Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, veljača 2, 2015
Sad kad smo se skupili, možemo lijepo na taksi do željezničkog kolodvora, odakle imamo tek 200-300 metara do azerskog restorana. Dolazimo do ulaza, izgleda kao da nisu otvoreni – neki ljudi se unutra muvaju, ali nema gostiju. Ipak, pitamo ih i kažu da su otvoreni. Bolje rečeno, otvaraju za večeru, a mi smo stigli među prvima, no neka slobodno uđemo, bit ćemo posluženi.

Za posljednju večeru u Iranu odlučujemo probati jedno iransko jelo za koje dosada nismo bili sasvim sigurni želimo li ga kušati, jer su dojmovi drugih oprečni. Riječ je o diziju, ili abguštu (doslovce „voda meso“), jelu koje se u Iranu obično smatra sirotinjskom hranom. Nije doduše ni da smo ga viđali na previše menija, vidjeli smo kako ga jedu neki ljudi ono kad smo bili na Darbandu, i evo sad, u ovom azerskom restoranu (nije doduše isključeno da ga je bilo i još negdje, samo što je jelovnik bio na farsiju, pa nismo uočili). Jest da bismo mogli probati i s nekim azerskim specijalitetom, ali ne bih htio otići iz Irana, a da ne probam dizi. Doduše, i Azeri imaju isto jelo, samo što ga oni zovu piti.

Dizi je neka vrsta gulaša, koji se servira u zemljanom ćupu, ali postoji posebna procedura. Osnovni sastojci su janjetina, slanutak, luk, krumpir, paradajz i začini (kurkuma, crna limeta). Sve se to prelije vodom i krčka u zemljanom ćupu dok se meso pošteno ne raskuha i ne pusti sok. Kada vam donesi dizi na stol, on će na površini biti posve tekuć. Ta se tekućina odlijeva u posebnu posudu u koju ste prije toga namrvili komadiće plosnatog iranskog kruha. U donjem dijelu ćupa nalazi se gnjecava masa koju čine ostali sastojci jela. Tu masu se još dodatno gnječi pomoću posebnog bata (zapravo, izgleda kao mužar) kako bi se prožela. Mast iz janjetine pomaže stvaranju glađe teksture. Znam da zvuči odvratno, a i ideja „moraš raditi da bi jeo“ izgleda dovoljno bizarno, ali zapravo uopće nije toliko loše. Sviđa se i Damiru, premda ne ovaj tekući dio, Nikoli je prosječno (on sam nije ni uzeo dizi, samo je kušao naše), Mate ne želi riskirati s još uvijek krhkom probavom.

Budući da smo ih zatekli u procesu otvaranja restorana za večeru (već sam spomenuo da većina iranskih restorana radi dvokratno – nemaš ti šta ogladniti u 5 popodne, čekaj večeru), treba neko vrijeme dok nam donesu hranu. U međuvremenu nam donose čaj, a onda i ajran u velikom vrču.

Napokon stiže i dizi, salata, jogurt kao prilog...skromna gozba za kraj kulinarski ne toliko bogatog iranskog iskustva koliko sam očekivao. OK, mogu biti zadovoljan, probao sam devu, fesendžan i horešt-e mast, večera u gilanskom restoranu kamo nas je Mehdi odveo bila je sjajna, kao i ulični frapei, ali sve u svemu, na većini mjesta izbor je bio poprilično skroman: kebab ovaj, kebab onaj, riža... Damir bi sve to trampio za jedne ćevape s Baščaršije.

Kad sam spomenuo Mehdija, tijekom dana nastupio je gotovo konsenzus među nama da je tip očito ipak bio samo džiber kojemu je odgovaralo da se uz pomoć nas ogrebe za ručak u za njega vrlo skupom restoranu u sjevernom Teheranu („Tamo vodim samo svoje posebne goste.“ – da, one za koje procijeniš da će te častiti ručkom), a kada nas je trebalo dočekati na kolodvoru, onda nije našao za shodno ni da se kasnije javi, čak i ako nije mogao doći.

I tada dolazi do zanimljive situacije. U međuvremenu se restoran popunio, počeli su se pojavljivati i drugi gosti, posluga je proradila. Mi smo sjedili u dijelu restorana s kojega nismo mogli vidjeti ulaz, nego samo šank. U jednom trenutku izvana do šanka dolazi – Mehdi. Staje i razgovara s konobarom. Skuži nas i kimne nam na pozdrav. No nakon završetka razgovora, umjesto da nam priđe, on se okreće i opet odlazi van. Mi ostajemo zbunjeni. Je li mu neugodno? Rekao je da često zalazi ovamo, dakle sasvim je razumljivo da se spontano pojavio ovdje, ugledao nas, koje je iskoristio prošli put, i sada ne želi više biti ni kurtoazan s nama. Ali prije nego što smo uopće mogli razviti neku plauzibilnu teoriju, Mehdi se vraća. I ovaj put ide prema našem stolu. Još je bizarnije što iza njega dolazi – Letica. I ne samo to, Letica je blijed kao krpa i izgleda poprilično šokirano. Nije valjda da ga je susret s Mehdijem toliko šokirao? Nije. Letica kaže da su do restorana njih dvojica već došli zajedno, i to – moto-taksijem. Sad mi je sve jasno. Vozač, Mehdi i Letica, zajedno s Letičinom prtljagom, na motociklu u paklu teheranskog prometa. Kaže da je dionica bila vrlo kratka i ravna, po Valiasru, ali da je njemu bilo sasma dovoljno. Vozač, naime, kada se odlučuje provući kroz neku pukotinu između dvaju vozila to čini uzimajući u obzir vlastite gabarite, a kako je Letica dugajlija, bilo je nekoliko situacija kada je skoro ostao bez koljena. OK, ali kako ste se vas dvojica uspjeli sresti? Ti imaš njegov broj? Ne. Sreli smo se slučajno.

Dogodilo se upravo ono što sam ja rekao. Njih dvojica su posve spontano naletjeli jedan na drugoga u četrnaestmilijunskom Teheranu, i to na mjestu na kojem nije bilo baš vjerojatno da će se susresti – kod kazališta Šahr (to je ono okruglo kazalište na Valiasru, potražite sliku u nekom ranijem postu). Kako će se ispostaviti, Mehdi nije dobio moju poruku, vidio je doduše da sam ga bio zvao, ali prekasno, a valjda mu je bilo preskupo uzvratiti mi poziv. Nikola i Mate ne vjeruju da je susret bio slučajan, misle da nas zezaju i da su se sigurno dogovorili – šansa spontanog susreta jest ekstremno malena, ali ne znam zašto ne bi bilo moguće.

Ukratko, njih dvojica će sjesti za stol u susjednoj prostoriji, trebali bi im se pridružiti i neki Mehdijevi prijatelji. Zovu i nas, ali mi još jedemo, a u toj drugoj prostoriji se ne jede. Oni ne misle jesti, tako da se odvajaju od nas. Mi ionako u 10 moramo pokupiti stvari s Mehrabada, pa ćemo onda vjerojatno odmah krenuti na aerodrom Imam Homeini, dok bi Letica ostao u gradu što dulje i krenuo prema aerodromu negdje oko 1-2 ujutro.

Ali da vidimo što je uopće Letica sve uslikao u Teheranu otkako je popodne stigao u grad. Za razliku od nas, on se zaputio na teheranski bazar:







Ispred bazara nalazi se ova burza robe na otvorenom:



Odatle se zaputio prema sjeveru, prošavši usput pored palače Golestan, nekadašnje vladarske palače Ghadžara. Slikao je Šams-ol Emare, Građevinu sunca, neku vrstu vidikovca palače, koja u sebi spaja osobine perzijske i europske arhitekture:



I još malo zgrada kompleksa palače:



Potom je izbio na Homeinijev trg s onom ružnom zgradom:



Nastavio je dalje na istok, prema bulevaru Ebne Sine, gdje je, odmah južno od Madžlisa (parlamenta), slikao džamiju Sepahsalar, najznačajniji primjer arhitekture iz doba Ghadžara, sagrađenu između 1878. i 1890.:



Budući da se džamija nalazi odmah pored Madžlisa, fotografiranje je najstrože zabranjeno, što se vidi i iz priloženog. Pored džamije se nalazi i medresa.

Pregled iranskog tiska:



A onda negdje nalijeće i na ovaj prikaz Homeinija:



I potom dolazi do još jednog mjesta gdje je zabranjeno fotografiranje – Američke špijunske jazbine:



Simpatični murali koji ukrašavaju zidove bivšeg veleposlanstva:





(Na prvoj slici primjećujete da imaju čak i signalizaciju za slijepce. Ne znam samo kako isti prežive prelazak preko ulice.)

Preko puta bivše američke ambasade nalazi se ruska pravoslavna katedrala Svetog Nikole (ti Ameri baš nemaju sreće u Teheranu):



Malo dalje nalazi se asirska katolička crkva Svetog Josipa:



Potom je i on izbio na trg Ferdosi:



I odatle je krenuo na zapad, avenijom Enghelab, ali je kod kazališta Šahr naletio na Mehdija. Prije nego su se otputili do azerskog restorana, već u sumrak, svratili su i do zgrade teheranskog sveučilišta:



I potom je uslijedila jurnjava moto-taksijem do restorana.

Mi smo pak lagano gotovi s našim obrokom:



(ovo crno ispred mene je posuda za dizi)

A evo kako to izgleda kod Damira:



Kao što vidite, tekući dio dizija je zanemario, ali na zdjelici s jušnim dijelom vidite odloženi bat za gnječenje krućeg dijela.

Nakon večere, konobar nam donosi još jedan čaj. Mislimo si kako je to fora, u Americi možeš tražiti da ti nadolijevaju kavu koliko hoćeš, ovdje ti oni sami donose čaja koliko hoćeš...

Napokon ustajemo i spremamo se za polazak. Vijećamo još hoćemo li pokupiti stvari pa se pridružiti Letici i Mehdiju, koji će još vjerojatno kasnije zapičiti nekamo u sjeverni Teheran, pa da onda na koncu svi zajedno idemo na aerodrom, međutim, ja za to vrijeme plaćam ceh za večeru i shvaćam da su nam zaračunali i ove dodatne čajeve i uslugu i tko zna što još sve ne (čak mi smrdi na muljažu), te da ako ja sad platim tu večeru, ne ostaje mi previše novca za išta više. A večer je i ni mjenjačnice baš ne rade. Zajedno nas četvorica još imamo dovoljno novca za platiti taksije do Mehrabada i potom do Homeinija (nadamo se), te za platiti čuvanje prtljage na Mehrabadu, ali nekakav večernji izlazak na Tadžriš ili okolicu možemo zaboraviti. Da ne napominjem da to dodatno poskupljuje taksi do aerodroma. Damir je inače imao i prijedlog da idemo linijom 1 metroa do zadnje stanice, pa odande ulovimo neki taksi za aerodrom. To je odbačeno zbog generalne skepse da ćemo na toj stanici u 11 navečer (ili kad već ide zadnji metro) naći taksi.

Pozdravljamo se s Leticom (kojeg ćemo još vidjeti) i Mehdijem (kojeg možda više nećemo vidjeti) i krećemo lagano prema željezničkom kolodvoru ispred kojega se nalazi stajalište taksija. Signaliziramo da nam treba taksi, ali vozači se međusobno nećkaju, dozivaju jedan drugoga, izgleda da neki gledaju televiziju u kućici pored parkinga taksija, pa onda jedan koji nas je primijetio odlazi po nekoga tamo u tu kućicu...čitav proces traje i nije nam jasno, žele li ti ljudi nešto zaraditi ili ne. U jednom času obraćamo se nekom tipu koji stoji sa svojim autom pored parkinga, isto je taksist, ali na divlje, nema službenu licencu. Pitamo ga može li nas prebaciti do Mehrabada, cijena je čak povoljnija od one koju su nam rekli drugi taksisti (naime, obavijestili su nas o cijeni i potom nastavili lamentirati koji će nas odvesti), tako da mi odustajemo od sporodogovarajućih taksista i krećemo s ovim drugim, unatoč bučnom negodovanju službenih taksista, koji su očito bili taman pred odlukom komu će dopasti privilegija da nas odveze na Mehrabad.

Provlačimo se kroz večernji teheranski promet koji ne popušta. Taksist je simpatičan i pričljiv, ali ima jednu manu – govori samo farsi, što znači da je bilo kakva komunikacija s njim nemoguća. Osim neke najelementarnije. Vozimo se dvadesetak minuta, djelomično stojeći u gužvi, potom taksist traži neke alternativne pravce i prečice i stiže konačno do trga Azadi, odakle je tek malo do Mehrabada. Dok dolazimo na parking Mehrabada sine nam da bismo mogli pitati istog taksista da nas odbaci i do Imama Homeinija, da ne moramo loviti novi taksi, budući da će ovdje svi sigurno imati aerodromsku tarifu koja je skuplja. Uz pomoć ruku, nogu i elementarnog farsija („bagaž...pandž dakika...Imam Homeini airport“) uspijevamo se dogovoriti s njim da nas pričeka 5 minuta dok pokupimo prtljagu, a da potom idemo na aerodrom Imam Homeini. Odlazimo do kioska gdje se čuva prtljaga, ulazimo unutra, ali na policama nigdje ne vidimo naše ruksake. Dajemo službeniku cedulje, potom nas on moli da izađemo iz kioska, zaključava vrata (?), da bismo potom dobili odgovor na obje nedoumice – naime, dio spremišta se nalazi u podrumu, do kojega on dolazi platformnim liftom, a kako bi spriječio krađe prtljage dok je on u podrumu, budući da je sam u garderobi, morao nas je zamoliti da izađemo. Nakon oko minute izranja iz podruma s našom prtljagom, otključava vrata i pušta nas unutra, preuzimamo prtljagu i spremni smo za polazak. Osim Nikole koji je još otišao nešto obaviti u zgradu aerodroma, pa ga moramo još čekati 2-3 minute. Napokon je sve spremno i krećemo prema Imamu Homeiniju. Dotamo nam treba nekih pola sata, prvo dok se izvučemo iz grada, a potom poluautocestom do 30-ak km udaljenog aerodroma. Vozeći se do tamo u dva navrata prolazimo pored smetlišta koja prilično intenzivno smrde. Ipak je posrijedi ogroman grad, ne treba čuditi količina smeća koju generira.

Po dolasku na Imam Homeini opraštamo se od našeg taksista koji nam je u prethodnih sat-sat i pol pravio društvo, plaćamo mu račun zadnjim preostalim rialima i ulazimo u zgradu terminala.

A budući da nas čeka neprospavana noć, tu ću završiti s odlomkom ovog dana.

egerke @ 00:42 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, veljača 1, 2015
NEDJELJA, 25. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajemo i pakiramo se, te potom silazimo na brzinski doručak. Iskoristit ćemo još jutro za kratku šetnju Kašanom (osim, naravno, Damira), te potom krenuti na bus za Teheran. Bilo je još pitanje hoćemo li stati u Ghomu, koji nam je usput, no nakraju smo zaključili da osim te jedne znamenitosti (hrama Hazret-e Masumeh) tamo baš i nema previše toga za vidjeti, a u hram teoretski ne bi smjeli ulaziti nemuslimani. Mogli bismo se naravno prošvercati, ali Ghom je prilično konzervativan grad i ne želimo dodatne neprilike zadnji dan. Radije ćemo umjesto toga zapičiti direktno u Teheran i iskoristiti još ovaj dan tamo, možda za kupovinu još nekih suvenira ili obilazak onoga što nismo vidjeli ranije. U svakom slučaju, javit ćemo se i Mehdiju, možda on ima neki plan... Letica međutim ne odustaje od Ghoma, te kaže kako će on sići tamo, pa će nas uloviti negdje u Teheranu. Ako ništa drugo, vidjet ćemo se na aerodromu.

Pogled na hotelsko dvorište ujutro:



Letica je odmah krenuo, nije mu se dalo čekati nas. Obavezno se zaustavio kod džamije Agha Bozorg:



A onda produžio do Hammam-e Sultan Mir Ahmad, 500 godina starog kupališta, na čiji krov se popeo:













Nažalost, nisam uspio utvrditi što je ono u daljini:



Vraća se na ulicu i slika ovaj uokvireni ruševni zid:



A potom dolazi do kuće Borudžerdi, koja je odmah pored:







Prema legendi, Hadži Mehdi Borudžerdi, trgovac sagovima, dogovarao je sa Sajjedom Džafarom Tabatabeijem, također trgovcem sagovima, ruku Tabatabeijeve kćeri. Tabatabei je postavio uvjet – njegova kći mora živjeti u kući jednako raskošnoj kao što je njegova (kuća Tabatabei također je sačuvana i nalazi se u blizini). Borudžerdi je prihvatio pogodbu i nakon 18 godina završio ovu impresivnu kuću. Na kući je radilo 150 radnika pod vodstvom Ustada Ali Marjama (to je onaj koji je sagradio džamiju Agha Bozorg, ali i samu Tabatabeijevu kuću). Gradnja je završena 1857.

Kuća ima karakterističan badgir koji pomalo podsjeća na kupole pravoslavnih crkava:



Kratki pogled na drugu stranu, prema džamiji Agha Bozorg, drugom Ali Marjamovu remek djelu:



I potom ulazi u dvorište kuće Borudžerdi:



U kuću se ulazi kroz ovaj lijepo ukrašeni ajvan:



Strop je ukrašen mugharnasom (ukrasnim elementom u obliku saća koji ste često viđali nad ulazima u džamije):



A osim toga tu su i stakleni ukrasi i freske koje je naslikao Kamal al-Molk (to je onaj po kome se zove glavni trg u Kašanu):







Pogled s ajvana:



Još malo mugharnasa:













Reljefi:







Vraća se natrag u dvorište:



Kuća kroz vegetaciju:



Vanjski ulaz:



Nedaleko kuće Borudžerdi nalazi se i Imamzadeh-je Sultan Mir Ahmad:



A tu je odmah i kuća Tabatabei:



Bez obzira što legenda kaže kako je Tabatabeijeva kuća prethodila Borudžerdijevoj, ova ovdje je izgrađena 1880., a graditelj je bio već spomenuti Ustad Ali Marjam.

Još par kadrova kuće Tabatabei izvana, iz najvećeg od četiriju dvorišta kuće:







Unutrašnjost jednog od ajvana:







Povratak u dvorište:







Zatim se opet otputio do kuće Abbasian, ovaj puta danju:











Srećom, sunce je upadalo taman pod dobrim kutom da vitraji pokažu svoj sjaj:



Izašavši iz kuće Abbasian na ulici je nabasao na Nikolu, Matu i mene koji smo taman stigli iz svojega dijela obilaska. Mi smo se iz hotela također zaputili prema džamiji Agha Bozorg:











Čuveno odbojkaško igralište:



Vraćamo se u prednje dvorište:



Krećemo dalje uskim uličicama kroz relativno jednoličnu arhitekturu prema zapadu. Jedan usputni kadar:



Ne znamo što piše na ovom plakatu, ali Nikola je pretpostavio da zbog nepostojanja lica lik s turbanom predstavlja proroka Muhameda:



Kasnije smo vidjeli još neke slike s likovima bez lica, tako da možda nije u pitanju Muhamed, tko će ga znati...

Usputna impresija:



Izlaz iz labirinta uličica:



Kada smo se spustili na ulicu Alavi i krenuli ju prelaziti, začuli smo kako nas netko doziva. Bio je to Letica koji se pojavio iza nas. Pridružio nam se u obilasku, a mi smo se popeli do kuće Borudžerdi koju je on već vidio:





Pogled dalje, prema Imamzadeh-je Sultan Mir Ahmad:



Ulica na drugu stranu:



Ulazimo opet svi u kuću Borudžerdi, plativši ulaznicu (ne znam što radi Letica, mislim da se prošvercao jednom od ta dva puta, samo ne znam koji), pa tako evo još par slika unutrašnjosti:





























Diskretno uklopljeni elementi:



Dvorište:



Paralelno dvorište nije toliko uređeno kao glavno, a u tom se krilu zgrade nalazi i kašanski ured za kulturu i baštinu:



Jedan konvencionalni badgir:



Zajedno s nekonvencionalnim:



A ovo bi trebao biti taj nekonvencionalan, samo otvoren:



Izlazimo na ulicu, no Letica ovdje kaže da on još želi poslikati nešto svoje i da mi krenemo dalje, a on će već stići za nama u hotel prije polaska. Ako ne stigne, neka mu samo uzmemo stvari iz sobe, odnesemo ih na recepciju i kažemo im da će on platiti posebno, te krenemo na bus, srest ćemo se u popodnevnim satima u Teheranu. Pozdravljamo se i mi odlazimo još izvana poslikati Imamzadeh-je Mir Sultan Ahmad:



A onda polagano krećemo prema hostelu, bez nekog velikog pritiska. Oko 9:30 je, imamo pred sobom još čitav dan, a i želimo Letici dati priliku da pogleda ono što želi i stigne do nas u hotel.

Na usputnom zidu posve neobičan crtež za Iran – Lucky Luke i braća Dalton, a u daljini je i Tweety:



Ovo je već puno običnije za Iran – šehidi u pratnji Homeinija:



Te još slika jedne usputne džamije:



Ipak, unatoč našoj opuštenosti (što nam je pak zamjerio Damir koji želi što prije otići odavde), Letica se do našeg dolaska u hotel nije pojavio. Uzimam mu stvari iz sobe (kasnije ću skužiti da mu je u sobi ostao mobitel, no srećom očito je to na vrijeme primijetio i pokupio ga) i ostavljam ih na recepciji. Plaćamo sobu, napominjemo da plaćamo samo za četvoricu zato što je peti malo poseban, te potom krećemo na glavnu ulicu, gdje ćemo zaustaviti taksi. Naravno, u Iranu je to čas posla, te se uskoro truckamo prema autobusnom kolodvoru. Ovaj puta smo četvorica, pa nije tolika gužva kao inače – na stražnjem sjedalu smo samo Nikola, Damir i ja, Mate je iskoristio Letičino odsustvo i ulovio bolje mjesto.

Na kolodvoru smo za pet minuta, i dok tražimo šalter gdje bismo mogli kupiti karte za Teheran, viču nam da jedan bus upravo polazi i da će pričekati samo nas ako se požurimo. Nabrzinu kupujemo karte i uskačemo u bus. Nije VIP, prosječan bus kao u Hrvatskoj, ali nema veze, ionako nam je to zadnja vožnja međugradskim busom u Iranu.

Na trgu Valiasr, na sjevernom rubu grada, nalazi se ovaj neobični zigurat novijeg datuma:



Napuštamo Kašan, izlazimo na autoput, krećemo prema Teheranu. Imamo osjećaj kao da se vraćamo kući. OK, vraćamo se, ali već i Teheran doživljavamo kao „svoj“, iako smo u njemu proveli malo više od 2 dana.

Negdje na pola puta (oko sat i pol vožnje od Kašana) prolazimo kroz Ghom. Bolje rečeno samo ga dotičemo, autobus silazi s autoputa ali staje na jednom velikom kružnom toku gdje iskrcava putnike koji onda valjda lokalnim prijevozom idu u grad. Mi tek nakratko i u poluzafrkanciji komentiramo hoćemo li ipak sići ovdje, ali odluku smo donijeli već ranije. Tim više što će Letica ionako poslikati sve što treba, pa nema potrebe da gubimo vrijeme, Teheran se čini boljim izborom. Ostajemo u autobusu i krećemo na još sat i pol vožnje do Teherana...

A dok se mi vozimo prema Teheranu, da pogledamo što je još Letica po rastanku od nas radio u Kašanu. Prvo se zavukao nekuda sa stražnje strane kuće Borudžerdi:





Potom je došao do ovog jahčala koji se obnavlja:





U susjedstvu se nalazi ostatak zida kašanske citadele:





Nakon toga se vratio do Sultan Mir Ahmadova hamama, u koji jutros vjerojatno nije uspio ući jer je bio zatvoren (to je onaj na čijem je krovu bio). Ovaj put je imao više sreće i poslikao ga iz svih mogućih kutova:



















Opet se popeo na krov i odande zabilježio kuću Borudžerdi:





I još par impresija krova:



























Ovdje je upoznao neku curu s kojom je očito počeo razgovarati, pa su razmijenili kontakte, a kako nitko od njih pri ruci nije imao papirić (a Letica je mobitel ostavio u sobi) ona je svoju adresu napisala sebi na ruku, te ju je on onda fotografirao. Laughing Evo te slike:



Ono bi trebala biti kuća Ameri:



A ovo je Sultan Mir Ahmadova imamzada:



Ne znam jedino je li neka od ovih triju ta s adresom:



Preko krovova prema džamiji Agha Bozorg:



Konačno silazi s krova i slika portal hamama:



I kreće jednom od živopisnih uličica prema hotelu:



Naravno, ne propustivši priliku da usput zastane na starom mjestu:





I još jedna oproštajna iz daljine:



Tu je i on krenuo prema kolodvoru, ulovivši neki kasniji bus prema Teheranu (idu svako malo). Nakon sat i pol vožnje i on se obreo u Ghomu, samo što je on ovdje i sišao i uputio se prema centru grada i hramu Hazrat-e Masumeh:



Ali prvo je slikao džamiju Imam Hassan al-Asghari:



Detalj:



Ghom (katkada pisan i kao Kom i Qom) ima oko milijun stanovnika i osmi je najveći grad u Iranu. Glavno je iransko i svjetsko središte šijitske teologije, s preko 50 sjemeništa i oko 250 istraživačkih instituta i knjižnica. U gradu živi oko 45 000 klerika. Samim tim je jasno da je prilično konzervativan unatoč tomu što se strelovito razvija i izgrađuje – Ghom ima više velikih infrastrukturnih projekata od bilo kojeg drugog grada u zemlji, uključivo i Teheran.

Za iranske pojmove, Ghom je prilično mlad grad. Iako su šire područje grada i okolica bili naseljeni i u ranijim periodima, izgleda da se prvo naselje na mjestu današnjeg Ghoma pojavljuje tek u doba Sasanida, ali i tada je riječ o više povezanih sela. Međutim, tek s arapskim osvajanjem započinje urbani razvoj Ghoma. Arapski stočari pokupovali su zemlju lokalnog perzijskog stanovništva za svoje pašnjake, ujedinivši tako izvornih šest sela u jednu cjelinu koja je potom sve više započela dobivati elemente urbanosti. Dogodilo se to tijekom 8. st. No 816. dogodio se događaj koji će Ghomu dati značaj koji ima danas. U studenom te godine u Ghomu je umrla Fatima bint Musa, kći sedmog šijitskog imama Muse al-Kadhima i sestra osmog imama Reze, poznata i kao Masuma („nevina“), te je ovdje i pokopana. Njen grob ubrzo je postao mjesto hodočašća, te se počeo razvijati kao šijitsko svetište. Teško je stradao u mongolskim provalama, ali u doba Safavida, od 16. st. postaje važan centar šijitske teologije. Kasnije su ga još opustošili Afgani, ali tijekom vladavine Ghadžara ponovno je procvjetao. U doba Pahlavija, Ghom je postao središte klerikalnog otpora šahovim sekularnim reformama, što je kulminiralo preuzimanjem vlasti od strane najpoznatijeg ghomskog učenika – Ruhollaha Homeinija. Nakon Revolucije dogodio se populacijski bum u gradu – stanovništvo se gotovo udvostručilo. Ghom je danas ujedno i regionalno središte distribucije nafte i naftnih derivata, a u blizini se nalazi i jedno postrojenje za obogaćivanje urana, te jedan od dvaju iranskih svemirskih centara.

Ipak, u Ghomu se i dalje sve vrti oko hrama Hazrat-e Masumeh. Većinu današnjeg hrama sagradili su šah Abbas I. i njegovi safavidski nasljednici, koji su željeli Perziji omogućiti ekvivalent šijitskih svetih mjesta Nadžafa i Karbale, koja se danas nalaze u Iraku, a tada su bila u sastavu Otomanskog Carstva. Fath-Ali Šah, ghadžarski vladar, dao je doraditi zlatnu kupolu, a današnji ajatolasi dodatno proširuju kompleks. Osim same Fatime, u kompleksu su pokopane i brojne druge ličnosti iz iranskog političkog i vjerskog života, uključivo i neke safavidske i ghadžarske vladare.

Letica kreće preko trga Astane prema hramu:





Kiosk meni nepoznate namjene:



Pored toga nalazi se još jedno mjesto odavanja počasti šehidima Iračko-iranskog rata:



Nastavlja dalje prema hramu:







Ulaz:



Koji naravno motre spomenuta dvojica:



Na ulazima u džamije je uvijek gužva jer se svi izuvaju, premda mi ovdje to ne izgleda razlogom:



I unatoč tomu što: a) nemuslimani ne smiju u hram, b) ako i uspiju dobiti dopuštenje, ne smiju slikati, Letica bez problema krši obje zabrane, pa tako možemo dobiti uvid u unutrašnjost hrama. Zarih:



Bolji pogled na strop:



Prostor za molitvu:



On se uredno smucao s fotoaparatom među njima, bez ikakvih posljedica:



Glavna molitvena dvorana:



Jednako impresivan strop:



I unutrašnjost kupole:



Vratio se još jednom do zariha:





Izašao kroz drugi izlaz na dvorište, gdje je poslikao još par eksterijera:











(ne znam jedino zašto su mu ovdje većina slika kose, je li to namjerno ili slučajno)

Potom se opet vratio do glavnog ulaza:



I polako se udaljio:



Da bi na povratku prema autobusnom kolodvoru još uslikao i ovu „stisnutu“ džamiju:



I dok Letica odlazi iz Ghoma, mi ćemo se vratiti nama koji smo u međuvremenu na putu prema Teheranu. Nekih pola sata prije dolaska u Teheran šaljem poruku Mehdiju, objasnivši mu kada stižemo na Terminal-e Džonub (Južni autobusni kolodvor) i s busom koje agencije, te da nas dočeka ako želi. Odgovor ne dobivam, a čak ni potvrdu da je poruka uopće isporučena (premda bi dosada uglavnom bila – tako je bilo i ono prvi put kad sam mu slao poruku). Prolazimo odvojak za aerodrom Imam Homeini (nekih 30-ak km od grada) kamo ćemo se vratiti večeras, te zatim polako pristižemo do prvih teheranskih predgrađa, prošavši i pored Homeinijeva mauzoleja. S autoputa silazimo na brzu cestu, jednu od nekoliko gradskih obilaznica i ubrzo stižemo na Terminal-e Džonub. Uzimamo stvari i obilazimo sve perone u nadi da ćemo negdje vidjeti Mehdija. Zgrada je okrugla, peroni su poredani uokolo nje, a glavna hala sa šalterima je na prvom katu, koji je pak pješačkim mostovima spojen s okolnim ulicama. Mehdija nema nigdje na peronima, a nema ga ni u glavnoj hali, kamo smo se kasnije popeli. Postoji neki konsenzus među dečkima da nas je Mehdi otpilio, ne zanima ga naći se s nama još jedan dan, ono prvi put je bilo dovoljno. Ha, ništa, šta je tu je. Trebamo sada naći neku garderobu gdje ćemo ostaviti stvari do večeras, tako da ih ne moramo tegliti po gradu. Terminal bi trebao biti otvoren čitavu noć, ali mi ionako mislimo krenuti na aerodrom prije ponoći (let nam je doduše u pola 6 ujutro, ali noću ćemo teško naći dovoljno taksista spremnih da nas prebace do aerodroma za razumnu cijenu). Vrtimo se uokolo po dvorani, nema nigdje nikakvog znaka za odlaganje prtljage. Nalazimo napokon šalter s informacijama, ali frajer tamo priča na mobitel i pokazuje nam prstom nekamo pored. Pored toga stoji skupina od nekih 3-4 muškarca. Obraćam im se. Ne znaju engleski. Uz pomoć gestikulacije i par internacionalnih riječi („bagaž“) pokušavam doznati gdje je garderoba. Oni isprva ne kuže, onda jednom tipu sine: „amanet!“ (da, odlaganje je „amanet“) Ja sretan što me konačno skužio, no on umjesto da me uputi, sada traži da mu kažem ime agencije s kojom bih htio putovati dalje. Problem je da ja ne putujem dalje – tražim garderobu, općenitu, gdje ću ostaviti svoje stvari i pokupiti ih kasnije, putovao ja ili ne putovao. Ali kako to objasniti Irancu u situaciji kada nemamo zajednički jezik? Ipak, iz njegovog objašnjenja je očito da na Terminal-e Džonubu ne postoji klasična garderoba, već je prtljagu moguće ostaviti jedino na šalteru one kompanije s kojom ćemo putovati dalje. Budući da mi nećemo putovati dalje, a ne želimo biti džiberi i uvaljivati se nekomu s kime nemamo veze (jedini džiber u našoj skupini trenutno je u Ghomu ili se vozi prema njemu) odlučujemo razmisliti. Ja pokušavam još jednom kontaktirati Mehdija, ovoga puta tako da ga izravno zovem. Mobitel zvoni, ali nitko se ne javlja. E sad, ili spava, ili nešto radi, ili nema mobitel uz sebe, ili nas ne želi vidjeti. Loša sreća. Damir naravno opet kaže kako „mu se Mehdi od prvog časa nije sviđao“ (što nije točno, na početku je bio oduševljen Mehdijem i tek po odlasku iz Teherana proradio mu je crv sumnje koji je očito dobrano rovao ovih tjedan dana). Ništa, uputit ćemo se do grada, možda tamo nađemo neko mjesto za odložiti prtljagu.

Na pješačkom mostu, odmah po izlasku iz kolodvorske zgrade:



Malo lutamo uokolo tražeći ulaz u metro i potom krećemo prema gradu. Negdje u tom času meni sine još jedna mogućnost – Mehrabad! Drugi teheranski aerodrom nalazi se praktički u gradu, nedaleko trga Azadi, a tamo mora postojati garderoba za prtljagu. Lonely Planet se slaže sa mnom. Presjedamo dakle na stanici Darvazeh Dovlat i krećemo na zapad, uz obilate Damirove proteste, budući da je to po njemu sada nepotreban gubitak vremena.

Mapa u metrou pokazuje da je metro već napravljen do Mehrabada i da ta stanica slijedi nakon stanice Bimeh. Prolazimo Bimeh, međutim najava kaže da je iduća stanica Šahrak-e Ekbatan, ujedno i zadnja stanica. Izlazimo tamo, očekujući da ćemo po izlasku negdje ugledati aerodrom. Pogrešno. Našli smo se u naselju stambenih blokova, a ne znamo ni na koju stranu trebamo krenuti. Damir je naravno oduševljen ovakvim razvojem situacije. Krećemo ulicom u nekom smjeru koji mi izgleda kao da bi mogao voditi prema aerodromu, no ubrzo nam prilazi dečko od nekih 15-ak godina i na engleskom nas pita trebamo li pomoć. Kažemo mu da tražimo Mehrabad, našto nam on pojašnjava da moramo taksijem, jer nije baš toliko blizu. Odmah nam zaustavlja i taksi, te nas otpravlja. Eto, ovo je primjer korisne iranske ljubaznosti.

S taksijem smo na Mehrabadu za 3 minute, ali između je brza cesta koju bismo teško prešli pješice. E sad, gdje je ta garderoba? Ulazimo u glavni hol, lunjamo gore dolje, tražeći znak za garderobu, ali toga nigdje nema. Svi se ustručavamo pitati, no na kraju nekako doznajemo da je garderoba zapravo kiosk na parkiralištu ispred glavnog ulaza. Napokon uspijevamo ostaviti prtljagu, uz najavu da ćemo ju doći pokupiti u 10 sati navečer.

Rasterećeni od prtljage uzimamo taksi do grada. Nastaje rasprava nekolicine taksista, budući da je jedan ponudio nižu početnu cijenu od ostalih, pa smo mi odmah krenuli njemu, da bi onda i drugi počeli spuštati isprva višu cijenu. Zaboravi, mi smo već u autu. Pravac – trg Ferdosi. U njegovoj blizini se prema vodiču nalaze mjenjačnice, a Damir bi još htio promijeniti novce, jer mu je na knap, a želi još kupiti suvenire.

Iskrcavamo se na trgu Ferdosi, koji je dobio ime po legendarnom perzijskom pjesniku, autoru epa Šahnama, čiji se kip nalazi nasred trga:



Odmah na uglu s ulicom Ferdosi je mjenjačnica. E, ali Damir sad ne bi promijenio 20 dolara (koliko je najmanje što ima), nego 10. I sad hoće od mene da ja promijenim svojih 10 i to dam njemu, a onda će on meni dati 20 dolara. Meni se čini da nepotrebno komplicira – može ući u mjenjačnicu i reći da hoće da mu promijene samo 10 dolara, a drugih 10 neka mu vrate u dolarima. Sitne apoene dolara sigurno imaju. Ali on se boji da će ga prevariti. Traži od mene da to obavim za njega, a meni se to ne da. To mu je dobra prilika da popizdi na mene. Ističe kako je on meni rado razmijenio dolare kada su mi trebali za tepihe u Jazdu, a ja mu sad ovako vraćam.

Naravno da će Damir (kao i ono s kapom) radije pristati na vlastitu štetu nego da sam nešto poduzme, pa tako odustaje od promjene novca i odlučuje izigravati žrtvu. Mi se zato svi zajedno zapućujemo ulicom Ferdosi prema jugu. U ulici Ferdosi nalaze se i mnogi dućani s luksuznom robom, nakitom, a na štandovima na pločniku prodaju se i antikviteti ili jednostavno starudija. Na jednom mjestu vidimo stare novčanice riala s likom Mohammada Reze Pahlavija. Lagano šetamo prema jugu tražeći neko mjesto gdje bismo možda predahnuli. Mislili smo u prvi mah otići sve do teheranskog bazara, ali u ovo doba on se već polako zatvara, tako da ne bismo mogli bogznašto kupiti. Nismo baš ni pri lovi, a ja sam ionako svoju kanu kupio još u Esfahanu.

Sjedamo malo pred zgradu banke Melli i odmaramo se. Negdje u to vrijeme stiže mi poruka od Letice jesmo li uspjeli ostaviti stvari na terminalu i da mu javim gdje ćemo biti oko 9, pa da odemo svi zajedno na večeru. Mi smo se već ranije dogovorili da ćemo otići na večeru u azerski restoran koji nam je preporučio Mehdi, jer je hrana dobra, atmosfera ugodna, a i on tamo često navraća. Restoran se nalazi na početku avenije Valiasr, odmah pored trga Rah Ahan i željezničke stanice. Ali mi ćemo na večeru već oko pola 8, tako da stignemo pojesti i mirno doći na Mehrabad do 10. Šaljem poruku Letici. Zafrkavamo se kako će sada još Letica nabasati na Mehdija negdje u gradu (on nema njegov broj, tako da se ne mogu dogovoriti). Razmišljamo koja je šansa da slučajno u 14 milijunskom gradu dvije osobe nalete jedna na drugu. Ja tvrdim da je velika – uostalom, pa i kada smo upoznali Mehdija, naletjeli smo slučajno na njega. Laughing

Nastavljamo dalje ulicom Ferdosi, sve dok ne izađemo na trg Imama Homeinija, koji je danas nagrđen ružnom telekomunikacijskom zgradom na njemu. Pored trga pruža se ulica Amir Kabir, gdje je najveći dio jeftinih teheranskih hotela. Na sjevernoj strani trga nalazi se niz prodavaonica tehničke robe: mobitela, televizora, bijele tehnike... Vidimo jednog frajera kako na prtljažnik svog motocikla pričvršćuje plazma televizor, i to tako da stoji okomito, kao neka vrsta čudne kvadratične peraje. Općenito, zanimljivo je kako u većini nezapadnih zemalja puno intenzivnije krcaju vozila. U Iranu smo znali vidjeli Zamyad pickupove nakrcane teretom do tri svoje visine, o kamionima da ne pričam (česti su robusni Mercedesi serije L koji su neuništivi). Ovaj s plazmom na motoru se sasvim uklapa.

Jedan usputan kadar trga Imama Homeinija:



Nikoli je ovdje već lagano dosta šetnje, on bi malo sjeo i negdje se odmarao sve do polaska na večeru. Damir se slaže s takvom idejom, iako bi on još negdje htio kupiti neke suvenire, kao i bezalkoholnu pivu za ponijeti u Zagreb. Mate bi isto sjeo s njima, tako da se dogovaramo da ću ja još otići u neku svoju nabavku, a kupit ću onda nešto i za Damira (kao kompenzaciju za ono što mu nisam pomogao oko promjene novca) – ionako imam višak riala. Odlazim s njima do obližnjeg parka, kako bih vidio gdje će se smjestiti. Usput Mate i ja opet vježbamo na trim spravi, kao i prilikom odlaska iz Sarajeva:



Oni sjedaju na klupu, ja se pozdravljam s njima i obećavam im da ću se vratiti do 10 do 7. Silazim u metro, kupujem novu karticu za dvije vožnje i spremam ju u džep. No kada dolazim do ulazne barijere više ne znam koja je od dvije kartice koje imam u džepu stara, a koja nova. Provlačim jednu, ne radi. OK, ta je stara. Provlačim drugu, ni ta ne radi. Koji je ovo vrag? Pored barijere stoji službenik koji mi pokušava objasniti da su mi kartice istekle i da moram kupiti novu. Ali ja pokazujem jednu (tko zna je li ta prava) i vičem „No!“ („nova“). Službenik sliježe ramenima i otvara mi vrata pored, očito sam ipak izgledao dovoljno uzrujan da procijeni da nisam prevarant. A vjerojatno se i znaju događati takve stvari

Ukrcavam se u metro i vozim tri stanice do Taleghanija. Izlazim kod bivše američke ambasade i krećem prema ulici Šariati. Idem zapravo u onaj dućan nedaleko našega hotela, za njega sigurno znam gdje je, a i izgleda dovoljno opskrbljen. Imam desetak minuta šetnje dotamo. Osjećam se ovdje nekako domaće, iako sam tuda prije toga prošao možda tri puta u životu. Nevjerojatno je kako se čovjek brzo udomaći na ovakvim putovanjima, naročito ako se zbog itinerera mora tijekom putovanja vratiti u neki grad gdje je već ranije bio.

Izlazim na Šarijati, krećem prema sjeveroistoku, prelazim ju pješačkim nathodnikom i u spomenutom dućanu kupujem ono što mi treba, uključivo i Istak i Delster za Marka. Želim nabaviti još jednu, koju sam ranije viđao (zaboravio sam joj ime), ali nemaju ju. Krećem lagano nazad, te stajem još u dućančiću s druge strane ceste. Ni ovdje nemaju. Sada sam već u cajtnotu. Krećem natrag prema stanici Taleghani, pitajući se hoću li još koji put u životu proći ovuda. Nadam se da hoću, neki moji daljnji planovi uključuju prolazak kroz Iran. S druge strane, ostali su rekli da ne osjećaju neku želju za povratkom u Iran nakon što ovo putovanje završi. Kažu, da ne treba viza možda bi i otišli, ovako im se to čini puno komplikacija, a ionako smo vidjeli sve glavne atrakcije.

Spuštam se u metro, kupujem novu karticu (ova radi) te sjedam na peron. Dolazi prvi vlak, ali je dupkom pun. Ni uz najbolju volju ne mogu se ugurati u njega. Neki putnici izlaze, ali ima ih još više koji ulaze. OK, pričekat ću sljedeći, ionako idu svakih 3-4 minute. No i s idućim ista priča – očito je nekakva predvečernja špica, ili se svi iz nekog razloga spuštaju s brda, iz sjevernog Teherana, u grad, tek, moram čekati još jedan. Sad je već prošlo vrijeme do kojeg sam dečkima rekao da ću se vratiti, a ja još nisam ni u metrou. Napokon, treći vlak pokazuje malo manju gužvu, taman toliko manje da se uspijem ugurati. Ali sad vlak vozi sporije nego inače jer ga očito na svakoj stanici štopa ovaj ispred njega koji čeka da se svi zbuksaju kako bi mogao zatvoriti vrata i krenuti. Stižem konačno do stanice Imam Homeini, krećem prema izlazu, ali naravno da izlazim na krivu stranu, ne onu gdje je park. Tj. jesam kod parka, ali s posve druge strane, ondje gdje nema ulaza. Moram zaokružiti čitav park kako bih konačno došao do mjesta gdje oni sjede. Kasnim na dogovor nekih 15-ak minuta. Nakon što sam se pojavio, Mate kaže kako su ga ova dvojica već izludili s apokaliptičnim pričama kako me netko oteo, ubio, bacio pod vlak...naravno, Damir je činjenicu da kasnim u odnosu na dogovor odmah protumačio na najkatastrofičniji mogući način (zašto pomisliti na prometnu gužvu ako postoji mogućnost da si upravo vezan za tračnice teheranskog metroa od strane nekolicine psihopata?), a Nikola je očito nasjeo. Šteta da sam im pokvario zabavu.

egerke @ 22:35 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, listopad 19, 2014
SUBOTA, 17. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se prije budilice. Očekujem da će se ubrzo i ona oglasiti, pa još malo dremuckam. Sudeći po suncu vani, trebala bi uskoro. U jednom času bacam pogled na sat, i shvaćam da se budilica isključila! Uredno sam iduću večer isprogramirao alarm, a sada je isključen. Moj ćudljivi mobitel opet pokazuje svoj karakter.

Ukratko, trenutno je već 8 sati i ja brzo skačem iz kreveta i trčim Damiru u drugu sobu reći da se što prije ustane. Već znam da će mi psovati sve po spisku, ali nemam izbora – moram ga obavijestiti da se mora požuriti i nadati se da će shvatiti da je problem u mobitelu, a ne u meni. Naravno da je bezuspješno, ali ipak prihvaća moj prijedlog da pokušamo otići do kolodvora, možda još nisu prodane sve karte. Eto, još jedan argument u prilog tomu da smo svi trebali ići na kolodvor – jedan mobitel može zakazati, ali četiri ne bi mogla.

Spuštamo se na recepciju i molimo tipa da nam naruči taksi do željezničkog kolodvora. Sad počinje šou. Tip me pita „Do kojeg željezničkog kolodvora?“ „Do glavnoga.“ „Do kojega glavnoga, imamo ih više?“ „Postoji samo jedan GLAVNI kolodvor, tako i piše u svim vodičima. Onaj na početku avenije Valiasr, trg se zove Rah...nešto.“ „Ne znam na što mislite, imate li možda adresu ili plan?“ Šaljem kvragu idiota koji radi na recepciji hotela, a ne zna gdje mu se u gradu nalazi glavni željeznički kolodvor, te se penjem natrag u sobu, jer sam Lonely Planet ostavio ondje, računajući da mi neće trebati putem do kolodvora. Nalazim adresu, vraćam se dolje i kažem tipu „Evo ga, adresa je trg Rah Ahan.“ Na to tip odgovara „Aha, mislili ste Rahahan (izgovara to s naglaskom na zadnjem slogu)! Eto, zato nisam znao, krivo ste izgovorili adresu.“ Ne, nisi znao jer si idiot. To je kao da ja kažem da nisam nikad čuo za „utvrđeni hrvatski grad Durvobnik“. Nažalost, kasnije smo se još nekoliko puta susretali s tom praksom Iranaca da ne razumiju ono što je očito, i to samo zato što je sugovornik (netko od nas) izgovorio neki glas drugačije od onoga kako bi trebalo.

Uglavnom, sporazumjeli smo se i on naziva taksi i kaže nam da će biti ovdje za 5 minuta. Mi dotle sjedimo u predvorju i važemo opcije i alternative ako ne uspijemo nabaviti karte. U nekom trenutku u hotel ulazi neki tip i započinje razgovor s frajerom na recepciji. Našeg taksija i dalje nema. Nakon skoro 10 minuta ja se dižem i pitam tipa na recepciji što je s taksijem, na što se ispostavi da je tip koji je ušao u hotel zapravo taksist, ali, eto, ovaj nije našao za shodno da mu dadne do znanja da smo mi mušterije.

Auto je vani, obični privatni auto, ne službeni taksi. Inače, u Teheranu je praktički svaki auto potencijalni taksi, ako je vozač sklon tomu da vas primi (a dobro mu dođe pokoji toman sa strane). Postoje naravno i licencirani taksiji, ali, koliko sam vidio, ne postoji nekakav animozitet između službenih i neslužbenih taksija, a kako se cijena ionako uvijek dogovara unaprijed, ne može se reći da jedni oštećuju druge. Osim redovnih privatnih taksija, postoje i dijeljeni taksiji, koji obično imaju nekakvu generalnu rutu, ali staju pokupiti i sve oni kojima je to usput. Vozač nastoji uvijek imati pun auto, što znači tri putnika otraga i jedan na suvozačkom sjedalu. Naposljetku, teheranska osobitost su i mototaksiji, tj. obični motocikli (najčešće Honda 125 kojih je Iran prepun) na kojima mušterija sjedi iza vozača. Mototaksiji su brži od običnih taksija, jer se mogu provlačiti kroz najuže prolaze između vozila, ujedno su i jeftiniji, ali iskustvo vožnje mototaksijem preporučljivo je samo onima koji inače ne zaziru od adrenalina, budući da jurnjava bez kacige brzinom od 100 na sat između dvaju kamiona nije baš za ljude slabijih živaca.

Važna fraza na farsiju, ako želite otkloniti sve dileme, jest „dar baste“. To znači „zatvorenih vrata“, i vozaču signalizira da ne želite da ikoga skuplja putem (čak i ako nije dijeljeni taksi vozač će možda katkada pokupiti još koga usput).

Vozimo se kroz kaotičan promet Teherana i nakon 15-ak minuta smo na trgu Rah Ahan (ili Rahahan?). Srećom da ovaj puta nemam ruksak, pa ne moram gubiti vrijeme na kontrolu, nego odmah krećemo na prvi kat. U dvorani s blagajnama je već poprilična gužva, ljudi se tiskaju u redu prije ulaska u ograđeni dio gdje su blagajne. Ostali sjede uokolo po klupama, vjerojatno su to drugovi ovih koji čekaju. Stajemo i mi u red, ali osjećam se prilično malodušno. Nakon nekog vremena jedan službenik željeznice, koji se trudi regulirati protok ljudi na blagajni, maše mi. Kažem mu zbog čega smo došli, da trebamo pet karata za noćni vlak za Ahvaz danas predvečer, on kaže da je u redu, možemo sjesti i pričekati, obavijestit će nas.

Čekamo nekih pola sata, bez ikakve obavijesti. Gledamo ljude oko nas. Ima i nekih Arapa, odjevenih u thob, tradicionalnu odjeću bijele boje, koja pomalo podsjeća na pidžamu. Vjerojatno i oni idu u Ahvaz, u tim krajevima ima dosta Arapa.

Napokon nas pozivaju do ograde. Kažu da ima još tri karte, za sjedaća mjesta. Nama međutim treba pet. Frajer nam kaže da možemo probati doći prije polaska vlaka, možda se netko ne pojavi, pa ćemo onda moći dobiti još dva mjesta. Razmišljamo. Sve i da se oslobode još dva mjesta, sva je prilika da nećemo biti zajedno. Nadalje, to su sjedaća mjesta, pitanje je hoćemo li se naspavati. Više bismo se naspavali u VIP busu, premda bi najbolje rješenje bila spavaća kola. Mislim da ovo nema smisla, nećemo sada ništa uzimati, vratit ćemo se u hotel i pokušati iskombinirati stvari s autobusom.

Vraćamo se van. Ispred kolodvora stoji čitava hrpa službenih taksija. Jedan nas vozač pita trebamo li taksi, te se upućujemo za njim. Damir u svom stilu komentira kako se nada da vozač nije neki kamikaza, a onda skužimo da nas vodi prema vjerojatno najrazbijenijem autu od svih na parkiralištu. Fali mu prednji odbojnik, maska, ulubljen je posvuda... Ne znamo bismo li se smijali ili zgražali. Ulazimo, i frajer se zapravo prilično dobro snalazi u prometu. Možda nije njegovom krivnjom razbijen...

Vožnju kratimo proučavanjem Iranaca, što smo radili i na kolodvoru. Naime, jedna stvar upada odmah u oči – frizure. Dugu kosu nema nitko, no svejedno ju puštaju da raste, ali u visinu, pa dosta mlađih ljudi ima kojekakve šubaraste frizure. Mnogi se geliraju, a naravno, popularni su još uvijek i brkovi. Općenito, odnos prema kosi i facijalnim dlakama je sličan turskomu, samo još malo ekstremniji.

Taksi nas iskrcava na trgu Taleghani, odakle pješice krećemo prema hotelu. Ostatak zatičemo na doručku. Obavještavamo ih o onome što (ni)smo napravili, te i mi sjedamo na doručak i razmišljamo što ćemo dalje. Možemo busom, možemo čak i avionom (što Damir odlučno odbija, čuo je da se u Iranu u zadnjih nekoliko godina dogodilo više nesreća). Damir predlaže da u krajnjoj liniji preskočimo Ahvaz i da odmah idemo dalje, što naravno nitko ne shvaća ozbiljno, jer nemamo nikakav argument zašto bismo morali zaobići baš Ahvaz – tim više jer je Damir istu ideju imao još nekoliko puta kasnije, čim bi nešto bilo komplicirano, on je predlagao da to jednostavno preskočimo.

Odlučujemo se poslati poruku Mehdiju, možda će on imati neku svoju ideju, a ionako bi bilo dobro da se nađemo. Nakon što sam poslao poruku, ne dobivam potvrdu o isporuci, tako da ne znam je li ju uopće primio. Mehdi međutim ubrzo dolazi, on je naime već bio krenuo prema nama i prije nego sam mu poslao poruku, a na kraju se ispostavlja da ju je i dobio, unatoč nedostatku moje potvrde. Mehdi se slaže da možemo pokušati busom, on također kaže da možemo i avionom, on je zbog prirode svoga posla stotinjak puta letio unutar Irana i veli da nema bojazni, ali reci ti to Damiru. Čak se ni ja više ne bojim toliko letenja. OK, da sam u DR Kongu, možda, ali...

Plan je da se odjavimo iz hotela, uzmemo stvari sa sobom i potom jedan dio nas ode kupiti karte, a ostatak je slobodan, pa ćemo se naći na Tadžrišu u pola 1. Odlazimo u sobe pokupiti stvari, potom se na recepciji odjavljujemo. Imam međutim loš predosjećaj. Naime, mi smo hotel platili unaprijed (točnije, ja sam ga platio na karticu) i dobili smo vaučer. Na vaučeru eksplicitno piše da se ne smije naplatiti ništa gostu, da je vaučer već potvrda o plaćanju. No kako na recepciji radi onaj kreten za kojega sam poprilično siguran da se dotada nije ni susreo s vaučerom, očekujem da će nas tražiti da platimo. I to se upravo i događa. Ja pokušavam objasniti ovo što sam gore rekao, za svaki slučaj imamo i Mehdija da prevede, ovi na recepciji srećom imaju vaučer, pa gledaju, dogovaraju se...i na kraju zaključuju da je u redu. Trebamo samo platiti ono što smo za vrijeme doručka uzeli iz frižidera (dugh i Pepsi).

Na Šarijatiju Mehdi zaustavlja dva taksija, pa se razdvajamo – Mehdi, Letica i ja idemo na Terminal-e Aržantin kupiti karte za sve, dok će ostatak drugim taksijem na sjever.

Mehdi, Letica i ja smo za nekih desetak minuta na Aržantinu, prvo ostavljamo ruksake u garderobi, potom se zahvaljujući Mehdiju raspitujemo gdje možemo kupiti karte za večerašnji bus za Ahvaz. Koliko smo shvatili, postoji samo jedan bus. Nalazimo ured agencije koja prodaje karte, imaju mjesta, ali i opet čini se ne svih pet. Ženska na blagajni međutim nešto kemija, naziva nekoga, i naposljetku ipak uspijevamo kupiti te karte. Nekako sam imao predosjećaj kao da nam nešto želi poručiti da ne idemo u taj Ahvaz. Naime, od samog početka puta, Ahvaz se nekako isticao kao kritična točka, jer je riječ o jednom od najtoplijih gradova u Iranu, a kako je smješten blizu Perzijskog zaljeva, tamo je i vlaga veća, tako da bi ta vrućina (a temperature idu i do 50° C!) mogla biti neizdrživa. Nije nam bilo svejedno, nismo nikada bili dulje vrijeme na takvoj temperaturi, tako da nismo znali što možemo očekivati. Ipak, plan je bio takav kakav jest, naravno da nismo u Ahvaz išli radi vrućine, pa smo odlučili ipak stisnuti zube i nikako ga ne izbaciti iz plana.

Nakon kupljenih karata odlazimo do metro stanice Mossala i zatim, kao i prethodnu večer, metroom na Tadžriš. Tom prilikom doznajem da se Mehdi preziva Safaean, pa ga pitam ima li možda armenskih korijena (prezime mi zvuči tako, a i u Esfahanu postoji velika armenska zajednica). On međutim kaže da nema, da ima dosta Iranaca kojima prezime također završava na –ean ili –jan.

Malo smo rastegnuli vrijeme, pa nam Nikola dok izlazimo iz metroa na Tadžrišu već šalje poruku kako ostali pizde jer im se ne da čekati nas. Ne odgovaram mu, blizu smo, a poruka je skupa. Ipak, prije nego što krenemo direktno na trg Tadžriš, Mehdi skreće u jednu usputnu slastičarnicu (ne onu od prethodne večeri) i uzima jedan fallude. Uzimamo i mi. Riječ je o tradicionalnom iranskom desertu, a to su zapravo rezanci rađeni od rižinog škroba (liči pomalo na one kineske staklene rezance) koji su dobro ohlađeni i potom pacani u sirupu od šećera i ružine vodice, a kasnije se prelijevaju npr. sokom od limuna, limete, višnje... Osvježavajuće i zanimljivo iskustvo.

Jedući fallude dolazimo do trga Tadžriš, ali tu ne primjećujemo ostale. Nigdje na trgu ih nema. Šaljem stoga poruku Nikoli i velim da ih čekamo na istočnoj strani, gdje se nalazi nekakva iranska varijanta Kentucky Fried Chickena. Oni se ubrzo ipak pojavljuju, nije im baš drago što su nas morali toliko čekati, ali sami su rekli da im se ne da ići s nama na Aržantin.

Nekoliko Nikolinih impresija dok smo bili razdvojeni. Prvo pogled na teheranski promet iz automobilske perspektive:





Potom trg Tadžriš:



Mehdi nas opet vodi do taksija na sjevernoj strani trga, te se opet dijelimo u dva auta. Ovaj puta ne idemo daleko, nekih 2 km sjevernije, do glavnoga ulaza u kompleks Sa'dabad. Još su vladari iz dinastije Ghadžara ovdje imali svoju rezidenciju krajem 19. st. Međutim, pravi pečat ovom predjelu udario je Reza Šah Pahlavi, koji je ovdje 20-ih godina 20. st. sagradio svoju kraljevsku palaču. Tada se taj kompleks nalazio daleko od grada, na mirnim obroncima Alborza. U međuvremenu, Teheran je progutao kompleks koji danas obuhvaća čak 18 građevina, od kojih su većina pretvorene u muzeje, a prostire se na 104 hektara. U nekima od zgrada nalaze se državne ustanove, a tu je i predsjednička palača. Unatoč tomu, pristup kompleksu je dopušten, iako se ulaz naplaćuje.

Pogled od sjevernog ulaza prema sjeveru – planine su sada već vrlo blizu:



Čitav kompleks je jedan veliki park unutar kojega su razne palače:









Dolazimo do Bijele palače, koja je nekoć služila kao ljetna rezidencija Pahlavijevih, a danas je Palača naroda. Ovdje se trenutno snima film, pa ne možemo bliže:



Radnja filma se očito događa prije Revolucije, tako da žene nemaju pokrivenu kosu. Ali kako se film ipak snima u islamskoj republici, to je riješeno tako da žene nose - periku na hidžab:



Upućujemo se dalje, širokom cestom kojom su nekoć vjerojatno dolazili šahovi automobili. Pogled na sjever, prema Alborzu:





Nakratko zastajemo pokraj Muzeja vode, ali ne ulazimo, jer imamo samo ulaznicu za kompleks, ali ne i za pojedine muzeje (a sve se mora kupiti odjednom na ulazu). Nastavljamo potom dalje, okrepljujemo se na jednoj česmi, i potom dolazimo do Zelene palače:







Zelenu palaču sagradili su Ghadžari, ali ju je Reza Šah dao propisno preurediti. Živio je u njoj nekih godinu dana, a potom ju je koristio kao rezidenciju za svoje goste.

Na fasadi primjećujemo zanimljive ornamente:



Davidove zvijezde usred Teherana? Mehdi kaže da je arhitekt palače bio Židov, Reza Šah je imao prilično dobre odnose sa Židovima (kao i njegov sin kasnije s Izraelom).

S druge strane palače nalazi se terasa s koje bi mogao pucati pogled, ali kako je uokolo šuma, on je dosta omeđen. Uglavnom se može gledati prema Alborzu, gdje se i opet vidi prodor grada u dotad izdvojenu prirodu:



Jedna prema gradu:



Stražnja strana Zelene palače:





Detalji fasade:





Sa strane:



I još jednom sprijeda:



Okoliš:





Pogled na park ispred palače:





Povratak:



Vraćamo se lagano prema izlazu iz kompleksa. Usput komentiramo s Mehdijem političku situaciju. Naime, često se kao reakcija na opresivnu državnu politiku pojavi revoltirano odbacivanje svih vrijednosti i stavova koje država zastupa. Tako u Iranu, budući da je službena politika antiamerička, mnogi koji su revoltirani vlašću idealiziraju Ameriku i njen sustav građanskih sloboda. Damir je u takvoj situaciji pokušavao obično ljudima objasniti da je to sve iluzija, da je antiamerički stav iranske vlasti jedna od stvari s kojima se slaže i koju podupire (isto kao i autarkičnost i vrlo kontroliranu otvorenost stranom kapitalu), no mnogi ljudi jednostavno to nisu mogli razumjeti. Otprilike kao da nekomu tko je izgladnio pričaš o važnosti povremenog posta za zdravlje. Upravo to komentiramo s Mehdijem, kako se bojimo da bi ako jednom dođe do promjene sistema ona mogla sa sobom u propast povući i pozitivne tekovine aktualne vlasti, kao što je dobra socijalna politika. Kažem kako smo mi prošli kroz slično iskustvo i kako sada mnogi ljudi žale zbog toga, jer su željeli kapitalizam prvenstveno zbog stvari koje im se nisu sviđale u socijalizmu (a koje najčešće nisu imale veze sa socijalizmom kao takvim), pa su se usto riješili i dobrih stvari kao što je socijalna sigurnost, jednakost plaća i sl. Bolje bi bilo da se takve reforme uvode postupno, kao npr. na Kubi. Mehdi se načelno slaže s nama, no ne znam je li to kurtoazno i koliko uopće razumije problematiku.

Ispred kompleksa ponovno uzimamo dva taksija. Ovaj puta smo Damir, Mehdi i ja u jednome. Damir sjedi na prednjem sjedalu i pokušava se vezati, no shvati da remen uopće nema kopču. Mehdi mu objašnjava da je jedina svrha remena ta da ga vozač potegne preko sebe kada prolazi pored policije, a da to nitko normalan ne koristi. Damir umire od smijeha. Mehdi dalje objašnjava da je riječ o vrlo robusnom autu (vozimo se u Paykanu) i da se čak i u slučaju sudara neće dogoditi ništa strašno.

Sada idemo na ručak u jedan restoran koji nam je Mehdi preporučio kao „restoran u koji vodi samo svoje posebne goste“. Nadamo se da će hrana odgovarati očekivanjima. Riječ je i opet o gilanskom restoranu, samo na malom višem nivou od onoga u kojem smo jeli prethodni dan (i to ne samo po nadmorskoj visini Laughing ).

S obzirom da smo išli dvama autima, a vozač drugoga je malo zalutao, mi stižemo prije ostatka skupine i ulazimo u restoran. Zove se Gilar. Interijer je podijeljen na standardni dio sa stolovima, i na posebne separee koji se nalaze uz rubove dvorane. Separei izgledaju kao neka vrsta verande u tradicionalnim gilanskim kućama, kako kaže Mehdi, a sjedi se na jastucima na podu. Možda nije osobito praktično (ili barem nismo navikli), ali je autentično, i čini mi se da bi moglo biti zgodnije nego klasično sjedenje oko stola. Sjedamo dakle u separe, a ubrzo pristiže i ostatak ekipe.

Zamišljeno čekamo dogovor o narudžbi:



Uz kombiniranu preporuku konobara, Mehdija i naše poznavanje iranske kuhinje iz literature uspijevamo složiti jednu solidnu gozbu. Za predjelo uzimamo već spomenuti mirza ghasemi i zejtun parvardeh, zatim još neke meze, a Nikola se odlučuje kušati i kaspijski kavijar (iako se kavijar obično vezuje uz Rusiju, ne treba zaboraviti da i Iran ima obalu na Kaspijskom jezeru i da neki od najkvalitetnijih svjetskih kavijara dolaze upravo iz Irana, premda gotovo sve odlazi za izvoz). Za glavno jelo isto tako uzimamo nekoliko kombinacija s menija, Damir uzima patku, ja uzimam fesendžan – gusti sos od soka nara, oraha, patlidžana i kardamoma, koji se prelije po mesu, u mom slučaju piletini. Sos je fin, ali piletina je presuha, kao da žvačem triješće. Zanimljivo, Mate (koji je odlučio riskirati i ručati) je uzeo istu stvar i njegova je reakcija obrnuta – meso je super, a fesendžan je bezveze. Za piće uzimamo nekoliko vrčeva mješavine soka od ruže i, mislim, limete (nisam više siguran), a kasnije još i malo dugha.

Nažalost, više se ni ne sjećam što smo sve jeli, znam da je bilo obilno (naravno, opet nisu štedjeli na riži), pa evo otprilike, da se vidi na što je to ličilo:





Nakon što smo pojeli, Mati se oglasila probava. Idućih pola sata provodi na WC-u. Restoran se u međuvremenu zatvara (većina iranskih restorana radi dvokratno, za ručak i večeru), tako da svi, uključujući i osoblje, čekamo da se njegova probava smiri. Eto, čovjek se više ne može ni pogostiti u miru, odmah stiže pokora.

Ručak je inače bio iznimno skup za iranska mjerila – čitave te bakanalije izašle su nas 60-ak kn po osobi. Naravno, platili smo ručak i Mehdiju, koji je izgledao kao da je to donekle i očekivao. Pojavljuje se sumnja - je li Mehdi džiber koji nas je odveo u taj restoran samo kako bi se pogostio na naš račun? Isprva se to pojavilo samo kao misao, ali je onda Damir, koji je isprva bio oduševljen Mehdijem i imao neke planove što bismo ga sve trebali zamoliti ako budemo imali problema, tijekom idućih tjedan dana razrađivao tu misao i sve više zaključivao da mu se Mehdi nimalo ne sviđa. Laughing U Damirovim mjerilima, Mehdi se opasno približio Letici po antipatičnosti.

Kako bilo da bilo, nakon tri dana, potrošili smo prvih 100 dolara u Iranu, te sada moramo naći mjesto gdje promijeniti novac. Glavne mjenjačnice u Teheranu su u ulici Ferdusi, a ona je dolje u centru, daleko južnije. Moramo dakle naći nešto ovdje gore. Mehdi nas vodi natrag na trg Tadžriš, udaljeni smo od njega niti pola kilometra pješke. Naglašavamo Mehdiju da moramo u mjenjačnicu, on isprva nudi Damiru da mu promijeni 100 dolara, jer kaže da mu trebaju dolari, planira uskoro otići put Kanade. No onda shvati da svi moramo promijeniti novce, a on kod sebe nema toliko riala. Srećom, zna jednu mjenjačnicu nedaleko trga Tadžriš, odmah pored one slastičarne od sinoć.

U rečenoj mjenjačnici tečaj je malo lošiji nego onaj u Tabrizu, čini se da je rial u međuvremenu malo ojačao, no iznos nije problem, problem je u tome što su kratki s velikim apoenima, tako da ja većinu iznosa dobivam u apoenima od 20 000 riala:



Taj bunt je naravno predebeo za stati u novčanik, pa ga turam izravno u džep, nadajući se da ću ga što prije trošenjem svesti na neku razumnu debljinu.

Ponovno izbijamo na Tadžriš:



Uzimamo dva taksija dar baste i krećemo ponovno put sjevera, Mehdi ima novu ideju. Prolazimo pored ulaza u Sa'dabad i nastavljamo dalje prema sjeveru, još nekih kilometar. Izlazimo na kraju ceste, gdje se nalazi parkiralište i odakle počinje izletnička staza u brdo.

Sada se već nalazimo u klancu, a ovdje se nalazi i neka vrsta platforme koja izletnike diže uvis, do donje stanice skijaške vučnice:



Pogled prema završetku ceste:



I unazad:



Predio se naziva Darband (dosl. „vrata planine“), a odavde započinje planinska staza prema vrhu Točal. Komu se ne da planinariti, do vrha Točal vodi i žičara, koja je sa 7,500 metara duljine jedna od najduljih gondolskih žičara u svijetu. Žičara međutim počinje malo zapadnije, u dijelu grada zvanom Velendžak. Inače, na Točalu se nalazi veliki skijaški kompleks, koji zbog velike nadmorske visine (3500 do 3850 m) ima snijeg čak 8 mjeseci u godini. To znači da je Točal i jedno od najviših skijališta na svijetu, a praktički je na pljucomet od Teherana. A mi mislimo da je Sljeme nešto...

Oni kojima se ne da ići do Točala, svejedno mogu planinariti od Darbanda uz brzace planinskog potočića u sve divljiju prirodu Alborza.

Na lijevoj strani slike vidite spomenik planinaru:



Staza se ubrzo sužava i prolazi između raznih štandova na kojima se prodaje štošta, od suvenira do hrane. Uvelike se prodaje razno voće i sokovi od njega:



(Ima tu svega: datulje, marelice, nar, orasi, murve, žutike – i to svježe, sušene ili ukiseljene. Jedno od karakterističnih jela je lavašak – ploče tiještenog voća koje se jedu otkidajući komad po komad, i koje su užasno kisele.)

Još jedan pogled unazad:



Sada se s obiju strana počinju nizati razni ugostiteljski objekti:



Da, ovaj Iranac na sredini je Mate:



I jedna bez njega:



Malo dalje, staza se još više sužuje i vodi kroz klanac, a s druge strane, na obali potočića nalaze se kafići u kojima se puše nargile:



Na jednom mjestu prolazimo pored magarca kojega je ovdje netko vezao. Mehdi piči uzbrdo, ne pokazuje namjeru za zaustavljanjem. Na kraju ga mi pitamo dokle misli ići, te se on napokon zaustavlja u jednom od kafića. Izgrađen je praktički iznad potočića koji teče kroz njegovu terasu:



Odozdo to izgleda ovako:



Na litici iznad nas terasa je drugoga kafića:



Uzimamo čaj, a ostali (osim Mate i mene) uzimaju još i nargilu. Čaj Iranci također piju iz malih čašica, poput Turaka, a šećer u kockama ne stavljaju u čaj (to rade zapadnjaci i Iranci se tomu smiju), već ga drže među zubima i onda piju čaj preko njega, tako da se šećer rastapa dok pijete čaj. Ne znam kakav efekt to ima za zube, ali nekako sumnjam da je blagotvoran.

Do našeg stola dolazi neki klinac sa svežnjićem ceduljica. Mehdi objašnjava u čemu je stvar – mali prodaje Hafezove stihove. O Hafezu ću još pisati, no ovdje samo vrijedi napomenuti da je riječ o poznatom perzijskom pjesniku čije su pjesme toliko duboko ukorijenjene u iranskoj kulturi da ih Iranci često koriste za proricanje. Ako imate neku dvojbu, otvorite nasumce Divan (zbirku Hafezovih pjesama) i pročitajte neki odlomak. Potom ono što pročitate pokušajte simbolički protumačiti vezano uz vašu dvojbu. Odlučujemo se pokušati, dajemo malom koliko traži (riječ je o nekom sitnišu) i potom molimo Mehdija da nam pročita i prevede (jer je na perzijskom), pa ćemo mi to primijeniti na našu sutrašnju situaciju i put u Ahvaz. Mehdi prevodi, i iz teksta se može zaključiti da će biti turbulentno, a mogle bi se dogoditi i velike promjene. Neće nas valjda infarkt ćopiti...

Mehdi s nargilom:



U kafiću ostajemo oko tričetvrt sata, potom se lagano spremamo za polazak, treba još doći do taksija i onda se kroz kaotični promet probiti do Aržantina. Mate je još trknuo na WC, ne želi ništa prepustiti slučaju prije noćne vožnje.

Još nekoliko impresija s povratka – tek toliko da vidite koliko je sve zbijeno u tom klancu:



Ulični svirači:



Izletnici:



I evo nas opet na parkingu kod platforme:



Spomenik planinaru straga:



Bez problema nalazimo dva taksija (u jedan ćemo Nikola, Letica i ja, u drugi ostatak) i krećemo u jurnjavu kroz teheranski promet. Idemo slično kao i za restoran, samo što se spuštamo na Šahid Bahonar, te potom skrećemo na Šarijati i pičimo njom na jug sve do jedne od brzih gradskih cesta (tzv. unutargradskih obilaznica) kojom skrećemo na zapad i nakon nekih pola sata vožnje stižemo na Aržantin.

Par usputnih crtica s vožnje. Ekipa u drugom taksiju i moj šilt:



Letica:



I naposljetku, jedan filmić s vožnje. Snimio ga je Letica, tako da se njegove replike najbolje čuju, razgovor i nije nešto osobito informativan, ali obratite pažnju na promet, na sastav voznog parka, kao i na stanje mnogih automobila u prometu (ulubljenost). Također, negdje pred kraj možete vidjeti jedan od „semafora“, koji je zapravo obična bljeskalica, kao i jedan zanimljivo modificirani motocikl.

Odmah pored Aržantina nalazi se velika zgrada sjedišta Željeznica Islamske Republike Iran:



Pogled s nathodnika na zgradu Iranske izvozne razvojne banke:



I na sjever, prema zgradi Željeznica i Banci Ghavamin:



Preko Terminal-e Aržantina prema velikoj džamiji Mosalla u izgradnji:



(dolje lijevo vidite Mehdija, Matu, mene i Damira)

Prvo idemo po stvari. Garderoba je zatvorena, prozor za predaju prtljage ima spuštenu roletu. Pa nije vrag da ih nema? Srećom, odgovaraju na kucanje. Prtljaga je podignuta, obavljamo još kupovinu i WC, prisustvujući pritom žustroj prepirci dvoje tipova u WC-u. Deru se jedan na drugoga kao da će se ovaj čas poklati, ali ipak sve ostaje samo na verbalnoj razmjeni. Tražimo Mehdija da nam pojasni o čemu je riječ, ali on samo kaže „Bolje ne.“

Opskrbljeni i spremni za put pozdravljamo se s Mehdijem, obećavajući mu da ćemo se javiti kada za tjedan dana ponovno dođemo u Teheran. On nam želi sretan put i kaže da mu se svakako javimo.

Autobus je malo lošiji od onoga na putu za Teheran – nema utičnice u sjedalima, što znači da si neću moći napuniti mobitel. Svejedno, ne treba biti nezahvalan, i dalje je svjetlosnim godinama bolji od bilo kojega u Hrvatskoj. Ovaj puta smješteni smo pri kraju autobusa, s time da se iza zadnjeg reda sjedala nalazi još i neka vrsta kabinice s krevetom za pomoćnog vozača. Promet je i dalje krkljanac, tako da iz Teherana izlazimo skoro sat i pol vremena (toliko nam je naime trebalo dok se nismo provezli pored Homeinijeva mauzoleja), ali onda izlazimo na cestu prema Ghomu i vožnja postaje brža. Zanimljivo, primjećujem da su u Iranu autoceste, barem u ovom dijelu, osvijetljene cijelom dužinom, a ne samo na čvorištima i odmorištima. Sjećam se savjeta svog ujaka, koji me masirao da uzmem baterijsku svjetiljku, jer u Iranu sigurno nema javne rasvjete... Eto, još jedna osoba izmanipulirana propagandom o zaostalom Iranu.

Negdje iza Ghoma stajemo na odmorištu, a potom po povratku u bus tonemo u san. Dolazak u Ahvaz je oko 8 ujutro...

egerke @ 15:27 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, listopad 13, 2014
Već sam opisao kako smo se susreli na metro stanici Sa'di i ponovno krenuli prema jugu, prema stanici Šuš. Odatle imamo nekih kilometar i pol hoda do željezničkog kolodvora. Po izlasku iz metroa prolazimo pored nekih tipova koji u velikim plastičnim kacama prodaju nešto za piće. Mate mi kaže „Krešo, ovo mi izgleda kao nešto što bi ti htio kušati.“ Letica i ja se pogledamo i vraćamo se do prodavača. Bilo bi šteta odbiti takvu priliku. Laughing U jednoj od kaca je sok od višanja, u drugoj sok od šljiva. Uzimamo svaki po jednu čašu, usto dobivamo i kockicu leda. Dobrodošlo osvježenje, premda je Mate to rekao u zezanciji.

Nastavljamo prema zapadu, kroz prilično bezličan krajolik, dijelom i uz nekakve kolodvorske radionice, sve dok se konačno ne nađemo pred zgradom kolodvora:



Na ulazu je potrebno provući ruksake kroz rendgen, pazi se jako na sigurnost. Napokon smo unutra, no to je prava košnica, a nigdje nema istaknutog putokaza gdje su blagajne.

Impresija unutrašnjosti s nama i Homeinijem:



Lunjamo uokolo tražeći neki putokaz. Naposljetku skužimo da nam se osmjehuje jedan policajac, koji sjedi pored nekog stolića. Maše nam i kaže „Ticket, ticket?“ Odgovaramo mu i kažemo mu da upravo to tražimo i zna li gdje možemo naći karte. On i dalje s istim smiješkom govori „Ticket, ticket?“ Onda mi sine da on možda misli na to da mu trebamo pokazati kartu. Kažem mu „No, we don't have ticket, we want to BUY ticket. You know, BUY?!“ On i dalje ponavlja „Ticket, ticket?“ s istim idiotskim smiješkom. Pokušavam još jednom, naglašavajući mu svaku riječ. Izgleda da imamo posla s idiotom, ali ipak je to predstavnik zakona, pa pokušavam pristojno, jasno i glasno ponoviti to što želimo. Dečki tvrde da se derem na njega i da ću nam pribaviti probleme, premda se uopće ne derem, nego samo naglašavam ono što želim reći, nadajući se da će skužiti. On i dalje ne kuži ništa. Odustajemo, jer vidimo da ovdje nema kruha, te se vraćamo u centralnu dvoranu. U jednom času ja konačno vidim putokaz za blagajne koje su na gornjem katu. Uspinjemo se na gornji kat, pa Letica odavde slika kolodvorsku halu:



Dolazimo do blagajni, te nakon kraćeg čekanja uspijevamo doći na red. Na blagajni radi žena koja govori solidan engleski. Kažem joj da želimo kupiti karte za sutradan za noćni vlak do Ahvaza. Ona mi kaže da mi ih ne može sada prodati, već da moramo doći sutra ujutro, jer se karte prodaju samo tada, nije ih moguće kupiti dan ranije. Čudno, budući da sam inače čuo da se karte mogu kupiti i do mjesec dana unaprijed i da ih je čak i preporučljivo tako kupiti jer su obično gužve. Doduše, nije isključeno ni da su karte u pretprodaji već rasprodane, a da se sutra ujutro prodaju još preostale, koje nisu ni išle u pretprodaju. Ništa, morat ćemo sutra ujutro iza 8 doći probati se izboriti za karte.

Pogled odozgo na čekaonicu:



Nismo obavili ono po što smo došli, ali idemo dalje po planu. Ispred kolodvora, s trga Rah Ahan započinje avenija Valiasr, najdulja ulica u Teheranu i na Bliskom Istoku, s duljinom od skoro 18 km. Mi ćemo njome do trga Valiasr, nekih 6 km sjevernije. Naravno, ne pješke, već autobusom. Autobusi ovdje teoretski imaju svoju brzu traku, ali to se baš i ne poštuje, tako da se ne krećemo osobito brzo. Štoviše, zbog nekih radova moramo i zaobilaziti nekoliko blokova, prolazeći pritom pored talijanske i francuske ambasade. Vraćamo se na aveniju Valiasr nedaleko kazališta Šahr (tj. „gradskog“), karakterističnog okruglog oblika:



Nastavljamo dalje preko glavne gradske osi istok-zapad, avenije Enghelab (Revolucije) i stižemo na trg Valiasr. Odavde ćemo taksijem do našeg idućeg cilja. No javlja se manji problem – ovo je prvi puta da sva petorica idemo zajedno u taksi, te ćemo teško stati. Letica se uvaljuje naprijed (em ima najdulje noge, em je džiber), a nas preostala četvorica morat ćemo se stisnuti otraga, s time da Nikola, kao najlakši i najmršaviji može sjediti napola nekomu u krilu. Mate i ja smo ovjekovječili prizor koji će idućih dana postati uobičajen:



(nisam jedino uspio shvatiti da li Damir umire od smijeha ili ima patničku facu jer mu Nikola sjedi na jednoj nozi)

Olakšani za 20 tisuća tomana (40-ak kn) stižemo pred toranj Milad:



Nabavljamo ulaznice, dobivamo i jednu brošuricu, te smo spremni za penjanje na još jedan vidikovac. Ali prije toga još jedna slika iz podnožja:



Terasa ispred tornja:



U unutrašnjosti se nalaze tri para liftova, koji voze naizmjence – dok jedan lift u paru ide gore, drugi ide dolje. To omogućava relativno brzu rotaciju ljudi, ali ipak se stvaraju gužve. Dok čekamo u redu, slikamo zanimljive lukove koje tvore mlazovi vode pod velikim pritiskom:



A tu su i vodoskoci:



Napokon dolazimo na red i ukrcavamo se u lift. Skučeno je, pa tako ja stajem Letici na nogu. On si je prije puta ozlijedio prst na nogometu, pa mi psuje sve po spisku zbog te nesmotrenosti.

Odraz gužve u liftu u krovnom ogledalu:



Toranj Milad (Bordž-e Milad) je 435 metara visok telekomunikacijski toranj sagrađen 2007. Izvorno je bio dio projekta iz sedamdesetih, ali izgradnja je otkazana zbog revolucije. Šesti je najviši toranj na svijetu, a na vrhu mu se nalazi vidikovac s otvorenom terasom koja pruža vidike na Teheran i okolicu (kada smog to dopusti). Unutar kompleksa osim tornja još se nalaze konferencijski centar, hotel s 5 zvjezdica i centar međunarodne trgovine. Arhitekti tvrde da je toranj u stanju izdržati vrlo snažan potres.

Napokon izlazimo na terasu. Damira hvata strah od visine, a za to vrijeme Letica slika pogled prema sjeveroistoku:











Pogled na samu razglednu terasu:



Na istok, prema gradu:







Prema jugu:





Arhitektonska jednoličnost:





(zanimljivo je da su svi krovovi ravni i nigdje nema crijepa – u ovim krajevima to je normalno)

Detalj:



Brze gradske ceste svuda uokolo:



Pogled prema tornju Azadi koji se jedva vidi:





Antena:



Nažalost, pogled na zapad je loš, zbog sunca:





Na sjeverozapad:





I naposljetku na sjever:



Ovdje se vidi kako Teheran sve više penetrira u Alborz:



Zanimljivo, na različitim se mjestima na ogradi vidikovca nalaze i oznake do pojedinih znamenitosti unutar Teherana (recimo, tornja Azadi), gradova unutar Irana (npr. Ghoma), ali i nekih izvan Irana (Nadžafa, Karbale, Meke).

Usporedba s ostalim najvišim tornjevima svijeta:



Sunce napokon zalazi nad Alborzom:



A u gradu se polako počinju paliti svjetla:











Zadnji pogled na terasu:



Dok smo dočekali lift već se dobrano smračilo. Još jedan pogled na grad iz lifta:



I s prvoga kata, gdje izlaze putnici iz lifta u smjeru nadolje:



Evo nas opet vani:



Ovako osvijetljen, toranj izgleda svjetski:



U predvorju zgrade gdje se kupuju karte i gdje se nalazi konferencijski centar, postavljaju stolce za neki koncert. Mi se pak upuštamo u potragu za taksijem do grada. Ovdje je cijena viša, jer javnog prijevoza nema, pa taksisti traže i po 30 000 tomana. U jednom trenutku ja preuzimam inicijativu i pitam jednog starijeg može li nas prebaciti do metro stanice Mosalla za 20 000 tomana. Stari kaže da može. Letica se sada buni jer sam ja tipu ponudio već gotovu cijenu, a on bi nam možda sâm dao i još nižu ponudu. Kaže mi da se to ne radi. Ja se pak doista nemam namjeru cjenkati s taksistom koji je pristao na cijenu koju smo ionako platili za dolazak ovamo. Letica tvrdi da je to dulji put i da ovo mora biti jeftinije. Na kraju pita tipa može li za 15 000. Tip začudo pristaje pa se opet sva petorica gužvamo u auto.

Završna, ne pretjerano dobra slika tornja Milad:



Dok se vozimo prema stanici Mosalla, Letica kaže kako mu je čiča koji nas vozi simpatičan (ne znam iz kojeg razloga, budući da nismo pričali s njime) i kako će mu ipak ostaviti više. Na kraju mu ipak plaćamo 20 000, kako smo se prvobitno i dogovorili.

Na stanici Mosalla Mate odlazi natrag prema hotelu jer ga je uhvatila probava. Mi ostali sjedamo na metro i odlazimo do krajnje sjeverne stanice metro linije 1, nedaleko trga Tadžriš u sjevernom Teheranu. Budući da se teren ovdje prilično uspinje, stanica se nalazi jako duboko, na više od 50 metara dubine. Do izlaza iz metroa uspinjemo se preko čak pet pokretnih stepenica, tako da to traje preko 5 minuta. Naposljetku smo vani. Ovo je sjeverni Teheran, što znači da bismo trebali očekivati liberalniji, zapadnjačkiji izgled predjela. Međutim, razlika se na prvi pogled ne primjećuje. Eventualno liči na Istanbul. Upućujemo se lijevo, ulicom koja se uspinje prema trgu Tadžriš. U ovoj bi se ulici negdje trebao nalaziti Akbar Mašti Bastani, sladoledarnica koja ima tradiciju već 60-ak godina, a skromno se deklarira „najslavnijim sladoledom u Iranu i na svijetu“. Ako ništa drugo, probat ćemo. Prema mojem proračunu, trebala bi biti sa sjeverne strane ulice, ali Letica smatra da nije potrebno prijeći ulicu, jer „ćemo ju ionako vidjeti s ove strane“.

Naravno da ju nismo vidjeli, nego izlazimo na trg Tadžriš koji zapravo i nije neki prizor noću, budući da nije previše osvjetljen, a uokolo jure auti. Letica pita nekog mlađeg tipa koji natuca engleski gdje je točno ta slastičarnica. On ne zna, ali kada mu kažemo adresu, zvuči mu poznato. Čini se da je ta ulica tu negdje. Kaže da pođemo za njim, da će nam pokazati. Međutim, izgleda da ni on sâm nema pojma, a neugodno mu je to pokazati. Pita u nekoj prodavaonici, ovi mu pokazuju dalje. Na kraju smo se vratili skroz do ulaza u metro, a on i dalje ne zna gdje je to. Misli da je to ulica koja se nastavlja na drugu stranu, ali nije siguran. To se međutim ne slaže s podacima u mom Lonely Planetu, koji kaže da slastičarnica mora biti u ulici odakle smo došli. Zahvaljujemo se tipu i kažemo da ćemo još jednom pogledati u ulici iz koje smo došli, ali sada drugom stranom.

Damir već pizdi, približava se 10 sati, vrijeme kada polazi zadnji metro i on bi najradije da odmah krenemo natrag. I Nikola je već sklon tomu...sve miriše na katastrofu. Međutim Letica i ja ipak idemo još jednom pokušati pronaći tu slastičarnicu, a ostali nas slijede.

Dolazimo do mjesta gdje se pločnik spaja sa stepenicama nathodnika, a odozgo po stepenicama dolaze dvojica momaka. Letica ih pita znaju li engleski, znaju. Pita ih potom za slastičarnicu, i jedan od njih veli „Evo, mi upravo sada idemo tamo, odvest ćemo vas.“ S olakšanjem krećemo za njima, Damir i dalje gunđa. Velim mu da ovi dečki idu tamo i da ćemo sada naći slastičarnicu, pojesti sladoled, a ionako imamo još 15-ak minuta do zadnjega metroa. On ne vjeruje da oni uopće idu tamo, nezadovoljan je zbog ideje da uopće idemo na taj sladoled i općenito bih ga najradije bacio u prvi šaht. Srećom ubrzo doista dolazimo do slastičarnice. Da nam nisu skrenuli pažnju na nju, vjerojatno bismo prošli kraj nje. Nije neugledna, ali izvana ne liči baš na slastičarnicu. A natpis s imenom je naravno na farsiju i mi to ne znamo pročitati.

Kasnije će se uspostaviti da je onaj prvi tip bio u pravu – avenija Šahid Bahonar doista jest ona koju nam je on pokazao, no očito je Lonely Planet dobro označio na karti, ali dao krivo ime ulice.

Uzimamo sladoled od pistacija, koji je tradicionalno glavni specijalitet ove slastičarnice. Za razliku od Europe, ovdje je on žućkaste boje. Očito ga drugačije pripremaju. Iran je inače tradicionalno jedan od najvećih proizvođača pistacija u svijetu i sve donedavno bio je i glavni izvoznik (sada ga je potisnuo SAD). Moram priznati da je dobar. Možda ne najbolji na svijetu, ali dobar jest.

Damir je demonstrativno rekao da on neće nikakav sladoled, no Letica i ova dva Iranca su kupili sladolede za sve nas, tako da ga ipak jede. Damir pokušava naći način da i dalje može biti nezadovoljan situacijom, iako ne može negirati da je sladoled ukusan. U međuvremenu se razvija razgovor s Irancima, pa ga to okupira i odvlači od njurganja.

Od dvojice Iranaca niži i zdepastiji se zove Mehdi, višem, mršavijem momku s naočalama nisam zapamtio ime. Mehdi je vrlo pričljiv tip, a govori i za Iranca solidan engleski, premda mu malo štekaju neke gramatičke osobine, a i izgovor mu je tipičan iranski. Naime, Iranci (kao ni Španjolci) ne mogu izgovoriti suglasnički skup na početku riječi ako je prvi element s-, nego (kao i Španjolci) ispred ubacuju e-. Tako Mehdi govori „estreet“, „estop“ i slično. On je inače inženjer, bavi se polimerima. Budući da i oni moraju na zadnji metro, svi se zajedno upućujemo prema stanici.

Damir se začuđujuće brzo skompao s njima, već ih davi nekim svojim pričama. Pokušava srediti nabavku nekog iranskog nogometnog dresa za jednog svog frenda. Mehdi pak priča da ima nekog rođaka u Austriji, u Leobenu...ne pratim više cijelu raspravu, koncentriram se na žurbu da stignemo na metro.

Naravno, u normalnoj zemlji bi se prije odlaska zadnjega metroa zaključala vrata ulaza u stanicu i potom se pustilo da se ljudi koji su već ušli smjeste u metro. Ovdje međutim to nije slučaj. Metro ima svoj vozni red, i ako ti nisi u zadnjem metrou kad ode, preostaje ti samo klipsanje natrag na površinu. Zato nastaje prilično nervozno trčanje niz stepenice, jer ne znamo kada će točno metro krenuti. Ja još nabrzinu moram kupiti i kartu... Srećom, sve stižemo na vrijeme, smještamo se u metro i krećemo.

Mehdi komentira (prilično glasno) čime je nezadovoljan u Iranu. Kaže kako je ironija da on jedini u svojoj obitelji ima vjersko ime (Mehdi = Mahdi), a isto tako jedini u obitelji pije alkohol i kocka (točnije, igra poker za novac i navodno je u tome prilično uspješan). Kaže kako većina mladih u Iranu želi otići van, kako im se čini da nikada neće na zelenu granu u samom Iranu. Pokušavam mu reći da se ništa neće nikad ni promijeniti ako svi budu samo defetistički bježali, on pak kaže da su se mnogi nadali da će nešto promijeniti pa su se razočarali, i da više nemaju takvih iluzija.

Uglavnom priča Mehdi, njegov prijatelj je šutljiv i samo povremeno nešto ubaci. Nije da ne zna engleski, vidi se da razumije i može razgovarati, samo je jednostavno šutljiv. Damir postavlja pitanje „How do you meet a woman in Iran?“ Mehdi prvo misli da Damira zanima kako bi upoznao neku Iranku, ali onda mu Damir objašnjava da je mislio na to kako u jednom prilično segregiranom društvu, gdje mladi idu u različite škole i druže se uglavnom s ljudima svog spola, uopće dolazi do kontakata. Mehdi kaže da se susreti ipak događaju. Ili se skuže negdje na ulici, ili preko interneta (premda je to malo teže uz kontrolu Facebooka), a ima i slučajeva gdje npr. mladić u autu priđe djevojci, koja potom sjedne k njemu u auto i onda se odvezu nekamo. Kod nas bi poziv na sjedanje nepoznatom muškarcu u auto bio poziv na silovanje, no u Iranu je to jedan od legitimnih načina upucavanja.

Mehdi se nudi da nas sutra provede po Teheranu, što prihvaćamo, budući da bi nam dobro došao netko tko je insajder. Zapravo ni Mehdi nije Teheranac, iz Esfahana je, ali živi ovdje i poznaje grad. Razmjenjujemo brojeve telefona i dogovaramo se da ćemo se sutra čuti. Mi izlazimo iz metroa na Taleghaniju, kod američke ambasade, dečki nastavljaju dalje.

Po povratku u hotel iskristaliziralo se da većina misli da nije potrebno da svi sutra idemo na kolodvor, već je dovoljno da ode samo jedan, eventualno dvojica. Meni je to glupa ideja, ali ja svakako mislim ići po te karte. Damir mi se također odlučuje pridružiti. Ostali su se odlučili naspavati, pa je tako plan da se mi ustanemo oko pola 8, odemo do kolodvora (ostali će nam dati novce), kupimo karte i vratimo se u hotel na doručak. Ja sam skeptičan hoće li nam dati karte za svu petoricu, hoće li tražiti još kakve podatke koje ja neću znati...smeta mi malo ta njihova komocija. I ja sam sâm naviknut da drugi obavljaju poslove za mene, a ne da ja obavljam za druge, pogotovo ne u ovako birokratski zafrknutoj zemlji kao što je Iran. Ali što je tu je. Morat ću preuzeti odgovornost, s obzirom na to da se karta inače neće sama kupiti.

Opet uzimam nekoliko bezalkoholnih pivica za osvježenje prije sna, potom tuš i spavanac. Sutradan rano ustajem...

egerke @ 00:45 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 29, 2014
Izlazimo na stanici Haram-e Motahar, budući da se u blizini nalaze dva lokaliteta koja želimo posjetiti. Prvo se upućujemo na sjeverozapadnu stranu, prema mauzoleju Imama Homeinija:



Ova impresivna građevina počela se graditi nedugo nakon Homeinijeve smrti 1989., ali još uvijek nije dovršena. Kada se izgradi, kompleks bi trebao obuhvaćati 20 km2, a osim mauzoleja, tu bi trebao biti kulturni centar, islamsko sveučilište, parkiralište s 20 000 mjesta i neizbježni šoping centar (jer zašto sjećanje na pokojnika ne iskoristiti za malo kupovine). Kompleksom trenutno rukovodi Homeinijev unuk Hassan. Lokacija mauzoleja odabrana je s ciljem – nalazi se 15-ak km južno od Teherana, grada u kojem je započela revolucija kojom je došao na vlast, na putu prema Ghomu, gradu u kojem se teološki obrazovao.

Prolazimo pored velike i nažalost prazne fontane, pa dolazimo bliže:



Bliži pogled na ogromnu iransku zastavu koja vijori iznad svega:



Nakon revolucije, sa zastave je uklonjen lav, simbol šaha, te je umjesto toga postavljen ovaj amblem koji ima više simboličkih vrijednosti: oblikom podsjeća na tulipan, koji je iranski simbol mučeništva (jer se vjeruje da tulipani rastu iz šehidskih grobova), ujedno je stilizirani ispis riječi Allah, a predstavlja i polumjesece kao simbol islama. Na rubu zelene i crvene boje kufitskim je pismom 22 puta ispisano Allahu Akbar (Bog je velik).

Zaobilazimo kompleks i upućujemo se prema glavnom ulazu. Ovdje su žene mnogo konzervativnije odjevene – ipak je Homeini ikona konzervativnog Irana:



Damir žene u čadorima zove jednostavno „nindže“. Laughing

Iako kompleks izvana liči na džamiju, vodi se zapravo pod huseiniju (mjesto na kojem se šijiti okupljaju radi komemorativnih događaja, posebno tijekom muharamskog žaljenja – sjećanja na Huseina, trećeg šijitskog imama). Razlika između huseinije i džamije jest ta što se u huseiniji ne moraju održavati molitve, premda mogu – u Homeinijevom se mauzoleju održavaju molitve, štoviše, budući da je petak, u tijeku je upravo džuma namaz, najvažnija tjedna molitva.

Evo i nas, odjevenih po iranski prihvatljivoj modi, pred mauzolejem:



Ulaz u mauzolej dopušten je i nemuslimanima, uz uobičajene mjere (skidanje cipela), i neke manje uobičajene (ostavljanje fotoaparata). Srećom, mobitele nam nisu dirali, tako da ipak imamo slika iz unutrašnjosti.

O Ruhollahu Musaviju Homeiniju možemo imati svoje mišljenje, no nitko ne može poreći da je bio jedna od najznačajnijih političkih ličnosti 20. st. Rođen je 24. rujna 1902. u Homejnu, gradiću u srednjem Iranu, 325 km južno od Teherana. Otac mu je ubijen 5 mjeseci po njegovu rođenju, te su ga odgojile majka i teta. U dobi od 6 godina započeo je s vjerskim učenjem, te se 1920. upisao u islamsko sjemenište u gradu Araku. Sljedeće godine sjemenište se seli u sveti grad Ghom, kamo prelazi i Homeini. Studirao je islamsko zakonodavstvo i sudsku praksu, ali zanimali su ga i pjesništvo i filozofija, osobito Platon, Aristotel, Avicena i Mula Sadra. Čak je i sâm pisao pjesme mistične, socijalne i političke tematike. Po završetku studija predaje političku filozofiju, islamsku povijest i etiku na islamskim sveučilištima u Ghomu i Nadžafu. Bavio se i temama koje su u to vrijeme smatrane kontroverznima, poput misticizma. Iako je u nekim svojim spisima kritizirao duhovnost i religiju, kasnije je prigrlio važnost utjecaja religije na politički i društveni život i protivio se sekularizmu. 1963. postao je mardža (šijitski klerikalni autoritet koji ima autoritet donošenja i tumačenja zakonskih odluka u okvirima islamskoga prava – nakon Kur'ana, Proroka i imamâ, mardže su najviši autoritet među sljedbenicima dvanaestoimamskog šijitizma). U isto vrijeme, odlučio se aktivnije politički angažirati, nakon što je šah počeo sprovoditi daljnje sekularne reforme (tzv. Bijelu revoluciju). Homeini je pozvao na odbijanje reformi koje je smatrao napadom na islam. Šah je uzvratio retorikom kojom je prozvao kler da pruža otpor samo zbog straha od gubitka vlastitih povlastica. Tijekom čitave prve polovice 1963. izmjenjivana je oštra retorika između šaha i Homeinija (Homeini je čak pozvao na bojkot svečanosti Novruza – perzijske Nove godine – kao protest zbog šahove politike). Nakon što je 3. lipnja, na dan Ašure (sjećanja na pogibiju imama Huseina i njegovih pristaša u Karbali) Homeini održao govor u kojem je šaha prozvao jadnim, patetičnim čovjekom i usporedio ga s kalifom Jazidom (koji je naredio rečeni pokolj), upozorivši ga da će, ako ne promijeni svoje ponašanje, doći dan kada će narod biti sretan zbog njegovog odlaska iz države, šah je naredio njegovo uhićenje. Homeini je prebačen iz Ghoma u Teheran, gdje je zadržan u kućnom pritvoru. Diljem Irana izbili su veliki nemiri njegovih pristaša, pri čemu je život izgubilo 400 ljudi. Nakon dva mjeseca Homeini je pušten iz pritvora. U listopadu 1964., nakon što je šah donio zakon kojim se američkom vojnom osoblju koje počini kazneno djelo u Iranu ne može suditi na iranskim sudovima, već su za njih odgovorni američki sudovi, Homeini je ponovno napao šaha, prozvavši taj potez kapitulacijom. Ovaj je puta uhićen i zatvoren na pola godine. Nakon puštanja, premijer Hasan Ali Mansur pokušao je Homeinija uvjeriti da se ispriča šahu za uvredu i prestane prkositi vladi. Homeini je to odbio, a iznervirani Mansur ga je u bijesu ošamario. Dva tjedna kasnije, Mansur je ubijen u atentatu koji su izveli Fadajan-e Islam, militantna skupina koja je podržavala Homeinija. Homeini je nakon toga otišao u progonstvo, prvo u tursku Bursu, a zatim u irački Nadžaf, gdje je živio idućih 13 godina. Iako je isprva podržavao ideju ograničene monarhije, razočaranje šahovom politikom uvjerilo ga je da osmisli novi politički sistem, u kojem bi vodstvo imali klerici, budući da je smatrao da je za dobro upravljanje državom potrebno dobro poznavanje šerijata, a to je moguće jedino ako je netko mardža. U svojim je predavanjima žestoko kritizirao šaha, nazivajući ga izraelskim špijunom i gujom čiju glavu treba razbiti kamenom. Kazete s njegovim govorima uspijevale su naći svoj put do Irana, gdje je sve više tinjalo nezadovoljstvo šahovom politikom. Nakon što je 1977. umro Ali Šarijati, dotada vodeći islamistički protivnik šaha, Homeini se nametnuo kao neprikosnoveni vođa konzervativne opozicije. U to je vrijeme Iranom kružila priča o proročanstvu sedmoga šijitskog imama Muse al-Kadhema iz 799. kako će „iz Ghoma doći čovjek i okupiti ljude na pravi put“. Neki su tvrdili da se Homeinijevo lice može vidjeti u punom Mjesecu. Konzervativni Iran dobio je svoga velikog duhovnog vođu. U isto vrijeme, tadašnji potpredsjednik Iraka Saddam Hussein sugerirao je Homeiniju da više nije dobrodošao u Iraku, te je on s turističkom vizom otišao u Francusku, gdje je živio u jednom mjestu nedaleko Pariza, sveudilj motivirajući Irance na otpor i svrgavanje šaha. Tvrdio je da se neće vratiti u Iran dok je šah tamo. Nakon što je šah 17. siječnja 1979. pobjegao iz Irana, Homeini se 1. veljače vratio u zemlju, gdje ga je dočekalo mnoštvo od čak 5 milijuna ljudi. I dok su svi očekivali da će Homeinijeva uloga u novoj vlasti biti više duhovna, on ih je sve iznenadio kada se odmah obrušio na privremenu vladu Šapura Bahtijara, uz komentar „Ja sam taj koji formira vladu.“ 11. veljače imenovao je svoju vlastitu vladu, kojoj je na čelu bio Mehdi Bazargan. Homeini je tvrdio da je to „Božja vlada“ i svaka kritika vlade ujedno je i kritika njegova autoriteta, a time ujedno i Boga. Dio vojske priklonio se Homeiniju, koji je zaprijetio onima koji to odbiju. Ubrzo je Bahtijarova vlada pala, Homeinijevi pristaše su dobili vjetar u leđa, te je krajem ožujka održan referendum s poprilično pretenciozno složenim pitanjem: „Treba li ukinuti monarhiju i zamijeniti je islamskom vladom?“ 98% glasača je odgovorilo potvrdno. Homeini se potom obračunao s političkim protivnicima, pozatvarao nepoćudne medije, te u studenom 1979. donio novi iranski ustav. Iako je država formalno postala republikom, iznad predsjednika nalazilo se klerikalno Vijeće čuvara revolucije, na čijem se čelu nalazio Vrhovni vođa (što je naravno bila funkcija za Homeinija). Unatoč svemu, podrška nije jenjavala, a talačka kriza u američkom veleposlanstvu u Teheranu samo je pojačala osjećaj nadmoći, budući da čak ni Veliki Sotona (kako je Homeini nazvao SAD) nije uspio osujetiti iranske poteze. Homeini je čvrsto vjerovao i u izvoz Islamske revolucije u druge zemlje. Prvo je pozvao na sličnu revoluciju u susjednom Iraku, koji je također imao šijitsku većinu. Međutim, iračka sekularna vlada stranke Baath imala je drugačije planove. Pokušavajući loviti u mutnome i vjerujući u oslabljenost iranske vojske pokušala se domoći naftnih polja u iranskoj provinciji Huzestan, i tako je izbio Iračko-iranski rat. Vjerojatno je tu određeni poguranac dala i CIA koja je rat vidjela kao idealnu priliku za destabilizaciju nove iranske vlasti. Međutim, dogodilo se upravo suprotno. Iranci su pružili žestok otpor, a Iračani nisu bili vični takvom načinu ratovanja, te je, nakon početnog napretka Iraka, već početkom 1982. Iran vratio sve izgubljene teritorije. Irak se potom pokušao nagoditi, no Iranci su tražili odštetu i odlazak Saddama Husseina s vlasti. To je Iraku bilo neprihvatljivo, pa je rat trajao sve do kolovoza 1988., ostavivši iza sebe ukupno 1 250 000 žrtava na objema stranama. U zanimljivom apsurdu međunarodne politike, Irak su podržavale i zapadne zemlje i SSSR, jer su se svi bojali širenja Islamske revolucije, dok je SAD kao i uvijek vodio shizofrenu politiku – s jedne je strane dostavljao oružje iranskoj vojsci, iako su im bili ideološki neprijatelji (afera Iran-Contra), s druge je pak strane napadao iranske brodove i naftna postrojenja, te čak srušio i jedan putnički zrakoplov.

Rat je pomogao Homeiniju da učvrsti svoju popularnost, te premda je donio ogromne gubitke u ljudstvu i troškovima, Iran se homogenizirao. I dan-danas je kult poginulih vojnika vrlo jak.

1988. Homeini je odlučio „popiti čašu otrova“ i pristati na primirje, no rekao je da ne žali što je odbio prihvatiti iračku ponudu 6 godina ranije. Već iduće godine Homeini je ponovno došao u fokus izdavši fetvu kojom je osudio britanskog književnika Salmana Rushdieja na smrt zbog njegove knjige Sotonski stihovi. Fetva još uvijek stoji, Rushdie je još uvijek živ, ali glavom je platio Hitoshi Igarashi, koji je knjigu preveo na japanski (fetva se naime odnosila na Rushdieja i na sve koji su sudjelovali u objavljivanju knjige, a da im je bio poznat njen sadržaj – pokušaje umorstva preživjela su još dva prevoditelja).

Homeini je preminuo 3. lipnja 1989. (zanimljivo – na isti dan kada je 26 godina ranije prozvao šaha „jadnikom“) od posljedica raka prostate. Ulice Irana preplavili su žalovatelji, a u kaosu koji je nastao deset ljudi je nasmrt izgaženo, a preko 400 ih je ozlijeđeno. Na pogrebu se okupilo 2,5 milijuna ljudi, a zbog stampeda koji je nastao, moralo ga se ponoviti. Naime, prilikom prvog pogreba rulja je nahrupila na drveni lijes, kako bi po posljednji puta vidjela tijelo, te su se potom stali otimati za komade tkanine kojom je tijelo bilo umotano (smatrali su ih relikvijama), pri čemu je tijelo skoro ispalo iz lijesa. 5 sati kasnije pogreb je ponovljen, tijelo je ovaj puta bilo u čeličnom lijesu, koji je, u skladu s islamskom tradicijom, služio samo za prijenos tijela do posljednjeg počivališta.

Homeini je još 1985. odredio kao svoga nasljednika ajatolaha Husseina-Alija Montazerija. No 1989. Montazeri je počeo pozivati na veću liberalizaciju, izjavivši da su Homeinijevi zatvori i tretman političkih protivnika gori od šahovog. Homeini je pobjesnio i uklonio Montazerija s pozicije nasljednika. Budući da nitko drugi u Vijeću čuvara revolucije nije bio mardža, iz ustava je uklonjena odredba da Vrhovni vođa treba biti mardža, čime je omogućeno da Homeinija naslijedi netko drugi. Tako je naposljetku Vrhovnim vođom postao Ali Hamnei, koji je od 1981. do 1989. obnašao dužnost predsjednika Irana.

Nakon smrti, Homeinija se obično titulira kao imama, premda je ovdje riječ o ceremonijalnoj tituli, a ne o ikakvoj vezi između njega i 12 šijitskih imama. On je prvi i jedini Iranac s tom titulom. Neki su čak implicirali da je on možda i sâm Mahdi (dvanaesti šijitski imam, koji je „sakriven“ od Allaha u dobi od 4 godine, te će se zajedno s Isusom pojaviti kako bi najavio Sudnji dan), što on sâm nije ni potvrdio ni negirao.

Oni koji su se imali priliku susresti s Homeinijem, opisuju ga kao izuzetno karizmatičnog, uvijek ozbiljnog, čak smrknutog, i vrlo koncentriranog. Krasila ga je iznimna točnost. Zbog vjerovanja u nečistost kafira (nemuslimana) kažu da nikada nije htio jesti u restoranima ako nije bio siguran da je konobar musliman. Čak i oni koji se nisu slagali s njegovom politikom, odaju mu počast kao velikoj osobi izuzetno bistra uma i goleme mudrosti.

Homeini je imao sedmero djece no dvoje je umrlo u djetinjstvu. Dva sina posvetila su se vjerskom životu, a tri kćeri udale su se u utjecajne obitelji. Od 15 njegovih unuka, gotovo svi koji su politički angažirani podržavaju reforme.

Ulazimo u mauzolej. Homeinijev grob smješten je u velikom kavezu, nazvanom zarih, lijevo od glavnoga ulaza. Pored njega nalazi se i grob njegova sina Ahmada:





Posjetitelji kroz otvore često ubacuju novac, pretpostavljam kao neku vrstu milodara:



Zarih:





Kao što smo rekli, u tijeku je upravo džuma-namaz:



Žene se zarihu moraju približiti s druge strane:



Slijeva nadesno, Mostafa Homeini, Ahmad Homeini, Ali Hamnei, Ruhollah Homeini:



Stariji Homeinijev sin Mostafa umro je u Nadžafu 1977. u dobi od 46 godina, a vjeruje se da ga je ubio SAVAK (šahova tajna policija). On je i pokopan u Nadžafu. Mlađi sin Ahmad umro je 1995. od srčanog udara u dobi od 50 godina, a neki tvrde da je i on ubijen (ili barem otrovan) od strane tajne službe zbog kritiziranja Alija Hamneija.

Homeini je želio da njegovo posljednje počivalište bude mjesto gdje će ljudi moći uživati, a ne džamija u koju će morati ulaziti s poštovanjem. Nije sasvim jasno koliko je to uspjelo.

Po izlasku iz mauzoleja vraćamo se do prednjega dijela kompleksa, gdje se nalaze kojekakve prodavaonice, razmišljamo možda čak i da ovdje nešto pojedemo, no kako nismo još previše gladni, a ni ne sviđaju nam se baš restorani, odlučujemo jesti kad se vratimo u grad.

Čini se da je ovo knjižara konzervativnije provenijencije:



Krećemo dalje prema drugoj znamenitosti koju moramo posjetiti u ovom rajonu. Još jedan pogled na kompleks:





I ulaz u metro je adekvatno dekoriran:



Prolazimo kroz ulaz metroa, pa izlazimo na drugoj strani i nastavljamo preko velikog parkirališta za taksije i prigradske autobuse prema brzoj prigradskoj cesti. Već s ove strane ceste počinje, a s druge se strane nastavlja veliki kompleks groblja Behešt-e Zahra (Zaharin raj). Riječ je o najvećem groblju u Iranu, koje je izgrađeno kasnih 60-ih godina, nakon odluke da se sva manja groblja iz Teherana presele na nekoliko velikih na rubovima grada. Iako su ovdje pokopane mnoge poznate ličnosti iz javnog života, mi nismo ovamo došli radi toga (em su nam gotovo nepoznate, em bismo izgubili jako puno vremena u pronalaženju njihovih grobova i dešifriranju imena na njima), već radi šehidskih grobova. Naime, na groblju su pokopani mnogi pali borci iz Iračko-iranskog rata (njih oko 200 000), a grobovi su im obično dekorirani iranskom zastavom i svojevrsnim „ormarićem“, u kojem se nalazi fotografija pokojnika, pismo, možda neke osobne stvari poput noža ili ručnog sata... Budući da su često nad nekim grobovima postavljene nadstrešnice od valovitog lima, sve to izgleda prilično neobično, manje kao mjesto pijeteta, a više kao nekakva kombinacija garaže i gomile poštanskih sandučića na kojima netko suši rublje. Uostalom, uvjerite se i sami:



















Ovo mi čak iz daljine liči na tržničke štandove:



Prvi pridjev koji mogu asocijativno vezati uz muslimanska groblja je „gust“. Puno je manje prostora oko groba nego na kršćanskim grobljima.

Jedna žena očito oplakuje nekog bliskog:



Pitam se gdje su ovi danas i jesu li živi:



Usamljeni grob jednoga od šehida na raskrižju dvaju grobljanskih putova:





Čini se da je ovaj iz nekoga razloga bio važniji od ostalih.

Mi ostali se polako upućujemo natrag prema metrou, Letica kaska za nama, ali ipak dolazi. Nikola slika kako to izgleda kada ste suočeni s iranskim prometom:



Nakon što smo se vratili gotovo do metro stanice, Letica kaže da bi se on još ipak malo vratio na groblje poslikati neke stvari, da mi odemo na ručak i javimo mu gdje smo nakon što poručamo.

Ostavljamo ga da slika poštanske sandučiće (kako je cinično izjavio Damir) i krećemo metroom natrag prema gradu. Imam ideju kamo bismo mogli ići – u vodiču ističu jedan mali restorančić u ulici Sa'di koji je navodno vrlo omiljen među lokalcima, a često je navala tolika da ljudi čekaju u redu pred restoranom. Hrana je gilanska (Gilan je regija na sjeveru Irana, uz Kaspijsko jezero) i po onome što vidim, trebalo bi biti dobro.

Izlazimo na stanici Sa'di i pješke nastavljamo prema sjeveru nekih 400-tinjak metara. Pribojavam se reprize scenarija iz Tabriza, no restoran postoji, i doista se pred njim tiska nekoliko ljudi, a i unutra je gužva. Damiru to nije po volji i odmah počinje prigovarati: „Zakaj si nas tu doveo? Tko zna kakva je hrana...“ Kada mu kažem da vodič preporučuje taj restoran, on ne vjeruje, budući da se već u Tabrizu razočarao u informacije iz vodiča. Pokazujem mu hrpu ljudi koja ovdje jede, što bi valjda trebao biti neki znak da je hrana dobra, ali njemu to nije dovoljno. Živcira ga što mora čekati. Nikola se isto nećka, ali ipak staje u red. Mate neće ručati s nama, ne želi opterećivati probavu, pa će se malo prošetati uokolo dok mi ne vidimo što ćemo.

Srećom, red se brzo pomiče i ubrzo smo unutra. I ovdje je sličan sistem kao onomad na autocesti – prvo na kasi odabereš što ćeš jesti i platiš, potom čekaš slobodno mjesto i hranu. Gužva je poveća, tako da i nakon uzete narudžbe (ovdje srećom natucaju engleski) moramo još čekati u stražnjem dijelu restorana dok nam se ne oslobodi mjesto. U jednom času vidimo vani Matu koji se vratio iz svoje kratke šetnje. Smije nam se i pita koliko ćemo biti unutra, da zna kad da se opet pojavi. Nadamo se da će 15-ak minuta biti dosta.

Kratka impresija restorana dok čekamo:



Konačno dobivamo mjesto pored nekog tipa, donose nam hranu i Damir mora priznati da je stvarno dobra. Više se ne sjećam što smo točno uzeli, samo znam da je opet obilovalo rižom. Gilanska je hrana inače jedna od boljih koje možete nabaviti u Iranu, jer ne jašu po uobičajenim kebabima, već imaju raznovrsnija jela od povrća, kao što je npr. mirza ghasemi (iako zvuči kao neki nogometni centarfor, to je jelo od patlidžana, češnjaka, paradajza i jaja s kurkumom) ili zejtun parvardeh (predjelo od maslina s pastom od oraha i sokom od nara).

Pred kraj ručka uzimam mobitel i skužim da mi je Letica ranije poslao poruku da kreće s groblja i pita gdje smo. Dogovaram se s njim za 10 minuta na metro stanici Sa'di. Pristiže i Mate, pa krećemo natrag ususret Letici. On nas već čeka na metro stanici, potom se svi zajedno vraćamo u metro i krećemo na jug, budući da nam je iduća postaja željeznički kolodvor. Letica priča kako je putem ovamo svjedočio nemiloj sceni u metrou. Neki se stariji čovjek počeo derati na neke cure zato što su bile u „miješanom“ dijelu metroa, vjerojatno ih želeći otjerati u ekskluzivno ženski dio. Čak ih je htio udariti štapom. Doduše, to je sve Letičina interpretacija događaja, ni on ne zna što im je ovaj točno govorio, budući da ne razumije farsi.

Što je još Letica sve vidio na groblju? Čini se da je ovo nekakva grobnica vojnih odličnika:



Pa još malo poštanskih sandučića:



Jedan od ormarića izbliza:



(bizarno je da se tu, koliko vidim, nalazi i pokojnikova slika nakon smrti)

Moguće da su ovo dva brata:



Ovi vjerojatno nisu braća. Opet, tko zna?



Širi kut:





Još par detalja:











Ovdje se nalazi i džamija (ili huseinija? ne znam). Zid sa slikama šehida na ulazu:



Unutrašnjost:



Pretpostavljam da je ovaj spomenik posvećen poginulim pripadnicima mornarice:





A pored toga se nalazi i ovo – vjerojatno veliki zajednički spomenik svima poginulima u Iračko-iranskom ratu:











(žena na posljednjoj slici ozbiljno izaziva iranske modne kanone)

Konačno se i on vratio na stanicu metroa i, prije no će krenuti da se susretne s nama, poslikao njenu unutrašnjost:



egerke @ 00:46 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 21, 2014
PETAK, 16. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro imamo doručak u hotelu. Nije ništa osobito, pekmez, maslac, med, a ako si netko želi uzeti nešto za piti, to se dodatno plaća. Imaju Pepsi i dugh. Dugh je inače slani vodenasti jogurt, sličan ajranu. U Armeniji ga zovu tan. Uz doručak ide i tradicionalni plosnati kruh. Mislim da nigdje u Iranu nisam vidio europski tip kruha, isključivo te njihove plosnate i okrugle, koji podsjećaju na pogaču. Tako ih i prodaju i smiješno je vidjeti ljude koji hodaju ulicom držeći u ruci nekoliko tih kruhova. Kao da nose nekoliko vinilnih ploča. Naravno, nose ih nezapakirane, tako da se na kruh skuplja sav smog i prašina s ceste.

Nakon doručka smo spremni za pokret . Prva stanica je trg Azadi. Taman pred polazak Mate nam objavljuje da će ostati još malo u hotelu, pa će nas stići. Jest, uhvatila ga je probava. Laughing Objašnjavam mu kako da dođe do trga Azadi, naglašavam mu da pazi, jer postoje metro stanice Azadi i Mejdan-e Azadi, a mi ćemo biti na ovoj drugoj. Pozdravljamo se i nas četvorica ostalih krećemo niz ulicu Šarijati prema metrou.

Malo niže na Šarijatiju nalazi se neki dućan koji prodaje sendviče ili takvo što. Čini se da je glavni artikl piletina, jer po lokalu visi nekoliko gumenih figurica pilića, obješenih užetom za vratove. Letica slika taj bizaran prizor:



Srećom je petak, što je njima ekvivalent nedjelje, pa je dućan zatvoren.

Spuštamo se do metro stanice Darvazeh Dovlat, gdje Letica ovjekovječuje eskalator:



To je otprilike ono što je sigurno slikati. Zanimljivo, eskalatori imaju oznaku koja upozorava žene da im rub čadora ne zapne između ograde i ruba stepenica.

Nakon 8 stanica vožnje prema zapadu, izlazimo kod trga Azadi. Još malo muvanja među autobusima lokalnog gradskog i prigradskog terminala, malo pretrčavanja, i evo konačno onoga radi čega smo došli:



(Na cesti vidite zebru. Ona ima čisto dekorativnu vrijednost.)

Mejdan-e Azadi (Trg slobode) najveći je teheranski trg, površine 50 000 m2. Ovalnog je oblika i osim što je veliko prometno križanje u koje se ulijeva pet gradskih avenija, mjesto je i raznih političkih manifestacija, obično protestnog tipa. U predrevolucionarno doba zvao se Mejdan-e Šahjad (Trg sjećanja na šahove). Na sredini trga nalazi se toranj Azadi, koji je jedna od najprepoznatljivijih vizura Teherana.

Iz veće blizine:



Bordž-e Azadi sagrađen je pod imenom Šahjad Arjamehr (Šahov memorijalni toranj) 1971., povodom proslave 2500 godina uspostave Ahemenidskog Carstva. Građevina kombinira elemente sasanidske i islamske arhitekture, a sagrađena je od 8000 blokova bijelog mramora iz okolice Esfahana koji prekrivaju betonsku konstrukciju. Arhitekt Hossein Amanat, koji je po vjerskoj pripadnosti baha'i, morao je nakon Islamske revolucije pobjeći iz zemlje (baha'iji u Iranu trpe strašnu diskriminaciju i progone jer ih islam smatra apostatima), ali je građevina preživjela. U njoj se i danas nalazi muzej koji je 2006. ponovno otvoren, nakon duge pauze.

Ovdje bi se teoretski trebala nalaziti fontana, ali trenutno nema vode:





U pravcu sjeveroistoka vidi se još jedan toranj, Bordž-e Milad, koji ćemo posjetiti popodne:



Još malo slika tornja Azadi iz svih kutova (Letica si je stvarno dao oduška):









Pogled prema sjeveru:



Toranj s istočne strane:



Pogled sada prema zapadu:





S ove se strane silazi na jednu manju terasu, odakle je ulaz u podzemne prostorije, gdje je smješten muzej. Toranj iz ovog kuta:



Plaćamo ulaznicu za muzej. Kao stranci plaćamo više, i susrećemo se s blesavim iranskim sistemom ulaznica. Naime, oni na svakoj ulaznici imaju napisanu cijenu, koja je naravno manja od stvarne cijene ulaznice. Potom vam daju toliko ulaznica koliko košta ulaz. Dakle, ako ulaz košta 150 000 riala, a na ulaznici piše 50 000, dobit ćete tri ulaznice. Ali to čak nije ni zato što su ulaznice za strance skuplje – cijena naznačena na ulaznici manja je i od cijene za domaće, pa tako i oni dobivaju više listića. Povrh svega, na ulaznici je najčešće prikazana neka posve druga znamenitost od one u koju ulazite, pa je tako teoretski moguće da za ulaz u Perzepolis dobijete ulaznice sa slikom citadele u Bamu. Džepovi su nam stalno bili puni papirića i često sam imao osjećaj kao da prodavači jedva čekaju da se riješe tih papira, pa da ih trgaju čisto proizvoljno.

Unutra nas odmah dočekuje vodičica i pita želimo li prvo otići na vidikovac. Zašto ne, muzej ćemo kasnije pogledati. Uspinjemo se liftom, prvo jednim pa drugim, i naposljetku dolazimo na vidikovac. Zapravo je riječ o natkrivenoj terasi s više prozora (to su vam oni otvori pri vrhu građevine na gornjim slikama). Pogled na trg u smjeru zapada:





Pogled prema sjeveru:



(primijetite od smoga da se gorje Alborz jedva vidi, iako je udaljeno manje od 10 km)

Iz malo veće blizine:



Pogled na istok, prema centru grada:



(dolje se vide stepenice kuda se ulazi u muzej)

Iz veće blizine:



Uobičajeni murali s (Irancima) poznatim licima – meni su poznati samo Zli Djedovi Mrazovi:



Sjeveroistok, ponovno se vidi toranj Milad:



Iz bližega:



I sâm toranj:



Zumiranje Alborza kroz smog:



Pogled odozgo niz jugoistočni krak:



I dalje na jugoistok:



Na jug:



Na jugozapad:



Ovdje se vrlo blizu (na oko kilometar i pol) nalazi aerodrom Mehrabad, do pred desetak godina glavni teheranski aerodrom, a danas isključivo aerodrom za unutrašnji promet (izuzev nekoliko hodočasničkih letova za Džedu).

Pogled prema sjeverozapadu – autobusni terminal i iza toga bezdušni blokovi:



Zum:



Selfie vašeg izvjestitelja kroz procijep na vidikovcu:



Panoramska terasa na sredini ima donji dio kupole koja se nalazi na vrhu:



Svjetlarnici:





Prozori vidikovca:



Spuštamo se stepenicama. Zbog specifične arhitekture zgrade koja se širi prema dolje, prelazimo preko nekoliko usputnih terasa. Pogled nadolje s jedne od njih:



Detalji unutrašnjosti:



Naravno da smo Nikola, Damir i ja ranije sišli, Letica je ostao još malo slikati.

Spuštamo se u muzejski prostor. Tu je maketa trga:



Tu se nalaze razne diorame koje prikazuju različite aspekte Irana, kako prirodne, tako i ekonomske, ali i zbirka minerala. Nekoliko slika:





Minerali:



Ja se odvajam od ostatka i odlazim u jedan dio muzeja u kojem nema nikoga. Izgleda da je posvećen tehnici, jer usput susrećem ovog zgodnog DJ-a:



Vraćam se do ostatka skupine, pa potom svi izlazimo van. Letica će iskoristiti priliku da poslika toranj Azadi iz još 584 kuta, a mi ćemo sjesti i pričekati ga. Nekako u to vrijeme vidimo da nam se s istoka približava Mate. Nije Iranac, nego stvarno Mate. Naravno, on nije zapamtio da su dvije stanice sličnog imena, izišao je na stanici Azadi, ali je srećom vidio toranj u daljini, pa je pješačio oko 2 km.

Izbor iz Letičinih „36 pogleda na toranj Azadi“:































Zanimljiva je građevina, ali, pobogu, što je previše je previše.

Dok je on imao ovaj svoj foto-session, mi smo odmaglili prema metrou. I to je trajalo, jer je pritom trebalo preći trotračnu cestu uokolo trga, pa nas je na kraju Letica ulovio kod stanice metroa, jer smo mi još stali kupiti kartu, vodu...

Sada se vraćamo natrag na našu polaznu stanicu Darvazeh Dovlat, pa potom krećemo ravno na jug. Možda je ovo prilika da nešto detaljnije ispričam i o samom Teheranu. Već sam natuknuo da se radi o velegradu, koji je naročito nabujao tijekom 20. i 21. stoljeća. Teheran je sve do 13. st. bio posve beznačajno selo, dok je središte ovog područja bio grad Raj, koji se nalazi 15-ak km južnije od središta Teherana i danas je praktički pretvoren u četvrt Teherana.

Po svom smještaju, Teheran ima nekih sličnosti sa Zagrebom – sa sjevera ga štiti planinski lanac Alborz, koji odvaja središnju iransku visoravan od prikaspijskog područja. Iako je centar grada desetak kilometara južnije od Alborza, grad se s vremenom sve više počeo približavati gorju. Usto, čitav je teren blago nagnut od sjevera prema jugu. Sjeverni Teheran je bogat, liberalan i podsjeća na neke zapadnije gradove – recimo na Istanbul. Južni Teheran je siromašniji i konzervativniji, ali i jeftiniji, pa se većina prosječnih smještajnih kapaciteta nalazi u južnijem dijelu grada. Nadmorska visina varira od 1200 do 1980 metara.

Prvi značajniji događaj u povijesti Teherana bila je planirana izgradnja palače, koju je htio izgraditi Karim Han Zand, iranski vladar u 18. st., u onom međurazdoblju između Safavida i Ghadžara. Međutim, predomislio se i svoju prijestolnicu preselio u Širaz. Teheran je glavnim gradom postao 1795., kada se ghadžarski kralj Agha Mohammad Han okrunio u gradu. Veliko urbanističko preoblikovanje grada dogodilo se u doba Reze Šaha, 20-ih i 30-ih godina 20. st., kada su srušene mnoge stare zgrade, izgrađene nove, te projektirane široke gradske avenije. Pritom su nastradali i mnogi stari spomenici, poput citadele, gradskih zidina, mnogih parkova (iako je i danas Teheran grad s vrlo velikim brojem parkova – što se ne bi reklo s obzirom na betonsku džunglu koju uglavnom vidite oko sebe), a smanjen je i teheranski bazar. Zahvati bi se mogli usporediti s onima koje je u Parizu poduzimao barun Hausmann.

1943. u gradu je održana poznata Teheranska konferencija na kojoj su Roosevelt, Churchill i Staljin donijeli odluku o iskrcavanju u Normandiji, kao i o budućoj podršci jugoslavenskim partizanima umjesto četnicima.

Mohammad Reza Pahlavi nastavio je s velikim urbanističkim zahvatima svog oca, kako bi posve osuvremenio lice grada. Mnogi od tih projekata dovršeni su nakon Islamske revolucije, a započeti su i novi, ponajprije stanogradnja kako bi se zbrinulo mnoge nove doseljenike.

Tijekom iračko-iranskog rata Teheran je bio čestom metom napada iračkih Scudova.

Grad se inače nalazi u seizmički vrlo aktivnom području i iranska se vlada ozbiljno bavi mišlju da preseli prijestolnicu u neki drugi grad, budući da bi uz ovakav rast stanovništva potres mogao imati katastrofalne razmjere (zadnji veliki potres bio je 1830.). Plan predviđa postupno seljenje 163 državne tvrtke iz grada (proces je već počeo s obrambenom industrijom koja se izmješta), a potom i administrativno imenovanje nekog drugog grada glavnim. Zasada su kandidati Šahrud, Esfahan i Semnan. Računa se da bi gradsku populaciju trebalo smanjiti za nekih 5 milijuna.

Inače, kada govorim o kaotičnom teheranskom prometu, valja napomenuti da u gradu ima oko 3 milijuna automobila, od toga su većina neekološki Paykani. Odatle smog. Vjeruje se da svaki dan 27 Teheranaca umre zbog problema prouzrokovanih smogom. Smogu dodatno pogoduje Alborz, koji blokira dotok svježeg zraka s Kaspijskog jezera, te onemogućava njegovo razilaženje.

Dok se vozimo prema jugu klima u metrou radi nenormalno. Mislim, istina da je vani vruće, ali ne trebaju baš toliko nafrljiti klimu, nekoga bi mogao udariti infarkt zbog temperaturne razlike. Zanimljivo je inače da, premda su temperature u Iranu ljeti visoke, vrućina ipak, uz jedan izuzetak, nije bila nepodnošljiva, budući da je zrak suh.

egerke @ 21:34 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 13, 2014
ČETVRTAK, 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ne gubimo previše vrijeme, odmah se spremamo i rano krećemo prema autobusnom kolodvoru. Uzimamo lokalni autobus u susjednoj ulici (onaj koji smo Letica i ja htjeli čekati prije nego su se umiješala ona dvojica i odvezla nas autom). Međutim, iako su nam rekli da je to upravo ta linija, Damir nije siguran i želi da netko od nas pita je li to autobus za kolodvor. Svi jednako dobro (ne) govorimo farsi, azerski tek mrvicu bolje, a vrlo je malo vjerojatno da vozač autobusa znade išta osim farsija i azerskog, pa tako Damirovo nagovaranje da pitamo uvijek dobiva jedan te isti odgovor: „Pitaj, ako ne vjeruješ.“ Na koncu se ipak odlučuje sâm pitati, na nekoj čudnoj mješavini gestikulacije i riječi otobus i terminal. Izgleda da je odgovor potvrdan jer se vraća do nas umiren.

Autobus nas iskrcava pored autobusnog kolodvora. Ispred njega je veliko parkiralište na kojem se nalazi uobičajeni prizor u ovim zemljama – hrpa privatnih automobila, taksija i minibusa, oko kojih vas salijeću njihovi vozači u nadi da ćete odustati od autobusa i poći na svoju destinaciju baš s njima, naravno, za cijenu skuplju od autobusne.

Mi međutim imamo kartu (nije da baš znamo što na njoj piše, to je komad papira s hrpom perzijskih natpisa, prepoznajemo tek brojeve i onda dešifriramo što je vrijeme polaska, a što broj sjedala). Srećom su nam još prethodni dan dečki rekli s kojeg će perona krenuti naš bus, tako da nemamo problema s lutanjem uokolo, premda ima više autobusa za Teheran. Zanimljiva je stvar da se u Iranu obično rute ispišu pomoću slova koja se izravno nalijepe na staklo. Naravno, to ne sprečava vozača da vozi i drugim rutama, pa tako imate slučaj da vam na autobusu piše Kerman-Širaz, a vozi iz Teherana za Istanbul. Sve se nedoumice lako riješe komunikacijom – naravno, ako znate farsi, ali tada ste po svoj prilici Iranac, pa vas to ionako ne zbunjuje.

Nabavljamo još neke kekse i vodu, a potom se smještamo na peronu gdje već čeka naš autobus. E sad, autobusi u Iranu se ugrubo dijele u dvije velike skupine: mahmuli i VIP. Mahmuli znači „običan“ i obuhvaća autobuse vrlo širokog raspona kvalitete – od nečega u stilu firme Krstić i sin, pa do solidnih autobusa kakve nalazimo i u Hrvatskoj. VIP autobusi su nešto skuplji, ali i dalje besramno jeftini (cijena Tabriz – Teheran je pedesetak kn, a riječ je o 600 km vožnje). Nadalje, VIP autobus je veličine našeg međugradskog autobusa, ali umjesto 50 sjedala, u njemu se nalazi dvadesetak. Razmak među redovima je otprilike dupli, tako da se sjedala mogu spustiti do nekih 45°. Također, u jednom se redu nalaze tri sjedala – dva s jedne i jedno s druge strane prolaza. Obavezna je klima, a unutrašnja se oprema razlikuje – u ovome je svako sjedalo imalo utičnicu i televizor u naslonu sjedala ispred. Usto svaki bus ima i stjuarda koji vas poslužuje prigrizima i pićima – iako, ruku na srce, ne čini to toliko često kao u Turskoj, obično samo na početku rute i to je to. Prtljaga se prilikom ukrcavanja u bunker numerira slično kao na garderobi – putnik dobije neku gumenu alkicu s brojem pod kojim je zavedena njegova prtljaga i pomoću iste ju podiže prilikom iskrcaja.

Smještamo se u bus, uživamo u udobnosti, i započinje truckanje prema Teheranu. Iako je vožnja trajala nekih 6-7 sati, uglavnom sam ju proveo u kunjanju, nadoknađujući skraćeno spavanje. Mogu jedino primijetiti da su iranske autoceste dobre, slične turskima, a kako bi se spriječilo divljanje vozača, postoji obaveza – barem za vozače službenih vozila, kao što su autobusi i kamioni – da otprilike svakih 2 sata vožnje stanu na policijskim kontrolnim točkama i predaju listiće tahografa na uvid. Isto tako, povremeno pored autoputa na istaknutoj platformi stoji neki auto potpuno skršen u nesreći, kao zlokobni podsjetnik na prebrzu vožnju.

Inače, unatoč kaotičnoj vožnji Iranaca, valja priznati da jednu stvar poštuju više od nas – ležeće policajce. U slučaju nailaska na jedan od njih drastično smanjuju brzinu i praktički se šuljaju preko njega, da bi odmah potom raspalili po gasu.

Čitavu vožnju prema Teheranu obilježile su tek dvije anegdote. Prvo smo stali na nekom odmorištu nedaleko Zandžana. Autobus se zaustavio na pumpi da dotoči gorivo, ali je pustio putnike da izađu i pješice odu do zgrade malo dalje gdje se nalaze WC-i, kafić, prodavaonice... I mi odlazimo na WC, koji izgleda šokantno. Čučavac koji smrdi toliko da ne mogu disati. Vrata su neka teška i metalna, i kako sam ih zatvorio za sobom, na trenutak ih prilikom otvaranja ne uspijevam pomaknuti. U djeliću sekunde dok se hrvam s njima pomišljam kako bi bilo da u ovoj smrdljivoj rupčagi moram provesti neko vrijeme dok netko ne razvali vrata, ali srećom vrata gotovo odmah popuštaju i ja brže-bolje napuštam to grozno mjesto. Srećom, u Iranu se i u najgroznijim zahodima može naći sapun.

Izlazim na parkiralište i upućujem se prema autobusu koji još uvijek stoji na pumpi. Dolazim do njega i vidim da je prazan te da su mu vrata zatvorena. Dolaze još i Damir i Letica, a onda vidimo vozača kako kreće s autobusom i prolazi pored nas. Damir naravno počinje panično vikati da bus odlazi s našim stvarima, ali mu ja samo pokazujem da se vozač uputio prema zgradi sa zahodima kako putnici ne bi morali hodati skroz natrag do pumpe. Uostalom, baš bi se pomogao s našim vešom i tko zna čime još. Da ne govorim da se vozimo s autobusom službene kompanije, a ne nekim kokošarom.

Krajolik uokolo odmorišta:



Krećemo dalje. Nakon nekog vremena ponovno stajemo, ovaj put na ručak. Ulazimo u restoran na odmorištu, koji funkcionira kao menza: gost prvo na blagajni kaže što hoće i plati, potom ode na pult s računom i pokupi hranu. Ima tek jedan manji problemčić – kompletan meni je na perzijskom pismu. Čak i ako uspijemo dešifrirati, ne znamo što je točno koje jelo. Odlučujemo se stoga za obrnuti pristup – odlazimo izravno na pult, te uz malo gestikulacije pokušavamo objasniti da ćemo prvo odabrati hranu, pa potom neka ženska na blagajni zaključi što je to i naplati nam. Naravno, s cijenom u tomanima.

Na kraju ispada da se samo ja odlučujem za jelo, drugi nisu gladni. Ovaj puta jedem nekakav đuveč, ponovno s velikim količinama riže. Iranci redovno uz jela trpaju ogromna brda riže koje ima više nego glavnog jela. Obično ju pospu šafranom i sjemenkama nara (katkada znaju biti i komadići mesa ili grožđice). S obzirom da je riža močvarna biljka za čiji je uzgoj potrebno puno vode, nije mi jasno gdje se u prilično suhom Iranu nađe dovoljno vlažnih područja za ispuniti sve potrebe za rižom. Riža se inače kaže berendž, što je preko turskoga pirinç u srpskome dalo pirinač.

Nastavljamo vožnju dalje prema Teheranu, ovo bi trebao biti Ghazvin:



(katkada ga pišu i Kazvin, premda je prvi glas te riječi sličan arapskom glasu ain)

I dok se mi tako vozimo prema Teheranu, napisat ću ponešto o samom Iranu. S površinom od 1 648 195 km2, Iran je 18. najveća država na svijetu, više nego duplo veća od Turske. Ima preko 77 milijuna stanovnika. Prostire se između Kaspijskog jezera i Perzijskog zaljeva, a većina zemlje leži na visoravni, koju od mora odvaja mlado nabrano gorje Zagros. Iran se nalazi u seizmički aktivnom području i prilično su česti razorni potresi. Od sredine prema istoku nalaze se dvije velike pustinje, Dašt-e Kavir i Dašt-e Lut. Sjeverno područje, uz Kaspijsko jezero, ima znatno umjereniju klimu, dobiva mnogo kiše (štoviše, Irancima je to atrakcija, pa mnogi posjećuju to područje samo da bi uživali u kiši), zbog čega je šumovito i zeleno. Ostatak iranske visoravni je suh i vruć, no vrućine se zbog suhoće zraka lakše podnose. Iran nema duljih rijeka, osim na granicama (Araks, Karun, Šat-el Arab).

Područje Irana dom je nekima od najstarijih svjetskih civilizacija – Elamci su ovdje stvorili svoju državu na prelasku iz 4. u 3. st. pr. Kr. Prvi koji su ujedinili državu bili su Medijci, koji su 625. pr. Kr. stvorili svoje carstvo, koje je postalo regionalnom silom. No tek će za vrijeme Ahemenida perzijska država doživjeti svoju potpunu afirmaciju. Svi veliki perzijski kraljevi za koje smo iz povijesti učili da su se ustremili na Grčku – Kir, Darije, Kserkso – pripadali su dinastiji Ahemenida. Ahemenidsko carstvo utemeljio je Kir Veliki 550. pr. Kr., a trajalo je do 330. pr. Kr., kada ga je srušio Aleksandar Veliki. U čitavom svijetu Aleksandra smatraju velikim državnikom, jedino ga u Iranu mrze. Detaljnije ću o tome kada dođem do Perzepolisa. Ipak, zanima me kako se Makedonija i Iran slažu...

Nakon što se Aleksandrovo carstvo raspalo, na površinu su isplivali prvo Parti, a potom Sasanidi, koji su 224. po Kr. ponovno učinili Perziju regionalnom silom. 633. Iran napadaju Arapi s juga, donoseći novu religiju – islam, koji ubrzo potiskuje staru manihejsku i zoroastrističku religiju. Arapi su Perziju posve zauzeli 651., no Perziji se dogodilo nešto slično kao i Grčkoj s Rimom – kulturno je nadjačala svoje osvajače i oplemenila njihovu kulturu. Iako Iranci preziru Arape i užasno se uvrijede ako ih netko zamijeni s njima, činjenica je isto tako da su gorljivi muslimani. Perzija je postala jezgrom šijitizma, sljedbe u islamu koja vjeruje da samo Allah može odabrati onoga tko će bdjeti nad islamom i duhom Kur'ana (ta se osoba kod šijita naziva imamom; za razliku od njih, kod sunita je imam obični vjerski poglavar). Šijiti žive uglavnom u Iranu,. Azerbejdžanu, dijelu Iraka, Sirije i Libanona (tzv. šijitski polumjesec), a vjeruju da je nakon Muhamedove smrti vodstvo nad muslimanskom zajednicom preuzeo Muhamedov zet Ali, suprug njegove kćeri Fatime. Za razliku od šijita, suniti vjeruju da je Ali tek četvrti od kalifa. Šijiti vjeruju da je nakon Alija Allahov odabir prelazio na još nekoliko imama, a njihov se broj razlikuje: pet, sedam ili dvanaest, s tim da su ovi koji vjeruju u dvanaest imama najbrojniji.

Najviše su za „perzijanizaciju“ islama na području Irana učinili Abasidi, dinastija koja je 750. zbacila Umajadski kalifat, te uvela Perziju u „Zlatno doba“ u 10. i 11. st. U to se vrijeme radilo i na kultiviranju perzijskog jezika kako bi se spriječila arapska asimilacija. Tada stvara i jedan od najznačajnijih perzijskih pjesnika, Firdusi. Tijekom 10. st. sa sjevera dolaze turkijska plemena koja Abasidi isprva koriste za svoje ratnike, a potom se iz toga rađa snažna perzijsko-turska mješavina koja će kulminirati u Horezmijskom Carstvu. Početkom 13. i pred kraj 14. st. Perziju su napali Mongoli pod Džingis-kanom, odnosno Timurom, u oba navrata počinivši strašne masakre stanovništva (prema nekim tvrdnjama, stanovništvo Perzije se tek u 20. st. vratilo na razinu otprije Džingis-kanovog napada). Zanimljivo je međutim da bi uvijek nakon tih pokolja osvajači usvojili perzijsku kulturu. Početkom 16. st. na vlast dolazi dinastija Safavida, čime Perzija ponovno postaje snažnom državom koja se s Turskim Carstvom bori za prevlast na Bliskom Istoku. Safavidi su Perzijom vladali preko 200 godina, da bi potom uslijedilo razdoblje nemira i građanskih ratova, nakon čega je 1794. na vlast došla dinastija Ghadžara. Razdoblje Ghadžara u Perziji je razdoblje propadanja, siromašenja, uništavanja. Krajem 19. st. Iran je izgubio dosta područja u korist Rusije (prvenstveno u srednjoj Aziji), što je dovelo do narodnih nemira i zahtjeva za donošenjem ustava i stvaranjem parlamenta. To je i učinjeno, parlament je oformljen 1906., da bi već dvije godine kasnije bio ukinut. Borba se međutim nastavila, ali Ghadžari su se održali na vlasti sve do 1921. i vojnog udara koji je izveo Reza Kan, koji se potom proglasio šahom i oformio dinastiju Pahlavi. Reza Šah (kako ga danas zovu u Iranu) htio je napraviti nešto slično Atatürku u Turskoj – pretvoriti Iran u modernu državu, no nije imao ni karizme ni umijeća u tome, pa su njegove reforme naišle na otpor kod konzervativnih slojeva stanovništva. Upravo je Reza Šah 1935. promijenio ime države iz Perzija u Iran, što znači „zemlja Arijaca“. Dok je u isto vrijeme Hitler po Europi širio svoje tlapnje o arijevskoj rasi, Iranci su pokazali tko su doista Arijci (naime, to je bio izvorni naziv za iranska plemena nakon njihovog odvajanja od najbližih srodnika, Indijaca). 1941. Reza Šah Pahlavi prisiljen je abdicirati u korist svoga sina Mohammada Reze Pahlavija, čija će politika kasnije biti izravan uvod u Islamsku revoluciju i ono što se kasnije događalo s Iranom. Ali o tome nešto kasnije.

Mi se konačno približavamo Teheranu. Iranski glavni grad golema je košnica od preko 14 milijuna ljudi u svom metropolitanskom području, koji se smjestio ispod planine Alborz. Zbog ogromnog broja automobila, grad se gotovo stalno kupa u oblaku smoga. Kako je relativno kasno postao glavnim gradom Irana (32. u njegovoj povijesti pod raznim inkarnacijama), to je moderan i ne pretjerano lijep grad. Ipak, na neki čudan način, Teheran ima određenu dozu šarma, pogotovo u sjevernim, bogatijim i liberalnijim dijelovima.

O Teheranu ću još pisati, a sada mogu reći da smo vozača zamolili da nas ostavi nedaleko metro stanice koja nam odgovara, kako ne bismo morali klipsati od autobusnog kolodvora (jednog od tri glavna – ovaj se obično u govoru zove Terminal-e Aržantin, Argentinski terminal, nazvan prema obližnjem trgu).

Autobus nas iskrcava na nekoj brzoj gradskoj cesti, odakle moramo još nekih desetak minuta hodati na sjever, do stanice metroa. Sredina je popodneva, poprilično je vruće, no srećom uspjeli smo se odmoriti u busu, pa imamo snage za nošenje.

Dolazimo na stanicu metroa. Teheranski metro je spasitelj grada. Trenutno ima 4 linije, s ukupnom duljinom od 130 km. Dvije se još grade, a u planu su još dvije. Izgradnja se planirala još od sedamdesetih godina, čak se nešto i počelo graditi (izvođači su bili Francuzi), ali je dolazak Islamske revolucije to prekinuo i tek je 2001. otvorena prva linija. Prevozeći oko 2 milijuna ljudi dnevno, metro je pomogao barem malo umanjiti problem smoga i prometnog krkljanca u ovom zagušenom gradu. Cijena jedne vožnje je oko 1 kn, s tim da se mogu kupiti magnetne kartice za jednu ili dvije vožnje, koju poništite prilikom ulaska u sistem, a kad ste unutra možete se voziti koliko god hoćete. Vozila dolaze iz Kine (nisam slikao, zbog osjetljive prirode fotografiranja infrastrukture u Iranu), i sva su u jednom komadu, povezana zglobovima. Prvi i zadnji vagon, te pola drugog i pola predzadnjeg rezervirani su isključivo za žene i odvojeni plastičnim vratima, premda žene mogu putovati i u ostalim dijelovima vlaka (dok muškarci ne mogu u ekskluzivno ženski dio).

Idemo tri stanice linijom 2, pa potom pet stanica linijom 4, do stanice Darvazeh Dovlat. Po izlasku nalazimo se na Aveniji Enghelab (Revolucija). 400-tinjak metara prema istoku skrećemo u ulicu Šarijati, nazvanu po sociologu Aliju Šarijatiju, ideologu Islamske revolucije. Naš bi hotel trebao biti u jednoj od uličica pored ulice Šarijati. Adresa hotela je „uličica Niru, blizu kina Iran, između Maleka i Taleghanija, ulica Šarijati, Teheran“. Teoretski, u Iranu postoje kućni brojevi, i oni su čak vidljivo i istaknuti. No ti brojevi zapravo pokazuju poslovne prostore, tako da je moguće da jedna kuća ima više kućnih brojeva, ali oni će vam biti relevantni samo ako tražite neki lokal. Ako pak tražite nešto što se nalazi u samoj zgradi, onda ćete dobiti onakvu opisnu adresu i ići na blef.

Problem koji mi imamo (a ne znamo da ga imamo, nasreću – naročito je dobro da Damir to ne zna) jest taj da ulica Šarijati ima 15-ak km dužine. Srećom, hotel ipak jest u donjem dijelu, samo do tamo moramo hodati barem kilometar. Letica pita nekog tipa, koji čak zna engleski, i on nam potvrđuje da smo blizu. Naposljetku, evo nas pred hotelom Sasan. Ulazimo unutra, dvojica tipova na recepciji malo šepaju s engleskim, dajem im vaučer, i čini se da je ipak sve u redu. Dvije sobe, jedna trokrevetna, jedna dvokrevetna, za dva noćenja s doručkom. Oko 23€ po osobi za jedno noćenje. Uspinjemo se na naš kat, lift ima zgodnu foru da počne puštati glazbu tek kad krene i prestaje isti čas kad se zaustavi. Letica i ja smo u dvokrevetnoj, ostatak u trokrevetnoj. Imamo čak i zahod s normalnom školjkom, čujem Damira kako oduševljeno viče iz druge sobe. Čini se da je sada njega počela mučiti probava, Mate zasad uspješno odolijeva.

Nakon kratkotrajnog osvježenja, odlučujemo se malo prošetati do grada. Relativno blizu nas je bivša američka ambasada, pa ćemo barem dotamo, a za ostalo ćemo vidjeti.

Vraćamo se ulicom Šarijati do trga Taleghani (taj je nazvan po uvaženom kleriku koji je pretrpio mučenja u doba zadnjeg šaha, ali je ipak doživio Revoluciju), gdje slikam fontanu:



Primijetite visinu rubnjaka. To je nužnost jer jedino to može zadržati vozače od toga da krate put preko pločnika, cestovnih otoka i sličnog.

Nastavljamo dalje ulicom Taleghani prema ambasadi, a usput bilježim zanimljiv motiv:



Možda se ne vidi baš najbolje, no slika prikazuje Hrvatsku u poprilično neobičnim granicama – izgleda kao da se NDH spojila s Mađarskom. Istovremeno, Bosna se preselila na mjesto Crne Gore, a Slovenija je progutala Austriju. Nama to izgleda smiješno, možda čak i nečuveno, no koliko ljudi u Hrvatskoj zna točno razgraničenje Indije i Bangladeša? A mi smo Irancima otprilike jednako relevantni kao nama Indija i Bangladeš.

Ubrzo dolazimo i do bivšeg američkog veleposlanstva, koje se danas zove „Američka špijunska jazbina“. U zgradi koja je od 1951. do 1979. bila veleposlanstvo danas se nalazi centar za obuku Revolucionarne garde, pa je tako nemoguće fotografirati (a osim toga, već je i sumrak). Ambasada je okružena zidom na kojem su naslikani slikoviti antiamerički murali, s porukama „Smrt Americi“, prikazom američkih bombardera, slikom Kipa slobode koji umjesto lica ima mrtvačku glavu i slično. Nakon Islamske revolucije i talačke krize u veleposlanstvu, SAD nemaju diplomatske odnose s Iranom, a konzularne poslove za njih obavljaju Švicarska (u Iranu), odnosno Pakistan (u SAD-u).

Upletenost SAD-a u iransku politiku počinje 1953. Dvije godine ranije premijerom Irana postao je Mohammad Mossadegh. Odmah je počeo provoditi opsežne socijalne reforme, kako bi poboljšao položaj najsiromašnijih Iranaca. No najvažniji njegov potez bio je odluka da nacionalizira iransku naftnu industriju i izvore nafte, koji su dotada bili u rukama stranaca, prvenstveno Britanaca. Time je došao u sukob s Velikom Britanijom, no trebalo je pričekati neko vrijeme, dok na vlast ponovno ne zasjedne Winston Churchill. Britanci su na sve načine pokušavali natjerati Mossadegha da opozove odluku i da iransku naftu vrati „pravom“ vlasniku (njima, naravno), uvevši i embargo, čime je znatno otežana jedna od glavnih Mossadeghovih zamisli, naime da zaradu od izvoza nafte upotrijebi za poboljšanje uvjeta života Iranaca, prvenstveno najsiromašnijih. Naposljetku, kada je Mossadegh odlučio prekinuti diplomatske odnose s njima, odlučili su se za očajničku mjeru – nasilnu smjenu Mossadegha. Budući da su sami za to bili preslabi, odlučili su se osloniti na pomoć CIA-e. Amerikanci su nakon Eisenhowerova dolaska na vlast također bili zainteresirani, naime, Mossadeghove su ih mjere previše podsjećale na komunizam (iako je Mossadegh otvoreno tvrdio da mu se komunizam gadi), a u Americi je upravo vladao makartizam. Uslijedila je Operacija Ajax, prva operacija kojom je CIA uklonila nekog demokratski izabranog vođu neke svjetske države. Glavni operativac je bio šef CIA-inog odjela za Afriku i Bliski Istok, unuk Theodora Roosevelta, čovjek komičnoga imena Kermit Roosevelt. Uslijedio je propagandni rat protiv Mossadegha i pritisak na šaha da ga smijeni. Šah je oklijevao, budući da je Mossadegh imao veliku podršku u narodu. Zato se agresivnom propagandom kako je Mossadegh „sovjetski čovjek“ išlo za razvijanjem animoziteta prema njemu u konzervativnim vjerskim krugovima. Infiltrirani CIA-ini operativci prikazivali su se kao socijalisti i nacionalisti i slali prijetnje konzervativnim muslimanima ako ne budu podržali Mossadegha, kako bi stvorili lažnu predodžbu da Mossadeghovi pristaše prijete svojim neistomišljenicima. Usto je CIA obilato podmićivala šaha da konačno napravi ono što se od njega traži, te je konačno u kolovozu 1953. Mossadegh smijenjen, a šah se potom na nekoliko dana skrivao u inozemstvu. CIA je brižljivo isplanirala huškanje dviju suprotstavljenih frakcija, iz čega je na kraju proizašao vojni udar, a vlast je preuzeo CIA-in čovjek, general Fazlollah Zahedi. Cilj je postignut, iranska je nafta ponovno potekla prema svijetu, a stranci su nastavili ubirati profit od iste. Ipak, Amerikanci su, kao nagradu za dobro obavljen posao, dobili veći udio u crpljenju iranske nafte.

Šah je američku podršku shvatio kao znak da može nastaviti sa sve autokratskijom politikom. Politički su protivnici bili hapšeni i premlaćivani ili čak ubijani (Mossadegh je izbjegao smrt, ali je do kraja života ostao u kućnom pritvoru), a šah je nesmiljeno trošio novac (recimo, prilikom proslave 2500 godina Perzijskog Carstva, sagradio je pored Perzepolisa pravo selo od šatora za svoje uzvanike, a svaki je šator imao kupaonicu s mramorom, hrana se dovozila iz pariškog restorana Maxim...). Iran se ponovno podijelio: s jedne je strane bila bogata prozapadna elita, bliska šahu, s druge su strane bili siromašni i neobrazovani, često i konzervativni muslimani. Dva se Irana nisu razumjela, nisu se ni željela razumjeti. Negdje u sredini, ali u poluilegali, bile su progresivne struje iranske ljevice, koja se borila i protiv vjerskog fanatizma i protiv šahove dekadencije. Stvari su zakuhale tijekom 1978., kada je Iran zahvatila serija štrajkova. Protiv šaha se ujedinila čitava država: liberalni, konzervativni, nacionalisti, marksisti, islamisti...svi su tražili njegov odlazak. Naposljetku, u siječnju 1979. Mohammad Reza Pahlavi i njegova treća žena Farah Diba pobjegli su iz Irana u Egipat. Odmah potom, u veljači, iz svoga se egzila u Francuskoj vratio Ruhollah Homeini, heroj konzervativnoga dijela Irana. Pod njegovom karizmom u Iranu je proveden referendum i uvedena je islamska republika. A potom je uslijedio „zeleni teror“, obračunavanje s ostalim frakcijama koje su sudjelovale u rušenju šaha. Diljem Irana izbile su demonstracije, no ubrzo su ugušene. Šah je u međuvremenu zbog teške bolesti otišao u SAD na liječenje. Narod u Iranu zahtijevao je od Amerikanaca da ga izruče kako bi mu se sudilo. Amerikanci su to odbili, što je 4. studenog 1979. rezultiralo napadom na američko veleposlanstvo, njegovim zauzećem i uzimanjem prisutnih kao talaca. Pedeset dvoje ljudi provelo je idućih 444 dana u veleposlanstvu, sve dok nisu oslobođeni u siječnju 1981. U međuvremenu, Jimmy Carter je izgubio izbore, a na čelo SAD-a stigao je Ronald Reagan. Mohammad Reza Pahlavi preminuo je 27. srpnja 1980. u Kairu.

Amerika je Islamskom revolucijom doživjela poraz svoje politike, a čini se da je imala svoje prste i u izazivanju Iračko-iranskog rata, potaknuvši preko svoga još tadašnjeg saveznika Saddama Husseina rat s ciljem destabilizacije nove vlasti. Unatoč 8 godina ratovanja, irački (a ni američki) cilj nije postignut. Homeini je umro 1989., naslijedio ga je Ali Hamnei, koji je u vrijeme Homeinija bio predsjednik, Iran je postupno postao manje konzervativan, ali i dalje odolijeva američkim pritiscima. U posljednje se vrijeme govorka o ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa, ali jedno je sigurno – ova zgrada više nikada neće biti američko veleposlanstvo.

Nakon pogleda na veleposlanstvo izvana (točnije, na zid koji ga okružuje) zaobilazimo ga sa stražnje strane (gledajući usput podeblje štakore u kanalu pored veleposlanstva), kupujemo vodu, te potom dolazimo do jednog parka unutar kojega se nalazi tzv. Kuća umjetnika. Riječ je o nekakvoj kombiniranoj zgradi u kojoj se nalazi kazalište, izložbeni prostor i restoran. Mi dolazimo radi ovog potonjeg. Restoran ima na prvom katu terasu s pogledom na park. Naručujemo hranu koja je solidna, ali ništa posebno. Ovo i nije mjesto gdje bismo probavali izvornu iransku hranu (ja se sjećam da sam jeo neki curry). Gledamo druge goste, primjećuje se da je ovo liberalnija sredina – žene nose vrlo nemarne hidžabe, sunčane naočale su im na vrhu glave, pa tek onda počinje hidžab, jako su našminkane... Inače, još jedan kuriozitet u Iranu su operacije nosa. Iranci prirodno imaju velike nosove, ali ih zbog estetskih razloga smanjuju. No dok je kod nas to nešto što se uporno poriče (pogotovo ako ste javna osoba, kolikogod to bilo vidljivo iz rutinske usporedbe vaših slika „prije“ i „poslije“), u Iranu je operacija nosa statusni simbol. Samo u Teheranu ima 3000 plastičnih kirurga, a godišnje se u Iranu izvede do 90 000 operacija remodeliranja nosa. I sve su poprilično skupe, iznos jedne operacije premašuje mjesečnu plaću. Ali ipak se nekako skupi. Oni koji ne uspiju skupiti, uvijek imaju mogućnost jednostavno staviti flaster na nos i glumiti kao da su imali operaciju. Neki to doista i rade.

Mati se prilikom ove večere događa isto kao i večer ranije u Tabrizu – tijekom večere traži još jedno piće, konobarica prima narudžbu i zaboravlja mu donijeti. Izgleda da ga ignoriraju. Previše liči na Iranca. Laughing

Doista, u nekoliko sam se navrata skoro obratio nekim nasumičnim likovima na ulici jer sam mislio da je Mate. Čovjek se fizionomijom savršeno uklapa u iranski prosjek.

Nakon večere zaključujemo da smo umorni i da bi bilo najbolje da odemo ranije spavati, kako bismo sutra maksimalno iskoristili dan. Vraćamo se dakle u hotel. Prije hotela nabavljamo novu turu bezalkoholnih piva s okusom. Moram priznati da sam se navukao na eksperimentiranje s istima.

Hotel ima kompjutor za internet, ali je spor. Postoji i wi-fi, ali boljka je da je većina stranica blokirana. Službeno, u Iranu je blokiran i Facebook (nakon prosvjeda poslije predsjedničkih izbora 2008., koji su organizirani preko Facebooka, odlučilo se stati na kraj tomu) no u svakom kafinetu – kako ovdje zovu internetske kafiće – moguće je uz nekoliko kodova zaobići vladinu cenzuru. Ne i s wirelessa, doduše...

Bizarna je stvar da je blokiran Advance.hr, iako je riječ o stranici lijeve provenijencije, koja inače podržava i iransku politiku. S druge strane, moguće je komotno čitati Jutarnji.hr.

Još jedan (prilično loš) Nikolin kadar njihove sobe:



Ovaj paravan im dijeli sobu na pola. On i Mate su iza, a Damira su ostavili ovdje u predvorju.

Ha ništa, sutra onda u obilazak Teherana...

egerke @ 16:18 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.