumom, pa mi skreće pozornost, ja vjerojatno ne bih bio svjestan tog podatka), te se kroz centar spuštamo opet do Saborne crkve i potom do kluba Velike stepenice, koji sam prvi puta posjetio za Uskrs 2011., kada je jedan moj beogradski znanac tamo svirao. Klub je smješten uz stepenice koje se od Kalemegdana spuštaju prema Savi, a s njegove terase puca prekrasan pogled na rijeku, mostove i Novi Beograd. Razmišljam kako svaki grad noću izgleda mnogo ljepše, a Beograd izgleda kao prava metropola. Očito je da mu taj pogled na rijeku daje taj neki glamur koji u Zagrebu ne postoji, jer Zagreb ne živi u potpunosti sa svojom rijekom. I moram priznati da je meni to čak i drago, drago mi je da Sava u Zagrebu ostaje pomalo izvan grada, kao zona rekreacije, ne mogu si ju zamisliti ovako urbaniziranu, kakva je u Beogradu, ili kakav je Dunav u Budimpešti, Vltava u Pragu...neka ih, radije bih da Zagreb žrtvuje glamur za zeleni potez Save.

Provodimo večer u pijuckanju i razgovoru, a potom se povlačimo na spavanje. Sutra u biti započinje pravi put...

egerke @ 01:09 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 2, 2013
Dvojio sam trebam li uopće napisati ovaj putopis, budući da sam ljeto 2011. putovao u posve drugačijem okruženju od svojih uobičajenih hahara, pa je tako lišen uobičajenih pikanterija. Naime, Nikola i Mate su, svaki u svom aranžmanu, otputovali u SAD, a kako sam ja nakon Zakavkazja rekao da više ne želim putovati s Matom na dulja putovanja, nisam ni radio nikakve planove u tom smjeru. Stoga sam se toga ljeta odlučio na put sa svojom curom. Bio je to ujedno svojevrstan test naše veze, koja je tada trajala tek 4 mjeseca, a ujedno i želja da joj pokažem krajeve u kojima nikad dotad nije bila. Moja se cura inače zove Ena i, premda rođena u Slavonskom Brodu, čitavo je djetinjstvo provela u Buzetu u Istri. Spletom životnih okolnosti putovala je jako malo, a kako je pod očevim utjecajem razvila pozitivan stav o Jugoslaviji, pomislio sam kako bi bilo lijepo napraviti još jednu balkansku turu, malo drugačijim rutama nego dosada. U redu, obišli smo i neke već viđene punktove, dodali neke nove, a kako će se pokazati, ulovili i posljednju priliku za vidjeti neke stvari. Baš zbog toga sam se ipak odlučio i za pisanje putopisa. Slikao sam samo ja, budući da Ena nema fotoaparat, a kako sam i sâm bio malo indisponiran bilježiti neka mjesta na kojima sam već bio, ovaj će putopis ipak biti više prožet mojim impresijama i razmišljanjima, a takve će biti i (neke) fotografije.

Ideja je bila da put traje 17 dana, i toliko je na kraju i potrajao, nije bilo nikakvih kraćenja. Na put smo krenuli 5. kolovoza. Ena nikada do tada nije putovala toliko dugo i nikada ovako u slobodnom aranžmanu, s ruksakom, tako da je to i za nju bio velik izazov. Premda je manjih problema bilo, junački je izdržala intenzivan tempo, kao i ekstremne vrućine na nekim dijelovima puta.

Pa krenimo stoga...

PETAK, 5. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao i prethodnih triju godina, na put krećemo iz Zagreba za Beograd. Nekako je taj smjer kazaljke na satu najpraktičniji, a i Beograd je ujedno najskuplji grad na našem putu, pa je bolje da to riješimo odmah na početku, dok još imamo novca napretek.

Odlučili smo se za jutarnji vlak Zürich-Beograd. Smještamo se u švicarski vagon, koji izgleda najudobnije, a određenu ulogu igra i činjenica da smo jedino tamo uspjeli još uloviti slobodno mjesto. Laughing Pored nas do Vinkovaca putuje neka žena kojoj se po odjeći vidi da je pravovjerna muslimanka. Zanima me što će napraviti kada joj dođe vrijeme za namaz, tj. hoće li klanjati u vlaku i pritom tražiti smjer prema Meki (doista, nikada nisam prisustvovao situaciji gdje muslimani klanjaju u nekom prijevoznom sredstvu). Pokazat će se da će, kad joj dođe vrijeme molitve, samo izvaditi neku dekicu, staviti je na stolić ispred prozora, i okrenuta ravno pred sebe, sjedeći, obaviti klanjanje. Kao što rekoh, silazi u Vinkovcima i nastavlja za Gunju.

Potom ulazimo u Srbiju. Ena je uzbuđena, budući da joj je to prvi puta u Srbiji. Njen je otac svojedobno studirao u Beogradu, pa je tako ona, slušajući njegove priče, o Beogradu stekla romantiziranu predodžbu. Općenito rečeno, naša obiteljska situacija u tom je pogledu poprilično različita. Ja sam također prvi puta u Srbiji bio prilično kasno, 2008. Naime, potječem iz malograđanske agramerske obitelji u kojoj se stalno povlačio stav o tome kako smo mi Srednjoeuropejci, a Srbi Balkanci. Nije tu bilo nikakve patološke mržnje prema Srbima, više nekakvog prezira, koji se manifestirao u stavu kako se „bolje ne petljati s njima“. Tako da, kad su me kao klinca vodili na putovanja, to nikada nije bilo na istok, uvijek se stremilo na zapad, k Europi. A onda su došle devedesete i taj nesretni rat, koji je samo produbio tu predrasudu koja je obitavala u mom domu. Iako sam se sâm, u kontaktima s ljudima iz Srbije, kasnije izdigao iznad malograđanštine i kolektivističkog gledišta, trebalo je proći još dobrih desetak godina dok sam konačno otputovao u Srbiju. Tada razlog više nije bio strah ili zazor, već jednostavno nedostatak novca za putovanja. Kad sam počeo zarađivati, na red je došla i Srbija. I tako se, štoviše, u iduće 4 godine prometnula u jednu od mojih najčešćih destinacija – Beograd je po broju mojih posjeta druga europska prijestolnica, od 2008. do sada čak 10 puta, više negoli u Beču (naravno, Budimpešta je nedostižna, prestao sam i brojati navrate koliko sam tamo bio).

Ena je pak iz roditeljskog doma ponijela mnogo pozitivnije stavove o Srbiji. Njen otac, osim što je studirao u Beogradu, čak vuče i porijeklo iz Srbije (premda je rođen u Slavonskom Brodu). Štoviše, zbog te je činjenice njena obitelj, ni kriva ni dužna, devedesetih imala i problema s pojedincima koji su bili skloni „državotvornom“ razmišljanju (a bilo ih je i u tolerantnoj Istri). Dok je kod mene želja da proučim Srbiju i Srbe iz prve ruke bila plod bijega od crno-bijelog nacionalističkog ludila devedesetih i filistarskih predrasuda moje obitelji, naizgled benignih, ali dozlaboga glupih u svojoj zatucanosti (primjerice, ponosa moje majke činjenicom da ne zna čitati ćirilicu i da ju je uvijek odbijala naučiti), kod Ene je Srbija imala prizvuk nekih drugih sretnijih vremena, Beograda ranih sedamdesetih, spoznaje da ako „ova“ strana, nedvosmisleno u kolažu Hrvatske devedesetih prikazivana kao „dobra“, „nedužna“, „žrtva“, a opet kao takva demantirana realnošću, očito nije ono za što se izdaje, onda isto to mora vrijediti i za onu drugu stranu, u istom tom kolažu okarakteriziranu kao „zlu“, „agresorsku“, „krvoločnu“. U crno-bijeloj realnosti Buzeta devedesetih, Ena je vidjela da i bijeli mogu biti izuzetno okrutni ako nekoga dožive kao crnoga – i stoga je skinula takve naočale mnogo prije nas ostalih, uronjenih u ocean bjeline. Upravo zbog toga u njoj je čitavo vrijeme tinjala i neka čežnja za vidjeti Srbiju izbliza, odvagnuti realnost. Za mene je Srbija bila tek jedna od zemalja, s kojom jesmo imali zategnute političke odnose koji su se prelijevali na međuljudski plan, no nije imala nikakvu posebnu mističnu privlačnost, niti sam, ulazeći po prvi puta u nju, osjetio onaj oćut tinejdžera koji pali prvu, zabranjenu cigaretu, koji odlazi u kvar, u draču, na opći užas (ali i divljenje) bližnjih, koji mu možda i zavide na pothvatu, no svakako se kriju iza vela kolektivne osude, jer je tako lakše. Ena je vjerojatno u tom uzbuđenju, ako ih se uopće i sjetila, pokazivala srednji prst svim onim buzetskim malograđanima koji su po svoj prilici vjerovali da tamo negdje istočno od Tovarnika žive ljudožderi, stav koji nije samo buzetski ili agramerski, već je to, mutatis mutandis, stav koji kreće uprav tamo od bečkog Južnog kolodvora (odnosno, sada od gradilišta novoga Hauptbahnofa Laughing ), pa preko Dobove i Tovarnika prosljeđuje sve tamo do (danas) Kosovske Mitrovice i vrleti Prokletija, a osim geografski, raste i ovisno o količini melanina u koži „njih“. I zato je bolje ostati ovkraj tih fiktivnih granica, ni ne pokušavati ljuljati formirane stavove, jer tko bi u kršu cigli koji bi uslijedio poslije sudara s kuglom realnosti uspio ponovno pronaći ideje vrijedne ugradbe u novu zgradu stavova, podignutu na čvršćem tlu empirije, umjesto na pjeskovitom mulju predrasuda?

Neka oni misle što hoće, nas se dvoje zadovoljni i dalje kotrljamo put Beograda. Pače, kako bi osjećaj Enine opijenosti činjenicom da je konačno u Srbiji dulje potrajao, vlak nakon granice prometuje sporije no prije njenog prelaska.

Napokon pristižemo u Beograd, smještamo se u hostel (ovaj puta sam odabrao nešto posve drugo nego dotad, jedan hostel u ulici Kneza Miloša). Prilikom raspakiravanja uviđam da nisam dovoljno dobro zatvorio poklopac bočice sa šamponom, te mi se dio šampona razlio po toaletnoj torbici. Srećom, u Beogradu smo dva dana, pa će se stići osušiti nakon što ju operem. Osvježavamo se i krećemo u grad. Prolazimo kroz Pionirski park i otpućujemo se prema centru. Na Pašićevom trgu neki se očito još uvijek ne slažu s preimenovanjem trga:



Izbijamo na Terazije, prolazimo pothodnikom i već smo na Knez Mihajlovoj. Trebat će podići novce. Ena je poslušala moj savjet o dizanju novca na bankomatima, te je odlučila ne nositi ništa sa strane. Sada ja prvo dižem svoje – 20 000 dinara, a potom na bankomat dolazi ona. No plaća danak neiskustvu – budući da nema ponuđene opcije 20 000 dinara (nego samo „drugi iznos“), ona se odlučuje dignuti u dva navrata po 10 000. Nakon mog upozorenja da je to onda dvostruka transakcija, što znači i dvostruku naplatu za transakciju u inozemstvu, odustaje. Ionako će trošiti manje od mene, jer ona ne jede toliko.

Knez Mihajlova je puna uličnih umjetnika, neki akrobati izvode svoje točke – čovjek radi stoj na rukama na dvije hrpe cigli, te potom, čitavo vrijeme stojeći na rukama, uklanja jednu po jednu ciglu iz naizmjeničnih hrpa (za to vrijeme balansirajući samo na drugoj ruci), sve dok ne završi oslanjajući se o podlogu. Ljeto je i vani je živahno. Na kraju Knez Mihajlove prelazimo na Kalemegdan. Na jednom štandu stajem kupiti nešto za popiti i vidim da je manija radlera stigla i u Srbiju. Uzimam Jelen radler, nije loš. Šetamo Kalemegdanom u sumrak, uživamo u pogledu na ušće Save u Dunav, bilježim zidine:



Beograd je, zbog svoje turbulentne povijesti, masu puta bio razaran, tako da u urbanističkom smislu ima koječega. Usto, na Beograd je mnogo više utjecala francuska urbanistička škola, tako da je to grad dugih uličnih poteza, bez pravog pješačkog centra (osim Knez Mihajlove, no ona je u principu zadržala više funkciju varoškog korza, a ne pješačke zone milijunskog grada), a i arhitektonski se razlikuje od gradova sjevernije i zapadnije od njega. Beograd nema taj mitelojropejski arhitektonski slog, utjecaj Austro-Ugarske zastao je u Zemunu.

Jedan je frend jednom rekao kako bi se trebao zvati Sivograd, a ne Beograd. To je poprilično točno – siva boja uglavnom prevladava, fasade se slabo obnavljaju. Unatoč tomu, u Beogradu ima kvartova koji su izuzetno ugodnog karaktera, a jedan od njih svakako je Dorćol sa svojim drvoredima i blago nakošenim ulicama. Dorćol je možda od svih dijelova Beograda onaj koji me najviše podsjeća na Zagreb. Naime, tek sam putujući na istok bivše nam države shvatio koliko je Jugoslavija bila kulturno šarolika zemlja. Jer kad bih npr. otišao u Ljubljanu, stvari nisu izgledale bitno drugačije od Hrvatske (premda bi možda koji Slovenac rekao da je obrnuto istina i da on osjeća drugačije kulturno ozračje kad se zatekne u Hrvatskoj). I Vojvodina ne pokazuje prevelike razlike u odnosu na Slavoniju. No u Beogradu se već osjećaju natruhe nečeg drugog. Na razini urbane kulture, rekao bih da su Zagreb i Beograd poprilično slični – Zagreb je dakako manji, pa stoga i skučeniji, no smatram da bi se Zagrepčanin vrlo lako mogao uklopiti u „krug dvojke“. No ono što vrije ispod toga, onaj živi priliv kulturološke infuzije koji daje aromu gradu, tu se itekako osjeća razlika. Kao što su i hrvatski i srpski jezik na razini standardnog jezika vrlo slični, dok ispod kape standarda, na razini dijalekata i govora, vrvi bogatstvo različitih entiteta, nesukladnih i međusobno, a nekmoli još s onima ispod druge kape, tako je i s urbanošću Zagreba i Beograda. Zagreb svoj svježi priliv dobiva iz Zagorja, Dalmacije, Slavonije, Hercegovine...a Beogradu ga daju Šumadinci, Šopi, Vojvođani, Sandžaklije, Crnogorci... I upravo je to ono što nepogrešivo identificira razliku neke dorćolske ulice od posestrime joj na Medveščaku. Ne fizička komponenta, već ozračje grada.

Grafiti su ono što spaja oba grada. U Beogradu se, doduše, traži pravda za Uroša, dočim u Zagrebu poručuju Nikici da se ne da, no to su već finese. Evo još jedne tipično srpske varijante:



Šetamo Dorćolom, pa se preko Studentskog trga upućujemo prema Skadarliji. Za prvu večeru u Beogradu je red da bude sa stilom. Usput nam pogled zapinje na poprilično neobičnoj kombinaciji resora:



Ako itko uviđa zajednički nazivnik ovih dvaju pojmova, molio bih pojašnjenje. Undecided

Na Skadarliji sjedamo u Dva jelena. Gužvovito je, ipak je petak, što znači da je udarni dan. U restoranu preko puta, glazbenici praše svoj uobičajeni set, a onda u jednom času zaredaju s ruskima. Primjećujem da su se i okupili oko jednog određenog stola, vjerojatno s ruskim turistima.

Večera nije baš najjeftinija, ali atmosfera je ono po što smo došli. Poslije večere šećemo Krunskom (nekoć Proleterskih brigada – obesmrćenom u Arsenovoj Ne daj se, Ines) do pred kraj, skoro do Kalenića pijace, potom skrećemo prema Pravnom fakultetu. Želja da u jednoj usputnoj prodavaonici kupim Tuborg Lemon izjalovljuje se – nakon 22 sata zabranjena je prodaja alkoholnih pića. Vjerojatno kako bi se spriječilo izgrede. Kao da je prohibicija ikada polučila željeni rezultat...

Iza Pravnog fakulteta preko Tašmajdana dolazimo do Mašinskog fakulteta, te potom i do Vukovog spomenika. Sjedamo nakratko, odmaramo se. Drugom stranom parka prolaze neki mladići, dobacuju nešto nekim djevojkama. Jedan od njih skida hlače i maše spolovilom. Srećom da su zabranili prodaju alkohola nakon 22...

Umorni i najedeni upućujemo se prema hostelu. Prvi je dan obavljen...

egerke @ 21:45 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, siječanj 8, 2013
Za vikend 27-30. studenog išao sam u Beograd. Datum je bio odabran jer je to ipak Dan Republike, pa sam malo odlučio provoditi bratstvo i jedinstvo i naći se s nekim frendovima. S obzirom na centraliziranost Mađarske, to je značilo da ću se prvo tri sata truckati do Budimpešte, a onda noćnim vlakom do Beograda. Tamo bih stigao u subotu ujutro, noć na nedjelju prespavao u hostelu i u nedjelju navečer se vratio vlakom, opet deset sati od Beograda do Debrecena.

Ovaj put sam odlučio da je dosta štednje i da mi tih 500 forinti nadoplate za IC i nije toliko puno. Várda IC (Záhony-Budimpešta) doveo me za samo dva i pol sata na Nyugati. Potom sam se prošetao do Keletija. Kako sam imao dosta vremena, smucao sam se uokolo. Keleti su konačno obnovili, pa je tako sjeverni ulaz, prema blagajnama zasjao novim sjajem:







Onda sam ušao u svoj vlak, koji povezuje Beč i Beograd preko Budimpešte. Već sam u Debrecenu htio kupiti kartu za spavaća kola, no bio im je pao sistem. Potom sam oprobao sreću u Budimpešti, ali ispalo je da oni više ne mogu prodati jer je vlak već krenuo iz Beča i neka se dogovorim s kondukterom. Kad sam se napokon obreo u vlaku, prošetao sam se do spavaćih kola, bilo je mjesta i u njima i u kušetu - ali moglo se platiti samo u eurima. Ja sam imao samo forinte, koje oni nisu prihvaćali. Zanimljivo, osoblje spavaćih kola (vlasništvo austrijskih željeznica) bilo je dvoje Poljaka. Napokon su rekli da bih mogao platiti i u dinarima, no dinara sam imao premalo. Ništa, morat ću spavati u konvencionalnom vagonu. Srećom, našao sam jedan kupe u kojem je bila neka Mađarica i jedan tip koji je išao do Subotice, ali nisam mogao zaspati do Kelebije (znate moj bioritam).
Onda granica, pa ulazak u Suboticu. Ovdje vlak čeka na početku perona dok se ne obavi granična kontrola, tek onda uđe u kolodvor i obavi izmjenu putnika. Malo me bilo frka oko granične kontrole, jer mi točno nasuprot stranice s imenom u putovnici stoji žig "Republika e Kosovës - Hani Elezit", pa sam se bojao da će se naći neki prerevni granični službenik, no nasreću, žig je dovoljno slabašan da ne upada u oči.
Potom se u Subotici ukrcao neki mlađi tip kojemu se pričalo. Zapodjenuli smo razgovor i u tih sat i pol, koliko je vlaku trebalo da dođe do Vrbasa gdje je sišao, ispretresli čitavu ekonomsku i političku situaciju naših dviju država. Kada je izašao, kiša je propisno lijevala. Nadao sam se samo da neću imati peh s vremenom.

Uspio sam odspavati nešto sitno od Vrbasa do Beograda, a potom stigao oko pola 7 u Beograd. Uputio sam se napraviti krug gradom, dok se ne otvori kavana ? u koju sam namjeravao otići na pošteni doručak. U prolazu slikam najnevjerojatnije vozilo s diplomatskim tablicama ikad:



(obratite pažnju na lokot na vratima)

Neki tip je isto tako slikao Fiću. Potom smo krenuli dalje, i on me pita "Šta je ono bio neki diplomatski?", a ja mu kažem "Jeste li vidjeli katanac na vratima?" Frajer se okrene i odjuri brže bolje natrag i to slikati. Laughing 

Terazije ujutro:



Dok sam čekao da otvore, prošetao sam se i do Saborne crkve. Upravo je u tijeku bila liturgija. Nikad nisam bio na pravoslavnom bogoslužju, tako da sam ostao. Prva stvar koja odmah upadne u oči, a to se vidi već i prilikom posjeta crkvi i izvan doba bogoslužja, jest da svi stoje. Nema klupa. Zato mi to izgleda kao da su svi onako usput svratili u crkvu, s nogu. Svećenik je, osim za propovijed, uglavnom okrenut u istome pravcu u kojem i vjernici (dakle, leđima pastvi - ta je praksa bila i kod katolika mislim sve do Drugog vatikanskog koncila). Isto je tako u pravoslavnom bogoslužju češća upotreba tamjana - kod katolika se tamjanom kadi obično samo na važnije događaje. I naposljetku sam dočekao i euharistiju, koja je također drugačija - ovdje se dijele komadi kruha, a ne hostija, i moguće je uzeti više od jednoga. Nisam se pričestio, iako mi je jedan vjernik u prolazu rekao neka uzmem, fino je. Ne znam kako bi reagirao da sam mu rekao da sam rođen kao katolik, a sada se više ne smatram niti kršćaninom. Laughing Ali imam osjećaj da bi malo pojačali kađenje tamjanom. Cool
Naravno, za potpuniji uzorak morao bih proboraviti na više liturgija, a osim toga, nemaju sve pravoslavne crkve jednak obred.

Po dolasku u hostel doznao sam da je taj dan derbi između Zvezde i Partizana. E, pa i ja baš upiknem dan visoke tenzije... Uglavnom, grad je bio pun policije, no ja sam se ipak normalno šetuckao uokolo, nitko me ništa nije pitao. Obišao sam neka već poznata mjesta, a onda zavirio i u Crkvu sv. Marka. Tu se nalaze mošti cara Dušana:



Neobičan je osjećaj stajati pred time i znati da je tip koji je smješten unutra živio prije 650 godina i držao u svojoj vlasti velik dio Balkana.
Dušanovo je tijelo ovamo preseljeno 1927. iz manastira sv. Arhanđela u Prizrenu.

Pokraj toga nalazi se maketa crkve sv. Marka:



Radi se zapravo o košnici (naravno, nikad nije bila u upotrebi), a tip koju je radio posvetio joj je nekih 15 godina. Zanimljivo je da je maketa građena dulje od crkve (crkva se počela graditi 1931. i građena je do 1940.).

Nasuprot Dušanu grob je Hranislava Đorića, tj. patrijarha Germana:



German je bio zanimljiva figura. Već je njegov izbor bio čudan (izabran je u dobi od 59 godina, što je vrlo mlado za poglavara), a navodno je pritom svoje prste upleo i Aleksandar Ranković. To je Germanu priskrbilo nadimak "crveni patrijarh". Dio SPC-a u Americi nije želio prihvatiti takvoga patrijarha, pa su istupili iz SPC-a, te se vratili tek za vrijeme Germanova nasljednika Pavla. Druga shizma s kojom se German suočio bila je uspostava Makedonske pravoslavne crkve (što SPC smatra diktatom federalnih organa, a MPC obnovom autonomije nakon 200 godina). Naime, Ohridska arhiepiskopija prije se nalazila pod izravnom upravom vaseljenskog patrijarha u Carigradu, i tek je naknadno pripojena SPC-u.
German je bio i prvi patrijarh SPC-a koji je posjetio Jasenovac, naglašavajući da treba oprostiti, ali ne i zaboraviti. Ipak, Germanu mnogi najviše zamjeraju njegove simpatije za Slobodana Miloševića tijekom njegova uspona na čelo Srbije, posebice za vrijeme zloglasnog govora na Gazimestanu. German je tada već bio 90-godišnjak, poprilično senilan, koji vjerojatno nije ni bio svjestan svih implikacija koje takav govor donosi.

Ručao sam u Srpskoj kafani, koja je prethodno ljeto bila zatvorena, a potom se još malo prošetao gradom, iako je već počinjala kiša. Evo malo beogradske svakodnevice - grafiti desničarske skupine Obraz i njihovo mišljenje o beogradskom Gay Prideu:



Večer sam proveo u društvu tih poznanika s kojima sam se išao naći.

Drugoga dana nisam puno slikao. Ujutro sam se zaputio prema Zemunu, samo usput slikajući zgradu Vukove zaklade:



Po povratku iz Zemuna, ručao sam na Skadarliji, još malo lunjao uokolo, potom otišao na kolodvor. Ovaj sam puta kupio kartu za spavaća kola, ali nije mi se baš isplatila - vlak kreće u pola 10 i u Budimpešti je u pola 6 ujutro, s tim da točno na pola puta dođe granična kontrola. No ipak, doći u ranojutarnju Budimpeštu bilo je zanimljivo. Pa opet dva i pol sata do Debrecena, Holló Intercityjem.
Otprilike trećinu izleta proveo sam putujući dotamo i otamo, ali to mi je u Debrecenu već bilo uobičajeno.

Karta:



egerke @ 14:10 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, studeni 12, 2012
SUBOTA 21. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Nisam baš mogao otegnuti spavanje pretjerano, jer je trebalo stići i na jutarnji vlak. Stoga sam se odšetao do Prizrenske, gdje se nalazi jedna dobra slastičarnica, da popijem bozu i pojedem žito za doručak. Putem dotamo, pored zgrade gradske skupštine, zanimljiva modifikacija natpisa: 



(dok sam ovo slikao, neki policajac mi je s druge strane dovikivao da ne smijem slikati, valjda zato što je to u blizini upravne zgrade) 

Slastičarnica u koju sam se uputio je zatvorena. Morat ću bozu i žito potražiti negdje drugdje. Vraćam se do hostela po stvari, potom se spuštam prema kolodvoru. Odlazim u onu slastičarnicu u kojoj smo bili dvije godine ranije. Dobio sam ono što sam želio i upućujem se prema kolodvoru. 

Budući da moja putovanja moraju završiti u Zlarinu, zbog punjenja ispražnjenih baterija (psihički bi me satrlo da odmah s puta dođem u Zagreb), razmišljao sam koje sve kombinacije mi stoje na raspolaganju za put dotamo. Kako se Nikoli žurilo u Zagreb zbog diplomskoga, odustali smo od ideje da u povratku idemo preko Kosova i Crne Gore. Drugi je prijedlog bio da ja siđem u Nišu i ulovim tamo vlak za Podgoricu. No taj je vlak noćni, a ja sam želio vidjeti tu čuvenu prugu Beograd-Bar. Zato sam se odlučio ići do Beograda, a potom idući dan dnevnim vlakom za Podgoricu.

Pruga Beograd-Bar bila je često, pogotovo od strane hrvatskih nacionalista, proglašavana „gospodarskim samoubojstvom“. Gradila se 20-ak godina, a progutala je ogromne količine novca, zbog izuzetno zahtjevne infrastrukture (na pruzi, dugoj 476 km, nalazi se čak 254 tunela i 234 mosta, zbog čega se za ovu prugu kaže da je „ili u zraku, ili u mraku“). Najveća zamjerka hrvatske strane u vezi izgradnje te pruge jest da je Beogradu najbliža morska luka zapravo Rijeka, do koje je već postojala pružna infrastruktura, većim dijelom nizinska. Usto, na izgradnju pruge Beograd-Bar potrošen je navodno i novac namijenjen izgradnji autoceste Zagreb-Split (iako po nekim verzijama priče to nije točno). Pruga nikada nije opravdala svoju izgradnju, budući da u trenutku njenog dovršetka luka Bar još nije bila posve dovršena, a kasnije je pruga patila od kroničnog neodržavanja, te je i danas u poprilično lošem stanju, a vlakovi kasne minimalno 2 sata, ako je sve u redu što se tiče lokomotive. Najteža željeznička nesreća koja se dogodila na ovoj pruzi zbila se 23. siječnja 2006. u Biočama, nedaleko Podgorice, kada su lokalnom putničkom vlaku otkazale kočnice, te se survao u ponor, pri čemu je poginulo 46, a ozlijeđeno 200-tinjak ljudi. Doduše, ta nesreća nema veze sa samim stanjem pruge, ali pokazuje koliko je na njoj važna sigurnost, budući da pruga, pogotovo u crnogorskom dijelu, prolazi rubom 500-tinjak metara dubokog ponora, te je u konstantnom padu od 25 promila između Kolašina i Podgorice. Na tom se dijelu inače nalazi i most Mala Rijeka, najviši željeznički most u Europi, visok 200 metara.

Što se pruge tiče, iako sam svjestan njene ekonomske uzaludnosti, kao railfan mogu reći da mi je drago da je napravljena, jer nudi predivne vidike na slabo posjećene predjele Srbije i Crne Gore.

Vlak polazi u 10 sati, i ponovno mu treba dobrih pola sata da izađe iz Beograda. Prva dionica pruge ujedno je i najnezanimljivija, pa sam čak i drijemao do negdje prije Lazarevca. Sa mnom je u kupeu bio još neki čiča koji je sišao u Lazarevcu. 

Negdje u tom kraju, uz cestu koja ide paralelno s prugom, opazim restoran zanimljivog imena - Velika Srbija. Nažalost, vlak je prošao prebrzo da izvučem aparat i to zabilježim. Zanima me imaju li i prigodne specijalitete, kojigod oni bili. Uostalom, nije ni čudo, pa sada ulazimo u područje gdje je kolijevka ravnogorskog pokreta. 

Malo prije stanice Vreoci s desne nam se strane priključuje pruga iz TE Nikola Tesla u Obrenovcu: 



Nakon Valjeva pruga ulazi u brdski dio. Srbijanski dio pruge prolazi kroz gotovo alpske pejzaže planina zapadne Srbije, ponajprije Zlatibora. Crnogorski dio prolazi kroz ljuti krš i klisure. Već se po izgledu krajolika uokolo pruge može lako zaključiti u kojoj se od dviju država nalazimo. 

Pitomi krajolik negdje između Valjeva i Kosjerića: 





Nakon Kosjerića slijedi Požega. U Požegi u moj kupe ulaze dvije žene i jedan klinac. Iz razgovora koji žene vode shvaćam da su se netom upoznale na stanici, i da jedna od njih putuje do Užica, gdje živi, a radi na kolodvoru u Požegi. Sada prvi puta imam prilike čuti užički govor, koji je ijekavski i zapravo je blizak istočnohercegovačkima. 
Užice je nagurano u uskoj kotlini uz rijeku Đetinju, pa se grad jedino ima mogućnosti širiti u visinu. Zbog velikog broja nebodera i visokih zgrada, grad izgleda veći no što stvarno jest (ima oko 53 000 stanovnika, što znači da je negdje kao Karlovac). 

Iza Užica pruga dobiva sve više brdska obilježja, provlači se kroz tunele i preko mostova, kroz kanjon Đetinje: 



I potom izlazi na zlatiborsku visoravan. Pogled na crkvu u selu Branešcima: 



Prolazimo Zlatiborski tunel i krajolik se opet mijenja: 





Karakteristične zlatiborske kućice: 



Doista, na ovoj pruzi il' si u zraku, il' si u mraku: 



Pogled unatrag: 



I u dubinu:



A onda prelazimo na teritorij Bosne i Hercegovine: 



Nažalost mi je umalo pobjegla ploča pored danas zatvorene stanice Štrpci:



Ponovno smo u Srbiji: 





Prolazimo Priboj, u kojemu još uvijek postoji FAP, jedna od najuspješnijih srpskih firmi, koja pokreće gospodarstvo čitave ove zabačene regije. Čak i preko granice, u bosanskohercegovačkom Rudom, nalazi se tvornica koja izrađuje dijelove karoserija za FAP-ova vozila. 

Iza Priboja vozimo se uz Limsko jezero: 







Jezero se službeno zove Potpećko, a nastalo je izgradnjom hidroelektrane Potpeć kod Priboja. Proteže se od Priboja do Prijepolja.

Kolodvor u samom mjestu Prijepolju izgleda poprilično improvizirano. Tu imamo križanje s vlakom iz Bara, pa čekamo neko vrijeme. Kolosijek na kojem mi stojimo s jedne strane ima peron, dok je s druge strane ulica, s koje se također može ući u vlak. 

Moji suputnici od Požege su dakle majka i sin, koji putuju u Bar na more. Točnije, ne u Bar, već u Šušanj. Mali se zove Viktor i ove bi jeseni trebao krenuti u školu. No poprilično je bistro dijete, ima razvijen i širok vokabular. Gospođa se mislim zove Sandra, ili Sanja (nisam zapamtio ime). Inače su iz Čačka, iako se ona udala onamo iz Nikšića. Većinu sam vremena slušao njihov razgovor, počeli smo razgovarati tek nakon što smo prošli Bijelo Polje. 

Iza Prijepolja slijedi još "ozbiljni" kolodvor Prijepolje Teretna, a nakon toga pruga dalje prolazi kanjonom Lima: 



Veliki grafit na zidu pored ceste, ne znam samo je li upućen sandžačkim autonomašima, Crnogorcima koji idu ovom cestom ili komu već:



Crkvica s druge strane rijeke, nedaleko sela Gostun: 



Kanjon:





I potom stižemo u Vrbnicu: 



Vrbnica je srbijanski pogranični kolodvor. U samom kolodvoru nalazi se manastir Kumanica (Sv. Gavrilo), vjerojatno iz 13. st. Izgradnja pruge poprilično je oštetila kompleks manastira, no ipak je glavna trasa malo izmještena, kako bi ga se sačuvalo. 

Nakon obavljanja srbijanske granične kontrole, krećemo u Crnu Goru. Njihov pogranični kolodvor je Bijelo Polje. Tu čekamo još preko pola sata, iako nema nikakvog smislenog razloga. Kasnije su mi rekli da vlakovi na pruzi Beograd-Bar znaju kasniti i po deset sati. Mi zasada kasnimo oko sat i pol. 
Na kolodvoru u Bijelom Polju je živo. U tri navrata kroz vlak prolazi neki tip koji prodaje osvježavajuća pića, monotono pred svakim kupeom ponavljajući "Pivo 'ladno, sok, voda?" Vlak se puni Crnogorcima, čuje se po govoru. Nepogrešivo. 

Napokon krećemo. Odvajamo se od doline Lima, prelazimo i glavnu cestu prema Mojkovcu: 



Iz Mojkovca šaljem pozdrav svojoj kolegici Tatjani. Njezino prezime, Vukadinović, vodi porijeklo iz ovih krajeva, baš oko Mojkovca. 

Sjever Crne Gore još je sličan srbijanskom dijelu pruge: 



U međuvremenu nam se u kupeu pridružio i još jedan dečko, iz Podgorice, Željko. Govori točno onako kako zamišljate Crnogorce u vicevima. Redovito rabi akuzativ umjesto lokativa, nepogrešivo jotira na svakom mjestu gdje slijedi j... 

Ono bi u daljini trebali biti vrhunci Durmitora, možda i Bobotov kuk: 



Iza Kolašina konačno izbijamo na kanjon Morače, i počinje onaj pravi krš:
 




Pogled prema Durmitoru: 



Ono dolje je cesta: 



Sunce je već dosta nisko i bojim se da mi ne zađe prije mosta na Maloj Rijeci: 



Željko me pita "Đe ćeš spavat u Podgoricu?" Kažem mu da sam mislio otići u jedan hotel uz sam kolodvor. On mi kaže da će me ti oderati, da tamo spavanje košta 50€. Pa tako sam nekako i očekivao. Uostalom, nakon spavanja za 10-15€, mislim da si zadnju noć mogu priuštiti malo kvalitetnije spavanje. On mi savjetuje neki hostel u kanjonu Morače, neka dva kilometra od grada. Nije mi to baš nešto, ipak se želim ići navečer prošetati do grada, a moram i stići ujutro na bus. Ovaj hotel mi je blizu svega, a meni je to bitnije od cijene. Željko kaže da je njemu glupo da ja, koji dolazim kao gost u njegovu zemlju, bezrazložno platim više. Kažem da razumijem, ali neka to ne shvati osobno, ako sam ionako namjeravao potrošiti toliko novca. Nato mu gospođa Sandra objašnjava da ljudi u Hrvatskoj imaju drugačiji mentalitet u pogledu gostoprimstva - što je točno. Usto mi je jasno da je njemu 50€ puno, kada je to osmina prosječne plaće u Crnoj Gori. 

Napokon izlazimo na most preko Male Rijeke. Dosta je tamno, ali ipak uspijevam okinuti pogled u dubinu: 



Vlak koči i staje. Oduševljenje činjenicom da je vlak stao tako da mogu uloviti koliko-toliko dobru sliku kanjona Male Rijeke ubrzo zamjenjuje užas spoznaje da stojimo na 200 m visine iznad kanjona, na poprilično hrđavom mostu, koji je uza sve to još i uzak, a kroz kanjon poprilično jako puše vjetar. Razmišljamo može li udar vjetra prevrnuti vlak i strovaliti ga u dubinu. Da stvar bude gora, ja uopće ne vidim gdje je signal na kojemu je vlak stao i je li uopće stao na signalu. Stalno si vrtim Bioče i nadam se da je ipak sve u redu. 

Ovo je tamna i neuspjela slika kanjona uzvodno: 



Kako sam već spomenuo, most preko Male Rijeke najviši je željeznički vijadukt na svijetu, a ukupno treći most po visini (ispred njega su jedan most u Kini i jedan u Indiji, koji se tek gradi).

Nakon beskrajno dugog čekanja, krećemo prema Podgorici. Sada je već pretamno da bi se išta slikalo, a kako pruga ima velik pad, sve se više spuštamo u kanjon, pa je još tamnije. Željko pokazuje gdje su Bioče. Ispada da je pruga na tom mjestu već prilično nisko, možda svega 50-ak metara iznad dna kanjona. Sreća u nesreći jest da je vlak iskočio na tom mjestu, pa je bilo manje poginulih, a nesreća je u tome da je doista mogao izdržati još tih nekoliko kilometara do Podgorice i ravnoga dijela pruge. 

Željko mi pokazuje i gdje je moj nesuđeni hostel. Da, definitivno predaleko. 
Nas dvojica izlazimo u Podgorici, on mi pokazuje gdje je taj moj hotel u koji namjeravam ići. Cijena je 55€ s doručkom, 50€ bez doručka. Budući da polazim već oko 6, ne treba mi doručak. Pozdravljam se sa Željkom i odlazim se raskomotiti. 
Soba je udobna, ima televizor, frižider... Nakon tuširanja odlazim nešto pojesti. Prvo moram provjeriti kada mi ide autobus sutra. Računao sam s autobusom za Herceg Novi, no sada vidim da ima i direktni za Dubrovnik. Odlično. 
Dok dižem novce na bankomatu slučajno uspijevam rasuti pola novčanika kovanica po podu kolodvora. Skupljam lire, drame, larije, dinare... 

Podgorica nije osobito atraktivan grad, izgleda kao nekakvo moderno predgrađe. Tu i tamo je ostalo ponešto zgrada iz turskog razdoblja, pa tako i sahat-kula nedaleko koje sam sjeo na večeru. Uzeo sam punjenu vješalicu i Nikšićko. Za desert tražim kompot od ananasa. Uredno mi prvo donesu račun. Tada čekam 20 minuta da bi mi konobar javio kako kompota nema. Kažem im da mi onda donesu voćnu salatu, isto košta. Pitam hoću li opet morati čekati 20 minuta. Veli da ne, nipošto. U pravu je, ovaj puta čekam samo 15 minuta. Inače, restoran opslužuje čak 5 konobara. Eh, Crna Gora... 

Nakon večere odlazim još u šetnju do Morače. Vidi se da se trude urediti grad da liči na metropolu, ali još će itekako trebati vremena. U državi koja ima stanovnika koliko i pola zagrebačke metropolitanske zone, teško je očekivati takvu transformaciju. 
Unatoč vjetriću koji pirka uz Moraču, u gradu je poprilično vruće. Vraćam se do hostela, ova će noć biti kratka, ustajem već iza 5...

egerke @ 18:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, studeni 10, 2012
PETAK 20. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se taman dok ulazimo u neki veliki grad. Opet smo negdje u noći promijenili smjer kretanja, dakle onaj obilazak i dalje traje. Shvaćam da je grad Plovdiv. 
Svi smo se pomalo razbudili, spremili ležajeve, pokušavamo još malo zakunjati. Daniel na hodniku priča s onim Talijanima iz susjednog kupea. To je par, cura i dečko, bili su u Grčkoj, pa do Istanbula, a sad idu u Sofiju na avion. 

Budući da smo mi platili vagon do Sofije, dolazi nam naš pratitelj kola, tip koji podsjeća na nekog sporednog lika iz horror filmova (zovemo ga Nosferatu), i uzima nam posteljinu, upozoravajući nas da se u Sofiji moramo prebaciti u drugi vagon, ili pak nadoplatiti još 10€, ako hoćemo ostati do Beograda u ovom vagonu. 

Već smo u Sofijskoj kotlini, eno Vitoše: 



Po dolasku na sofijski kolodvor, dok nas izmanevriraju na drugi kolosijek, Letica trči do službe za izgubljene stvari. Usput slika kolodvor iznutra: 



U službi za izgubljene stvari imaju samo jedan ukrajinski pasoš. Ništa slično njegovim dokumentima. Ja sam pak izašao na peron i pješice odlazim do srpskog vagona, koji je dupkom pun. Nema nigdje mjesta. A taman sam mislio pogledati je li novčanik ostao negdje ispod sjedala... Doduše, to vjerojatno i nije taj vagon, on je na onom večernjem vlaku, što znači da trenutno putuje od Beograda prema Sofiji.

Letica kaže: "Ha ništa, onda ću morati zvati Zuraba." Laughing Zurab je onaj Gruzijac iz Gorija koji nam je rekao da mu se javimo ako ćemo imati ikakvih problema.

Budući da je vagon dupkom pun, kada su priključili spavaća kola s istanbulskog vlaka (u kojima su bila preostala trojica), zaključujemo da bismo možda ipak mogli iskeširati tih 10€ i odvesti se kao ljudi do Beograda. Letica neće, on odlazi u drugi vagon, već je pri kraju puta i nema dosta novca. Nosferatu uzima novce i daje nam novu posteljinu. Ma ne treba nam to... 

U Dimitrovgradu nam priključuju još par vagona. No super, mogli smo izdržati to malo od Sofije i onda se voziti u miru, te ostati bogatiji za 10€. 
Ostatak dana prolazi u beskrajno dugoj vožnji. Prvo do Niša (konačno su sredili onaj dio između Niške Banje i Sićeva, pa vlak vozi sasvim pristojno), gdje nam se priključuje vlak iz Soluna. Nakon toga krećemo prema Beogradu. Po voznom redu stižemo dovoljno rano u Beograd da se Hrvoje i Mate prije polaska vlaka za Zagreb stignu naći s jednim Hrvojevim prijateljem anarhistom. No svima su se mobiteli ispraznili, jedino ja još imam malo struje, dovoljno da ovomu pošaljem poruku. 
No put se oduljuje. Ovaj put, umjesto preko Mladenovca, idemo preko Male Krsne, što je dulji put. Letica se vratio k nama u vagon i sada on i ja opet izvodimo svoj šou s jezicima, pa nam ostatak kupea prijeti fizičkim nasiljem. Laughing Oni svi imaju neke knjige, jedino nas dvojica ne čitamo ništa, pa imamo vremena laprdati. Hrvoje čita neku svoju knjigu i pritom miče usnama. Nikola mu ukazuje na to, a on se vadi na to da mi cijelo vrijeme blebećemo i to ga dekoncentrira. 
Leticu i mene su izbacili iz kupea, sad stojimo na hodniku i trkeljamo. Ovaj u jednom času spomene Madredeus, da bi u sljedećem trenutku iz susjednog kupea izvirio neki Portugalac, zaprepašten da netko priča ovdje o Madredeusu i da je uopće čuo za njih. 
Vrijeme odmiče, a Beograda nigdje. Izgleda da će ipak stići naknap. Opet moram slati poruku ovomu, da se sastanak ipak odgađa, zbog premalo vremena. Nadam se samo da mu za sat-dva neću morati slati i treću poruku da je vlak otišao i mogu li oni prespavati kod njega. 

Sunce je već zašlo, noć se nadvija nad Srbiju, a mi prolazimo podno Avale. Obojica pokušavamo uslikati TV toranj na Avali, ali ovo je najkvalitetnija slika (pa si vi mislite): 



Stižemo u Topčider. Opet stojimo nekih dvadesetak minuta. Napokon krećemo, opet nas dalje vuče dizelka. Hrvoje je već na rubu živaca, veli da nas više ne želi gledati i da samo broji sate do kraja putovanja. Srećom, i Letica i ja ostajemo u Beogradu, tako da će do Zagreba morati trpjeti samo preostalu dvojicu (tj. Nikolu do Ivanića). 
Treba nam skoro pola sata do glavnog kolodvora. Ovi prvi istrčavaju van, ja za njima, a Letica zadnji. Oni odmah jure na drugi peron, gdje je već postavljen vlak za Zagreb. Ja čekam Leticu, koji je zaostao, pozdravlja se sa svojom beogradskom prijateljicom. Evo napokon i njih, upoznaje me s njom. Oni večeras idu na neki koncert, kurtoazno me pozivaju, ali meni je u ovom času samo do tuša. Ipak nisam od ponedjeljka navečer spavao u normalnom krevetu, niti obavio ikakvu higijenu osim pranja zuba. Letica odlazi, a ja se još odlazim pozdraviti s ovom trojicom. 

I to je to. Koliko sam god čekao taj trenutak u času kad su mi išli na živce, nekako su svi ti završeci zajedničkih putovanja tužni, jer su nekako uvijek izvedeni naprečac. Odavde se naši putevi razilaze na tri strane. Oni idu doma. Letica i ja noćimo u Beogradu, sutradan on ide u Novi Sad, a ja se moram, u svojoj tradiciji, dočepati Zlarina, jer mi treba par dana intenzivnog odmora nakon puta. 

Odlazim do onoga hostela Belgrade (poznatog otprije dvije godine kao "tri slobodna kreveta"). Prije mene, u hostel se prijavljuju neka dvojica iz Zagreba, koji su došli na vikend. Raspakiravam se i odlazim pod tuš. Spirem sa sebe prašinu s puta, znoj, Tursku. Oblačim čistu odjeću i odmah se osjećam nekoliko godina mlađim. Krećem u večernju šetnju i potragu za večerom. Otići ću na Skadarliju, počastiti se poštenom večerom, barem što se ambijenta tiče, jer nisam toliko gladan, danas sam čitav dan sjedio u vlaku. 
Pileće bijelo meso, kruh, paradajz salata, Nikšićko i tufahija - 1300 dinara. Nije čak ni toliko skupo. Još je tu i glazbeni dodatak, za tamburaše koji neumorno praše starogradske. Baš su mi lijepo legli Tamburaši s Petrovaradina... 

Prilično sam izmožden, pa se upućujem u hostel na počinak. Još internet prije spavanja i napokon krevet. Prvi nakon Karsa...

egerke @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, kolovoz 29, 2012
SRIJEDA 4. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Budim se negdje na stanici Novi Beograd. Promiču sumorne zgrade, potom mjesto gdje je do prije godinu dana bio Karton siti: 



Potom ulazimo u beogradski kolodvor, silazimo i krećemo u već poznatu nabavku Flexipassova. Jest da ćemo ih ove godine manje koristiti, no ipak će nam dobro doći. Pozdravljamo se s onom curom koja se vozila s nama, ta očito neće tako brzo zaboraviti to iskustvo. Nakon što smo obavili čitavu zavrzlamu s kupovinom (jer neki imaju kartice, neki gotovinu, pa onda to traje), izlazimo malo pred kolodvor. Imamo nekih sat i pol do vlaka za Sofiju i Istanbul, pa se nećemo previše udaljavati. A i nismo nešto pretjerano odmorni. Rano je jutro, ionako je sve uglavnom zatvoreno. Izišli smo tek toliko da Hrvoje (koji je prvi puta u Beogradu) vidi grad. 
Vrijeme je tmurno, a pred nama se pruža Nemanjina: 



Hm, je li ovo ulica ili trg Undecided : 



Nakon što smo za one neke dinare koji su nam ostali (uglavnom meni i, mislim, Nikoli) kupili neku popudbinu, smještamo se u vlak. Iako ove godine ima turski kušet skroz od Beograda, odlučujemo se za kombinaciju "pullman do Sofije, a dalje kušet". Smještamo se u predzadnji vagon. U susjednom kupeu neki tipovi koji se šeću uokolo bez košulje. Govore nekim čudnim jezikom, po naglasku je totalno ruski, no ne razabiremo nijednu riječ. Pomišljam da nisu neki Čečeni, Tatari...neki od tih naroda. Možda čak i Gruzijci ili Armenci. Laughing 
Naposljetku krećemo. Vlak se vuče izlazeći iz beogradskog kolodvora, polako mili prema jugu, ispod Gazele. Kasnije ćemo doznati da je struja isključena zbog radova na Gazeli i da nas vuče dizelka, brzinom od valjda 10 na sat. 
U jednom času u kupe ulazi još jedan putnik, pita je li slobodno i smješta se pored nas. Nešto mi je čudno, podsjeća me na nekoga...i u taj čas se sjetim - Gogo! Gogo s foruma Željeznice.net, koji je najavio da upravo taj dan ide u posjetu sestri u Sofiju i još rekao kako ćemo se možda sresti. Ne znam je li nas namjerno tražio po vlaku ili se slučajno obreo baš ovdje. 
I tako dolazimo do stanice Topčider, gdje čekamo još 20 minuta. Mislim si hoćemo li uopće stići u Niš prije 1, kada bismo se trebali sresti s Danielom. Naposljetku vlak kreće. 
Put kroz Srbiju protekao je u relativno monotonom truckanju, polukunjanju, neobaveznim razgovorima. Zanimljivo je bilo da je kondukter, kad je vidio Goginu kartu Požega-Sofija prvo pitao "Zašto ovuda idete iz Požege?". Naravno, prvo je pomislio na srbijansku Požegu, na pruzi Beograd-Bar. Onda je shvatio da je Gogo iz slavonske Požege.
Do Niša smo još dvaput stajali na otvorenoj pruzi, jednom se više ne sjećam gdje, a drugi puta kod Stalaća. 
Vlak po voznom redu ima oko pola sata bavljenja u Nišu. No mi upravo ulazimo u kolodvor Niš u času kada bismo iz njega trebali krenuti.
Tražim Daniela po kolodvoru. Vidim ga u daljini i mašem mu. Evo ga: 



Mislim si, pa neće valjda hodati uokolo po Zakavkazju s torbom na kotačiće. Kako se kasnije ispostavilo, ta se torba može staviti na leđa, a nosio je i dva manja ruksaka. 

Daniel se smjestio u kupe i atmosfera je odmah postala življa. Ispalo je da se i on i Mate znaju - naime, Daniel je prije par godina vodio jednu turističku grupu u Pariz u kojoj je tada bio Mate i njegova tadašnja djevojka. Nikola ga je pak znao iz viđenja, budući da sva trojica zajedno sudjelujemo na jednom kvizu koji se održava svaki tjedan. 

Daniel nam je ponudio burek, koji je kupio na kolodvoru. On je jutros pristigao iz Podgorice, noćnim vlakom. Priča nam kako mu u Podgorici na šalteru informacija nisu bili u stanju dati nikakve informacije, jer je službenica bila zaokupljena ručkom, tako da je informacije morao tražiti na autobusnom kolodvoru. 

Naravno, tko će drugi prihvatiti burek:



Iako sam o Danielu imao dojam kao o šutljivoj osobi, ispostavilo se da je vrlo brbljav. Točnije, nije zatvarao usta otkako je ušao u kupe. Opskrbio se svim mogućim vodičima koje je imao doma, razgovornim priručnicima, pa nam je to stalno razdjeljivao. Zanimljivo, meni su ta tri sata od Niša do granice protekla prilično brzo, ali se ne sjećam baš razgovora. Pričali smo o kvizu, o planovima za put... Hrvoju je Danielova razgovorljivost išla na živce, pa se on uputio na hodnik slušati glazbu. Općenito, Hrvoje je bio dijametralna suprotnost Letici. Jedan je bio totalno veseo, hiperaktivan i razuzdan, a drugi neprekidno mrzovoljan, bez trunke inicijative i šutljiv. Obojica su imala poprilično loše mišljenje o onom drugom ("Nisu mi jasni ljudi koji se upute na takav put, a da ih gotovo ništa ne zanima." - "Mrzim takve ljude koji su stalno nabrijani.")

I tako smo se polako približili Sofiji. Gogo se dogovorio sa sestrom da ga dočeka na kolodvoru, a mi smo izašli iz našeg vagona i prebacili se odmah u susjedni, onaj kušet, koji su nakalemili potom na drugu kompoziciju. Srećom, ovaj put nije bilo "kolodvorskih vodiča", nego nam je sve bilo odmah pod nosom. 
Kušet opet košta 10€, mi se smještamo unutra, uz naravno logističke poteškoće, jer nas je 5, a kreveta 6, što znači da smo zakrčili kupe s hrpom prtljage, koju je svatko ostavio poprilično provizorno i onda čeka da oni ostali pomaknu svoju prtljagu kako bi mogao svoju bolje smjestiti. Najviše prostora sa svojom prtljagom zauzima Letica. No tu počinje problem. Ispostavlja se da ne može naći svoj novčanik, pa mahnito pretura po prtljazi. Ne može se sjetiti čak ni kad ga je zadnji puta vidio, vjerojatno je to bilo u Nišu. Nakon što je pregledavši svu prtljagu došao do zaključka da nije tamo, odlazi tražiti naš prošli vagon, koji su u međuvremenu već prikopčali na novu kompoziciju za Beograd. Vraća se par minuta kasnije, tvrdeći da ga nije našao. Doduše, on je zaboravio u kojem smo mi točno kupeu bili, tako da nije sigurno je li uopće pregledao naš kupe. Po njegovoj teoriji, novčanik mu je vjerojatno ispao između sjedala, ili mu je čak ostao na sjedalu. Ili mu ga je Gogo uzeo. Laughing 
Uglavnom, problem nije toliko alarmantan - u novčaniku mu se nalazio tek dio novca (150€), kartice i vozačka dozvola (naime, razmišljao je da u Gruziji uzmemo rent-a-car, iako ja nisam bio siguran koliko je to pametna ideja, s obzirom na njihove vozačke navike). 
Vlak već treba krenuti, čekamo da se Letica vrati iz svoje potrage, a potom polazimo. On još jednom, reda radi, pretražuje čitavu prtljagu, obavještava bugarskog pratitelja u vlaku da javi u ured za izgubljene stvari, šalje zamolbu prijateljici s kojom je bio u Nišu (a koja je iz Beograda) da se raspita i u niškom i beogradskom uredu za izgubljene stvari, ako je novčanik kojim slučajem ostao u vagonu, pa ga netko kasnije nađe. Ako ni zbog čega drugog, zbog dokumenata, fućkaš 150€. 
Potom šalje molbu sestri da mu odjavi kartice, iako se plaši da će mu zbog toga ukinuti i roaming. Ispostavit će se međutim da se to nije dogodilo, tako da je barem mogao komunicirati s drugima, što se u nekoliko navrata pokazalo ključnim.
Budući da je naš kupe pun kao šipak, nekako preslažemo prtljagu, uređujemo si krevete i potom lijegamo u njih, jer smo em neispavani od prethodne noći, em je ovo najekonomičniji način korištenja kupea, umjesto da se svi tiskamo na sjedalicama.
Većinom smo ubrzo i pozaspali, osim Nikole, koji se meškoljio, pa malo i tumarao uokolo vlakom.
Bude nas bugarski carinici radi kontrole pasoša. Vlak je u međuvremenu promijenio smjer, no nije mi bilo jasno gdje točno. Znam da su bili neki radovi oko Dimitrovgrada i da se vozilo zaobilazno, ali detalje ne znam. 
Nedugo zatim slijedi i Kapıkule, gdje moramo van iz vlaka, pa na prijavu u zgradu granične policije. Prizor dobro poznat od prethodne godine. I to rutinski obavljamo. Na povratku u vagon turski pratitelj traži Daniela da mu ode kupiti šteku cigareta. Onaj bugarski, na kojega je Daniel računao u vezi svog novčanika, nekamo je nestao. Vjerojatno je sišao još u Bugarskoj. 
Nakon graničnih formalnosti krećemo konačno prema Istanbulu...

egerke @ 18:14 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 13, 2012
PETAK, 7. KOLOVOZA


Tematska pjesma



Ujutro je i dalje oblačno, kiša nikako da se odluči. Jedan od one dvojice spava na kauču u predvorju, drugoga ne vidim. Rakija očito djeluje. Pakiramo se i krećemo prema kolodvoru. Tamo je sve puno turista. Mate komentira "Sve je puno ovih prljavih bekpekera". Laughing Kupujemo namirnice, danas smo čitav dan na putu, 24 sata do Istanbula (odnosno 23, ali zbog vremenske razlike je 24). Tražimo vlak. Očekujemo turske ili bugarske vagone, no tamo su samo srpski. Ubrzo stiže i objašnjenje: nema izravnog vlaka, mora se presjedati u Sofiji, ali se u Flexipassu računa kao jedno putovanje.
Vagoni su srednja žalost, nalazimo slobodan kupe u zadnjem vagonu i započinje truckanje. Izlazimo iz Beograda, vozimo se podno Avale, pa kroz brežuljkast krajolik Šumadije. Put nas vodi preko Mladenovca i Lapova prema Nišu. Imam isprintan vozni red, no vidim da se vlak uvelike muči s održavanjem istoga. Do Niša će nakupiti sat vremena kašnjenja. Pa dobro, kada je rađen vozni red? Zar nisu uzimali u obzir loše stanje pruga u Srbiji i to ukalkulirali? U jednom trenutku, negdje prije Lapova, stojimo na otvorenoj pruzi nekih desetak-petnaestak minuta.

U jednom trenutku, negdje prije Ćuprije, prelazimo Moravu:



A onda u kolodvoru Paraćin opet slikam grafit u koji su smiješali sve i svašta:



Vožnja na jug je poprilično monotona. U jednom su nam se času u kupeu pridružile neke dvije Engleskinje, mlađe, koje putuju do Istanbula, ali će stati u Sofiji. Mate i Nikola pričaju o glazbi, tj. Nikola se postavlja kao svojevrsni arbiter elegantiae u glazbenim pitanjima, pa tako od činjenice da U2 za par dana ima koncert u Zagrebu, dolazimo do njegovog mišljenja da je U2 pretenciozan bend, pa se to nastavlja pljuvanjem po Red Hot Chilli Peppersima, a završava sa zaključkom da je Coldplay "sranje". Sada se i Mate umiješao, pa njih dvojica raspravljaju o tome kako onaj drugi nema ukusa. Nikola tvrdi da Mate sluša komercijalnu glazbu, a Mate tvrdi da je Nikola snob i da samo izvodi kerefeke, slušajući glazbu za koju nitko nije čuo. I taj će se razgovor odvijati povremeno idućih dana.

Krajolik:





U daljini se nazire Aleksinac, mjesto poznato po rudnicima (i tragedijama u njima), te po restoranu u zagrebačkoj Bakačevoj Laughing:



I napokon stižemo u Niš. Treći najveći grad Srbije, negdašnji Naissus i rodni grad rimskoga cara Konstantina Velikog (to je onaj koji je legalizirao kršćanstvo) nedavno je proglašen najugodnijim gradom za život u Srbiji. Ipak, iz vlaka se baš i ne vide te investicije, izgleda poprilično zapušteno. Nišava:



Stigli smo na kolodvor:



Ovdje se mijenja smjer, a i dalje je pruga neelektrificirana, pa trebamo čekati dok nam prikvače dizelku. Izlazim na peron, možda ima neki sendvič-bar ili ćevabdžinica u blizini. Pitam konduktera koliko stojimo. On veli "15 minuta bi trebali. Ali ako voz ode, nisam ja kriv."
Na peronu nema ničega osim kioska koji prodaje pića i grickalice. Kupujem nešto ovoj dvojici i lagano se vraćam prema vlaku.

Po povratku u kupe vidim da smo dobili nove suputnike. Naime, stigla je i jedna gospođa s unučicom od neke 4 godine. Po govoru bi se reklo da je lokalna, ima tipični niški gubitak padeža (tj. ostaju samo nominativ i akuzativ). Razgovara s obitelji koja stoji vani na peronu, veli da je u zadnji čas uletjela jer je vlak već kasnio (po voznom redu stoji sat vremena u Nišu, no u Niš je došao u vrijeme kada bi po voznom predu trebao polaziti) i da nije stigla kupiti kartu, da će to u vlaku, iako vjerojatno nema dosta novaca. Nakon što je vlak krenuo, veli da ide u Pirot i da inače uvijek putuje autobusom, no ovaj put ide vlakom jer želi unučici pokazati željeznicu, nije se dosada još nikada vozila.

Izlazimo iz Niša, skrećemo na prugu prema Dimitrovgradu:



U daljini se vide Svrljiške planine i klisura Nišave (Sićevačka klisura) koja se probija kroz njih. Onuda će i pruga i cesta za Pirot:



Sve smo bliže:



Brzina vlaka na ovom dijelu iznosi nekih 5-10 km/h. Doslovce milimo, pa se prisjećam starih priča o Ćiri, prema kojima se uz njega moglo hodati. U taj čas dolazi kondukter. Uredno pregledava naše karte. Nikola i ja stojimo na hodniku, kada iz našeg kupea dopre neka buka. Ispada da se gospođa žali jer joj kondukter želi naplatiti više za kupljenu kartu u vlaku (iako vjerujem da dobro zna da je takva praksa), pa onda napada konduktera da nije ona kriva što je vlak kasnio, da je znala mogla je kupiti kartu u Nišu, da ona želi pokazati unuci željeznicu, a on s njom kao da je kriminalka, da šta on hoće, ionako ovi sa željeznice ništa ne rade..."Samo štrajkujete, nije vam nikad dosta, a pogledaj kako voz ide, šta prugu ne popravite?" I sve tako. Na kraju se i rasplakala. Kondukter kaže da će ju u Beloj Palanci skinuti s vlaka. Ona govori da ne bi ni išla vlakom da nije radi male, da bi busom došla triput brže. E sad, neće valjda maloj ostati željeznica u lošem sjećanju. Pokušavam popraviti stvar. Velim da ću joj posuditi, fali joj nekih 200 dinara. Ona isprva odbija, veli da će sići u Beloj Palanci, pa na bus, ali naposljetku ipak prihvaća. U nekoliko navrata kaže da će me tražiti adresu da mi može poslati novce, no kad sam joj rekao da je to u Hrvatskoj cijena jednog i pol bureka, ipak je odustala.
No kad joj je kondukter naposljetku napisao kartu, opet započinje s napadom: "Ma gledaj ti ovo, poštene građane derete, evo, šta mora čovek iz Hrv'atsku (baš s tim naglaskom, op. a.) da mi novce posuđuje?" Kad joj je dao kartu veli da će ju sada poderati. Onda kondukter kaže "Samo dajte, baš bih voleo da vam uleti kontrolor u Beloj Palanci." I na koncu je kondukter otišao, ona se smirila i tako je prepucavanju bio kraj.

Sad se mogu posvetiti bilježenju Sićevačke klisure. Nišava:



Ulaz u klisuru:



Brda uokolo:







Hidroelektrana:



Blokhauz:



Kamenolom:



Pruga ide uz samu stijenu:





Uz prugu je provučena i cesta, također kroz tunele:



Još jedan pogled na klisuru:



I potom izlazimo iz nje i ulazimo u Belopalanačku kotlinu:







(i dalje se vozimo uz Nišavu)



Nikola i ja razgovaramo o usjevima uz put. Moje pitanje koja je ono biljka (radilo se o kukuruzu, i to nekakvom kržljavom i izobličenom, ništa nalik onomu na slavonskim poljima) Nikola je shvatio kao da ne znam prepoznati kukuruz, tako da mi uz put pokazuje razne biljke. U jednom mi času skreće pažnju na frajera koji stoji na prozoru preko puta susjednog kupea. U ruci drži neki svežanj spisa. Prilikom prolaska kroz jednu stanicu, ovaj iz vlaka baca otpravniku taj svežanj. Kao neka vrsta putujuće pošte, iako se očito radi o nekakvoj internoj željezničarskoj pošti, jer Nikola veli da je isto napravio i na prethodnoj stanici.

Vraćam se u kupe, razgovaram malo s onom gospođom. Pogriješio sam, nije lokalna, rodom je iz Sarajeva, ali se udala u ove krajeve. Pričamo o našim planovima putovanja, o Jugoslaviji, o životu... Unučica (koja se zove Lana) je zaspala. Približavamo se Pirotu, a baka ju pokušava uzaludno probuditi. Mala spava ko top. Kada ju i trgne iza sna, ova pogleda oko sebe, ali očito ne kuži što joj baka govori i onda opet zakunja. Naposljetku ju je na jedvite jade uspjela probuditi i pripremiti za izlazak.

Pirot u daljini:



O Piroćancima se u Srbiji zbijaju vicevi kao kod nas o Bračanima - tema je njihova škrtost. Recimo, policajac zaustavi Piroćanca: Dobar dan, vozačku i saobraćajnu molim! Piroćanac mu preda vozačku, a unutra je zataknuta mala plastična žličica. -Dobro, šta je ovo? -To vam je za kaficu, odgovori Piroćanac.

Do bugarske granice više ne stajemo. Potom stižemo u Dimitrovgrad, nekadašnji Caribrod, koji je uglavnom nastanjen Bugarima, a Srbiji je pripao nakon Prvog svjetskog rata, zajedno s Bosilegradom i Strumicom. Današnje ime nosi po Georgiju Dimitrovu, bugarskom poslijeratnom komunističkom vođi, koji je u sukobu Tito-Staljin stao na Titovu stranu, ali je bio dovoljno blesav da ne odbije Staljinov poziv na večeru, te je onda to platio glavom - iako nikada nije sa sigurnošću potvrđeno da je otrovan.

Ulazi kontrola putovnica, Engleskinje samo rutinski pogleda, nas provjeravaju. Naravno, Bugarska je u EU, moraju se ulizivati njenim članicama, a nas tko šiša.
Kolodvor u Dimitrovgradu je poprilično skockan, ipak je to koridorska pruga. Još da srede i onaj početak kod Niša...

Naposljetku krećemo. Vozimo se uz Dimitrovgrad, a potom i uz cestu koja vodi do cestovnog graničnog prijelaza Dimitrovgrad-Kalotina. Sam prijelaz izgleda ovako:



Naravno, kamioni i naravno, turski.

Opet smo jedan sat naprijed. Zanimljivo je kako je moguće da na ovakvim državnim granicama dva sela razdvaja jedna livada i čak sat vremena. Zamišljam si kako je tu za Novu godinu. Susjedi su već naveliko pijani, a ovi drugi još čekaju.

Idući kolodvor je Dragoman. Prije ulaska u njega čekamo na signalu, a ja slikam visoravan koja se pruža odavde prema Sofiji:



Napokon nas puštaju u kolodvor, ali sad i ovdje trebamo čekati križanje. Naposljetku krećemo prema Sofiji:



Grad ispod Vitoše:



I evo nas:



Po izlasku iz vagona na sofijskom kolodvoru, dočekuje nas neki tip i pita nas trebamo li vlak za Istanbul. Trebamo. On će nam pokazati. Hm, kao da ga ne bismo i sami mogli naći. Tip izgleda kao manevrist ili neki član pomoćnog željezničkog osoblja, ima i neku iskaznicu oko vrata. Silazimo u pothodnik, imamo još 20-ak minuta do polaska vlaka, mogli bismo nešto i kupiti, no ovaj nas požuruje. Naposljetku smo se smjestili u vagon, jedan jedini koji nije kušet i na kojem piše da ide do Svilengrada. Vjerojatno na granici u Svilengradu dolazi turski vagon koji vozi do Istanbula. Mate, koji je već dvaput putovao vlakom do Istanbula, kaže da su prije turski carinici znali doslovce rastavljati vagon. Nije mi jasno, zašto bi itko švercao U Tursku? Šverca se IZ Turske.
Uglavnom, nakon što smo se smjestili u vagon, onaj tip nam kaže da mu damo novce za pivu. Velim mu da nemam leve. "Imaš evri." Nemam ni to (ja sam onaj koji diže novce po bankomatima). Na kraju ga Mate otpiljuje s "Ej, bratko, šta misliš da mi ne bi sami mogli naći vlak bez tebe?" Očito se radi o novoj inventivnoj vrsti muljaže, a znamo da Bugari općenito vole muljati i iskamčiti kojekakve novce (slučajevi konduktera koji prijete da će baciti kartu kroz prozor i slično).
Ubrzo se ponavlja slična scena u susjednom kupeu. Drugi frajer dovodi neke dvije strankinje i na isti način ih pokušava ucijeniti. Opet ga Mate tjera. Ovaj odlazi uz sočno spominjanje majke dotičnim gospođicama. Zanimljivo, u jednom času u vlak ulazi kondukter, ali ni on se ne obazire na ove lovce u mutnom.
Ove dvije se prebacuju u naš kupe, neugodno im je tamo sjediti samima, boje se da će ih još netko pokušati prevariti. Razgovaramo, ja si razmišljam jesu li ovi tipovi možda to počeli raditi kada su vidjeli da dosta turista ima problema s ćirilicom, pa su htjeli biti "od pomoći", što se onda pretvorilo u izvor možebitne zarade.
Uglavnom, ove cure putuju također u Istanbul, jedna je Deborah iz Irske, druga je Patricia iz Rio de Janeira. Krećemo iz Sofije, razgovaramo s njima. Deborah studira međunarodne odnose, a Patricia vanjsku trgovinu (jeste li primijetili da većina stranaca koje susrećete na putovanjima redovito studira nekakvu takvu papazjaniju? Ne sjećam se da sam ikad naletio na nekog zapadnjaka koji studira npr. klasičnu filologiju ili biologiju, osim ako to nije bilo u kontekstu u kojem putuju na neki stručni skup). Mate odmah upozorava Patriciju da se baš ne bi mogli slagati oko ekonomskih pitanja i globalizacije. Ali je zato našao zajednički jezik s Deborom, jer je ona na irskom referendumu glasala protiv Lisabonskog sporazuma i kaže da će i opet (očito ipak nije uspjela, kako vidimo). Mate je također euroskeptik, pa se slažu.
Patricia veli da je iz Rija, pa ju pitamo kako je tamo i je li ikad bila u favelama. Veli da nije, iako neke agencije organiziraju turističke obilaske favela, s time da se to financira novcem od trgovine drogom. Baš lijepo.

Potom ja vadim turski rječnik, pa Mate traži da ga pitam riječi, da vidi koliko je u formi prije Turske. Ide mu. Ali izgleda da smo curama malo dosadni.
Stižemo u Plovdiv, pruga dalje je neelektrificirana, pa stojimo dok ne promijene lokomotivu. Trčim van, vidjeti mogu li nešto kupiti za onih par leva koji su mi ostali od lani. Nikola izlazi za mnom, lunjamo kolodvorom prisjećajući se lanjskog boravka ovdje. Plovdiv je bio jedan od ugodnijih gradova na putu, možda i najugodniji uz Ohrid.
Najzad kupujemo neke sendviče, pa se vraćamo do vlaka. Sad bi i cure nešto, velim Debori da trkne, ima još vremena. Više se ni ne sjećam je li kupila nešto.

Krećemo, cure su se prebacile u drugi kupe, nas trojica smo solo, pa se pokušavamo ispružiti uzduž, ali klupe se ne mogu izvući. Patricia nam opet dolazi i veli da im se u susjedni kupe utrapio neki tip koji priča i neće ih pustiti na miru i da ne znaju kako ga se riješiti. Sliježemo ramenima. No opet, dvije cure same u praznom kupeu, a ovo je Bugarska. Dobro ako je frajer samo verbalno naporan. Još baš ni ne zna engleski.

Mi pak pričamo o jeziku. Krenulo je s komentarom o tome kako netko piše "zadaćnicu". Ja imam pik na to još valjda od osnovne škole, jer zadaćnica je bilježnica, a zadaća je uradak. E, ali Mate se ne slaže, jer on sad ima laissezfaireovski pristup po kojemu je sve što postoji u sustavu pravilno, a ispravljanje je preskriptivizam. Ja također nisam za preskriptivizam u smislu "ako A, onda ne B", no ako postoje stvari koje su etimološki pogrešne (npr. govoriti "orginalan") ili semantički neadekvatne (poput već spomenute "zadaćnice"), onda na to treba upozoravati. U protivnome imamo tiraniju većine - samo zato što postoje ljudi koji nešto govore na određen način, ne znači da je to odmah i legalizirano. Na kraju krajeva, postoji sasvim dobar broj ljudi koji račlaju, pa se opet zna kako se u hrvatskome izgovara glas r. Njihova nemogućnost izgovora ne daje za pravo da se preustroji fonološki sustav hrvatskoga ili da se dopuste slobodne varijante izgovora toga glasa.

U međuvremenu prolazimo i kroz drugi Dimitrovgrad toga dana, taj je u jugoistočnoj Bugarskoj. I on je dobio ime po istom Dimitrovu.
Lagano tonemo u san, ja sam se ispružio po jednoj klupi, Mate sjedi u kutu druge, a Nikola leži na ostatku druge. U jednom času moram na WC. Po povratku s njega gledam u nešto u prolazu između dvaju vagona i skoro produžujem kroz poluotvorena vrata na izlazu iz vagona. Na sreću, na vrijeme se zaustavljam i zatvaram ih, da još netko ne ispadne.
Vrativši se u kupe uviđam da se Mate izvalio na moju klupicu i da sad ja nemam više kamo leći. Srećom, upravo ulazimo u Svilengrad. Svi iz našeg vagona moraju van. Osvrćem se uokolo, tu su samo kušeti, drugih vagona nema. Kamo sada? Mate pita pratitelja kušeta, on veli da nema drugih vagona, preko granice idu samo kušeti. Mate veli da je on već dvaput išao tuda i da je uvijek postojao vagon sa sjedalima. Ne, veli ovaj, već barem deset godina ne ide. Mate pak veli da je zadnji put prije tri godine išao i postojao je. Kondukter veli da on radi samo dvije godine. Glavno da tvrdi da već deset godina ne ide. Koliko je uopće karta za kušet? 10€. Nikoli je to preskupo. Alternative nema, mogu nas izbaciti ovdje, a pitanje je postoji li ikakav vlak dalje preko granice.
U međuvremenu, policajci nam uzimaju putovnice.
Objašnjavamo to i ovim strankinjama. Nikoli je problem u novcu, Mati je problem u principu, meni i curama je problem ako vlak ode zbog ove dvojice mamlaza. Na kraju velimo da ćemo platiti, imaju jedan kupe. Penjemo se. Uto iz drugih kola dolazi drugi pratitelj. Viče da damo 10€. Nikola ga pita gdje je karta. Ovaj veli da će mu dati kartu kada mu plati. Nikola veli da mu neće platiti dok ne vidi kartu, jer želi neku potvrdu. Situacija se zaoštrava, već su prešli na "Jedi govna!" "Jedi TI govna!" Nikola se dere na tipa da tko je uopće on, nema ni uniformu...totalno je popizdio i sada više liči na Matu pred dvije godine u Gjirokastru. Ovaj nas hoće izbaciti iz vlaka, ja smirujem Nikolu, čak se i Mate smirio i dajemo mu novce. Ove jadne cure su posve zbunjene, nije im jasno čemu tolika strka.
Konačno dobivamo kupe, putovnice su nam vratili ali ostaju kod vlakopratitelja (onog prvog) i uspijevamo se svih petero ugurati unutra. Tijesno je, ali uspijevamo:



(Deborah je slikala.)

Meni je glupo i neudobno lijegati u hlačama u kojima se čitav dan vucaram po vlakovima, pa ih skidam i ostajem u boksericama. Iz nekog razloga, to strahovito sablažnjuje Patriciju, kao da nikada nije vidjela muškarca u boksericama. Ne znam glumata li, ili je stvarno tako konzervativna.

Malo smo se ušuškali, no evo nas već na turskoj strani granice. Kapıkule je inače drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu (ne znam koji je prvi, ali čini mi se da bi mogao biti Tijuana-San Diego). Svi van, s putovnicama, i u špalir pred zgradom carine. Potom dolazi jedan murjak i govori da državljani Njemačke, Francuske, Hrvatske...mogu izravno na šalter, ostali moraju prvo po vizu, pa tek onda na šalter za ulazak. Patricia ide s nama. Brazil je također u skupini povlaštenih. Deborah mora iskeširati 15-ak € za vizu. Očito se Turska osvećuje državljanima EU za to što ih drže u predvorju već godinama. Nijemci mogu bez vize i to samo zbog puno Turaka njemačkih državljana. Za Francuze ne znam.

U putovnicu nam lupaju okrugli žig. Turska je očito još jedna od rijetkih zemalja koja ga nije promijenila u četverokutni.
Pričamo vani s još jednim dečkom iz Beograda, i on ide u Istanbul. Potom se vraćamo u vlak, ali sada carinici dolaze pregledavati kupee. Najzad je sve to gotovo, krećemo iz Kapıkulea i možemo se naspavati do Istanbula...

egerke @ 17:55 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 11, 2012
NEDJELJA, 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nizozemci su se vratili. U 4 ujutro. I, naravno, upalili svjetlo. Meni je bilo vruće, i nisam se baš naspavao. A i Karađorđeva šnicla se probavljala i pravila mi probleme u želucu. 

Nikola i ja se budimo u slično vrijeme, a ubrzo se i Vesna spušta s gornjega kata. S njom i Gerd, koji izražava želju da nam se pridruži u šetnji Beogradom. Mi nemamo ništa protiv, pa se prvo upućujemo na doručak. Šećemo se do Terazija, pa potom Knez Mihajlovom.

Jutro na Knez Mihajlovoj:



Naše odredište je kavana "?" (čita se "znak pitanja"), najstarija beogradska kavana, koja je očuvana u izvornom turskom stilu. Kavana ima bogatu povijest, postoji već nekih 150 godina. U njoj su se okupljali književnici, tamo je zalazio Vuk Karadžić, bila je prvo mjesto u Beogradu gdje se igrao biljar, profesori s obližnje Akademije likovnih umjetnosti tamo su znali držati ispite... Ime kavane je neobično. Naime, u jednom je času staro ime promijenjeno u "Kod saborne crkve" (naime, preko puta kavane je beogradska saborna crkva, tj. pravoslavna katedrala), ali su se crkvenjaci bunili. Stoga je vlasnik, kao privremeno rješenje, izvjesio nad vrata upitnik - i taj se "naziv" zadržao do danas.

Zvonik Saborne crkve:



Sjedamo na terasu, i naručujemo pošteni doručak - lepinju s kajmakom (pod "lepinjom" ne mislim na ona čuda kao kod nas, što se prže u ulju, već više nešto nalik žemlji, što je prerezano i ispunjeno zrelim kajmakom koji se topi i ispečenim jajetom - kalorijska bomba), kiselo mlijeko i tursku kavu. Prava hrana za okrepu. Gerd je oduševljen, a i ovo dvoje. 

Nakon doručka zapućujemo se dalje. Prvo me, još dok spremam novce, zaskače neka Cigančica, prosjakinja. Vidjela je da ih spremam, znači znala je da imam. Budući da se nikako ne miče, velim joj odrješito "Briši." To ju je pokolebalo, pa zastaje i onda, nakon što smo odmakli nekih pet metara, kaže onako dječje prkosno "Briši ti!" Laughing
U sabornu crkvu ne možemo ući. Naime, Nikola, Gerd i ja imamo kratke hlače, a Vesna majicu na bretele. Previše kože. To vrijeđa Isusa, izgleda. To što je on gol na križu, očito nikoga ne vrijeđa.

Prelazimo cestu i krećemo na Kalemegdan. Kalemegdan (na turskom "prazan prostor u tvrđavi") jest beogradska utvrda koja na tom mjestu postoji još od Kelta, i njihovoga naselja Singidunuma. Kroz povijest su ju osvajali Rimljani, Bizantinci, Avari, Bugari, Mađari, Turci, Srbi... Upravo je na ovom mjestu 1456. János Hunyadi pobijedio Turke i tako spriječio njihov prodor prema Mađarskoj, barem za 70 godina.

Kalemegdansko šetalište:

 

S Kalemegdana puca prekrasan vidik na ušće Save u Dunav, i na Veliko ratno ostrvo, otok smješten na samom ušću.

Pogled s Kalemegdana na Savu:







Na slikama, Sava teče slijeva nadesno.

Park na Kalemegdanu:

 

Prvo obilazimo donji dio Kalemegdana:



Kameni lav uz stepenice:

 

Tu je grobnica narodnih heroja Moše Pijade, Ivana Milutinovića, Ive Lole Ribara i Đure Đakovića: 



Savi ususret dolazi krak Dunava:

 

Otočić u tom kraku jest Malo ratno ostrvo, od kojega zbog vađenja šljunka više nije gotovo ništa ostalo. Ovo u sredini slike je Veliko ratno ostrvo.

Zgrada uprave za zaštitu spomenika grada Beograda: 



Još malo donjeg dijela grada:



Zatim se penjemo u gornji dio grada, prošavši pored izložaka vojnog muzeja (ne znam jeste li primijetili, ali većina gradova koji imaju očuvane utvrde tamo smješta svoj vojni muzej). Većina Kalemegdana danas je park, koji je tu i tamo prošaran fortifikacijskim objektima. Na njemu nalazimo i teniske terene, trening-igralište KK Partizan, blizu je i zoološki vrt... 

Blizu vidikovca na vrhu Kalemegdana nalazi se ploča u spomen na Hunyadijevu pobjedu:

 

Fortifikacija:





Potiskivač s teglenicama na Savi:



Sava i Dunav:



Na ovoj se slici pored krova tornjića vidi i kula Nebojša, u kojoj je bio zatočen i ubijen Rigas Ferraios, jedan od vođa grčkog narodnog ustanka, kojeg su Turci zatočili u Beogradu, te ga tamo i objesili.

Malo travnatog dijela Kalemegdana:



Nakon još malo smucanja po Kališu, kako ga zovu Beograđani, upućujemo se natrag prema gradu. Prolazeći uz zoološki vrt, Vesna dobiva želju pogledati ga. Naravno, to bi nas koštalo previše vremena za razgled grada tako da ipak odustaje, pogotovo jer je ono što vidi kroz ogradu relativno malo i skučeno, što joj se ne sviđa.

Sada smo u Dorćolu, dijelu Beograda koji je svoje ime dobio prema križanju cesta koje se ovdje nalazilo (turski "dört yol" znači "četiri ceste", usp. "kvadrivij"). Na Dorćolu se nalazi i danas jedina beogradska džamija, džamija Bajrakli:



Naličje:



Počinjemo se penjati prema centru, pa tako prolazimo i pored još jedne zanimljive vizure:



Bajagoljupci će znati o čemu je riječ. Smile

Dotična ulica vodi na Studentski trg, na kojem se nalazi i rektorat beogradskog sveučilišta. U parku na trgu nalazi se i spomenik Josifu Pančiću:



Josif/Josip Pančić, rođen u Bribiru 1814., preselio se u Srbiju u dobi od trideset godina, te je ondje stvorio ime u svjetskim prirodoslovnim krugovima. Prvo je radio kao liječnik po ruralnoj Srbiji, da bi usput skupljao bilje, te je 1855. postao profesor na beogradskom Liceju, samo na osnovi svoga poznavanja srpske flore (imao je jedan jedini objavljeni znanstveni rad). Naravno, najpoznatiji je po svom opisu Pančićeve omorike, posebne endemične vrste četinjače, koja u prirodi raste samo u području srednjega Podrinja. Također, s obzirom da je podosta vremena provodio proučavajući floru Kopaonika, najviši vrh Kopaonika nazvan je Pančićevim vrhom. Tamo je 1951. premješteno i njegovo tijelo. Pančić je bio prvi predsjednik SANU, od njenoga osnutka 1887. do svoje smrti 1888.

Beogradski trolejbusi: 



Trg Republike:

 

Spomenik knezu Mihajlu: 



Put nas opet vodi kroz centar (gdje stajemo pored spomen-ploče činovnicima poginulima u narodnooslobodilačkoj borbi - Gerdu nije jasno zašto se naglašava da su to činovnici; onda mu objašnjavamo da je u marksizmu klasa esencijalna, i da radnici imaju svoju ploču, seljaci i težaci svoju...).
Po beogradskim zidovima nađe se svačega:







Potom sjedamo u Biblioteku, zgodnu mješavinu zalogajnice i knjižnice (slično našoj Booksi, ali s hranom), koja se nalazi u prolazu između Terazija i Trga Nikole Pašića. Gerd nam priča o svom putovanju, o onome što je vidio, a što nas tek čeka (iako, on je išao i u Grčku, mi ne).

U prolazu u kojem je i Biblioteka, opet plakati:



I tako izlazimo na Trg Nikole Pašića, šećemo se početkom Bulevara kralja Aleksandra.

Cigančići na fontani na Pašićevu trgu: 





Na kraju su molili Vesnu da im pošalje slike. Ali kako i kamo?

S jedne nam je strane zgrada Skupštine Srbije, a s druge zgrada beogradske gradske skupštine. Blizu je i zgrada centralne pošte. Znam da je nedjelja, ni ne očekujem da rade, ali idem pokušati poslati razglednicu. Zatvoreno. Neka, radit će valjda pošta kod kolodvora... 

Idemo dalje Bulevarom, tu su i neka veleposlanstva, ministarstva, a tada dolazimo do crkve Sv. Marka, u kojoj se nalaze i posmrtni ostaci cara Dušana:



Portal:



Kupole:



Ovaj puta ni ne pokušavamo ući, u tijeku je vjenčanje. Gomila ljudi ispred crkve. Produžujemo dalje, u Tašmajdanski park. Tašmajdanski je park okružen raznim javnim zgradama: zgradom Radiotelevizije Srbije, športskim centrom Tašmajdan, Dječjim kazalištem... Ispod parka nalazi se sustav spilja, u kojima beogradske gradske vlasti žele napraviti podzemni akvarij.
Tašmajdan (inače "kameno polje" na turskome) je bio gadno bombardiran 1999. Zgrada RTS-a se urušila, pri čemu je život izgubilo 16 ljudi, a mnogi su bili danima zarobljeni u ruševinama. Ujedno je oštećeno i dječje kazalište. Upravo je zato u parku i podignut spomenik svoj djeci koja su poginula u bombardiranju:



Idemo dalje kroz park, pokušavamo doći do hrama Sv. Save. Putem nailazimo na još grafita:





(a i ime ulice je prikladno...)

Skrećemo, prolazimo pored Strojarskog fakulteta. Izlazimo na trg Vukov spomenik, sjedamo malo uz fontanu. Gerd mi daje plan Beograda, da se orijentiram kamo moramo do hrama Sv. Save. Napravili smo mali zaobilazak. Trebamo se vratiti, pa poprijeko. Vjerujem svojoj intuiciji.

Fontana kod Vukovog spomenika:



Poprilično smo umorni:



Ajmo, dečki, smiješak:



Vukov spomenik:



Vraćamo se opet Bulevarom, prolazimo prvo kraj tehničkih fakulteta, ispred je spomenik Tesli, poznat sa stare novčanice od 500 dinara:



Zatim dolazimo do sveučilišne knjižnice. Prelazimo cestu i idemo poprijeko kroz nezanimljive ulice. Na kraju nalazimo hram Sv. Save:



Zamišljen kao najveća pravoslavna crkva na svijetu (iako, ako pogledate Wikipediju - srpska i hrvatska vele "na svijetu", ruska i bugarska "na Balkanu", a engleska "u Srbiji"), hram se gradi od tridesetih godina 20. stoljeća. Kočili su ga rat, pa onda komunističke vlasti, pa se osamdesetih počelo ozbiljnije graditi (dotad su postojali samo zidovi, te se nedovršenu građevinu koristilo kao parkiralište i skladište), pa opet sankcije, bombardiranje, pa ga sad opet grade. Mjesto na kojem se nalazi ono je isto na kojem su navodno u 16. stoljeću Turci spalili posmrtne ostatke Sv. Save.

Crkva i zaštitnik joj: 



Kupola:



Sv. Sava:



Crkva je izvana dovršena, izgleda impozantno. Međutim, kad uđete unutra, onda imate neobičan spoj crkve i gradilišta. S jedne strane imate dovršeni dio:

 





Onda dignete pogled i vidite da gornji zidovi i kupola još uopće nisu obrađeni:



A potom ga spustite na drugu stranu i vidite vrlo komičan i sekularan prizor: 



Impresivna kupola, visine 70 metara i težine 4000 tona, koja je bila izgrađena posebno, a onda su ju naknadno nataknuli na ostatak zgrade (to je trajalo 40 dana):

 

U nju bi trebao doći mozaik Krista. Navodno bi mu samo oči trebale biti širine 3 metra, toliko je ogromna kupola.

Još dva pogleda izvana na crkvu:





Spuštamo se prema Slaviji. Lagano je već i vrijeme povratka u hostel, moramo se još malo osvježiti, spakirati se i krenuti prema kolodvoru. Putem, sudar stare i nove arhitekture:



Još mi nešto zapinje za oko:



(Vračar je kvart u Beogradu, ali, ako to zanemarimo, natpis je poprilično zabavan.)

Dolazimo do hostela, opraštamo se s Gerdom. On ubrzo kreće autom prema Bratislavi. Mi se pozdravljamo i s Nizozemcima iz naše sobe, oni su navodno bili u Rumunjskoj prije. Pitamo ih što nam preporučuju, oni vele "Ne idite u šume!" "Zašto?" "Ima medvjeda." OK, nismo ni mislili.

(Inače, nekoliko godina kasnije, kada se Gerd javi Vesni na Facebooku, doznat ću da se on zapravo zove Geert. Pa i nismo bili tako daleko.)

Dok se Vesna sprema, ja gledam adrese hostela u Bukureštu, provjeravam slobodna mjesta na internetu. Nema ih baš, zapisujem dvije adrese.
Ruksake na leđa i opet na put. Do kolodvora prolazimo kroz jedan park, gdje vidim odličnu ironiju:



Prije vlaka ćemo još nešto pojesti. Restorančić s banjalučkim ćevapima je blizu. Sjedamo, naručujemo. Ja trknem do kolodvorske pošte. Stižem minutu do tri, u tri zatvaraju. Šaljem razglednicu. Žvačemo ćevape, idemo na kolodvor. Mijenjam dinare u eure, više od 300 € dobivam za onu hrpu dinara.

Odlazim pitati ženu na šalteru ima li možda još mjesta u spavaćim kolima, uz nadoplatu. Nema, sve je puno. Ništa, spavat ćemo na sjedalima. Valjda će biti neki kvalitetni vagoni, oni rumunjski koji idu kroz Zagreb su sjajni.

Tražimo vlak, nije na onom peronu na kojem bi trebao biti. Na susjednom stoji neko groblje. Prastari olinjali rumunjski vagoni. Nijedan imalo moderniji. A putujemo u Europsku uniju. Jedino na kraju vlaka stoji jedan skockani. Spavaća kola.
Sjedala su u jednom komadu, kožnate klupe. Probam daju li se rastegnuti, čini se da ide. Onda me Nikola upozorava da je to u stvari klupa strgana i da se raspada - dakle, ako ju "rastegnem", neću ju više moći vratiti natrag.

Uglavnom, to izgleda ovako:



Nikola, naravno, svoj ruksak ne odlaže na držač prtljage, nego ga ostavlja na sjedalu. Sandale mu vise sa sjedala. Svaki put kad bih skakao k prozoru (a railfan to radi svako malo), zakvačio bih te njegove sandale. Velim mu da metne gore ruksak. Ne da mu se. Mislim da ga je tek nakon rumunjske granice pospremio.
Upisujemo prvu destinaciju u kartu: Beograd - Bucureşti, via Timişoara i Craiova.

Krećemo. Lokomotiva nas prvo izvlači do Novog Beograda, gdje slikam lokalni buvljak, i zanimljivu podlogu za izloške:



te obližnji slam:



Nakon beskrajno dugog mrdanja od nekih 20 minuta, za koje vrijeme je samo lokomotiva prešla s jednog kraja vlaka na drugi, krećemo. Putem bilježim zanimljivu uniformu otpravnice vlakova na kolodvoru Novi Beograd, na koju me već dan prije upozorila Vesna:



Prelazimo opet Savu, ovaj put drugim mostom (ovaj koji se vidi na slici je onaj koji vodi u kolodvor Beograd):



I opet uranjamo u mrak ispod Beograda. Buduća beogradska podzemna željeznica, koju sada koristi Beovoz i vlakovi za Pančevo. Ovaj je dulji i od Bežanijske kose. Imam iracionalni strah da ćemo izaći iz tunela i opaziti da nam je neko maznuo stvari iz kupea. Samo što je mrak takav da ni nitko drugi ne može ništa vidjeti.

Izlazimo iz tunela, ulazimo u stanicu Pančevački most. Opet čekamo. Naposljetku prelazimo Dunav:



Vratili smo se u Vojvodinu. Vojvodina se, to svi znamo, sastoji od tri dijela. Definiraju ju tri velike rijeke. Između Save i Dunava nalazi se Srijem. Tuda smo se jučer vozili. Između Dunava, Tise i mađarske granice, sjeverno od Srijema, nalazi se Bačka. A istočno od Tise i sjeverno od Dunava, sve do rumunjske granice, prostire se Banat. I mi upravo u njega ulazimo.
Ubrzo prelazimo Tamiš, glavnu banatsku rijeku, koja ovdje utječe u Dunav, a dolazi iz Rumunjske gdje se zove Timiş. Mađari ju pak zovu Temes, pa se i glavni grad rumunjskog Banata zove Temesvár, odnosno valahizirano Timişoara.
Prvi grad u koji stižemo je Pančevo. Vruće nedjeljno poslijepodne u jednom od najzagađenijih gradova Srbije. Rafinerija, tvornica umjetnih gnojiva, tvornica aviona, petrokemija... Mijenjaju lokomotivu, dalje nas vuče dizelka. Opet mrdaju, naposljetku krećemo. Ne želim disati zagađeni pančevački zrak, iako ništa sumnjivoga ne osjećam u njemu.

I onda počinje vožnja kroz Banat. Panonska ravnica u svom najčišćem obliku. Naselja su rijetka, kao u istočnoj Mađarskoj. Vlak se trucka, a svuda uokolo kilometri i kilometri polja. Tko to sve obrađuje? Gdje su sela u kojima ti ljudi žive? Onda shvatiš da imaju salaše negdje u blizini, kako ne bi svaki dan morali tri sata pješačiti do njive.
Da vidite kako to izgleda:





Suncokreti:



Pastorala:



Spavaća kola imaju lanac na vratima: 



Nakon pola sata vožnje kroz ništavilo prolazimo Vladimirovac, rubno mjesto Deliblatske peščare. Ali od nje ne vidimo ništa.
Umjesto toga, vidimo ovo:



Nakon dosta vremena stižemo u Alibunar. Pospani gradić usred Banata. Na kolodvoru samo otpravnik vlakova i neki Kinez. Lokalni, bit će.
Iza Alibunara slijedi Banatski Karlovac. Ne stajemo, samo promičemo. U daljini se vidi impresivna crkva u mjestu Nikolinci:



U susjedni kupe (kroz koji sam ja skakao na prozor jer je bio prazan, a nije mi se više dalo češati o Nikoline sandale) ušle su dvije ženske. Pričaju rumunjski. Primičemo se dakle rumunjskom jezičnom arealu.

Unutrašnjost kupea: 





(ovdje vidite Nikolinu torbu sa sandalama)

Preko kanala Dunav-Tisa-Dunav, i onda opet malo ravnice:



Sve dok se odjednom, posve nestvarno, iz svega toga ne pomoli brdo: 





Kao da ste upravo prešli ocean, pred vama je opet nešto što vas podsjeća na postojanje reljefa. Igrom slučaja, to je i najviše brdo u Vojvodini. Grad koji se smjestio pod njim ima prikladno ime - Vršac.

O Vršcu sam uvijek znao da je "tamo skroz na rumunjskoj granici" i da ima farmaceutsku firmu (kao klinac sam pio nekakav sirup za kašalj, koji je radio Hemofarm). Kad dođete do grada, onda vam nije jasno kako je to uopće u Srbiji. Em je i granica tako povučena da zaobilazi grad, em ima brdo, kao i susjedni rumunjski dio...baš kao da su ga Rumunji ustupili nakon Trianona. Ali ne, grad je oduvijek imao srpsku većinu. Ima miješanog stanovništva, ali srpski status Vršca je bio neupitan.

Po ulasku u kolodvor slikam kolodvorsku zgradu:



I odmah se na mene ljute neki policajci, jer to je granični prijelaz, ne smije se to.

Srpska kontrola putovnica ulazi, prolaze, pregledavaju. Tu je zanimljiv fenomen Vesninog prelaska granice. Naime, nju nikad ne zagledaju pretjerano. Očito ona generički ne može biti sumnjiva. Nikolu i mene mjerkaju, na nju se samo osvrnu i odu. Taj smo fenomen provjeravali višestruko, na svakoj granici. U Šidu su npr. Nikoli čak uzeli putovnicu i pregledavali ju u drugom dijelu vlaka. Vesni nisu. Nisu ni meni, valjda zato što sam sjedio kraj nje. Inače sam im uvijek ja bio najsumnjiviji. Uglavnom, Vesna si je umislila da je to stvar njenog šarma. Laughing

Dolazi i rumunjski kondukter. Pita nas imamo li rezervaciju. Velim da ne. Čudi se otkud znam rumunjski. Frajer veli da nam može za 10€ osigurati da imamo kupe samo za sebe do Bukurešta. Pristajem, iako mi se to čini kao muljaža.
Napokon krećemo iz Vršca. Idemo na sjever, isprva paralelno s granicom. Uslikavam Vršac, za rastanak:



i Vršačke planine:



pa još malo banatske ravnice:



I tada vlak ulazi u novu stanicu. Stamora Moraviţa. Ulazak u EU. Prilično otužno izgleda socrealistička zgrada stanice. Ulazi rumunjska granična kontrola. Dolazi policajac, već je poprilično mračno, u vagonu nema svjetla. Gleda u slike, poziva nas da izađemo na hodnik, tamo je svjetlije. Unosi nam se u lice kako bi nas bolje usporedio sa slikom. Vesni se sviđa policajac, veli da ima lijepe oči. Iz hodnika čujemo dahtanje. Stižu carinici s treniranim vučjakom. Nije nas njušio, očito ne izgledamo kao hašišari.

Prebacujemo ure, Rumunjska je jedan sat ispred nas. Vesni nije jasno kako to sve ide, misli da to ima veze s geografskom dužinom, a ne s granicom. Pojašnjavamo joj da je to danas uglavnom stvar političke odluke na razini države, pa je tako npr. Španjolska zapadnije od Velike Britanije, ali je jedan sat ispred nje po službenom vremenu.
Naposljetku krećemo, dolazi nova rumunjska lokomotiva, dolazi i struja u vagon.

Zalazak sunca nad Banatom:



Jurimo dalje, Vesna fotka, Nikola visi na prozoru i pruža ruke van. Već ga je par puta granje opalilo po prstima.

Nikola započinje razgovor s curom u susjednom kupeu. Već smo ju prije skužili, dok smo visjeli na hodniku, a ona se vraćala s WC-a, pitala me "Mogu proći?". Upotreba infinitiva ukazala mi je da cura vjerojatno nije Srpkinja, nego Hrvatica. I točno. Ispada da se zove Anamarija, iz Labina je, u Zagrebu je na postdiplomskom iz međunarodnih odnosa na politologiji i sada putuje na neki seminar o Europskoj uniji u Rumunjsku. Točnije, Rumunji će ju podučavati tomu kako ući u EU. Putuje sama. Mi joj kažemo da nije normalna, sama ženska putuje kroz Rumunjsku, noćnim vlakom. I još je sama u kupeu. Pozivamo ju k sebi, prihvaća. Pitamo se hoće li Vesni smetati druga ženska u blizini, ali nema tu tipičnog ženskog antagonizma, Vesna nije tipična ženska.
U čavrljanju brzo prolazi vrijeme, stižemo u Temišvar, opet mijenjaju lokomotivu, hrpa ljudi ulazi, ja primjećujem na peronu konduktera kojem sam dao 10€. Nije mi dao nikakvu potvrdu da je rezervirano. Je li on to nas izvozao, zaradio 10€, i sad ide doma? Ipak ne, penje se i on u vlak.

Pričamo u kupeu, čitam im zanimljivosti o Temišvaru. Izgrađen je na močvarnom tlu, pa čitava katedrala leži na 5000 stupova pobodenih u močvaru. Duh Beethovenove ljubavnice navodno obitava u jednoj kući na glavnom trgu. U Temišvaru je započela revolucija protiv Ceauşescua, a on sâm nije nikad proveo nijednu noć u tom gradu. U Temišvaru je rođen Johnny Weissmuller, američki plivač i prvi glumac koji je tumačio ulogu Tarzana. To je prvi europski grad koji je uveo konjski tramvaj (1869.) i električnu javnu rasvjetu (1889.). Sve to Vesnu ne zanima. Nju ništa takve vrste ne zanima. Veli da je u školi zamrzila povijest. OK, možeš mrziti predmet, može te to područje ne zanimati, ali onda odrasteš i poželiš popuniti rupe u znanju. Barem ja tako, nekako to očekujem i od drugih. Gdje ćeš boljeg načina nego putujući? Ali ne, nju to "ne zanima".
Vozimo se kroz Temišvar, slikam zgradu koja je izgleda zatvor:



Vesna odlazi na WC. Kasnije ju zatičem kako razgovara s nekim tipom na hodniku. On petlja s engleskim, ona ne zna što joj hoće reći. Ne želim prisluškivati, vraćam se u kupe. Ubrzo dolazi i Vesna, poprilično unezvjerena.
"Kaj je bilo?"
"Poljubil me!"
"..."
"Onaj čudni tip iz drugog kupea. Došel je i počel nekaj pričati, kak ide na operaciju, da je imal nekakvu nesreću, i onda mi je pokazal da ima rez skroz od prsa do trbuha, onda je rekel da mu je sutra rođendan, pa sam mu ja čestitala, i onda me on poljubil!"

I tako sad ona počne pričati da je tip sav nekakav čudan, da ima mrtvačku boju kože, a i u Rumunjskoj smo, možda je vampir... Provjeravam mjesec. Još tri-četiri dana do uštapa.

"Uglavnom, ja više ne idem na taj WC, strah me."

Ja izlazim na hodnik, provjeravam, ovaj je u svojem kupeu. Poslije ga vidim da priča na mobitel. Mislim si da su u strahu velike oči, i da je možda sve bio nesporazum i izgubljenost u prijevodu.

Pokušavamo zadrijemati. Vlak se kotrlja, slijede Lugoj, Caranşebeş, a onda dolazi ponoć, i ja tu prekidam izvještaj za današnji dan, jer mi putujemo čitavu noć.

egerke @ 15:11 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 10, 2012
Dugo sam razmišljao kako nasloviti ovo putovanje. U odnosu na lanjsko, ove se godine promijenio i sastav i itinerer. Prva ideja je bila "Lej-lev-lek tura", ali to bi bilo nepravedno prema Srbiji i Makedoniji. Onda je bila u điru ideja "Turneja po zemljama postpozitivnog člana", ali i to isključuje Srbiju. Na kraju mi je negdje u Bukureštu, mislim, sinulo da je "Ajde, bre" doista univerzalna sintagma u svih pet zemalja kojima smo prošli (OK, Rumunji kažu "hai", ali svejedno), i da je to još najprikladniji naziv.

Putovanje je trajalo petnaest dana, obišli smo sveukupno pet zemalja (šest, ako računamo i prolaz kroz Crnu Goru na povratku - zapravo i sedam, jer smo prošli i kroz Neum), vidjeli masu toga, ispucali i hrpu slika (ja osobno oko 550, Vesna oko tri gigabajta).

Ideja za put pojavila se 2007., nakon uspješnog pokoravanja Albanije. Meni se negdje u mozgu počela gnijezditi ideja o posjećivanju Makedonije preko Albanije. Onda mi je Nikola negdje u zimi spomenuo postojanje nečega što se zove Balkan Flexipass - željezničke karte koja traje mjesec dana, a unutar tih mjesec dana može se putovati određen broj dana (dakle, nije kao Interrail, kojim možete putovati tijekom cijeloga roka važenja karte) - ovisno koliko dana se odabere, tolika je cijena karte. Uglavnom, Nikolina prvotna ideja je bila Beograd-Bukurešt, pa onda možda natrag, i prugom do Bara, pa onda u Albaniju. Onda sam mu ja predložio varijantu preko Bugarske, i on je to bez previše krzmanja prihvatio. Okupljanje sastava bilo je teže. Opet smo to razglasili na više strana, ali je većina ljudi na kraju završila na "Pa, zanimljiva je to tura, ali...". Čim počnu s "ali", odmah znate kamo to vodi. Usto je još Mate dobio stipendiju za Japan, i definitivno ispao iz postave. Nikola i ja smo tako bili sigurni, a još su dvije osobe do zadnjeg časa bile u igri. Jedna od njih je Vesna, moja frendica, koju sam upoznao dvije i pol godine ranije, a naše poznanstvo i druženje zapravo je posljedicom nekoliko neobičnih slučajnosti, koje su se pretvorile u redovno dopisivanje mejlom o poteškoćama na poslu i životu općenito. Vesna je završila biologiju i kemiju na PMF-u, inače je iz Varaždina, te ondje radi u jednoj firmi za izradu ekoloških studija. Vesna je prvi puta s Nikolom i mnome u zimi 2008. putovala u Sarajevo, i dobro se uklopila, većinom zato što je taj izlet bio spontan, i zato što ni Nikoli ni meni to nije bio prvi put u Sarajevu, pa smo bili prilično ležerni. Ova se stavka trenutno čini posve deplasiranom, no, kasnije ćete vidjeti zbog čega ju spominjem. Uglavnom, Vesna se isto kolebala zbog novca i konstantnog minusa na računu, ali je negdje oko Prvog maja prelomila odluku i rekla da ide s nama, pa kud puklo. Posljednjih tjedana prije puta stalno je odbrojavala dane u mejlovima i SMS-ovima.
Druga osoba bio je Hrvoje, Nikolin frend iz srednje, koji je već tri puta išao s nama u Istru, na tradicionalnu turu početkom travnja. Hrvoje je inače student ekologije i ujedno anarhosindikalist. Poprilično zanimljiva kombinacija i zanimljiv sugovornik. Ujedno je i vegetarijanac, što je značilo da bi se u tradicionalno mesožderskim balkanskim zemljama mogao suočiti s nezgodnim poteškoćama. No, Hrvoje je petljao, te ispiti, te lova, da bi na kraju dva dana prije polaska rekao da mu putovnica nije gotova, i da ne može ići. Tako je knjiga spala na tri slova. Dva muškarca i dama. Na kraju putovanja bi se moglo reći više nešto poput "dva tutleka i rospija", ali dobro. Laughing

Itinerer smo Nikola i ja počeli slagati početkom lipnja, kada sam bio kod njega u Ivaniću. Bacili smo na papir neke ideje što sve treba vidjeti, pogledali vlakove, buseve i slično. Nekoliko dana kasnije, ja sam formirao prvu verziju itinerera, poslao ju Nikoli, s predviđenim popisom troškova. On je imao u rezervi i šparniju verziju (uglavnom da putujemo noću i spavamo u vlakovima - čime bismo zaštedjeli novce za smještaj, ali bismo isto tako bili mrtvi umorni, tako da smo od toga odustali). Prema mom predviđanju, troškovi su bili između 250 i 350 €. Na kraju se to popelo na oko 400 €, nažalost, iako je to još uvijek vrlo jeftino, s obzirom da se tu radi o dva tjedna intenzivnog putovanja, pri čemu nismo šparali ni na hrani, a ni na spavanju (odsjedali smo i u hotelima, i to poprilično luksuznima). Usporedbe radi, samo za vikend u Beču prije toga potrošio sam 300 €. Kad smo usuglasili itinerer (na kraju je iz njega ispao Niš, jer nam se nikako nisu uklapali vozni redovi), poslao sam jednu verziju i Vesni, koja je malo kmečala zbog novaca, jer je u minusu, plus što otplaćuje auto i još joj se prijateljica udala prije ljeta, pa je trebalo kupiti poklon i odjeću za vjenčanje, ali je u međuvremenu dobila i povišicu tako da joj se to na neki način kompenziralo. Ona se složila s programom, iako joj se činilo da je tempo malo prebrz (bilo je predviđeno da niti u jednom gradu, izuzev Vlore, ne spavamo dvije noći zaredom - ali u svakom je gradu bilo predviđeno dovoljno vremena za razgledavanje). Istina, tempo je bio udarni, pogotovo za nju kojoj je to bio sav godišnji (paradoksalno, na kraju je njoj bilo napornije stati nakon tog putovanja nego nama - ja sam jedva dočekao da se odmorim na Zlarinu pet dana), ali ona je i inače poprilično fizički aktivna, bavi se alpinizmom, planinari, itd. Osim toga, glavni argument koji sam iznio bio je - ne ideš svaki vikend u Bugarsku, dakle, kad si tamo, bolje je vidjeti čim više. Ako ti se bude sviđalo, onda dođeš drugi puta na dulje. Ovo je "skenerski" izlet.

Dogovor je bio da krenemo 9. kolovoza. Vesna je dobila dva tjedna godišnjeg, Nikola se 8. vratio s mora, ja sam se vratio 7. iz Zlarina. Prva postaja bio je Beograd, jer smo tamo morali kupiti Balkan Flexipass...

SUBOTA 9. KOLOVOZA 2008.

Prije svega, ovdje uvodim jedan novi koncept. Naime, s obzirom da sam negdje oko Božića u T-comovoj akciji dobio još jedan mobitel za kunu, te još 100 kn uz njega, nisam tih 100 kn nikako uspio potrošiti, tako da mi se ideja da uzmem i taj drugi mobitel na put činila zgodnom jer ću se na taj način, pozivajući doma, uspjeti riješiti te stotke. Uglavnom, taj novi mobitel ima vokmen, te sam ga ja nafilao glazbom kako bi putovanje bilo zanimljivije. Usto, ideja je bila da svaki dan ima "tematsku pjesmu", dakle pjesmu koja će svirati ujutro umjesto zvuka budilice, a na neki će način biti povezana s našim aktivnostima toga dana.

Ovo je tematska pjesma ovog dana.



Večer prije, stvari su bile potrpane u ruksak. Iako ja nisam neka osobito modno svjesna osoba, uzeo sam po jednu dnevnu majicu za svaka dva dana, određen broj večernjih majica, tri para hlača, kabanicu, desetak pari bokserica, pet pari čarapa, maramice, sandale...brzo se to nakrca. Naravno, hrpa tehničkih stvari, poput punjača za mobitel jedan, drugi, punjača za fotić, rasklopnika (ili kako već nazvati ono čudo koje nije produžni kabel, a zatakne se u utičnicu, te onda na sebi ima još dvije-tri utičnice - naime, sjetio sam se da obično ljudima po Murphyjevom zakonu mobiteli krepavaju istovremeno, a s obzirom da je Nikolin konstantno na aparatima, to i nije pogrešno). Zatim vodiči - Lonely Planet za Rumunjsku i Moldaviju, Bradt za Albaniju, albansko-englesko-albanski rječnik, rumunjsko-njemačko-rumunjski rječnik, električni prevoditelj za engleski i njemački, fotokopije vodiča "Sofia in your pocket" i "Skopje in your pocket", fotokopije Wikipedijinih članaka o Bugarskoj, Makedoniji, Varni, Plovdivu, Kruševu, Prilepu, Bitoli i Ohridu... Laughing
Da, pripremio sam se. Kad putujete s nekim dva tjedna, pogotovo po tako zanimljivim krajevima, onda s jedne strane dođe i razdoblje kad ne možete baš stalno voditi neku svakodnevnu komunikaciju. Tu uskače vodička spika. Naime, ja se užasavam tišine u međuljudskoj komunikaciji (uvijek mislim da je to znak dosade), tako da se uvijek brinem o tome da ima dovoljno štofa za pričanje. Ili, ne mora se ni pričati, može se to i pročitati. Samo da se ne vozi kao kofer.

Dakle, sva ta gomila je stala u moj ruksak, i čak je ostalo još mjesta za neke druge stvari (pive za Marka, npr.). Naravno, prije sam uredno dobio narudžbe za razglednice i to, naravno, svatko je tražio iz drugog grada, tako da sam putem imao i s tim veselja.

Kretali smo vlakom u 11 sati iz Zagreba. Vesna je toga jutra stigla iz Varaždina, našli smo se u Importanneu, popili kavu u jednom bircu na Tomislavcu, i otputili se kupiti kartu njoj i Nikoli (on ju naravno nije stigao kupiti, tako da sam mu ju morao ja kupiti). Svoju sam kartu kupio večer ranije. Kad smo u nekoliko minuta prije 11 stigli na blagajnu, zatičemo tamo red i ženu s crnogorskom brzinom rada. Naime, žena vrlo studiozno ručno ispisuje karte (HŽ je jedna od rijetkih kompanija gdje se međunarodne karte još ispisuju ručno), posve nesvjesna repine i gužve pred šalterom. Mene, koji mrzim čekanja i repove, to tjera u očaj, pogotovo jer bi vlak trebao doći svaki čas. U tom času mrzim Nikolinu komotnost, isto kako ću ju mrziti svako malo tijekom idućih dva tjedna. Na sreću, neka žena iza mene mi kaže da vlak kasni, što me donekle smirilo.
Potom se još moram naći s Martinom da mi nešto vrati. Nalazimo se na peronu, a kako vlak kasni sjedamo u kolodvorsku restauraciju, da ne stojimo s mrcinama od ruksaka na leđima. Zagrebačka kolodvorska restauracija je začuđujuće luksuzna, s obzirom da su iste inače pojam užasa.
Vlak ubrzo stiže, pa se opraštamo od Martina i žurimo se ukrcati, dok nam ne otmu sva mjesta.
I tako kreće truckanje prema Beogradu. Vesna mi priča o Metalnoj industriji Varaždin, za koju je nedavno radila studiju, opisujući gotovo srednjovjekovne uvjete u kojima se odvija posao u toj navodno perspektivnoj firmi. Prema njenim pričama, sve ono što ste slušali o čeličanama devetnaestostoljetne Engleske još i dandanas postoji u središtu Varaždina. Odjednom mi je drago da imam diplomu i da nisam metalske struke.
U Ivaniću nam se pridružuje Nikola. Vidjevši ga na peronu, skoro padam u nesvijest od smijeha i nevjerice. Naime, sjećate se da je lani u Albaniju išao s faksovskim ruksakom, za koji je svezao one komične tenisice. E, pa ove godine se s tim istim ruksakom uputio na dva tjedna po Balkanu, samo što je ove godine za njega svezao još jedne sandale (svoje stare isusovke je imao na nogama). Ekonomičnost i praktičnost odsada imaju drugo ime. Iako, meni je taj njegov ruksak kao neki supersack. Prvo je iz njega izvadio nekakav tri tjedna stari Globus, onda je izvadio Foucaultov Dijalog o moći na španjolskom i to počeo čitati. Imao je još toga u ruksaku, tako da je ubrzo i Vesni uvalio štivo - Strukturalnu antropologiju od Lévy-Straussa. Mislim, svaka čast, ali čemu čitanje na takvom putu gdje možeš neprekidno nešto vidjeti kroz prozor (izuzev vožnje kroz Banat, koja je bila vraški dosadna).
Tako se vozimo kroz Slavoniju, nakon Broda Vesna i ja odlučujemo skočiti do vagon-restorana pojesti nešto (Nikola ostaje čuvati stvari i naručuje da mu donesemo nešto slatko, ali nemaju), a potom dolaze Vinkovci, pa taljiganje prema Tovarniku, i onda napokon granica, Šid, i prvi čin prebacivanja novca iz mog novčanika za "ostale novce" u novčanik za "novce zemlje u kojoj se nalazimo" (opsesivna kompulzivnost ponekada doista može biti zabavna, jel?). Uglavnom, ostalo mi je nešto dinara otkad sam u travnju bio u Srbiji, zatim neki prastari leji, koji više ništa ne vrijede, i ja to znam, ali sam ih nosio malo prošetati do rodnoga kraja, te jasno leki od prošle godine. I euri, za silu.
Dok do Vinkovaca pičite oko 160 km/h, već pruga do Tovarnika postaje lošija, i tako se loša nastavlja kroz Srbiju. Željeznička infrastruktura u Srbiji također je u lošijem stanju od HŽ-ove, tako npr. kolodvor u Rumi izgleda ovako:



Pruga od granice do Beograda uglavnom je dosadna, jer je pejzaž ravan, samo se izmjenjuju vrste usjeva na poljima uz put:





Taj nam put krati jedna djevojka par sjedala ispred, Srpkinja, koja je očito multiinstrumentalistica, pa je malo svirala violinu (i to poprilično falš, koliko se moje laičko uho razumije), a potom gitaru. Mic po mic, primičemo se Beogradu. Stara Pazova, Nova Pazova, Zemun, Novi Beograd... Između Zemuna i Novog Beograda nalazi se brdo, poznato pod imenom Bežanijska kosa, ispod kojega je probijen tunel. Kao i većina željezničkih tunela, i ovaj je neosvijetljen, i vraški dug. Toliko je mračan da se osjećate glupo nakon par sekundi tupoga zurenja u ništavilo. Nije stvar da će vam se oči naviknuti, nemaju se na što naviknuti. Mrak je mrkli (mrkao?). Potpun. Onda izađete iz tunela, i pred vama se otvori Novi Beograd. Red novih zgrada od čelika i stakla, a uz prugu totalni slamovi:





Zatim vlak prijeđe Savu i lagano se ugnijezdi u beogradski kolodvor. Putem se još vide tragovi NATO-va bombardiranja:



Na kolodvoru prvo odlazimo do međunarodne blagajne kupiti Balkan Flexipass. Začudo, sve prolazi bez poteškoća, lagano dobivamo karte, koje su, kao i uvijek, nezgrapne veličine, pa ih onda morate presaviti (ipak je to FLEXI-pass Laughing) i tutnuti u džep. Nikola se nije mogao pomiriti s time da ju mora presaviti, tako da je stalno pazio da bude ravna. To znači da ću mu ju idućih dana, u šetnjama gradom, ja morati nositi u svom ruksaku za šetnje (eh da, i to sam uzeo - mali ruksak za najnužnije stvari koje mi ne stanu u džepove, da ne teglim sve okolo; ubrzo je taj ruksak postao javno dobro pod geslom "E, daj to spremi kod sebe".)
Nakon kupljenog Flexipassa, upućujemo se prema prvom hostelu, onome u kome smo Martin i ja odsjeli u travnju. Putem do tamo prolazimo pored zgrade Ministarstva obrane, bombardirane 1999.:



Radi se zapravo o dvjema palačama blizankama, drugi krak sam poslikao u travnju (službeno, fotkanje je zabranjeno, radi se o vojnim objektima, iako su to de facto ruševine):



Prvi hostel je pun. No, ljubazno nas osoblje, nakon provjere u kompjutoru, šalje u drugi hostel, odmah u susjedno dvorište. Tamo bi trebali imati tri kreveta. I imaju, no nažalost u različitim sobama. Tako Vesna dobiva sobicu na katu, s nekom Talijankom, a Nikola i ja završavamo u prizemlju s hrpom Nizozemaca. Jedna djevojka iz te skupine čitavo vrijeme našeg odlaganja stvari i preoblačenja u nešto komotnije za izlazak u grad pokušava svirati neki iritantni napjev na blokflauti. Iskreno se nadamo da će s tim prestati do navečer, bilo da ga nauči, bilo da odustane, jer to baš nije za podnijeti.

Zanimljivo je da je ženska u hostelu rekla da ima "samo tri kreveta slobodna". Nakon što su nas smjestili, netko je zvao na telefon, pa im je rekla da ima "samo tri slobodna kreveta". Kasnije ćemo vidjeti da su se kreveti pojavljivali vrtoglavom brzinom, iza svakog ugla.

Dvorište u kome je hostel i nije neka vizura:



Izlazimo u grad, gladni smo, želimo večeru. Odlučujem se odvesti ih na Skadarliju, tamo su cijene, doduše, nešto više, ali hrana je odlična, atmosfera također, baš za kušati nešto od prave srpske kuhinje. Skadarlija, ili Skadarska ulica, jedna je od starih beogradskih ulica, koja je ostala sačuvana u svom boemskom ugođaju. Uzduž ulice načičkani su restorančići uglavnom sa živom glazbom, u donjem dijelu ima i suvenirnica, nekoliko lijepo oslikanih fasada, spomenik srpskomu književniku Đuri Jakšiću. Na podu je kaldrma, kao u tursko doba, uzduž je drvored, navečer Skadarlija postaje šetalište mondenih Beograđana.
Putem do tamo, prolazimo pored zgrade Skupštine Srbije (i svih mogućih zemalja prije kojima je Beograd bio glavni grad):



Nasuprot državne, zgrada je gradske skupštine Beograda:



Fontana na Trgu Nikole Pašića:



Fontana i Skupština:



Spomenik Nikoli Pašiću:



Pogled niz Bulevar kralja Aleksandra, najdulju beogradsku ulicu:



Prolazimo kroz jednu zgradu, izlazimo na Terazije, glavno beogradsko čvorište gradskog života.
Terazije su ime dobile po vodotornju (terazije su inače vaga) koji se u tursko doba nalazio na njima, a koji je bio dio turskoga vodovoda od izvora u Velikom Mokrom Lugu do grada.

Hotel Moskva na Terazijama:



Terazije - pogled prema Knez Mihajlovoj, glavnoj pješačkoj ulici:



Terazije - pogled u drugu stranu (Ulica kralja Milana):



Trg Republike:



Stajem u jednoj prodavaonici kupiti pivu za Marka. Kupujem Weifert, plaćam novčanicom od 1000 dinara, na kojoj je Đorđe Weifert, prvi guverner Narodne banke Srbije, inače član poznate obitelji koja je osnovala pančevačku pivovaru. "Weifert za Weiferta", kažem prodavačici, ali ona očito ne kuži poantu.
Kasnije će mi Marko reći da je tu pivu već pio, tako da imam pivu viška.

Dolazimo na Skadarliju. Nikola i ja šećemo i razgovaramo, Vesna fotografira. U jednom času je iza nas, u drugom je nema. Nikola komentira "U ovom trenutku, Vesnini organi već putuju prema istoku." Općenito, fora s ekstrakcijom pojedinih organa za tržište bila je lajtmotiv većim dijelom putovanja. Vesna nas dostiže, žali se da ju nismo čekali. Nemamo oči na leđima, kažem joj "Idući put vikni da te čekamo." Do kraja putovanja, ona nije naučila tu jednostavnu radnju, nego bi uvijek stala, bez obavijesti.

Skadarlija:



Glave na fontani:





Još malo života Skadarlije:



Živa glazba:



Sjedamo u restoran zanimljivog imena - Ima dana:



Nonšalancija svugdje.

Niz Skadarliju:



Ulica preko puta:



Naručujemo, sve troje, Karađorđevu šniclu. Eh, to je tipičan srpski specijalitet, radi se o pohanom goveđem ili svinjskom lungiću, punjenom kajmakom, koji se servira s krumpirom i tartarom. Urbana legenda kaže da je oblikovan prema jednom dijelu Karađorđeve anatomije, no radi se ipak o modernijem izumu, iz sredine 20. stoljeća. Uživamo u jelu, iako je to daleko skuplje od našeg predviđenog dnevnog budžeta. Neka, idemo na sve jeftinije zemlje. Daj još i šopsku uz to...

Ovo se nekad zvalo "ušao mi je kandelaber u kadar", danas se zove "umjetnička kompozicija":



Noć i oslikane fasade na Skadarliji:



Poslije večere zaključujem da će mi trebati još love u Beogradu, a kako sam već unaprijed odlučio da neću nositi svu lovu sa sobom nego usput dizati po bankomatima, vrijeme je da počnem tražiti prvi. Putem natrag do centra prolazimo pored jednoga. Dižem novce, pričam usput s Nikolom. Stišćem 3000 dinara. Izlazi mi neobično debeli bunt novca. Gledam pozornije i shvaćam da sam stisnuo jednu nulu previše. Dignuo sam 30000 dinara - oko 3000 kuna. Prvi impuls mi je da manijakalno naguram lovu natrag u bankomat i natjeram ga da sve poništi, ali to naravno ne ide tako. Ostaje mi mjenjačnica. Praktički sam podigao lovu za ostatak puta. Na kraju ću ipak morati nositi svu predviđenu lovu sa sobom.
Ostaje međutim problem toga da je sutra nedjelja. A u nedjelju ništa ne radi. OK, reći ćete, mjenjačnice, makar na kolodvoru, rade. Je, i ja sam tako mislio, sve dok se 1997. u Parizu nisam uvjerio u suprotno. U čitavom Parizu nije bilo nijedne mjenjačnice koja radi nedjeljom. Martin i ja bili smo izmoreni od žeđi, ali se nismo ufali piti vodu iz pipe, jer tko zna kakva je. Na kraju smo navečer praktički na samrti pitali vlasnika našeg hotelčića može li se piti voda, i onda nam je on rekao da jasno, da ju on pije cijeli život. Uglavnom, ta pariška voda iz vodovoda bila mi je najfinije piće u životu.
No da, svrha ove digresije bila je ta da pokažem svoju skepsu i da mi ne da mira crni scenarij u kojem ja ostajem s nekih 27 tisuća dinara u rukama sutradan na odlasku iz Beograda. Mrtvi kapital. Neću imati mira dok ne odem do kolodvora i dok ne provjerim radi li tamošnja mjenjačnica. Odma, sada, odma.

Prolazimo pored fontane na Trgu Republike:



Šećemo Knez Mihajlovom. Ja zavirujem u radna vremena mjenjačnica, Vesna zastajkuje, kriči na nas da ju ne čekamo, pa opet zastajkuje i fotka. Tri gigabajta.

Knez Mihajlova:



Narodni svirač nasred Knez Mihajlove:



Još malo Knez Mihajlove:



zgrada SANU:



Kupujemo sladoled, šećemo dalje. Ulazimo u jednu knjižaru. Da, koliko se god hrvatski nacionalistički snobovi trudili Srbe prikazati kao balkanske seljačine, dok smo mi kulturni Europejci, u Beogradu knjižare rade subotom cijeli dan, a nedjeljom također, ne znam doduše da li cijeli dan, ali ujutro sigurno. Razgledamo, na polici rječnici Školske knjige: Bujasov hrvatsko-engleski, zatim hrvatsko-talijanski, hrvatsko-ruski...nitko se ne buni. Kupujem razglednice.
Skrećemo prema kolodvoru. Vesna protestira jer, em jurimo, em ne trebam to baš večeras provjeriti, kolodvor je daleko. Trebam. Inače neću biti miran.

Beograd je pun zanimljivih grafita. Evo jednoga:



Dolazimo do kolodvora, mjenjačnica je pored ulaza. I da, radi nedjeljom!  Super, neću ostati s mrtvim kapitalom. Sada se mogu opustiti. Odlazimo u jednu pravu balkansku slastičarnicu koju smo sreli putem. Treba nam doza šećera:



Da, ovo veliko bijelo su šampite. Veličine Keopsove piramide, doduše, ali šampite.

Još od prvog izleta u Sarajevo, mene u tim slastičarnicama privlači boza. Boza je oduvijek imala neki mističan prizvuk, znali smo da je to nekakvo piće, i da je poprilično mutno, jer se glupim ljudima znade reći "Bistar si ko boza." Prvi ju je probao Martin, pred neke dvije i pol godine, i rekao mi da to ima okus po bljuvotini. U Sarajevu sam je se i ja dočepao, i to specificirao: uzmeš zagorski kiseliš, umiješaš unutra žlicu brašna, promiješaš, i dodaš malo bljuvotine za aromu. Uglavnom, fino kiselkasto i osvježavajuće. I tako ja svaki puta u tipičnim balkanskim slastičarnicama uzmem bozu, pa se onda pitam šta mi je to trebalo. Isto kako u Istri pijem Favorit pivo, s istim pitanjem.
Začudo, boza se putem poboljšavala. Ova u Beogradu bila je slična sarajevskoj. Makedonske i albanske boze bile su daleko bolje.

Boza izgleda ovako:



Bistro, je li.

Malo smo se preračunali sa šećerom, tako da po izlasku dišemo na škrge. Lagano je već vrijeme počinku. Upućujemo se prema hostelu, putem prošavši pored još jednog zanimljivog grafita:



i zanimljive reklame:



(proizvodnja je licencna, puni se u Somboledu, somborskoj mljekari - valjda je i nju kupio Raić. Todorić je inače vlasnik Frikoma, najpoznatije srpske tvornice sladoleda - to vam je, inače, bivša Pekabela.)

Fontana na Terazijama:





Po povratku u hostel (onaj sa "samo tri slobodna kreveta") Vesna ustanovljuje da je dobila još jednog novog cimera, Nizozemca. Ubrzo ga i upoznajemo, tip nekog neodređenog broja godina, rekao bih između 27 i 35, predstavlja se i izgovara kao ime nešto što liči na pročišćavanje sluzi u grlu. Zaključujem da se frajer vjerojatno zove Gerd (što Nizozemci izgovaraju kao Herd - iako je taj h sličniji onom opisu gore, a ne našemu h), pa ćemo se tako referirati na njega ostatak putovanja, a i ostatak života ako se ne dokaže suprotno - a možda čak ni onda (npr. ove smo godine doznali kako se zove Vehabija, naš prijatelj iz Ulcinja, ali zajebi ti to, on ostaje Vehabija).
Dakle, taj Gerd (Hrd) putuje Balkanom, ali suprotno od nas - u smjeru suprotnom od kazaljke na satu. Plus što putuje sam, i autom. I tako još neko vrijeme sjedimo u "društvenim prostorijama" hostela, pričamo s Gerdom i nekim Francuzom, te s onim Nizozemcima (ona ženska više nema blokflautu), dok se naposljetku ne pokupimo na počinak. Nizozemci odlaze u život, tako da Nikola i ja možemo u miru usnuti.

Prvi dan uspješno apsolviran...

egerke @ 15:34 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.