Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, ožujak 29, 2012
Ideja se rodila još 2006., za vrijeme Nikolinoga i moga izleta u Sarajevo. Tijekom toga izleta natuknuo sam kako bismo iduće godine mogli u Crnu Goru, da i to malo obiđemo autom. E, onda je krenulo: ako smo već u Podgorici, pa baš bismo mogli skočiti i do Skadra...a onda, kada smo već tamo, mogli bismo i do Tirane...i tako je s vremenom to postajao sve više izlet u Albaniju, a Crna je Gora postala samo prolazna stanica.

Sastav ljudi za izlet bio je kolebljiv: isprva samo Nikola i ja, svi ostali koji su izrazili interes s vremenom bi odustajali - a onda nam se početkom ljeta u ideji pridružio i Mate. Tako je oformljena trojka koja će pokoriti predrasude Hrvata o Albaniji.

Dogovoreni početak akcije bio je petak, 17. kolovoza, kada sam se ja iz Zlarina otputio do Nikole u Živogošće, a onda smo se idućeg dana obojica vlakom iz Ploča uputila na vikend u Sarajevo, gdje smo se našli s Matom. No kako taj vikend nije bio ništa spektakularno, izostavljam taj dio putovanja. U nedjelju navečer vraćamo se u Živogošće na spavanac.

PONEDJELJAK, 20. KOLOVOZA 2007.




Rano buđenje, oko 7 sati, otkriva nam da je Nikola, naš vozač, te noći spavao samo pola sata, jer ga je uhvatila nesanica, pa je noć proveo lutajući po plaži, a usnuo je malo pred jutro. No, uvjerava nas da može voziti, i da uopće ne osjeća umor. I tako se trpamo u auto, te krećemo u veliku avanturu.
Nakon tankanja benzina u Gradcu, i prijeđene doline Neretve, prolazimo Neum, a onda Nikolu počinje svladavati umor. Zaključuje da mora malo odrijemati, te skreće na pokrajnju cesticu do nekoga smetlišta blizu odvajanja ceste za Ston. Dok on drijema u autu, Mate i ja se šećemo smetlištem, tražeći put do obale Malostonskoga zaljeva (inače, mislim da je isti strogi rezervat prirode, dakle područje u kojemu je zabranjena ikakva ljudska djelatnost). U želji da Nikolu održimo budnim, na obližnjoj benzinskoj kupujemo mu i Red Bull. Po povratku do auta, uviđamo da se dotični već probudio, i da nije baš oduševljen energetskim čudom koje mu Mate i ja nudimo. Ipak otpija par gutljaja, zaključuje da je dovoljno budan (iako se Mate nudio da on vozi - premda je vozačku zaboravio u Zagrebu), te krećemo prema Dubrovniku.
Negdje oko Slanog zovemo Orsata kako bismo provjerili je li u Dubrovniku, e ne bi li pala neka kava. Jest. Na sreću, kako će se kasnije uvidjeti.
Pet minuta prije no ćemo ući u Dubrovnik obavješćujemo ga da bude spreman pred kućom, da ćemo ga pokupiti i idemo na kavu. A onda se događa...

...križanje u mjestu Lozica, na kojemu se desno skreće za Mokošicu, te se starom cestom oko Rijeke Dubrovačke ulazi u Gruž, a lijevo se ide na Most dr. Franja Tuđmana. Razgovarajući i razmišljajući o nečemu odjednom me prene kočnica na koju je Nikola silovito stao. Auto ispred nas približava nam se, sporo, ali ipak dovoljno brzo da vidimo da nećemo stati prije nego što se na njega naslonimo. Tj., mislio sam da ćemo se samo nasloniti, ali su te moje nade nestale kada se hauba počela pigati. Tada smo stali, zaustavljeni sigurnosnim pojasom.

Izlazak iz auta pokazuje vrlo gadnu sliku. Auto ispred nas, Peugeot 405, ima samo malo napuknuti stražnji odbojnik. Naš auto, Toyota Carina II, ima razbijenu masku, oba fara vise na žicama, hauba je iskrivljena i, kako ćemo kasnije ustvrditi, zaglavljena. Iz Peugeota bosanskih tablica izlaze tri putnika, od toga dvojica blizanci, slični kao jaje jajetu. Mate odmah zove policiju, dok je Nikola očajan. Ponavlja "Ništa od Albanije..." Ja ga, kao osoba koja se nikada ne miri s negativnom realnošću, odmah počinjem uvjeravati da nema mjesta očaju iako je to što nam se dogodilo gadna stvar, ali ipak godina dana nabrijavanja na Albaniju i najave toga putovanja nisu nešto što bi minorna saobraćajka mogla spriječiti. Ipak, na njegovom licu i dalje se vidi skepsa.
Mate je javio policiji i Orsatu što nam se dogodilo pa se Orsat uputio pješke nama u susret. Za to vrijeme prolaze čak dvije policijske ekipe, koje nam postavljaju identično pitanje: "Jeste li obavjestili policiju?" "Jesmo." "Onda dobro." i odlaze. U međuvremenu Nikola pomiče auto sa sredine križanja na rub ceste, pri čemu opažamo da iz auta nešto curi. "Ulje", bila je prva i najcrnja prognoza. Ipak, ispitujući miris tekućine koja je formirala lokvu, ispada da je to ipak antifriz iz hladnjaka, što je svakako manji kvar, iako još uvijek auto nije tehnički ispravan za nastavak vožnje.

Postavljamo i trokut, preko kojega nam jedan kombi prelazi (kreten nije primijetio trokut, nego ga je, uključujući se u promet i čineći čim manji luk, smrvio), a potom skoro i još jedna ženska, u zadnji ju čas sprečavaju moji i Matini urlici.

Za to vrijeme od Bosanaca (inače su blizanci autoelektričari iz Ivanjice - dakle, teoretski bi nam mogli srediti auto) doznajemo da su oni zapravo promašili skretanje, i jasno, logično, što ćeš napraviti ako promašiš skretanje, a iza tebe kolona? - opaliti po kočnici odmah nakon križanja, a ove iza tko šiša. Naš auto zeznulo je pak to da nismo imali ABS (inače bismo možda i stali, ali bi nam se netko vjerojatno nabio straga), kao i to da je maska puno niža od odbojnika Peugeota, što je uzrokovalo njeno pucanje. Uglavnom, prema glupim prometnim pravilima, Nikola bi trebao biti kriv, jer je bio iza, iako su Bosanci napravili opasnu radnju. Usto, zbog odbljeska svjetlosti, nisu se u prvi mah vidjele ni štop-lampe Peugeota.

Pogled s mjesta nesreće prema Gružu:



Cruiser i Daksa:



Koločep, mislim:



Pravi razmjer nesreće:



No, dočekali smo konačno i policiju, koja nas napada zašto nismo maknuli aute s ceste (maknuli smo ih samo na rub), iako i sami dobro znaju da se aute koji su sudjelovali u sudaru ne smije pomicati. Onda kreću mjeriti onim svojim koloturčićem, pa obavljaju alkotest (Nikola je u panici zbog Red Bulla), sastavljaju zapisnik, pozivaju karambol-transport, i odlaze. Za to je vrijeme do nas već došao Orsat, koji nam se pridružuje u čekanju raspleta.

Tako policija i Bosanci odlaze, a mi ostajemo na podnevnom suncu Jadranske magistrale čekati vučnu službu. Ona se pojavljuje nakon dobrih pola sata. Tovare auto na kamion, nas u auto, i tako, vozeći se unatrag na kamionu, prelazimo Tuđmanov most.
Srećom, Orsat ima kuću s parkiralištem odmah na Magistrali, tako da nam nije daleko, ali je karamboler ipak omastio brk za 360 kn. Nikola uparkirava krš na parkiralište i dogovara s ocem da neki njegovi poznati odšlepaju auto idući dan od Dubrovnika do Ivanić Grada, a mi, u turobnom raspoloženju, krećemo u Grad.

 

Nikoli nije ni do čega, ponajmanje do Albanije, Mati je svejedno, a ja neprekidno širim duh "Nema predaje", trudeći se nabrajati pozitivne argumente za ići dalje busom: vozač će moći više vidjeti, jeftinije će nas doći od benzina, Albanci voze kao luđaci, i sigurno bi nam se tamo nešto dogodilo s autom, a Albanija nema auto-kluba i teško da bismo tamo išta postigli - osim toga, Albanija navodno ima puno podmitljivih policajaca koji ti izmisle neku pogrešku i traže te globu.

Naravno, cijelo smo vrijeme vrtjeli i priču "Da nismo...", koja se odnosila na to kako bismo bili izbjegli sudar samo da nismo jutros čitali novine toliko dugo u Živogošću, da Nikola nije drijemao kod Stona, da Nikolini djed i baka nisu uzeli novi auto s ABS-om...

Malo slika iz šetnje Gradom. Opožareni Srđ:



Pogled prema Lovrijencu:



Minčeta:



Lovrijenac:



Stradun:



Pile:



Zaključujemo da picigin pomaže, pa se odlazimo kupati na Ploče, gdje kompletne stvari ostavljamo na plaži, a onda neprestance piljimo u njih iz mora, iz straha da nam netko sve ne popali. Poslije picigina, Orsat nas odvodi, prilično zaobilaznim putem, opet do sebe doma. Tada smo već odlučili prespavati u Dubrovniku, i onda vidjeti što i kako dalje.
Orsatovi starci nas dočekuju sa suosjećanjem i razumijevanjem za našu havariju, pače, nude nam i bračni krevet da prespavamo. Usto, sestra Orsatove mame radi na autobusnom kolodvoru, pa ju molimo da se raspita za buseve prema Crnoj Gori i da nam rezervira karte. Nekako u to vrijeme Nikola se prelomio i rekao da ide. Njemu je prvenstveno najveći problem zbog love (neplanirani troškovi šlepanja), kao i činjenice da ne može baš razbiti auto, nazvati doma i reći to starcima, a onda flegmatično produžiti u Albaniju. Ali je ipak pristao poći barem do Crne Gore.

Večer provodimo u lounge-baru u uvali Lapad, uz razgovor ugodni i preskupu pivu, a onda se vraćamo doma, gdje nas čeka fina večera i kasnije razgovor s Orsatovim tatom na terasi s pogledom na čitav Dubrovnik. Kada smo napokon legli, Nikola se počinje kolebati da li da ode po stvari koje je još ostavio u autu (vreću za spavanje i par karata Crne Gore i Albanije), ali zaključuje da mu se ne da. Te noći angažirani prijatelji Nikolinog starog odvoze auto, tako da Nikola u nastavak pustolovine kreće s polupraznim ruksakom za faks, i parom tenisica koje je zavezao žnirancima za ruksak. Ja pak imam dupkom pun školski ruksak i vreću za spavanje, a Mate pravi putni ruksak (zbog veličine zvan "frižider") i, također, vreću za spavanje.

Karte nas čekaju, rezervirane za bus do Kotora...

egerke @ 14:51 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.