Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
ponedjeljak, rujan 3, 2012
SUBOTA 7. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Budimo se u cik zore. Vozimo se uz crnomorsku obalu. Vozili smo se i jedan dio noći, ali to nismo vidjeli. Cesta u ovom dijelu kao na talijanskoj obali Jadrana ide izravno uz obalu, a i izgled mora podsjeća na talijanski Jadran: 



 

Uz crnomorsku obalu naselja su smještena u vrlo uskom obalnom pojasu, iza kojega se uzdižu brda. Ovo je već predgrađe Trabzona: 

 

Trabzon ima oko 230 000 stanovnika i glavno je središte istočne crnomorske obale. Grad su prema tradiciji osnovali kolonisti iz Mileta 756. g. pr. Kr. U antičko je doba bio poznat kao Trapezunt. Upravo je Trapezunt bio prvi grčki grad u koji su 399. g. pr. Kr., nakon 2 godine potucanja po visoravnima Anatolije, prispjeli grčki plaćenici koje je perzijski kraljević Kir Mlađi unajmio za borbu protiv svoga brata Artakserksa II. Kir je u bitci poginuo, a plaćenici su bili prepušteni sami sebi. Čitav put te grčke vojske opisao je povjesničar Ksenofont u svom dijelu Anabaza, koje zbog svog jasnog i preciznog jezika spada među prva djela u nastavi klasične filologije. Ksenofont je također bio jedan od spomenutih plaćenika. 
Grad je kasnije bio središte Pontskog kraljevstva, a u 1. st. pr. Kr. pao je pod Rimljane. Zbog svog važnog prometnog položaja u to se doba dograđuje njegova luka, kao i ceste koje od obale vode prema Armeniji i Iranu. 258. grad su opljačkali Goti, i unatoč obnovi trebalo je proći još 600-tinjak godina da opet stekne važnost, kada su obnovljene trgovačke veze i Put svile. U to vrijeme poznat pod imenom Trebizond, grad je bio i važno mjesto trgovinske razmjene između Bizanta i muslimanskih krajeva. Nakon Četvrtog križarskog rata 1204., pod patronatom gruzijske kraljice Tamare, ustanovljeno je Trebizondsko carstvo, bizantinska država-sljedbenica, koja je postojala do 1461., kada se njezin posljednji vladar predao Mehmedu II. Osvajaču. Iako su se s dolaskom otomanske vlasti u grad naselili i Turci, glavninu stanovništva i dalje su činili Grci, Armenci i Lazi.
Tijekom čitavog srednjeg vijeka, u Trebizondu postoji đenoveška trgovačka kolonija. Bio je važna pomorska orijentacijska točka - u talijanskome i danas postoji izraz "perdere la Trebisonda" u smislu "izgubiti osjećaj za smjer". 

Tijekom Prvog svjetskog rata Trabzon je osvojila ruska carska vojska, ali se iz njega povukla poslije Oktobarske revolucije. U doba Armenskog genocida u Trabzonu i okolici ubijeno je i spaljeno oko 5000 Armenaca. Ujedno, ubijen je i velik broj djece, i to pomoću injekcija morfija, otrovnog plina, ili pak jednostavnim odvoženjem brodovima u Crno more i bacanjem preko palube. 
Mir u Sèvresu odredio je da Trabzon ima pripasti tzv. Wilsonovoj Armeniji. No uslijedio je turski rat za nezavisnost, kojim je Mustafa Kemal-paša prisilio zapadne sile na reviziju rečenog sporazuma, pa je tako Trabzon po novom mirovnom ugovoru iz Lausanne ostao dijelom Turske. 
Drugi svjetski rat poremetio je trgovačke odnose, pa grad počinje ekonomski stagnirati. To se nastavilo i nakon rata - Trabzon je postao zabačeni lučki grad, nedaleko osjetljive granice sa Sovjetskim Savezom i, iako je profitirao od generalnog razvitka Turske, taj je razvoj bio mnogo sporiji od zapadnih dijelova države. 
Danas je Trabzon poznat kao centar ultranacionalističke turske politike. Još je Atatürk odabirao svoje osobne čuvare upravo među Trabzoncima, zbog njihove odanosti. 
Stanovništvo su pretežno Turci, ima i nešto Pontskih Grka, međutim njihov se jezik gotovo posve izgubio, govore ga još jedino stariji. 
Netrpeljivost prema Armencima posebno je prisutna u Trabzonu, a upravo iz Trabzona potječe i Ogün Samast, koji je kao šesnaestogodišnjak 19. siječnja 2007. u Istanbulu ubio Hranta Dinka, poznatog turskog novinara armenskog porijekla, koji je zagovarao pomirbu dvaju naroda i poticao Turke da prestanu poricati genocid nad Armencima. 
Poslije raspada SSSR-a u Trabzon se doselilo i dosta ljudi iz tog područja. Među prvima su bile, naravno, prostitutke, pa se tako u turskom slengu za prostitutku danas kaže i "nataşa". 
Grad ujedno služi i kao svojevrsna vrata pripadnicima turkijskih naroda s područja bivšega SSSR-a. 

Područje oko Trabzona poznato je kao najveći svjetski izvoznik oraha i trešanja. 
Trabzon je i rodni grad turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. 

Nakon dolaska na trabzonski kolodvor, prvo ćemo nabaviti kartu za dalje. Izgleda da Metro Turizm organizira direktno bus do Batumija, tako da se ne moramo patiti s presjedanjem u Hopi. Kupovinu karata prepuštamo Mati, koji zna turski. 

Nakon što smo ostavili prtljagu i kupili karte, idemo se prošetati do grada. Letica se nabrijao da stignemo još i do manastira Sümela, ali on je 40-ak kilometara od grada i to bi nam uzelo previše vremena. Uostalom, treba nešto ostaviti i za idući put. 

Nikola u međuvremenu shvaća da je posijao gel za pranje ruku. Naime, opet je pokušao izvesti isto što inače radi, uvaliti bočicu s time meni u ruksak, neka mu ja nosim. No ja sam mu to uredno vratio, jer mi je pun kufer toga da on putuje s ruksakom za faks i praznih džepova, dok bih ja pored hrpe svojih stvari još trebao nositi i njegove. E, onda je on tu bočicu, umjesto da ju strpa u džep, stavio u neku vrećicu i objesio na sjedalo, da bi mu to stjuard kasnije odnio, misleći da je smeće. 
Barem je ispunio kvotu: preklani pasta za zube, lani gel za tuširanje, ove godine gel za pranje ruku.

Upućujemo se pješke prema centru. U jednom času nailazimo na petlju. Letica procjenjuje da mu se ne da ići pločnikom uokolo, već da je bolje pretrčati cestu i skratiti si put. Jebala ga hiperaktivnost. Najkraći put nije uvijek i najsigurniji. Ali svi idu za njime. Na kraju odlazim i ja, ali shvaćam da na kraju tog puta treba skočiti s metar i pol visine na poprilično uski pločnik pored ceste kojom jure auti. Nisam lud. Okrećem se i želim se vratiti, ali onda oni počinju s "Ma daj, kako ne možeš skočiti..." Eto, ne mogu, jer je pločnik preuzak, a ja nestabilan i obično u takvim situacijama poslije doskoka zateturam, a ovdje bih se mogao zanijeti na cestu. Na kraju mi Letica pruža ruku prilikom silaska i uspijevam se nekako spustiti.

Iako je Trabzon grad duge i slavne povijesti, danas izgleda poprilično bezvezno. Evo par slika s naše šetnje do centra (Letica je opet pretrčao cestu, jer mu ona druga strana nije bila dobra): 


 






 

Luka: 


 

 

 
Željeli bismo negdje sjesti, nismo ništa doručkovali. Nailazimo na jedan parkić u kojem je kafić, ali oni se premišljaju, jer tu nemaju nikakve hrane. Nikola se nabrijao na to da kupi kebab - u pola 8 ujutro! Nasreću, Turci su normalan narod, i ne računaju da netko može u rano jutro jesti pečeno meso, pa obično počinju peći kebabe negdje oko 10. 
Odlučujemo se popeti prema tvrđavi. Ta bi trebala biti negdje uzbrdo. 
Još malo kuća:
 

 




Vjerojatno najuža ulica u Trabzonu: 



Napokon Letica pita nekog tipa gdje je "kale". Ovaj ne zna. Pokazuje u nekom neodređenom smjeru. Vijećamo. Naposljetku ipak odlučujemo skrenuti nizbrdo i pronaći neko mjesto za sjesti. Sada je i Hrvoja počelo tjerati na WC, tako da je Letica premoćno nadglasan. 

U ovoj Turskoj su svi gradovi brdoviti: 



I napokon nalazimo neku lokalnu čajanu. Imaju čak i salep. E sad su i ostali odlučili probati to piće o kojemu Nikola i ja pričamo s takvom pobožnošću. Nažalost, rade ga s vodom, pa je rjeđi nego što bi trebao biti, ali svejedno je odličan. I drugi su zadovoljni. 

Hrvoje je naglo izgubio želju za WC-om kada se suočio s čučavcem. On je jedan od onih kojima je to ritual i voli poprilično dugo sjediti na zahodu, a čučavac mu ne omogućava taj komfor. 

Spremni smo za nastavak. Malo niže nailazimo na džamiju Yeni Cuma (Novi petak), koja je izvorno bila pravoslavna crkva sv. Eugenija. To se uostalom vidi i iz stila gradnje:



Zanimljiv motiv - dolje arapski natpis, a gore kršćanski monogram: 

 

Napokon nam puca pogled na tvrđavu, koja je na drugom brdu:



Pogled prema moru: 



Jedna nepoznata džamija: 



Džamija Hacı Kasım Muhittin: 



Napokon smo se spustili u centar grada. Centar grada izgleda poprilično moderno, nema starih zgrada. Tu se nalazi i Meydan Park u kojem je, naravno, i Atatürkov kip: 





Pogled na trg:



Letica odlazi pronaći turistički ured, kako bi uzeo neke prospekte. Mi ga čekamo i gledamo ima li negdje nešto za pojesti. Nikola još nije dobio svoj döner. Letice već neko vrijeme nema i Nikola i ja ga odlazimo potražiti na adresu gdje bi trebao, po mom GPS-u, biti turistički ured. Ali tamo nema ničega. Vraćamo se natrag do Mate i Hrvoja i shvaćamo da se Letica u međuvremenu vratio. Zabilježio je i par detalja: 





Imamo još oko sat i pol vremena. Naš je prijedlog da krenemo pješke prema kolodvoru, ali Letica je za to da se još malo prošećemo, pa odemo do kolodvora dolmuşom. Hajdemo onda. 

Pogled na luku: 



Odlazimo poprijeko na drugu stranu brežuljka Ganita, kako bismo došli do civilnog dijela obale. Ovuda prolazi brza gradska cesta, koja izlazi iz ovog tunela, ponad kojeg su ostaci zidina: 



Obala je odvratna, a ni more baš ne mami na kupanje: 


 


 

Lukobran: 



Ovo bi, kakti, trebalo biti kupalište: 



Vratili smo se još malo u centar grada. Nikola je konačno ugledao jedan döner, ali još nije pečen. Sad smo i mi već gladni (ali ne baš za döner). 
Ulica u centru: 



Jedna od stvari od kojih ne možete pobjeći u Trabzonu je Trabzonspor, lokalni nogometni klub. Trabzonspor je jedini neistanbulski klub koji je član Velike četvorke turskog nogometa - četiri kluba koji su dosada osvajali sve naslove prvaka Turske. To su Galatasaray, Fenerbahçe, Beşiktaş i Trabzonspor. (Inače, tradicija je prekinuta upravo 2010. - Bursaspor je osvojio svoj prvi naslov prvaka u povijesti.) 
Klupske boje Trabzonspora - svjetloplava i bordo - prate vas posvuda, ljudi često nose dresove, a nama su osobito bile zanimljive ove dvije žene odjevene poprilično islamski konzervativno, ali u dresovima Trabzonspora: 



Ni ovoj džamiji ne znam imena: 



U susjednoj ulici (koja se zove Uzun sokak, tj. Duga ulica) kupujemo nešto poput bureka sa sirom, tako da smo riješili glad. Osim Nikole, on i dalje tvrdoglavo želi döner. 
Odlazimo k stajalištu dolmuşa nedaleko središnjeg parka. Nikola je napokon našao döner i kupuje ga, zatim se Letica odlazi raspitati koji nam dolmuş odgovara za kolodvor. Našao ga je odmah i on isti čas kreće, te smo za 5 minuta na kolodvoru. Obnovit ćemo još zalihe vode, podići prtljagu, i potom krećemo na put za Batumi.

Trabzon nas se nije osobito dojmio. Očekivali smo više od njega s obzirom na starost grada. 

Čim smo sjeli u autobus, Hrvoje je zakunjao: 



On je osoba s dosta regularnim bioritmom, pa mu ovakva tumbanja istog, kakva se događaju na ovim putovanjima, nisu osobito odgovarala. 

Cesta dalje uz obalu prolazi ispod strmih Pontskih brda, koja su šumovita, pa me to podsjeća na istočnu obalu Istre. Česti su mostovi preko kojekakvih rijeka, koje su međutim zbog ljetnih suša vrlo malene: 





Prolazimo kroz Rize. Rize je do kraja Drugog svjetskog rata bio zabačeni provincijski gradić Bogu za leđima. Tada se u okolici grada počeo uzgajati čaj, i to je drastično promijenilo gospodarstvo grada. Danas Rize nazivaju "čajnom prijestolnicom Turske", a neki čak i "svijeta". 1958. u gradu je osnovan i Institut za čaj, a dodatni doprinos razvitku dalo je i otvaranje granice s Gruzijom, 90-ak kilometara istočno, čime je ova regija prestala biti slijepo crijevo. 
Iz Rizea inače svoje korijene vuku turski pjevač Tarkan i trenutni turski premijer Recep Tayyip Erdoğan (potonji je čak i proveo djetinjstvo u tom gradu). 

Pogled uz obalu prema granici: 



Tu započinje rasprava o našem itinereru kroz Gruziju. Letica me inače kad sam mu poslao plan puta pitao hoćemo li obići Mchetu i Kutaisi. Rekao sam da Mchetu možemo ubaciti, ali da je Kutaisi predaleko da bismo se iz Tbilisija otputili do njega. Ali on sad opet započinje taj razgovor ne bismo li ipak mogli ubaciti Kutaisi u itinerer. Ja mu objašnjavam da je bolje koncentrirati se na Tbilisi, nego se rastrčati okolo. Ja inače nisam pobornik čamljenja u nekom mjestu dulje nego što treba, ali u ovom smo slučaju ionako u Tbilisiju uglavnom večerima (kad sam slagao itinerer računao sam na to da Hrvoje voli dulje spavati - to mi je i u Moldaviji spočitavao - pa da se baš ne dižemo u 7, nego da krećemo oko 10, 11), a onda je teško doživjeti grad u potpunosti. A od Tbilisija do Kutaisija ima 4 sata u jednom pravcu, znači 8 sati puta, pa onda još obilazak... Osim toga, velim mu, negdje treba podvući crtu. Nećemo uspjeti cijelu Gruziju obići u tih par dana koje smo tamo, trebamo nešto ostaviti i za idući put. Letica predlaže da krećemo uvijek rano ujutro (gledam Hrvoja, ali on se ne uključuje u raspravu) i da ne gubimo vrijeme na kojekakva sjedenja po ručkovima (e tu ja sad odlučno protestiram, jer je hrana bila jedan od glavnih momenata prilikom organizacije ovog putovanja - gruzijska je kuhinja odlična i vrlo jeftina). Da stvar bude bolja, sada se u raspravu uključio i Mate, i to naravno protiv mene, iako je i on bio oduševljen itinererom kada sam mu ga poslao, i govorio kako je to Krešo krasno složio. Ali mu je sada očito zabavno držati štangu Letici, iako, realno nema pojma o tome što ima u Kutaisiju za vidjeti i ima li uopće išta. Matu zapravo ponajviše veseli mogućnost da meni "sjebe itinerer", jer vidi da mene poprilično nervira kada stvari ne idu po planu. Ja priznajem da sam poprilični control freak, ali to spada u one mane pojedinca koje se zna i uvažava, a ne da se pakosno uživa u nerviranju drugoga. Onda još počinje s posve neargumentiranim izjavama da se u Tbilisiju ionako nema ništa za vidjeti, dosta su nam dvije večeri za cijeli grad, i slična baljezganja. 
U jednom mi je času pukao film i eksplicitno sam rekao Mati da on ne bi ni išao na ovaj put da me Nikola nije gnjavio s time da smo mi tradicionalna ekipa i slično. Predobro poznam Matu da bih pomislio da bi on tri tjedna bio prijazno nastrojen i ne gazio ljudima po žuljevima. Ja stvarno nisam toliki mazohist da vodim sa sobom na put ljude koji će me neprestano pljuvati. Što se Letice tiče, kažem mu, možemo se dogovoriti. Ako on hoće ići u Kutaisi, neka ide sâm, ili neka ide s njim netko koga to zanima. Ja mislim da ima zanimljivijih stvari za vidjeti u Tbilisiju. Možemo se demokratski dogovoriti. Ja ne tražim od Letice da on sjedi sat i pol na ručku, ali neka on poštuje moju želju da ja to napravim, ako mi se tako prohtije. Nismo vezani pupčanom vrpcom. Uostalom, u Istanbulu je isto tako šalabazao sâm. 
Kako će se kasnije ustvrditi, preostaloj dvojici se također nije dalo ići u Kutaisi. Hrvoje mi je priznao da me razumije, jer je i on control freak i ne voli takve iznenadne promjene bez nekakvog razloga. (Kad sam ga kasnije pitao kako može istovremeno biti control freak i zastupati anarhizam, odgovorio mi je da je on čovjek pun proturječja). Ona pizda Nikola se zajedno s Matom smijao na moje pokušaje da objasnim razloge zašto sam izostavio Kutaisi dok sam slagao itinerer, da bi mi kasnije rekao da njega Kutaisi zapravo uopće ne zanima. Kad sam ga pitao zašto onda to nije rekao u vrijeme rasprave, ispalo je da uopće nije ni slušao srž rasprave, nego mu je samo bilo smiješno to što se ja nerviram. Zaboga, pa ja putujem s odredom sadista. Frown I što je još gore, ispada da ću i ubuduće morati sâm trpjeti Letičine napade na itinerer. Kao da se nisam potrudio maksimalno sve razmotriti, proveo dane i dane u istraživanju mogućih ruta, cijenama prijevoza, vezama... 

Sad nam opet govore da se stišamo. Pobogu, pa čak ni ne govorimo osobito glasno. Kad se sjetim kako su se lani Nikola i Mate svađali oko cikasa i palme u taksiju u Sarandi, ovo je ništa. A moramo izvesti nekakav zaključak, neću se sigurno moći smiriti i pričekati s raspravom do tko zna kad. 

U jednom od tih mjesta prije granice promijenio se i vozač autobusa. Komentiramo kako ovaj i fizički izgleda drugačije, što znači da sigurno nije Turčin, nego možda Gruzijac koji radi za Metro i vozi preko granice. 

Cesta prema granici: 



Ovo je vjerojatno svugdje u svijetu uobičajeni prizor pred većim graničnim prijelazom:



Ono tamo je već Gruzija: 



Ja i dalje proučavam kartu Gruzije u svom Lonely planetovom vodiču. Čini se da vidim rješenje čitavog spora. Naime, dok sam slagao itinerer, bio sam uvjeren da maršrutke od Batumija za Tbilisi idu cestom koja iz Batumija ide direktno na istok, i onda dolinom rijeke Mtkvari do Tbilisija. No, kako vidim u vodiču, ta je cesta zapravo planinska, uska i zavojita, te je čak i veći dio godine zatvorena zbog snijega. Ispada da maršrutke idu cestom uz obalu skoro do Potija, a potom skreću na glavnu magistralu i tako idu za Tbilisi. U tom slučaju mi bismo ionako morali proći pored Kutaisija, pa bi nam tako obilazak grada oduzeo nekih 2 sata vremena, umjesto 10. Kažem to Letici, uz ogradu da još uvijek treba provjeriti je li ta ruta točna. 2 sata možemo žrtvovati radi mira u grupi. U krajnjem slučaju, oni kojima se ne da ostati u Kutaisiju mogu produžiti za Tbilisi. Mate likuje, očito valjda to tumači kao pobjedu protiv "tiranije itinerera".

I onda konačno dolazimo na granicu. Kolone autiju. Vozač se okreće i kaže nam da je gužva tolika da ćemo brže prijeći ako siđemo i prijeđemo granicu pješke, te onda ulovimo maršrutku za Batumi. Ako bismo čekali s njim, nećemo ju prijeći za 5 sati. 
PET SATI???!!! 

Kada smo pokupili stvari i dogegali se do graničnog prijelaza, postali su nam jasni razmjeri:



Dakle, na granici je jeziva gužva, red se gotovo ne miče. Usto je još prisutan i smrad ispušnih plinova, jer auti ne gase motore dok čekaju u redu. Ne znamo što ćemo, ne izgleda nimalo obećavajuće, tim više jer se tamo naprijed red sužava u onaj koridor omeđen s obje strane ogradama, i tamo bi moglo biti i mrtvih i pregaženih kad krene. Stojimo u redu, sunce piči, priroda je uokolo lijepa, ali ja se baš ne usuđujem slikati, ipak je to granica. No Letica i Nikola slikaju. 

Gruzijske automobilske registracije su zanimljive. Podsjećaju po formi na mađarske, tj. sastoje se od tri slova i troznamenkastog broja, no dok su kod Mađara krenuli s AAA, u Gruziji je to očito prepušteno slobodnom odabiru, pa nastaju zanimljive kombinacije slova. Ova je bila na autu koji je stajao pored nas, a to je bila i naša reakcija kad smo vidjeli stanje na granici: 



Inače, zaboravio sam napomenuti da je ovo red za IZLAZ iz Turske, dakle obično ono što je manje problematično. Koliko čujemo po govoru, oko nas su uglavnom Gruzijci. Naime, kužimo da nije turski. Laughing I da, definitivno po intonaciji ne liči na one naše suputnike iz vlaka u Beogradu. Dok je ruski utjecao na izgovor rumunjskoga u Moldaviji, na gruzijskome nije ostavio traga. 
Gruzijci vuku ogromne količine razne robe, vjerojatno ponajviše špeceraja. Naime, za tri dana počinje Ramazan, a ovaj dio Gruzije je također muslimanski. 
Evo kako izgleda perspektiva tamo naprijed:

 

Nikola odlazi baciti pogled i vraća se rekavši da je stanje naprijed očajno. Na šalteru radi JEDAN službenik, koji uzme par pasoša u jednom navratu, pa ih onda provjerava. To objašnjava zašto se red svakih nekoliko minuta pomakne za otprilike 30 centimetara. 

Pada nam napamet jedna očajnička ideja. Budući da je Letica osoba bez srama, koja se elegantno uvaljuje kamo god poželi (stoga smo ga zvali i Uletica), odlučili smo njemu dati sve putovnice i pustiti ga da se progura naprijed. I doista, on kreće u taj pothvat, usput slikajući: 



Ovo su očajnici iza njega:



Nikola ide provjeriti stanje, veli "Dobar je Letica, fino se već progurao, ide to njemu." 
Probio se do šaltera: 



I uspio je:



U međuvremenu i Mate i Nikola odlaze naprijed vidjeti što se događa s Leticom. Ostavili su sve stvari meni i Hrvoju. Zapravo, ostavili su ih Hrvoju, jer sam ja stekao već nekih pola metra prednosti u redu i ne mogu više van, jer su me opkolili. Tako sad Hrvoje vuče svoj veliki i mali ruksak, Matin i Nikolin ruksak, te onu Letičinu torbetinu. U međuvremenu se naprijed i Letica pridružio ovoj dvojici izvan reda. Njih trojica stoje naprijed, smiju se, gledaju, a Hrvoju i meni nije jasno u kojoj su fazi naši pasoši i kod koga su. Hrvoje komentira "Pa zašto nam bar ne pošalju Nikolu da veli u čemu je stvar." Na kraju dolazi Mate, koji ide kupiti vodu negdje otraga. Veli da su putovnice predane i da sad moramo čekati. Vraća se s vodom i ostavlja nam bocu. 

U međuvremenu je red počeo malo brže napredovati, izgleda da je došao još jedan službenik. 
Čini se da bi uskoro moglo biti gotovo: 



Napokon, nakon nekih pola sata neizvjesnosti, pojavljuju se sva trojica s pasošima. Izlazni žigovi su unutra. Mate nam savjetuje da budemo elegantni i ne izazivamo bijes ostalih u redu zbog švercanja. Kaže da se lagano izvučemo iz reda i krenemo hodati natrag prema Turskoj (kao, odustajemo), a onda zaobiđemo kamione i sakriveni njima prošećemo se na drugu stranu. 

Ovo je pogled s druge strane na gužvu oko šaltera: 



A stvari nisu nimalo bolje niti u drugom pravcu. I ovdje je užasno dugačak red onih koji čekaju na ulaz u Tursku: 



Mnogi su počeli mahati i derati se Letici što slika njihov žalosni položaj. 

E sad, što je točno Letica napravio? On se progurao naprijed, ali nije dospio doći do samog šaltera. Kod šaltera je stajao neki tip, koji je uzimao putovnice i davao ih na šalter, te bi obrađene putovnice prosljeđivao vlasnicima. Tip je očito civil, koji je preuzeo tu ad hoc ulogu. Letica je naše putovnice isto tako dao njemu, premda nije uopće bio siguran hoće li ih ovaj dati na šalter. Upravo iz tog razloga njih trojica nisu htjela obavijestiti Hrvoja i mene o tome kakvo je stanje, jer nisu htjeli da se nerviramo oko moguće činjenice da će dotični odmagliti s našim putovnicama. No nasreću, sve je dobro završilo. 

Gruzijska strana graničnog prijelaza je posve prazna, pa ulazak ide brzo. Doduše, mislim da nam skeniraju rožnicu ili tako nešto, traže nas da buljimo par sekundi u kameru koju imaju na šalteru. Potom nam još na izlazu jedan službenik pogleda pasoš i kaže "Welcome to Georgia". Doista, nikada nisam doživio da mi netko poželi dobrodošlicu u zemlju već na graničnom prijelazu. 

Maršrutki za Batumi ima, ali mi nemamo novce. Bankomata na granici nema, pa ćemo morati promijeniti eure. Gruzijska se valuta zove lari (riječ je etimološki ista kao i lira), a sastoji se od 100 tetrija (doslovce "bijelih"). Jedan lari iznosi oko 3 kune. Mi međutim mijenjamo eure po katastrofalnom tečaju (inače je oko 2,4 larija za euro, no ovdje je 2,1 - a u Gruziji je to dosta velika razlika, s obzirom da je sve dosta jeftino). Mijenjamo stoga minimalno, taman za maršrutku, koja košta oko 1 larija. 

Maršrutka je spremna, trpamo se u nju i krećemo prema Batumiju, koji je udaljen 20-ak kilometara. Cesta vodi isprva uz obalu. Gotovo do same granice proteže se duga šljunčana plaža. Pogled unatrag, prema Turskoj: 







(ona džamija tamo desno na obali nalazi se u Turskoj) 

Prelazimo preko rijeke Čorohi: 

 

Na drugu stranu: 

 

Mi smo dakle prešavši granicu u mjestu Sarpi i službeno ušli u Zakavkazje. To je prilično neobična regija, koju u smislu međunarodne politike čine tri države, iako se realno na tom području nalazi čak šest država. Stisnuta je između tri ogromna susjeda i dva mora. Usto se radi o seizmički vrlo aktivnom području, budući da kroz njega prolaze dva mlada nabrana gorja - na sjeveru je to planinski lanac Kavkaza, koji regiju odvaja od Rusije, dok je na jugu to planinski sustav koji počinje s Malim Kavkazom, a potom se preko Armenije nastavlja u gorje Zagros. Uz tu poprilično nepovoljnu prirodnu situaciju i geopolitičku okolinu, zakavkaske su si države dodatno zakomplicirale život međusobnim ratovima i unutrašnjim sukobima. 

Gruzija, u kojoj se trenutno nalazimo, srednja je po veličini od triju zakavkaskih država. Nominalno joj je površina 69 700 km2, a realno 57 368 km2. Na tom području živi nešto više od 4 milijuna stanovnika, što znači da je dosta slična Hrvatskoj i veličinom i brojem stanovnika. Jedina od zakavkaskih država ima obalu na Crnom moru. 
Lokalni naziv države je Sakartvelo, što u biti označava "zemlju Kartvelaca". Kartvelci je zajednički naziv za nekoliko jezično blisko srodnih naroda koji svi žive na području između Kavkaza i Malog Kavkaza, te na krajnjem sjeveroistoku Turske. To su Lazi (u Turskoj), Mingrelci (u zapadnoj Gruziji), Svani (na južnoj strani Kavkaza u zapadnoj Gruziji), te Kartulci (u središnjoj i istočnoj Gruziji). Jezik ovih potonjih uzet je kao osnova književnog gruzijskog jezika. Prema legendi, predak kartvelskih naroda bio je Kartlos, praunuk Noinog sina Jafeta. Imena Gruzija i Georgija (pod kojima je zemlja poznata u svijetu) potječu vjerojatno od perzijskog oblika Gurg ili Gurz. Etimologije toga imena su nejasne. U smislu pučke etimologije, rečeno je da Gruzijci nose to ime jer osobito cijene sv. Jurja. Zbog toga je između ostaloga 2004. država prihvatila novu zastavu, koja na sebi ima 5 križeva sv. Jurja, a koja se navodno koristila i u srednjovjekovnoj Gruziji. 
Gruzija je jedna od najstarijih nacija na svijetu. Gruzijska se plemena spominju još u 12. st. pr. Kr., a već su u 4. st. pr. Kr. uspjela uspostaviti ujedinjenu državu. U doba antike na području Gruzije ističu se dva velika kraljevstva - na istoku je to bila Iberija (ili Kartulija), a na zapadu, uz Crno more, Kolhida. 
Isprva pod utjecajem Grka i Perzijanaca, poslije dolaska Rimljana 66. po. Kr. Gruzija postaje satelitskom državom Rimskog carstva, te će to ostati idućih 400 godina. 
Gruzija je zarana prihvatila kršćanstvo - 327. ga je kralj Mirian III. proglasio državnom religijom - postavši tako druga najstarija kršćanska zemlja na svijetu. Ujedno je imala i poprilično osjetljiv položaj, na granici kršćanskog i zoroastrističkog, a kasnije kršćanskog i islamskog svijeta. Isprva su njome naizmjence vladali Bizant i Perzija, da bi ju u 7. st. pokorili Arapi. Tek u 11. stoljeću pobunjene pokrajine oslobodile su se arapske vlasti i ujedinile u novo kraljevstvo pod kraljem Bagratom V. U idućem stoljeću, pod kraljem Davidom IV. Graditeljem koji je protjerao Seldžuke, kraljevstvo je proširilo granice po većem dijelu Zakavkazja i čak u današnju Tursku. 
Gruzija svoj vrhunac i renesansu dostiže prije europske - u 12. i 13. stoljeću, za vladavine kralja Davida Graditelja i njegove unuke kraljice Tamare. Na dvoru kraljice Tamare živio je i djelovao i najslavniji gruzijski pjesnik Šota Rustaveli. Grade se velike katedrale, njeguje filozofija, prisutna je vjerska tolerancija... 
Nažalost, potkraj 13. stoljeća Gruzija pada pod Mongole, i tamo će ostati do 15. stoljeća, kada se za njen teritorij počinju boriti Perzija i Otomansko carstvo. Uslijedilo je turbulentno doba u kojem bi se pojedini vladari povremeno osamostalili, no onda bi uslijedila strana invazija koja bi dokrajčila taj pokušaj. Tek 1762. dolazi do ujedinjenja pod kraljem Erekleom II. No i to je bilo kratkog vijeka. Već 1783. na obzoru se pojavila carska Rusija, koja je s istočnom kraljevinom Kartli-Kaheti potpisala ugovor o zaštiti. Kada su u idućih 10 godina Turci i Perzijanci dvaput napali Tbilisi i razorili ga, Rusija nije ponudila pomoć, već je umjesto toga anektirala dijelove današnje istočne Gruzije. To je i formalizirano 1800., kada je Kartli-Kaheti službeno inkorporirana u Rusko carstvo, a 1801. detroniziran je i posljednji kralj David Batonišvili. Plemstvo koje se protivilo ukidanju samostalnosti bilo je uhićeno. 
Tijekom 19. stoljeća Rusija je pomalo anektirala i zapadne dijelove današnje Gruzije. Do 1860. čitav današnji teritorij Gruzije ušao je u sastav Rusije. 
Nakon ruske revolucije, u svibnju 1918. proglašena je Demokratska Republika Gruzija. Nova je država odmah zaratila s Armenijom oko područja naseljenih Armencima u južnoj Gruziji. Isto su tako pokušali proširiti i obalu na Crnom moru sve do Sočija. Čitava ta gungula završila je tako da je Gruzija postala britanski protektorat. 1921. Demokratsku Republiku Gruziju napala je Crvena armija, čime je država uključena u Sovjetski Savez, isprva kao dio Transkavkaske SFSR, a od 1936. kao samostalna republika. 
Sovjetskom Savezu Gruzija je dala nekoliko istaknutih ličnosti. Nije niti potrebno spominjati Staljina, kojim ćemo se detaljnije pozabaviti kasnije, no Gruzijci su bili i bivši sovjetski šef tajne policije Lavrentij Berija, kao i Gorbačovljev ministar vanjskih poslova Edvard Ševardnadze. Unatoč tomu, od 60-ih godina dvadesetog stoljeća postojao je jak disidentski pokret za obnovu gruzijske nezavisnosti. 
Stvar je dobila zamah nakon demonstracija koje su se dogodile u Tbilisiju 9. travnja 1989., i u kojima je sovjetska vojska pokušala rastjerati demonstrante, ali je sve završilo stampedom u kojem je poginulo 20 ljudi, a stotine su ozlijeđene. Već ujesen 1989. Vrhovni sovjet Gruzije (koji je bio prvi organ vlasti u SSSR-u izabran na višestranačkim izborima) osudio je sovjetsku okupaciju Gruzije 1921. i zatražio obnovu nezavisnosti. 9. travnja 1991., na dvogodišnjicu masakra u Tbilisiju, Gruzija je proglasila nezavisnost od SSSR-a. Za prvoga je predsjednika mjesec i pol kasnije izabran bivši nacionalistički disident Zvijad Gamsahurdija. Gamsahurdija je zastupao oštru nacionalističku politiku i zalagao se za beskompromisno rješavanje problema u separatističkim regijama Abhaziji i Južnoj Osetiji. Usporedbe radi, oko 30% stanovništva Gruzije su ne-Gruzijci, no Gamsahurdija je aktivno propagirao politiku "Gruzija Gruzijcima". Nakon pola godine, Gamsahurdija je svrgnut, a zemlja je kliznula u građanski rat između Gamsahurdijinih pristaša i protivnika. Gamsahurdija je pobjegao iz zemlje, a vlast je preuzeo Edvard Ševardnadze, bivši sovjetski kadrovik, koji se pokušao agresivno obračunati s Gamsahurdijinom politikom i njegovim pristašama. Gamsahurdija se međutim u ljeto 1993. vratio u zapadnu Gruziju, ondje okupio odane snage, i krenuo u obračun sa Ševardnadzeovom vlašću. Osvojio je nekoliko gradova u zapadnoj Gruziji, no onda je krenuo na Poti, lučki grad o kome ovisi izvozna trgovina Armenije i Azerbejdžana, a bitan je i ruskim interesima. Tada je došlo do unisone potpore Ševardnadzeu od strane susjednih zemalja, Rusija je ponudila i vojnu pomoć ako se Gruzija priključi ZND-u. To je ubrzo i učinjeno, te je uz pomoć ruske vojske Gamsahurdijina ofenziva zaustavljena. Sâm Gamsahurdija pronađen je mrtav tri mjeseca kasnije u ne sasvim razjašnjenim okolnostima. 
Tih je godina došlo i do sukoba s dvjema separatističkim regijama, Abhazijom i Južnom Osetijom. Sukobi su uzrokovali i velika preseljenja stanovništva, pa je tako 250 000 Gruzijaca iseljeno iz Abhazije, a još 23 000 iz Južne Osetije. Te su dvije regije, etnički drugačijeg sastava od ostatka Gruzije, postigle de facto nezavisnost već sredinom devedesetih, zahvaljujući patronatu Rusije. 
Ševardnadzeova vlast bila je obilježena korupcijom, a nakon što je 2003. optužen za izbornu prijevaru izbila je tzv. Revolucija ruža, kojom je smijenjen, a na vlast je došao mladi pravnik Miheil Saakašvili, obrazovan u Americi, koji je zacrtao politički smjer euroatlantskih integracija. Saakašvili se prvo obračunao s Aslanom Abašidzeom, koji je bio guverner jugozapadne gruzijske regije Adžarije, a koji je pokrajinom vladao kao lokalni šerif. Iako je situacija bila na rubu rata, Abašidze se povukao i otišao u azil u Moskvu. Ohrabren tom pobjedom, Saakašvili se odlučio posvetiti dvjema separatističkim regijama. Nažalost, tu je počinio pogrešku. U kolovozu 2008. došlo je do kratkog ali efikasnog rata u kojem je Rusija za kratko vrijeme osigurala granice Južne Osetije, ušla na gruzijski teritorij, zauzela grad Gori i krenula prema Tbilisiju. Istovremeno su blokirali crnomorsku luku Poti i onesposobili gruzijsku mornaricu. Nakon demonstracije sile povukli su se na svoje početne položaje, ali je Saakašvili dobio po prstima i upozoren je da se s Rusima ne igra. 

I tako je danas Gruzija prije svega posvećena čežnji za Europom, koju vjerojatno Gruzija ni ne zanima baš previše, ali i NATO-om, što Rusija teško da će dopustiti. 
Mi smo dakle ušli u zemlju burne prošlosti i relativno mirne sadašnjosti. Kako ćemo u idućih nekoliko dana vidjeti, Gruzija nije tek neka zabačena zemlja negdje u egzotičnim krajevima, već upravo suprotno, može ponuditi mnogo štošta putniku namjerniku. 

Što se gruzijskog jezika  tiče, on, kako sam već napomenuo, pripada kartvelskim jezicima, maloj i izdvojenoj skupini koja nije bliže srodna s nijednom drugom svjetskom grupom jezika. Na dubljoj razini moguće je da postoji srodnost s jezičnim skupinama središnjeg dijela Euroazije: indoeuropskim, uralskim, altajskim i dravidskim. 
Gruzijski jezik (kartuli ena) se, kao i svi kartvelski jezici, piše pismom mhedruli (dosl. "vojničko pismo"), koje se razvilo iz starijeg pisma hucuri ("svećeničko pismo"). Porijeklo tog pisma nije sasvim razjašnjeno, no bez njegova znanja u Gruziji ćete se teško snaći. Stoga sam poduzeo napor da prije puta naučim čitati mhedruli. 
Jedna stvar koju možete mirno ostaviti na granici Gruzije su samoglasnici. Gruzijski jezik voli duge nizove konsonanata (što ste možda već vidjeli iz nekih imena), pa se tako "hvala" kaže gmadlobt, "iskra" je brdzola, a monstruozni oblik gvprckvni znači "vi nas gulite", i osim kao kuriozitet, vjerojatno nikada nije ni izgovoren. 
Usto, gruzijski ima za nas neobičnu vrstu konsonanata, tzv. glotalne okluzive. Izgovaraju se tako da osim redovne artikulacije u ustima treba još proizvesti i dodatnu artikulaciju u grkljanu. To zvuči otprilike kao da si prstima pritisnete vrh vrata s obiju strana i izgovorite P, T ili K. Zapravo, nepažljivom uhu mogu zvučati skoro kao zvučni B, D i G. 

Naravno, unatoč zategnutim odnosima s Rusijom, u Gruziji, kao i bilo gdje u bivšem SSSR-u, ruski je jezik međuetničke komunikacije, i većina ga ljudi znade. U svakom slučaju, mnogo je korisniji od engleskoga.

egerke @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.