Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, ožujak 5, 2015
SRIJEDA, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak mi serviraju u dvorištu iza moje sobe. Vlasnici imaju i mačku koja mi se za vrijeme jedenja vrzmala oko nogu, u nadi da će dobiti koji komadić. Sjetio sam se Kandúra i opet me preplavila tuga...

Dok čekam da mi domaćica donese svu hranu pažnju mi privlači neobičan prizor:



Da, moja šalica s juga Kube napravljena je u Zaprešiću! Uzbuđeno kažem to domaćici, koja kaže da ima cijeli servis. Sudeći po logu na tanjuriću, očito se radilo o proizvodu za neki hotel, pa jesu li to moji domaćini zdipili ili je jednostavno bio višak, pa je otišao u prodaju, ne znam.

Nakon doručka šaljem poruku svojim idućim domaćinima u Camagüeyu. No javlja mi da poruka nije isporučena. Pokušavam još jednom, opet neuspješno. Hm, odlučujem se za onu neugodniju metodu – morat ću nazvati i pričati na španjolskom preko telefona. Molim stoga moju domaćicu da mi dadne telefon, mene bi poziv s mobitela previše koštao. Nazivam rečeni mobitel i dobivam poruku na španjolskom da je mobitel isključen. Srećom, imam još jedan broj smještaja u Camagüeyu – taj mi je zapravo prvi dala Nancy, ali sam Osmanyja tražio i ovaj drugi, baš zato jer prvi nije imao mobitel. Nazivam taj drugi broj, odmah mi se javlja muški glas, gospodin Jorge, s kojim dogovaram smještaj (mjesta ima) i doba mog dolaska sutradan u Camagüey, kako bi me pokupio na kolodvoru.

OK, sad kad je to sređeno odlučujem se uputiti na plažu. Iako sam iz Hrvatske ponio svoj ručnik za plažu, zaključujem da nema smisla prljati svoj kada u sobi ionako imam dva ručnika, pa uzimam jedan njihov. Potom se upućujem prema mjestu odakle bi, prema mom vodiču, trebao kretati lokalni turistički bus koji prebacuje turiste do obližnje Playe Ancón.

Na rečenom mjestu, međutim, autobusa ni od korova. Vidim doduše neki autobus u daljini, ali taj mi izgleda kao autobus za ture, a ne primjećujem ni da ljudi čekaju na mjestu odakle bi taj autobus trebao poći (iako je i ta formulacija pomalo maglovita – kaže da polazi ispred ureda turističke agencije Cubatur, no na mjestu gdje bi prema karti trebala biti ta agencija, nalazi se jedna druga agencija, tako da ne znam je li krivo mjesto ili ime agencije). Nastavljam šetnju dalje, otprilike u smjeru izlaza iz grada prema plaži, nadajući se da će me bus možda negdje putem dostići. Bezuspješno. U daljini vidim jedan coco taxi, identičan onima u Havani, ali nigdje ne vidim nijedan slobodni. Da, izgleda da ću morati uzeti taksi, jedino je pitanje koliko će me to koštati. Ponio sam sa sobom 20 CUC, jer nisam htio nositi novčanik na plažu (kažu da zna biti krađa po plažama, a ja sam sâm), tko zna bi li mi to bilo dosta za taksi. Idem probati pitati. Prilazim jednom od službenih taksista (državni taksisti imaju taksimetre, no moguće se s njima dogovoriti – u tom slučaju oni ne pale taksimetar, novac ide direktno njima, a opet će ponuditi cijenu sličnu onoj koja bi bila uz taksimetar). Pitam ga koliko bi bilo do Playe Ancón, on kaže 8 CUC. A koliko bi bilo da me odveze tamo, pričeka sat vremena i vrati u Trinidad? 15 CUC. Hm, to mi nema baš previše logike – vožnja je ista, a još je tu i čekanje od sat vremena. Svejedno, cijena mi je prihvatljiva, tako da uskačem u auto i krećemo na 15-ak minuta dugu vožnju do plaže.

Playa Ancón smještena je na uskom jezičcu zemlje koji se zario u Karipsko more i s južne strane zatvara prostranu lagunu. Uokolo lagune nalazi se plimna močvara s mnoštvom ptica. Na samom poluotoku nalaze se tri luksuzna hotela za one koji Kubu žele doživjeti isključivo ljenčareći na plaži.

Taksist me dovozi na parking na rubu plaže. Sada je 9:45. Kažem mu da se nađemo na istom mjestu u 11. Dogovoreno. Plaćam mu tek po povratku u Trinidad. Sve ide na povjerenje.

Plaža je pješčana i vrlo dugačka, te čini blagi luk prema zapadu. Ostavljam stvari u sjeni jednog od ugrađenih suncobrana, činim ih što neupadljivijima, te se upućujem u more.

Napokon more prave temperature za mene. Recimo da je temperatura Karipskog mora nekih 33-34°C. Nema onog neugodnog osjećaja kada ulazite, pa morate stati kad vam voda dođe do struka. Ne, ovdje smjelo kročite svakim novim korakom uranjajući za kojih desetak centimetara u ugodno toplu vodu. Da, nakon nekoliko minuta voda postaje neugodno mlaka, ali ono zbog čega je najvažnije da voda bude topla – naime, da ne bude neugodno ući u nju – to je prisutno. Ionako se ne kupam radi osvježavanja, ako se želim osvježiti onda pijem.

Problem je međutim što je zbog sitnog pijeska voda u plićaku mutna. Znam da nije prljava, ali izgleda ružno kad ne vidiš što je u moru. Budući da se ne usudim ostaviti stvari dulje vremena bez nadzora, ne udaljavam se previše od obale. Ulazim i izlazim nekoliko puta, uz ovu temperaturu vode to mogu raditi bez tračka neugode. Malo ležim u plićaku i puštam da me valovi ljuljuškaju, malo gledam na pučinu, gdje bi se negdje u tom pravcu trebali nalaziti Kajmanski otoci... Slika nemam jer nisam fotoaparat nosio na plažu. Evo vam stoga jedne s interneta:



Dok se ja brčkam na plaži, malo ćemo se posvetiti današnjem datumu. 13. kolovoza osobit je dan za Kubance, jer je toga datuma 1926. godine u Biránu, u provinciji Holguín, rođen Fidel Alejandro Castro Ruz.

Malo je ljudi u povijesti koji bi se mogli pohvaliti životom kakav je vodio ovaj izvanbračni sin bogatog plantažera šećera Ángela Castra y Argiza i njegove sluškinje i ljubavnice Line Ruz González, s kojom je Castro stariji imao sedmero djece, te ju naposljetku i oženio, iako je bio stariji od nje 28 godina. Mali Fidel odrastao je tako na plantaži okružen najamnim radnicima, mahom Haićanima, te je iz prve ruke upoznao luksuz, ali i nedostatke buržoaskog života. Sa 6 godina poslan je na obrazovanje u Santiago de Cuba, da bi se dvije godine kasnije, nakon krštenja (koje kao kopile nije mogao očito dobiti odmah po rođenju) upisao u internat La Salle, odakle je zbog lošeg ponašanja kasnije izbačen, tako da je završio jezuitsku školu Dolores. U dobi od 19 godina prešao je u jezuitski koledž Belén u Havani. Iako su mu dobro išli povijest, zemljopis i debata, ponajviše se isticao u sportu – bio je navodno vrlo talentirani bacač u bejzbolskoj ekipi koledža, a čak su ga dolazili gledati i neki američki skauti. Kasnije te godine upisao je pravo na Sveučilištu u Havani, te se ondje uključio u studentski aktivizam protiv autoritarne politike predsjednika Ramóna Graua. Premda je tvrdio da je „politički nepismen“, Fidel je već imao iskustva s aktivizmom – naime, u dobi od samo 13 godina pomagao je u organizaciji štrajka radnika na očevoj plantaži. Vješt govornik, s gorljivim idejama protiv imperijalizma i američkog uplitanja u karipske poslove, ubrzo je došao u prvi plan, te je tako u studenom 1946. njegov govor protiv korupcije i nasilja koji su obilježavali Grauovu vladu završio na nekoliko naslovnica novina. Iduće godine učlanio se u Partido Ortodoxo, stranku centra koja je tada bila najglasniji kritičar Grauove vlade. Svojim političkim usponom Castro je počeo smetati nekim krugovima, te je počeo dobivati prijetnje smrću i pritiske da napusti sveučilište. Umjesto toga, Castro se okružio vjernim istomišljenicima, te je uvijek uza se nosio oružje.

1947. priključio se ekspediciji od 1200 vojnika koja je trebala izvesti invaziju u Dominikanskoj Republici i srušiti vojnu huntu Rafaela Trujilla, inače još jednog američkog saveznika. Američka je vlada izvršila pritisak na Graua, te je invazija spriječena. Odmah nakon toga, Castro se angažirao u protestima zbog smrti jednog učenika kojeg su ubili vladini zaštitari. Tijekom jednog okršaja s policijom, Castro je dobio vrlo gadne batine. Od tog trenutka njegovi javni nastupi, koji su se dotad koncentrirali uglavnom na korupciju, dobivaju više marksistički ton. 1948. Castro boravi u Kolumbiji, gdje sudjeluje u protestima protiv vladajućih konzervativaca nakon ubojstva jednog istaknutog ljevičara. Po povratku na Kubu ženi se mladom Mirtom Díaz-Balart, studenticom filozofije iz bogate havanske obitelji. Iako su obje obitelji bile protiv braka, Mirtin otac na kraju je mladencima poklonio veliku svotu novaca kako bi proveli tri medena mjeseca u New Yorku. Zanimljivo je da je brak sklopljen u Banesu, također gradu u provinciji Holguín, u kojem je 1901. godine rođen Fulgencio Batista, inače prijatelj Mirtine obitelji, koji je mladencima također poklonio 1000 dolara.

Iduće godine Mirta će roditi sina Fidelita, a njegov otac će marljivo nastaviti s aktivizmom, boreći se protiv rasizma i siromaštva, u svojoj retorici sve više skrećući ulijevo. Novi predsjednik Kube, Carlos Prio, nastavio je s Grauovom političkom praksom. Istovremeno, sveučilište je bilo prepuno kojekakvih batinaških bandi koje su kontrolirale opoziciju vlasti. Nakon što je 13. studenog 1949. održao govor u kojem je raskrinkao mnoge vođe sveučilišnih bandi i dokazao njihovu povezanost s vlašću, bio je prisiljen pobjeći, prvo na selo, a potom u SAD. Vratio se iduće godine, držeći se neupadljivo, te je u rujnu 1950. postao doktorom prava. Pokrenuo je pravnu službu za siromašne Kubance, no kako od toga nije mogao zarađivati, ubrzo se našao u financijskim problemima, pa mu je tako zaplijenjen namještaj i isključena struja, na užas njegove supruge koja je bila navikla živjeti na visokoj nozi.

I dalje aktivan u Partido Ortodoxo, Castro je vjerovao u uspjeh njenog čelnika Eduarda Chibása na idućim predsjedničkim izborima. Chibás je međutim 1951. počinio politički motivirano samoubojstvo, te je tako Castro iskočio kao jedan od mogućih Chibásovih nasljednika. Želio se kandidirati u izborima za Kongres 1952., no određeni članovi stranke smatrali su ga preradikalnim, te mu je stoga ponuđeno da se kandidira za Predstavnički dom kao predstavnik najsiromašnijih dijelova Havane. Iako su mu šanse bile dobre, do izbora nikad nije došlo, budući da je u ožujku 1952. Fulgencio Batista izveo državni udar i otkazao izbore.

Idućih nekoliko godina Castrova života smo već opisali, tek valja još napomenuti da je 1954., dok je Castro bio u zatvoru, Mirta dobila zaposlenje u ministarstvu unutarnjih poslova. Smatrajući to uvredom, Castro je pokrenuo zahtjev za razvod braka, što je simultano učinila i Mirta. Fidelito je nakon razvoda dodijeljen majci, što je Castro kasnije žalio jer nije htio da mu sin odrasta u buržujskom okruženju. Međutim, iako svježe razveden, Castro nije to doživio kao osobit hendikep. Mogao se posvetiti revolucionarnoj borbi, a usput je imao i sasvim dovoljno drugih žena koje su mu se bile spremne podati. Prema nekim pretjeranim procjenama, spavao je s više tisuća žena (što je matematički nemoguće, s obzirom na sve druge obaveze, osim ako svaki seks nije bio s nekoliko žena istovremeno). Osim Fidelita, Castro ima još pet sinova s Daliom Soto de la Valle, svojom drugom ženom, s kojom se oženio 1980. Usto ima još jednog izvanbračnog sina i dvije izvanbračne kćeri. Za još dva sina nije službeno potvrđeno je li im on otac.

Od 16. veljače 1959. do 2. prosinca 1976. Castro je obavljao dužnost premijera Kube. 1976. državni sustav je reformiran, tako da je uvedena jedinstvena funkcija predsjednika koji je ujedno i predsjednik vijeća ministara. Zvuči autoritarno? Vrlo sličan sistem imaju i SAD, koje se vole ponositi svojom demokracijom. Na toj novoj funkciji Castro je ostao do 24. veljače 2008., kada je prepustio mjesto drugom Castru, svom 5 godina mlađem bratu Raúlu. Tijekom 49 godina svoje vlasti, na Castra je, prema nekim izračunima, CIA pokušala izvršiti preko 600 atentata, često vrlo maštovitih – od otrovnih i eksplodirajućih cigara, trovanja hrane, kemijske olovke koja je ujedno šprica s otrovom, pa do ronilačkog odijela zaraženog opasnom bakterijom (Castro je strastveni ronilac) ili eksplozivne naprave u koraljnom grebenu koja bi eksplodirala kad bi joj se Castro približio. Castro je jednom komentirao „Da je preživljavanje pokušaja atentata olimpijska disciplina, osvojio bih zlato“.

Unatoč po mnogim standardima autokratskom vladanju, Castro nikada nije radio na izgradnji kulta ličnosti. Zapravo, njegova bi se uloga u kubanskom društvu mogla usporediti s ulogom Atatürka u turskom. Prikazujući se čovjekom iz naroda, gotovo uvijek se u javnosti pojavljuje u svojoj vojnoj uniformi, a nikad ne propušta naglasiti kako je mnogo važnija revolucija i njene tekovine od samog njegovog lika. Uvjereni egalitarist, Castro smatra da individualna prava pojedinca nisu toliko važna u usporedbi s načelom jednakosti, dapače, da je prava pojedinaca potrebno kojiput i ograničiti ako stoje u izravnom sukobu s interesima društva u cjelini – jedan od razloga zašto ga Amerikanci, zadojeni kultom individualizma i zazorom od bilo kakvog kolektivizma, smatraju opasnim. Unatoč mnogim Kubancima koji su tijekom godina pobjegli s Kube (čiji je broj možda 10% broja Meksikanaca koji su pobjegli u SAD, ali to ideološki nije toliko prihvatljivo isticati), većina Kubanaca i danas podržava i cijeni Fidela. Kada je 1969. nakon neispunjenog predviđanja količine uroda šećerne trske ponudio svoju ostavku, narod je zahtijevao da ostane. Castro je, uz vrlo mlake proteste, preživio i Specijalni period, razdoblje u prvoj polovici devedesetih, kada je Kuba lišena pomoći SSSR-a i standard je naglo opao. U tom razdoblju Kubanci su, praktički iz čiste potrebe, a ne iz ekološke svijesti, počeli razvijati ekonomiju temeljenu na održivom razvoju i ekologiji, što je dovelo do toga da je Kuba danas jedina država u svijetu koja zadovoljava standarde održivog razvoja, kombinirajući dobre parametre u području obrazovanja i zdravstva s niskim ekološkim otiskom. Specijalni period okončao je uspon tzv. Ružičastog vala, južnoameričkog okretanja socijalizmu, na čelu s Venezuelom, koja je Kubu izvukla iz problema.

U ljeto 2006., nakon krvarenja u crijevima, Fidel je odlučio privremeno prenijeti ovlasti upravljanja državom svom bratu. Iako se u idućih godinu i pol oporavio, izjavio je kako bi bilo neodgovorno da s narušenim zdravljem i dalje obavlja dužnost koja zahtijeva toliko intenzivan angažman. Umjesto toga, zadovoljio se ulogom konzultatora i političkog komentatora, te i dan-danas piše kolumne u službenim dnevnim novinama Granma.

Kao što je proročanski najavio u svom govoru na sudu nakon napada na Moncadu, povijest će ga iskupiti. Zapravo, već i jest. Unatoč silnim pritiscima, embargu, oružanoj invaziji, međunarodnom šikaniranju, kubanska revolucija traje već 55 godina, a današnji standard Kube, premda materijalno još uvijek nizak, omogućio je da ta zemlja ima manju smrtnost dojenčadi nego SAD, a životni vijek i stope pismenosti na razini najrazvijenijih država svijeta. Ako ništa drugo, Fidel Castro – čije bi se ime na hrvatski moglo prevesti kao „vjerna utvrda“ – pokazao je da je nomen doista omen, uspio je ostati vjeran idealima iz pedesetih, te obraniti svoju malu antiimperijalističku utvrdu.

Inače, postoji zanimljiva anegdota iz 1940., kada je tada 14-godišnji Fidel poslao pismo američkom predsjedniku Franklinu Delanu Rooseveltu, čestitajući mu na ponovnom izboru i moleći ga da mu pošalje novčanicu od 10 dolara, budući da još jedino tu nema u svojoj kolekciji. Molba je odbijena – ni s 14 godina Amerikanci nisu bili spremni na suradnju s Castrom.

Moje kupanje završava, uzimam stvari i laganim se hodom upućujem prema parkiralištu gdje sam se dogovorio s taksistom. Njega tamo nema. Zaključujem da se vratio u Trinidad, kako bi međuvrijeme iskoristio za još koju vožnju. Nije još 11 sati, pa ću ga pričekati. Uostalom, ovdje ima i drugih vozača koji mi nude vožnju. Ako se ne pojavi do 11 idem s nekim od njih.

On međutim dolazi koju minutu prije 11. Razmišljam si kako su Kubanci čudan narod. U stanju su gnjaviti turiste kojima ne treba taksi, sve da bi zaradili koji CUC, a onda kad im dođe mušterija naplate mu jeftinije povratnu vožnju s čekanjem nego dvije jednosmjerne, i još mu vjeruju na riječ da će ih on čekati nakon sat vremena. Mogao sam ispasti đubre i vratiti se s drugim taksistom, te to sve platiti 8 CUC. Osim ako ovdašnji ne traže u startu 15...

Krećemo natrag prema Trinidadu, usput uzimamo jednu curu koja stopira (taksist me pita je li to u redu, meni ne smeta, ionako ću platiti svoj iznos, vozili mi nju ili ne). Za 15 minuta sam opet u Trinidadu i odlazim se prvo doma istuširati i uzeti ostatak novca i fotoaparat, prije nego krenem na kolodvor, rezervirati kartu za sutra.

Nekoliko usputnih slika s puta do kolodvora:





(ovo bi trebao biti pogled prema stepenicama na kojima je Casa de la Música)

Policajac je svratio na čašicu razgovora, a pendrek je objesio na ogradu francuskog balkona:



Evo me na kolodvoru. Fotografije na prozorima – Che i Chávez:



Na kolodvoru me čeka neugodno iznenađenje – nema više karata za sutra. Postoji jedan jedini Viazulov bus za Camagüey i taj je popunjen. Pitam ih što da radim, mogu li ići Astrom. Oni kažu da Astrom nikako (to je nacionalna kompanija, karte se kupuju za nacionalne pesose i turisti načelno ne bi smjeli putovati njom, jer bi i oni i vozač mogli platiti globu – eto, to je jedan od primjera kubanskog turističkog apartheida), ali da se mogu eventualno staviti na popis, pa doći sutra ujutro, možda netko odustane. Popis je već podulji, tako da procjenjujem da su mi šanse mršave. Pitam ima li još koja mogućnost. Kažu mi da pitam u turističkoj agenciji malo niže niz ulicu, oni bi mogli imati neki prijevoz.

Dok hodam prema turističkoj agenciji, slikam ovaj prizor:



Izgleda mi kao da konj ulazi u garažu.

U agenciji mi kažu da oni ne prodaju takvu vrstu karata i da bi mi najbolje bilo da si pokušam organizirati prijevoz taksijem, naročito ako se dogovorim s još nekim, pa da podijelimo troškove. Bavio sam se tom mišlju, nemam baš previše izbora.

Prije povratka u casu particular odlučujem se probati još nešto. Naime, ako budem morao na taksi, onda će mi trebati još novca, a to znači da bih morao opet mijenjati, čime će se moja zaliha kanadskih dolara opasno istopiti. Pokušavam stoga otići na bankomat i vidjeti mogu li dignuti 500 CUC, kako bih znao mogu li se uopće oslanjati na bankomate, ili je situacija slična onoj u Iranu. Srećom, stvar prolazi bez problema i sad imam sasvim dovoljno novca za idućih tjedan dana, nadam se.

Kupujem još vodu, vraćam se do svog smještaja i izlažem gospodinu Diegu u čemu je problem. Pitam ga zna li koga tko bi još mogao trebati prijevoz, neka se raspita kod drugih vlasnika casas particulares imaju li oni nekog gosta koji sutra ide u Camagüey, a treba prijevoz. On mi obećava da će se raspitati, te se potom ja upućujem na ručak.

Paladar Guitarra Mia, s jeftinom hranom, ugodnim uređenjem i tipom koji prebire po gitari, čini se pravim odabirom. Po prvi puta u životu uzimam jastoga, za stvarno bagatelnu cijenu od 12 CUC. Iako je po okusu to zapravo samo hipertrofirani škamp, ipak mi je drago što sam ga probao. Uz to ide i sok od manga, pa onda još i neki koktelčić, desert...na kraju sam ručak platio sve skupa nekih 25 CUC, ali ugođaj je vrijedan toga.

Nastavljam do obližnjeg bara na još jedan daiquirí. Dok čekam da mi ga konobar donese, tip pored mene počinje razgovarati sa mnom. Zanimljivo, taj je tip valjda bio jedina osoba na Kubi s kojom sam razgovarao, a da me nije tražio nešto zauzvrat. Pita me odakle sam, i opet se ispostavlja da Kubanci znaju za Hrvatsku, uglavnom preko nogometa. Iako je kubanski nogomet na prilično niskoj razini (domaći omiljeni sport je bejzbol), svejedno se prate južnoameričke i europske lige. Inače, sav sport na Kubi je strogo amaterski, a prvoligaški su klubovi ustrojeni prema provincijama, tj. svaka od 16 kubanskih provincija ima svoj odgovarajući klub u prvoj ligi. Dakle, ako ste rođeni u Cumayanagui i talentirani ste bejzbolaš, vi možete igrati isključivo u bejzbolskoj momčadi provincije Cienfuegos. Transferi nisu uobičajeni, to je nešto što se veže uz profesionalni sport. Možda je to i dobro, na taj način nekako postoji stvarna veza između igrača, navijača i kluba, jer je sve zasnovano na lokalpatriotizmu.

Tip s kojim razgovaram mi kaže da je Hrvatska jaka i u odbojci. Kažem mu da nije, da je jaka u rukometu i nekad bila u košarci, ali u odbojci ne. On mi kaže da je nedavno gledao da su Hrvati postali svjetski prvaci u odbojci. To sigurno nisu. Kažem da nas je možda s nekim pomiješao. On mi kaže da se sjeća zastave, ja mu kažem da je ista kao i nizozemska, crveno-bijelo-plava. On razmišlja i onda kaže „Možda je to onda bila Srbija.“ Tada meni sine da sam čuo negdje da su Srbi nedavno nešto osvojili u odbojci, pa prihvaćam to objašnjenje i kažem da i ja mislim da je bila Srbija. Još malo pričamo o nekim uobičajenim stvarima, ali, kako rekoh, za razgovor s Kubancima potrebna je velika koncentracija, pa se, dovršivši svoj daiquirí, upućujem prema izlazu. Nastavljam ponovno do Telepunta, ovaj put kupivši karticu za sat vremena interneta. Gužva je malo veća no jučer, ali ipak dolazim na red nakon nekih desetak minuta čekanja.

Nakon interneta, odlazim provjeriti ima li nekih pomaka u pogledu sutrašnjeg prijevoza, ali mi gospodin Diego kaže da još ništa nije definitivno, premda neki njegov rođak, koji isto ima casu particular (gotovo svatko u Trinidadu ju ima) kaže da ima nekoga tko je zainteresiran i da će mi kasnije javiti detalje.

Odlazim potom u popodnevnu šetnju. Ovo je jedna od kolonijalnih vila u kojoj se danas nalazi restoran:



I još jedan pogled na lokalni povijesni muzej, nazvan Casa Cantero, prema njemačkom plantažeru Justu Kanteru:



Prema priči, rečeni Kanter je do kuće došao tako da je otrovao starog trgovca robljem i oženio njegovu udovicu, koja je potom i sama prerano umrla.

Nisam ulazio u muzej, već sam nastavio preko Plaze Mayor, u brdo, prema disku Ayala, koji je navodno smješten u špilji. Usput prolazim pored ruševina samostana Nuestra Señora de la Candelaria de la Popa:



Uspinjem se do samostana, skrećem ulijevo, ali nigdje ne vidim rečeni disko. Kasnije ću vidjeti da sam se trebao penjati još dalje u brdo, ali u ovom mi času to ne izgleda kao vjerojatan smjer, budući da je okoliš već poprilično siromašan, pa zaključujem da se disko ne nalazi u siromašnom predgrađu. Spuštam se stoga natrag prema centru. Zanimljiv dekorativni element:



Nije mi sasvim jasna svrha vješanja cipela na električnu žicu, ali moglo bi imati neke veze s ovim:



Ljudi su napravili vrtnu zabavu i slave Fidelov rođendan. Kratica ACRC označava Asociación de Combatientes de la Revolución Cubana – Udrugu boraca Kubanske revolucije.

Prolazim dalje, ljudi mi mašu i pozdravljaju me, pitaju me odakle sam. Malo niže nalazi se parkić i dječje igralište, na kojem su noge klupa urešene UNESCO-vim znakom:



Vrativši se u grad, na Calle Martínez Villena prolazim pored hrama posvećenog Yemayi, santeríjskoj božici mora:



Santería, ili Regla de Ochá, naziv je za sinkretističku religiju karipskog područja. Osnova ove religije su pučka vjerovanja crnih robova naroda Joruba, s područja današnje Nigerije, kojima je dolaskom u Ameriku bilo zabranjeno prakticirati njihovu religiju. Stoga su ju se potrudili zamaskirati nadomještajući likove svojih bogova slikama kršćanskih svetaca, te su tako obavljali obrede svoje religije, a promatraču sa strane je izgledalo kao da se mole svecima. Sâm naziv santería zapravo dolazi od toga i pogrdan je – doslovce bi značio „svečarenje“, tj. klanjanje svecima. Danas se ova sinkretistička religija može sresti po svim karipskim otocima, u Panami, Kolumbiji, Venezueli, te u SAD-u. Njezin utjecaj na kubansku kulturu je znatan – od utjecaja na umjetnost (recimo, radovi Wifreda Lama bili su inspirirani santeríjom), glazbu (npr. rumba), pa sve do medicinske prakse kubanskih travara. Zanimljivo je da santería nije isključiva – praktikantima ne samo da se ne brani krštenje u Rimokatoličkoj crkvi, već ga se kojiput i eksplicitno zahtijeva. Glavni bog u santeríjskom panteonu je Olodumare, stvoritelj, koji sa svijetom komunicira preko mnogih orisha, tj. manjih bogova, od kojih je svaki zadužen za neki resor. Svaki orisha ima svoj karakter, boju koja se s njim povezuje, te zahtijeva određene darove i prinose.

Zanimljiva je anegdota s prvog Fidelovog govora u oslobođenoj Havani (to je onaj govor kada mu je Cienfuegos rekao „Vas bien, Fidel“), gdje je netko u masi okupljenih otvorio kavez pun bijelih golubica. Jedna od njih sletjela je Fidelu na rame, što se u santeríji smatra dobrim znakom. Time je Fidel i službeno dobio blagoslov orisha za vođenje Kube.

Jedan od najpoznatijih praktikanata santeríje bio je Ibrahim Ferrer, glazbenik i jedan od članova Buena Vista Social Cluba.

Malo dalje je još jedna proslava:





Sjedam u obližnju Tabernu la Canchánchara, te trusim jedan mojito i eponimno piće. Unatoč vrućini i alkoholu, na Kubi se poprilično teško napiti. Rum je pitak i stavlja ga se taman toliko da ostavi okusni trag, ali da ne udara previše.

Lagano pada mrak, pa se ponovno upućujem kući, da vidim ima li kakvih promjena u vezi sutrašnjeg dana. Jedna usputna, ne preuspjela fotografija:



Uz Calle Martínez Villena:



Osamljena palma na trgiću koji se nazire na prethodnoj slici (vidi se i ta palma na prethodnoj slici):



I još jedan kadar samog trga:



I natpis na jednoj kući koji mi se učinio smiješnim:



„Prodaje se ova kuća“. A ispod toga, manjim slovima, „Prodaju se bonovi za mobitel od 5 i 10 CUC“.

U casi particular me obavještavaju da je prijevoz sređen, da je polazak sutra u pola 9 ispred case particular, te da je cijena 35 CUC. Inače bi me autobus koštao 15 CUC, tako da i nije toliko strašno. Odlično, sad kad je to sređeno, mogu se malo odmoriti, osvježiti, te potom krenuti na večeru.

Za večeru odabirem jedan paladar koji servira pizzu i tjesteninu, tek toliko da napravim odmak od kubanske hrane, te da vidim na što liči kubanska pizza. Nisam baš oduševljen, u rangu je osrednjih pizza u Hrvatskoj, a ovaj puta se odlučujem i za stranu pivu, meksičku Coronu. Nakon večere ponovno krećem u noćnu šetnju Trinidadom, zastavši na Plazi Mayor i popivši jednu piñu coladu serviranu u izdubljenoj polovici ananasa, pojevši palačinku s rumom, te potom popivši još jedan Cuba libre (na Kubi je inače moguće nabaviti Coca Colu iz Meksika, ali osim toga je tu i njihova domaća kola, koju proizvodi tvrtka Ciego Montero, glavni opskrbljivač države vodom i bezalkoholnim pićima). Glazba dopire odasvud, bendovi praše na svakom uglu, a sviraju se uglavnom kubanski standardi. Nakon kupovine još jedne vode za sutra, upućujem se na počinak. Nekako na ovakvim putovanjima nemam baš poriv partijati, previše sam introvertiran da bih se sâm upustio u to. Doduše, ni moji suputnici na drugim putovanjima nisu baš od neke akcije...

Eto, to su bila dva dana u Trinidadu, sutra dižem sidro i opet na istok...

egerke @ 02:19 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 4, 2015

UTORAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Nakon već uobičajenog doručka izlazim pred kuću, gdje me već čeka Osmanyjev prijatelj s Ladom, koji će me odvesti do El Nicha. Osmany pokazuje Ladu i kaže mi „To je auto iz tvoje zemlje.“ Ponovno mu objašnjavam da nije, da Hrvatska nije bila dio Sovjetskog Saveza, ali nije mi jasno je li shvatio. Ulazim u auto, kažem vozaču da još trebam otići do mjenjačnice. Nema problema, ima jedna na putu prema izlazu iz grada. Nadam se samo da nije neka ilegalna, ne želim da me još netko zezne, ionako sam već potrošio dosta novca, tek sam četvrti dan ovdje, a već drugi puta mijenjam, čime sam praktički iscrpio pola zalihe kanadskih dolara. Imam još i eure, ali čini mi se da je za njih tečaj lošiji, što mi izgleda čudno, jer znam da su euri vredniji.

Mjenjačnica je ipak OK, dobivam približno isti iznos kao i tri dana ranije u Havani, te potom krećem sa svojim vozačem (kojeg nisam upitao za ime, nije bio baš nešto razgovorljiv, a mene to nije smetalo) prema izlazu iz grada i potom prema El Nichu. Još dok izlazimo iz grada primjećujem neobičan prizor – kamion-autobus, tzv. el camello, mili po cesti za zaprežnim kolima. To su uobičajene prometne situacije na Kubi.

Los camellos („deve“, zbog karakterističnog oblika prikolice) su prijevozna sredstva koja su se razvila iz improvizacija tijekom devedesetih, kada je unatoč nestašici autobusa bilo potrebno pronaći prijevozna sredstva s dovoljnim kapacitetom putnika. Stoga se netko dosjetio da bi se moglo zavariti nekoliko autobusnih karoserija i privezati ih na tegljač. Rezultat su bila vozila koja su natrpana do maksimuma mogla prevesti i po 300 ljudi, te su bila glavno prijevozno sredstvo havanskog gradskog prometa. Iako su s ulica Havane povučeni još 2008., kako bi bili zamijenjeni novim kineskim busevima marke Yutong (koji su svakako udobniji, premda ne i ekološki prihvatljiviji – Kinezi se baš ne brinu o ekološkim standardima emisije ispušnih plinova), diljem Kube ostalo ih je još sasvim dovoljno. Los camellos voze na međugradskim rutama, za cijenu mnogo jeftiniju od autobusne (čak i u slučaju autobusa koji se plaćaju u nacionalnim pesosima). Usporedbe radi, na ruti između Santiaga de Cuba i Guantánama (što je nekih 50-ak km ili manje) kamion je 30 puta jeftiniji od Viazulova autobusa.

Nažalost, nemam ni jednu vlastitu sliku el camella, pa će morati poslužiti ova s interneta:



Osim los camellos postoje i obični kamioni preuređeni za prijevoz putnika, no njihovu sliku imam, te ćete ih pravodobno vidjeti.

Izlazimo iz Cienfuegosa i upućujemo se cestom prema gradiću Cumayanagua, odakle skreće cesta prema El Nichu. U daljini se već naziru Sierra de Escambray:



U Cumayanagui skrećemo na pokrajnju cestu, koja je u prilično dobrom stanju, iako s podosta zavoja. U ovim krajevima navodni je kompliment djevojci reći „Tienes más curvas de la carretera por Cumanyanagua.“ (Imaš više zavoja/oblina od ceste kroz Cumayanaguu.). Vozač pušta neku kazetu s klasicima kubanske glazbe, vjetrić pirka, slikam pejzaže:













I tako nakon oko sat i 15 minuta vožnje stižemo do El Nicha. Riječ je o zaštićenom šumskom području u Sierra de Escambray, nazvanom po vodopadu na rijeci Hanabanilla. Do vodopada vodi kružna staza od oko kilometar i pol, koja prolazi i pored nekoliko bazenčića na rijeci, te špilja. Očito je mjesto jako omiljeno, jer se na ulazu nalazi mnoštvo posjetitelja, a pristižu i novi, u preuređenim otvorenim kamionima. Dogovaram se sa svojim vozačem da se nađemo za sat i pol na ulazu, te se otpućujem prvo u nabavku ulaznice, a potom nastavljam stazom u šumu. Slijede slike smirujuće prirode El Nicha. Prvo pogled uzvodno na rijeku Hanabanilla:



Pa nizvodno:



Prve kaskade:



Nizvodno:





(iako se to na slici ne vidi, ovuda se motalo mnoštvo djece koja su skakala u rijeku, tako da je bilo prilično zahtjevno namjestiti kadar bez ljudi)

Prelazim preko jednog mostića:



I naposljetku dolazim pred sâm slap El Nicho:



Ovi nisu pozirali meni, već nekomu tko se nalazio ispred mene i malo niže:



Nakon slapa, staza se uspinje do vidikovca, odakle puca pogled na dolinu Hanabanille, te prema umjetnom jezeru:



Okolne guste šume:



Spuštam se kružno nazad, te još jednom slikam Hanabanillu nizvodno:



Na drugu stranu:



Budući da sam završio ranije s obilaskom, sjedam u obližnji restoran kako bih popio pivu, ovaj puta Bucanero. Možda je malo snažnija od Cristala, ali sve u svemu, riječ je o sasvim prosječnoj pivi. Restoran je jedan od mnogih u tzv. ranchón stilu, stilu kubanskih farmi, s velikom natkrivenom terasom. Hranu nisam isprobavao, ali nekako sam uvjeren da je riječ o comidi criolli. Laughing

Napokon krećem prema autu, te još desetak minuta čekam da se pojavi moj vozač. Lagano polazimo prema Cienfuegosu.

Ponovno nekoliko slika s povratka:





(to je akumulacijsko jezero Hanabanilla u daljini)











Po povratku u Cienfuegos, opraštam se od svog vozača, plaćam mu 50 CUC-a i krećem se do kraja spakirati, kako bih krenuo prema autobusnom kolodvoru na vrijeme da nabavim kartu za Trinidad. Pozdravljam se s obitelji, kažem kako mi je žao da nisam imao prilike ostati koji dan dulje u Cienfuegosu, ali eto, tako je ispalo, te potom krećem pješice prema kolodvoru.

Dolazim dovoljno rano da još moram čekati da se otvori ured Viazula. Dok čekam, skočit ću na prvi kat u prodavaonicu mješovite robe, kako bih kupio sladoled. Uzimam veliku teglicu Nestléovog sladoleda s okusom popularnog južnoameričkog slatkiša dulce de leche, koji ima okus kao neka vrsta mliječnog karamela. Zanimljivo je da Nestlé ima svoj pogon na Kubi, te je jedan od glavnih distributera sladoleda po kubanskim prodavaonicama, praktički jedini konkurent Coppeliji, nacionalnom lancu sladoledarnica. Kako je moguće da je kompanija koja je inače jedna od perjanica eksploatacije radničkih prava i zaobilaženja ekoloških standarda dobila gotovo monopolistički položaj u državi koja se inače brine za dostojanstvo radnika, to je itekako pitanje koje bi trebalo potegnuti. Nažalost, mnogi Kubanci su toga nesvjesni, jer ih ograničen pristup internetu drži izvan određenih informacijskih tokova.

Vraćam se u podrum, jedem sladoled i čekam da konačno otvore ured. I ovdje postoji službenik koji stoji na ulazu u čekaonicu i pazi da u nju ne nahrupi previše ljudi. Mene pušta, jer vidi da sam stranac i pretpostavlja da idem do Viazula. No lokalci mogu u čekaonicu tek ako im uskoro polazi autobus, dotad moraju čekati u neklimatiziranom predvorju.

Napokon se pojavljuje netko iz Viazula, bez problema kupujem kartu, te se vraćam na svoje mjesto u čekaonici. Autobus malo kasni, dolazi naime skroz iz Viñalesa. Gledam red putnika koji predaju prtljagu na šalteru. Razmišljam bih li ovaj puta predao svoju, ali ipak odustajem. Nemam povjerenja da neće završiti na krivom autobusu, a ovo ipak nije aviokompanija, tko zna bih li ju u tom slučaju našao.

Konačno, s nekih 20-ak minuta zakašnjenja dolazi naš bus. Naime, to shvaćam zato što se pojavljuje jedan službenik i počinje vikati „¡Viazul para Trinidad!“ Laughing Izlazim na peron, točnije na parking ispred perona, gdje je već parkiran naš autobus. Predajem prtljagu, nema problema, mogu ju predati i izravno, te se ukrcavam.

Polazimo iz grada, no ovaj puta idemo na jugoistok. Promiču ružna predgrađa panelki, a potom uranjamo u zelenilo provincijalne Kube. Nakon nekih dvadesetak minuta vožnje ponovno se spušta pljusak, pravi tropski, s vodenom zavjesom kroz koju se gotovo ništa ne vidi van. Srećom, traje svega desetak minuta. Eto, izbjegao sam i drugi pljusak na Kubi, opet sam bio pod krovom.

Dok smo izbili na obalu Karipskog mora već je zasjalo sunce. Ovaj puta sjedim s prave strane, pa evo nekoliko slika s južne obale Kube:





Ovo je vjerojatno pogon za desalinizaciju:



I konačno jedna gdje mi je more ispalo ravno Laughing :



Približavamo se Trinidadu. Ovaj gradić na jugu Kube, u pokrajini Sancti Spíritus jedno je od omiljenih kubanskih turističkih odredišta. Razlog je vjerojatno taj što je posrijedi dobro očuvan kolonijalni gradić, s obiljem glazbene ponude, nedaleko obale, tako da je moguće imati i kulturu i zabavu i kupanje.

Autobus se muči prilikom provlačenja kroz uske trinidadske ulice, koje su usto još i napravljene od kaldrme. Naposljetku stižemo na omaleni kolodvor. Moj me domaćin ovaj puta ne čeka na peronu, već ispred njega. Odvodi me do susjedne ulice, gdje je parkirao bici-taksi. Dakle, izgleda da se imamo voziti do case particular. Barem ću se po prvi puta provozati u bici-taksiju.

Ruksak ide iza stražnje klupe, u neku vrstu improviziranog prtljažnika, a učvršćuje se vezivanjem. Ja idem na stražnju klupu, te potom započinje truckanje po trinidadskoj kaldrmi. Vjerujem da je i inače teško pedalirati ovakvim vozilom po ovoj vrućini, a kamoli kada je podloga još ovako zahtjevna.

Spuštamo se sve do Calle Martí, jedne od dviju glavnih paralelnih ulica, koja je jednosmjerna prema jugoistoku, te potom prolazimo sve do Parque Céspedes, jednog od dvaju glavnih trinidadskih trgova. Moj mi domaćin pojašnjava gdje je što, gdje je banka, gdje je telekomunikacijski centar...potom skreće u Calle General Lino Pérez, te me dovodi do case particular, koja je smještena u obližnjoj Calle Jesús Menéndez. Iz kuće izlazi jedna žena, pozdravlja me. Ja uzimam prtljagu, i tek potom shvaćam da tip s bici-taksijem nije moj domaćin, već da su moji domaćini zamolili njega da me pokupi na kolodvoru i doveze me ovamo. I naravno da ću tu vožnju platiti, 3 CUC-a. A mogao sam se komotno i sam prošetati dovdje, nije toliko daleko, možda nekih 400-tinjak metara. Eto, to su te sitne šeme kojima vam pokušavaju izvući pokoji CUC.

S ulice se ulazi u veliku dnevnu sobu, odakle vodi prolaz u vrt, gdje se s jedne strane ulazi u ostale prostorije u kući, dok su s druge strane dvije sobe koje se iznajmljuju. Obje su prazne, tako da ja biram onu dalju, čini mi se udobnijom i mirnijom. Vlasnici su gospodin Diego i njegova supruga Dignorace (to je ona koja me dočekala). Ne vladaju baš engleskim. Ostavljam stvari u sobi, malo se osvježavam i upućujem se prema izlazu, kako bih krenuo u obilazak grada. Vlasnici me pitaju hoću li uzeti večeru. Pitam ih što imaju, gospođa Digno kaže „camarones“. Ne znam što je to, pa mi Diego pokušava prevesti na engleski. Kaže nešto poput „estring“. Hm, misli li on možda na „string beans“, tj. na mahune? Sad je sezona mahuna, znao sam ih dobiti u salati. Ne, ne volim mahune, tako da kažem da ću ipak jesti vani.

Kasnije ću doznati da su camarones račići, tj. „shrimps“. Kolikogod očekivao da netko može iskriviti engleski izgovor, uvijek me iznenade...

Izlazim pred kuću, te odmah okidam dva kadra, na jednu i na drugu stranu ulice:





Primjećujete šarenilo trinidadskih fasada. Gotovo sve kuće su prizemnice, a karakteristični su i veliki francuski prozori s rešetkama, koji funkcioniraju kao svojevrsne lođe iz kojih stanovnici promatraju zbivanja na ulici, naravno udobno zavaljeni u stolicu za ljuljanje. Opušteno...

Dobar primjer šarenila u obližnjoj Calle Smith:



Nastavljam prema Parque Céspedes, slikajući usput ovu zanimljivu građevinu s elementima neogotike:



Prema onome što sam našao, navodno je riječ o protestantskoj crkvi.

I tako dolazim do Parque Céspedes. Pogled prema gradskoj vijećnici:



I prema crkvi Svetog Franje Paulskog:



Upućujem se u Telepunto – praktički jedino mjesto gdje na Kubi možete na internet. Iako se tu i tamo može naći neki privatni internet kafić (bolje rečeno, internetski terminal u objektu neke druge namjene) načelno je to ipak za većinu komplicirano, budući da je internetski promet ograničen i kontroliran, pa su takva mjesta pod prismotrom. Wi-fi je izuzetno rijedak, moguće ga je naći samo u boljim hotelima. Za sve ostalo tu su Telepuntos, prodajna mjesta nacionalne telekomunikacijske kompanije Etecsa. Internet na Kubi je prilično skup, spor i još se pritom kontrolira. Za povremene korisnike, kao što sam ja u ovom trenutku, postoje posebne kartice, slične bonovima za mobitel, koje na sebi sadrže šifru pomoću koje se ulazi u sustav. Cijena je 6 CUC po satu, s tim da ne morate iskoristiti čitavo vrijeme odjednom. Ja uzimam jednu karticu za pola sata, ne vjerujem da će mi trebati više da provjerim tih par stvari. U Telepuntu se nalazi 6 kompjutora, srećom gužva nije prevelika i odmah nalazim jedan slobodan. Pokušavam se priključiti na Facebook, očekujući da, kao i u Iranu, to ne bude moguće. No, začudo, prolazim bez ikakvih problema (iako je veza malo sporija – otprilike kao kod nas u devedesetima). Bez problema ulazim i u mejl, na Advance.hr i na stranice Jutarnjeg lista, što znači da cenzure iranskog tipa nema. Pa u tom slučaju mi pola sata možda i neće biti posve dovoljno...

Dok sam ja na internetu, reći ću pokoju o Trinidadu. Trinidad ima oko 73 tisuće stanovnika i smješten je na jugu kubanske provincije Sancti Spíritus. Osnovan je 23. prosinca 1514. kao Villa de la Santisima Trinidad, jedan od sedam prvotnih Velázquezovih gradova, točnije treći nakon Baracoe i Bayama. 1518. grad je opustio kada se većina stanovništva priključila Cortésu u osvajanju Meksika. Idućih tristotinjak godina tavorio je kao okupljalište pirata i krijumčara koji su trgovali robovima s obližnjom Jamajkom, tada u britanskom vlasništvu. Glavni preokret nastupa početkom 19. stoljeća, kada s Haitija, bježeći pred ustankom robova, dolaze francuski kolonisti. Oni će u obližnjoj Valle de los Ingénios, Dolini šećerana, pokrenuti proizvodnju šećera, otvorivši oko 70 pogona za preradu šećerne trske. Dotada je glavni izvozni artikl regije bila koža i usoljena govedina, a ovim je zaokretom do sredine 19. st. trinidadsko područje proizvodilo trećinu kubanskog šećera, što je vlasnicima šećerana omogućilo da u Trindadu podignu raskošne kolonijalne zgrade. Nažalost, u ratovima za nezavisnost plantaže i šećerane su poprilično stradale, što je zaustavilo razvitak Trinidada. Industrija šećera pomakla se na zapad, u okolicu Cienfuegosa i Matanzasa, a Trinidad je utonuo u 80-ak godina ekonomskog sna. Oporavak je započeo tek 1950-ih, kada je Batista donio zakon o očuvanju vrijedne povijesne baštine Trinidada. 1965. grad je proglašen nacionalnim spomenikom, a 1988., zajedno s Valle de los Ingénios, dospio je na UNESCO-v popis svjetske baštine.

Mojih pola sata na internetu je isteklo, pa krećem u daljnji obilazak grada. Za početak pogled na raskošni Iberostar Grand Hotel na Parque Céspedes:



I još jednom pogled na zgradu gradske vijećnice:



Nastavljam prema glavnom gradskom trgu, Plaza Mayor. Jedna malo manje glamurozna ulica, nazvana po Patriceu Lumumbi:



(na kraju se vidi zvonik samostana Svetog Franje Asiškog)

Pogled na Calle Rubén Martínez Villena:



I potom izlazim na rub Plaze Mayor, točnije na stepenice koje vode prema trinidadskoj Casa de la Música:



(lijevo vidite cimer za piñu coladu u stilu Coca Cole)

Casa de la Música je glavno mjesto koncertnih događanja u svakom gradu na Kubi. A u Trinidadu, koji je nedvojbeno jedno od najplesnijih mjesta na Kubi, vrlo je primjereno da se Casa de la Música nalazi praktički na otvorenom, kako bi bilo mjesta za sve zainteresirane.

Pogled ulijevo otkriva pročelje župne crkve Presvetog Trojstva iz 1892. i iza toga već spomenuti samostan Svetog Franje Asiškog:



I malo drugačiji kadar:



Pogled na samu Plazu Mayor:



Kuća s balkonom je Palacio Ortiz iz 1809., nekadašnja palača gradonačelnika, u kojoj se danas nalazi umjetnička galerija. S lijeve se strane nalazi palača iz 18. st. u kojoj je danas muzej kolonijalne arhitekture Trinidada.



Zgrada s trijemom na desnoj strani je arheološki muzej Guamuhaye (domorodačko ime za ovo područje). U ovoj je zgradi za vrijeme svog boravka na Kubi 1801. godine boravio njemački prirodoslovac Alexander von Humboldt.

Ako pažljivo pogledate, pored stupa u središtu parka vidjet ćete jednog čovjeka na klupici. Taj me uhvatio. Laughing Riječ je zapravo o slikaru koji ovdje portretira ljude, a usput s njima i razgovara. I čak zna dobar engleski. Kao i dosta Kubanaca, čuo je za Hrvatsku. Spominjao je da u Trinidadu ima turista iz Slovenije, iz Crne Gore, ali ne iz Hrvatske...čak i ako mulja, barem je geografski dobro smjestio Hrvatsku. I tako, riječ po riječ, on vadi papir i kreće me portretirati. Naravno. Toga sam se i bojao. S jedne strane, interesantno je vidjeti kako netko prenosi obrise mog lica na papir, s druge strane osjećam se izvozano i pitam se koliko će mi to naplatiti. Naravno, ako bude preskupo ne mislim ništa uzeti, taman posla. A ionako ne mogu to nosati u ruksaku. Odlučujem mu dati maksimalno 10 CUC za rad, neka si zadrži sliku. Portretiranje traje kojih desetak minuta, već je i sunce počelo zalaziti, tako da bih uskoro trebao krenuti dalje. Oprezno kažem „Ali znate, ja vam putujem s ruksakom i nemam u čemu to nositi...“, no on mi pokaže kako se slika može jednostavno zarolati i spremiti u ruksak. Pitam ga koliko košta, on kaže 10. Eto, taman toliko koliko sam i mislio. Nije da mi je baš najdraže, ali ipak je nekakav suvenir.

U međuvremenu se sunce dosta spustilo, što će se vidjeti na idućim slikama. Crkva:



Arheološki muzej:



Palacio Brunet, s prijelaza iz 18. u 19. st., u kojem se danas nalazi Muzej romantike:



Još jedan pogled na muzej kolonijalne arhitekture:



I na crkvu:



Klinci igraju nogomet s jajolikom loptom za američki nogomet. Očito ju je netko dobio od iseljenog dijela obitelji na Floridi...

Pogled uz Calle Echerri:



I dolazim do Plazuele del Cristo:





Pogled na crkvu samostana Svetog Franje Asiškog:



Samostan je ovdje postojao do 1895., kada je pretvoren u vojarnu španjolske vojske. Do 1920. većina zgrada je bila u očajnom stanju, tako da je veći dio kompleksa srušen, ostala je samo crkva i nekoliko okolnih zgrada. Od 1986. u kompleksu se nalazi Museo de la Lucha Contra Bandidos, Muzej borbe protiv bandita, čime se opisuje borba mlade revolucionarne vlasti protiv kontrarevolucionarnih jedinica koje su operirale na području obližnjih Sierra de Escambray početkom šezdesetih godina.

Nastavljam šetnju, ovaj puta više tražeći umjetničke fotografske motive. Pa evo ih nekoliko:







Još jedan pogled unazad:



Brijačnica:



Calle Juan Manuel Márquez:



I na drugu stranu:



Sierra de Escambray u pozadini:



U ovom kvartu ulicu su već manje uređene:





A i kuće imaju više graditeljskih improvizacija:



Središnji trg u četvrti Los Tres Cruces (Tri križa):





Produžetak Calle Márquez:



Neki me klinci pitaju hoću li ih fotografirati. Iskreno, od toga nikad ne vidim nikakve koristi, jer njima ne mogu poslati sliku, a i ne volim baš fotografirati portrete ljudi.

Na kraju ulice kuće su već poprilično zapuštene:



A ovo mi je žao da nisam snimio filmić:



Naime, ne vidi se, ali iza traktora se nalazi tip sa šlauhom koji vrlo studiozno pere i glanca traktor, onom manirom kojom muškarci obično peru automobile. Traktor ima neke lude felge, uređenu kabinu...pravi Pimp my trac! Laughing Uza sve to u pozadini trešti neki reggaeton kako bi pojačao dojam.

Inače, uza svu divotu autentične kubanske glazbe nažalost ne možete izbjeći ni reggaeton, osebujan glazbeni stil urbane karipske kulture, mješavinu hip-hopa i elektronike s latino i r'n'b ritmovima i iritantnim vokoderiranim glasovima. Tko želi znati više, evo vam jedan miks s Youtubea.

Zaokrećem prema centru:



Calle Ciro Redondo:



Još nekoliko usputnih motiva prije nego posve padne mrak:







Restoran El Jigüe na Plazueli del Jigüe, nazvanoj po vrsti drveta, na kojoj je 1514. otac Bartolomé de las Casas služio prvu svetu misu u Trinidadu:



Pogled uz Calle Martínez Villena:



I niz Calle Piro Guinart:



Toranj na ovoj slici pripada lokalnom povijesnom muzeju:



I to je to od fotografija za danas. Upućujem se na večeru u paladar La Ceiba, smješten u dvorištu ispod istoimenog stabla. Kao i u svim paladarima, on se praktički nalazi u stanu, tako da u prolasku do dvorišta morate proći kroz stan. Uzimam piletinu u sosu od meda i limuna, malo osvježenje nakon jednoličnosti comide criolle. Osim soka od manga za kraj se odlučujem probati cancháncharu, lokalni koktel spravljen od neprerađenog ruma (aguardiente), limunovog soka, meda i leda. Canchánchara potječe iz ovih krajeva i tradicija joj seže još u doba ratova za nezavisnost. Recept se prenosio usmenim putem sve dok 1980. skupina kulturalnih djelatnika u želji da popularizira cancháncharu kao dio kulturne ponude Trinidada nije uvela praksu posluživanja iste u nekim ugostiteljskim objektima u gradu, i to u posebnim keramičkim šalicama u kakvima su ju navodno pili i mambíji (gerilci u borbi protiv Španjolaca). Nažalost, ja sam svoju dobio u običnoj čaši, s time da se sav med sjeo na dno (inače se pije na slamku i onda takav med ometa pijenje). Općenito, iako je hrana u Ceibi bila osvježenje, posluga niti je bila brza niti osobito savjesna. No to se može pripisati i gužvi koja je vladala.

Vraćam se lagano prema svom smještaju, no promašujem ulicu, pa malo lutam uokolo bloka sve dok konačno ne pogodim pravo mjesto. Inače, s obzirom da većina ulica izgleda jako slično, a i posvuda su casas particulares, lako se izgubiti.

Napokon nalazim svoju casu, a pomaže i to što pred njom sjede moji domaćini. Ulazim se zakratko odmoriti, no ipak se odlučujem još malo prošetati noćnim Trinidadom, da vidimo na što liči taj famozni noćni život ovdje.

Spuštam se do Parque Céspedes gdje mnoštvo mladih sluša neki koncert, ili samo puštenu glazbu (jasno, prevladava reggaeton), kupujem bocu vode, te se potom zaokruživši preko Plaze Mayor ipak vraćam na počinak, jer me počinje hvatati umor.

Sutra bih mogao otići do obližnje plaže...

egerke @ 02:42 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.