Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, veljača 8, 2015
PONEDJELJAK, 26. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ulazimo dakle u zgradu terminala aerodroma Imam Homeini. Na gornjem smo katu, onom gdje su odlasci. Gledam ekrane s polascima i dolascima, zanimljivo je vidjeti odredišta koja baš i ne viđamo u Europi: Nadžaf, Dušanbe... Za zadnje riale dečki još kupuju neke suvenire i čokoladice u obližnjoj aerodromskoj prodavaonici. Damir uzima neke magnetiće, on je nekako najozbiljnije shvatio te poklone: nosi onaj parfem od ružine vodice curi, magnetiće prijateljima, uzeo je i nekoliko kutija iranskih kolačića i jedan bezalkoholni Istak od nara za zajedničkog frenda koji je veliki pivopija.

Nakon što smo obavili kupovinu, vrzmamo se po gornjem katu terminala, u potrazi s mjestom gdje bismo sjeli. Ipak imamo još nekih 6 sati do leta. Ispred aerodroma smo uzeli kolica na koja smo potrpali prtljagu. No na čitavom gornjem katu nema mjesta za sjesti. Kat je puno manji (otprilike jedna trećina donjeg kata) i vjerojatno nije predviđen za zadržavanje – ako putuješ, onda odmah krećeš prema izlazima, ako nekog čekaš, onda si na donjem katu, gdje su dolasci. S obiju strana gornjeg kata pokretne se stepenice spuštaju na donji kat. Krećemo prema pokretnim stepenicama s jedne strane, valjda će dolje biti mjesta. Ja krećem naprijed, kako bih se ranije spustio i provjerio, oni su iza mene s kolicima, pretpostavljam da će me pričekati na vrhu stepenica dok se ne vratim.

Stajem na pokretne stepenice i počinjem se taman spuštati, kada iza sebe začujem Matu koji mi kaže „A šta misliš da ću ti ja nositi torbu?“ Reagiram impulzivno – kroz glavu mi prostruji misao „pa oni neće čekati da se vratim, ostavit će mi ruksak na podu, moram ga pokupiti, srećom nisam još daleko odmakao“, okrećem se i krećem trčati natrag uz pokretne stepenice. Ali zapinjem jednom nogom za stepenicu koja se upravo krenula dizati. Nagonski isturam drugu nogu pred sebe da se zadržim od pada, ali i njom zapinjem, jer se ista stepenica uzdigla za još malo u odnosu na pola sekunde ranije. Pružam ruke pred sebe da se dočekam na njih, međutim stepenica na koju sam stavio ruke da se dočekam kreće se prema dolje, te se ja naposljetku zaustavljam bradom na sljedećoj stepenici. OK, prva iduća misao mi je da se moram ustati prije nego se skotrljam niz stepenice. Tražim pogledom svoje suputnike, niti jedan od njih se nije ni pomaknuo niti mi pokušao priskočiti u pomoć, naprotiv, Damir i Mate umiru od smijeha, a Nikola me inteligentno pita „Kaj radiš?“. Pokušavam se ubiti, Nikola. Kaj radim...

Sjećam se slične situacije u srednjoj školi, jednog planinarenja na Kleku, kad mi se isto tako okliznula noga s puteljka i skoro sam se otkotrljao u provaliju, no srećom je dečko koji se nalazio ISPRED mene (dakle, nije me ni vidio) reagirao u hipu, uhvatio me za ruku i povukao natrag. Da sam bio s ovima, ne bi me bilo.

Dok se spuštam niz stepenice, radim inspekciju. Lijevi nožni palac mi je razderan i krvari, lijevi lakat mi također ima otvorenu ranu, posjekotinu imam i na bradi, a srećom da su duge hlače spriječile da si razderem i koljeno. Ili nisu? Pogledat ću to kasnije.

Vraćam se natrag po drugim stepenicama i tek u tom času, kad mi je vidio krv na ruci, Mati dolazi iz guzice u glavu da stvar nije previše smiješna. Damiru čak ni tada nije došlo. Uzimam ruksak i sada se svi spuštamo ponovno dolje, ostavivši kolica na gornjem katu. Sjedamo na neke klupice u prizemlju, a ja se dajem u potragu za WC-om, kako bih oprao krv. U WC-u shvaćam da sam si raskrvario i koljeno, čak sam si malo razderao i hlače. Krv i dalje teče, sve skupa izgleda dosta gadno, premda me ne boli osobito.

Vraćam se do ostalih, Mate mi kaže kako je u međuvremenu vidio da se malo niže nalazi služba hitne pomoći i da odem do njih da mi previju ranu. Dobro sam, ne treba, valjda će krvarenje ubrzo prestati. No kako je ipak riječ o nožnom palcu koji je blizu tla, odlučujem otići da mi barem očiste ranu. U ambulanti se nalazi jedan doktor koji dobro govori engleski. Objašnjavam mu što mi se dogodilo, a onda mi on čisti rane jodom. Kaže da ovo na bradi nije strašno, a lakat, koljeno i palac mi ispire, te mi onda još na palac stavlja veliki zavoj. Pritom u nevjerici pita još jednom „How did it happen?“ Ja mu kažem „I ran upstairs on a down-going escalator. Don't ask me why.“ Na kraju, prije nego što će me otpustiti, pita me koliko imam godina. Ne znam zašto, vjerojatno si misli da netko sa skoro 34 godine ne radi takve gluposti. Pitam ga koliko sam dužan, on kaže ništa. Eto, to je ljepota u tim zemljama, gdje je zdravstvena zaštita potpuno besplatna za krajnjeg korisnika. Smile Ali, naravno, netko bi valjda rekao da nije u redu da iranski porezni obveznici plaćaju moje vratolomije... Undecided

Moj bandažirani palac izgleda ovako:



Bandaža nije izdržala dugo, otpala je već za nekih pola sata. Kasnije sam si na rane stavio flastere iz svojeg toaletnog kompleta.

Sada nam ne preostaje ništa nego sjesti i malo kunjati na stolcima, jer se ovdje ne može zaspati. Preveliki je moving, budući da većina međunarodnih letova slijeće i polijeće usred noći i rano ujutro. Gledam, dolazi let iz Bagdada. Izlaze ljudi, obični putnici, nekako sam očekivao prizore izbjeglica, vojnika, UN-ovih mirovnjaka...ovdje je pak teško razaznati putnike iz Bagdada od onih iz Istanbula, oba leta su došla nekako istovremeno.

Ne mogu baš zadrijemati, pa se vrzmam uokolo. Zloglasnim stepenicama se opet uspinjem na gornji kat, primjećujući da je red za odlazak prilično dugačak, budući da putnici još prije check-ina prolaze prvo skeniranje kompletne prtljage, slično onomu na Sabihi Gökçen. Vraćam se do ostalih i kažem im da bi nas to moglo još dodatno zadržati i kako bismo trebali krenuti gore čim se pojavi znak za check-in, budući da nekoliko letova kreće u razmaku od pola sata, što znači da će biti gužva na graničnoj kontroli i skeniranju prtljage.

Negdje iza 2 sata pojavljuje se obavijest da je počeo check-in za AtlasJetov let za Istanbul. Odmah krećemo na gornji kat, ali začudo ovaj put se red za prvu rendgensku kontrolu jako brzo kreće i ubrzo smo u ograđenom prostoru iz kojeg više ne možemo van. Odlazimo na check-in, predajemo prtljagu, uobičajeno Nikola i ja, a ovaj puta i Damir, koji je nosio dva mala ruksaka, te je sada u jedan od njih potrpao prljavo rublje i tekućinu koja mu je prekobrojna za kabinsku prtljagu (što znači da je u kabinu uzeo pastu za zube i ružinu vodicu, a u drugi ruksak stavio pivu – gel za tuširanje nije kupio do kraja puta). Meni je to trinaesti let u životu, ujedno mi započinje i trinaesti dan u Iranu, a na boarding passu mi piše da sam dobio sjedalo u trinaestom redu (u muslimanskim zemljama 13 nije nesretan broj, pa avioni imaju 13. red). Ovo ne miriši na dobro... Damir pak predavši prtljagu primjećuje kako je njegov ruksak načas zastao na pokretnoj traci, kao da se remenom zapetljao za neki drugi komad prtljage, ali na kraju ipak odlazi.

E sad slijedi granica. Granica na kojoj je strahovita repina koja se usto još prilično sporo pomiče. Otvorena su tri šaltera, ali pregled pojedine putovnice traje oko 5 minuta. Ne znam što rade, ne vidim dovoljno do naprijed. Da stvar bude gora, povremeno se ubacuju još neki ljudi sa strane, iz čijih primjedbi (koje ne razumijem) zaključujem da očito kasne na let i da traže da ih se pusti preko reda. Vidim tako neku obitelj s afganistanskim putovnicama. Uokolo nas su sami Europljani, pored nas je neka skupina Poljaka. Ovoliko Europljana nismo vidjeli ni u jednom trenutku našeg boravka u Iranu, uglavnom smo svugdje bili glavna atrakcija kao turisti.

U jednom trenutku na check-inu primjećujem Leticu. Mislim si hoće li nam se džiberski uvaliti nakon što smo mi otčekali polovicu reda, ali ipak disciplinirano staje na kraj. Primijetio nas je, ali očito je bio u pristojnoj fazi. Laughing

Nakon nekih sat i pol čekanja u redu (i neprestanog Damirovog pižđenja na svaku sekundu nepotrebnog odugovlačenja – koje je bilo tim gore što se jednostavno ne možeš maknuti iz reda nego moraš stajati kraj njega i slušati ga) konačno se primičemo dovoljno blizu šaltera. Mate odlazi prvi, potom ja. Granični policajac uzima putovnicu brzinom letargičnog ljenjivca, potom ju smješta negdje dijagonalno u odnosu na fokus svog vidnog polja, gleda ukoso pred sebe i razgovara sa svojim kolegom za drugim šalterom koji se nalazi njemu na 8 sati (dakle lijevo iza). Nemam pojma o čemu razgovaraju, ali sudeći po tonu, ili razglabaju dnevnopolitičke događaje ili obiteljske priče. Zakratko me odmjeri pogledom i primijeti moj flaster na bradi. Zbunjeno i začuđeno pokaže prstom i upitno me pogleda. Kažem mu „I fell on stairs.“ Frajer se blago osmjehne i pita „With a knife?“ Laughing „No, no, on an escalator.“ Potom frajer prelistava moju putovnicu od prve do zadnje strane i ponovno od zadnje do prve, mjerkajući moje žigove (između ostaloga i memorijalni žig San Marina koji sam dobio u turističkom uredu kao kuriozitet). Onda bulji u iransku vizu. Imam osjećaj da mu mogu vidjeti kotačiće u mozgu kako mu se okreću. Napokon dohvaća žig. Ali ga drži u ruci, i dalje buljeći u vizu, potom opet priča s kolegom, dok mu žig lebdi nad mojom putovnicom. Imam poriv da mu zgrabim ruku i pritisnem ju na površinu vize. Potom konačno udara žig, odnosno, bolje rečeno prislanja ga koordinacijom pokreta kakvom vjerojatno Sojuz pristaje na Međunarodnu svemirsku stanicu. Potom mi jednako sporo uručuje putovnicu i želi mi sretan put. Odlazim i prepuštam mjesto Damiru.

Iza granice je zona s duty free shopovima i još mjesta za sjesti. Smještam se na klupicu pored Mate, a potom čekamo ostale. Srećom još imamo dovoljno vremena, izgleda da će i Letica stići na let. Ja još imam neki sitniš riala, pa kupujem vodu u duty free shopu. Usput mi vraćaju dio kusura u napolitankama, jer nemaju sitnog. No iako je voda kupljena u djutiću, svejedno vrijede restrikcije za avion, odnosno moramo ju popiti prije završne kontrole ručne prtljage.

U međuvremenu nam se pridružio i Letica. On je imao druželjubivu večer. Sjećate se, ostao je s Mehdijem u azerskom restoranu:



(sudeći po ćupu ispred njega, izgleda da je ipak na kraju i on pojeo dizi)

Potom su se on i Mehdi otputili naći s Mehdijevim društvom, bili su vani u sjevernom Teheranu, svratili i do studentskog doma, ali nije baš to puno dokumentirao. Ono što jest dokumentirao, po posljednji put u Iranu, su gospoda Zli Djedovi Mrazovi:





I potom, pred polazak, grupni portret s Mehdijem i njegovim prijateljima u sobi studentskog doma:



Napokon slijedi poziv za ukrcavanje. Krećemo na posljednju kontrolu prije ulaska u avion. Ovaj put osim aerodromskog osoblja i obične policije, tu se nalazi i jedan pripadnik Sepaha, tj. Revolucionarne garde. Čuo sam o njima svašta negativnog, ali ovaj izgleda relativno benigno. Doduše, nije da itko od nas ičime očigledno ugrožava vrijednosti Islamske Revolucije... Ali kako sam nedugo prije puta gledao Argo, ne mogu si pomoći prisjetiti se završnih scena na teheranskom aerodromu (tada je to bio Mehrabad – Imam Homeini je otvoren tek 2004.), kada sepahovci, u istim takvim kromoksidnozelenim uniformama ganjaju avion s prošvercanim taocima po pisti (jedna prilično nerealna scena, gdje oni s džipom uspijevaju sustići avion koji uzlijeće).

Srećom, i to je u redu i krećemo kroz most prema avionu. AtlasJet izgleda luksuznije od Pegasusa, nominalno i nisu low cost, ali često imaju akcije kojima su im cijene na nivou low costa. Za razliku od Pegasusa, njihov hub je Atatürk, glavni istanbulski aerodrom, na europskoj strani.

Smještam se u sjedalo, mjesta je malo, srećom sam uz prozor pa ću moći nasloniti glavu na oplatu i odspavati. Ubrzo se odvaja ulazni mostić i započinje rulanje. Opraštamo se s Iranom, nažalost ovo zadnje iskustvo s pokretnim stepenicama mi je još malo pokvarilo sliku. Vjerojatno će stvari bolje izgledati kad se slegnu dojmovi, ali sada se samo prvo želim dobro odmoriti.

Čekamo još slijetanje jednog aviona prije polijetanja. Nažalost, sjedim s lijeve strane, tako da neću vidjeti Teheran kad poletimo, zanimao bi me prizor velegradskih svjetala u noći. Ujedno, ovo će mi biti dosad najduži let u životu – oko 3 i pol sata. S tim da ću ga vjerojatno potpuno prespavati.

Uzlijećemo, imam neki osjećaj da je putanja uspona puno niža nego inače, ali nema nikakvih poteškoća, te nekon nekoliko minuta spokojno tonem u san.

Budim se u trenutku dok već nadlijećemo Mramorno more. Usidreni tankeri koji čekaju prolaz kroz Bospor uobičajeni su prizor. Usmjeravamo se prema Europi, polako gubeći visinu, te u roku od petnaestak minuta slijećemo na istanbulski aerodrom Atatürk, glavni, stariji i veći od dvaju. Ujedno je to jedan od aerodroma s najvećim rastom prometa putnika u svijetu, zadnjih desetak godina se konstantno penje i sad je već na 16. mjestu. Čak ga ni Sabiha Gökçen, koja je izgrađena početkom 21. stoljeća, a proširena 10 godina kasnije nije uspjela omesti u tome, a Istanbul planira graditi i treći, još veći aerodrom na Arnavutköyu (štoviše, to bi trebao biti najveći aerodrom na svijetu, s godišnjim kapacitetom od 150 milijuna putnika – Atatürk danas ima trećinu tog kapaciteta). Istanbul očito profitira od svog mjesta negdje u sredini glavnih svjetskih zrakoplovnih ruta.

Zagušenost Atatürka rezultira još jednom stvari – gotovo svaki avion koji sleti mora čekati da mu se oslobodi mjesto na stajanci. Tako i mi, srećom ne dugo. Nakon parkiranja, slikam zanimljivo ime aviona pored nas:



(inače, to je ime grada u istočnoj Turskoj, ali zgodno se potrefilo)

Jedna stvar koju sam odmah primijetio – niti jedna putnica u avionu više nema maramu na glavi. Sve su ih skinule još prije slijetanja. A ja sam taman bio uvjeren da žene žele nositi hidžab... Laughing

Izlazimo iz aviona, obavljamo granične formalnosti i upućujemo se prema karuselima s prtljagom. Mate i Letica će nas pričekati, nas trojica čekamo da pokupimo prnje. Moj ruksak ubrzo izlazi, evo i Nikolinog, ali Damirovog nema. Čekamo, Damir je već živčan. Samo bi još to falilo, nakon silnog zazivanja negativnih ishoda, da mu se jedan konačno i dogodi. Doduše, zagubljivanje prtljage je stvarno najmanje što mu se može dogoditi, prolazna neugodnost koja se najčešće riješi u nekoliko dana. Čekamo i dalje, izlazi još jedna tranša prtljage, ali ni tu nema Damirovog ruksačića. On već kune na sav glas. Uvjeravam ga da će se ubrzo pojaviti, a u krajnjoj liniji i ako se ne pojavi...ponavljam mu ovo što sam gore napisao. Iz otvora više ne izlazi prtljaga, a potom se zaustavlja i pokretna traka. OK, postoji još možda mogućnost da je završila na nekom drugom karuselu, ili da je došla ranijim avionom (nekoliko je letova u podjednako vrijeme poletjelo iz Teherana za Istanbul – doduše, ako je ukrcana u Pegasusov avion, onda je otišla na Sabihu). Upućujemo se prema odjelu za prijavu izgubljene prtljage. Obavještavamo i Matu o tome što se dogodilo, Letica se već negdje izgubio, ima i opet svoj vlastiti program.

Dok Damir sastavlja zapisnik o tome što je bilo u prtljazi, mi odlazimo na WC, presvući se konačno u normalnu odjeću, prvenstveno kratke hlače. Vraćamo se, u međuvremenu je došao još jedan let iz Teherana, ali ni tamo nema njegove prtljage. Damir je totalno malodušan, za njega je prtljaga nepovratno izgubljena. Pojašnjavam mu da svaki komad prtljage ima svoju identifikacijsku naljepnicu čiji se drugi komad nalazi kod njega, te da će, osim ako nije propala kroz neku rupu na pokretnoj traci, prtljaga ubrzo stići na konačno odredište, tj. u Zagreb. Štoviše, možda čak i prije njega. Ali, sad je on još nezadovoljan i time što bi to značilo da on mora iz Sesveta ići na Pleso po tu prtljagu, to mu je nepotreban trošak. Osim toga, to mu je prilika da opet pljuje po Istanbulu, iako je poprilično izvjesno da mu prtljaga nije ovdje zagubljena, nego vjerojatno još u Teheranu. Kriv mu je Istanbul, kriv mu je AtlasJet...već vidim da će i ovaj dan biti upropašten njegovim njurganjem. Pametni Letica se pokupio na vrijeme.

U međuvremenu je i Mate nekamo nestao, u trenutku dok izlazimo u predvorje i vidimo hrpu ljudi s natpisima koji čekaju nekoga, Mate nema na vidiku. Upućujemo se stoga prema stanici podzemne željeznice, vjerojatno je već sišao onamo. Nema ga ni ondje.

Na stanici se međutim nalazi ovaj zgodni mural od pločica koji prikazuje most Galata, ako se ne varam:



Kupujemo vodu na kiosku, u međuvremenu dolazi i vlak, te krećemo prema Aksarayu. Ne znamo gdje je Mate, ali već će se on negdje javiti. I točno, šalje mi poruku da je odmah na izlazu nakon carine. Očito smo se fulali. Kažem mu da krene na Aksaray, tamo ćemo ga dočekati.

Gledam ljude oko sebe, nakon Irana prizori su osvježavajući: muškarci u kratkim hlačama, žene u suknjama, dekoltirane majice...sekularizam. OK, tu i tamo koja pokrivena žena, ipak je ovo Turska, a i neka od naselja uz koja prolazimo su konzervativna (jedno se zove Yenibosna, tj. Nova Bosna), ali nakon dva tjedna Irana razlika je drastična.

Iskrcavamo se na Aksarayu, čekamo Matu, koji dolazi dva vlaka nakon nas i krećemo prema stanici tramvaja kojim ćemo se spustiti do Gülhanea. Ima tamo jedan dobar restorančić s lahmacunima, a to je čisto dobra hrana za doručak. Damir je naravno smrknut, bijesan i nekomunikativan.

Silazimo na Gülhaneu i upućujemo se pješice do restorana:



Restoran je otvoren, ali nažalost je prerano da bi već posluživali lahmacune. Stoga ćemo morati malo bolje proučiti jelovnik:



Nemamo baš previše lira, pa se odlučujemo za burek sa sirom i ajran. Damir nije baš zadovoljan, ali ipak jede, treba izdržati još let do Beograda.

Završavamo s doručkom te se još upućujemo do Tržnice začina, gdje sam ja svojedobno vidio da imaju pravi prah salepa, ne onaj konfekcijski koji smo dosad kupovali. Baš bih si htio kupiti malo za doma...

Nažalost, cijena je prevelika za količinu lira koju trenutno imam – čak 32 lire (oko 150 kn) za 10 deka. Barem znamo da je pravi, ako ništa drugo. Ništa, drugom prilikom, možda za Novu godinu, kad ću s Enom do Istanbula... Vraćamo se do Yeni cami, i tad Mate dobiva poriv da ipak skoči do bankomata i kupi si tih 10 dag salepa za doma. Nas trojica ga čekamo, Damir je konačno progovorio, ali i opet sipa žuč. Mislim da smo ga tu prestali zvati „sipa“ i prozvali ga „Exxon Valdez“. Laughing

Mate se vraća i potom se ukrcavamo na brod za Kadıköy:



Damir je zaključio da je za sve kriv Istanbul i onako, gledajući s broda pristanište na Eminönüu, zaključuje „Istanbule, smrdljivi grade, na te će bomba da pade“. Sjetili smo se toga kada je par tjedana kasnije doista eksplodirala bomba negdje u gradu.

Na azijskoj strani bez previše krzmanja uskačemo u Havataşov bus koji nas za nekih 45 minuta dovozi do Sabihe Gökçen. Opet ulazni rendgen, pa check-in, uočavanje Letice u daljini, granična kontrola i čekaonica.

Letica se inače jutros s aerodroma zaputio do Karaköya (na istočnoj strani mosta Galata), gdje je posjetio tursku pravoslavnu crkvu Sv. Marije (Meryem Ana):





Turska pravoslavna crkva nepriznata je pravoslavna crkva nastala 1924., kada je jedna skupina Karamanlida (anatolski pravoslavci koji govore turski i osjećaju se Turcima) osnovala vlastitu crkvu, budući da im Grčka pravoslavna crkva nije željela priznati drugačiji etnički identitet od grčkoga (slično Grci rade i s drugim pripadnicima GPC-a, koji su po jeziku pripadnici nekog drugog naroda – tako Grcima smatraju Arumunje, Arvanite i Egejske Makedonce koji su pripadnici GPC-a). Crkva je oduvijek podržavala turski nacionalizam i žalila se na zbližavanje turske države i Grčke pravoslavne crkve u Turskoj. TPC ima ambicije uključiti Gagauze u svoj sastav, premda su oni ponovili da žele ostati pod okriljem Ruske pravoslavne crkve. Jedan dio Gagauza još se 1935. doselio iz Besarabije u Tursku, potaknut pričama o Turskoj kao velikoj majci balkanskih Turaka i njima bliskih naroda, ali nakon niza poteškoća na kraju su svi prešli na islam. Danas TPC ima zanemarivu kongregaciju od maksimalno 150-ak ljudi, koji su svi na neki način povezani s obitelji Erenerol, koja je zapravo i pokrenula čitav raskol. Danas Crkva ima u svom vlasništvu samo dvije crkve u Istanbulu, obje preotete GPC-u, od kojih se ni u jednoj ne održava liturgija.

Još malo slika:





Iznutra:





Dvorište:



Naravno, budući da se oni osjećaju Turcima, tu se iznad mora negdje kočoperiti i Atatürk:



Crkva iz daljine:



Potom se vratio natrag prema mostu Galata i slikao armensku crkvu Surp Hisus Pırgiç (Svetog Isusa Spasitelja):



Malo niže prema Tophaneu nalazi se pak armenska crkva Surp Krikor Lusavoriç (Svetog Grgura Prosvjetitelja):









A tu je i crkva Aziz Yahya (Sv. Ivan Krstitelj), koja je također u vlasništvu Turske pravoslavne crkve (tj. oteta od Grčke pravoslavne crkve), a dana je na upravljanje Asirskoj crkvi Istoka:



Krenuo se uspinjati prema kuli Galata, usput slikajući aškenašku sinagogu:



I došao do kule Galata:



Produžio je do İstiklâl caddesi, koju je zabilježio iz povijesnog tramvaja:



Kojim se odvezao do Taksima:



Uslikavši Gezi park po danu:



Na kraju Gezi parka, pogled puca preko armenske Posebne bolnice Svetoga Jakova na nove poslovne četvrti:



Zanimljive kulisaste zgrade:



Naposljetku se vratio na Taksim, odakle je Havataşovim busom krenuo prema Sabihi Gökçen, usput slikajući prvi bosporski most (to nije onaj kojim smo prešli tri godine ranije):



Pogled s prvoga na drugi:



(vidi se lijevo i Rumelihisarı)

I zatim i on stiže na aerodrom – zapravo, zadnja dva dana puta uglavnom smo se sretali na aerodromima i u avionu.

Sjedimo u čekaonici, Letica razgovara s nekom Talijankom koja također putuje u Beograd, mi ostali smo zaokupljeni svojim mislima. Put se bliži kraju (iako nas sve čeka još jedna noć na putu, a mene i više od toga), ali nekako je nastupilo određeno zasićenje uslijed naših međusobnih trzavica, stalne Damirove negativnosti dodatno potaknute ovim posljednjim incidentom (jedinim pravim, ustvari), nedovoljne odmorenosti, vrućine, dosadnih Iranaca koji stalno zapitkuju isto... Trebat će mi malo vremena da provarim to čitavo iskustvo.

Pozivaju nas prema izlazu, ulazimo u avion, dobio sam mjesto odvojeno od ostalih. Čitav avion je pun srpskih turista, nakon dva tjedna ponovno čujemo ljude oko nas koji govore blizak nam jezik. Polijećemo i ja opet pokušavam kunjati tih 2 sata, ali nažalost ne uspijevam baš, budući da se par sjedala ispred mene nalazi neki klinac s ocem, koji se stalno nešto koška s njim i povremeno se oglasi prodornim vriskom kao da ga netko kolje. Dobivam poriv da ga malo izvedem na krilo (avionsko, ne svoje) kako bi se smirio.

Prilazak Beogradu s jugoistoka znači da s desne strane aviona puca dobar pogled na grad. Ja doduše sjedim zdesna, ali uz prolaz. Srećom, tu je Letica:







Pogled na Ušće i most preko Ade:





I Novi Beograd:













Prigradska naselja:



Slijećemo na Nikolu Teslu, obavljamo graničnu kontrolu (ne traže me putovnicu, iako dolazim iz zemlje koja nije u EU u drugu zemlju koja također nije u EU) i potom se i opet razdvajamo. Letica će do grada gradskim busom, mi aerodromskim, koji nas ostavlja kod autobusnog kolodvora. Pada neki dogovor za kasnije nalaženje u gradu, nakon što se on sretne s curom. On se kasnije doista i javio, ali se nismo našli, a kaže da je ionako bio preumoran, i da je taj SMS koji mi je poslao zapravo bio tarof. Laughing

Beograd nas dočekuje poluoblačan, prolazimo busom kroz blokove Novog Beograda i spuštamo se na Bulevar Pariske komune, te na kraju izlazimo kod autobusnog kolodvora, gdje ćemo odložiti prtljagu, kupiti karte za večeras i potom rasterećeni krenuti na ručak. U Srpsku kafanu, naravno. Moram međutim to obazrivo priopćiti Damiru, budući da dotamo imamo za hodati nekih 15-ak minuta. Srećom, uspijevam ga držati na ledu dovoljno dugo, a i nije više toliko smrknut, tako da bez prevelikih prigovora stižemo do Srpske kafane. Pribojavam se jedino da nije opet zatvorena (obično svaki drugi put kad sam tamo uspijem u nju i ući) – ovaj put je parni i otvorena je. Odlučujemo se počastiti poštenim obrokom, ja uzimam i dvije krigle točenog Jelen piva koje me pošteno lupaju (ipak nisam dva tjedna pio alkohol). Damir se konačno opustio, sviđa mu se Beograd (jer je hrana dobra, a to je po njemu glavni faktor), odobrovoljio se i čak ne paranoizira oko toga da će ga netko pretući na cesti jer govori hrvatski (što ga je svojedobno mučilo).

Blagujemo:



(ja jedem neku piletinu sa sezamom, Damir Karađorđevu šniclu, u prvom planu se vidi Nikolina urnebes salata)

Dogovaram se da se nađemo s Dijanom, jednom ženom koju sam prije nekoliko godina upoznao preko jedne grupe na Facebooku, od svojih 45 godina, s kojom sam se već i ranije susretao na svojim prolascima kroz Beograd (a i Nikola i Letica su ju upoznali u lipnju 2011.). Nalazimo se ispred Skupštine, pa ćemo sjesti nekamo na piće dok nam ne bude vrijeme polaska na autobusni kolodvor pokupiti stvari (garderoba radi do 10). Dok hodamo prema Skupštini, Mate i Damir započinju raspravu o političkim pitanjima. Kao da su njihova svjetonazorska stajališta bila zapretana ovih 17 dana, sad su si konačno dali oduška u tome da jedan na drugoga navale svom artiljerijom. Damir je paranoičar i teoretičar zavjera, a Mate je marksist. Jedan drugoga optužuju za neutemeljenost svojih stajališta, premda Matina imaju barem neku empirijsku podlogu. Srećom, dolazimo do Skupštine dovoljno rano da se rasprava ne rasplamsa do fizičke razine, nego se svi zajedno s Dijanom upućujemo prema Terazijama gdje ona i ja sjedamo na piće, a ostatak produžuje prema Knez Mihajlovoj. No Nikola i Damir se vraćaju za pet minuta do nas i pridružuju nam se na piću, Mate nastavlja nekim svojim putem i doći će direktno na kolodvor.

Pričamo Dijani svoje dojmove o Iranu, Nikola i ja se trudimo ublažiti Damirove negativnosti, premda se svi zajedno slažemo da smo očekivali više. Možda su nam pozitivna iskustva drugih malo previše podigla letvicu, možda smo recimo u Zakavkazju očekivali manje, pa je ispalo bolje – ili su nam možda te zemlje ipak nekako kulturološki bliže, tko zna. Ipak, drago nam je da smo se upoznali s tom bogatom i prostranom zemljom i na licu mjesta se uvjerili koliko su neutemeljene predrasude koje o njoj vladaju na Zapadu. To je već dovoljno vrijedno iskustvo radi kojega se isplatilo otići na ovaj put. A ni tepisi nisu za odbaciti. Laughing

Iza pola deset se pozdravljamo s Dijanom i spuštamo do kolodvora. Mate je svoju prtljagu već pokupio i srećemo ga na peronu. I ovdje se naši putevi razdvajaju. Oni će za Zagreb/Ivanić Grad, dok ću ja noćnim busom preko Šumadije i istočne BiH do Mostara, odakle ću za Split i Šibenik (jer moja putovanja redovno moraju završiti na Zlarinu Smile ). Ali to ću opisati u završnom nastavku, a sada još samo kažem da se rastajemo uz stisak ruke i još par internih fora na rastanku. Moj bus kreće ranije, zauzimam mjesto i nedugo nakon polaska iz Beograda tonem u čvrst san kojim ću prespavati većinu te noćne vožnje...

egerke @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, srpanj 6, 2014
UTORAK, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Do jutra je buka zamrla. Nama je let u 10, no morali bismo biti na aerodromu najkasnije u 9, što znači da moramo uloviti bus s Kadıköya u 7,45. Ustajemo oko 7, nabrzinu spremamo stvari, odjavljujemo se iz hostela i krećemo. Letica usput slika armensku crkvu Surp Takavor:



Stižemo na bus na vrijeme, kupujemo još vodu i simit, te krećemo. Vožnja do aerodroma prolazi bez prevelikih poteškoća, i za manje od sat vremena smo tamo. Odmah na ulazu je prva rendgenska kontrola – dakle, da biste uopće ušli u zgradu, trebate dati prtljagu na pregled. Obavljamo check-in, Letica je ovaj puta odlučio ne riskirati s time koje će mu sjedalo dati službenica na šalteru, nego obavlja elektronski check-in na jednom od automata, i uzima si mjesto do prozora. Mi ostali čekamo u redu, pa onda opet moramo službenici na pitanje gdje nam je peti objašnjavati da je on pomalo na svoju ruku. Srećom, ovaj puta nema granice, tako da krećemo izravno na drugi rendgen, a potom se smještamo u čekaonici, s još dvadesetak minuta do leta. Letici nije bilo dosta što je prethodni dan već izgubio jednu okladu sa mnom (naime, kladili smo se koja je točno od dviju susjednih sarajevskih zgrada Marijin Dvor), nego me i opet izaziva s okladom tvrdeći da se prezime francuskoga nogometaša Roberta Pirèsa piše bez naglaska (po tome kako sam ga napisao vidite tko je dobio okladu). Više se ne sjećam što je bio ulog i je li mi ga na kraju uopće isplatio.

Konačno nas pozivaju na izlaz. Dok hodamo kroz most prema avionu, primjećujem neobičnu naljepnicu na zidu mosta:



Ja sam i za ovaj let rezervirao svoje sjedalo prilikom kupnje karata, i opet sam se uspio smjestiti pored krila. Ipak, budući da ovaj put letimo s Boeingom 737, a ne Airbusom, malo je bolji pogled. Letica si je upiknuo neko mjesto naprijed, no žali se da tamo zapravo uopće nema prozora (nisam najbolje shvatio, prozor bi trebao biti u svakom redu). Pored mene je sjedalo dobio Damir. Sad ću morati slušati njegove strahove tijekom leta...

Već dok rulamo zabrinuto me pita mora li se krilo toliko tresti (vrh krila podrhtava na neravninama aerodroma). Pojašnjavam mu da je krilo konzola i da ga s vanjske strane ništa ne drži, pa je i logično da se na vrhu trese. Pače, mora biti elastično. Začudo, kad smo poletjeli smirio se i počeo normalno razgovarati. Kako je treće mjesto u našem redu bilo slobodno, pridružio nam se Letica, koji je zaključio da je bolje barem nešto vidjeti kroz prozor, makar sjedio uz sam prolaz.

Letimo u blagom jugoistočnom pravcu, vidljivost je dobra, pa ja pokušavam procijeniti preko kojih gradova letimo, ali mi ne uspijeva. Ujedno, sustav obavještavanja putnika preko ekrana ne radi (nije ni na prošlom letu), tako da moramo nagađati.

Nakon malo manje od sat i pol leta nadlijećemo akumulacijsko jezero Keban na Eufratu:



I uz uglavnom miran let, s tek sitnim turbulencijama, ubrzo dolazimo i nad jezero Van i započinjemo slijetanje prema Vanu. Zašto smo uopće išli u Van? Postoje dva razloga. Prvi je taj da letovi iz Europe prema Teheranu svi dolaze u ranojutarnjim satima (oko pola 3 ujutro, npr.), što nije baš idealno vrijeme za doći u zemlju poput Irana. Osim toga, put izravno u Teheran bi zakomplicirao našu namjeru da posjetimo Tabriz, koji je jedini bio izvan kruga koji smo planirali opisati. Drugi razlog ćete čuti malo kasnije.

Pista vanskog aerodroma nalazi se praktički na samoj obali, tako da imate osjećaj da avion slijeće u jezero, budući da tek na nekoliko metara visine dođe nad kopno i pistu. Aerodrom je malen i nosi ime po bivšem turskom premijeru Feritu Melenu.

Izlazimo iz zrakoplova:



I odmah se vidi kontrast u krajoliku. Dok je krajolik oko Istanbula još uvijek više-manje mediteranski, u Vanu je tipična bliskoistočna visokogorska pustara. Brda uokolo su gola i užarena, bez obzira što smo na 1700 metara nadmorske visine.

Dok Nikola i ja čekamo prtljagu, a Damir nam pravi društvo, Mate i Letica su već odšetali. Jedva ih nalazimo na klupama ispred zgrade aerodroma. Upućujemo se pješke prema glavnoj cesti, tamo bi trebao prolaziti gradski bus kojim ćemo do centra. Međutim, uz cestu stoji i nekoliko dolmuşa. Vozač prvoga nas pita trebamo li do grada. Kažemo mu da trebamo „tren istasyonu“ i ako nas može tamo odbaciti. Veli da može, da je to 3 lire po osobi. Odlično.

Od našeg prošlog boravka u Vanu tri godine ranije, grad su pogodila dva razorna potresa, u listopadu i studenom 2011. Na području zahvaćenom potresom poginulo je 644 ljudi, a ozlijeđeno ih je oko 4 i pol tisuće, dok je oštećeno preko 11 tisuća zgrada. Najteže je bio pogođen grad Erciş, no stradao je i Van. Tragovi potresa vidljivi su još uvijek, mnogo je praznih parcela na kojima su donedavno bile zgrade, neke kuće još uvijek stoje oštećene.

Čini mi se da nas dolmuş vozi u krivom smjeru od onoga kojim bismo trebali ići, a moje sumnje su potvrđene kada dolazi do stajališta dolmuşa na kojem smo prije tri godine čekali dolmuş za Akdamar, staje i kaže nam da smo stigli. Ovdje se uključuje Mate sa svojim pregovaranjem na turskom. Pojašnjava mu da to nije željeznička stanica i da smo ga mi tražili da nas tamo odveze. Vozač se pravi lud, tvrdi da smo mi tražili otogar, a ne tren istasyonu. Taman posla, pa valjda nas pet zna što smo mu rekli. Vozač kaže da je do željezničke stanice 5 lira. Mi odbijamo platiti, jer nam je rekao 3 lire. Evidentno nas pokušava smuljati. Mi se ne damo navući, ostajemo sjediti u dolmuşu i ponavljamo da nas odveze na željezničku stanicu. On se pravda kako je benzin skup, kako nas ne može voziti ispod cijene...uobičajene taksističke muljaže. Čeka on, čekamo i mi. On misli da se nama žuri i da ćemo ili odustati i izaći, ili platiti. Mi imamo vlak u 8 navečer (trenutno je 1 popodne), i zasad nam je savršeno svejedno koliko nas on misli zavlačiti, možemo i 6 sati sjediti u tom dolmuşu, a on u međuvremenu gubi klijente.

Ponašamo se kao da ćemo u dolmuşu ostati dulje vremena. Odustali smo od razgovora s vozačem, međusobno se razgovaramo na hrvatskom, smijemo se, idemo na to da ga izludimo. Začudo, čak se ni Damir ne buni previše zbog ovakvog razvoja situacije.

Atmosfera:



Nakon nekog vremena odlučujemo se za novu dimenziju bahatosti: Nikola se ide malo prošetati, usput možda kupi nešto za pojesti, pa donese i nama. Mi ostali ostajemo sjediti u dolmuşu i nastavljamo po starom. Razmišljamo si hoće li možda vozač pozvati neko pojačanje i postati neugodan, ali to se ne događa. U jednom času – Nikola se još nije vratio – vozač pali motor i kreće. Vjerojatno računa na to da ćemo se uspaničiti i nećemo dozvoliti da nam prijatelj ostane ovdje, pa ćemo ga zaustaviti, a on će onda imati protuargument za pregovore. Međutim, on ne zna da smo mi odlučili žrtvovati Nikolu ( Laughing ), te da osim toga poznajemo ponešto Van, jer smo u njemu već bili. Reda radi smo mu rekli da stane, ali kada se oglušio, prepustili smo se. Doista, vozi nas u smjeru kolodvora. Iskrcava nas doduše kod odvajanja s glavne ceste, odakle imamo još kojih pola kilometra hoda, ali barem smo postigli dio cilja. Telefoniram Nikoli i objašnjavam mu što se dogodilo, dogovaramo se za sat vremena na križanju u centru. Kartu za vlak možemo kupiti i bez njega. Barem se nadamo...

Željeznički kolodvor u Vanu je pust. Na kolodvoru stoji jedan vlak, s iranskim vagonima, ali to je vjerojatno taj naš večernji. Drugog prometa ovdje nema. Budući da je zgrada također oštećena u potresu, ured za prodaju karata preseljen je u kućicu na peronu. Kupujemo kartu do Tabriza za nas petoricu, te rezervacije za spavaća kola. Ostavljamo i prtljagu u spremištu, te smo spremni za povratak prema gradu i ponovni susret s Nikolom.

Glavna dvorana vanskog kolodvora:





Izvana:





Preko puta kolodvorske zgrade je parkić s dobrodošlim hladom dok se čeka dolmuş:



Čekanje dolmuşa se otegnulo, pa obavještavam Nikolu da ćemo još malo kasniti. Napokon dolazi, ali ide zaobilaznim putem, preko glavne avenije. Konačno dolazimo do mjesta sastanka. Prizor s ulice:



Fontana u centru, kod koje smo dogovorili sastanak:



Vidim Nikolu s druge strane ceste, zbunjeno se ogledava. Rekao sam mu na uglu kod fontane, ali on se naravno nacrtao na dijametralno suprotnom uglu, i sad gleda u svim drugim pravcima od onoga u kojem mi stojimo. A nije baš da nas je teško primijetiti, četiri tipa koji izgledaju bitno drugačije od prosječnih Vanaca (Vanjana?). Konačno nas spazi i kreće prema nama. Naravno da nas je prvo napao što smo otišli, jer je njemu bilo „dosadno“. A samoinicijativno se odlučio prošetati.

E sad je vrijeme za onaj drugi razlog zbog kojega smo odlučili ići preko Vana. Već sam bio spomenuo u prošlom putopisu iz ovih krajeva da je Van diljem Turske poznat po svojim doručcima. Turski doručci su inače obilni, a vanski je obilan i za turske okvire. Kultura doručaka u Vanu toliko je jaka da postoje specijalizirani restorani koji poslužuju samo doručke, i to veći dio dana. Postoji čak i jedna ulica puna takvih salona i mi se upućujemo upravo onamo. Nalazimo jedan, sjedamo na terasu i konobarima je odmah jasno zašto smo došli. Doduše, čini se da smo došli u zadnji čas, jer su već bili pred zatvaranjem (negdje je oko pola 3). Nema veze, gost je u ovim krajevima svetinja. Odmah počinju donositi pladnjeve i tanjuriće. Ima tu svega: sirevi, povrće (rajčica i krastavac), masline, kajmak, posebna kaša od kukuruza koja po teksturi liči na kajganu, zatim jaja, med, pekmez, tradicionalni bliskoistočni lisnati kruh i čaj u neograničenim količinama. Uglavnom, stol nam je posve ispunjen tim ingestibilijama, ali Letica je ipak našao dovoljno prisebnosti da to uslika prije nego što navali:







I tako smo odblagovali svoje, a čak je i Damir bio zadovoljan, zaključivši da mu se Van mnogo više sviđa od Istanbula. Izgleda da ipak ima nade za Tursku kod njega...

Nastavljamo sa šetnjom. Čitav taj kvart pun je doručkovaonica i čajana koje su zakrčile čitavu ulicu svojim stolovima:



Naravno, klijentela je strogo muška. Ovo je konzervativan kraj.

Pogled u jedan šaht:



Pronađi uljeze na slici:



Letica slika doručak na posteru jednog restorana:



Onaj koji smo mi jeli bio je lišen nekih namirnica s ove slike.

Plakat za film:



(Natpis kaže: Çanakkale: Kraj puta, a čini mi se da bi film mogao biti o Galipoljskoj bitci)

Nakon još malo muvanja po centru, i jedne pojedene dondurme (vanski dondurmadžije ne izvode one kerefeke kao istanbulski) odlučujemo se razdvojiti. Letica želi ići na tvrđavu, do koje ima dosta hoda, a nama je vruće i radije bismo se nekamo zbuksali. On stoga sam odlazi na tvrđavu, a mi se vraćamo do Simit Sarayıja (turski lanac zalogajnica u kojima se mogu kupiti peciva, sendviči i topla i hladna pića). Žedni smo, pa se osvježavamo, hvatamo wi-fi (zadnji prije Irana), te nakon nekog vremena, pogonjeni dosadom, i sami odlučujemo otići do tvrđave. Vremena imamo, na kolodvoru su nam rekli da dođemo oko pola 8.

Ali prije toga ćemo pogledati što je Letica vidio.

Jedna od parcela na kojoj je bila zgrada koja se srušila u potresu:







Prešao je glavnu aveniju i nastavlja prema tvrđavi, do koje još uvijek ima nekih 2 km:



Srećom, ubrzo se pojavio dolmuş koji će ubrzati taj put. Malo kičastog unutrašnjeg uređenja dolmuşa:



I tvrđava je odjednom mnogo bliža:





Vanska tvrđava potječe iz 8. i 7. st. pr. Kr., iz doba države Urartu i najveća je građevina takve vrste. Smještena je na velikoj stijeni koja se izdiže iz ravnice zapadno od grada Vana, a odmah uz istočnu obalu jezera Van. Nalazila se pored drevnog urartskog grada Tušpe. Donji dijelovi tvrđave izgrađeni su od nežbukanog bazalta, a gornji od ćerpiča.

Podnožje:



S južne strane nalaze se ruševine Tušpe:





Pogled prema utvrdi na vrhu:



Tijekom opsade Vana 1915., Turci su navodno bacali Armence s ovih stijena.

Spilja u podnožju stijene:



Pogled unazad, prema gradu:



Ostaci stare seldžučke džamije (u daljini se vidi i Husrev-pašina džamija:





Još stijena tvrđave i raznih struktura pod njima:







Ponovno osvrt:



Pogled prema jezeru pored seldžučkog minareta:



U stijeni je ploča na kojoj je Kserkso u 5. st. pr. Kr. napisao jedan od tipičnih trojezičnih natpisa (na staroperzijskom, babilonskom i elamskom), ujedno jedini takav ahemenidski natpis izvan Irana:







Natpis kaže: "Veliki bog je Ahura Mazda, najveći od bogova, koji je stvorio ovu zemlju, koji je stvorio nebesa, koji je stvorio čovjeka, koji je stvorio sreću za čovjeka, koji je učinio Kserksa kraljem, jednim kraljem za sve, jednim vladarom za sve.

Ja sam Kserkso, veliki kralj, kralj kraljeva, kralj svih naroda svakoga porijekla, kralj ove zemlje velike i široke, sin kralja Darija Ahemenida.
Kralj Kserkso kaže: Kralj Darije, moj otac, milošću Ahure Mazde izgradio je mnogo dobroga i naredio je da se iskopa ova niša, ali budući da nije postavio natpis, ja sam naredio da ga se postavi.
Neka Ahura Mazda i ostali bogovi štite mene, moje kraljevstvo i ono što sam učinio."

Inače, ovaj je natpis odigrao važnu ulogu u dešifriranju staroperzijskog klinopisa, tridesetih godina 19. stoljeća.

Pogled na džamiju u sastavu tvrđave:



I još jedan osvrt:



Iz malo daljega:



Na onom kraju stijene najbližem jezeru nalazi se i mali šumarak, pa je ovdje malo sjenovitije:





Zatim je zaobišao tvrđavu i uputio se uobičajenim turističkim puteljkom koji se na nju penje sa sjeverne strane. Ovdje je stijena nešto blaža, pa je bilo potrebno izgraditi zidine:



Osvrt:



Pogled duž hrpta na šumicu i jezero:





Pogled na sjeveroistok, prema gradu:



Pogled na jugozapad:



I zapad:





Istok, prema gradu:



I s umjetničkim odmakom:



Pašnjak ispod tvrđave:



Pogled na središnji dio, izgrađen od ćerpiča:





Ostaci stare Tušpe gledani svisoka:





Vraća se na puteljak:



Ne znam da li ovi grade tvrđavu ili ju razgrađuju – u svakom slučaju, nijedno ne bi bilo dobro:



Puteljak ide uz same zidine:



Uspio se popeti do one gornje džamije:



Pogled u ambis iz ovog kuta:



Odavde se dobro vidi gdje su nekada u Tušpi bile ulice, a gdje građevine:



Plato ispred džamije je i omiljeni vidikovac:



Džamija s druge strane:





Naravno, nacionalizam se mora isticati na svakom koraku, pogotovo ako se zna da su u Vanu danas većina Kurdi, a nekoć su bili Armenci:



Još jedan pogled na Tušpu:





Pogled na aveniju kojom se dolazi do tvrđave:



I s malo većim zumom, uz još malo fortifikacija:



Ponovno prema jezeru:







Završni zajednički pogled na Tušpu, Van i prilaznu cestu:



Pogled prema jugu:



U podnožju sa sjeverne strane nalazi se turbe šejha Abdurahmana Gazija:



I vraća se polako u podnožje:



U šumici na zapadnoj strani nalazi se i jezerce sa zgodnim mostićem, a ovdje je i glavni ulaz u kompleks, s odgovarajućom pločom s informacijama:



Ovakvi natpisi obično u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza stoje na ulazima u mjesta:



Ista informacijska ploča za Tušpu:



Ovaj bi friz trebao prikazivati glavne atrakcije u kompleksu tvrđave i oko nje:



Odlično mjesto za piknik u podnožju tvrđave:



Još tri panoramska pogleda na tvrđavu:







Letica snimajući ovu zadnju fotografiju nije bio svjestan da smo mi prošli ovuda samo nekoliko minuta ranije. Naime, dok se on smucao po tvrđavi, mi smo pješice krenuli prema tamo. Tri kilometra, pa to začas prođemo. Tek nakon nekih pola puta, kada je pored nas promakao dolmuş s natpisom „Kale“, palo nam je napamet da bismo mogli uštedjeti pješačenje i odvesti se dotamo. OK, sljedeći je naš. No sljedećega nema. Hodamo i dalje, sad smo već uvelike izašli iz centra i hodamo po znatno ruralnijem dijelu Vana. Sada Damir počinje paranoizirati, da je već 6 sati, da nećemo stići na vlak (a on polazi u 8), da bismo se trebali vratiti...uglavnom ga ignoriramo, iako mu ja pokušavam razumnim argumentima pojasniti da, jednostavno rečeno, kenja, ali ti argumenti kod njega ne prolaze.

I ja slikam jednu od parcela na kojoj je do potresa stajala zgrada:



A danas se tu mirno hrani lokalna fauna:



Napokon nam dolazi jedan dolmuş, na opće olakšanje, jer će to možda oraspoložiti Damira. Međutim, u dolmuşu je tolika gužvetina da se jedva uspijevamo uvući, što mu daje novog štofa za prigovaranje. Srećom, budući da smo propješačili već veći dio puta, vožnja traje možda 2-3 minute, te nas onda iskrcava na kraju prilazne ceste. Sad još imamo za propješačiti dionicu uz tvrđavu, do njenog ulaza na drugom kraju stijene.

Negdje na dvije trećine tog puta uz stijenu nalaze se vrata u ogradi kroz koja se ulazi u kompleks tvrđave. Ulazimo, te potom idemo stazicom uz samo podnožje stijene. Pogled na utvrde:





Nikola u jednom času primjećuje neku kozju stazu koja se prilično strmo uspinje uvis, prema glavnom puteljku, pa odlučuje presjeći. Za njime ide i Mate. Meni nije drago, ali pridružujem se. Damir opet negoduje. Ja mu kažem da je on taj kojemu se žuri i da bi mu onda trebalo biti u interesu to što smo odabrali kraticu. On kaže da, što se njega tiče, nismo trebali ni dolaziti na tvrđavu, a ne se sad ovdje mučiti. Šaljem ga kvragu i pentram se za ovom dvojicom.

Nakon dolaska na iduću razinu, slikam opet zidine, sada od ćerpiča:



(Nemam pojma kakav je ovo stroj s lijeve strane. Možda nešto od onih koje je Letica slikao da grade ili razgrađuju.)

Poduzetni Turci na ulazu u glavni tvrđavni kompleks prodaju vodu, računajući na žeđ posjetitelja. Naravno, cijena je viša nego u gradu.

Nikola i Mate opet odlaze na jednu stranu, Damir i ja na drugu. Sada ja slikam jezero:



Prema sjeverozapadu:



Džamija, i neki japanski turisti koji su se stali na najuži dio prolaza i posve flegmatično se namještali za slikanje nekih petnaestak sekundi, bez obzira što je bilo očito da želim proći pored njih:



Druga strana tvrđave:



Nakon još malo vrzmanja uokolo, Damir i ja se odlučujemo zaputiti dolje. Ali, treba pričekati Matu i Nikolu, za koje sam vidio da su otišli prema drugom kraju tvrđave. Čekamo ih, ali njih nema, bez obzira što su i sami rekli da nećemo biti gore dulje od 20 minuta. Zovem Matu da ih pitam gdje su, on mi kaže „Evo, tu smo.“ (divnog li odgovora, s obzirom na relativnost njegova karaktera) Velim mu „Požurite se, čekamo vas.“ i onda laganim korakom Damir i ja krećemo nizbrdo, ne žureći previše, kako bi nas ova dvojica mogli stići. Povremeno još zastanemo, gledamo, ali njih nema nigdje na vidiku. U jednom času meni zvoni mobitel. Mate. Pita „Pa gdje ste VI, mi smo se već dogovorili s taksistom da nas prebaci do kolodvora!?“ Ja mu objašnjavam da smo bili uvjereni da su oni iza nas i da stižemo za tri minute. Naravno da je to idealna prilika Damiru da pizdi, ali unatoč tomu bez poteškoća stižemo u podnožje, izlazimo na glavni ulaz, ja krajičkom oka primjećujem da se možda za ulaz u tvrđavu plaćaju i ulaznice (što mi nismo napravili jer smo ušli na krivi ulaz), te se nalazimo s ovom dvojicom kod taksija. Taksi nas za desetak minuta prebacuje do kolodvora, pristižemo tamo u 7.10, 20 minuta prije vremena za koje su nam rekli da bismo trebali biti na kolodvoru. Skrećem Damiru pažnju na to. On uviđa da je bezveze živčanio, ali iz toga neće u ostatku putovanja izvući nikakvu pouku.

Uzimamo prtljagu, kupujemo još neke namirnice, ponajprije vodu, i čekamo Leticu. Odlučili smo ga nasamariti i prodati mu priču kako smo cijelo popodne proveli u gradu i zatim sa zanimanjem slušati što smo sve „propustili“ na tvrđavi.

Letica se pojavljuje, puši foru, ali onda ne možemo izdržati i kažemo mu da smo ipak našli za shodno obići tvrđavu. Doduše, kao što se vidjelo iz slika, on JEST vidio više, jer je obišao i južni kraj tvrđave.

Sad da još vidimo što je on vidio u međuvremenu. Dok smo mi šalabazali tvrđavom, on je išao u suprotnom smjeru. Njegov pogled na zidine:





Turbe šejha Abdurahmana Gazija izbliza:







Nažalost, ne znam ništa detaljnije o pokojniku i njegovom turbetu.

Nastavak puta:



Ružičnjak:



Potom je izgleda ustopirao neki prijevoz do grada, gdje je uslikao Atatürka:



A onda opet drugim prijevozom stigao do kolodvora. Ljudi se lagano okupljaju, na sredini fotografije vidite i nas preostalu četvoricu:



I iz žablje perspektive:



Ja još telefoniram Eni, to bi trebala biti zadnja prilika da imam mrežu prije ulaska u Iran. Potom se svi polako upućujemo prema našem vagonu. Pratitelji vlaka pokušavaju razgovarati s nama, no dok jedan govori perzijski (koji uglavnom ne razumijemo), drugi govori „neki čudni turski“ (za što ćemo kasnije utvrditi da je azerski – naime, u sjeverozapadnom Iranu živi puno Azera), pa je tako komunikacija otežana.

Ulazimo u vagon, nije katastrofa, ali nije ni bogznakako bajno. Zahod prilično smrdi, kupe ima šest kreveta, što znači da je više kušet nego spavaća kola. Budući da su srednji kreveti podignuti, ostavljamo stvari na najviši krevet i sjedamo na donji. Na jednom najgornjem krevetu nalaze se već neke dvije torbe. Nije nam jasno što je u njima, a najsumnjičaviji je naravno Damir. Budući da nam nisu donijeli posteljinu, mi ostali pretpostavljamo da je u njima posteljina, no čekamo da vidimo hoće li netko doći po njih.

Vlak konačno kreće, a potom u naš kupe dolazi jedan od konduktera. Uzima karte, a potom nam pokaže da zatvorimo prozore i navučemo zavjese. Govori na azerskome, i spominje stalno riječ „taş“. Hm, taş je kamen, ali što hoće... Onda nam veli „çobanlar, çocuklar, taş“, čineći pritom kretnje kao da nešto baca. Onda nam sine – želi nam reći da je u ovim krajevima omiljena zabava pastirske djece kamenovanje vlaka i da radi svoje sigurnosti zatvorimo prozore i navučemo zavjese. Iako zvuči apsurdno, za nekih desetak minuta ispostavlja se da je bio u pravu. Odjednom izvana zaredaju tupi udarci po oplati vagona. Srećom, nijedan nije udario u naš prozor, iako je izgledalo da su neki bili prilično blizu. Kamenovanje se ponavljalo u nekoliko navrata, da bi nekih sat vremena vožnje od Vana konačno prestalo.

Inače, premda je Van na samo 50-ak km udaljen od Irana, pruga dosta zavija jer se uspinje, pa nam je trebalo skoro dva sata do granice. Negdje prije granice odlučujemo se presvući u duge hlače – u Iran ne smijemo ući u kratkima. To je pomalo zahtjevno, budući da nas je strah izaći iz kupea, jer tko zna, možda kamen doleti i s druge strane.

Napokon stižemo u Kapıköy. Iako se granični prijelaz službeno zove po selu, ono je udaljeno oko 2 km, preko brda. Oko kolodvora je nekoliko zgrada, no sve izgleda kao potpuna pustoš. Svi moramo izaći iz vlaka i otići na graničnu kontrolu u ured koji se nalazi u kolodvorskoj zgradi. Stvari prolaze relativno bezbolno i za manje od sat vremena krećemo. E sad već raste uzbuđenje. Ulazimo, dakle u Iran. Na naš je vlak već nakačena iranska lokomotiva, koja će nas povući do susjednog mjesta Razi, gdje se nalazi iranska granična kontrola. Nekih kilometar od izlaska iz kolodvora Kapıköy prolazimo kroz neku vrstu slavoluka, osvijetljenog jarkim reflektorima. Izgleda mi kao neka vrsta rendgenskog skenera. Ubrzo potom uplovljavamo u Razi. Potom opet mir, tišina i čekanje. Na susjednom kolosijeku je teretni vlak, neke cisterne. Vidim vojnike kako prolaze pored i zagledaju pod njega. Nakon nekog vremena teretni vlak odlazi prema Turskoj. Vani su sada samo neki psi. Čekamo da netko dođe, da nam pregledaju putovnice. Još uvijek ne znamo što ćemo s onim torbama. Nitko nije došao po njih. Što se Damira tiče, tu uopće nema sumnje – unutra je heroin ili takvo što. Pokušavam mu reći da heroin ide u suprotnom smjeru – iz Afganistana, preko Irana i Turske u Europu, ali on na to kaže da je možda unutra neka druga droga. Iznervirani njegovom paranojom, odlučujemo pogledati što je unutra, na što on počne paničariti da to nikako ne činimo, jer će nam onda na torbama ostati otisci. Naposljetku Nikola povlači zatvarač na jednoj od torbi i, očekivano – unutra je posteljina. Laughing

U međuvremenu smo odmakli zavjese na prozoru, jer nam ne izgleda da će nas netko ovdje kamenovati. S druge strane je kolodvorska zgrada, a neki su ljudi izašli na peron i puše. Damir primjećuje da ga jedan od tih ljudi „čudno i neobično dugo gleda“, pa zaključuje da sigurno nešto nije u redu (začudo).

Nakon nekih dvadesetak minuta, ljudi u vlaku počinju se komešati i prolaziti duž hodnika pored našeg kupea. Ipak, nitko ne izlazi van. Odlučujem pogledati o čemu je riječ i uviđam da je pored našeg vagona vagon restoran, a u njega su se smjestili iranski graničari s laptopom. Kažem to svojim suputnicima, i krećem obaviti graničnu kontrolu. Kad sam došao na red, graničari mi vele da pozovem i svoje kolege. Kolege naravno nisu uopće našle za shodno da se nakon moje prve obavijesti da su graničari u susjednom vagonu dignu i upute za mnom, nego ih moram još jednom pozvati. Dolaze sva četvorica, obavljamo graničnu kontrolu, sve je u redu, vize su isto u redu, dobivamo ulazni žig i službeno možemo u Iran. Vraćamo se u kupe i čekamo da se pregleda ostatak putnika. Tada primjećujemo da sve veći broj ljudi izlazi iz vlaka i nosi prtljagu u staničnu zgradu. Izgleda na carinu. Mate pita nekoga trebamo li i mi ići na carinski pregled, odgovor je potvrdan. Kupimo prnje i krećemo u staničnu zgradu. Već smo pomalo umorni i spava nam se. Dok hodamo prema zgradi, primjećujemo da je staklo jednog kupea na jednom od vagona iza našega razbijeno. Očito je neki od kamenovatelja bio precizan, vjerojatno će večeras biti glavni baja u selu...

U staničnoj zgradi je već poveći broj ljudi, od kojih svi čekaju da nas konačno puste u susjednu prostoriju gdje se nalazi carina. Neki tip nam na lošem engleskom objašnjava da je to rutinska kontrola i da neće biti nikakvih problema za nas. Vjerujemo mu (osim Damira, naravno), strance rijetko gnjave, tim više jer doista nemamo nikakvih problematičnih materijala (alkohola, svinjetine, pornografije, dekadentne glazbe, robe s natpisima na hebrejskome i sl.).

Sjedamo na klupice i kunjamo. Na zidu velika slika Homeinija, s nekakvom opaskom o ženskom hidžabu, koja piše i na turskom i na perzijskom. Prije puta sam pokušavao malo učiti perzijsko pismo (koje je zapravo više-manje isto kao arapsko, koje ne znam), ali i dalje imam poteškoća s čitanjem. Ljudi i dalje ulaze, vuku hrpe robe, tehnička roba, prtljaga svih vrsta...jedino nema životinja. Mislim si kad ćemo doći na red, s obzirom na tu gužvetinu...

U jednom trenutku vrata se otvaraju. Nama mašu da krenemo među prvima. Eto, to je prednost bivanja strancem. Ulazimo u prostoriju, stavljamo prtljagu na niski stol, otvaramo ruksake, reda radi carinici zaviruju u njih – i potom smo slobodni. Možemo se vratiti u vlak. Pomičemo vrijeme za sat i pol unaprijed (Iran ima tu čudnu vremensku zonu), te potom razmišljamo kad ćemo stići u Tabriz. Službeno bismo po voznom redu tamo trebali biti u pola 7 ujutro, ali čini nam se da već kasnimo, a s obzirom na onu repinu na carini, moglo bi to potrajati i još.

Prije spavanja odlazim na vagonski WC (naravno, čučavac), ali od pranja zubiju ću, bojim se, morati odustati jer nema vode. Spuštamo preostala dva kreveta i svi liježemo. Srećom, vlak ne ide dalje od Tabriza, tako da će nas u svakom slučaju probuditi kada tamo pristignemo...

egerke @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, srpanj 5, 2014
PONEDJELJAK, 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Kao što sam rekao, Nikolu je nakon onog mojeg nehotičnog buđenja (nisam naime bio svjestan da spava, mislio sam da samo žmiri) počela prati nesanica, tako da je veći dio noći proveo prevrćući se i usto uzdišući. Time je pak u jednom času probudio Matu koji je spavao ispod njega. Onda je njegovo negodovanje probudilo mene. Ja sam uzeo mobitel da provjerim koliko je sati (bilo je 3 ujutro), ali mi je pritom ispao iz ruke na noćni ormarić, pa je to probudilo Damira. Iz sna se trgnuo i Letica, ali je ubrzo opet utonuo u san i počeo hrkati. Njegovo hrkanje, Nikolino uzdisanje i light-show Matinog netom napunjenog mobitela međutim bili su izazov za nas ostale prilikom ponovnog zaspivanja. Ipak, nakon 15-ak minuta svi smo ponovno pozaspali. Osim Nikole.

Letica se prvi od nas budi, kupi prnje i odlazi iz sobe, rekavši usput da se vidimo na aerodromu. Mi ostali još malo kunjamo (čak je i Nikola u neko doba uspio uloviti malo sna), a potom se i mi krećemo spremati. U neko doba mi Letica šalje poruku da je, jasno, zaboravio u sobi punjač za bateriju fotoaparata i da mu ga ne zaboravimo donijeti. Srećom, mi ne bismo otišli iz sobe a da ne pregledamo što je ostalo u njoj.

Spuštamo se do Baščaršije na doručak. Odlučujemo se za još jednu buregdžinicu, no ne gubimo previše vremena, malo nas pere i nervoza prije leta. Pješice se upućujemo prema stajalištu taksija kod Doma Armije. Usput, u parku kod saborne crkve nailazimo na neke sprave za razgibavanje, te se ja u punoj ratnoj spremi odlučujem malo iz zafrkancije razgibati. Mate mi se pridružuje, pa nas Nikola ovjekovječuje:





Kod Doma Armije odmah nalazimo taksi koji nas je voljan prebaciti do aerodroma. Taman smo četvorica, tako da stanemo svi, uz relativno malu gužvu. Po Iranu ćemo se međutim redovno taksijem voziti sva petorica, što neće biti osobito ugodno.

Vozeći se prema aerodromu prolazimo i pored Džamije kralja Fahda na Alipašinom polju, čiju je izgradnju financirala Saudijska Arabija i za koju se tvrdi da je promicalište vehabizma u BiH. Čitav kompleks uživa eksteritorijalnost, tako da tamo ne vrijede zakoni BiH, već Saudijske Arabije. Već sam ranije razgovarao o tome s dečkima, a sada im opet ukazujem na to. Pritom dobivam lakat u rebra od Damira, koji je naravno uvjeren da je naš vozač prikriveni vehabija (a čovjek izgleda kao sasvim obični urbani Sarajlija).

Bez problema stižemo na aerodrom, Letice naravno još nema. Ne žuri nam se, odlazimo još svi na WC, i potom nakon nekih 15-ak minuta stajemo u red za check-in. Žena na šalteru nas pita gdje nam je peti. Naime, sve je kompjutorski evidentirano, nama zapravo ni ne trebaju fizičke karte, imaju nas u sistemu. Kažemo da peti kasni i da će valjda doći na vrijeme, ali neka nama svejedno izda boarding-passove. Predajemo prtljagu (točnije, Nikola i ja), a zatim vidimo Leticu kako ulazi u zgradu. Uskoro i on obavlja svoju papirologiju, pa se tako svi upućujemo na kat, prema graničnoj kontroli. No kako ista još nije počela, morat ćemo i gore pričekati 20-ak minuta, što će Letica iskoristiti za još malo šetnje uokolo.

Što je on vidio toga jutra? Prvo se zaputio do Ilidže, gdje je poslikao spomenik poginulima u Drugom svjetskom ratu:





A potom i Veliku aleju koja vodi prema Vrelu Bosne:





Jedan od fijakera čeka turiste:



Karta kompleksa Vrela Bosne, koji je proglašen spomenikom prirode i u koji se tjedan nakon toga počeo naplaćivati i ulaz:



Srećom, do Vrela Bosne nije išao, nego se vratio prema Ilidži, poslikavši usput hotel Austrija u središnjem parku Banje Ilidže:



Prešao je rijeku Željeznicu cestovnim mostom, umjesto uobičajenog pješačkog, koji se vidi na slici:



Zatim se uputio busom od okretišta tramvaja na Ilidži prema Tunelu spasa. Pogled od Tunela prema sarajevskom aerodromu:



Sarajevo je grad koji je doživio najdulju opsadu u povijesti modernog ratovanja. Tijekom preko tri godine Sarajevo se nalazilo u potpunom obruču srpskih snaga, a jedina veza sa slobodnim teritorijem nalazila se na jugozapadu grada, u predjelu Butmira. Na tom dijelu ostao je jedan uzak koridor koji je priječio da srpske snage posve zatvore obruč. Razlog je bio taj što je preko toga koridora prelazila pista sarajevskog aerodroma. Praktički je dakle ta poveznica bila nefunkcionalna. Ipak, mnogi su pokušavali ostvariti komunikaciju sa slobodnim teritorijem pretrčavajući pistu, što je bilo vrlo riskantno, budući da su se srpski položaji nalazili na obama krajevima piste. Nije potrebno napominjati da su se ta pretrčavanja uglavnom odvijala noću, ali budući da je pista bila osvijetljena, bili su svejedno vidljivi i dosta je ljudi izgubilo život prilikom pretrčavanja (navodno 800-tinjak). Budući da je u opsjednutom gradu vladala nestašica svih namirnica, jedini način da ih se nekako dobavi bio je dokopati se slobodnog teritorija i onda ih prošvercati u grad. Stoga je odlučeno da se ispod piste aerodroma prokopa tunel, koji bi spojio sarajevsko naselje Dobrinju s Butmirom na slobodnom teritoriju. Gradnja je započela 1. ožujka 1993. pod kodnim imenom „Objekt BD“ (Butmir-Dobrinja). Planove za izgradnju izradio je inženjer Nedžad Branković, no zbog vremenske stiske većina izgradnje bila je puka improvizacija. Gradilo se 24 sata dnevno, u osmosatnim smjenama, uz pomoć lopata i krampova, a iskopani materijal se odvozio tačkama. Polet kojim se gradio moguć je jedino kod ljudi koji su na rubu očaja, svjesni da nemaju što izgubiti. U izgradnji su donekle pomagali ljudi koji su imali iskustva u rudarstvu, ali većinom je kopao svaki raspoloživi čovjek. Istovremeno se kopalo s obiju strana, no kopači nisu bili koordinirani s onima s druge strane, tako da nije bilo jasno hoće li se uopće susresti. Kopači su se susretali s podzemnim vodama, koje su morali ručno ispumpavati. Drugi problem je bio nedostatak drva za potpornje, budući da je većina drvnog materijala u Sarajevu bila posjećena za ogrjev. Stoga su sa sarajevske strane potpornji uglavnom rađeni od starog željeza iz tvornica. Kada su kopači konačno uspjeli čuti one s druge strane, počelo se kopati čak i rukama, kako bi se stvar što prije završila. Na kraju je tunel u potpunosti probijen 30. lipnja 1993., nakon 4 mjeseca kopanja (uz samo 11-centimetarsku pogrešku, i to po visini!), a počeo se redovno upotrebljavati već idućeg dana. Kroz tunel su provučeni kablovi za struju, mali naftovod i telefonske žice. Duljina tunela je oko 840 metara: 160 na dobrinjskoj strani, 340 pod pistom i 340 na butmirskoj strani. Visina je 1,60 metara na dobrinjskoj, odnosno 1,80 metara na butmirskoj strani, a širina oko 1 metar. Na najdubljem dijelu prolazi 5 metara ispod piste. Ulaz s dobrinjske strane bio je u garaži jedne stambene zgrade, a s butmirske u podrumu kuće obitelji Kolar. Oba ulaza bila su izuzetno dobro čuvana.

Isprva je tunel bio obični podzemni prolaz kroz koji se sve prenosilo ručno, no 1994. su u njega položene tračnice kroz koje je teret prevožen na vagonetima. Dobio je i rasvjetu. Unatoč tomu, podzemne vode su često probijale u tunel, a kako nije bilo ventilacije, svatko tko je u njega ulazio morao je nositi i masku.

Svaki dan kroz tunel je prošlo tri do četiri tisuće ljudi, te oko 30 tona robe. Vjeruje se da je tijekom rata kroz tunel prošlo između dva i tri milijuna ljudi. Većina ljudi koji su tada napustili Sarajevo izašla je upravo kroz tunel. Prolaz kroz tih 840 metara spasa trajao je oko 2 sata. Nažalost, mnogi su iskoristili tunel da profitiraju od njega. Vojnici su znali tražiti i do 120 dolara za prolaz civila, a u Butmiru i Hrasnici cvjetalo je crno tržište, na kojem su cijene namirnica bile astronomske: npr. 100 maraka za kilu šećera!

1994. za tunel je saznala i Vojska Republike Srpske, te je Ratko Mladić tražio od UN-ovaca stacioniranih na aerodromu da zatvore tunel. Kada se to nije dogodilo, pokušali su sami prokopati svoj tunel i preusmjeriti vode Željeznice da potope Tunel spasa, no bezuspješno.

Nakon rata, Bajro Kolar, vlasnik kuće u Butmiru gdje je bio izlaz tunela, privatno je u svojoj kući uredio muzej posvećen tunelu. Idućih 15 godina muzej je bio njegov privatni projekt, sve dok država nije prepoznala turistički potencijal.

Danas se može posjetiti svega 20-ak metara tunela na butmirskoj strani (dobrinjski je ulaz zatvoren). Postoje ideje da se tunel u cijelosti obnovi, ali problem je naravno novac, tim više jer bi ga trebalo sanirati, budući da je nakon rata zapušten, a dijelom i uništen prilikom obnove piste. U podrumu kuće Kolarovih može se pogledati i projekcija filma (zapravo amaterskih snimaka) iz doba opsade Sarajeva. U prizemlju se nalaze slike i memorabilije, a tu je sačuvan i stolac kojim su kroz tunel prevozili Aliju Izetbegovića.

Unutrašnjost tunela:





Kuća Kolarovih izvana:





Naravno da stvari baš ne idu glatko, pa se u međuvremenu ispostavilo da pravi izlaz nije bio baš posve u kući Kolarovih, već pokraj, a kuća Kolarovih je služila samo kao stražarnica. Međutim, isto je tako činjenica da je tunel spašen za javnost upravo zahvaljujući Kolarovima (koji su tom prilikom i podosta zaradili, sve naravno na crno).

Umjesto da se vraća do Ilidže, pa potom preko Nedžarića ide do aerodroma, Letica se zaputio s druge strane, preko teritorija koji je danas u Republici Srpskoj. Taj put je kraći, iako prolazi kroz drugi entitet („manji entitet“, kako eufemistično nazivaju Republiku Srpsku u federalnim medijima, iako RS obuhvaća oko 49% BiH).

Evo ga ponovno na ulazu u Sarajevo i Federaciju BiH:



Na drugu stranu:



Ulica Vahide Maglajlić, poznata po tome što joj je južna strana (desna na slici) u Republici Srpskoj, a sjeverna (lijeva) u Federaciji BiH:



Pogled preko aerodroma prema Butmiru:



Preko razglasa najavljuju da se putnici za let za Istanbul upute prema graničnoj kontroli. Letica se u međuvremenu vratio iz svog šetkanja uokolo, tako da se sva petorica upućujemo na pregled putovnica. Svi prolazimo bez ikakvih problema – osim Damira. Njega je, prema njegovom vlastitom opisu, policajka „čudno gledala“, i postavljala mu još neka pitanja koja nije pitala nas ostale. To mu je naravno sumnjivo i nije mu jasno što smjeraju... Mi ga pokušavamo oraspoložiti humorom, ali on je smrknut. Nervozan je zbog prvog leta u životu (za koji je prilično uvjeren da ga neće preživjeti) i sad ga još i policajci sumnjiče.

U čekaonici su već neki bekpekeri, od kojih jedan spava uguran u hrpu vreća koje inače služe za sjedenje:





S obzirom na položaj, nismo sasvim sigurni je li uopće živ, a posve je izvjesno da ove vreće na sebe nije mogao sam nakrcati.

Ubrzo slijeće i naš zrakoplov, koji stiže iz Istanbula, iskrca putnike i ukrca nove, natanka se i odmah ide natrag. Low cost kompanije ne vole prazni hod pa je dnevna iskorištenost zrakoplova velika.

Sarajevski aerodrom je prvi na kojem imam priliku koristiti onaj most za izravni ulazak u zrakoplov. Dosad sam uvijek letio ili s aerodroma koji to nemaju, ili sam pak letio u avionima koji su preniski za pristajanje uz takav most (Dash, ATR). Promet na aerodromu je malen, naš avion je jedini koji je trenutno tamo.

Kada sam kupovao karte rezervirao sam sjedište za sebe, jer želim sjediti uz prozor. Nažalost, nisam bio dovoljno pažljiv i shvatio sam da sam rezervirao mjesto uz krilo. Ipak, nešto će se uspjeti vidjeti... Letici su izdali rezervaciju za sjedalo do mojega, ali on isto želi sjediti uz prozor, pa se odluči praviti blesav i sjeda uz prozor dva reda iza. Međutim, ubrzo ga dižu oni koji imaju rezervaciju za to mjesto. Nije se uspio iždžiberiti, pa se vraća na mjesto do mene.

Iako je avion posve pun, svi se ukrcavaju poprilično brzo, tako da krećemo desetak minuta prije predviđenog vremena. Damir je sada posve miran. Kaže „Sad više ionako ne mogu ništa učiniti.“

Uzlijećemo, uz lijep pogled na Vrelo Bosne, a potom zaokrećemo na istok-jugoistok. Promatram krajolik koji promiče, ne uspijevam prepoznati ništa iz zraka, sve dok u jednom času ne spazimo grad za koji se i Letica i ja slažemo da je Niš, s obzirom na smještaj rijeke, aerodroma i raster grada... Nakon toga uspijevam pratiti krajolik negdje do ulaska u zračni prostor Bugarske, a potom opet više ne prepoznajem gradove. Pretpostavljam da prelijećemo Sofiju, ali nju ne mogu vidjeti, jer je vjerojatno točno ispod zrakoplova...

Letica lista Pegasusovu brošuru. Opazio je na jednom mjestu neke recepte koji mu se čine zgodnima, pa bez pardona trga stranice s tim receptima i sprema ih u svoju torbu. Laughing

Nakon nekih sat vremena leta izlazimo nad Mramorno more i polako počinjemo ponirati prema Istanbulu. Kako je aerodrom Sabiha Gökçen smješten u azijskom dijelu Istanbula, nadlijećemo Prinčevske otoke koji se nalaze u Mramornom moru pred azijskom obalom Istanbula, kao i gomilu usidrenih tankera.

Približavanje Sabihi Gökçen i nadlijetanje azijskih kvartova Istanbula:



Slijećemo bez poteškoća. Pri izlasku iz aviona primjećujem temperaturnu razliku – u Istanbulu prži, za razliku od umjerene temperature u Sarajevu. Ovaj put smo opet na starome – iz aviona u bus, pa u zgradu. Nas četvorica u jedan bus, Letica flegmatično u drugi. Srećemo se opet na graničnom prijelazu, gdje se on već progurao naprijed. Pokazujemo vize, sve je u redu, unatoč Damirovoj pomalo paničnoj zamolbi da ostanem uz njega dok ne prođe graničnu kontrolu. Ovaj puta ga nitko ništa ne zapitkuje, ne gleda ga sumnjičavo...

Karuseli s prtljagom. Nikola je već podigao svoj ruksak, mojeg nema. Pa nije valjda da će mi izgubiti prtljagu kod prve predaje? Srećom, nije. Vidim još ljudi koji čekaju prtljagu oko karusela, što mi daje naslutiti da bi trebala doći još barem jedna tura. To se i događa, i moj ruksak je u njoj. OK, to smo riješili, sada još samo podići novce i spremni smo za polazak prema gradu.

Pred aerodromom stoji niz buseva kompanije Havataş, koja se brine o prijevozu s aerodroma do centra grada. Do Kadıköya je 8 lira, a vožnja traje nekih sat vremena. Odlučio sam se uzeti hostel na Kadıköyu jer sutradan imamo let u 10 ujutro, što znači da moramo krenuti rano iz hostela, a za to nam je praktičnije odsjesti na azijskoj strani.

Hostel se nalazi na pet minuta hoda od autobusne stanice i pristaništa gradskih brodova na Kadıköyu, u ulici punoj restorana. Riječ je o tipičnoj uskoj i visokoj istanbulskoj zgradi. Dvojica Turaka na recepciji govore vrlo dobar engleski. Daju nam jednu dvokrevetnu sobu i jedan četverokrevetni dormitorij u kojem će četvrti krevet biti nezauzet. Ujedno doznajemo da se idući dan doručak počinje servirati prekasno da bismo ga mogli pojesti prije polaska. Uvid u sobe pokazuje nam da je dvokrevetna soba zapravo jedan veliki bračni krevet. Odlučujem se stoga prepustiti taj veliki krevet Letici (taman posla da mi još hrče na uho), a ja ću se prebaciti na onaj četvrti slobodni krevet u dormitoriju.

Osvježavamo se i spremni smo za polazak u grad, prvo na ručak.

Pred hostelom ova maca flegmatično leži na otiraču:



Zanimljivo je da u Istanbulu čak i ulične mačke izgledaju njegovano.

Ručamo nekih 50-ak metara niže, u jednom „lahmacun salonu“. Nikola odmah uzima dva. Damir jede svoj lahmacun, ali nezadovoljan je, to mu je više predjelo, on bi nešto konkretnije. Letica i ja poslije ručka odlazimo u susjedni lokal, gdje prodaju istočnoanadolski med, a nude i savršen desert – jogurt s medom. Nakon toga krećemo prema pristaništu – popodne namjeravamo provesti u europskom dijelu.

Letica nije načisto hoće li nam se pridružiti na prelasku, ima neke svoje planove da ode poslikati nešto u Üsküdaru, ali na kraju se ipak odlučuje promijeniti plan jer i na europskoj strani ima lokacija koje želi vidjeti. Brod stiže gotovo odmah i ubrzo krećemo preko Bospora.

Haydarpaşa, koji će ubrzo izgubiti svoju kolodvorsku funkciju:



Bospor i prvi most preko njega:



Pogled prema palači Dolmabahçe:



Izlazimo na Eminönuu i odmah krećemo u slastičarnicu pored Sirkecija, gdje smo već navraćali na putu u Zakavkazje. Razlog je širok izbor pudinga i sütlaça:



A ni kolači nisu loši. Sjedamo i odabiremo deserte. Damir se buni da mu je preskupo, cijene su iste kao u Hrvatskoj, očekivao je da Turska bude jeftinija. Damir je inače a priori krenuo s pretpostavkom da mu se Istanbul neće svidjeti, pa je čak predlagao i da spavamo negdje na aerodromu, da uopće ne idemo do grada. Već sam rekao da on načelno formira stav o nekom gradu ili zemlji prije nego uopće dođe onamo, te je nemoguće da taj stav izravnim iskustvom popravi – najčešće zato što onda ni ne ode u to mjesto ako mu se a priori ne sviđa. Istanbul nije mogao izbjeći, ali se svojski trudio da održi uvjerenje da je to loše mjesto za njega. Doduše, neke su mu okolnosti u tome i išle na ruku, ali o tom potom.

Dok jedemo svoje deserte, opažam na meniju da imaju nešto za što sam već ranije čuo, ali nisam imao prilike probati – puding od pilećih prsa (tavuk göğsü). Riječ je o jelu kod kojeg se piletina raskuha u vrlo tanka vlakna, te se potom miješa s mlijekom, rižom i šećerom, čime nastaje gusta pudingasta masa. Može zvučati neobično, ali i želatina se radi kuhanjem kostiju, kože, papaka i tko zna čega sve. Letica i ja naručujemo još i to, pored svog redovnog deserta. Okus je zanimljiv. Kao riža na mlijeku, sa slabašnom aromom pečene piletine. Tekstura je blago vlaknasta. Damir uzima komadić, potom se vidi kako s gađenjem pretura po ustima i izvlači jedno vlakance prstima. Ogledava se uokolo, a kako sjedimo pored prozora, brzom kretnjom izbacuje vlakance na ulicu. Laughing

Dok tako jedemo svjedočimo i naletu jednog motociklista na pješaka, upravo ispred slastičarnice. Srećom, pješaku nije ništa, ali nama ostavlja temu za razmišljanje kako ćemo se snalaziti po Iranu, s obzirom da smo čuli horror priča o njihovim vozačima i prometu.

Nakon slastičarnice krećemo ponovno prema Eminönuu, no u jednom trenutku Letica zaostaje negdje za nama, kupujući nešto u jednoj prodavaonici. Čekamo ga malo dalje, no on se ne pojavljuje. Zaključujemo da je odlučio krenuti svojim putem, što je i najavio, pa mi tako nastavljamo preko mosta Galata i uzbrdo do kule Galata. Tamo se malo odmaramo, slušajući Damirova negodovanja. On je sad već ozbiljno gladan, a htio bi neki pošteni kebab. Naposljetku i nalazi nešto slično u jednoj od uličica pored kule Galata, ali ta mu je porcija premala za cijenu koju je voljan platiti. Dodatnu grešku je napravio Mate, koji mu je na pitanje kolika bi trebala biti cijena kebaba u Istanbulu, odgovorio 2 lire. Međutim, takva se cijena može dobiti isključivo u provinciji, u Istanbulu će to prije biti 3-4 lire. No Damir je Matinu primjedbu uzeo zdravo za gotovo i odbijao uopće pogledati bilo što što bi moglo koštati više od 2 lire.

I tako smo se nekako uspjeli dovući i do Taksima. Očekivali smo nekakve tragove nereda koji su se odvijali mjesec i pol ranije, ali sve je bilo sasvim uobičajeno. Pogled na sporni Gezi park, u kojem se vide tek tragovi započete pripreme gradilišta:



Ljudi se normalnu šeću uokolo, nema nikakvih tragova borbi, nema ni šatora prosvjednika, kao da prije samo 50-ak dana ovdje nije bilo gotovo ratno stanje.

Park iznutra:



Na samom licu mjesta, park izgleda prilično beznačajno. Kao i većina simbola borbe, u stvarnosti se ne osjeća nikakva aura simboličke vrijednosti nekog mjesta ili osobe.

Nakon kojih pola sata sjedenja, pri čemu je zašlo sunce, odlučujemo se lagano zaputiti prema nazad, ali ne İstiklalom, već poprijeko, prema stanici Tophane. Prolazimo ponovno pored nekoliko mjesta za hranjenje, ali to je i dalje „preskupo“. Sišavši na Tophane, nastavljamo pokrajnjim ulicama prema Karaköyu. Kontempliramo ući u nekoliko restorana, jer smo u međuvremenu i mi ogladnili, ali odustajemo zbog Damirovog njurganja, koji je u međuvremenu iz protesta zaključio da uopće ne mora jesti, jer ne želi više ostaviti ni liru više no što mora „u ovom odvratnom gradu“. Srećom da Iran barem načelno voli, inače bismo ga već sada utopili u Bosporu. Nekako u to vrijeme zaradio je nadimak „Sipica“, kojim smo ga zvali zbog permanentnog puštanja crnila. S vremenom će se nadimak promijeniti u „Exxon Valdez“, jer ćemo shvatiti da smo ga podcijenili. Laughing

Nakon bacanja koplja u trnje u pogledu večere, odlazimo na brod kojim ćemo se vratiti na azijsku stranu. Nakon isplovljavanja, pokušavam uslikati zgodan kadar – polumjesec iznad Sulejmanije:



I malo iz veće blizine, obnovljena Sulejmanija, u koju ni ovaj puta nismo stigli:



Naposljetku se vraćamo do našeg hostela, a potom primjećujemo na kraju naše ulice neki restorančić koji nam se čini zgodnim – barem nama ostalima, Damir je ionako izgubljen slučaj. Sjedamo i naručujemo pilav sa slanutkom, a na to pristaje čak i Damir. I cjenovno mu je prihvatljivo. Nije oduševljen (mora održati gard „Istanbul mi ide na živce“), ali vidi se da mu je drago što je konačno našao nešto što može pristati pojesti.

Poslije večere i kupovine vode, vraćamo se u hostel, a tamo je već Letica, koji je također imao zanimljivo poslijepodne.

Nakon što se odvojio od nas nabrzinu je uslikao Yeni cami:



I kulu Galata:



A zatim se ukrcao na brod kojim će se odvesti duž Zlatnog roga. I on je slikao Sulejmaniju:



Lijevo džamija Sultana Selima Okrutnog (Yavuz Sultan Selim cami), desno se nazire kupola grčke pravoslavne gimnazije:



Širi kut – slika s pristaništa Kasimpaşa:



Sada samo gimnazija:



Sulejmanija preko Atatürkova mosta:



Pogled unatrag – Atatürkov most i iza njega stupovi novog mosta za metro:



Pogled prema Feneru:



Ponovno gimnazija:







Zajedno s bugarskom pravoslavnom crkvom (to je ona izrađena od lijevanog željeza):





Sada im se još pridružuje i Yavuz Sultan Selim cami:



U parkiću u prednjem planu na putu u Gruziju upoznali smo onu klinku koje se neko vrijeme nismo mogli riješiti. Laughing

Pristanište Hasköy



Još jedan pogled unatrag:



Pogled na ayvansarayski park:





Pristanište Ayvansaray:





S druge se strane Zlatnog roga nalazi Muzej transporta. Tamo je i podmornica TCG Uluçalireis (S 338), povučena iz službe 2000. godine:



Prolazak ispod još jednog mosta, mosta Haliç (što je tursko ime Zlatnog roga):







Most je izgrađen 1974., u sklopu istanbulske obilaznice. Dugačak je skoro kilometar, širok 32 metra, a Zlatni rog nadvisuje za 22 metra.

Pogled na predio zvan Piyerloti:





I brodsko pristanište Eyüp:





Turbe sultana Mehmeta Reşata:



Mehmet V. ili Mehmet Reşat bio je sultan u doba Prvog svjetskog rata, a smatra ga se i jednim od najodgovornijih za Armenski genocid. Nije dočekao kraj rata, umro je 3. srpnja 1918.

Zlatni rog ovdje skreće udesno i naglo se sužava:



A s Eyüpa na Piyerloti vodi žičara:



Žičara je otvorena 2005. i bila je najskuplja žičara u Turskoj. Radove je izvela talijanska tvrtka Leitner Ropeways. Dužina žičare je 384 metra, visinska razlika 53 metra. Ima 4 kabine, koje voze u dva tandema po dvije, brzinom od 4 m/s. Vožnja traje malo manje od tri minute. Kapacitet je 576 putnika po satu.

Žičara prolazi iznad eyüpskog groblja, jednog od najstarijih i najvećih muslimanskih groblja u Istanbulu, gdje su pokopane mnoge poznate osobe. Groblje je nastalo na mjestu gdje je pokopan Abu Ayyub al-Ansari, Muhamedov bliski drug, koji je poginuo tijekom napada na Konstantinopol u drugoj polovici 7. st. Kako je želio biti pokopan što bliže gradskim zidinama, pokopan je na ovom brežuljku. Kada su Turci osvojili grad, sagradili su na tom mjestu grobnicu i džamiju, a mnoge su istaknute ličnosti Otomanskog Carstva željele svoje posljednje počivalište imati što bliže Eyüpu Sultanu, kako su ga Turci nazivali.

Letica se na vrh Piyerlotija uputio pješke. Nekoliko slika usput:















Pogled s gornje stanice žičare na Piyerlotiju:





Brdo Piyerloti nazvano je prema Pierreu Lotiju, francuskom pomorskom časniku i piscu, koji je u Istanbulu proveo tri mjeseca u jesen i zimu 1876. Običavao je šetati ovuda i ispijati kavu u kavani na vrhu brda, koja danas također nosi njegovo ime. Brdo je nazvano u njegovu čast zbog podrške koju je Loti izrazio turskom ratu za nezavisnost.

Pogled na zavoj Zlatnog roga i dva otočića u njemu:



Moderni kvartovi u daljini:



Pogled prema Beyoğluu i niz Zlatni rog:



Niz trasu žičare:



Most Haliç:



Donja stanica žičare:



Kavana Piyerloti:





Još jedan pogled na mezarje:



Kongresni centar na drugoj obali Zlatnog roga, na horizontu se vidi kula Galata:



Za spuštanje s Piyerlotija se ipak odlučio za žičaru:













A potom se uputio do Eyüpove džamije:









Džamija je sagrađena 1458. i bila je jedna od prvih u Istanbulu nakon turskoga osvajanja.

Displej kakav se često javlja u džamijama, barem u Turskoj, i pokazuje točna vremena dnevnih molitava:



Dvorište i šedrvan:







Još malo okolice džamije:





 



Sa stražnje strane kompleksa džamije nalazi se turbe Mehmed-paše Sokolovića, koje je oko 1572. izgradio Mimar Sinan:





Kao što se vidi na prethodnoj slici, turbe je zatvoreno, pa je moguće samo slikati kroz prozore:





Ovdje se nalazi nekoliko turbeta istaknutih otomanskih dužnosnika:



Lagano se vraća na pristanište:



Ali, kako brodovi više ne voze, kreće autobusom duž Zlatnog roga do Eminönüa, gdje prelazi na brod prema Aziji. Pogled na Bospor i Kız kulesi:



Vojarna Selimiye, danas sjedište turske Prve armije:



Plava džamija i Topkapı:



Haydarpaşa noću:



I tako i on pristiže u hostel. Muvamo se uokolo, tuširamo i lagano spremamo na počinak. Letica dolazi u našu sobu i pita može li uzeti ventilator iz naše sobe. Kažem mu da ne može, jer će i nama trebati, u sobi je prilično sparno. Par minuta kasnije, Letica se vraća, i počinje vući ventilator iz sobe. Na moj upit što izvodi kad sam mu rekao da ga ne damo, on odgovara neoborivom logikom: „Pa vidio sam da ga niste uključili, pa sam zaključio da ga ne želite.“ (Nismo ga uključili jer su nam vrata sobe bila otvorena, budući da se otvaraju karticom, a mi smo jedan po jedan odlazili pod tuš, pa da ne moramo nositi kartice ili pak inkomodirati ostale da nam otvore vrata, ostavili smo ih otvorenima.)

Uglavnom, nitko od ostalih se previše ne uznemirava zbog toga, pa onda ni ja ne radim neku frku. Damir se ovaj puta otišao prvi otuširati i odmah je zaspao, vjerojatno u želji da čim prije prespava ovu noć i makne se iz Istanbula.

Naposljetku smo se svi ušuškali, ali na ulici pod prozorom je prilična buka, vani trešti glazba, ne znam kako ćemo zaspati...

egerke @ 14:44 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, studeni 8, 2012
ČETVRTAK 19. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Turska je zemlja koja je uglavnom orijentirana na cestovni prijevoz. Upravo zato začuđuje loša kvaliteta njihovih cesta, napose onih magistralnih. Iako smo se mi vozili vrlo luksuznim busom, koji povezuje jedno veliko regionalno središte u istočnoj Turskoj s prijestolnicom, cesta kojom smo išli mjestimice se pretvarala u obično gradilište, slično onima u Albaniji. Čovjek bi očekivao da su dosada napravili već i autoceste, međutim njih ima izuzetno malo. Zato putovanje uzduž Turske traje i toliko dugo, kolikogod Turska sama bila izdužena zemlja. 

Rano je jutro, te sviće, a mi stižemo na ankarski kolodvor. Čak ne ni na kolodvor, nego nas iskrcavaju pred kolodvorom. Bus produžuje za Istanbul, no mi ćemo ipak u Ankari na vlak. 
Ankarski međugradski autobusni kolodvor (AŞTİ) najveći je u Turskoj, prostire se na nekoliko katova i neprekidno je pun buseva koji odavde idu u sve kutke Turske. Evo jedne slike u rano jutro: 



Dečki odlaze na WC, svi kolektivno. Ja čekam vani, pored stvari, da ih netko ne ukrade. To se oduljilo, a i ja bih se malo prošetao uokolo, da razgledam kolodvor. Napokon se iz WC-a pojavljuje Letica. E super, sad će on pripaziti na stvari, dok ja...vraga! Prolazi kraj mene i odlazi svojim putem. No, sjajno. Zašto bi mene bilo briga hoće li im netko ukrasti stvari, ako njih same nije briga. Umoran sam, dvije noći se nisam pošteno naspavao, nije mi do altruizma. 

Letica je pak još uspio zabilježiti redare kako slatko snivaju: 



Napokon se svi okupljamo, jedino još nema Hrvoja, on je zapeo u WC-u. Naime, iako je njega mučio proljev, zapravo ga većinu vremena uopće nije mučio proljev, nego samo osjećaj da bi ga mogao uloviti proljev. Tako je on zapravo jako malo puta doista uspio obaviti ono u što se upustio, a većinu vremena je samo pokušavao. Tako i sada, nakon dobrih 20 minuta izlazi iz WC-a neobavljena posla. Srećom pa vlak ima WC. 

Upućujemo se prema metro-stanici. Ankarski metro ima dvije linije: prva je Ankaray, u pravom smislu riječi laka gradska željeznica, izgrađena u prvoj polovici devedesetih; a druga je pravi metro, koji vozi od 1997. Na kolodvor vozi Ankaray. 

Kupujemo karte kod nekog klinca koji ih prodaje. Mate kupuje kartu i nešto mu nije jasno, čini se da mu je klinac naplatio više no što treba. Prepire se s njime i traži da mu mali vrati novac, a on njemu vraća kartu i kaže da će ju kupiti na automatu. Dolazimo na automat i cijena je točno ista ona koju je klinac rekao. 

Spuštamo se u podzemlje. Mate i Letica se prepiru na kojoj stanici trebamo sići za željeznički kolodvor. Naime, Ankaray ne ide do kolodvora, već ima dvije stanice južno od željezničke pruge (koja prepolavlja Ankaru, slično kao i Zagreb). Pitanje je odgovara li nam više Tandoğan ili Maltepe. Mate je za Tandoğan, Letica za Maltepe. Ja sam također za Tandoğan, jer je on bliže onom podvožnjaku kojim se prolazi ispod pruge i začas dolazi do kolodvora. 

Na kraju idemo doista do Tandoğana. Slikamo garnituru po izlasku iz nje: 



Izlazimo na ulicu, no iako ja upozoravam da trebamo skrenuti lijevo, pa kroz podvožnjak, svi idu desno, jer "tamo je kraće, sigurno ima neki prolaz". Nakon nekih 5 minuta hoda dolazimo do izlaska iz stanice Maltepe. Sada Letica likuje, "Evo vidite da smo trebali ići dovdje." 
Skrećemo prema pruzi. Dolazimo do južnog ruba kolodvora. Prolaza nema, tu je ograda koja odvaja kolodvor od ceste. U ogradi je rupa, i oni se svi odlučuju provući kroz tu rupu i onda preko kolosijeka uputiti prema kolodvoru. Meni to nije ni nakraj pameti, jer, prvo, nisam siguran mogu li se uopće provući kroz tu rupu sa svojim ruksakom i svojom spretnošću; drugo, ne želim ovako umoran, usporen i opterećen prtljagom pretrčavati kolosijeke, pa makar oni bili i sporedni; i treće, ne želim imati okapanja s nekim turskim zaštitarom, ako nas ulovi. Stoga se ja odlučujem za zaobilazni put uz ogradu sve do podvožnjaka, pa opet natrag do kolodvora. 

Zgrada kolodvora izvana, s reklamama za vlak velike brzine: 



Ulazim unutra, oni su već tamo. Dapače, još me požuruju, da nam ne pobjegne vlak. Gledamo čime sve možemo ići. Postoji YHL (Yüksek hızlı tren - Vlak velike brzine), ali za njega treba nadoplata i ne vrijedi Flexipass (kasnije smo doznali da on zapravo još ni ne ide do Istanbula, jer je pruga za veliku brzinu još neizgrađena - zasad ide samo do Eskişehira). Postoji i brzi vlak - ovo "brzi" treba shvatiti uvjetno, jer vozi 10 sati. No nema veze, kreće u 8 i u Istanbulu je u 6 navečer. Odlično, sve stignemo. Kupujemo rezervacije za taj vlak. 

Pogled na kolosijeke: 



Fontana ispred kolodvora: 



Razmiljeli smo se uokolo. Letica fotografira, ja sam otišao nešto doručkovati, a ovi sjede u čekaonici i pune si mobitele na nekom štekeru. Nakon završenog doručka, Letica me upozorava da je malo niže na prvom peronu postavljen nekadašnji Atatürkov vagon. To treba zabilježiti. 

Evo ga:
 




("Mustafa Kemal Atatürk u ovom je vagonu išao na svoja tuzemna putovanja.") 

Atatürkov portret se nažalost ne može dobro zabilježiti fotoaparatom, jer je odbljesak sa svake strane, dok se sprijeda pak vidi odraz fotografa:



Odmah iza vagona je željeznički muzej: 



Krećemo na peron, do našeg vlaka. To je ovaj: 



("Bosporski vlak", u prijevodu.) 

Ovo je izraz lica čovjeka koji nije pošteno spavao dvije noći kada mu uperite iPhone u lice: 



Do Istanbula ima oko 620 km. Čim je vlak krenuo, tonem u drijemež. Budim se malo nakon Polatlıja (antičkog Gordiona), gdje se na brdu Kartaltepe nalazi veliki spomenik vojniku: 



Detalje o spomeniku nažalost ne znam.

Veliki cestovni most prije Beylikköprüa: 


 
Čitavo vrijeme do Eskişehira uz našu prugu ide i pruga velike brzine: 



A evo i YHT-a na njoj: 



Zanimljivo kazalište sjena na stranici knjige: 



(radi se o motivu polumjeseca sa zvijezdom koji se nalazi na svim prozorima u vagonu) 

U jednom trenutku Nikola i ja odlazimo u vagon restoran, nešto pojesti i popiti. Vagon restoran je i u Turskoj pretežno prazan: 



Uzimam neki omlet, ajran i sok. Ubrzo dobivamo društvo: 



Letica uzima jelovnik, pregledava ga, usput priča s nama. Konobar već dolazi i stoji kraj njega, a ovaj flegmatično lista jelovnik. Skrećem mu pažnju da čovjek čeka, a Letica na to odgovara s "Pa neka čeka, to mu je posao." Foot in mouth
A kažu da meni fali socijalna inteligencija... 

Vraćamo se u svoj vagon. Nakon Eskişehira vlak skreće na sjever i prolazi kroz planinski predio:
 




I onda odjednom meni želudac počinje slati signale. Napokon je i mene ulovio proljev, iako sam se dobro držao dva tjedna. U kratkom razdoblju odlazim čak 4 puta do WC-a. Jedini WC koji ima papira jest čučavac. Pa baš da probamo kako funkcioniraju čučavci u vlaku... 

Jezero Sapanca: 



Sa svakim odlaskom na WC sve sam zabrinutiji, jer približavamo se Istanbulu, a to ne jenjava. Očito nisam smio kombinirati ajran i sok, a još je bio i paradajz uz omlet... 

Nakon Kocaelija izbijamo na obalu Mramornog mora i vozimo se uz njega: 



Tankeri čekaju ulaz u Bospor: 



Ulazimo već u konurbaciju Istanbula. Ovo je jedno od prigradskih naselja, iako je od Bospora udaljeno 50-ak km: 



Opet me tjera, no odlučujem čekati. Ako uspostavim kontrolu nad svojim crijevima, možda prestane. Nekoliko minuta je gadno, potom se smiruje samo od sebe i više nisam imao potrebu skroz do Beograda. 

Vozimo se kroz Istanbul skoro sat vremena. Dolazimo na Haydarpaşu sa zakašnjenjem od skoro sat vremena, ali još uvijek dovoljno rano da sve stignemo. Izlazimo iz Haydarpaşe i odmah idemo na brod za Europu. 

Pogled na Kadıköy: 



Ovaj je upravo doplovio iz Europe: 



A naš dolazi s druge strane. Malo je moderniji i manji, jedan od onih koji se ukrcavaju preko pramčane rampe. 
Polazimo. Pogled na Haydarpaşu s mora: 



Nažalost, sunce iznad Europe prejako tuče i slike su loše: 



Brodogradilište: 



Čini mi se da je ovo gat na koji pristaju trajekti s teretnim vagonima koje prevoze preko Bospora: 



Pogled na Europu - točnije, na Beyoğlu: 



Lukobran i Mramorno more: 



Otvara se Bospor: 



Udaljavamo se od Azije: 



Trajekt s kojim se križamo je Demiryolu - željeznički trajekt koji preko Bospora prebacuje teretne vagone: 



Sultanahmet: 



Beşiktaş: 



Sad se već vidi i most: 



A ovako to izgleda u pokretnim slikama

Blizu smo Europe. Pozdravljamo kulu Galata: 



Topkapı: 



Ovdje se negdje nalazi utovarna rampa za vagone koji stignu na Sirkeci, a treba ih prebaciti u Aziju.

Karaköy: 



Bospor:



Most Galata je pred nama: 

 



Prošli smo ispod njega i pripremamo se za pristajanje na Eminönüu: 



Izlazimo na europsko kopno nakon 13 dana (iako zapravo nemamo pojma jesu li Gruzija i Armenija u Europi ili Aziji). Dočekuje nas Yeni cami: 



Idemo izravno na Sirkeci, ostaviti stvari i srediti rezervaciju za kušet. Na Sirkeciju ne postoji služba odlaganja prtljage, nego se sve odlaže u ormariće. Prvo ćemo to obaviti. Treba nam vremena da prokljuvimo sistem. Letica i Nikola uzimaju jedan, Mate, Hrvoje i ja drugi ormarić. Potom se vraćamo na blagajnu. Kako bi nam prodali kušet, moramo im pokazati karte. Svi ju imamo - osim Nikole. Biser je kartu stavio u ruksak i zaključao ju u ormarić. Ne bi me čudilo da je i putovnicu ostavio u ruksaku. Sad opet otvaraj ormarić, nadoplaćuj za novo zaključavanje (jer mu je prošao rok od nekih 2 minute u kojima se ormarić može otključati bez naplate), a tip na blagajni na kraju nije ni pogledao njegovu kartu. 

Koji je sada plan? Letica ide u Ortaköy, poslikati onu džamiju i ribarnicu koje nije uspio prvi puta. Ja moram naći poštanski sandučić. Nikola i Hrvoje će sa mnom, pa ćemo nešto pojesti, a usput će si i kupiti neku hranu za put. Mate će se samostalno prošetati. 

Na izlasku iz kolodvora evo sandučića. Jest da je star i hrđav, ali valjda ga prazne. Kako su mi kasnije javili, barem jedna je razglednica došla. 

Nedaleko kolodvora je "Lahmacun salonu", pa ćemo konačno moći pojesti lahmacun, koji čekamo još od Karsa. Nakon brzinske večere odlazimo u obližnju prodavaonicu mješovite robe, gdje dečki kupuju vodu i neke kekse, čips, takvo što. Potom odlazimo u onu slastičarnicu gdje smo Letica i ja sjedili prvi puta. Kolači su sjajni (uzeo sam neke profiterole), i trošimo zadnje lire na njih. Nažalost, nigdje nisam uspio uvaliti one stare kovanice. Ukupno ih je 5 takvih, dakle 2,5€. 

Zadnji obrok u Turskoj: 

 

Pitam Nikolu "Ček, ti si ostavil ruksak skupa s Letičinim? I kod njega je ključ?" Hrvoje prasne u smijeh, jer mu je jasno na što aludiram. I Nikoli je jasno. Ha, ništa, vidimo se u Zagrebu... Laughing 

Nakon slastičarnice odlazimo još malo na obalu. Stojimo i razgovaramo. Hrvoje kaže da ga se ipak od svih gradova najviše dojmio Istanbul. Kaže da ima sve: more, urbanost... 

Most preko Bospora je osvijetljen: 



Ako produžim ekspoziciju, onda dobijem ovo: 



Galata: 



Vraćamo se na kolodvor. Mate je već tamo. Letica, očekivano, kasni. No ipak stiže, oko pola 10, kako smo se dogovorili. Uspio je obaviti sve što je planirao. 

Uputio se tramvajem preko mosta Galata:



Uspio uslikati džamiju, koja je točno ispod mosta: 



(košarkaška lopta je zbog košarkaškog EP koje tek što nije počelo) 

A stigao je i do famozne ribarnice: 







Te je na povratku također uslikao most: 



Pruga je i dalje zatvorena, pa do Çerkezköya moramo autobusom. U autobusu Letica i ja počinjemo ono što ćemo raditi većinu idućeg dana - pričati međusobno na stranim jezicima: talijanskom, francuskom, švedskom, engleskom, pa čak i crnogorskom.  Bus je pun stranih turista koji se vraćaju iz Istanbula. Iza nas je neki srpski par. 

Kaos u Çerkezköyu, dok čekamo na raspodjelu u pravi vagon: 



Našeg broja vagona nema. No ipak, samo je jedan vagon za Beograd i mi smo u tome. Trpamo se unutra, opet nastaje krkljanac u kupeu dok se svi rasporedimo. 

Pred polazak: 



Do nas su neke Španjolke, jedan talijanski par...Španjolke planiraju ići u Hrvatsku, stati u Zagrebu, otići na more. Letica im savjetuje da ne idu u Zagreb, jer je on bezveze, neka radije ostanu u Beogradu, pa onda odu direktno u Hrvatsku na more. Vele da su čule da Beograd nije siguran. Letica to raspršuje. 

OK, ovo je treća noć bez kreveta, iako je sada ovo barem nekakav ležaj. Malo ćemo se ispružiti do granice, potom već uobičajeni izlazak i pregled putovnica, i konačno možemo utonuti u san.

egerke @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 6, 2012
SRIJEDA 18. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



(naravno, Nikola je prethodnu noć otišao spavati par sjedala iza, a onih 25 kuruşa su mu ispali iz džepa) 

Sunce izlazi negdje prije Elâzığa, no jedino je Letica budan da to zabilježi: 



Ja sam se iz sna trgnuo samo nakratko, dok smo prolazili kroz Elâzığ, grad čije mi ime zvuči smiješno, jer se prvi dio izgovara normalno, a onda iza z slijedi samo jedan neodređeni vokal. Grad je poznat po svojoj velikoj cementari, koja je potaknula rast stanovništva, a neko je vrijeme imao izuzetno disproporcionalan omjer muškaraca i žena u stanovništvu, jer su se u grad doseljavali prvenstveno muškarci, zaposleni u cementari i na izgradnji obližnje brane. 

Nakon još sat i pol vožnje budim se pred Malatyom. Krajolik je tipičan za unutrašnjost Anatolije: 



Dolazimo u Malatyu. Kolodvor je opet na rubu grada, pa moramo proći kroz čitav grad da dođemo do njega. 
Pozdravljamo se s vanskom mačkom: 



i ulazimo u zgradu kolodvora. Odmah na nas, poput lešinara, navaljuju agenti s kojekakvih šaltera, pitajući nas kamo idemo i trebamo li prijevoz. To je jedna stvar koja mi strahovito smeta u Turskoj, to nepoštovanje nekakvog osobnog prostora. Turci su jednostavno pretjerano naporni za nekoga tko želi biti samo stranac u gradu. Ne puštaju vas na miru. 

Koje su naše današnje opcije? Mi želimo otići na Nemrut Dağı. Prema prvotnoj zamisli mislili smo se priključiti organiziranim turama koje idu iz Malatye, dovedu vas u hotel ispod vrha, potom se pješice ide na vrh gledati zalaz sunca, vraća se u hotel, noći, ujutro ustaje prije svitanja, gleda izlazak sunca s vrha i vraća u Malatyu u jutarnjim satima. To bi značilo da noćimo na Nemrutu. Međutim, dečki razmišljaju bismo li ovdje mogli isto tako uštedjeti dan, da Nemrut obavimo u jednom danu, vratimo se već do popodneva i produžimo dalje - bilo vlakom (koji ide oko pola 4), bilo busom. 
Koliko shvaćamo, iz Malatye ne postoje redovne putničke linije na Nemrut, dakle ostaje nam jedino taksi ili najam nekakvog dolmuşa. Ovi na kolodvoru nude nam bus do Kahte, grada južno od Nemruta, iz kojega također vodi put na Nemrut. No Kahta nam je definitivno predaleko da stignemo sve u jednom danu. 

Ništa, otputit ćemo se do centra grada, tamo je turistički ured, pa vidjeti što oni nude. To naravno znači da moramo tegliti stvari sa sobom, jer ne znamo hoćemo li se uopće vraćati na autobusni kolodvor i hoće li to biti danas. 

Preko puta kolodvora je stajalište gradskih dolmuşa. Upadamo unutra s našim frižiderima na leđima i još stojimo, jer je dolmuş krcat. Čak se ni Letica nije uspio uvaliti na neki stolac. Svi bulje u nas kao u zadnja čuda. Na kraju nam neki dečko objašnjava gdje moramo sići za centar grada. 

Glavna je ulica raskopana, izgleda da grade ili podvožnjak, ili kanalizacijski kolektor: 





Malatya ima oko 380 000 stanovnika i glavni je grad istoimene pokrajine. Grad postoji još od starog vijeka, kada su Hetiti na tom mjestu imali naselje Melid - "Medni grad". Kasnije njime vladaju Asirci, Armenci, Rimljani. 638. grad pada pod Arape, i tamo ostaje idućih 300 godina. U 10. st. zauzimaju ga Bizantinci, te se u gradu, koji se tada naziva Melitene, nastanjuje sirijski antiohijski patrijarh. Grad je bio poluzavistan do 1101., kada pada pod seldžučku vlast. 1515. osvajaju ga Otomani i odonda je čvrsto u turskim rukama, iako je u gradu bila i velika armenska manjina, za koju ne treba posebno napominjati što joj se dogodilo. 
Malatya je najpoznatija u svijetu upravo po svetoj voćki Armenaca - grad zovu svjetskom prijestolnicom marelica. Iz Malatye dolazi između 10 i 15% svjetske proizvodnje svježih i između 65 i 80% sušenih marelica. Uokolo grada prostiru se beskrajni voćnjaci puni stabala marelice. Svakoga srpnja u gradu se od 1978. održava i festival marelica. 
Grad je poznat i kao važno željezničko križanje, gdje se razdvajaju pruge prema Tatvanu na jezeru Van, te na jug prema Diyarbakıru i Siriji. 
Dva su Malatijca postala predsjednici Turske. Prvi je bio İsmet İnönü, Atatürkov nasljednik, deseterostruki premijer i vođa iz rata za nezavisnost; a drugi Turgut Özal, predsjednik Turske početkom devedesetih, poznat po tome što je pokrenuo privatizaciju mnogih državnih poduzeća u Turskoj, kao i po tome što je želio napasti Armeniju za vrijeme rata oko Karabaha. Po Özalu se inače zove i malatijsko sveučilište. Osim njih dvojice, iz Malatye potječe i Hrant Dink, novinar armenskog porijekla, ubijen u Istanbulu 2007. 

Nakon malo lutanja, nalazimo turistički ured. On se nalazi u parku, koji je ispunjen terasama nekoliko restorana i kafića. Dapače, sam ured također posluje u kafiću. Prilazi nam frajer koji je pljunuti Mišo Kovač, jedino što je malo živahniji i ima malo rjeđu kosu na prednjem dijelu. Kaže da se zove Kemal i da je on odgovorni u tom uredu. Iznosimo mu svoje planove. On kaže da je moguće organizirati taksi do Nemruta koji bi nas odveo tamo, pričekao nas pola sata-sat i onda nas doveo natrag. Veli da ima jednog frenda koji to može izvesti (jer smo ga pitali ima li možda radije minibus, budući da nas je pet, pa da se ne gužvamo). Frend ima malo veći auto, tako da ćemo stati. Cijena je 200 lira za nas petoricu, tj. 40 lira po osobi. Jeftinije od organizirane ture, koja je 60 lira. Odlično, sada samo trebamo čekati da ovaj dođe. Kemal nam kaže da stvari ostavimo tamo u kafiću, neće ih nitko uzeti, on će paziti. Uostalom, naši ruksaci su toliko ofucani da ih ionako nitko neće ukrasti. 

Vidi se da se baš nismo naspavali: 



Ubrzo dolazi i naš vozač. Izgleda simpatično, iako baš ne zna engleski, tako da smo većinu puta s njim šutjeli. 

Letica prije polaska kupuje sladoled koji po boji izgleda kao žitki beton: 



Krećemo na vožnju s našim novim prijateljem. Auto je doista prostran, Volkswagen Caddy, u koji uredno stanemo četvorica otraga. Letica je naprijed. Vozimo se iz grada opet na istok, no ubrzo skrećemo prema jugu. Do Nemruta ima 70-ak km, pa nam se čini da ćemo brzo doći dotamo. Pitamo našeg vozača (nisam mu zapamtio ime, bilo je nešto s E, ali ne neko od ovih poznatih: Ekrem, Emre, Eniz...nego neko koje nisam čuo) koliko je dosada puta bio na Nemrutu. Kaže nijednom. Hm, pa to mu je praktički pod nosom, a nije ga nijednom posjetio. Stvarno... 

Cesta isprva vijuga brežuljcima, tu i tamo opazimo neki voćnjak marelica. Na izlazu iz Malatye bilo ih je hrpa. Evo jedne: 



Krajolik: 













Jedan od onih vrhova je možda Nemrut: 



Kako odmičemo od glavne magistrale, promet na cesti postaje drugačiji: 



A krajolik još negostoljubljiviji: 





Cesta je zasad solidna: 





No ubrzo skrećemo s nje i počinje truckanje po makadamu. Imamo još nekih 35-40 km makadama do Nemruta. 

Što je zapravo Nemrut? Radi se o 2134 m visokom vrhu u gorju Toros. Na samom je vrhu 62. g. pr. Kr. helenistički kralj Antioh I. Komagenski dao izgraditi vlastitu grobnicu i svetište. Lokacija na slikama izgleda prilično impresivno, pogotovo statue na vrhu, pa smo ju mislili posjetiti još i prošle godine, no odustali smo, jer se nalazi poprilično istočnije od Kapadocije, koja nam je tada bila najistočnija točka. 

Sama lokacija je poprilično zabačena, te ju je u moderno doba otkrio tek njemački inženjer Karl Sester, koji je 1881. radio u Turskom Carstvu na projektiranju cesta. 

Prolazimo preko jedne lijeve pritoke Eufrata: 





Tu i tamo među brdima proviri neko selo: 



Vjerujem da su to kurdska sela, budući da je kraj južno od Malatye gotovo čisto kurdski. 

Pejzaž je vrlo neeuropski: 



Dok se uspinjemo, počinjemo razgovarati o tome kako Turci, iako relativno bogati, ne putuju baš puno po svijetu. Kada ste zadnji puta naletili na turskog turista negdje? Jedini Turci koje viđamo obično su kamiondžije koje voze na zapad. Čini se kao da ih baš ni ne zanima previše ostatak svijeta, mnogi se iščuđavaju kada čuju za Hrvatsku, a ne znaju baš ni za Jugoslaviju. Nekako razgovor kreće na standard i njegovu ulogu u putovanjima. Recimo, Hrvati su po standardu u prosjeku slični Turcima, no mnogo više putuju. Tu se dakle postavlja pitanje o tome što je onda točno standard i kvaliteta života, tj. da je to nemoguće objektivno ustvrditi, jer Hrvati dižu kredite da idu na more i na skijanje, a Turcima je to posve nebitna stavka. Na to se nadovezuje Hrvoje, s izjavom da po nekakvim istraživanjima sreće pojedinih država, najsretnija država u svijetu je Butan - koji je daleko od bilo kakvog ekonomskog blagostanja. Potom ja zaključujem kako je eto sreća mnogo više stvar stava ljudi, nego nekakvih objektivnih ekonomskih okolnosti. Tu Mate pobjesni, govoreći da su to gluposti, jer po tome ispada da onda ne bi trebalo raditi nikakva poboljšanja, jer ionako ljudi neće biti sretniji. Ja mu ukazujem da oni možda hoće biti kratkotrajno sretniji oko nekog konkretnog poboljšanja, no da su Hrvati generalno jedan narod koji uvijek gunđa i kojemu nikada nije ništa dovoljno dobro, uvijek smo opterećeni time da smo najgori, da su svi bolji od nas...a Butan, koji šišamo po ekonomskim parametrima ohoho puta, ima daleko sretnije stanovništvo od nas, što ukazuje da sreća nije rezultat objektivnih ekonomskih okolnosti, već subjektivnog odnosa prema životu. Budući da su Butanci budisti, logičnije je da imaju pozitivniji stav prema životu od tradicionalno kršćanskih zemalja, u kojima postoji rekao bih i afirmirajući stav prema patnji, tj. život je suzna dolina, loše je uživati i biti bezbrižan, itd. Mate kaže u svom stilu "Budisti su kreteni." Da, materijalizam je mnogo bolji. Da je tako, zašto onda Amerikanci, usmjereni na materijalizam i s dosta visokim standardom, nisu među najsretnijim nacijama na svijetu, već upravo suprotno, nigdje nema toliko depresivnih koliko tamo? Matin je odgovor naravno da je za to kriv kapitalistički sustav, koji čovjeka lišava prilike da uživa u životu, jer je opterećen kreditima, poslovnom nesigurnošću i slično. To je naravno sve točno, no on opet ne uviđa jednu stvar - mnogo se lakše može promijeniti individualni stav prema svijetu, nego čitav sustav koji ljude tišti. Naravno, to NE znači da ne treba mijenjati sustav, no potrebno je ipak primarno da svatko mijenja sebe, pa ćemo imati sretnije ljude, koji će na bolji i mirniji način mijenjati sustav. Iz nesretnih ljudi može proizaći samo gorčina, nasilje i još više gorčine. Naravno, onaj tko prezire duhovnu komponentu čovjeka, taj ni ne zna za drugi put osim revolucionarnoga, i sva pregnuća za poboljšanje svijeta kroz duhovni rast pojedinca smatra "reakcionarnima" ili takve ljude etiketira kao "kretene". 

Pred kraj našeg puta do vrha slijedi oštar uspon kroz nekoliko serpentina, kojim se naš horizont širi: 





Napokon, poslije nekih dva i pol sata vožnje od Malatye, stižemo do zgrade hotela: 



Otvaraju nam rampu, plaćamo ulaz u nacionalni park, i potom se vozimo još par serpentina do zaravanka ispod vrha, gdje se parkiramo. 

Pogled uokolo: 







Na jugoistoku se u daljini nazire veliko umjetno jezero Atatürk Barajı: 



Radi se o umjetnom jezeru izgrađenom na rijeci Eufrat, najvećem u Turskoj (trećem ukupno, iza jezera Van i Tuz). Jezero je inače podiglo mnoge kontroverze, kada se gradilo osamdesetih godina, jer je potopilo mnoge povijesne spomenike na tom području, a ujedno su Sirija i Irak protestirali, jer na taj način Turska kontrolira količinu vode koja se pušta u Eufrat i može ju uskratiti svojim nizvodnim susjedima. Tvrdi se da je upravo spor oko Atatürkovog jezera bio razlog zbog kojega je Sirija osamdesetih godina pružila svoju potporu PKK-u (Radničkoj partiji Kurdistana). 

Mjesečev krajolik: 





Ima neke vegetacije, ali to je slabo: 



Pogled na naš današnji cilj: 



Dolazimo do niza kipova, kojima su svima glave skinute i položene do nogu: 



Jedno objašnjenje je da su glave jednostavno pale uslijed potresâ tijekom stoljeća. No postoji i objašnjenje da su kipovima možda glave skinute i oštećeni im nosovi, zbog zabrane idolopoklonstva u doba ranog kršćanstva. Opet, ostaje pitanje ne bi li tada jednostavno uništili kipove do kraja. 

S obiju strana niza od šest glava, nalaze se orao i lav: 



Zatim slijede, zdesna nalijevo - Heraklo (ili Ares) i kralj Antioh I.: 



Zeus (ili Ormuzd) i Tihe, boginja sreće: 



I Apolon (ili Mitra, a možda i Helije ili Hermes): 



Nasuprot tomu je terasa, na kojoj je bio oltar vatre. Pokraj nje se nalazi ovaj lav, koji podsjeća na singapurskog: 



Sama terasa: 



Pogled na kipove:



Iza kipova vidi se tumul. Antiohova ideja bila je stvoriti neku vrstu sinkretističke religije između grčko-rimske i perzijske, a Nemrut je trebao biti prvo svetište te religije. Kako bi izgradio svetište, dao je izvesti velike radove pri čemu je čitav izvorni vrh planine uklonjen, da bi potom bile izgrađene tri terase svetišta. Mi smo trenutno na istočnoj terasi. Materijal koji je uklonjen i razmrvljen prilikom gradnje, upotrijebljen je za izgradnju tumula. Vjeruje se da se u tumulu nalazi grobnica Antioha, no dosadašnja arheološka iskapanja nisu to otkrila. Po tumulu se inače najstrože zabranjeno penjati. Da nije, Letica bi već bio gore. 
Vjeruje se da je svetište napušteno nakon 72. g. po. Kr., kada je kraljevstvo Komagene palo pod Rimljane. Prvi kršćani koji su se zatekli ovdje vjerovali su da je kipove podigao Nimrod, Noin praunuk. Po njemu je čitavo brdo dobilo ime. 

Još jednom Atatürkovo jezero: 



Pogled na sjeveroistok: 



Ono dolje je zapravo početak Mezopotamije: 





Filmić

Još jednom sve glave u nizu: 



Komentiramo kako su glave u biti uživo male. Na slikama izgledaju mnogo veće. 

Ovo je slika u stilu "American tourist in Turkey":



I s druge strane dolazi cesta, ova iz Kahte: 



Još jedan videozapis okolice.

Tumul:



Putom usječenim u rub brda, obilazimo ga do zapadne terase. Ovdje se vide klifovi koji pokazuju negdašnji prirodni vrh brda i kuda je on išao: 



(desno je dakle tumul, a ovo je vanjski obod stošca koji je činio vrh nekada)

Zapadna terasa:







Ipak se on uputio gore:



I ovdje je pustoš:



Zapadna terasa bila je namijenjena samo odabranima, plemstvu. To ujedno objašnjava i zašto su kipovi koji se nalaze ovdje (isti oni s istočne terase) smješteni na mnogo nižim pijedestalima, te su im glave mnogo veće - vjerojatno zbog toga što je plemstvo bilo bliže bogovima, tj. na višem nivou od običnih ljudi. 

Tzv. Mitridatove stele, na kojima Mitridat, Antiohov otac, pozdravlja različite bogove: 





Ovdje se mimoilazimo s nekim turistima. Ti su vjerojatno došli s juga, iz Kahte. 

Tu se lijepo vidi kako je izgledao nekadašnji vrh: 



Terasa i tumul: 



Uokolo terase nalazio se niz stela na kojima je bilo prikazano 15 grčkih i 15 perzijskih Antiohovih predaka. Ispred svake stele bio je i malen oltar. Danas je to sve uglavnom uništeno. 

Još jedan pogled na zapadnu terasu: 



I na Mezopotamiju:



Pogled na zapad: 



Ostaci podesta na kojemu su sjedili bogovi: 



Ulaz na zapadnu terasu, koji je nekoć čuvao zastrašujući kip lava s trima glavama: 



Lav se također stropoštao. 

Evo imperatora: 



Vraćamo se prema istočnoj terasi, napravili smo puni krug oko vrha: 



Tu se inače nalazila manja terasa, na kojoj su se hodočasnici okupljali. Potom bi se razdvajali: plemstvo desno, na zapadnu terasu, a obični ljudi lijevo, na istočnu. Uz put koji je spajao sjevernu i istočnu terasu također su se nalazile stele, ali bez ičega na sebi. One su bile namijenjene Antiohovim nasljednicima. 

Ova mi je slika baš nekako spektakularna: 



Još jedan pogled na istočnu terasu:



I ovdje su s obje strane bile stele s Antiohovim grčkim i perzijskim precima. 

Hotel je sitna točkica u daljini: 



Istočna terasa u čitavoj svojoj grandioznosti: 



Vraćamo se do auta. Ovaj puta Mate sjeda naprijed. S ceste bacamo još jedan pogled na Nemrut:



Stajemo još kod hotela, kupiti neko osvježenje. Gore je paklenski vruće, nema nikakve sjene. 

Još malo stijenja uokolo: 



Serpentine kojima se spuštamo od hotela prema sjeveru: 



(u ovom je dijelu čak napravljen i asfalt) 

Na jednom zavoju vidimo uredno parkiran tegljač. Nije nam jasno kako je taj uspio doći ovamo kroz sve ove serpentine. I, još bolje, zašto. 

Već smo se dosta spustili:



Jedno selo koje me iz nekog razloga podsjeća na albanski Dhërmi: 



I evo nas ponovno na asfaltu. Čini mi se da bi onaj vrh tamo u daljini mogao biti Nemrut: 



Kako se približavamo civilizaciji, krajolik postaje sve pitomiji: 











Vraćamo se u Malatyu, pozdravljamo s našim vozačem. Ipak, otpratit će nas još do Kemala. Stvari su tamo, nitko ih nije dirao. Vlak smo propustili, iako je moguće da kasni. No ipak, s busom smo brže u Ankari, pa ćemo tamo hvatati vlak za Istanbul. Uostalom, uštedjeli smo tu noć na Nemrutu, i ako stvari budu po planu, u petak navečer trebali bismo biti u Beogradu. To znači da se Nikola može cijepiti u subotu i sve je u redu. 

Mi bismo sada nešto ručali, no Mate i Hrvoje nas požuruju da uzmemo nešto usput, da sad ne sjedamo po nekakvim restoranima. Inače, u Malatyi smo čuli da postoji restoran koji se zove Satir, što je jedan od Nikolinih nadimaka (zbog izgleda). Specijalitet u tom Satiru je - saç kavurma. Doista, baš idealno za Nikolu. Nažalost, malo nam je izvan ruke pa ćemo ga ostaviti za neki drugi put. 

Uzimamo neki kebap, na jednom od štandova u tom parku, pa se potom upućujemo prema autobusnom kolodvoru. Treba naći neki prijevoz dotamo. Usput prolazimo pored pošte, pa ja odlazim poslati one razglednice iz Tbilisija, koje nisam uspio poslati u Karsu. Dobivam marku, ali sada opet moram sam tražiti poštanski sandučić, a njega nema nigdje u i oko zgrade pošte. Čudno. Ništa, valjda će biti još negdje putem u Turskoj sandučić. 

Nalazimo dolmuş za kolodvor. Promet je tradicionalno kaotičan. Dolmuş staje svako malo, a vozač ima pomoćnika, dječaka od nekih 13 godina, koji stoji na vratima i na svakoj stanici govori ljudima koji čekaju kamo dolmuş ide, raspoređuje ih po sjedalima i naplaćuje karte. Mislim si je li to njegovo redovno radno mjesto, radi li to mali preko ljeta za džeparac, ili što. A i taj promet dolmuşima... Turska je prepuna tih kontrasta. Zapadni dio je moderan i europski, dok je istočni dio poput neke zemlje Trećeg svijeta. Jasne su mi maršrutke, kao direktan proizvod budećeg kapitalizma u postkomunističkim zemljama, ali Turska je mogla taj kaos malo urediti. Mislim, imaju i dolmuşi svojih prednosti, ali u gradovima bi to stvarno moglo biti u ingerenciji gradske vlasti. 

Dolazimo na kolodvor, muvamo se uokolo dok čekamo polazak busa. Našli smo i internet-caffé, pa odlazimo provjeriti mejl. 

Na gradskom grbu Malatye nalaze se marelice: 



Nikola si počinje razbijati glavu, jer misli da mu fali 50 lira. Pokušava rekonstruirati troškove koje je imao od povratka iz Anija, kada je promijenio novce. Ispada da mu doista fali 50 lira. Pitam ga jesu li mu ispale. Veli da nisu, da to uvijek provjerava (naravno da nema novčanik, njemu to "ne treba"). Kaže da misli da mu netko možda nešto duguje, a on je to zaboravio. 

Ukrcavamo se u bus i krećemo. Opet je Metroov bus, što znači da ponovno imamo televizore u sjedištima, a i Letica bi opet mogao tražiti Pepsi. Nikola i dalje razmišlja gdje su mu nestali novci. Velim mu da nije isključeno da mu ja dugujem, ali sam u svojoj smušenosti to zaboravio, i nudim se da mu dam te novce. On međutim veli da to ne želi, nego hoće utvrditi gdje su mu točno ti novci. Istovremeno aludira na to da mu Mate mora vratiti nešto. Mate se brani da mu on ništa ne duguje, da je Nikola kriv jer ne pazi što radi s novcem. Rasprava završava bez zaključka. Odjednom meni u jednom času sine: pa Nikola cijelo vrijeme pogrešno rezonira. Tvrdi da zna da je u Van došao bez ijedne lire, jer je morao dizati novce na bankomatu. Međutim, tu je greška. On je imao 50 lira kada je došao u Van (to je tih 50 lira koje je navodno izgubio), ali ih je dao za kartu, jer smo svi stavljali novce na kup. Sve štima. Onda mu pak nije jasno, ako je već ranije kupio kartu, na što je potrošio ostatak novca dignutog u Vanu. Računa jučerašnje i današnje troškove i sve se slaže, pa zaključuje "Skupa je ta Turska, bogme." 

Gledamo televiziju. Primjećujemo da na ekranu, tijekom neke emisije, prikazuju termine u kojima u pojedinim gradovima Turske zalazi sunce, te je, shodno tomu, u tom času i vrijeme večernjeg namaza i kraja ramazanskog posta. Kreću s krajnjim istokom, s Iğdırom, i pomalo nižu gradove prema zapadu, završavajući s Edirneom. Razmak između Iğdıra i Edirnea je preko sat vremena, što pokazuje koliko je Turska izdužena u pravcu istok-zapad. 
Sad pak Letica započinje raspravu. On naime tvrdi da mu nije jasno zašto se u jednoj sekularnoj državi na televiziji objavljuju informacije vezane uz vjerski blagdan. Ja kažem da mi to nije ni najmanje čudno, jer sekularna država samo znači da su religija i država odvojene, a ne i da religija nema pravo pristupa medijima. Naposljetku, religija je jedan od oblikovatelja kulture svake pojedine države i ne vidim razlog zašto bi se to trebalo ignorirati. Shodno Letičinoj logici, u dosljedno sekularnoj državi ne bi se smjeli slaviti ni državni praznici vjerske provenijencije. Od 14 hrvatskih državnih praznika, takvih je čak 8. Zanima me koliko ima tih dosljednih sekularista kojima užasno smeta tih 8 neradnih dana, jer se time njima vjerojatno nameće kršćanski pogled na svijet. 
I naravno da se poteže onaj argument "Meni kao ateistu smeta što se tomu daje prostor u državnim medijima". Zapravo, to mi je uvijek bila fantastična logika, po kojoj se ateisti bune jer se njihovom gledištu "ne daje dovoljno prostora". Po mojoj procjeni, dobrih 95% programa HRT-a je sekularno. Ako nekomu izričito smeta prijenos mise nedjeljom, neka ga jednostavno ne gleda, umjesto da ulaže proteste, jer bi umjesto toga televizija trebala prikazivati - što točno? Oni kažu "nešto što propagira alternativno, ateističko viđenje svijeta". Koliko ja vidim, to se može naći u svakoj znanstvenoj emisiji. Uostalom, pa misa nije promocija teističkog viđenja svijeta, već obred, kulturološka manifestacija ljudi koji imaju teističku percepciju svijeta. Meni je takav zahtjev otprilike jednak kao da se za vrijeme nogometne utakmice na nekom drugom programu održava talk-show o tome kako je nogomet glupa igra. Ili da sapunici parira kulturna emisija u kojoj se fenomen sapunica prikazuje kao zabava za praznoglave kućanice. 
Meni užasno smeta taj stav koji sam vidio kod dosta ateista, jer on zapravo prikazuje da ateisti imaju problem sa samim postojanjem religije, tj. bili bi sretni da ona posve nestane iz javnog prostora. Toliko o toleranciji, čiji nedostatak oni često spočitavaju religiji. Ja se naravno slažem da ne treba dopustiti uplitanje vjerskih organizacija u politiku, zakonodavstvo ili školstvo, no smatram da zdravo društvo treba uvažavati one koji prakticiraju određen oblik vjere, dokle god oni time ne smetaju drugima. Apsurdno mi je međutim da oni koji ne vjeruju u ništa traže za sebe jednak tretman kao i oni koji vjeruju u nešto. 
Hrvoje je nekoliko puta tijekom ovoga putovanja naveo kako se "znanost oslanja na činjenice i modificira zaključke tijekom vremena kako se spoznaja širi; za razliku od religije, koja ima vječne istine i od njih ne odstupa". Zanimljivo, ako slučajno religija modificira svoj stav o nečemu (recimo Katolička crkva o evoluciji), onda ju ti isti dušebrižnici napadnu zbog nedosljednosti i izruguju joj se kako je morala popustiti kada je stjerana u kut. S druge strane, kada je npr. u kut bila stjerana flogistonska teorija, onda je to bio "napredak znanosti". Znanost također pretendira objasniti stvarnost sveukupno i beziznimno - samo što su njeni sveti tekstovi i obredi ipak manje ritualizirani od vjerskih. 
Zaključujem dalje isto tako da su licemjeri svi oni koji se nazivaju "skepticima", ali tu skepsu primijenjuju samo na vjerska tumačenja stvarnosti. Kada se radi o znanstvenom tumačenju, o racionalnom tumačenju, tu neke stvari uzimaju aksiomatski, tj. ne prilaze sa skepsom fenomenu razuma, premda nemamo nikakvo jamstvo da je percepcija stvarnosti kakvu dobivamo doista jednaka stvarnosti kao takvoj. Štoviše, kada se prvi puta pojavila kvantna teorija, mnogi su također bili u čudu, jer su njene postavke bile potpuno u suprotnosti s logikom svakodnevnoga makrosvijeta. No u mikrosvijetu, ta teorija dosljedno funkcionira, premda znanstvenici još uvijek nisu u stanju razumno objasniti kako i zašto. Hrvoje ima objašnjenje za to: "Naš mozak je mozak primata. On je programiran da traži hranu, sklonište, partnera. Jednostavno, mi evolucijski nismo nikada imali potrebu razmišljati o svijetu subatomskih čestica i zakonima koji tamo vrijede, te je stoga jasno da će nam ti zakoni, kolikogod oni bili dosljedni i eksperimentalno provjerljivi, izgledati "nelogično"." S time se mogu složiti, no, naš mozak isto tako nije programiran niti da pokušava dokučiti konačnu prirodu stvarnosti, pa opet su mnogi spremni, sa svojim primatskim mozgovima za traženje hrane, skloništa i partnera, autoritativno izjavljivati kako Boga nema, kako je život nastao posve slučajnom rekombinacijom aminokiselina i kako je to jedino smisleno objašnjenje. No već smo se uvjerili (na primjeru kvantne fizike) da se priroda ne ponaša uvijek "smisleno". Isto tako, znanost koju poznajemo - kao i religiju uostalom - stvorio je taj isti primatski mozak. Stoga, dragi skeptici, budite dosljedno skeptični - i prema vjeri i prema razumu. Više ću cijeniti iskrenog agnostika, otvorenog za sve opcije, nego nekoga tko se nominalno smatra agnostikom, ali će mu uvijek prvi pokušaj objašnjenja neke pojave biti materijalističko-mehanicistički. Taj je već izabrao stranu. 

Nakon nekih sat-dva vožnje stajemo u gradiću Elbistanu. Tu stojimo nepredviđeno dugo, preko pola sata. Ispada da su prodali previše karata i da ne znaju kako sad to riješiti. Bus su dupkom ispunili, svi se vrzmaju uokolo. Napokon su nekako riješili taj krkljanac, pa krećemo. 

Ja opet gledam Kolo sreće. Nikola sjedi do mene i sluša glazbu na vokmen. Problem je u tome da tu glazbu s njime slušam i ja, jer ju navine toliko da mu uopće ne trebaju slušalice. Unatoč tomu što on već ima poprilične probleme sa sluhom, za koje sâm tvrdi da su mu od preglasnog slušanja glazbe, ne želi to stišati, iako sam ga već upozorio. Pa mislim, kao da mu savjetujem nešto loše. Uostalom, radi se o njegovom sluhu. 

Pomalo tonemo u san, no tu i tamo nas razbudi neka piš-pauza. Provjeravam WC-e, ima li negdje možda neki na kojemu se samo ostavi kovanice, da se lišim onih nevažećih, no svugdje je klozether (budući da je muški, jel). 

U jednoj od tih usputnih stanica Letica slika naš nektar: 



Ajran se dakle mućka u ovakvim bazenima, te se onda svjež servira gostima. Ajran je definitivno idealno piće za ove vrućine - osvježava, gasi žeđ, a kako je slankast, ujedno i vraća soli izgubljene znojenjem. Zanimljivo, ajran se u Turskoj navodno servira čak i u McDonald'sima. Ne bih znao, nismo bili. 

Druga noć u autobusu, Pepsija nema, a u Ankaru stižemo u cik zore...

egerke @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 0
UTORAK 17. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Poslovično odličan doručak, pakiranje, plaćanje sobe i pješačenje do poslovnice agencije gdje smo kupili karte. Rekli su nam da bus otamo kreće i da tamo budemo u pola 9. Po voznom redu, s kolodvora kreće u 9. Znači li to da prvo ide u agenciju, pa na kolodvor? Čudno. 

Putem do kolodvora, Letica slika neku vrstu kovačnice, koju je očito vrijeme pregazilo, nažalost, sunce ne surađuje: 



Ako se sjećate prošlogodišnje anegdote s Nikolom i saç kavurmom, onda će vam ova fotografija biti jasna: 



Stižemo u poslovnicu. Tu je još par putnika, onaj tip od jučer i mi. Sjedamo i čekamo da bus osvane. 

Na zidu je slika Saladina: 



Saladin je bio sultan Egipta i Sirije u 12. st., koji je ratovao s križarima. Porijeklom Kurd, bio je poznat u kršćanskoj Europi kao primjer izuzetno čestitog i pravednog vladara, koji je, iako je ratovao s križarima, bio izuzetno korektan prema svim kršćanima, pa čak i prema zarobljenoj vojsci. Čak je engleskom kralju Ričardu Lavljeg Srca, kada je ovaj obolio, poslao svoga liječnika. 

Busa nema, pa nema. Onda se napokon pojavljuje. Izgleda da je ipak prvo išao na kolodvor, pa tek potom po nas. Bus je neobično malen, a čak nam nisu dopustili ni da prtljagu stavimo u bunker. Ubrzo shvaćamo i zašto. Naime, ovaj nas bus vozi do ruba grada, a tamo prelazimo u veći bus, međugradski. Prebacujemo se u njega, potom se Mate sjeti da je u malom busu zaboravio knjigu. Trči po nju i stiže ju pokupiti. 
Put nas iz grada vodi prema jugozapadu, cestom za Erzurum. Prelazimo prugu za Erzurum: 



Nakon početnog dijela u kojem prolazimo preko visoravni, skrećemo na jug, i ulazimo u pojas crnogorice: 





Nakon toga spuštamo se opet u usku dolinu neke rijeke, kojom ćemo se voziti sve do Horasana. Krajolik postaje suroviji: 







Rijeka uz koju se vozimo je Araks, iako to u tom času ne znamo: 





U Horasanu, malom i ne pretjerano zanimljivom gradiću skrećemo na jugoistok. Sada pejzaž postaje mnogo planinskiji, a mi se vozimo kroz klisure: 





U jednom času nailazimo na vojnu kontrolnu točku. To nas podsjeća da smo u području koje nije sasvim sigurno, zbog akivnosti Radničke partije Kurdistana. Vojnici ulaze u bus i pregledavaju nam isprave. Iako je to rutinska kontrola, svejedno nije ugodna spoznaja. 

I u nastavku puta krajolik je krški: 







Iduće odredište je grad Ağrı, sjedište istoimene provincije. Tu stojimo nekih dvadesetak minuta, pa izlazimo malo protegnuti noge po kolodvoru. Po povratku u bus vidimo da je došlo do frke. Naime, dvoje Poljaka koji su sjedili na sjedalima u prvom redu imali su laptop u busu. Na kolodvoru su se otišli prošetati, i kad su se vratili u bus, laptopa nije bilo. Zovu policiju, pitaju stjuarda, tada meni sine da sam vidio nekog klinca u ljubičastoj majici kako trči prema busu dok sam izlazio i dvoumim se da li da im to spomenem... U tom času dolazi vozač, otvara spremnik iznad sjedala i iznutra vadi laptop, koji im je tamo spremio da im ga netko ne ukrade. Laughing 

Krećemo opet na jug. Letičina primjedba o tome kako je bus pun turista idealna meta za teroriste poput PKK izaziva burnu reakciju kod Mate, po kojemu PKK nisu teroristi. Naime, oni se samo bore za slobodu, a teroristima ih proglašava država protiv koje se bore. Njegov odgovor na to je da nitko ne spominje terorizam sponzoriran od države. U tome "promašuje ceo fudbal", jer terorizam ne definiraju ciljevi, već sredstva. PKK jest teroristička organizacija, jer na svom kontu od 1984. imaju 37 000 mrtvih, uslijed kojekakvih akcija. Istina, Turska je u međuvremenu uništila oko 8000 kurdskih naselja i stvorila 3-4 milijuna izbjeglica. No ne smijemo upasti u zamku relativizacije. Turska politika prema Kurdima nije i ne može biti opravdanje za ubojstva, sabotaže, otmice i bombaške napade u kojima su stradali civili. Usto, PKK je u svojim akcijama koristio i bombaše samoubojice, a što se mene tiče, takve organizacije ne mogu podržavati ni da se bore za najplemenitije ciljeve. Što se mene tiče, bolje rob nego grob. Zato ću uvijek biti i protiv palestinske borbe, uostalom. Naravno da smo se i njih dotakli. Stvari se i dalje nisu promijenile od prošle godine, što se naših stavova tiče. Letičin je stav negdje između, tj. on priznaje Izraelu pravo na postojanje, no istovremeno smatra da su u čitavom sukobu uglavnom Izraelci agresori. 

Putem smo se dotakli još jedne teme. Letica je pričao kako je bio u Albaniji i kako ga se ta zemlja nije ni najmanje dojmila, dapače, to je jedna od zemalja za koju mu ne bi bilo žao da se ne vrati u nju. Nikola i ja protestiramo, kažemo da je Tirana recimo jedan dovoljno ugodan grad da bi se u njemu moglo čak neko vrijeme i živjeti. Njemu je to čudno. Nikola i ja kažemo da nam se više sviđa Tirana nego npr. Split. Letica je konsterniran tom izjavom (on je inače rođen u Splitu). Nije mu jasno kako nam se više sviđa Tirana. Ja kažem da je meni osobno prva slika Splita pogled preko Kaštelanskog zaljeva na Pujanke, Kman i Sjevernu luku, i da mi to nije nimalo privlačno. Svaka čast Marjanu, ali to je to. Onda nas pokušava zafrkavati, pa kaže da je onda Tirana sigurno ljepša i od Dubrovnika. I dalje ni njemu ni Mati nije jasno da ima ljudi kojima je Split ružan. Čak dvojica istovremeno. Onda im kažemo da nam je i Rijeka daleko ljepša od Splita, pa se zgražaju. Laughing 

Krajolik se opet mijenja: 



I potom, nakon nekih 6 sati vožnje od Karsa, izlazimo na obalu jezera Van, kod grada Ercişa: 



Jezero Van (Van gölü, ili Van denizi - Vansko more) najveće je tursko jezero. Ima površinu od 3 755 km2, leži na visini od 1640 metara, a najveća dubina mu je 451 metar. Jezero je endoreično - tj. voda iz njega ne otječe. Zbog toga je sastav vode lužnat (pH 9,8) , a voda je bočata, s dosta otopljenih soli (ponajviše prirodne sode, tj. natrijevog karbonata). Zbog takvog je sastava u vodi moguće prati rublje bez deterdženta. Istovremeno, voda je stoga siromašna višim oblicima života - osim planktona, bakterija i algi, jedina viša životinja je jedna riba iz porodice šarana, slična klenu, koja živi u jezeru, ali se mrijesti u rijekama koje ga napajaju. Prilikom putovanja u te rijeke, velik broj riba stradava od izlova, te im prijeti izumiranje. Kao i svako jezero koje drži do sebe, tako i jezero Van ima i navodno čudovište koje u njemu živi. Prvi je puta opaženo 1995., a do danas ima preko 1000 očevidaca. Skeptici kažu da se vjerojatno radi o vješto smišljenom triku da se privuku turisti. 

Preko jezera inače prolazi trajekt kojim se vlakovi iz Turske za Iran prebacuju od Tatvana na zapadnoj obali do Vana na istočnoj. Naime, zapadna obala jezera dosta je strma i izgradnja pruge zahtijevala bi velike zahvate, pa su se stoga odlučili za mnogo jeftiniju varijantu. Ukoliko kapacitet prometa željeznicom poraste, TCDD će biti prisiljen izgraditi prugu. 

Jezero je bogato povijesnim spomenicima. Prijestolnica države Urartu, Tušpa, nalazila se na istočnoj obali, na mjestu današnjeg grada Vana. Uokolo jezera i na četirma otocima u njemu nalazio se i velik broj armenskih crkava i samostana, no većina ih je uništena.

Mi ćemo se uputiti na istok, pa oko isturenog zaljeva skrenuti na jug i krenuti prema gradu Vanu. 

Slike usput: 

 







Kraj zaljeva: 



Uokolo je krajolik poprilično pust: 



Zaokrenuli smo: 



Kupača je izuzetno malo: 



Pučina (ako se to uopće može reći na jezeru): 



Ubrzo ćemo se udaljiti od jezera i presjeći put do Vana: 







Solana? Ili postrojenje za izradu pitke vode: 



Nekih 30-ak km prije Vana opet nalijećemo na kontrolnu točku. Srećom, ovaj puta nas ne legitimiraju, samo nas puštaju. 

Približavamo se Vanu. Gradom dominira prastara tvrđava: 



Potom nas bus iskrcava na kolodvoru. I opet kasnimo neka 2 sata u odnosu na predviđeno vrijeme dolaska. Sad ćemo prvo kupiti karte za Malatyu. Svi smo pri kraju s novcem, tako da stavljamo sve na hrpu i uspijevamo sakupiti dovoljno. No sad pod hitno moramo nabaviti još lira. Ostavljamo stvari u kolodvorskoj garderobi i rasterećeni krećemo tražiti dolmuş koji će nas prebaciti do centra, do mjesta odakle polazi dolmuş za Akdamar.

Van je grad od nekih 400 000 stanonika i najveći je grad krajnjeg istoka Anatolije. Iranska je granica odavde udaljena 50-ak km. 

U 9. st. pr. Kr. Van (Tušpa) je glavni grad kraljevine Urartu. Kasnije pada pod armenske Orontide, pa pod Perzijance, da bi ga 331. pr. Kr. osvojio Aleksandar Veliki. Nakon toga njime vladaju Seleucidi i opet Armenci. Nakon kratke vlasti Bizanta u 7. st. zauzimaju ga Arapi, da bi u 10. st. postao dio novog armenskog kraljevstva Vaspurakan. Nakon što su 1071. pobijedili u bitci kod Mansikerta, Seldžuci su zauzeli čitavu istočnu Anatoliju. Potom slijede Mongoli, Perzijanci i Otomani. Od 1548. Van je čvrsto u turskim rukama, te dobiva stratešku važnost, kao grad blizu nekoliko granica - perzijske, kasnije i ruske. 
U doba armenskog genocida, armensko je stanovništvo grada protjerano ili pobijeno u nekoliko navrata. Grad je prilikom sukoba potkraj Prvog svjetskog rata skoro posve uništen, te je današnji grad podignut istočnije od nekadašnjega. Stanovnici su danas uglavnom Kurdi. 
Van danas zovu "biserom istoka", zbog vrlo lijepe prirode uokolo grada. Stara armenska izreka kaže "Van u ovom životu, raj u idućem". Grad je poznat po svojim doručkovaonicama. Navodno su vanski doručci poznati diljem Turske. No mi eto nećemo spavati u Vanu, tako da smo lišeni toga iskustva. 

Našli smo dolmuş koji nas odvozi u smjeru suprotnom od onoga koji smo očekivali. Mislili smo da je centar bliže obali. Zanimljivo, iznad grada nalaze se litice koje malo podsjećaju na Omiš: 



Našli smo lokaciju odakle polaze dolmuşi, sada samo trebamo nabaviti novac. Nikola i ja dižemo na bankomatu, ostali idu u mjenjačnicu. Parking dolmuşa je malo niže. Prvi koji polazi za Gevaş i Akdamar već je pun, tako da ćemo morati na idući. Malo smo naknap s vremenom, moramo stići na zadnji brod za Akdamar. Letica i ja kupujemo vodu u obližnjem dućanu i vidimo neke tipove kako se mole. Upravo su mujezini pozvali na molitvu. Zanimljivo, prošle smo godine vidjeli samo jednoga tipa kako obavlja namaz - taksista u Ankari - a sada samo ove. A još smo usred svetoga mjeseca. 

Dolmuş napokon polazi. Provlači se kroz nekakve uske uličice, a potom kreće na jugozapad, uz obalu jezera. 
Jezero je u izmaglici: 





Pogled unatrag prema gradu: 



(vidi se da nije baš na obali) 

U daljini već vidimo otok Akdamar: 





Skrećemo prvo u Gevaş, mjesto oko kilometar u kopno. Tamo izlazi većina putnika. Rekli smo vozaču da idemo za Akdamar, i on klima da zna. Ali unatoč tomu kruži Gevaşom, razgovara s poznatima, traži nekoga. U središtu Gevaşa stoji kip dinosaura, vjerojatno Vanskog čudovišta. Nakon nekih 5-10 minuta vrzmanja po Gevaşu ipak kreće prema pristaništu broda za Akdamar. 

Blizu smo: 



Dolmuş nas iskrcava kod pristaništa. Pitamo vozača kada ide zadnji dolmuş za Van. Kaže za sat vremena. Odlično. 

Pogled na otok: 



Akdamar je drugi najveći otok u jezeru Van, površine 0,7 km2. Udaljen je od kopna oko tri kilometra. Ime mu na turskome znači "Bijela žila", ali zapravo je armenskog ili kurdskog porijekla i glasi Ahtamar. Postoji i pučkoetimološka priča kako je dobio ime. Naime, na otoku je navodno živjela princeza, koja se zvala Tamar i koja je ljubovala s mladićem, Kurdom, koji je bio pastir. Budući da je njezin otac bio protiv toga, sastajali bi se noću - on bi plivao do otoka vođen svjetlom koje bi mu ona ostavila upaljeno. No jedne je noći otac doznao za tu ujdurmu i razbio svjetlo. Mladić je na pola puta ostao bez vodilje, te se utopio. Zadnje su mu riječi bile "Ah, Tamar!". Te se riječi navodno još uvijek mogu čuti noću u blizini otoka... 
Na otoku je u 10. st. svoju kraljevsku palaču podigao armenski kralj Gagik I. Palača je prekrivala veći dio otoka, iako su joj danas gotovo posve zagubljeni tragovi. Trag koji je preostao nekadašnja je dvorska kapela, crkva Sv. Križa (Surb Hač), koja je od 1116. do 1895. bila sjedište armenskog katolikosata. Naravno, mi na otok idemo radi te crkve. Bit će to posljednja crkva koju ćemo obići na ovom putu.

Brod je tu, no drugih putnika osim nas nema. Vele da će nas prebaciti na otok za 70 lira. OK, to je 14 lira po osobi, nije ni toliko puno, ako brod vozi samo za nas. No kako se njima žuri doma, moći ćemo ostati maksimalno pola sata. Ha, što se može. 

Pogled uz obalu prema Vanu: 



Salon broda je poprilično lijepo uređen: 



Ali mi se ipak penjemo na vanjsku terasu: 



I ovdje je u brdo usječen polumjesec: 



Krećemo. Pogled prema zapadu: 



Pogled unazad: 



Mimoilazimo se s prethodnom turom izletnika: 



Tamo u daljini je Van: 



Pristanište ostaje za nama: 



Brdo Artos u pozadini: 



Ne znam oponašamo li to opet imperatore, ili se tako držimo zbog hvatanja ravnoteže: 



Hrvoje je danas obukao bijelu majicu. Jedinu koju je nosio na čitav put, inače je uvijek u crnome. Nije mi jasno kako izdrži po toj vrućini.

"Kužiš, a onda ćemo pristati tamo s lijeve strane": 



Originalni imperator: 



Približavamo se otoku: 



Naravno da se odmah uočava turska zastava, da ne bi bilo... A lijevo od nje je i crkva: 



Opet prema Vanu: 



Ulazimo u zavjetrinu otoka: 



Sada se Artos lijepo vidi: 



Pristan i crkva: 



Iskrcavamo se: 



Nakon izlaska iz broda kažu nam da nemamo pola sata, nego 15 minuta na raspolaganju. No, ovo će stvarno morati biti munjevita akcija. 

Pogled prema vrhu otoka: 



Crkva se nalazi u gaju bademovih stabala, što mora biti prekrasno u kasnu zimu, kada bademi krenu cvjetati, a na okolnim se brdima još zadržava snijeg. 

Pročelje: 



Natpis: 



Crkva je građena između 915. i 921. i sve do 1915. bila je dio samostanskog kompleksa. Tada je samostan uništen, redovnici pobijeni, a crkva opljačkana. Danas se vodi kao muzej. Turska ju je prije nekoliko godina obnovila, ali je zgrada konfiscirana, te su Turci bili vrlo neskloni ideji da se u akdamarskoj crkvi vrše ikakvi kršćanski obredi. Na kraju su ipak popustili i dozvolili da se 19. rujna 2010. održi liturgija. No ni to nije prošlo bez protesta turskih nacionalista, koji smatraju da Armenci na taj način pokušavaju od Turske ishoditi nekakve ustupke zbog "navodnog genocida".

Usput: u Turskoj danas službeno ima oko 70 000 Armenaca, uglavnom oko Istanbula. Usporedbe radi, prije Prvog svjetskog rata bilo ih je oko 2,5 milijuna. U čitavoj se Turskoj nalazi jedno jedino čisto armensko selo - Vakıflı Köyü, u provinciji Hatay. Jedini razlog zašto to selo još postoji leži u činjenici da je Hatay do 1939. pripadao Siriji, pa se genocid tamo nije uspio sprovesti.

Unutrašnjost: 







Freske: 





Hačkar: 



Još malo armenskih natpisa: 



Zdenac, vjerojatno nekoć korišten i za krštenje: 



No ono što je posebno vrijedno na crkvi, to su njeni biblijski reljefi, koji se nalaze na fasadi. Nekoliko slika crkve izvana: 











Zvonik: 



Brežuljak s barjakom:



Filmić

Crkva u sutonu:



Na vrhu crkve stoji galeb. U prvi sam mah pomislio da se radi o metalnoj ptici: 



Zanimljivo, Armenci su tvrdili da obnova crkve nije potpuna dok se na mjesto na kojemu je trenutno galeb ne vrati križ. Turci su odgovarali da nema smisla metati križ na objekt koji je sekularan. Nakon čitavog natezanja, križ je ipak postavljen 2. listopada 2010. 

Pored crkve su ostaci groblja. Još malo hačkara: 







(kao što vidite, tu je i neki kafić - čak je i otvoren, premda mi nije jasno za koga)

Pogled prema sjeveru: 

 



I istoku: 



Opet pučina: 



Letica se udaljio, pa slika jednu panoramsku:



I samo crkva: 



Pogled na zapad: 



S desne je strane na obali postavljena solarna elektrana, koja je u promet puštena 28. kolovoza 2010. Ispada da smo propustili sve važne događaje na ovom otoku koji su se dogodili u idućih mjesec i pol. 

Vrijeme nam je poći. Pozdrav crkvi: 





Naravno, naplatili su nam i ulaz: 



Naše plovilo: 



Ulazimo u salon, sve miriši po paprikama. Izgleda da si kuhaju večeru. Razmišljamo bi li nas ponudili da ih zamolimo. Zapravo, Letica je stručnjak za takve ulete. Vjerojatno bi, ali ipak produžujemo na terasu. 

Smiraj na jezeru Van: 









Ostavljamo Akdamar: 



Šteta. Trebali smo prespavati u Vanu, kušati neki od njihovih doručaka i doći ovamo ujutro, pa pogledati crkvu i okupati se, sve bez žurbe. Neki drugi put... 

Letica i ja smo konačno sklopili sporazum oko itinerera: 



Negostoljubiva obala nas čeka: 



Ovaj nešto cijedi:



Sunce je posve zašlo: 



Akdamar ostaje u tami: 



Pristajemo:



I evo nas opet na kopnu. Sada trebamo čekati onaj dolmuş koji navodno ide za petnaestak minuta. Ovi na brodu su nam rekli da je onaj kojim smo došli bio zadnji. Hm, komu vjerovati. 
Kada izlazimo na cestu prolazi neki dolmuş, ali u suprotnom smjeru. Na vjetrobranu mu doduše piše "Van". Mislimo si da možda ide malo dalje, pa da će nas u povratku pokupiti. Pričekat ćemo ovdje, imamo još vremena, bus nam polazi tek u 22. 

Na cesti: 





Izgubljeni: 



Evo, da se vidi koliko je onaj mladić morao plivati svake noći: 



Flota: 



I dalje ničeg na vidiku: 



Pokušavamo uštopati neka vozila koja nam liče na dolmuşe iz daljine, ali to su obično ili neki kamiončići ili kombiji. Preko ceste je neki restoran. Jedan nam tip nudi da će nam pozvati taksi. Kažemo da može, ali neka pričeka još par minuta, možda dođe dolmuş. 
Nakon par minuta, pogađate, molimo tipa da nam pozove taksi. 
Nije još ni dovršio poziv, kad evo taksija. Ispada da to nije taj koji je ovaj zvao. Tip nam je rekao "Ako vam pozovem taksi, onda nemojte ući u neki drugi." No ispada da ovaj frajer u taksiju nudi istu cijenu kao i taksist od frajera iz restorana. Ovaj iz restorana veli da je u redu, možemo onda i s ovim. 
Opet se moramo ugurati tako da Nikola legne poprečki. Letica se izvukao, on sjedi ovaj puta naprijed. 

Vožnja do Vana traje nekih 20-ak minuta. Tražimo tipa da nas ostavi u centru, želimo još nešto večerati. Točnije, samo Nikola, Letica i ja, ova dvojica će se prošetati. 
Upravo je započeo iftar (svečani prvi ramazanski obrok nakon cjelodnevnog posta), pa su restorani puni i unutra vlada poprilično hektična atmosfera. Smještamo se u jedan. U ovome osim redovite gužve zbog iftara vlada i kaos jer se u stražnjem dijelu srušio dio stropa: 



Dio konobara raščišćava nered, drugi poslužuju goste. Nemaju lahmacun, ali imaju razne druge vrste hrane, pa nećemo cjepidlačiti. Usto još i ajran... Večera je dobra, a konobar ljubazan. Na kraju plaćamo ceh od 20 lira za svu trojicu. Dogovaramo se da ćemo konobaru ostaviti napojnicu. Dečki kažu svaki po liru. To bi bilo 23 lire. Ali ja nemam sitnoga, pa mu dajem 25. Letica veli da misli da sam mu ostavio previše. A kako da mu objasnim da hoću da mi vrati samo dvije lire? Ja ne znam toliko turskog. Uostalom, njemu ni iz džepa, ni u džep. 

Izlazimo iz restorana, tu su i ova dvojica. Kupit ćemo još dondurmu. Zanimljivo, ovdašnji prodavači ne izvode one pizdarije kao istanbulski. Iako, nastaje problem s Nikolinim plaćanjem, jer mu prodavač kaže cijenu na turskome, Nikola očekuje da mu ja to prevedem, a ja nemam pojma što prodavač kaže. Mislim da je bilo nešto s polovicama lira, a ja ne znam izraz za "pola". 

Van je noću poprilično živahan grad: 



Uspijeva nam uloviti taksi do kolodvora. Ovaj put sam se ja uvalio naprijed, dok se ovi gužvaju otraga. Taksist nas opet vozi kroz neke pokrajnje ulice do kolodvora. Vadimo stvari, potom se vrzmamo po kolodvoru. Hrvoje se vraća iz WC-a i vraća mi neki dug u sitnišu. Shvatim da mi je uvalio još jednu staru kovanicu lira. On se pravda da su ju njemu uvalili kao kusur za WC. Super. Komu ću to utrapiti? 

U čekaonici vanskog kolodvora nalazi se slika još jednog simbola Vana - vanske mačke: 



Vanska mačka potječe iz ove regije, a karakteristična je po svom bijelom krznu, očima različite boje, te činjenici da voli vodu. Hrvoje i Mate kažu da su vidjeli jednu u gradu dok su se šetali. Inače, te su mačke nezgodni kućni ljubimci, jer, iako prijateljski nastrojene prema ljudima, ne podnose druge životinje u svojoj blizini, vole uništavati stvari, a obično se ni ne glasaju mijaukanjem, već zavijanjem. 

Jedna je i maskota autobusne kompanije Best Van Türizm: 



Ukrcavamo se u bus. Čeka nas desetak sati vožnje do Malatye, kamo stižemo rano ujutro. 
Bus, pogađate već, iz grada izlazi kroz nekakve uske i zabačene ulice. Imam osjećaj da u ovom gradu nitko ne vozi glavnim cestama. Potom kreće opet obalom, dionicom koju prolazimo već treći put u roku od 5 sati. Gledamo Akdamar u tami, vide se svjetla iz onog birca. Očito je netko stalno na otoku, valjda pazi na crkvu. Ili to Tamar opet pali svoju lampu... 

Tonem u san. U neko se doba trgnem i vidim da je Nikola, koji je sjedio kraj mene, nestao. Umjesto njega, na sjedalu je kovanica od 25 kuruşa. Bit će da ga je netko uzeo i platio...

egerke @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, listopad 30, 2012
Prilikom povratka u grad, prvo iskrcavamo nekog Španjolca na kolodvoru. Sad bar Nikola zna gdje je kolodvor, ako se predomisli. Potom nas odvoze do agencije koja prodaje karte za bus do Vana. Međutim, nitko osim mene nema dovoljno lira, pa će stoga prvo otići u banku promijeniti novce.
Dok hodamo do banke imamo prilike malo bolje osmotriti Kars. To je tipičan turski provincijalni grad, što znači da je kaotičan, da su zgrade gusto i usko poredane, da je promet živ i da svi bulje u vas i dobacuju "Turist, turist", ili pokušavaju pokazati da znaju engleski tako da vam dovikuju "Hello!". Nažalost, to je jedino što znaju od engleskoga. Ne znam, mogu razumjeti to da su u ovim krajevima turisti rijetka pojava, no nije mi jasno zašto su tolika atrakcija. A i poprilično me nervira to dobacivanje. 
Napokon smo našli banku, pa ova trojica ulaze, a Letica i ja idemo još nabaviti nešto za popiti. U banci je gužva, pa to traje. Vraćamo se. Nikola izlazi, Letica ulazi. Čekamo da ovi dođu na red. Za to vrijeme svi koji prolaze bulje u Nikolu i mene. Nikola još nije naučio da je protiv takvih najbolja taktika ignoriranje, jer ti ništa pametno neće reći (niti ti mogu reći, ako ne znaš turski), i on svaki puta gleda u mene očekujući valjda da ja razumijem što kažu. Ne, ne razumijem, niti me baš zanima.
Napokon dolaze ovi s novcem, sada svi imamo dovoljno. Vraćamo se do agencije. 

Kamo to ovaj autobus vozi? 



(svastika, Hitler...što je sljedeće?) 

U agenciji tip za šalterom drijema na stolu. Letica kaže "Gle, ga, u 4 popodne već spava." 4 popodne? Sada je 2. Nego, da tebi nije mobitel u Aniju preskočio na armensku mrežu? Doista, jest. Laughing 

Karte su u džepu, a sada idemo na ručak. Ramazan je, pa su restorani poprilično pusti. Ulazimo u jednu aščinicu nedaleko našeg hotela. Vidimo da su sva jela s mesom, što nije dobro za Hrvoja (Mate i Hrvoje su odlučili ručati, budući da su sada u dometu hotela i WC-a). Mate provjerava kod tipa ima li nešto bezmesno. Pokazuje na Hrvoja i kaže "On ne jede meso." "Nema problema", kaže tip. "Evo, ima ovo. To je s piletinom." Laughing 
Naime, Turci razlikuju "et", što je crveno meso, i "tavuk", što je piletina. Piletina, dakle, nije meso. Kada ga Mate opet pita ima li nešto bez mesa i bez piletine, kaže da nema. Ništa, idemo dalje tražiti. 
Napokon nalazimo restoran imena Döneristan (tj. "zemlja dönera"). Tu imaju relativno zadovoljavajuću ponudu, iako također suženu zbog ramazana. Na kraju uglavnom uzimamo iskender kebap, jelo od mesa u sosu od rajčice, preliveno jogurtom. Usto sam uzeo još i samostalno jogurt, pa to još zalijevam ajranom. Doista testiram svoja crijeva. Hrvoje uzima nekakvu rižu, opet gunđa zbog suženog izbora. 

Vraćamo se u hotel malo se odmoriti. Čak smo i zadrijemali. Negdje oko 5 ja odlazim pronaći poštu, budući da moram poslati još dvije razglednice. Nikola mi se pridružuje, no poštu nam zatvaraju skoro pa pred nosom. Ništa, poslat ću ih odrugud. 
Vraćamo se do ostalih u hotel i odlazimo u šetnju do tvrđave. Tvrđava dominira gradom, a na njoj je i obavezna turska zastava: 



Službena turska verzija kaže da je tvrđavu izgradio sultan Murat III. krajem 16. st., prilikom rata s Perzijom. Tomu međutim u prilog ne idu križevi usječeni u zidovima, kao i hačkar s armenskim natpisom u najistočnijem tornju. Vjerojatno citadela potječe još iz doba Bagratida, premda ju je Murat doista renovirao.

Sumrak je i već se pale svjetla na tvrđavi: 


 
Ispod tvrđave nalazi se armenska katedrala Sv. Apostola: 



Crkva je izgrađena u 10. st., a 1579. je pretvorena u džamiju. Kada su došli Rusi, pretvorena je u rusku pravoslavnu crkvu. 1918., kada je Kars opet završio u Turskoj, postala je džamija, potom joj je 1919., u Demokratskoj Republici Armeniji, vraćena izvorna funkcija, no povratkom pod tursku vlast, opet je pretvorena u džamiju. Turci su crkvu htjeli srušiti, no ipak nisu - srušen je samo zvonik, koji su izgradili Rusi, Umjesto toga, bila je korištena kao skladište petroleja, pa muzej. Danas je napuštena, iako se opet bave idejom da ju pretvore u džamiju. 

Zanimljivo, u katedrali u Karsu svoje je učenje započeo i grčko-armensko-rusko-francuski mistik Georges Gurdjieff, inače rodom iz Gjumrija. 

Popevši se na vrh, odozgo puca lijep pogled na grad: 







Na drugom brdu je ovaj spomenik, za koji ne znam što predstavlja:



Tvrđava je zatvorena. Otvorena je do 6, a sada je 6,15. Jedino što mogu jest gurnuti ruku kroz procijep u vratima i naslijepo okinuti ovo: 



Tu su i neka dva tipa koja sjede i razgovaraju. Žele se slikati s nama. Još malo razgovaramo s njima, nešto kurtoazno, potom krećemo natrag, prije nego se posve spusti mrak. 

Silazimo: 



Tu se načas razdvajamo. Letica odlazi do rječice, kako bi vidio kakvu promenadu ima Kars. Još jednom tvrđava: 



Kaže da je rijeka bezveze, prljava, puna komaraca i smeća. Za to su vrijeme ova trojica već odmakli naprijed. Meni u tom času zvoni telefon. Neka ženska za anketiranje. Ha, barem imam dobar razlog da izbjegnem anketu. Još kad bi znala gdje me točno zatekla... 
Ova trojica odlaze u hotel. Bezveze. Umjesto da se prošećemo svi skupa. Letica kaže da ga zanima neka džamija, koja je adaptirana iz ruske pravoslavne crkve i da ju ide pogledati. Pridružit ću mu se. 

Evo Döneristana: 



A evo i tradicionalnih ramazanskih peciva: 



Kars je brežuljkast grad, što znači da ulice uglavnom idu gore-dolje. Usto su plan grada definirali Rusi, pa se većina ulica sječe pod pravim kutom. Evo jedne ulice: 



U gradu ima i kuća koje su građene u ruskom stilu, kakvih nema nigdje drugdje u Turskoj. Npr.: 







(u ovoj je i neka galerija) 

Letica ne zna kako da se dođe do te džamije, iako zna ime. Pita nekog tipa koji natuca engleski. Ovaj mu objašnjava. Potom ga Letica pita "Is it close?" Ovaj prevede drugomu, i ja iz njihovog turskog shvaćam da je ovaj krivo razumio, tj. razumio je "closed", pa mu kaže da nije zatvorena. Velim Letici da ponovi pitanje, ali da ga pita "Is it near?", ali on to ne želi, iako zapravo nije dobio traženu informaciju. Još se čudi zašto se ja oko toga žestim. 

Srećom, džamija doista jest blizu. Prvo prolazimo pored Atatürkovog konjaničkog kipa: 



On se nalazi nasred kružnog toka. Dok to slikamo, prolazi auto iz kojeg nam opet onaj naš tip koji nam je organizirao prijevoz dovikuje da je tu malo dalje ruska crkva pretvorena u džamiju. Imam osjećaj da taj tip prati sve turiste u ovom gradu. 

Napokon dolazimo do te džamije: 

 

Ona se zove: 



(Džamija osvajanja, to bi otprilike bio prijevod. Zanimljivo, adaptacija u džamiju dogodila se poprilično kasno.) 

Iznutra je premračno, pa moram produljiti ekspoziciju, a onda je mutno: 



S pročelja se vide obrisi pravoslavne arhitekture:



Vraćamo se prema hotelu. Preko puta džamije, praktički u središtu grada, nalazi se velika vojarna. Vojska je u Turskoj jako prisutna u gradovima, pogotovo ovdje na istoku - ne samo zbog granice. Vojska je u Turskoj jamac sekularnosti države i očuvatelj kemalizma. 

Stajemo opet u jednom dućanu taman dok pored nas prolazi na biciklu jedan od one dvojice s tvrđave. Hm, kada po gradu počneš sretati poznata lica, znaš da si predugo ovdje. 
Potom se razdvajamo, jer ja želim otići kupiti med u jednu prodavaonicu koju sam pikirao, Letica pak želi ići drugim putem doma. Ja pronalazim svoju prodavaonicu, ali je zatvorena. Zatvorena je većina dućana, jer je večernji namaz. Ubrzo će završiti dnevni post. Ne znam da li da čekam da se vrate s molitve, ili da potražim nešto drugo. Napokon nalazim jednu prodavaonicu meda koja radi. Uzimam dvije teglice, i to mi naplaćuju 40 lira. 20€. 70 kn za jednu teglu meda? Malo mi izgleda da su me oženili. 

Opet počinje koncert mujezina i opet na kraju slijedi onaj prasak, kao i jučer. Zaključujem da bi to možda moglo imati neke veze sa završetkom posta. Valjda kao neka završna sirena, što li. 

Vraćam se u hotel, opet se malo vrzmamo uokolo. Hrvoju i Mati se vratio proljev. Nisu trebali ručati. 

Nikola, Letica i ja ćemo još u večernju šetnju. Trebali bismo nešto i pojesti. Nikola želi lahmacun, i meni bi dobro legao, no nigdje ga nema. Svi restorani su puni izgladnjelih muslimana i oni su već slistili sve lahmacune. A ostala hrana nam je malo preteška. Naposljetku odlazimo u slastičarnicu (ne onu istu) i opet primijenjujemo recept "bir tane". 
Ja uzimam zalogaj nekakvog kolača koji izgleda kao velika bijela lazanja - i shvaćam da ima okus po sapunu. Letica je uzeo to isto i isti mu je dojam. Čini mi se da je to güllaç, vrsta kolača koji se obično jede za ramazan, a obično u njega stavljaju ružinu vodicu. Zato ima okus i miris po sapunu. 

Evo ga na tanjuru: 



Nakon čašice razgovora vraćamo se u hotel. Letica kupuje med usput. Teglicu plaća - 10 lira. Duplo manje. Da, oženili su me. 

Poslije povratka u sobu još malo gledamo televiziju, opet tursko Kolo sreće, potom se odlazim istuširati i na počinak...

egerke @ 20:41 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, listopad 28, 2012
PONEDJELJAK 16. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Doručak u hotelu je odličan: ne baš bogat izbor, no raznolik. Usto ima domaćeg karškog meda i to dvije vrste. Jedna je izuzetno tamna, po boji podsjeća na melasu. Doručkujemo samo Letica i ja, te Nikola. Ova dvojica opet propuštaju. 
Večer prije smo pretresli sve mogućnosti koje imamo. Naime, zbog Nikoline obaveze docjepljivanja, on se mora vratiti u Hrvatsku najkasnije do vikenda, tj. do petka ili subote. Mi bismo po planu trebali prispjeti u Hrvatsku u ranim satima ponedjeljka. Sada treba vidjeti, možemo li ušparati barem jedan dan, pa da se Nikola eventualno cijepi u nedjelju. Ako ne uspijemo, Nikola bi se morao vratiti sam, bilo avionom, bilo vlakom - iz Karsa za Istanbul vozi vlak direktno, doduše 36 sati, ali zahvaljujući Flexipassu može besplatno ići skroz do Beograda (ne i do Zagreba, jer smo uzeli grupnu povratnu kartu, radi popusta, a tu bi kartu onda vjerojatno ostavio ostalima). Letici bi također odgovarao taj dan više, jer bi htio ostati u Beogradu kod jedne prijateljice, a već u utorak ili srijedu mora biti u Zagrebu. Stoga sam ja iznio prijedlog da ne noćimo u Vanu, već da odmah navečer produžimo noćnim busom za Malatyu. Time bismo uštedjeli jedan dan. Letica je još imao prijedlog i da umjesto druge noći u Karsu produžimo za Doğubeyazıt, pa tamo spavamo i produžimo dalje za Van, no na kraju smo zaključili da ćemo današnje popodne ipak iskoristiti za mali odmor u Karsu prije onoga što slijedi. 

Provjeravajući džep opet shvaćam da mi nema novčanika. Mislim da mi je sinoć ispao u sobi kod ove trojice. Pitam Nikolu je li mi vidio novčanik u sobi, kaže da nije. Nadam se da je to njegova poslovična dezorijentiranost (novčanik je ipak manji od ruske pravoslavne crkve) i odlazim provjeriti u sobu kod ove dvojice. S vrata ih pitam jesu li mi vidjeli novčanik. Nisu. Nasreću, vidim ga na podu prije nego sam se uspio zabrinuti. 

Nakon što smo se spremili, spuštamo se u prizemlje. Tu je onaj tip koji nas je jučer spopao u aščinici. Rekao je da će nam dati popust - umjesto redovnih 30 lira, nas će aranžman koštati 20. Pitamo se kaže li to svima. Plaćamo mu, potom tip odlazi u auto i nekamo nestaje. Mislimo si je li nas namagarčio. 

Čekamo pred hotelom: 



Napokon se pojavljuje dosta uredan dolmuş, zajedno s onim tipom. On je samo organizator, nije i vozač. Osim nas, ima još par turista, a potom krećemo, vozeći kroz grad, te na još par mjesta skupljamo turiste. Pitajući druge, shvaćamo da nam je tip doista dao popust - očito smo mu bili simpatični. 

Vozeći se prema izlazu iz grada, prelazimo željezničku prugu: 



(stakla su zelenkasta, nažalost) 

Kars je danas zadnja stanica do koje se može doći željeznicom. Dnevno postoje dva vlaka koja dolaze iz Istanbula, nakon dan i pol truckanja. Pruga se dalje nastavlja, vjerojatno još ima nešto teretnog prometa do granice. Most na rijeci Arpaçay, kojim pruga prelazi u Armeniju zatvoren je i srušen. Dalje pruga dolazi do Gjumrija, koji je odmah uz granicu. Kada bi se tursko-armenska granica otvorila, izolacija Armenije bi se itekako smanjila. Naime, čitavo je Zakavkazje željeznički odsječeno od svijeta, budući da je pruga kroz Abhaziju dijelom i srušena, dok je pruga koja povezuje Dagestan i Azerbejdžan zatvorena za sve osim za državljane tih dviju država (mislim, Rusije, ne Dagestana). Koliko mi je poznato, ni Azerbejdžan nije povezan s Iranom - odnosno, povezana je azerbejdžanska eksklava Nahičevan, koja pak ima zatvorenu granicu s Armenijom, tako da opet ništa od toga. 

Izlazimo iz Karsa i krećemo kroz ravnicu prema istoku. Pejzaž je stepski: 







Ne znam što su Nikola i Letica uspjeli izvesti da im slike nisu zelenkaste – vjerojatno su otvorili prozor, što se na mojoj strani nije moglo: 



Ima i ponešto brda: 



Primičemo se cilju. Ona brda preko su već u Armeniji: 



Potom dolazimo do kraja ceste. Ili početka, ako gledate u drugom smjeru, gdje piše da smo od Karsa udaljeni točno:



Ovdje, na rubu sela Ocaklı, nalaze se ruševine Anija: 



Naš dolmuş staje točno pred gradskim vratima:



Ani je jedno od mjesta koje plijene kako svojom poviješću, tako i svojim smještajem. Smješten je na strmoj obali rijeke Ahurian/Arapaçay (za koju sam ja uredno čitavo vrijeme mislio da je Araks, iako se zapravo radi o pritoci Araksa), odmah uz današnju tursko-armensku granicu. Grad je potpuno napušten od sredine 18. stoljeća, iako je u svojem zlatnom dobu imao između 100 i 200 000 stanovnika i bio jedan od najvećih bliskoistočnih gradova. 

Premda je mjesto na kojem je grad podignut naseljeno još od neolitika, sam grad Ani prvi se puta spominje u armenskim kronikama u 5. st., kao tvrđava dinastije Kamsarakan. U 9. st. uključen je u državu armenske dinastije Bagratuni (nije sasvim jasno je li ta dinastija srodna s gruzijskom dinastijom Bagrationi - unatoč sličnosti imena, to se može objasniti i time da se u imenu obiju čuva perzijski oblik "bagdat" - tj. "Bogom dan"), koja je 961. ovamo prenijela svoju prijestolnicu iz Karsa. 992. ovamo je premješteno i sjedište armenskoga katolikosata. Početkom 11. st. Ani je već poznat kao "Grad 40 vrata" i kao "Grad tisuću i jedne crkve". Upravo je u vrijeme tadašnjeg kralja Gagika I. Ani dosegao svoj vrhunac. Njegov sin Hovhannes Smbat prenio je suverenitet na Bizant u slučaju vlastite smrti, što je Bizant iskoristio i 1045. zavladao gradom. Već 1064. grad su zauzeli Seldžuci, da bi ga potom predali kurdskoj dinastiji Šadadida. Grad je tijekom 12. st. nekoliko puta prelazio iz ruku Šadadida u gruzijske ruke i natrag. 1199. zauzeli su ga opet Gruzijci pod vodstvom kraljice Tamare, te ga potom predali Armencima kao svojim vazalima, novoj dinastiji Zakarida, koja je ubrzo gradu vratila prosperitet. Nažalost, to nije dugo trajalo, jer su ga već tridesetak godina kasnije osvojili Mongoli. Iako su zadržali svoje vazale, tu je pomalo počelo propadanje grada. 1441. iz grada je premješten i katolikosat. Nakon Mongola gradom su jedno vrijeme vladali Perzijanci, da bi 1579. bio uključen u Otomansko Carstvo. U to je vrijeme Ani već bio gradić smješten na granici dvaju carstava, u regiji koja je općenito gubila stanovništvo, te je posve napušten u 18. st. Tomu je pomogla činjenica da nije ležao ni na jednom bitnom prometnom pravcu - iako je u doba vrhunca kroz njega prolazio i Put svile. 
Kada je Ani potkraj 19. st. pripao Rusiji, započela su arheološka istraživanja pod vodstvom ruskoga arheologa i lingvista Nikolaja Marra. Osim konzervacije, Marrova je ekipa uredila i muzej Anija u posebnoj zgradi. Nažalost, nakon Prvog svjetskog rata ti su radovi obustavljeni, a Velika narodna skupština Turske zatražila je 1921. od svog generala i zapovjednika Istočne fronte Kâzıma Karabekira da ostatke Anija izbriše s lica zemlje. Srećom, Karabekir se na tu naredbu oglušio, i zato mi danas imamo što gledati. Unatoč tomu, činjenica da je Ani prvo 70 godina bio na rubu najčuvanije državne granice na svijetu, a potom je, nakon 3 godine, ista ponovno zatvorena, doprinijela je njegovom prirodnom propadanju. Istok Turske je seizmički aktivna zona, u Aniju još i dan-danas boravi vojska, a sve do prije nekoliko godina turistički posjet Aniju zahtijevao je dugačku proceduru ishođivanja dozvola od policije i muzeja u Karsu. Kada bi vas konačno pripustili, bilo je zabranjeno fotografiranje. Takav je režim trajao sve do 2004. Sasvim je jasno da bilo kakvi arheološki konzervatorski radovi nisu mogli uopće ni prismrdjeti ovoj lokaciji. Usto, vojska je čak neke od zgrada znala koristiti kao mete za gađanje. 
Turska danas shvaća da je Ani mjesto koje može dovesti mnogo turista u ovo zabačeno i osiromašeno područje i upravo se zato trudi očuvati grad. No unatoč svemu, i dalje se negira armenski karakter grada. Na ulazu u grad nalazi se ploča s kronologijom lokaliteta, s koje je brižno uklonjen svaki spomen Armenaca: 



Uočite pogotovo spomen ujedinjenja Anija s "maticom zemljom". Foot in mouth 

Pored je i druga ploča: 



Nakon što se prođe kroz zidine, ulazi se praktički u otvorenu pustopoljinu, na kojoj su tu i tamo razbacane hrpice kamenja. Jedini objekti koji stoje, u više ili manje ruševnom stanju, su oni sakralnog tipa - očito su oni bili kvalitetnije građeni od ostalih. 

Evo kako to izgleda: 







S druge je strane Armenija. Lijepo se vide pogranične čeke: 



Ispod je kamenolom. Zanimljivo je da su Turci optuživali Armence da Ani propada zbog miniranja u kamenolomu. Da nije tragično, bilo bi smiješno. 
Ujedno, Armenci su s te strane napravili vidikovac, koji je mnogim Armencima jedina prilika da vide Ani. Najbliži put ovamo vodi preko Gruzije. 

Inače, gledajući u Armeniju gledamo i u budućnost, budući da je na lijevoj obali Ahuriana dva sata više nego ovdje. 

Pogled na zidine iznutra: 



Ono tamo je katedrala: 



Vjerojatno jedna od negdašnjih gradskih vrata: 



A i s turske strane ima čeka: 



Prva crkva do koje dolazimo je crkva Otkupitelja (Surb Prkič - budući da smo sada u zapadnoj Armeniji, pisanje imena će se ponešto razlikovati od istočnoarmenskih):



Crkva je izgrađena 1035., a u njoj su se navodno nalazili i fragmenti izvornog Isusova križa. Crkva je uglavnom stajala netaknuta do 1955., a onda: 





je udario grom, od kojega se urušio čitav istočni dio crkve. 

Pogled unatrag: 



Čitav Ani od 2002. je ograđen 3 metra visokom ogradom s bodljikavom žicom. Vjerojatno je primarni razlog taj što se nalazi na granici, iako su tvrdili da je kompleks ograđen kako lokalno stanovništvo ovdje ne bi napasalo svoju stoku. 
Pogled na ogradu:



Pogled uzvodno. Tamo je ruska vojna baza: 



Još jednom unazad: 



Ostaci kupališta: 



Impresivan kanjon: 



Pogled na jugozapad: 



Na strmini koja se spušta prema rijeci stoji crkva Sv. Grgura Tigrana Honenca: 







Crkvu je 1215. dao izgraditi bogati trgovac Tigran Honenc. Ujedno je najočuvanija crkva u Aniju, s bogatim freskama.

Portal: 



Nema Armenaca u Aniju, kažu Turci. Odakle onda ovo pismo? 



Unutrašnjost: 




 
Ispred su ostaci narteksa: 



Rijeka je primamljiva, ali divlja: 



Još malo crkve izvana: 



Evo, da se vidi rub: 



Strike a pose, dečki: 



Jedna umjetnička: 



Nikola i Letica žele se spustiti skroz do rijeke. Nikola je naime došao na suludu ideju da bi se mogao okupati. U pograničnoj rijeci. Gol, vjerojatno. U rijeci koja je izdubila ovakav kanjon i koja teče dovoljno brzo da se to vidi čak i na slikama. Srećom, zaustavla ga je ista ona ograda koju smo već spominjali. 

Vraćaju se do crkve. Zabat: 



Ruševina boktepitaj čega: 



Evo, još jedan završni pogled: 



Vidi se kako kanjon vijuga kroz visoravan: 



Na susjednom obronku vidimo zgradu koja liči na nekakvu ciglanu: 



Opet se odlučuju spustiti prema rijeci. Tu se, na istaci koja dramatično visi nad kanjonom, nalazi samostan Djevica Sv. Hripsime: 



Hripsime i Gajane bile su vođe skupine od 35 kršćanskih djevica, koje su došle u Armeniju kako bi širile kršćanstvo. Upravo je Hripsime zapela za oko kralju Trdatu III., te ju je on, kada ga je odbila, dao živu ispeći. Za kaznu je poludio, da bi ga izliječio Grgur Prosvjetitelj, te je Trdat potom kršćanstvo proglasio državnom religijom Armenije.

Samo podsjetnik da se Nikola ne može bućnuti: 



Malo niže nalazi se most kojim je Put svile prelazio rijeku: 



Nepristupačna armenska obala: 



Toliko smo blizu Armeniji da na mobitel dobivam obavijest armenske mobilne mreže želim li namjestiti vrijeme na lokalno - što znači na dva sata više nego što mi je sada namješteno. 

Još jedan pogled na kapelu i kompleks samostana, zajedno s mostom te citadelom na brdu: 



Filmić

Povratak na plato i pogled prema Surb Prkiču:



I naprijed, prema katedrali i ciglani: 



Katedrala: 



Katedrala se zove Surb Asdvadzadzin (tj. Surp Astvacacin na istočnoarmenskome - Sveta Mati Božja) i izgrađena je 1001. Autor je bio Trdat, najslavniji srednjevjekovni armenski arhitekt. Vjeruje se da su neka arhitektonska rješenja iz stila kojim je građena utjecala kasnije na europsku gotiku. Kada je Ani pao pod Seldžuke, crkva je 1071. pretvorena u džamiju. 

Ulaz: 



Kupola zjapi prazna: 



Zanimljiva igra svjetla i sjene u unutrašnjosti: 





Apsida:



Izlaz: 



(primijetite crvene šipke kojima su podboltani neki oštećeni stupovi, kako se sve ne bi urušilo) 

Izvana: 





Ovdje Ahurian radi zavoj: 



Ovo dočarava strminu turske obale - ipak manje strme od armenske: 



A evo nas konačno i kod ciglane: 



Naravno, to nije nikakav industrijski pogon, već džamija. Štoviše, jedna od najstarijih u Turskoj. Izgradio ju je šadadidski vladar Minučihr potkraj 11. st., iako od tog objekta preostaje samo minaret. Današnji oblik prostorije za molitvu potječe iz 12/13. st. Džamija je popravljena 1906., kako bi Marrova ekipa u nju smjestila dio muzejskog postava. 

Ulazimo u džamiju. Budući da je sagrađena na samom obronku, s prozora puca spektakularan pogled na rijeku:



Još malo minareta: 



Minaret ima stube, pretpostavljam da se nekoć moglo i gore, no očito su preruševne. Odozgo bi bio fenomenalan vidik. 

Most iz ovog kuta: 



Kamenolom na armenskoj strani: 



Kamen koji se ovdje vadi je vulkanski bazalt. Od tog su kamena izgrađene sve zgrade u Aniju, barem ove očuvane. To je ujedno i materijal od kojega je izgrađeno dosta zgrada po Erevanu (ona boja koja Letici ide na živce).

Još jedan filmić.

Džamija iz daljine: 



Idemo prema citadeli:



No nešto nas priječi: 


 
Citadela potječe iz 7. st., a u njoj se nalaze nekadašnja kraljevska palača, ruševine triju crkava i još neke zgrade. Marrova ekipa izvela je neke konzervacijske radove, no danas je to uglavnom uništeno, vjerojatno u potresu 1966. Danas je u citadeli vojska, što se vidi i po turskom barjaku koji se vije: 



Šaka u oko Armencima. 

Vraćamo se prema džamiji: 



I skrećemo lijevo. Tu su ruševine neke obične kuće: 



Tek tu i tamo proviruju ostaci nečega: 



Crkva Sv. Apostola (Surb Arageloc): 



I crkva Sv. Grgura: 







Obje crkve izgradila je obitelj Pahlavuni. Uz potonju je bio i njihov mauzolej, danas ruševan. 

Crkva Sv. Grgura iznutra: 





Sa zapadne strane Ani je omeđen još jednom dolinom: 





Ograda i citadela: 

 

Letica se uputio prema izlazu: 



Dok smo mi ostali malo sjeli u džamiju. Imamo još skoro sat vremena do polaska dolmuşa, koji se vraća u podne.

A onda i mi krećemo prema izlazu:



Letica je još zabilježio i treću crkvu Sv. Grgura - ovu je dao izgraditi kralj Gagik: 



Crkvu je početkom 11. st. izgradio arhitekt Trdat, kao kopiju katedrale u Zvartnocu pored Erevana. Nažalost, crkva se ubrzo srušila i sve do Marrovih iskapanja bila je zapravo veliki brežuljak prekriven zemljom. Čak su na njoj podignute i druge zgrade. 

Dvije crkve Sv. Grgura u istom kadru:



Zidine: 





Pogled uokolo: 



Tu su i ostaci palače, za koju se još ne zna komu je pripadala: 





Palača je inače 1999. restaurirana, no to je izvedeno nestručno i s posve drugačijom vrstom kamenja nego izvornik.

Ovo su ostaci negdašnjeg hrama vatre: 



A tu je i gruzijska crkva: 



Pogled unatrag: 





Tzv. Lavlja vrata na ulazu: 



Svastika: 



Izlazimo svi van i dostižemo Leticu. On sjedi i pijucka čaj koji je neki tip tamo nudio. Nikola kupuje razglednice, a potom se odlazimo prošetati uz zidine s vanjske strane. 

Na jednu stranu: 



I na drugu: 



Nakon što smo se otputili malo dalje uz zidine, ja stanem i slušam. Ovdje, gdje nema vjetra i ne čuje se šum rijeke, vlada sablasna tišina. Nema ni šuma trave, ni kukaca, niti zvuka ljudi...ove ruševine stoje same i napuštene na kraju svijeta, daleko od svega, daleko od ikoga. Izgleda mi nepojmljivo da je jednoć ovdje postojao grad velik poput Splita.

Letica se još malo otišao prošetati unutra. Nikola slika stepu uokolo: 


 
Bliži se čas polaska. Svi smo se potrpali u dolmuş i kreće opet truckanje natrag. U jednom času nasred ceste stado krava, koje mirno i bez ikakvog respekta prelaze cestu. Posve su okružile dolmuş: 



A nastavak dana u Karsu - u idućoj epizodi.

egerke @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, listopad 26, 2012
NEDJELJA 15. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Ranojutarnje ustajanje. Hostel je još uspavan, Dodo je u dvorištu. Ubrzano se pakiramo, u ovo rano nedjeljno jutro još vjerojatno ne voze maršrutke, morat ćemo na taksi. Pozdravljamo se s Dodo, unatoč svemu, ovo je bio nekako najdraži smještaj koji smo imali na ovom putu i voljeli bismo još koji puta navratiti k njoj, ako se u međuvremenu zgrada ne sruši. 
Prolazimo Mardžanišvilijem. Blok ispred Dodinog hostela nalazi se ruska pravoslavna crkva, kraj koje smo u prosjeku prolazili po 4 puta svaki dan, što ipak nije Nikolu spriječilo da, još u prvom navratu kad smo bili u Tbilisiju, na neki moj komentar o toj crkvi, pita "Koja crkva?" Ispostavilo se da on nije primijetio tu crkvu, iako je to samostojeći objekt popriličnih dimenzija. Undecided 

Dolazimo do metro stanice Mardžanišvili, tu stoje i taksiji. Tražimo neki koji će nas prebaciti na Ortačalu. Ima taksija, ali ima i problem. Naime, nas je petorica, što znači da nas otraga mora stati četvero. Mate je sjeo naprijed, Letica, Hrvoje i ja sjedamo otraga, dok će najlakši od nas, Nikola, leći preko nas trojice. Evo kako to izgleda: 



Na Ortačali smo za manje od 10 minuta. Naš bus je ovdje, po prvi puta nakon Turske opet sjedamo u pošteni bus (zapravo, prvi bus uopće nakon Turske, ako ne računamo ono klepetalo za Ečmiadzin). I ovaj bus je turski - zapravo vozi skroz do Istanbula (oko 30 sati). Mi ipak ne idemo toliko daleko, premda ćemo se i mi voziti dosta dugo. Po voznom redu trebali bismo u Karsu biti u 14, što znači oko 7 i pol sati vožnje. 

Autoportret: 



(u maršrutkama iznad vjetrobrana vise ikonice, ovdje smo nasred vjetrobrana mi Laughing ) 

I krećemo. Vozimo se desnom obalom Mtkvarija, ispod centra, pa na sjever. Prolazimo pored poznate bivše zgrade Ministarstva za ceste: 



Ipak smo je vidjeli, a da nismo morali klipsati do nje. 

Potom se s desne strane spaja poznata cesta s Didubea. Na križanju je veliki kip Davida Graditelja:



Vozimo se na sjever, izlazimo iz Tbilisija. Uz cestu stoje kamioni na kojima se prodaju lubenice i dinje. Izgleda da vozači i kondukterka razmišljaju o tome da stanu i kupe jednu. Rečeno-učinjeno: 



Prelazimo Mtkvari i vozimo se autoputom na sjever, prema Mcheti. Evo Džvarija na brdu: 



A potom, iza Mchete, prolazimo uz veliko naselje jednakih niskih kućica:



Radi se o naselju podignutom za izbjeglice iz Južne Osetije. Ukupno je u ratu 2008. iz Južne Osetije izbjeglo oko 15 000 Gruzijaca.

Krajolik regije Šida Kartli:


 
Iza grada Hašurija skrećemo lijevo. Desno vodi cesta prema Kutaisiju, kojom smo došli prije tjedan dana. Lijevo pratimo dolinu Mtkvarija, koja sve više zalazi u brda. Ulazimo u južnu regiju Samche-Džavaheti. 

Dolina Mtkvarija:



Ubrzo stajemo na jednom usputnom odmorištu. Tu je neka daščara u kojoj nekoliko žena u pravoj peći na drva peče svježe hačapurije. Odlučujemo ih kupiti, to su nam vjerojatno posljednji hačapuriji u Gruziji. Nikola i Letica podijelit će jedan, a ja neću sitničariti, uzimam cijeloga za sebe. Domaći, netom pečeni hačapuri. Vruć toliko da ga se ne može ni jesti, ali odličan. 

Evo ih: 





(još i sad mi cure sline na ovu sliku) 

Ubrzo nastavljamo put. Dolina je sve zelenija: 



Mtkvari:



A onda stižemo do Bordžomija: 



Bordžomi je gradić od nekih 14 500 stanovnika, poznat kao lječilište i po svojim izvorima mineralne vode. Mineralna voda Bordžomi poznata je diljem bivšeg SSSR-a, a eksploatira se još od kraja 19. stoljeća. U Bordžomi su, zbog njegovih izvora mineralne vode i čiste planinske klime, još u 19. stoljeću počeli dolaziti pripadnici ruskog plemstva, te je gradić procvjetao. Poznat pod nadimkom "Biser Kavkaza", u njemu su svoju ljetnu rezidenciju imali i Romanovi, ruska carska obitelj. Bordžomi se, zajedno s obližnjim skijaškim centrom Bakurianijem, kandidirao za ZOI 2014., no nije im uspjelo - igre je dobio ruski Soči. 
Pored Bordžomija nalazi se i nacionalni park Bordžomi-Haragauli. 

Kolodvor u centru Bordžomija: 



(malo me krajolik podsjeća na Sinaiu) 

Još jedna slika Bordžomija iz busa: 



Iza Bordžomija se dolina Mtkvarija malo širi: 



Tvrđava Koški:



Prolazimo Ahalcihe, administrativno središte regije Samche-Džavaheti i upućujemo se prema Valeu, posljednjem gruzijskom selu prije granice. Iza Valea cesta postaje malo bolji poljski put, koji vijuga kroz voćnjake. Opet je vrijeme da se vozači opskrbe svježim voćem, ovaj put jabukama: 



Put vijuga po pitomim brežuljcima. Uopće nemamo osjećaj da se nalazimo na granici koja je nekoć razdvajala ideološke blokove i bila jedna od najneprohodnijih na svijetu. 

Preko je već Turska: 



S lijeve nas strane prati ograda, koja nas ipak podsjeća da je tu granica: 



Potom usred tog makadama, posve nestvarno, izroni granični prijelaz. Kao da se netko zafrkava. Ipak, kontrola je ozbiljna. Ne toliko s gruzijske strane, no na turskoj strani moramo otići u zasebnu zgradicu izvan graničnog prijelaza, gdje nas imigracijski službenici provjeravaju. Jedva smo našli kućicu, neki ljudi su nas uputili. Mate je zadnji i dok je obavio svoje formalnosti na gruzijskoj strani, već nas je izgubio iz vida. Nadamo se da neće zalutati. Mi već debelo stojimo u redu kada on dolazi. Srećom, red ide dosta sporo, ima začudno puno ljudi za ovakvo mjesto. Ipak tu prolaze i međunarodne autobusne linije. Naime, Turska i Gruzija imaju samo dva međusobna cestovna prijelaza. Onaj u Sarpiju se sjećate kakav je bio. Ovaj je posve zabačen, ali ipak živ. 

Nakon što smo konačno obavili pograničnu kontrolu, vraćamo se u autobus i krećemo. Ponovno vraćamo sat unatrag. Opet smo u zemlji koja koristi latinicu kao službeno pismo. Čudan osjećaj.

Malo sam zadrijemao, pa sam propustio Posof, prvi gradić s turske strane. No ovaj dio Turske je inače posve pust, zabačen, divlji. Ostatak današnjeg dana uglavnom ćemo se voziti kroz prelijepu nedirnutu prirodu. Evo par slika: 


 

 
(usjek na brdu mogao bi predstavljati trasu naftovoda Baku-Tbilisi-Ceyhan) 

Visokogorska stepa:
 

 




Cesta vijuga bregovima: 



Tu i tamo koje selo: 



A inače samo divljina: 











Meni nepoznato postrojenje nedaleko Posofa, vjerojatno nešto u vezi naftovoda: 



Stočarski objekti: 



I još stoke na ispaši: 



Još malo pašnjaka: 



Nakon truckanja kroz prekrasnu prirodu prvo stižemo u Hanak, zabačeni i nimalo reprezentativni gradić, gdje prvi puta stajemo. Nakon daljnjih sat vremena vožnje, stižemo u Ardahan. Već kasnimo sat vremena u odnosu na termin u koji smo trebali biti u Karsu. 
Ardahan je nekakvo središte ove regije, iako je vrlo neugledan. Gradić ima 17 000 stanovnika. U prošlosti je bio nastanjen uglavnom Armencima, a Turskoj je pripao nakon Prvog svjetskog rata, kada je Rusija Turskoj prepustila čitavu Karšku oblast. Čitavo područje ima vrlo hladnu planinsku klimu, gdje se snijeg zadržava do svibnja i česte su lavine. 
Ovdje nam kažu da mi koji idemo za Kars ovdje napuštamo bus i prelazimo u dolmuş koji nas već čeka. No vozač dolmuşa potom nas odvozi do jednog parkirališta u središtu grada i kaže nam da krećemo dalje u 4. No krasno. Još čekanja. 

Mi se nećemo udaljavati od dolmuşa (između ostaloga, Ardahan ne izgleda nimalo obećavajuće), ali Letica zuji uokolo. Naš dolmuş: 



Scena s ulice: 



Tvrđava (još uvijek s vojnom posadom):



U jednom času vozač dolazi i kreće. Letica je uzeo zdravo za gotovo da dolmuş kreće u 4 i otišao se prošetati, ostavivši sve stvari i dokumente u dolmuşu. Nasreću, Mate kaže vozaču da nam nema prijatelja i da ga pričeka. Šaljem poruku Letici da se smjesta nacrta kod dolmuşa jer se samo njega čeka. On ubrzo dolazi i opravdava se. Očito mu nije neugodno što ga se mora čekati. Ujedno kaže da je Ardahan jedno od najružnijih mjesta koje je posjetio. Ne sumnjam. 

Izlazimo iz Ardahana: 





Na brdu iznad grada ucrtana je velika silhueta polumjeseca sa zvijezdom: 



Ponovno smo na otvorenoj planinskoj stepi: 







Dolazimo do križanja, skrećemo desno prema Karsu. Tu još postoji nekoliko gustih crnogoričnih šuma. Čitavo područje bilo je nekoć šumovito, no potom su posjekli šume i napravili pašnjake. 

Neobično selo od identičnih kuća, ne znam o čemu se radi: 



Pejzaž je fascinantan, sviđa se i Hrvoju: 





U dolmuşu: 



Vidi se razlika u standardu - dolmuşi su puno uređeniji od maršrutki. 

Cesta se mjestimično gradi, pa se vozimo po makadamu, što znači da idemo još polaganije. To nam barem omogućuje lakše divljenje krajoliku: 





Tu i tamo viđamo iranske kamione. Dakle, i oni zalaze u ove krajeve.

Nakon brežuljkastog predjela iza Ardahana, krajolik postaje ravniji: 


 

 
Na jednom dijelu vozimo kroz netom nanesen asfalt, vjerojatno par sati ranije. Već smo nestrpljivi, gdje je taj Kars. Napokon vidimo da mu se približavamo. 

Oluja u daljini: 



Mate je bio isprva narogušen kada je čuo da je predviđeno da spavamo dvije noći u Karsu. Pitao se što se to ima toliko zanimljivo ovdje vidjeti. Zapravo ništa, no nismo u mogućnosti izvesti sve u jednom danu, budući da bus iz Karsa za Van ide ujutro, i to je jedini. Ako želimo vidjeti Ani, to je neizvedivo. Mate se ipak nada da će postojati i neki kasniji bus za Van. 

Ulazimo u Kars s nekih 4 sata zakašnjenja. Već je kasno popodne. 
Kars je grad koji ne ostavlja baš lijep prvi dojam. Smješten na prostranoj visoravni, ovaj vjetroviti hladni grad ujedno je i najviši grad u Turskoj, na 1768 metara nad morem. Ima 130 000 stanovnika, i praktički je jedini veći grad u ovom dijelu države. Spominje ga još Strabon, pod imenom Chorzene. Grad je bio važan centar armenskih kraljevina, u nekoliko navrata i glavni grad čitave Armenije. U 11. st. pao je pod vlast Bizanta, a ubrzo zatim pod Seldžuke. U 13. st. njime su nakratko vladali Gruzijci, zatim u 14. st. Mongoli, a potom Otomani. 1828. po prvi su ga puta zauzeli Rusi, ali su ga kasnije prepustili Turcima. No nakon Rusko-turskog rata, mirom u San Stefanu 1878. Kars je postao dijelom Ruskog Carstva. Dolaskom ruske vlasti pokrenuta je emigracija muslimanskog stanovništva i doseljavanje većeg broja Armenaca i Grka. Kars je ostao dijelom Rusije sve do mira u Brest-Litovsku, kada ga Rusija prepušta Turskoj. Međutim, grad je bio pod kontrolom Armenaca koji su se odbili predati. Iako je otomanska vojska 1918. zauzela grad, pod pritiskom britanske vojske morala se iz njega povući, a grad je postao dijelom Demokratske Republike Armenije. Nakon nove turske ofenzive 1920. mirom u Aleksandropolu Armenija je bila prisiljena ustupiti Kars Turskoj. 23. listopada 1921. u Karsu je skopljen mirovni sporazum između SSSR-a (koji je u međuvremenu okupirao Armeniju) i Turske, kojim je uspostavljena današnja granica Turske, tj. priznata je sovjetska aneksija Adžarije, dok su Turskoj ostali Kars, Ardahan i Iğdır. Sovjeti su kasnije željeli tu granicu korigirati, no Turska je to odbila. 1945. SSSR je bio spreman čak povesti i napad protiv Turske radi toga, no ipak su odustali u zadnji čas. 
Danas je Kars poprilično izoliran, dijelom zahvaljujući činjenici da je zbog zatvaranja tursko-armenske granice 1993. obustavljen sav promet prema Armeniji, pogotovo prugom Kars-Gjumri. 

Iskrcavamo se na autobusnom kolodvoru i odmah se oko nas roje taksisti. Prvo Mate odlazi pitati kako idu busevi za Van i dobiva odgovor koji smo već imali - samo jedan bus, u 9 ujutro. Trebamo pronaći smještaj. Lonely planet spominje samo jedan hotel u Karsu, a nema karte. Ništa, idemo ipak taksijem, da sad još ne bauljamo gradom. Ispada da je hotel dvije ulice dalje. Bezveze. 

Uzimamo jednu trokrevetnu i jednu dvokrevetnu sobu. Nije pretjerano skupo, 14 lira (7€) za noćenje s doručkom. Letica i ja ćemo u dvokrevetnu. Smještamo se u sobu, sasvim je pristojna, televizor, kupaonica... 
Negdje oko pola 8 počinju pjevati mujezini. Opet smo u islamskom svijetu, a ovdje, na ovoj visoravni, pjev mujezina, iako mističan, ujedno zvuči pomalo sablasno. Nakon što su završili, čujemo neki snažan prasak. Pitamo se je li to možda PKK postavio neku bombu. 
Ipak, morat ćemo u šetnju. Trebamo i na večeru. Izlazeći iz sobe shvaćam da se vrata naše sobe uopće ne daju zaključati. Očito je brava razmrdana. No dobro, nadajmo se da nam nitko neće ništa zdipiti... 
Odlazimo ponovno do kolodvora, vidjeti ima li još koja agencija, no nema ničega, sve je zatvoreno. Općenito, Kars je dosta mrtav i pust. U redu, nedjelja je navečer i još je ramazan, a ovo je vjerski dosta konzervativno područje. 

U Kars je događaje u svom romanu Snijeg smjestio i turski nobelovac Orhan Pamuk. Taj se roman upravo bavi jačanjem islamizma u turskoj provinciji, a Kars je u njemu opisan kao teška zabit. Pitam se je li Kars namjerno odabran, zbog imena - na turskome se "snijeg" inače kaže "kar". 

Nakon malo lunjanja ulicama dolazimo do nekog lokala u kojima poslužuju pide i lahmacun, neku vrstu turske pizze na vrlo tankom tijestu. Letica i ja ulazimo, naknadno nam se pridružuje i Nikola, a Mate i Hrvoje zbog svojih problema s probavom i dalje neće ništa jesti. 

Dok sjedimo i večeramo, dolazi nam neki tip i obraća nam se na engleskome. Pita nas idemo li sutra u Ani. Kažemo da idemo. Ispada da je tip odgovoran za prijevoz turista dotamo i da su nam ga već u hotelu spomenuli. Kaže nam kada moramo sutra ujutro biti spremni i da će nas dolmuş čekati ispred hotela. Odlično, ne moramo se brinuti. 

Poslije večere još se šećemo gradom. Kars je poznat po svom odličnom medu i dobrim sirevima. Specijalitet je sir u medu. Upravo je zato grad pun prodavaonica meda i sira. Mi ćemo ipak sjesti u jednu slastičarnicu. Budući da niti jedan od kolača u ponudi nije označen, a ukratko nam svi liče na baklave, uzimamo neku mješavinu, pomalo od svega. S našim klimavim turskim, to znači da upiremo prstom u pojedine kolače i govorimo "bir tane...bir tane..." (jedan komad). Pitamo imaju li salep, no i opet ga nemaju. Imaju barem čaj od jabuke. 

Naš odabir za večeras:



Još malo sjedimo i razgovaramo. Potom se upućujemo prema hotelu. Hladno je i puše, iako je ljeto. Takva je klima u Karsu. Umorni smo, iako smo se cijeli dan vozili. Nakon Gruzije i Armenije, koje, iako su zemljopisno u Aziji, izgledaju europski, tek ovdje shvaćamo da smo u bitno drugačijem kulturnom krugu. Ljudi su nasrtljiviji, ozračje je drugačije, iako je priroda slična armenskoj. 

Iz sobe nam nisu ništa ukrali, a mi ćemo danas ranije na spavanje...

egerke @ 17:43 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, rujan 3, 2012
SUBOTA 7. KOLOVOZA 

Tematska pjesma 



Budimo se u cik zore. Vozimo se uz crnomorsku obalu. Vozili smo se i jedan dio noći, ali to nismo vidjeli. Cesta u ovom dijelu kao na talijanskoj obali Jadrana ide izravno uz obalu, a i izgled mora podsjeća na talijanski Jadran: 



 

Uz crnomorsku obalu naselja su smještena u vrlo uskom obalnom pojasu, iza kojega se uzdižu brda. Ovo je već predgrađe Trabzona: 

 

Trabzon ima oko 230 000 stanovnika i glavno je središte istočne crnomorske obale. Grad su prema tradiciji osnovali kolonisti iz Mileta 756. g. pr. Kr. U antičko je doba bio poznat kao Trapezunt. Upravo je Trapezunt bio prvi grčki grad u koji su 399. g. pr. Kr., nakon 2 godine potucanja po visoravnima Anatolije, prispjeli grčki plaćenici koje je perzijski kraljević Kir Mlađi unajmio za borbu protiv svoga brata Artakserksa II. Kir je u bitci poginuo, a plaćenici su bili prepušteni sami sebi. Čitav put te grčke vojske opisao je povjesničar Ksenofont u svom dijelu Anabaza, koje zbog svog jasnog i preciznog jezika spada među prva djela u nastavi klasične filologije. Ksenofont je također bio jedan od spomenutih plaćenika. 
Grad je kasnije bio središte Pontskog kraljevstva, a u 1. st. pr. Kr. pao je pod Rimljane. Zbog svog važnog prometnog položaja u to se doba dograđuje njegova luka, kao i ceste koje od obale vode prema Armeniji i Iranu. 258. grad su opljačkali Goti, i unatoč obnovi trebalo je proći još 600-tinjak godina da opet stekne važnost, kada su obnovljene trgovačke veze i Put svile. U to vrijeme poznat pod imenom Trebizond, grad je bio i važno mjesto trgovinske razmjene između Bizanta i muslimanskih krajeva. Nakon Četvrtog križarskog rata 1204., pod patronatom gruzijske kraljice Tamare, ustanovljeno je Trebizondsko carstvo, bizantinska država-sljedbenica, koja je postojala do 1461., kada se njezin posljednji vladar predao Mehmedu II. Osvajaču. Iako su se s dolaskom otomanske vlasti u grad naselili i Turci, glavninu stanovništva i dalje su činili Grci, Armenci i Lazi.
Tijekom čitavog srednjeg vijeka, u Trebizondu postoji đenoveška trgovačka kolonija. Bio je važna pomorska orijentacijska točka - u talijanskome i danas postoji izraz "perdere la Trebisonda" u smislu "izgubiti osjećaj za smjer". 

Tijekom Prvog svjetskog rata Trabzon je osvojila ruska carska vojska, ali se iz njega povukla poslije Oktobarske revolucije. U doba Armenskog genocida u Trabzonu i okolici ubijeno je i spaljeno oko 5000 Armenaca. Ujedno, ubijen je i velik broj djece, i to pomoću injekcija morfija, otrovnog plina, ili pak jednostavnim odvoženjem brodovima u Crno more i bacanjem preko palube. 
Mir u Sèvresu odredio je da Trabzon ima pripasti tzv. Wilsonovoj Armeniji. No uslijedio je turski rat za nezavisnost, kojim je Mustafa Kemal-paša prisilio zapadne sile na reviziju rečenog sporazuma, pa je tako Trabzon po novom mirovnom ugovoru iz Lausanne ostao dijelom Turske. 
Drugi svjetski rat poremetio je trgovačke odnose, pa grad počinje ekonomski stagnirati. To se nastavilo i nakon rata - Trabzon je postao zabačeni lučki grad, nedaleko osjetljive granice sa Sovjetskim Savezom i, iako je profitirao od generalnog razvitka Turske, taj je razvoj bio mnogo sporiji od zapadnih dijelova države. 
Danas je Trabzon poznat kao centar ultranacionalističke turske politike. Još je Atatürk odabirao svoje osobne čuvare upravo među Trabzoncima, zbog njihove odanosti. 
Stanovništvo su pretežno Turci, ima i nešto Pontskih Grka, međutim njihov se jezik gotovo posve izgubio, govore ga još jedino stariji. 
Netrpeljivost prema Armencima posebno je prisutna u Trabzonu, a upravo iz Trabzona potječe i Ogün Samast, koji je kao šesnaestogodišnjak 19. siječnja 2007. u Istanbulu ubio Hranta Dinka, poznatog turskog novinara armenskog porijekla, koji je zagovarao pomirbu dvaju naroda i poticao Turke da prestanu poricati genocid nad Armencima. 
Poslije raspada SSSR-a u Trabzon se doselilo i dosta ljudi iz tog područja. Među prvima su bile, naravno, prostitutke, pa se tako u turskom slengu za prostitutku danas kaže i "nataşa". 
Grad ujedno služi i kao svojevrsna vrata pripadnicima turkijskih naroda s područja bivšega SSSR-a. 

Područje oko Trabzona poznato je kao najveći svjetski izvoznik oraha i trešanja. 
Trabzon je i rodni grad turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. 

Nakon dolaska na trabzonski kolodvor, prvo ćemo nabaviti kartu za dalje. Izgleda da Metro Turizm organizira direktno bus do Batumija, tako da se ne moramo patiti s presjedanjem u Hopi. Kupovinu karata prepuštamo Mati, koji zna turski. 

Nakon što smo ostavili prtljagu i kupili karte, idemo se prošetati do grada. Letica se nabrijao da stignemo još i do manastira Sümela, ali on je 40-ak kilometara od grada i to bi nam uzelo previše vremena. Uostalom, treba nešto ostaviti i za idući put. 

Nikola u međuvremenu shvaća da je posijao gel za pranje ruku. Naime, opet je pokušao izvesti isto što inače radi, uvaliti bočicu s time meni u ruksak, neka mu ja nosim. No ja sam mu to uredno vratio, jer mi je pun kufer toga da on putuje s ruksakom za faks i praznih džepova, dok bih ja pored hrpe svojih stvari još trebao nositi i njegove. E, onda je on tu bočicu, umjesto da ju strpa u džep, stavio u neku vrećicu i objesio na sjedalo, da bi mu to stjuard kasnije odnio, misleći da je smeće. 
Barem je ispunio kvotu: preklani pasta za zube, lani gel za tuširanje, ove godine gel za pranje ruku.

Upućujemo se pješke prema centru. U jednom času nailazimo na petlju. Letica procjenjuje da mu se ne da ići pločnikom uokolo, već da je bolje pretrčati cestu i skratiti si put. Jebala ga hiperaktivnost. Najkraći put nije uvijek i najsigurniji. Ali svi idu za njime. Na kraju odlazim i ja, ali shvaćam da na kraju tog puta treba skočiti s metar i pol visine na poprilično uski pločnik pored ceste kojom jure auti. Nisam lud. Okrećem se i želim se vratiti, ali onda oni počinju s "Ma daj, kako ne možeš skočiti..." Eto, ne mogu, jer je pločnik preuzak, a ja nestabilan i obično u takvim situacijama poslije doskoka zateturam, a ovdje bih se mogao zanijeti na cestu. Na kraju mi Letica pruža ruku prilikom silaska i uspijevam se nekako spustiti.

Iako je Trabzon grad duge i slavne povijesti, danas izgleda poprilično bezvezno. Evo par slika s naše šetnje do centra (Letica je opet pretrčao cestu, jer mu ona druga strana nije bila dobra): 


 






 

Luka: 


 

 

 
Željeli bismo negdje sjesti, nismo ništa doručkovali. Nailazimo na jedan parkić u kojem je kafić, ali oni se premišljaju, jer tu nemaju nikakve hrane. Nikola se nabrijao na to da kupi kebab - u pola 8 ujutro! Nasreću, Turci su normalan narod, i ne računaju da netko može u rano jutro jesti pečeno meso, pa obično počinju peći kebabe negdje oko 10. 
Odlučujemo se popeti prema tvrđavi. Ta bi trebala biti negdje uzbrdo. 
Još malo kuća:
 

 




Vjerojatno najuža ulica u Trabzonu: 



Napokon Letica pita nekog tipa gdje je "kale". Ovaj ne zna. Pokazuje u nekom neodređenom smjeru. Vijećamo. Naposljetku ipak odlučujemo skrenuti nizbrdo i pronaći neko mjesto za sjesti. Sada je i Hrvoja počelo tjerati na WC, tako da je Letica premoćno nadglasan. 

U ovoj Turskoj su svi gradovi brdoviti: 



I napokon nalazimo neku lokalnu čajanu. Imaju čak i salep. E sad su i ostali odlučili probati to piće o kojemu Nikola i ja pričamo s takvom pobožnošću. Nažalost, rade ga s vodom, pa je rjeđi nego što bi trebao biti, ali svejedno je odličan. I drugi su zadovoljni. 

Hrvoje je naglo izgubio želju za WC-om kada se suočio s čučavcem. On je jedan od onih kojima je to ritual i voli poprilično dugo sjediti na zahodu, a čučavac mu ne omogućava taj komfor. 

Spremni smo za nastavak. Malo niže nailazimo na džamiju Yeni Cuma (Novi petak), koja je izvorno bila pravoslavna crkva sv. Eugenija. To se uostalom vidi i iz stila gradnje:



Zanimljiv motiv - dolje arapski natpis, a gore kršćanski monogram: 

 

Napokon nam puca pogled na tvrđavu, koja je na drugom brdu:



Pogled prema moru: 



Jedna nepoznata džamija: 



Džamija Hacı Kasım Muhittin: 



Napokon smo se spustili u centar grada. Centar grada izgleda poprilično moderno, nema starih zgrada. Tu se nalazi i Meydan Park u kojem je, naravno, i Atatürkov kip: 





Pogled na trg:



Letica odlazi pronaći turistički ured, kako bi uzeo neke prospekte. Mi ga čekamo i gledamo ima li negdje nešto za pojesti. Nikola još nije dobio svoj döner. Letice već neko vrijeme nema i Nikola i ja ga odlazimo potražiti na adresu gdje bi trebao, po mom GPS-u, biti turistički ured. Ali tamo nema ničega. Vraćamo se natrag do Mate i Hrvoja i shvaćamo da se Letica u međuvremenu vratio. Zabilježio je i par detalja: 





Imamo još oko sat i pol vremena. Naš je prijedlog da krenemo pješke prema kolodvoru, ali Letica je za to da se još malo prošećemo, pa odemo do kolodvora dolmuşom. Hajdemo onda. 

Pogled na luku: 



Odlazimo poprijeko na drugu stranu brežuljka Ganita, kako bismo došli do civilnog dijela obale. Ovuda prolazi brza gradska cesta, koja izlazi iz ovog tunela, ponad kojeg su ostaci zidina: 



Obala je odvratna, a ni more baš ne mami na kupanje: 


 


 

Lukobran: 



Ovo bi, kakti, trebalo biti kupalište: 



Vratili smo se još malo u centar grada. Nikola je konačno ugledao jedan döner, ali još nije pečen. Sad smo i mi već gladni (ali ne baš za döner). 
Ulica u centru: 



Jedna od stvari od kojih ne možete pobjeći u Trabzonu je Trabzonspor, lokalni nogometni klub. Trabzonspor je jedini neistanbulski klub koji je član Velike četvorke turskog nogometa - četiri kluba koji su dosada osvajali sve naslove prvaka Turske. To su Galatasaray, Fenerbahçe, Beşiktaş i Trabzonspor. (Inače, tradicija je prekinuta upravo 2010. - Bursaspor je osvojio svoj prvi naslov prvaka u povijesti.) 
Klupske boje Trabzonspora - svjetloplava i bordo - prate vas posvuda, ljudi često nose dresove, a nama su osobito bile zanimljive ove dvije žene odjevene poprilično islamski konzervativno, ali u dresovima Trabzonspora: 



Ni ovoj džamiji ne znam imena: 



U susjednoj ulici (koja se zove Uzun sokak, tj. Duga ulica) kupujemo nešto poput bureka sa sirom, tako da smo riješili glad. Osim Nikole, on i dalje tvrdoglavo želi döner. 
Odlazimo k stajalištu dolmuşa nedaleko središnjeg parka. Nikola je napokon našao döner i kupuje ga, zatim se Letica odlazi raspitati koji nam dolmuş odgovara za kolodvor. Našao ga je odmah i on isti čas kreće, te smo za 5 minuta na kolodvoru. Obnovit ćemo još zalihe vode, podići prtljagu, i potom krećemo na put za Batumi.

Trabzon nas se nije osobito dojmio. Očekivali smo više od njega s obzirom na starost grada. 

Čim smo sjeli u autobus, Hrvoje je zakunjao: 



On je osoba s dosta regularnim bioritmom, pa mu ovakva tumbanja istog, kakva se događaju na ovim putovanjima, nisu osobito odgovarala. 

Cesta dalje uz obalu prolazi ispod strmih Pontskih brda, koja su šumovita, pa me to podsjeća na istočnu obalu Istre. Česti su mostovi preko kojekakvih rijeka, koje su međutim zbog ljetnih suša vrlo malene: 





Prolazimo kroz Rize. Rize je do kraja Drugog svjetskog rata bio zabačeni provincijski gradić Bogu za leđima. Tada se u okolici grada počeo uzgajati čaj, i to je drastično promijenilo gospodarstvo grada. Danas Rize nazivaju "čajnom prijestolnicom Turske", a neki čak i "svijeta". 1958. u gradu je osnovan i Institut za čaj, a dodatni doprinos razvitku dalo je i otvaranje granice s Gruzijom, 90-ak kilometara istočno, čime je ova regija prestala biti slijepo crijevo. 
Iz Rizea inače svoje korijene vuku turski pjevač Tarkan i trenutni turski premijer Recep Tayyip Erdoğan (potonji je čak i proveo djetinjstvo u tom gradu). 

Pogled uz obalu prema granici: 



Tu započinje rasprava o našem itinereru kroz Gruziju. Letica me inače kad sam mu poslao plan puta pitao hoćemo li obići Mchetu i Kutaisi. Rekao sam da Mchetu možemo ubaciti, ali da je Kutaisi predaleko da bismo se iz Tbilisija otputili do njega. Ali on sad opet započinje taj razgovor ne bismo li ipak mogli ubaciti Kutaisi u itinerer. Ja mu objašnjavam da je bolje koncentrirati se na Tbilisi, nego se rastrčati okolo. Ja inače nisam pobornik čamljenja u nekom mjestu dulje nego što treba, ali u ovom smo slučaju ionako u Tbilisiju uglavnom večerima (kad sam slagao itinerer računao sam na to da Hrvoje voli dulje spavati - to mi je i u Moldaviji spočitavao - pa da se baš ne dižemo u 7, nego da krećemo oko 10, 11), a onda je teško doživjeti grad u potpunosti. A od Tbilisija do Kutaisija ima 4 sata u jednom pravcu, znači 8 sati puta, pa onda još obilazak... Osim toga, velim mu, negdje treba podvući crtu. Nećemo uspjeti cijelu Gruziju obići u tih par dana koje smo tamo, trebamo nešto ostaviti i za idući put. Letica predlaže da krećemo uvijek rano ujutro (gledam Hrvoja, ali on se ne uključuje u raspravu) i da ne gubimo vrijeme na kojekakva sjedenja po ručkovima (e tu ja sad odlučno protestiram, jer je hrana bila jedan od glavnih momenata prilikom organizacije ovog putovanja - gruzijska je kuhinja odlična i vrlo jeftina). Da stvar bude bolja, sada se u raspravu uključio i Mate, i to naravno protiv mene, iako je i on bio oduševljen itinererom kada sam mu ga poslao, i govorio kako je to Krešo krasno složio. Ali mu je sada očito zabavno držati štangu Letici, iako, realno nema pojma o tome što ima u Kutaisiju za vidjeti i ima li uopće išta. Matu zapravo ponajviše veseli mogućnost da meni "sjebe itinerer", jer vidi da mene poprilično nervira kada stvari ne idu po planu. Ja priznajem da sam poprilični control freak, ali to spada u one mane pojedinca koje se zna i uvažava, a ne da se pakosno uživa u nerviranju drugoga. Onda još počinje s posve neargumentiranim izjavama da se u Tbilisiju ionako nema ništa za vidjeti, dosta su nam dvije večeri za cijeli grad, i slična baljezganja. 
U jednom mi je času pukao film i eksplicitno sam rekao Mati da on ne bi ni išao na ovaj put da me Nikola nije gnjavio s time da smo mi tradicionalna ekipa i slično. Predobro poznam Matu da bih pomislio da bi on tri tjedna bio prijazno nastrojen i ne gazio ljudima po žuljevima. Ja stvarno nisam toliki mazohist da vodim sa sobom na put ljude koji će me neprestano pljuvati. Što se Letice tiče, kažem mu, možemo se dogovoriti. Ako on hoće ići u Kutaisi, neka ide sâm, ili neka ide s njim netko koga to zanima. Ja mislim da ima zanimljivijih stvari za vidjeti u Tbilisiju. Možemo se demokratski dogovoriti. Ja ne tražim od Letice da on sjedi sat i pol na ručku, ali neka on poštuje moju želju da ja to napravim, ako mi se tako prohtije. Nismo vezani pupčanom vrpcom. Uostalom, u Istanbulu je isto tako šalabazao sâm. 
Kako će se kasnije ustvrditi, preostaloj dvojici se također nije dalo ići u Kutaisi. Hrvoje mi je priznao da me razumije, jer je i on control freak i ne voli takve iznenadne promjene bez nekakvog razloga. (Kad sam ga kasnije pitao kako može istovremeno biti control freak i zastupati anarhizam, odgovorio mi je da je on čovjek pun proturječja). Ona pizda Nikola se zajedno s Matom smijao na moje pokušaje da objasnim razloge zašto sam izostavio Kutaisi dok sam slagao itinerer, da bi mi kasnije rekao da njega Kutaisi zapravo uopće ne zanima. Kad sam ga pitao zašto onda to nije rekao u vrijeme rasprave, ispalo je da uopće nije ni slušao srž rasprave, nego mu je samo bilo smiješno to što se ja nerviram. Zaboga, pa ja putujem s odredom sadista. Frown I što je još gore, ispada da ću i ubuduće morati sâm trpjeti Letičine napade na itinerer. Kao da se nisam potrudio maksimalno sve razmotriti, proveo dane i dane u istraživanju mogućih ruta, cijenama prijevoza, vezama... 

Sad nam opet govore da se stišamo. Pobogu, pa čak ni ne govorimo osobito glasno. Kad se sjetim kako su se lani Nikola i Mate svađali oko cikasa i palme u taksiju u Sarandi, ovo je ništa. A moramo izvesti nekakav zaključak, neću se sigurno moći smiriti i pričekati s raspravom do tko zna kad. 

U jednom od tih mjesta prije granice promijenio se i vozač autobusa. Komentiramo kako ovaj i fizički izgleda drugačije, što znači da sigurno nije Turčin, nego možda Gruzijac koji radi za Metro i vozi preko granice. 

Cesta prema granici: 



Ovo je vjerojatno svugdje u svijetu uobičajeni prizor pred većim graničnim prijelazom:



Ono tamo je već Gruzija: 



Ja i dalje proučavam kartu Gruzije u svom Lonely planetovom vodiču. Čini se da vidim rješenje čitavog spora. Naime, dok sam slagao itinerer, bio sam uvjeren da maršrutke od Batumija za Tbilisi idu cestom koja iz Batumija ide direktno na istok, i onda dolinom rijeke Mtkvari do Tbilisija. No, kako vidim u vodiču, ta je cesta zapravo planinska, uska i zavojita, te je čak i veći dio godine zatvorena zbog snijega. Ispada da maršrutke idu cestom uz obalu skoro do Potija, a potom skreću na glavnu magistralu i tako idu za Tbilisi. U tom slučaju mi bismo ionako morali proći pored Kutaisija, pa bi nam tako obilazak grada oduzeo nekih 2 sata vremena, umjesto 10. Kažem to Letici, uz ogradu da još uvijek treba provjeriti je li ta ruta točna. 2 sata možemo žrtvovati radi mira u grupi. U krajnjem slučaju, oni kojima se ne da ostati u Kutaisiju mogu produžiti za Tbilisi. Mate likuje, očito valjda to tumači kao pobjedu protiv "tiranije itinerera".

I onda konačno dolazimo na granicu. Kolone autiju. Vozač se okreće i kaže nam da je gužva tolika da ćemo brže prijeći ako siđemo i prijeđemo granicu pješke, te onda ulovimo maršrutku za Batumi. Ako bismo čekali s njim, nećemo ju prijeći za 5 sati. 
PET SATI???!!! 

Kada smo pokupili stvari i dogegali se do graničnog prijelaza, postali su nam jasni razmjeri:



Dakle, na granici je jeziva gužva, red se gotovo ne miče. Usto je još prisutan i smrad ispušnih plinova, jer auti ne gase motore dok čekaju u redu. Ne znamo što ćemo, ne izgleda nimalo obećavajuće, tim više jer se tamo naprijed red sužava u onaj koridor omeđen s obje strane ogradama, i tamo bi moglo biti i mrtvih i pregaženih kad krene. Stojimo u redu, sunce piči, priroda je uokolo lijepa, ali ja se baš ne usuđujem slikati, ipak je to granica. No Letica i Nikola slikaju. 

Gruzijske automobilske registracije su zanimljive. Podsjećaju po formi na mađarske, tj. sastoje se od tri slova i troznamenkastog broja, no dok su kod Mađara krenuli s AAA, u Gruziji je to očito prepušteno slobodnom odabiru, pa nastaju zanimljive kombinacije slova. Ova je bila na autu koji je stajao pored nas, a to je bila i naša reakcija kad smo vidjeli stanje na granici: 



Inače, zaboravio sam napomenuti da je ovo red za IZLAZ iz Turske, dakle obično ono što je manje problematično. Koliko čujemo po govoru, oko nas su uglavnom Gruzijci. Naime, kužimo da nije turski. Laughing I da, definitivno po intonaciji ne liči na one naše suputnike iz vlaka u Beogradu. Dok je ruski utjecao na izgovor rumunjskoga u Moldaviji, na gruzijskome nije ostavio traga. 
Gruzijci vuku ogromne količine razne robe, vjerojatno ponajviše špeceraja. Naime, za tri dana počinje Ramazan, a ovaj dio Gruzije je također muslimanski. 
Evo kako izgleda perspektiva tamo naprijed:

 

Nikola odlazi baciti pogled i vraća se rekavši da je stanje naprijed očajno. Na šalteru radi JEDAN službenik, koji uzme par pasoša u jednom navratu, pa ih onda provjerava. To objašnjava zašto se red svakih nekoliko minuta pomakne za otprilike 30 centimetara. 

Pada nam napamet jedna očajnička ideja. Budući da je Letica osoba bez srama, koja se elegantno uvaljuje kamo god poželi (stoga smo ga zvali i Uletica), odlučili smo njemu dati sve putovnice i pustiti ga da se progura naprijed. I doista, on kreće u taj pothvat, usput slikajući: 



Ovo su očajnici iza njega:



Nikola ide provjeriti stanje, veli "Dobar je Letica, fino se već progurao, ide to njemu." 
Probio se do šaltera: 



I uspio je:



U međuvremenu i Mate i Nikola odlaze naprijed vidjeti što se događa s Leticom. Ostavili su sve stvari meni i Hrvoju. Zapravo, ostavili su ih Hrvoju, jer sam ja stekao već nekih pola metra prednosti u redu i ne mogu više van, jer su me opkolili. Tako sad Hrvoje vuče svoj veliki i mali ruksak, Matin i Nikolin ruksak, te onu Letičinu torbetinu. U međuvremenu se naprijed i Letica pridružio ovoj dvojici izvan reda. Njih trojica stoje naprijed, smiju se, gledaju, a Hrvoju i meni nije jasno u kojoj su fazi naši pasoši i kod koga su. Hrvoje komentira "Pa zašto nam bar ne pošalju Nikolu da veli u čemu je stvar." Na kraju dolazi Mate, koji ide kupiti vodu negdje otraga. Veli da su putovnice predane i da sad moramo čekati. Vraća se s vodom i ostavlja nam bocu. 

U međuvremenu je red počeo malo brže napredovati, izgleda da je došao još jedan službenik. 
Čini se da bi uskoro moglo biti gotovo: 



Napokon, nakon nekih pola sata neizvjesnosti, pojavljuju se sva trojica s pasošima. Izlazni žigovi su unutra. Mate nam savjetuje da budemo elegantni i ne izazivamo bijes ostalih u redu zbog švercanja. Kaže da se lagano izvučemo iz reda i krenemo hodati natrag prema Turskoj (kao, odustajemo), a onda zaobiđemo kamione i sakriveni njima prošećemo se na drugu stranu. 

Ovo je pogled s druge strane na gužvu oko šaltera: 



A stvari nisu nimalo bolje niti u drugom pravcu. I ovdje je užasno dugačak red onih koji čekaju na ulaz u Tursku: 



Mnogi su počeli mahati i derati se Letici što slika njihov žalosni položaj. 

E sad, što je točno Letica napravio? On se progurao naprijed, ali nije dospio doći do samog šaltera. Kod šaltera je stajao neki tip, koji je uzimao putovnice i davao ih na šalter, te bi obrađene putovnice prosljeđivao vlasnicima. Tip je očito civil, koji je preuzeo tu ad hoc ulogu. Letica je naše putovnice isto tako dao njemu, premda nije uopće bio siguran hoće li ih ovaj dati na šalter. Upravo iz tog razloga njih trojica nisu htjela obavijestiti Hrvoja i mene o tome kakvo je stanje, jer nisu htjeli da se nerviramo oko moguće činjenice da će dotični odmagliti s našim putovnicama. No nasreću, sve je dobro završilo. 

Gruzijska strana graničnog prijelaza je posve prazna, pa ulazak ide brzo. Doduše, mislim da nam skeniraju rožnicu ili tako nešto, traže nas da buljimo par sekundi u kameru koju imaju na šalteru. Potom nam još na izlazu jedan službenik pogleda pasoš i kaže "Welcome to Georgia". Doista, nikada nisam doživio da mi netko poželi dobrodošlicu u zemlju već na graničnom prijelazu. 

Maršrutki za Batumi ima, ali mi nemamo novce. Bankomata na granici nema, pa ćemo morati promijeniti eure. Gruzijska se valuta zove lari (riječ je etimološki ista kao i lira), a sastoji se od 100 tetrija (doslovce "bijelih"). Jedan lari iznosi oko 3 kune. Mi međutim mijenjamo eure po katastrofalnom tečaju (inače je oko 2,4 larija za euro, no ovdje je 2,1 - a u Gruziji je to dosta velika razlika, s obzirom da je sve dosta jeftino). Mijenjamo stoga minimalno, taman za maršrutku, koja košta oko 1 larija. 

Maršrutka je spremna, trpamo se u nju i krećemo prema Batumiju, koji je udaljen 20-ak kilometara. Cesta vodi isprva uz obalu. Gotovo do same granice proteže se duga šljunčana plaža. Pogled unatrag, prema Turskoj: 







(ona džamija tamo desno na obali nalazi se u Turskoj) 

Prelazimo preko rijeke Čorohi: 

 

Na drugu stranu: 

 

Mi smo dakle prešavši granicu u mjestu Sarpi i službeno ušli u Zakavkazje. To je prilično neobična regija, koju u smislu međunarodne politike čine tri države, iako se realno na tom području nalazi čak šest država. Stisnuta je između tri ogromna susjeda i dva mora. Usto se radi o seizmički vrlo aktivnom području, budući da kroz njega prolaze dva mlada nabrana gorja - na sjeveru je to planinski lanac Kavkaza, koji regiju odvaja od Rusije, dok je na jugu to planinski sustav koji počinje s Malim Kavkazom, a potom se preko Armenije nastavlja u gorje Zagros. Uz tu poprilično nepovoljnu prirodnu situaciju i geopolitičku okolinu, zakavkaske su si države dodatno zakomplicirale život međusobnim ratovima i unutrašnjim sukobima. 

Gruzija, u kojoj se trenutno nalazimo, srednja je po veličini od triju zakavkaskih država. Nominalno joj je površina 69 700 km2, a realno 57 368 km2. Na tom području živi nešto više od 4 milijuna stanovnika, što znači da je dosta slična Hrvatskoj i veličinom i brojem stanovnika. Jedina od zakavkaskih država ima obalu na Crnom moru. 
Lokalni naziv države je Sakartvelo, što u biti označava "zemlju Kartvelaca". Kartvelci je zajednički naziv za nekoliko jezično blisko srodnih naroda koji svi žive na području između Kavkaza i Malog Kavkaza, te na krajnjem sjeveroistoku Turske. To su Lazi (u Turskoj), Mingrelci (u zapadnoj Gruziji), Svani (na južnoj strani Kavkaza u zapadnoj Gruziji), te Kartulci (u središnjoj i istočnoj Gruziji). Jezik ovih potonjih uzet je kao osnova književnog gruzijskog jezika. Prema legendi, predak kartvelskih naroda bio je Kartlos, praunuk Noinog sina Jafeta. Imena Gruzija i Georgija (pod kojima je zemlja poznata u svijetu) potječu vjerojatno od perzijskog oblika Gurg ili Gurz. Etimologije toga imena su nejasne. U smislu pučke etimologije, rečeno je da Gruzijci nose to ime jer osobito cijene sv. Jurja. Zbog toga je između ostaloga 2004. država prihvatila novu zastavu, koja na sebi ima 5 križeva sv. Jurja, a koja se navodno koristila i u srednjovjekovnoj Gruziji. 
Gruzija je jedna od najstarijih nacija na svijetu. Gruzijska se plemena spominju još u 12. st. pr. Kr., a već su u 4. st. pr. Kr. uspjela uspostaviti ujedinjenu državu. U doba antike na području Gruzije ističu se dva velika kraljevstva - na istoku je to bila Iberija (ili Kartulija), a na zapadu, uz Crno more, Kolhida. 
Isprva pod utjecajem Grka i Perzijanaca, poslije dolaska Rimljana 66. po. Kr. Gruzija postaje satelitskom državom Rimskog carstva, te će to ostati idućih 400 godina. 
Gruzija je zarana prihvatila kršćanstvo - 327. ga je kralj Mirian III. proglasio državnom religijom - postavši tako druga najstarija kršćanska zemlja na svijetu. Ujedno je imala i poprilično osjetljiv položaj, na granici kršćanskog i zoroastrističkog, a kasnije kršćanskog i islamskog svijeta. Isprva su njome naizmjence vladali Bizant i Perzija, da bi ju u 7. st. pokorili Arapi. Tek u 11. stoljeću pobunjene pokrajine oslobodile su se arapske vlasti i ujedinile u novo kraljevstvo pod kraljem Bagratom V. U idućem stoljeću, pod kraljem Davidom IV. Graditeljem koji je protjerao Seldžuke, kraljevstvo je proširilo granice po većem dijelu Zakavkazja i čak u današnju Tursku. 
Gruzija svoj vrhunac i renesansu dostiže prije europske - u 12. i 13. stoljeću, za vladavine kralja Davida Graditelja i njegove unuke kraljice Tamare. Na dvoru kraljice Tamare živio je i djelovao i najslavniji gruzijski pjesnik Šota Rustaveli. Grade se velike katedrale, njeguje filozofija, prisutna je vjerska tolerancija... 
Nažalost, potkraj 13. stoljeća Gruzija pada pod Mongole, i tamo će ostati do 15. stoljeća, kada se za njen teritorij počinju boriti Perzija i Otomansko carstvo. Uslijedilo je turbulentno doba u kojem bi se pojedini vladari povremeno osamostalili, no onda bi uslijedila strana invazija koja bi dokrajčila taj pokušaj. Tek 1762. dolazi do ujedinjenja pod kraljem Erekleom II. No i to je bilo kratkog vijeka. Već 1783. na obzoru se pojavila carska Rusija, koja je s istočnom kraljevinom Kartli-Kaheti potpisala ugovor o zaštiti. Kada su u idućih 10 godina Turci i Perzijanci dvaput napali Tbilisi i razorili ga, Rusija nije ponudila pomoć, već je umjesto toga anektirala dijelove današnje istočne Gruzije. To je i formalizirano 1800., kada je Kartli-Kaheti službeno inkorporirana u Rusko carstvo, a 1801. detroniziran je i posljednji kralj David Batonišvili. Plemstvo koje se protivilo ukidanju samostalnosti bilo je uhićeno. 
Tijekom 19. stoljeća Rusija je pomalo anektirala i zapadne dijelove današnje Gruzije. Do 1860. čitav današnji teritorij Gruzije ušao je u sastav Rusije. 
Nakon ruske revolucije, u svibnju 1918. proglašena je Demokratska Republika Gruzija. Nova je država odmah zaratila s Armenijom oko područja naseljenih Armencima u južnoj Gruziji. Isto su tako pokušali proširiti i obalu na Crnom moru sve do Sočija. Čitava ta gungula završila je tako da je Gruzija postala britanski protektorat. 1921. Demokratsku Republiku Gruziju napala je Crvena armija, čime je država uključena u Sovjetski Savez, isprva kao dio Transkavkaske SFSR, a od 1936. kao samostalna republika. 
Sovjetskom Savezu Gruzija je dala nekoliko istaknutih ličnosti. Nije niti potrebno spominjati Staljina, kojim ćemo se detaljnije pozabaviti kasnije, no Gruzijci su bili i bivši sovjetski šef tajne policije Lavrentij Berija, kao i Gorbačovljev ministar vanjskih poslova Edvard Ševardnadze. Unatoč tomu, od 60-ih godina dvadesetog stoljeća postojao je jak disidentski pokret za obnovu gruzijske nezavisnosti. 
Stvar je dobila zamah nakon demonstracija koje su se dogodile u Tbilisiju 9. travnja 1989., i u kojima je sovjetska vojska pokušala rastjerati demonstrante, ali je sve završilo stampedom u kojem je poginulo 20 ljudi, a stotine su ozlijeđene. Već ujesen 1989. Vrhovni sovjet Gruzije (koji je bio prvi organ vlasti u SSSR-u izabran na višestranačkim izborima) osudio je sovjetsku okupaciju Gruzije 1921. i zatražio obnovu nezavisnosti. 9. travnja 1991., na dvogodišnjicu masakra u Tbilisiju, Gruzija je proglasila nezavisnost od SSSR-a. Za prvoga je predsjednika mjesec i pol kasnije izabran bivši nacionalistički disident Zvijad Gamsahurdija. Gamsahurdija je zastupao oštru nacionalističku politiku i zalagao se za beskompromisno rješavanje problema u separatističkim regijama Abhaziji i Južnoj Osetiji. Usporedbe radi, oko 30% stanovništva Gruzije su ne-Gruzijci, no Gamsahurdija je aktivno propagirao politiku "Gruzija Gruzijcima". Nakon pola godine, Gamsahurdija je svrgnut, a zemlja je kliznula u građanski rat između Gamsahurdijinih pristaša i protivnika. Gamsahurdija je pobjegao iz zemlje, a vlast je preuzeo Edvard Ševardnadze, bivši sovjetski kadrovik, koji se pokušao agresivno obračunati s Gamsahurdijinom politikom i njegovim pristašama. Gamsahurdija se međutim u ljeto 1993. vratio u zapadnu Gruziju, ondje okupio odane snage, i krenuo u obračun sa Ševardnadzeovom vlašću. Osvojio je nekoliko gradova u zapadnoj Gruziji, no onda je krenuo na Poti, lučki grad o kome ovisi izvozna trgovina Armenije i Azerbejdžana, a bitan je i ruskim interesima. Tada je došlo do unisone potpore Ševardnadzeu od strane susjednih zemalja, Rusija je ponudila i vojnu pomoć ako se Gruzija priključi ZND-u. To je ubrzo i učinjeno, te je uz pomoć ruske vojske Gamsahurdijina ofenziva zaustavljena. Sâm Gamsahurdija pronađen je mrtav tri mjeseca kasnije u ne sasvim razjašnjenim okolnostima. 
Tih je godina došlo i do sukoba s dvjema separatističkim regijama, Abhazijom i Južnom Osetijom. Sukobi su uzrokovali i velika preseljenja stanovništva, pa je tako 250 000 Gruzijaca iseljeno iz Abhazije, a još 23 000 iz Južne Osetije. Te su dvije regije, etnički drugačijeg sastava od ostatka Gruzije, postigle de facto nezavisnost već sredinom devedesetih, zahvaljujući patronatu Rusije. 
Ševardnadzeova vlast bila je obilježena korupcijom, a nakon što je 2003. optužen za izbornu prijevaru izbila je tzv. Revolucija ruža, kojom je smijenjen, a na vlast je došao mladi pravnik Miheil Saakašvili, obrazovan u Americi, koji je zacrtao politički smjer euroatlantskih integracija. Saakašvili se prvo obračunao s Aslanom Abašidzeom, koji je bio guverner jugozapadne gruzijske regije Adžarije, a koji je pokrajinom vladao kao lokalni šerif. Iako je situacija bila na rubu rata, Abašidze se povukao i otišao u azil u Moskvu. Ohrabren tom pobjedom, Saakašvili se odlučio posvetiti dvjema separatističkim regijama. Nažalost, tu je počinio pogrešku. U kolovozu 2008. došlo je do kratkog ali efikasnog rata u kojem je Rusija za kratko vrijeme osigurala granice Južne Osetije, ušla na gruzijski teritorij, zauzela grad Gori i krenula prema Tbilisiju. Istovremeno su blokirali crnomorsku luku Poti i onesposobili gruzijsku mornaricu. Nakon demonstracije sile povukli su se na svoje početne položaje, ali je Saakašvili dobio po prstima i upozoren je da se s Rusima ne igra. 

I tako je danas Gruzija prije svega posvećena čežnji za Europom, koju vjerojatno Gruzija ni ne zanima baš previše, ali i NATO-om, što Rusija teško da će dopustiti. 
Mi smo dakle ušli u zemlju burne prošlosti i relativno mirne sadašnjosti. Kako ćemo u idućih nekoliko dana vidjeti, Gruzija nije tek neka zabačena zemlja negdje u egzotičnim krajevima, već upravo suprotno, može ponuditi mnogo štošta putniku namjerniku. 

Što se gruzijskog jezika  tiče, on, kako sam već napomenuo, pripada kartvelskim jezicima, maloj i izdvojenoj skupini koja nije bliže srodna s nijednom drugom svjetskom grupom jezika. Na dubljoj razini moguće je da postoji srodnost s jezičnim skupinama središnjeg dijela Euroazije: indoeuropskim, uralskim, altajskim i dravidskim. 
Gruzijski jezik (kartuli ena) se, kao i svi kartvelski jezici, piše pismom mhedruli (dosl. "vojničko pismo"), koje se razvilo iz starijeg pisma hucuri ("svećeničko pismo"). Porijeklo tog pisma nije sasvim razjašnjeno, no bez njegova znanja u Gruziji ćete se teško snaći. Stoga sam poduzeo napor da prije puta naučim čitati mhedruli. 
Jedna stvar koju možete mirno ostaviti na granici Gruzije su samoglasnici. Gruzijski jezik voli duge nizove konsonanata (što ste možda već vidjeli iz nekih imena), pa se tako "hvala" kaže gmadlobt, "iskra" je brdzola, a monstruozni oblik gvprckvni znači "vi nas gulite", i osim kao kuriozitet, vjerojatno nikada nije ni izgovoren. 
Usto, gruzijski ima za nas neobičnu vrstu konsonanata, tzv. glotalne okluzive. Izgovaraju se tako da osim redovne artikulacije u ustima treba još proizvesti i dodatnu artikulaciju u grkljanu. To zvuči otprilike kao da si prstima pritisnete vrh vrata s obiju strana i izgovorite P, T ili K. Zapravo, nepažljivom uhu mogu zvučati skoro kao zvučni B, D i G. 

Naravno, unatoč zategnutim odnosima s Rusijom, u Gruziji, kao i bilo gdje u bivšem SSSR-u, ruski je jezik međuetničke komunikacije, i većina ga ljudi znade. U svakom slučaju, mnogo je korisniji od engleskoga.

egerke @ 21:26 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, kolovoz 31, 2012
PETAK 6. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Ustajem negdje oko 9, ali Letica je još u hostelu. Upravo završava s doručkom. Neće stići u Ortaköy, ali će barem pogledati Bazilikinu cisternu i prošetati se malo uokolo. Usput će otići kupiti i karte za bus. Ja bih mu se bio pridružio, ali on žuri, jer neće stići sve pogledati. 

Putem do Cisterne i on slika negdašnji nulti kilometar: 



A onda odlazi u Bazilikinu cisternu. 
Yerebatan Sarnıcı (Potopljena cisterna) najveća je cisterna u Istanbulu, a izgrađena je za vrijeme cara Justinijana, u 6. stoljeću. Gradilo ju je navodno 7000 robova, ima kapacitet od 80 000 kubnih metara vode, a koristila se sve do 20. stoljeća. Okružena je 4 metra debelim zidom od cigle, a svod podržava 336 mramornih stupova. Voda dolazi s brežuljka udaljenog 19 km sjeverno, preko dvaju akvedukata (jedan je onaj Valensov). 
Danas je unutra svega metar-dva vode, ali vrlo je atmosferična: 

 





Stupovi: 





Kapiteli s Meduzinom glavom: 


 




U vodi plivaju ribe:

 

Izvana: 



Mi se isto ustajemo i vrzmamo uokolo, a onda nam u jednom času dolazi poruka od Letice da se požurimo, jer je bus skoro posve pun i neće nam ostati mjesta. Ovi se još tuširaju, pa mu velim da on plati za nas, pa mu mi vratimo, no on nema dovoljno lira.
Požurujemo do Sultanahmeta. Plava džamija: 



Aja Sofija:



Letica nas je pričekao, karte su kupljene, shuttle busa nema, dakle morat ćemo ipak sa stvarima klipsati do kolodvora. No sad imamo nekih 2 i pol sata vremena i imamo slobodan program. Letica će svojim putem, a mi svojim. 
Mi smo otišli u Gülhane, sjeli u kafić s pogledom na Bospor, naručili pretjerano skupi čaj i većinu vremena proveli kunjajući i razgovarajući. Zabilježili smo jedan kapitalac koji je prošao kroz Bospor: 



Potom smo se lagano, s noge na nogu, vratili u hostel.

Letica je imao zanimljiviji itinerer. Rastrčao se po ovom dijelu Istanbula. Prepuštam vas njemu. 

Mezarje kod Sinan-pašine medrese: 


 

 

 
Bajazidova džamija: 

 

Ulaz u Veliki bazar: 



Isti iznutra:
 

 

 




Ćilimi: 



Đinđe:



Otvoreni dio bazara: 


 

 




Nad ulicama obično razvuku ovakve tende protiv sunca:
 




Ulaz u tržnicu začina:



Turci jako vole orašasto voće: 





Slatkiši: 



Začini: 


 


 

Sušeno voće ("turska Viagra"?):

 

Kana: 



Hurme (tj. datulje): 



Yeni cami - portal:


 

 
Pogled na Eminonü:

 

Yeni cami - dvorište: 





Unutrašnjost: 


 








Most Galata:


 
Trg Eminönü: 

 



Tržnica začina izvana: 

 

Te godine Istanbul je bio europska prijestolnica kulture:



 

Ulični život: 

 

Rüstem-pašina džamija - dvorište:


 

 

 

 
Iznutra: 





Opet Eminönü: 



Zastave turkijskih zemalja - slijeva nadesno, Azerbejdžan, Kazahstan, Sjeverni Cipar, Kirgistan, Mongolija (!), Uzbekistan, Turska, Turkmenistan: 



Još jednom Yeni cami:



Pogled na Galatu: 



Most:


 

 

 
Izletnički brodovi, u pozadini Atatürkov most: 

 

I na galatskoj strani: 



Galata: 



E onda je opet otišao do stubišta Camondo, i ovaj puta snimio DEVETNAEST slika istoga.  
Evo jedne zgodne: 



Potom se uputio natrag. Most Galata s druge strane:


 
Gradski brod za Aziju: 

 

Pristanište gradskih trajekata na Sirkeciju: 



Ovi su skočili na ručak: 



Pogled uz Bospor, lijevo je Karaköy: 



Azija: 



Još jednom most: 



Galata i Karaköy: 



Mi smo bili u hostelu kad nam je poslao poruku da "malo kasni, ali stiže". S obzirom da će često tako kasniti, prozvali smo ga Lejtica. 

Kada se napokon pojavio, uzeli smo stvari, odjavili se na recepciji, a onaj mi je tip vratio mojih 10 lira. Laughing 

Još malo dotrajalih zgrada kod našeg hostela: 



Na Sultanahmetu idemo na tramvaj. Gužva je za popizditi, još se ne možemo dogovoriti gdje točno moramo sići za presjedanje na metro. Rekli su nam na stanici Aksaray, ali postoje dvije. Naravno da mi silazimo na krivoj, pa imamo još desetak minuta pješice do prave stanice. Naposljetku kupujemo žetone na automatu i krećemo - no nema Nikole i Hrvoja. Oni se naime još bakću s lovom, izgleda da nemaju dosta sitnoga, nešto im pomaže jedan čovjek. Naposljetku smo svi ušli i spuštamo se u metro.

Izlazimo na autobusnom kolodvoru koji je ogroman i na nekoliko razina: 



Smještamo se kod našeg perona, no busa još nema. U jednom času svi odlaze po vodu, ostajemo samo Hrvoje i ja čuvati stvari. Vraćaju se, ali busa još uvijek ni od korova. Ali zato postoji hrpa prosjaka, svako malo nam neki uleti. 
Napokon evo i busa, super je luksuzan, čak u svakom sjedalu postoji mali ekrančić na kojemu se može individualno pratiti TV program od nekih 6-7 kanala.

Krećemo. Do Trabzona se vozimo 17 sati. Istanbulska zaobilaznica: 


 
Grad se proteže u beskraj na sve strane: 

 



 

Istanbul ima oko 16 milijuna stanovnika. Zanimljivo je i pomalo zastrašujuće da se u njega svakodnevno doseljava 500 novih stanovnika, što znači da godišnje Istanbul proguta jednu Rijeku.

Ovo je Türk Telekom Arena, novi stadion Galatasaraya, tada još u izgradnji: 





I evo nas na mostu Mehmeda II. Osvajača (to je onaj drugi, noviji most preko Bospora). Uloviti Bospor zbog gustog je prometa teško, pa se događaju ovakvi biseri: 



A onda se napokon nešto i vidi. Prema Crnom moru: 

 

Prema Mramornom moru (vidi se drugi most): 



Rumelihisarı u prvom planu: 



Na sredini smo mosta, da se vidi užad:



Zdravo, Azijo: 



Moderni azijski dijelovi grada: 











Popodnevna je špica, ljudi idu doma iz Europe: 



Stajemo na jednom kolodvoru u azijskom dijelu grada. Budući da mi sjedimo na zadnjim sjedalima, a vozač se sparkirao u rikverc do rubnika s kotačima, zapravo visimo u zraku: 



Pristižemo u İzmit, ili Kocaeli, prvi veći grad nakon Istanbula: 



Vozimo se dalje, razgovaramo, no to očito iz nekog razloga smeta tipu ispred nas. Nitko drugi ne razgovara u busu, osim nas. Je li to zabranjeno? Tip stalno nešto prevrće očima. U jednom času se digne i počne se derati na nas na turskome. Mate mu se obrati na hrvatskome, ne pretjerano pristojno, no koristeći dva turcizma: "majmun" i "budala". Stari krene da će odvaliti Mati šamar, u taj čas dođe stjuard i smiruje situaciju. 
Doista ne znam, ali ako dotičnom smeta razgovor, neka si nabavi čepiće za uši. Na kraju se premjestio par sjedala naprijed. 

Ubrzo su krenuli s dijeljenjem čaja i kave. Mi smo prvo uzeli čaj, onda smo shvatili da nakon toga dijele sokove. Komentirali smo kako smo trebali pričekati, no Letica jedini nije imao srama da povrh čaja još traži i Pepsi.

Ovo više ne znam koje je mjesto, ali već smo zagazili u Anatoliju: 



Odradili smo i prvo stajanje, i piš-pauzu. Potom iza mjesta Bolu skrećemo s glavne magistrale koja vodi prema Ankari i krećemo prema Samsunu. Turska autocesta, s karakterističnim jarkom umjesto zelenog pojasa: 



Na televizoru, osim televizije, možete pratiti i kako vozač vozi: 



Lagano pada noć, a mi sve više zalazimo u brda koja Anatolsku visoravan odvajaju od crnomorske obale: 





Sljedeće dijeljenje pića, opet Letica traži Pepsi preko reda. Kako smo stalno gledali riječi iz rječnika, Mate komentira "Letica, evo ti jednog poznatog i prigodnog turcizma - džiber." Laughing 

Još jedno stajanje, a potom je već pala noć. Meni je dosadno, pa sam našao prigodni program - tursko Kolo sreće: 



Treće stajanje, izlazimo svi van. Gledam, ima prodavaonica rahat-lokuma. Pokazujem to Hrvoju, pitam voli li rahat-lokum. On ne zna što je rahat-lokum. Pokušavam mu objasniti, ali na vlastiti užas shvaćam da ni sâm ne znam od čega se točno rahat-lokum radi, iako sam ga puno puta jeo. Srećom, spašava me žena koja nam iz otvorene kutije nudi da kušamo. Hrvoje nije baš oduševljen. 
Da, sada doznah da se radi od škroba i šećera. 

Konačno smo svi pozaspali. U jednom času shvaćam da mi je Letica pošteno zakrmio na ramenu. To treba zabilježiti:



Poslije se naravno nije ničeg sjećao. Ali to ga nije priječilo da kad se probudi opet traži Pepsi. Stjuard je ovoga puta bio neumoljiv: "Yok". Nema više Pepsija. Letica je popio sve zalihe. Zadirkujemo ga da će postati ozloglašen u Metro Turizmu, autobusnoj kompaniji kojom se vozimo (inače najkvalitetnijoj u Turskoj). 

E sad stvarno treba ubiti oko do jutarnjeg dolaska u Trabzon...

egerke @ 20:28 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 30, 2012
ČETVRTAK 5. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Prije ponovnog potonuća u san shvaćam da je već prošla ponoć, što znači da Mati treba čestitati rođendan.

Kada se ponovno budim, već je dan, no nemam pojma gdje smo točno i koliko smo udaljeni od Istanbula. Međutim, izvana dopire poprilično neugodan smrad metana, što znači da se vozimo kroz neko močvarno područje. Kako je prozor blago otvoren, da imamo dovoljno zraka, smrad se osjeća jače. Ujedno me strah da će mi nešto uletjeti kroz prozor direktno u glavu, jer spavam s glavom okrenutom na tu stranu. 
Pomalo se i drugi razbuđuju, a potom se pojavljuje pratitelj i traži da mu damo posteljinu. Dajemo mu posteljinu, što znači da se svi moramo ustati. Osim Nikole. On uopće nije ni spavao na plahti. Nije mi jasno kako mu se ne gadi. 
Vlak ubrzo staje. Primjećujemo komešanje na hodniku. Izgleda da ovdje dosta ljudi izlazi. Gledamo ime kolodvora - Çerkezköy. Čerkesko selo. Netko mi je jednom spomenuo da je ovdje postojala velika čerkeska zajednica. Vidimo vani nekoliko autobusa. Čudimo se da toliko ljudi izlazi u ovom relativno beznačajnom mjestu. Očito se radi o nekoj organiziranoj turi, pa će ih prevesti dalje, valjda na obalu Mramornog mora. 
Onda meni sine - a što ako je pruga zatvorena, a ovo je zapravo nastavak prijevoza do Istanbula? Ma ne, ne može biti, rekao bi nam pratitelj. Ostajemo u vlaku. Onda netko, mislim Nikola, odlazi pogledati uokolo po vagonu i kaže da je sve prazno. Letica pita pratitelja, i on veli da doista trebamo ovdje sići, i da se put nastavlja busevima. Mogao nam je to ranije reći. Izlazimo i dajemo prtljagu u jedan bus, no u njemu više nema mjesta. Tako mi idemo u drugi bus, a prtljaga ostaje u ovome. Valjda se neće razdvojiti... 
Ubrzo krećemo. Koliko uopće do Istanbula? Vidimo tablu na izlasku na autoput - 80 kilometara. Mislio sam da smo bliže... 
Vožnja traje oko sat i pol. Vozimo se blizu obale Mramornog mora, na mjestu gdje su dva manja jezera (limana). Zadnjih pola sata vozimo se praktički kroz najzapadnija predgrađa Istanbula. Pitamo se hoće li nas ostaviti na središnjem autobusnom kolodvoru ili će nas ipak odvesti na Sirkeci. Treba nam Sirkeci, otamo nam je daleko bliže do hostela. 
Prolazimo pored kolodvora, ipak idemo na Sirkeci. Ulazimo u stari dio grada, te se vozimo uz Zlatni rog. Stajemo pored Sirkecija i po izlasku odmah primjećujemo da u gradu vlada strahovita sparina. Vlaga se približava 100%, a tek je jutro. 

Potom odlazimo u zgradu kolodvora, kako bismo upitali hoće li se zatvor pruge raščistiti do časa našeg povratka, 21. kolovoza. Vele nam da neće, da se i na povratku prijevoz organizira autobusima. Po povratku u Zagreb doznat ću da se radilo o urušavanju tunela, te da to nisu bili tek radovi na održavanju pruge.
Prigradski vlakovi sa Sirkecija voze. Ovako izgleda unutrašnjost tog prilično malog kolodvora: 



Naravno, dominira Atatürk i njegovo "Ne mutlu Türküm diyene" (Kako je sretan onaj koji može reći "Ja sam Turčin".). Ta rečenica ima smisla kada se zna da je u Atatürkovo doba Turci bio naziv za običan puk, dok je plemstvo i elita za sebe rabila naziv Otomani. Atatürk je u biti razvio svijest o tome da turski identitet nije nužno identitet plebsa, već identitet iskonskog, neiskvarenog naroda. Od sramotne odrednice, Turčin je u Atatürkovo doba postala pozitivna i poželjna osobina. 

Penjemo se prema Sultanahmetu. Budući da nakon dvije noći u vlaku nisam htio riskirati još i tumaranje po gradu u potrazi za hostelom, odlučio sam preko Hostelworlda rezervirati smještaj u jednom hostelu. Mate je, kada sam ga pitao da li da rezerviram, rekao "Ma bit će mjesta." Naravno da u onome na koji je on mislio (onom od prethodne godine) nije bilo slobodnog mjesta (što sam utvrdio provjerom na netu), pa sam rezervirao jedan drugi hostel. Bio je relativno jeftin, 11€, imao je dobre kritike, i nalazio se odmah ispod Plave džamije. Upućujemo se tamo već poznatim putem. Dečki još usput staju promijeniti novce. Ja tražim bankomat. 

Ovo je Bâb-ı Âli, iliti Visoka Porta: 



Iza ovih vrata je zgrada u kojoj je stolovala vlada Otomanskog carstva. Običaj je naime bio da se poslanici koji su išli na audijenciju dočekaju na ulaznim vratima čitavog kompleksa, pa je tako to postala metonimija za čitavu vladu. 

Plava džamija: 



Nakon nekih desetak minuta hoda nalazimo i naš hostel, Anzac Wooden House, koji je smješten u jednoj od tipičnih staroistanbulskih drvenih kuća. Ulazimo unutra, na recepciji nema nikoga. Čekamo nekih 5 minuta, nitko se ne pojavljuje. Naposljetku s gornjeg kata dolaze jedan mladić i djevojka. Kažemo im da imamo rezervaciju, preko Hostelworlda, oni gledaju, nema ništa zapisano. Ali imaju mjesta. Pozivaju nas da se smjestimo u potkrovlju, gdje je kuhinja, dok se to sa sobom ne sredi. Odlazimo gore, uzimamo si čak i čaj. Tu Letica pokušava komunicirati na turskome, no to završava otprilike kao prošlogodišnja Nikolina epizoda sa saç kavurmom. Naime, pitao je je li šećer besplatan, i to na način "Şeker caba?" Iako "caba" znači "besplatno" (to je naše "džabe"), u ovom se slučaju koristi "bedava" (iliti naše "badava"). Iako nije bilo posve nerazumljivo, lokalcima je to bilo smiješno.
U taj čas dolazi onaj dečko s recepcije i veli da trebamo platiti sobu. U redu. No ispada da treba platiti punu cijenu, iako je prilikom rezervacije meni s kreditne kartice već skinuto 10% ukupne cijene (znači, ja sam već platio nekih 7€, i trebao bih platiti samo 4€). On tvrdi da njima nije ništa pristiglo na e-mail i neka im pokažem svoju potvrdu. Ja potvrdu naravno nemam, dosada je to s rezervacijama uglavnom funkcioniralo, nisam doživio da me bijelo gledaju kada bih rekao da imamo rezervaciju. Štoviše, u Rumunjskoj su mi odmah znali i ime. 
Ispada da tip zapinje s engleskim, pa predlažem Mati da mu prevede na turski što mu hoću reći. Ovaj odgovara Mati na turskome, no Mate sada započinje razgovor s njime, umjesto da mi prevede ono što mi ovaj kaže. Trebam ga kao prevoditelja, ne kao pregovarača. Na kraju mi Mate kaže ono isto što sam već čuo od ovoga: "Kaže da njima ništa nije stiglo i da trebamo platiti punu cijenu." Na kraju smo se dogovorili ovako: ako ja njemu pokažem potvrdu o rezervaciji, on će mi vratiti novce. Lukavac zna da ja potvrdu nemam i tako će dobiti punu cijenu, a to što je sustav meni s kartice skinuo 7€, koga briga.
Ionako trenutno nemam novce, pa će mi ih posuditi upravo Mate. Moram dignuti lire, imam samo neku siću od prošle godine.
Smještamo se u jedan dormitorij u prizemlju, pored je i kupaonica, talijanskog tipa (nema tuš-kade, nego je čitava kupaonica zapravo tuš-kabina. Tuširamo se, odlazimo još i na internet i potom smo spremni za šetnju. 

Ulica pred našim hostelom: 



Odlazim do bankomatâ nedaleko Aje Sofije. Tamo ih je nekoliko, pred jednim nema reda. Guram karticu unutra, potom se ekran bankomata samo u jednom času ugasi. Stišćem mahnito gumb za prekid, ali ništa se ne događa. Što sad? Nije valjda krepao? Nije mi pojeo karticu? Okrećem se i vičem to dečkima. Mate se oduševljeno smije, kao da ga to upravo zabavlja, iako mu treba biti jasno da neće dobiti povrat duga ako ja ostanem bez kartice. Nasreću, bankomat je ipak ispljunuo karticu. Uzimam ju i prelazim na drugi bankomat. I taj je ćudljiv. Na trećem napokon uspijem dignuti željeni iznos, 500 lira. 

Sad konačno svi imamo novce i možemo se uputiti u šetnju, a i nešto pošteno pojesti.

Letica je predložio da odemo u sjeverni dio starog Istanbula, tj. kvartove Fener i Fatih. Tamo nismo bili lani, pa prihvaćamo. Dotamo prolazimo pred zgrade sveučilišta: 



Uputili smo se prema Sulejmaniji, a potom Daniel predlaže da skrenemo u kompleks sveučilišta. Mate mu kaže da se ne može proći unutra, no Daniel tvrdi da može. Hajdemo onda vidjeti kako to izgleda iznutra. Središnja zgrada: 



Pred kojom je naravno Atatürk:

 

U središnjoj zgradi nekoć se nalazilo otomansko ministarstvo rata. 

Tu sad započinje moja muka čitavog tog dana. Naime, iako je Daniel nosio čak dva fotoaparata, u tu šetnju nije ponio nijedan. Jedan mu je javljao da mu je kartica puna nakon što je okinuo jednu sliku, iako je bio siguran da ju je formatirao. Drugi fotić nosio je reda radi na put, jer je tvrdio da nije dobar za slikanje. Stoga me zamolio bih li mu mogao "posuditi par slika". Ja sam to shvatio na način da okinem par kadrova koje on odabere, a koje sâm ne bih slikao. On je međutim imao u vidu da mu posudim fotoaparat da on okine pokoju sliku. Sve to ne bi bilo toliko grozno i naporno da on nema potrebu okidati prečesto, i to one, što bih ih ja nazvao, "National Geographic fotografije", u kojima obično slika ljude, svakodnevni život i slično. Mene je prvenstveno bio strah da mi se ne isprazni baterija od tolikog slikanja, jer ipak je on u jednom danu poslikao koliko ja u 4 dana, a isto sam se tako bojao i da mu čitav fotić ne ispadne, jer ga nije nosio vezanog oko ruke...jednostavno, čovjek koji može ostaviti svoj novčanik u vlaku, dovoljno je smeten da i nehotice ošteti tuđi fotoaparat. Ja sam ipak najmirniji kad je on kod mene u torbici.

Na drugoj strani kampusa puca pogled na Sulejmaniju:



Uspjeli smo nekako izaći iz kompleksa sveučilišta, i ulazimo u vrt Sulejmanije. I dalje ju obnavljaju, tako da i opet nećemo uspjeti ući. No u vrtu se nalazi groblje: 

 

kao i dva turbeta (mauzoleja). U prvome od njih počiva sultan Sulejman Veličanstveni, njegova majka Dilaşub Saliha, sestra Asiye i kći Mihrimah: 

 

 

Impresivan svod: 



U turbe smo ušli samo Letica i ja. Ovu trojicu to ne zanima. Hrvoje čak i kaže kako je on "odavno raskrstio s interesom za kulturu". Mate je vjerojatno već ranije bio unutra, a Nikoli se, po običaju, ne da. 

Detalj jednog nišana (nadgrobnog spomenika) u vrtu: 



U drugom turbetu pokopana je Rokselana, tj. Hürrem Sultan, ili Karima, četvrta Sulejmanova konkubina: 



Iako joj pravo ime nije poznato, vjeruje se da se zvala Aleksandra Anastazija Listovska. Rođena je u gradu Rohatinu, u današnjoj zakarpatskoj Ukrajini. Nadimak Rokselana jednostavno znači upravo njeno porijeklo - Rusinčica. Kao tinejdžerka je dovedena kao robinja u Istanbul, gdje ju je kupio sultanov prijatelj Ibrahim-paša i darovao ju Sulejmanu za harem. Vedra i lijepa crvenokosa djevojka ubrzo je zapela za oko sultanu, a njen bistar um i sklonost umjetnosti učinili su da mu ubrzo postane više od priležnice. Sultan i Rokselana bili su prije svega prijatelji, te je Sulejmana za nju vezalo nešto mnogo više od puke privlačnosti. Kraće rečeno, zaljubio se u nju, učinio je slobodnom, te se vjenčao njome, postavši tako prvi sultan u 200 godina koji je imao suprugu. 
Unatoč silnom rivalstvu ostalih priležnica, Sulejman je Rokselani ostao vjeran do njene smrti, a iako ju je nadživio za 8 godina, nikada se više nije vezao ni za jednu drugu ženu. Rodila mu je petero djece, od kojih je jedan, Selim (zvan Pijanica), postao Sulejmanov nasljednik. Usto je bila sposobna žena, koja je često savjetovala svog supruga u donošenju važnih političkih odluka. Bavila se i filantropskim radom, davši izgraditi nekoliko džamija, medresa, bolnicu za žene, te javnu kuhinju za siromahe u Jeruzalemu.

Preko puta Sulejmanije nekoliko je restorana, pa ćemo tu nešto zameziti. Konobar nam predlaže jedan miks od svih jela na meniju, a za Hrvoja vegetarijanski miks. Uz to uzimamo još i cacik (hladnu salatu od jogurta s krastavcima i češnjakom), i to je bio najbolji cacik koji sam ja u životu jeo, u svim ovim putešestvijama Balkanom i okolicom. 

Potom odlazimo još nešto popiti u onu vrtnu čajanu gdje smo i godinu ranije ohanuli: 


 
I dalje nemaju salep. Uzimam stoga neku limunadu, dečki uzimaju čaj od jabuke. Na zidu vise velika turska i turkestanska zastava: 

 

Sada ćemo se zaputiti konačno prema Feneru i Fatihu. U ovom dijelu grada ima puno napuštenih kuća. Mnoge su od njih drvene:
 


 

no neke i nisu:



Potom dolazimo do džamije Şehzade, još jednog uratka mimara Sinana: 



Ova se džamija smatra prvim velikim Sinanovim djelom, ujedno je i jedan od prvih spomenika klasičnog otomanskog stila. Dao ju je izgraditi Sulejman Veličanstveni u čast svog sina Mehmeta, koji je umro od boginja s 21 godinom (po službenoj verziji). 

Iznutra: 



Ova dvojica su se izvalili i divane - mislim da su Francuzi: 



Baš komentiram kako mi džamije zbog tog tepiha izgledaju puno toplije od crkava. 

Nije mi poznata svrha ove niše pored vrata: 



Šadrvan: 



Prolazimo kroz parkić, a potom izlazimo kod Valensovog akvedukta:


 
Ovdje će Letica okinuti jedno 5 slika, pa će onda valjda probirati najbolju. 
Kao što mu i ime kaže, akvedukt je izgradio rimski car Valens u 4. st. po. Kr. Sačuvan je skoro čitavom duljinom, fali mu samo 50 metara od ukupno skoro kilometra duljine. Koristio se skroz do 20. stoljeća, za prijenos vode do centra grada, gdje se nalazila velika cisterna (Yerebatan Sarnıcı). 
Pogled s druge strane (istanbulski taksiji u prvom planu): 

 

Idemo poprijeko prema idućoj džamiji. Ovaj dio grada zove se Fatih, u prijevodu "Osvajač", a dobio je ime po džamiji koju je izgradio sultan Mehmed II Osvajač (koji je i zauzeo Carigrad i pretvorio ga u Istanbul). Nekoć je bio četvrt srednje klase, no s vremenom je sve više postao radnička četvrt, budući da se stanovništvo srednje klase iselilo u predgrađa, obično na azijskoj strani grada. Usto je poznat i po relativno konzervativnoj vjerskoj atmosferi. 

Nekoliko Letičinih "National Geographic fotografija" gradskog života u Fatihu: 







Karakteristične gradske kuće srednje generacije. Obično su uske i visoke (slične onima u Nizozemskoj, npr.), a zanimljivo je da vrlo često svaka kuća ima ime: 



Iz malo veće blizine: 

 

Dolazimo do džamije Fatih, no prije toga ćemo otići u dvorište iste, gdje se nalazi turbe Mehmeda II. Osvajača i njegove žene Gülbahar Hatun:



Dok smo bili unutra (jasno, opet samo Letica i ja), javlja mi se mobitel. Opća bruka, budući da piše da mobitel treba isključiti na ulazu, no tko bi si mislio. Još je zanimljivije od koga je poruka. Od Hostelworlda. Potvrđuju moju rezervaciju hostela Anzac Wooden House... Sjajno, izgleda da ću onom muljatoru ipak imati što predočiti. 

Rub krovića na turbetu: 



Čini mi se da se ovaj moli, sudeći po položaju (jasno, Letičina slika): 



Džamija je dakle izgrađena sredinom 15. stoljeća, na ruševinama bizantske crkve Svetih Apostola. Čitav džamijski kompleks protezao se sve do Zlatnog roga i obuhvaćao je 8 medresa, knjižnicu, bolnicu, ubožnicu, karavanseraj, tržnicu, kupalište, osnovnu školu i javnu kuhinju. Kompleks je oštećen u potresima 1509., 1557. i 1754., nakon čega je svaki put obnavljan. No 1766. nije mu bilo spasa. U potresu je džamija posve uništena, urušila se glavna kupola, te je pristupljeno izgradnji nove džamije, koja je otvorena 1771. 

Džamija iznutra (nije bogznakakva slika): 

 

Dvorište iza džamije (Letica): 





Voćarna pored:

 

Zlatarne: 



Sad smo već ušli u Fener. Fener (na grčkome Fanari, "svjetiljka") dio je Istanbula u kojem je nakon pada grada pod Turke nastavila živjeti grčko stanovništvo. Sve do danas u Feneru se nalazi sjedište vaseljenskog (ekumenskog) pravoslavnog patrijarha, te se kojiput izraz Fener koristi na način na koji se Vatikan koristi za Rimokatoličku crkvu. Grci iz Fenera nazivani su Fanariotima. Fanarioti su odigrali važnu ulogu u otomanskoj povijesti Balkana, budući da su bili vješti trgovci i diplomati, koje je Tursko carstvo često rabilo kao svoje poslanike i zastupnike interesa na Balkanu. Najveću su ulogu odigrali u Vlaškoj i Moldavskoj, gdje su činili političku elitu.

Svjetovno i duhovno: 



Radi se o džamiji Yavuza Selima, drugoj najstarijoj carskoj džamiji u Istanbulu. 
Unatoč Grcima, ovo je također konzervativan muslimanski kvart: 



Dvorište džamije: 



Sama je džamija izgrađena 1522., za Sulejmana Veličanstvenog. 

Iznutra:

 

Iza džamije je terasa s koje puca prekrasan pogled na Zlatni rog i novije dijelove grada u daljini: 



 

Prema Galati i Bosporu: 



Još jednom džamija: 

 

Silazimo od džamije prema obali Zlatnog roga. Ipak nećemo direktno. Jedna od ulica: 



Vijećamo kamo ćemo: 



Već smo počeli privlačiti čudne poglede. Naposljetku krećemo dalje. Istanbul je sav zbrda-zdola, pa se stalno nekamo penjete ili spuštate: 



Građevina na vrhu je pravoslavna gimnazija:



Iako druga najveća grčka škola u Turskoj, danas ima samo 12 učenika i 4 nastavnika. Škola je sekularna, u potpunom skladu s turskim nastavnim programom, ali s dodatnim satovima grčkog jezika, književnosti i religije. 

Ulica u Feneru: 



I ovdje ima dosta napuštenih dotrajalih zgrada: 



Iduća je postaja zgrada Patrijaršije. Nitko nas ništa nije pitao na ulazu, pa smo tako uletjeli unutra. U tijeku je liturgija. Tri svećenika jednoglasno mole, a u klupama sjede tri monahinje. Svećenici su se malo lecnuli kada su vidjeli nas petoricu da ulazimo, ali su nastavili s molitvom. 
Crkva iznutra: 



U jednom je času još jedan izvirio iza ikonostasa:



Patrijaršijska bazilika Svetog Georgija izvana: 

 

A ovo je očito zgrada Patrijaršije:



Izgleda kao da je Patrijaršija dobila minaret: 

 

Ovo se dogodi kad svaka zgrada želi imati pogled niz ulicu:


 
Još malo fenerskih ulica: 





(gimnazija na vrhu) 



Totalno ruševan balkon: 



Sada ulazimo u Balat. Za razliku od Fenera, gdje su Grci, u Balatu su (bili) Židovi. Danas ih je ostalo još jako malo. 

Letičine ulične scene: 



Nalazimo i sinagogu, tj. ulaz u njen kompleks. Evo da vidite razliku kako isti motiv slikam ja: 



i Letica: 



Dok se ja trudim da na slici NEMAM ljudi (tj. napraviti dokumentarističku sliku), on obavezno ulovi nekoga, a glavni objekt na slici stavi negdje izvan fokusa. Malo niže ćete vidjeti zoran primjer.

Naravno, radi se o sasvim legitimnom pristupu, razlika je samo u našim gledištima na ulogu fotografije. Ja dok putujem već u glavi slažem putopis i želim imati dokumentarističku fotku, dok je Letica zaigraniji.

Balat je već poprilično siromašna radnička četvrt, iako je u centru grada. Kuće su trošne i često ruševne. Neke su već srušili i sada čekaju izgradnju novih. Pustimo malo da to naš fotograf zabilježi:



 





Ovaj tip ga je zamolio da ga slika. Gledajte kamo ga je smjestio: 



Još ulica: 



 



A malo i naših junaka: 





Napokon smo izbili na obalu Zlatnog roga i njom ćemo se vratiti nazad. Preko puta je brodogradilište: 



(obratite pažnju na ovu malu lijevo na slici, ubrzo će postati bitna) 

Pogled uz Zlatni rog: 



E sad. Letica je odmakao naprijed i fotkao ovo na slici. Mi smo malo zaostali. Dok sam se ja približavao, ona mala me počela dozivati i tražiti novac. Ja sam ju uredno odignorirao, no ne i Hrvoje. Upustio se u neku vrstu razgovora s njom. Ne znam više što joj je govorio, tek je rekao da je stekao dojam da se mala (a ima nekih 10 godina, maksimalno) pokušava prostituirati, ako joj netko ne da novce kao običnoj prosjakinji. Navodno je napravila neku gestu kao da se nudi. 
Uglavnom, mi smo sjeli malo se odmoriti, a mala se i dalje drži Hrvoja. Već ga zezamo da je pedofil. Ona pita i nas ostale za novac. Mate veli da Letica nema novca. Nema ni novčanika. Ostavio ga u vlaku, budala - kaže joj Mate. 

Evo nas u pedo-idili: 



Na drugu stranu, pogled prema pravoslavnoj gimnaziji, i ispod nje bugarskoj pravoslavnoj crkvi: 



Niz Zlatni rog:



Napokon smo se otarasili male i krećemo dalje. Klinci se kupaju u Zlatnom rogu: 



Bugarska pravoslavna crkva Svetog Stefana: 

 

Crkva je zanimljiva jer je izgrađena od - lijevanog željeza. Naime, nakon što je prethodna drvena crkva izgorjela, a s obzirom na nedovoljno jako tlo, koje ne bi izdržalo beton, odlučeno je da se izgradi crkva od prefabriciranih dijelova koje je proizvela bečka kompanija Waagner. Dijelovi su potom brodom transportirani Dunavom i Crnim morem do Istanbula, gdje je crkva sastavljena i posvećena 1898. 

Još jedna slika: 



Tri minareta gotovo u liniji: 



Obala uopće nije obzidana, i za plime se more prelijeva po šetalištu: 



Kao npr. ovdje: 



Tu su i tradicionalni ribiči: 



Ulični prodavač: 



Ovo naprijed desno je simit, posebna vrsta turskog pereca. U Srbiji ga zovu đevrek.

Iako je Zlatni rog odvratno prljav, klinčadija se kupa u njemu. Skaču s privezanih brodova, plivaju u nafti... 
Letica i Nikola su skinuli majice i tako šeću uokolo. To inače nije osobito neuobičajen prizor u Istanbulu. Ali su zato kratke hlače čudne.

Prelazimo Atatürkov most (naprijed je Nikola):



Letica slika ribiča: 

 

Pogled prema Feneru - džamija Yavuza Selima dominira:



Uz Zlatni rog: 



Tu je Letici palo na pamet da bismo možda mogli prijeći na drugu stranu mosta. E, ali to je most s četverotračnom cestom na sebi. "Pa šta ima veze", veli Letica. Velim mu da mi da onda fotoaparat, ako ga zgaze, da barem fotoaparat ostane cijeli. "Ali kako ću onda fotografirati?", veli on i zaputi se preko. Mogao si si uzeti svoj fotoaparat, pa izigravati kaskadera. 

Mi nastavljamo istom stranom, ali on slika Sulejmaniju:



I Yeni cami na Eminönüu, sa stajalištem brodova za ture Bosporom: 



Galatska strana:

 

I njegova strana mosta: 



Vodoskok u Zlatnom rogu: 

 

Evo da vidite kako izgleda most. Isprika, nije četverotračan, nego šesterotračan: 



Na kraju mosta shvaćamo i mi da nema prolaza ispod mosta, i da, ako želimo doći na Letičinu stranu, i mi trebamo pretrčati. Srećom, promet je dovoljno gust da automobili mile, pa se možemo progurati između njih. Ipak, nije baš blistavo. 
Sad prolazimo kroz obalni dio Galate. Idemo do kule Galata. Već nas bole noge od hodanja, a gore se treba penjati. Mate predlaže da odemo uspinjačom, ali Letica inzistira da želi vidjeti stepenište Camondo, koje je izgradila bogata istanbulska sefardska obitelj. Stubište je lijepo, jer se u biti sastoji od dva usporedna stubišta, koja iz visine izgledaju kao dvije sinusoide. Evo ga:



Opalivši ovu (doduše, ne baš najbolju) fotografiju smatrao sam da je to dovoljno i za Leticu, no on me moli da mu posudim fotoaparat. "Kaj će ti, slikal sam ja?" "Ma hoću još koju sliku..." "Pa dobro, koliko još?" "Ma daj još dvije." "Evo ti, ali stvarno, samo dvije." 
On slika, vrzma se uokolo, nekako mi se čini da neće slikati samo dvije. Nakon nekih tri minute sam već poprilično iznerviran, uzimam mu fotoaparat i velim da je to to. Što je danas snimio, snimio je, već mi je lagano pun kufer. Provjeravam slike, snimio ih je DESET. Deset slika jednog te istog stepeništa. Eh, gdje su oni divni dani kad su filmovi imali 36 slika, pa si dobro razmišljao hoćeš li u jednom gradu opaliti tri slike, a ne da se danas nemilosrdno peglaju kartice... 
Ja stvarno ne volim kad me netko mulja da bi ishodio ono što želi. Prvi mi je poriv bio da mu od tih deset slika obrišem osam, kako bih ga naučio pameti, ali onda si mislim pusti ga. Ionako mu više neću dati fotoaparat, pa neka stekne osjećaj za mjeru. 

Evo još točno dvije slike tog čuvenog stepeništa:
 


 

I konačno dolazimo do kule Galata:

 

Tu je i česma: 



Mate i ja odlazimo kupiti nešto za popiti, ostalima kažemo da smo u dućanu. Obavljamo svoje, vraćamo se, a ovih ni od korova. Vraćamo se do kule Galata, nema ih ni tamo. Sjest ćemo i pričekati ih. Ubrzo Mati dolazi poruka, no to je samo još jedna čestitka za rođendan. Ne da mi se slati im poruku, u inozemstvu smo. Na kraju im ju ipak moram poslati jer ih nema već desetak minuta. Šaljem im lokaciju, potom se pojavljuje prvo Letica, a onda i ova dvojica. Naravno, Nikola je od prošle godine uspio zaboraviti o kojem je dućanu riječ, iako smo i lani bili unutra, mislim čak sva trojica. I tako su se oni čudili kamo smo mi tako brzo nestali.

Sada ćemo na İstiklâl Caddesi: 



Tu ćemo se naravno počastiti dondurmom, uz sav ritual koji uz to ide (izmicanje korneta, kuglice i sličnog). Ovaj sam puta bio lukaviji i uhvatio sladoledara za šipku kojom mi je pružio sladoled. No cijena je lopovska - 12 lira, tj. 6€ za tri kuglice. Tko zna, možda je to cijena za one koji ga zafrknu... 

Hodamo kroz vrevu glavne ulice, pokušavajući se ne razdvojiti. Nije nam uspjelo - izgubili smo Leticu. On je naravno u jednom času samo nestao. Naposljetku ga vidim, srećom da je visok, pa strši iznad mase. Otišao je naime na drugu stranu ulice i kupio si još jedan sladoled. 

U jednoj pokrajnjoj ulici je grčka pravoslavna crkva Svetog Trojstva (Aja Triada): 



A tu je i nostalgijski tramvaj koji vozi gore-dolje od Taksima do Tünela: 



Evo ga na Taksimu:



Spomenik Atatürku na sredini Taksima: 



Vidimo nekog tipa s majicom "Armenia". Mislimo da je armenski turist i da mu uletimo s time da idemo u njegovu zemlju...a onda zaključimo da nema valjda toliko blesavih turista koji uokolo hodaju s majicom na kojoj imaju ime vlastite zemlje. Očito ni taj dakle nije Armenac. 

Sjedamo malo u parkić iza Taksima. Nikola, Letica i ja na jednu klupu, Mate i Hrvoje na drugu. Jasno je o čemu će oni razgovarati. Laughing 
Nikola drijema, on se nikada ne može naspavati kada se nekamo putuje noću. To ga ne sprečava da zagovara putovanje noću čak i kad ono nije prijeko potrebno. 

Nakon dvadesetak minuta odlučujemo se uputiti prema hostelu. Usput stajemo kupiti vode. Opet nam se događa ista stvar koja se Mati i meni dogodila već u onom prethodnom dućanu. Mati tamo blagajnik nije htio prihvatiti kovanicu od jedne lire. Govorio je "Problem!". Na kraju mu je Mate dao drugu. Ja sam sugerirao da je možda nevažeća, ali je Mate rekao da nije, da on nema starih lira. No u ovom dućanu opet ista stvar. Ja plaćam, a ovaj mi veli "Problem!". Sada Mate na turskom pita u čemu je problem. Ovaj mu veli da je ta kovanica nevažeća. I Mate opet veli "Otkud meni nevažeća kovanica ako sam u Tursku došao bez kovanica?" Nato mu ja velim da sam mu ja jutros vratio 4 lire u kovanicama. A ja sam u Tursku došao s kovanicama... Mate naravno odmah mene napada, da sam ga namjerno zeznuo. A ja pojma nisam imao... Zadržat ću ipak te kovanice, možda ih uvalim negdje dok nitko neće gledati, npr. na onim tanjurićima gdje se ostavlja novac za plaćanje WC-a (kasnije će se ispostaviti da toga u Turskoj nema - vjerojatno bi svi pokrali novac - tako da te kovanice još uvijek imam). 

Spuštamo se do Tophanea i idemo na tramvaj. Na stanične se platforme može ući jedino kroz barijere, ili ih zaobići po kolosijeku. Inače je to nemoguće, jer kraj barijere stoji čuvar. No na jednoj strani ove stanice nije stajao, i tako smo se prošvercali. Klimatizirani tramvaj nam je ugodan nakon cjelodnevne sparine. Izlazimo na Sultanahmetu, Nikola će uzeti još neki kebab. Dok čekamo, nailazi grupica Makedonaca. 
Vraćamo se u hostel. Ja prvo odlazim pronaći onog tipa i pokazati mu SMS potvrde. On se opet izvlači, tvrdi da i dalje nisu ništa dobili. Nije mene briga jesu li oni nešto dobili, bitno je da sam ja dobio dokaz da ne lažem. Prvo mu sâm pokušavam reći na engleskom, onda opet zovem Matu da mu pojasni na turskom. Opet isti prizor, Mate umjesto da mi prevodi upada u diskusiju s njime. Frajer se drži kao da mu to sve očito ide na živce, ima upaljen Facebook i chat na laptopu i očito mu se ne da sada još meni vraćati novce. Na kraju mi veli da mu dođem sutra ujutro, i onda će mi ih vratiti. 
Mi smo našli neki Lonely planetov vodič po Turskoj, pa razmišljamo kako najbolje urediti sutrašnji dan, tj. kada krenuti, kako bismo sve stigli. Nakon vijećanja odlučujemo se ipak za izravni bus iz Istanbula za Trabzon (mislili smo ići preko Ankare, ali ne bismo baš ništa uštedjeli, dapače), tako da idemo busom koji u pola 4 kreće iz Istanbula. Imamo slobodno jutro, Letica ima svoje planove za sutra. 
U našoj sobi su i neki Slovenci, a to smo skužili tek kad je cura, pokušavajući proći između nas, rekla "Samo malo". Oni su bračni par, a sad se vraćaju doma, obilazili su malo Tursku. 

Letica i ja ćemo se otići još prošetati, ostatak je preumoran. On je želio otići skroz do Ortaköya, zanima ga tamo jedna džamija i jedna ribarnica. Nažalost, prekasno je, a on se planira već u 7 dignuti da sve stigne. Tako ćemo se ipak samo prošetati do Eminönüa. 

Plava džamija noću: 

 

Aja Sofija noću: 



Usput još odlazimo pogledati u poslovnicu autobusne agencije na Sultanahmetu. Zanima nas kada rade sutra, tako da si možemo sve isplanirati. Navodno imaju i svoj shuttle bus sa Sultanahmeta do kolodvora, tako da se ne moramo patiti s metroom. Potom poprečnim ulicama odlazimo do Sirkecija i zatim na obalu. Letica će ovdje uzeti jedan balık ekmek (kruh s ribom). To je jedan od rituala u Istanbulu, uzeti sendvič s ribom. Pečenu ribu prodaju direktno s broda. Ja ću preskočiti. Niti sam ljubitelj ribe, a pogotovo ove, za koju ne znam odakle je, a sigurno nije iz baš čiste vode. 
Uzet ću međutim neke kolače s obližnjeg štanda.

S ovog broda prodaju ribu: 



Most Galata i kula Galata noću: 

 

Restorani na mostu Galata: 



Yeni cami noću: 



Nismo išli dalje od mosta Galata, bilo je već kasno, a željeli smo još sjesti u jednu slastičarnicu kraj Sirkecija. Ja sam uzeo zerde, puding od riže sa šafranom, a Letica isto neku vrstu sütlaça (riže na mlijeku). 
Napokon, nakon ovog hiperdugog i napornog dana, upućujemo se prema krevetu. Našem prvom na ovom putu.

egerke @ 20:27 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 29, 2012
SUBOTA 15. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dobro smo se naspavali, iako smo mogli i dulje. Ustajemo i vrijeme je za jutarnju šetnju. Stvari možemo ostaviti u sobi do 12. Odmah iza ugla je čanakalska sahat-kula:



A ovo je pogled prema Europi:



Na obronku brda nalazi se veliki natpis, koji u prijevodu glasi: "Stani putniče! Ovo tlo po kojem nesvjestan gaziš, mjesto je gdje je potonula jedna era. Pokloni se i slušaj, ovaj tihi humak je mjesto gdje kuca srce nacije."
Bitka za Galipolje jedna je od najpoznatijih i najkrvavijih bitaka Prvog svjetskog rata. Zajedničke snage Francuske i Britanskoga imperija napale su ovaj turski poluotok kako bi uspostavile kontrolu prolaska kroz Dardanele i potom imale otvoren put prema Istanbulu. Ujedno, takav bi razvoj stvari pomogao lakšu dostavu namirnica Istočnom frontu, jer su Njemačka i Austro-Ugarska blokirale kopneni pristup. Sam prolaz prvo se pokušao osigurati pomorskom bitkom u zimi 1915., ali zbog snažnog otpora turske mornarice i velikih gubitaka Antante, odlučeno je da se ide na invaziju, kako bi se onesposobila turska artiljerija. Iskrcavanje je započelo 25. travnja 1915. Otpor Turaka, kojima je zapovijedao Mustafa Kemal-paša, bio je herojski. Bitka za Galipolje trajala je 9 mjeseci, u vrlo teškim vremenskim uvjetima, napose ljeti (uslijed užasnih vrućina i velikog broja poginulih, rojevi muha prenosili su zarazu, nastala je epidemija dizenterije, a bilo je i malarije). Nakon što je 6. siječnja 1916., poslije otvaranja Solunskog fronta, naređena evakuacija, broj poginulih na objema stranama dosegao je 130 tisuća ljudi, dok je ranjenih bilo 237 tisuća. Bio je to jedan od najvećih fijaska Antante u Prvom svjetskom ratu, a u Turskoj je označio početak uspona Mustafe Kemal-paše. Ujedno, kako tvrdi Churchill, moguće je da je takav razvoj događaja ubrzao i pospješio turski masakr nad Armencima, koji je bio izveden pod izlikom da su Armenci kolaboracionisti s Rusima. U masakru i prisilnim marševima pobijeno je oko milijun i pol Armenaca, a ostatak se iselio u zapadnu Europu (uglavnom u Francusku) i Ameriku.
Što se Galipolja tiče, ono je sveto i za Turke, ali i za Australce i Novozelanđane, koji su ponajvećma ostavili svoje kosti na tom poluotoku.

Razmišljamo o tome kako je Prvi svjetski rat bio posve besmislen. U Drugom svjetskom ratu postojao je realni faktor opasnosti, Hitler, nacizam, tako da je barem za Saveznike taj rat bio dijelom i obrambeni, ali Prvi svjetski rat bilo je najobičnije ginjenje za imperijalističke zahtjeve, na kojoj god strani.

Pogled na Kilitbahir, europski dio Çanakkalea:



A tamo u daljini otvara se izlaz u Mramorno more:



Nova tema razgovora je egipatsko sužanjstvo Hebreja. Kažem kako sam pronašao podatak da je Imhotep, savjetnik faraona Zosera (to je onaj koji je izgradio prvu piramidu), možda u biti biblijski Josip. Mate u to ne vjeruje, ne vjeruje da je uopće postojalo ikakvo sužanjstvo, jer povijest navodno ne bilježi nikakvu migraciju stanovništva tih razmjera u to doba. Kažem mu da su čak i arheolozi u Akapskom zaljevu, na mjestu koje čini neku vrstu plićega praga dubine od 25 metara, u odnosu na dubinu s obiju strana toga praga koja je preko 100 metara, pronašli ostatke kotača kola za kakve se vjeruje da su ih koristili Egipćani u to doba. To bi predstavljalo dokaz da se doista dogodila neka vrsta prijelaza Crvenog mora po suhome, naravno ne nužno s biblijskim tumačenjem uzroka. Mate u to ne vjeruje, to su sve "gluposti". Općenito, Matu je teško u bilo što razuvjeriti ako je izgradio svoje mišljenje. Nije otvoren ni za kakva nova iskustva, osim ako njemu samom ne dođe da se mijenja.

Ulazimo u kompleks tvrđave. Tu je i vojni muzej, s raznim primjercima topova. Ulaz u vrt je besplatan, ali u samu tvrđavu se naplaćuje:



Nikola se zagledao u Dardanele:



Promet kroz Dardanele je gust, a prolaze i kapitalci, uglavnom tankeri za ruske luke:



Tu smo se negdje razdvojili, jer je Mate zaostao, ja sam pak htio u jednu slastičarnicu koja je Nikoli bila predaleko (na kraju je još bila i zatvorena), tako da smo se opet našli u sobi. Uzeli smo stvari, ostavili ih na recepciji, jer nam je bus polazio tek u 5. Potom smo otišli u šetnju modernijim dijelom Çanakkalea, veći dio toga vremena proveli sjedeći u parku, a potom se još vratili na ručak. Mate i dalje posti. Zaključio je da ako ništa ne ubacuje, neće ništa ni izbacivati.
Bliži se vrijeme polaska. Bus kreće s autobusnog kolodvora, ali prolazi pored našeg hostela na putu do trajekta. Čekamo ga, on promiče pored nas i odlazi prema trajektu. Trčimo za njim i lovimo ga prije ulaska na brod.
Potom opet izlazimo iz busa i penjemo se na razglednu palubu trajekta. Promatramo panoramu Çanakkalea:



I naš voljeni kontinent:



Još jedan pogled unazad, na Aziju:



Put nam se sječe s jednim tankerom:



I potom stižemo u Eceabat, na europskoj strani Dardanela. Cesta dalje vodi obalom Dardanela do Gelibolua (turska varijanta imena Galipolje). Mate kaže da ovdje živi jedna skupina Srba. Po onome što sam ja našao, oni su tu živjeli do početka 20. stoljeća, potom su većinom preseljeni u područje istočne Makedonije (oko Pehčeva). Radi se inače o Srbima iz okolice Jagodine.
Nakon Gelibolua cesta se penje i prelazi na drugu stranu ovog vrlo uskog poluotoka. Tu opet vidimo Egejsko more:



(sunce i staklo...nije dobro)





(ako promijenite perspektivu, u staklu možete vidjeti i odraz Mate i Nikole na prednjem sjedalu)

Trakija je mnogo pitomija od Anatolije. Vidi se da je to ipak Europa. Laughing

Ali ipak, po turskim autoputima prometuju i ovakva prometala:



Prolazimo Keşan i potom dolazimo do Uzunköprüa. Uzunköprü znači "Dugi most", i mjesto je doista dobilo ime po mostu, izgrađenom u 15. stoljeću, kojim se prelazila rijeka Ergene i močvarno područje uz nju. Most postoji još i dan-danas, dugačak je oko kilometar i pol i najdulji je kameni most u Turskoj.
Nas je vozač iskrcao na jednom trgiću na rubu centra. Odmah s tog trga počinjao je most. Potom smo se djeli u potragu za željezničkom stanicom. Mate je upitao neke tipove, koji su nam rekli da moramo hodati 4 kilometra od mjesta. Da stvar bude bolja, bus je upravo otišao u onom pravcu u kojem je trebalo hodati.
Put kojim smo trebali ići vodio je upravo preko mosta. Most ima po jednu prometnu traku u svakom smjeru i vrlo uzak pločnik, toliko da osoba s ruksakom izlazi iz profila pločnika. Suvišno je i napominjati da vozači jure kao ludi. Na početku mosta nalazila se neka skupina klinaca koja je stopirala. Mate je i kod njih provjerio, iako su mu sada rekli da ima 3 kilometra. Stajali smo i razmišljali. Hodati preko mosta ili čekati neki prijevoz. Nikola je za hodanje. Naravno, on ima mali ruksak za faks i usto je socijalni invalid, pa ne pomišlja da mene i Matu naši veliki ruksaci zanose, a to na tom uskom pločniku može biti problem. Ja sam za taksi, jer se odmah pored mosta nalazi taksi stajalište. Mate stoji bez ikakve ideje. Ja ga nekoliko puta pitam što ćemo, požurujući ga da donese odluku. On ništa. Na kraju Nikola prvi kreće preko mosta, a Mate za njim. Ništa, idemo onda svi preko.
Prijelaz traje oko dvadeset minuta. Neki vozači nas vide, pa nas i malo zaobiđu, neki, pogotovo ako iz suprotnog smjera ide auto, prošišaju tik uz nas. Pogotovo je neugodno ako je riječ o kamionu. Tada se okrenem bočno, tako da mi ruksak bude preko ograde i držim se dok ne prođe. Svega na dva mjesta nalaze se mala odmorišta, ali baš dok prolazimo pokraj njih nema niti jednog auta. U međuvremenu smo skužili da se za nama preko mosta zaputio i jedan od onih klinaca koji su stopirali.
Ja sam od nas trojice najnespretniji i najnesigurniji na nogama, pa su ova dvojica već odmakla. Na kraju mosta je kružni tok na kojem oni skreću desno. Vele da im je klinac tako rekao. I klinac ide s nama dalje.
Pitam se jesu li mu namjere čiste. Velim to Mati, on veli da je isto razmišljao o tome. Prolazimo pored benzinske pumpe, Mate veli da ide nešto kupiti i usput će pitati radnike je li to taj put. Ulazimo sva trojica, klinac ostaje vani. Čeka nas. Radnici na benzinskoj vele da jest, tu trebamo još oko kilometar i pol do stanice. Vraćamo se na cestu, čuje se lajanje pasa. Čopor pasa trči uz cestu. Mali nam veli da pređemo na drugu stranu. Uz cestu, tamo gdje su psi, nalazi se skroman kućerak, kakvi se obično znaju viđati uz usputne ceste po provinciji. Netko bi rekao "noćni klub" ili tako nešto, a vjerojatno samo jeftini kupleraj. I točno, na pročelju slike golih žena, "umjetnica iz Ukrajine". Inače, turska riječ za kurvu je "orospu" (od čega i naša "rospija"), no u slengu se, upravo zbog velikog broja prostitutki iz bivšeg Sovjetskog Saveza, rabi i riječ "nataşa".
Cesta se počinje uspinjati, ali od kolodvora ni k. U jednom času u susret nam dolazi motocikl na kojem sjede dva frajera. Usporava i zaustavlja se pored ceste, baš pred malim koji nas vodi. Prva pomisao: "Ovo je pojačanje, i sad će nas srediti." Tim više jer je Nikola malo zaostao, dakle samo smo Mate i ja naprijed. Ipak, izgleda da su to samo neki poznati od klinca, pozdravljaju se i odlaze dalje. A onda napokon ugledamo i poznatu žutu tablu s trima dijagonalnim crvenim crtama, a potom začujemo i poznati cing-cing zvuk signalnih svjetala na prijelazu ceste preko željezničke pruge. Tu smo.
Neposredno prije prijelaza skrećemo u jednu ulicu lijevo i tamo se mali oprašta od nas. Očito tu živi. Pokazuje nam da je kolodvor ravno, još nekih 100-tinjak metara.
U međuvremenu na kolodvor dolazi vlak Alpullu-Uzunköprü, koji se isti čas vraća natrag. Naš vlak za Solun dolazi oko dva u noći. Sada je pola deset, i imamo 4 i pol sata za provesti ovdje.
Sam kolodvor Uzunköprü izgleda kao neka zgrada s Divljeg zapada:



Za razliku od Kapıkulea, koji je drugi najprometniji granični prijelaz na svijetu, ovaj je posve zaboravljen. Dnevno preko granice prođu četiri vlaka - jedan par lokalnih do Pitiona i jedan par noćnih Istanbul-Solun. Usto postoje dva para do Alpullua i jedan par do Istanbula.

Na kolodvoru se nalazi osoblje, ali ne žele sada obaviti granične formalnosti. Ostavljaju nas da čekamo vlak. Sjedamo na klupu sa stolom u vrtu pored kolodvorske zgrade, malo pričamo, onda Mate zaspi, Nikola i ja i dalje pričamo o obiteljima...Nikola me uvjerava da sam buržuj i da bi mi trebalo oduzeti vikendicu na moru. Kad mu kažem da vikendica ima sveukupno 60-ak kvadrata na tri etaže, dakle manje nego moj stan u Zagrebu, malo se zamislio. Uostalom, ja se svojom buržujštinom ponosim, jer taj imetak nije stečen izrabljivanjem radničke klase. No i dalje i on i Mate smatraju da sam reakcionar i da zagovaram status quo.

Selimo se svi u čekaonicu, tamo su klupe na kojima se može i zaspati, a njima je zima. Meni nije, a ni ne spava mi se, pa se šetkam uokolo.

Bliži se dva. U daljini čujem riku dizela. Potom iz zgrade izlazi murjak i veli da donesemo putovnice. Budim ovu dvojicu.
Dolazi vlak, troja grčka spavaća kola. Opet nema sjedaćeg vagona. Ništa, morat ćemo uzeti nadoplatu. Pitamo vlakopratitelja koliko je, on veli 30€. Za trojicu? Ne, po osobi.
Trideset eura po osobi? Pa to su dva noćenja u hostelu, a ovo je pola noći u vlaku. Nikola je očajan, nije mu jasno. Preskupo mu je. Ali druge nema, ovo je jedini vlak. Ulazimo unutra.
Nikola tupo zuri pred sebe, još je deprimiran, nije mu jasno kako ovo može koštati trideset eura. Pokušavam ga odobrovoljiti, ne da se. Putovnice su nam još vani, uvijek me strah da vlak ne ode bez njih. Neće, ipak nam ih vraćaju. Pokušavam otići do WC-a, on užasno smrdi. Pokušavam oprati zube na umivaoniku u kupeu, vode nema. Mislim si jesu li zatvorili ventil dok stojimo u Uzunköprüu, pokušavam kasnije, ali vode jednostavno nema. Trideset eura za noć u spavaćim kolima bez vode. Da, ipak je Grčka u EU, ipak su to europske cijene.

Kupei izgledaju ovako. Moj i Nikolin:



Matin:



Vrijede li 30€? Prosudite sami.

Vlak napušta Uzunköprü, vozi se kroz noć. Potom jedan željezni most i prelazimo Maricu koja čini granicu između Turske i Grčke. S druge strane nam dolazi još jedna pruga. Ulazimo u kolodvor Pition. Opet ista procedura, daj putovnice murjacima, koji ih odnose na pregled u zgradu.
Nakon Turske, i Grčka je zemlja koju prvi puta posjećujem. Čudno, zapravo. Naputovao sam se po Europi, išao i u Klasičnu gimnaziju, ali Grčku vidio nisam. I sada u nju ulazim na najneobičnijem mogućem mjestu za jednog Hrvata.
U kolodvor dolazi još jedan vlak, iz istog smjera kao i naš. Pition je neka vrsta čeonog kolodvora, iako se pruga nastavlja. Nažalost, prometa dalje nema.
Naime, pruga Uzunköprü-Pition i dalje, bila je dio negdašnje pruge Istanbul-Edirne. Nakon Balkanskih ratova, kada je granica uspostavljena na Marici, dio te pruge ostao je odsječen na teritoriju, isprva Bugarske, a potom Grčke. Takvo je stanje bilo sve do sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada je izgrađena današnja pruga. Dotada, svi su vlakovi za Edirne vozili preko grčkog teritorija, a kako su bili vlakovi u unutrašnjem prometu, na teritoriju Grčke nisu se zaustavljali, osim kako bi u vlak ušli grčki graničari. Takav je aranžman omogućivao šverc i prebacivanje kriminalaca iz Turske u Grčku - jednu priču te tematike imate opisanu u knjizi "Turska: jarko sunce, jaki čaj", zbirci anegdota koje je sakupio Tom Brosnahan - adresa priče je http://www.turkeytravelplanner.com/bsst/midnight_express.html.

Vlak s kojim se mi križamo (iako se zapravo tehnički ne križamo, budući da dolazi iz istog smjera) u Pitionu jest nama suprotan vlak - Solun-Istanbul.
Napokon nam vraćaju putovnice i mi tonemo u san. Mate je čak zaspao sjedeći na kauču. Treba se odmoriti do jutra...

egerke @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 28, 2012
PETAK 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Stižemo u Denizli u pet ujutro. Negdje oko 6 polaze prvi dolmuşi za Pamukkale. Kunjamo okolo, onda odlazimo ostaviti stvari na garderobu. Napokon dolazi i dolmuş, krećemo. Do Pamukkalea ima oko dvadeset minuta vožnje.
Pamukkale znači "pamučna utvrda". Radi se o malenom mjestu poznatom po neobičnoj geološko-hidrološkoj formaciji. Naime, na tom se području nalazi 17 toplih izvora, u kojima je temperatura vode od 35 do 100°C. Voda je zasićena kalcijevim karbonatom, u dodiru sa zrakom izlučuje se ugljični dioksid, dok se kalcijev karbonat odlaže u obliku stijene, isprva želatinozne, a kasnije tvrde, koja se zove sedra ili travertin. Sedrene barijere česte su na krškim slapovima, gdje je voda bogata kalcijevim karbonatom (vapnencem), pa tako i na našim Plitvicama i slapovima Krke.
Iznad Pamukkalea prostiru se sedrene terase, preko kojih se voda prelijeva tvoreći bazenčiće omeđene sedrom. Ovisno o temperaturi i gustoći, voda ima nijansu od prozirne do plavičaste. Mi smo se uputili do toga mjesta i došli do ploče s natpisom Ak cennet (Bijeli raj). To odozdo izgleda ovako:







Šećemo se uokolo jezera, zrak je prohladan, ali je voda koja se u njega ulijeva topla. Tu su i neke divlje patke, čini mi se. Potom se odlučujemo popeti na vrh, kako bismo bolje razgledali kompleks odozgo. Međutim, ulaz se naplaćuje. Lako za to, no cijena je 20 lira. 10€. Duplo više od jednoipolsatne vožnje po Bosporu. Doduše, ulaz nije samo u kompleks Pamukkalea, nego i u Hierapolis, ruševine grčkoga grada koji je podignut na tom istom brežuljku, ali svejedno. Iz principa ne želimo dati 20 lira. Prošetat ćemo se još uokolo:



Pada nam na pamet da bismo se mogli prošvercati okolo, pa se krećemo penjati sa strane, koritom jednog isušenog potočića. Međutim, ubrzo nam dolje s ceste viču da se ne smije. Inače, u bazenčićima Pamukkalea nekad se moglo i kupati, no onda su to zabranili, jer su kupači oštećivali sedru.
Još jedan promašaj. S obzirom da smo već iz programa izbacili Izmir i Troju, izgleda da nam turska dionica putovanja nije baš osobito uspješna.

Čekamo dolmuş za natrag. Malo smo zalutali po mjestu, pa moramo tražiti stanicu. Ubrzo nailazimo na pravo mjesto i vraćamo se dolmuşem prema Denizliju.
U Denizliju Mate odlazi promijeniti još novaca, a i ja ću uskoro trebati na bankomat. Bilo bi mi dosta 500 lira, ali posudio sam Nikoli 100. Mate nema, a trebamo kupiti kartu za dalje. Nemamo novca za njega, a on nonšalantno šalje poruku "Banke rade tek od 9, kupite i meni kartu, čekam da otvore banku". Nekako smo ipak skucali pare, ali sada ja pod hitno moram do bankomata. Guram karticu, ukucavam PIN, ispada da je krivo. Provjeravam još jednom, opet mi stornira transakciju. Što je sad ovo? Nije vrag da mi je netko ispraznio račun dok ja tu putujem? Prolaze mi kroz glavu priče o bankomatima koji kopiraju PIN-ove i onda prebacuju pare s pozvanih računa. Hm, zadnji sam put vadio novce na bankomatu kod Aje Sofije. To je dosta prometno mjesto, ima dosta turista, možda je netko sredio bankomat. Onda mi pak pada na um misao da je možda ipak problem u mojoj banci doma. Naime, tu je 9, u Zagrebu je 8, banka se tek otvorila i možda rade backup ili tako nešto. Trebalo bi pokušati kasnije. Ali neću stići prije navečer.

Dolazi bus, krećemo. Dečki me pitaju koliko se vozimo do Çanakkalea, ja velim 6 sati. Potom zadrijemam. Ovi opet pričaju o revoluciji. U jednom se času trgnem iz sna i shvatim da sam krivo izračunao. 6 je sati od Izmira do Çanakkalea, a od Denizlija do Izmira je još 4 sata. Dakle, predstoji nam čak 10 sati truckanja. Mate provjerava kod stjuarda, i doista je tako.
Nikola je inače imao ideju da iz Denizlija odemo u Istanbul, pa onda za Solun, da bi nas to došlo jeftinije. No, ne bi, kako će se kasnije ispostaviti.
Veći dio jutra proveo sam u drijemežu, dok se bus vukao kroz krajnji zapad Anatolije. Jedini stresni događaj izveo je Nikola. Naime, on je stalno sa sobom vukao neku Foucaultovu knjigu koja mu treba za diplomski rad, i to je čitao po busevima. U jednom času htio ju je odložiti u onu mrežu koja se nalazi na poleđini sjedala ispred vas, a kako je u svojoj mreži već imao neke stvari i knjiga mu nije stala, krenuo je to zgurati u moju. Naravno, bez pitanja smije li. No ja sam također imao nešto unutra i krenuo sam to pomaknuti. U taj čas mi je nešto iz krila palo na pod. Dok sam se sagibao po to, uspio sam gurnuti rukom stolić na sjedalu ispred, koji je bio potrgan i mogao se spustiti i preko vodoravnog položaja, te izlio čaj, koji je bio na stoliću, po sebi. Poslao sam Nikolu i njegovu komociju po tko zna koji puta u vražju mater, jer zbog činjenice da on ne može držati knjigu u krilu ja sada po svojem krilu imam dva deci čaja.

Opet smo stali negdje u nekom usputnom odmorištu, opet ista procedura - autobusi se peru i lickaju, dok putnici jedu ili idu na WC. Napokon, negdje nakon 8 sati vožnje, evo nas uz more:



Sada smo iznad grada Burhaniye, u zaljevu koji zatvara grčki otok Lezb. Ova je regija poznata po maslinicima:



Zaokrećemo, i vozimo se drugom stranom zaljeva. Pogled prema jugu:



U daljini se vidi Lezb:



Ponovo jug:



Ponovo Lezb:



Naposljetku se serpentinama počinjemo odizati od obale. Cesta se vraća u unutrašnjost. Posljednji pogled na zaljev:



Ovaj dio Anatolije mnogo me više podsjeća na Dalmaciju, barem na Zagoru:



Naposljetku se pod nama pojavljuju Dardaneli:





A u daljini vidimo i naše današnje odredište - Çanakkale:



Na kraju se ipak nismo vozili 10 sati, već 11.

Došli smo u Çanakkale (na turskome "posudna tvrđava", zbog bogate lončarske tradicije), grad koji se nekad zvao Dardanellia i po kojem je današnje ime dobio morski prolaz na kojem leži (u to se vrijeme prolaz zvao Helespont). I to je grad na dvama kontinentima, iako se centar nalazi na azijskoj strani.
Tražimo hostel. Meni u vodiču piše da postoji nešto što se zove Anzac House i da bi to trebao biti ugodan hostel. Nalazimo ga, jedan blok od obale. Anzac je čest natpis u Çanakkaleu. Radi se o kratici za Australia and New Zealand Army Corps, vojnu jedinicu koja se istaknula u bitci za Galipolje 1915. Velik broj njenih pripadnika je izginuo na tom poluotoku i baš zato njihove obitelji i potomci jednom godišnje dolaze odati počast palima upravo ovdje, u Çanakkaleu. Odnosno, ovdje odsjedaju, samo mjesto bitke je na drugom kontinentu, nekih 15-ak kilometara odavde.
Nakon raspakiravanja i prijave, odlazim na bankomat preko puta hostela. Sve je u redu, izgleda da je ipak bila stvar samo u vezi sa Zagrebom. Dižem još 100 lira. Vraćam dugove Mati koji mi je posudio, ali sada imam još dovoljno love da večeras platim i večeru. Kupujemo kartu za sutra, potom se šećemo gradom, sviđa nam se, primorska je atmosfera. Sjedamo u neku aščinicu. Mate je odlučio prestati s rižom i posve postiti. Samo će piti čaj. Nikola i ja naručujemo. Nikola želi probati jelo koje se zove "saç kavurma", tj. meso pirjano ispod peke. Na jelovniku se nalaze "saç kavurma" i "saç kavurma porsyon". Ovo drugo uključuje još i prilog i salatu. Nikola pokušava demonstrirati da je u ovih tjedan dana naučio nešto turskoga, te konobaru objašnjava "Saç kavurma, yok saç kavurma porsyon!". Konobar ga zbunjeno gleda. Naime, Nikola je uvjeren da "yok" znači "ne", kako je i posuđeno u srpski. No "yok" znači "nema". Usto, "yok" dolazi iza onoga na što se odnosi. Nikola dakle konobaru objašnjava da nema saç kavurme. Potom mu ja uskačem pomoći i objasnim konobaru što hoće.
Hrana nije baš loša. Nikola onako nedužno pita Matu zar ovaj neće ništa, a Mate se izdere na njega da kog vraga ga to pita, kada zna da ima proljev i da ne smije ništa jesti. Frustriran je, cijelo se vrijeme nabrijavao na jeftine kebabe po Turskoj (cijena je od 2,5 lire u Istanbulu, pa čak do 1 lire u Kayseriju), a sada ih ne može okusiti.
Kasnije još sjedamo i na sladoled u jedan birc na obali, čeznutljivo gledamo Europu, kao da se sutra vraćamo kući. Azija nam baš i nije legla.

U hostelu imamo i internet, pa ćemo provjeriti poštu, a potom se dobro odmoriti nakon čitavog dana i noći u busu...

egerke @ 19:31 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 23, 2012
ČETVRTAK 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se i doručkujemo. Čak i nije loš doručak, ima izbora, iako nije osobit. Dolaze i ovo dvoje Hrvata, skupa doručkujemo. Potom se pakiramo i odlazimo na kolodvor. Nikola želi zamijeniti kartu, ali ne može. Ništa, morat će s nama.
Inače, mi smo prvo mislili ići odmah za Denizli, no bus za Denizli ide tek navečer, pa smo se odlučili krenuti u Konyu, možda otamo ima neki raniji bus.
Prije dolaska busa (koji dolazi iz Kayserija) slikam još malo uokolo:



Dolaze nas pozdraviti i ovo dvoje, a potom dolazi bus i krećemo na novi put.

Vozeći se prema Konyi, prolazimo i pokraj Uçhisara, no nažalost sjedim na krivoj strani za imalo bolju fotku:



Putem prema Konyi Mate mi opet objašnjava slamizaciju gradova Trećega svijeta. Kužim ja to, no kako kažem, ekonomski problemi u svijetu neće se riješiti političkim, već duhovnim promjenama.
Krajolik je opet isti:





Je li moguće da se ono još uvijek vidi Erciyes?



U busu su nam poslužili nešto što liči na sapunčić. Gledam natpis: şekerleme. Aha, šećerlema. Uzimam ju, ali to je toliko slatko da me bole zubi.

I napokon stižemo u Konyu. Planirali smo se ovdje zadržati neko vrijeme, a onda krenuti dalje. No prvi bus za Denizli je tek u deset navečer - sad je dva popodne. Vjerojatno isti onaj iz Göremea. Nikola nas strijelja pogledom - mogli smo ostati u Kapadociji, kao da želi reći. Sve otada, on je uvijek tu Konyu apostrofirao kao najveći fijasko puta. Međutim, očito mu nije jasno da mi nismo htjeli ostati u Göremeu čitav dan i da je bolje bilo zamijeniti ga Konyom.

Autobusni kolodvor se naravno nalazi na rubu grada, pa odande do centra moramo tramvajem. Konya je jedan od rijetkih turskih gradova koji ima tramvaje, pa i nije promašaj da smo došli ovamo. Tramvaji su stari Düwagi:



Iznutra:



Konya ima oko milijun stanovnika i također je jedan od Anatolijskih tigrova. Nekoć se zvala Ikonija, prema legendi po kojoj je grad osnovao Perzej, nakon što je slikom Meduzine glave rastjerao lokalno stanovništvo. U gradu je, vjerojatno na sva tri svoja misijska putovanja Malom Azijom, propovijedao i sveti Pavao. Nakon toga razaraju ju Arapi, a u 11. stoljeću stižu Seldžuci, te ona postaje glavnim gradom njihove države. U dva navrata okupirali su ju i križari. Njeno zlatno doba jest druga polovica 12. stoljeća, kada su Seldžuci vladali čitavom istočnom Anatolijom i imali čak i izlaz na Sredozemlje (kod Alanye). Danas se Konya smatra prilično konzervativnim islamskim gradom, nazvanim "citadelom islama". U Konyi je živio i umro Mevlana Dželaludin Rumi, jedan od najpoznatijih (ako ne i najpoznatiji) islamski mistik, filozof, teolog, pjesnik, utemeljitelj vjerskoga reda mevlevi (poznatijeg i kao "vrteći derviši"). Usto, iz okolice Konye potječe i poznati satirični lik iz sufističkih pripovjedaka, Nasreddin hodža.
No Konya je i sveučilišni grad, s velikim kampusom koji je također smješten na rubu grada, pored kolodvora. Ujedno je i grad-pobratim Sarajeva.

Vožnja tramvajem do centra traje dosta dugo, a mi smo se iz tramvaja istovarili kada smo spazili zanimljivu džamiju. Ispostavilo se da je to džamija Hacı Veyis Zade:



Iznutra je prilično svijetla:





Nismo bili baš sasvim u centru, ali smo bili od njega udaljeni jedan blok. U centru se nalazi jedan brežuljak oko kojega se okreće tramvaj. Taj brežuljak je zapravo citadela, danas pretvorena u park. Najznačajniji spomenik u njoj je Alaeddinova džamija, negdašnja prijestolna džamija seldžučkih vladara, u stvari prerađena kršćanska bazilika. Sliku nažalost nemam.
Danas se po citadeli nalaze i kojekakvi ugostiteljski objekti, a ima i javni WC (naravno, znate da je Mate morao obaviti svoje...inače, ovo je prvi u nizu WC-a iz kojih je počeo odlaziti da ne plati, praveći se zbunjen).
Spuštamo se s citadele opet u uličice ispod. U jednom času dolazi nam neki klinac, prodaje šećernu vunu zapakiranu u najlon vrećice. Viđali smo to već. Mate iz zafrkancije veli malom da ja hoću šećernu vunu. Mali dolazi k meni. Ja mu velim da neću. Mate mu kaže "Šalio sam se." Ali mali odgovori "Nema šale!" I neće se maknuti. Mi idemo dalje, mali ide za nama. Okrenemo se i mrko ga pogledamo, on ništa. Izderemo se na njega. Ništa. Dali smo mu dovoljno jasno do znanja da ne želimo, ali njega to ne benda ni pol posto. On i dalje hoda za nama. Sad se ja izderem na njega, s izrazom lica koji bi mu trebao jasno dati do znanja da je prešao granicu. Ništa. Privukao sam čak i pažnju nekih ljudi u kafiću, koji malome vele da nas pusti. On brže bolje privezuje vrećicu Nikoli za ruksak i počne vikati da smo mu uzeli vunu, a nismo ju platili. Nikola skida to s ruksaka, mali zaostaje. Mislimo da smo ga se riješili. No nakon minute, evo njega natrag. Uporno i dalje ponavlja "Adi, adi" (hajde, hajde). E sad mi je već dosta, mali stvarno traži probleme. Opet mu iz nekog birca dovikuju da nas pusti. I na koncu mu nekako uspijevamo umaknuti.
Skrećemo u pokrajnju ulicu, iz toga smjera dolazi drugi klinac također sa šećernom vunom. Komentiram kako bismo sada iz fore trebali kupiti kod ovoga. Laughing
Malo smo paranoični, sve nam se čini da će nam se ovaj prišuljati iz neke pokrajnje ulice i opet započeti. Na sreću, nema ga.

Ulica u starom dijelu Konye:



Stajemo na ručak, da malo zametemo trag. Mate je još na riži.

Prolazimo pored još jedne džamije, ovo je İplikçi:



Potom i kraj džamije Selimije:



A onda dolazimo do najpoznatije građevine u Konyi, kompleksa Mevlana:



To su negdašnja tekija (derviški samostan) reda mevlevi i Rumijev mauzolej, koji su od 1927. muzej. Ulaz se naplaćuje, tako da smo ga mjerkali izvana.
Zanimljivo, u skladu sa sekularizacijom Turske, red mevlevija je od 1925. zabranjen. 1954. bilo im je dopušteno izvoditi semu (kako se naziva ta vrsta ceremonije koja između ostaloga uključuje i vrtnju u transu), ali samo kao turističku atrakciju. Kao sufistički red, i dalje su zabranjeni.
Rumi i ja smo inače rođeni na isti datum. Laughing

Nasuprot kompleksu Mevlana nalazi se groblje. Odlučili smo ne proći kao pored turskog groblja, nego smo se zaputili pogledati:



Islamska groblja (mezarja) često odaju dojam pretrpanosti, jer su nišani (nadgrobni kameni) jako zgurani jedni uz druge. Tu smo malo otpočinuli, a potom se uputili u obilazak. Evo zanimljivog natpisa na grobu:



Dotična osoba je živjela 677 godina? Neće ići. Radi se zapravo o tzv. Rumi-kalendaru (nema veze s Rumijem od malo prije), koji je u principu križanac hidžretskog i julijanskog kalendara. Točnije, godine se računaju od 622., ali godina nije lunarna, već solarna, pa tako ima 365 dana. Kalendar je vrijedio u Turskoj od 1840. do 1926. Ova gospođa je dakle rođena 1901.

Među grobovima nešto šuška, ali nije zombi, već nešto mnogo simpatičnije:



Na kraju groblja je nešto što bi mogla biti mrtvačnica:



Ili je ipak OVO mrtvačnica:



Do nje vodi ovaj špalir:



Vraćamo se do Mevlane, sjedamo pored fontane. Pogled uokolo:



Ubrzo dolazi neki klinac, po izgledu ima oko deset godina, možda i manje. Traži nas cigaretu. Mate mu veli da nemamo i da je pušenje štetno, a on je još mali. Počinju razgovarati. Mali se zove Mustafa. Pita nas otkud smo. Naravno, iz Afrike. Mate raspreda priču: on je profesor, Nikola je strašni ratnik, a ja sam - klaun. Mislim da je mali prokljuvio da Mate mulja. Za to vrijeme, Nikola od jednog papira radi origami model helikoptera. Daje ga Mustafi. Mustafa ga odnosi i umače u fontanu. Potom nam donosi šaku rastopljenog papira. Nakon toga mu očito postajemo dosadni, pa odlazi. Dižemo se i spremamo dalje. U tom času do nas dolazi neki tip od tridesetak godina, skockan, i razgovor teče ovako (razgovara s Matom):

-Excuse me...I'm trying to learn English.
-Yeah? We're sorry, we're just leaving.
-Where are you from?
-Africa.

I odlazimo. Nismo čak ni pogledali je li čovjek bio zbunjen.

U daljini se vidi džamija Aziziye:



Prilično neobično, džamija ima velike prozore, koji unutra pripuštaju dosta svjetla:





Na zidu se nalazi i displej koji pokazuje točno vrijeme dnevnih namaza.

Vraćamo se prema citadeli. U jednom času neki tipovi nešto dijele na cesti, kao kad kod nas dijele letke. Ali, kod nas je dovoljno samo mahnuti rukom i shvatit će da niste zainteresirani. Tako činimo i ovima, ali ne trzaju. Odmičemo se od njih, oni idu dalje za nama. Tek kad smo im eksplicitno rekli da nećemo, onda su odustali.
Ispada da što dalje idemo na istok, prodavači postaju sve nasrtljiviji. Frend koji je to ljeto bio u Indiji kaže da je tamo uobičajeno da taksist za vama hoda po 20 minuta i nudi vam taksi. Očito je stvar toga tko će prvi popustiti. Šalimo se da su Turci vjerojatno tako prodrli do Beča. Nudili su kebab, kavu, baklave i slično, a ljudi su se samo odmicali, „Neka, hvala, ne trebamo", a oni "Ma uzmite". I tako su se tijekom stoljeća polagano primicali Beču. Morao im je Jan Sobieski doći reći da Europljani ne žele ono što prodaju.
Uglavnom, sada mi je jasno zašto su žene u islamskom svijetu pokrivene. S njihovom razinom poštovanja osobnog prostora, one bi neprekidno bile izložene dobacivanjima.

Sjedamo u jedan kafić na citadeli. Pojest ću neke profiterole, popiti limunadu, Mate čaj, Nikola ne znam više što...potom ispod stola nalazim ploču za damu. Zapravo, s druge se strane nalazi i ploča za backgammon (trik-trak), igru koja je vrlo popularna u Turskoj, a ja je nikad nisam uspio naučiti. Mate i ja odigravamo partiju dame, ali nijedan nije siguran kako idu točno pravila. Jednu partiju dobiva on, druga završava kao pat.

Pogled na ulicu koja vodi prema Mevlani:



Lagano se smrkava, krećemo. Mate još odlazi na WC. Kaže da mu aktivni ugljen nije nimalo pomogao, samo je uzrokovao promjenu boje. Ozbiljno razmišlja da nas u Solunu napusti i ode doma.
Pješačimo dio puta prema kolodvoru, Nikola usput uzima kebab, potom sjedamo na tramvaj.

Bus kreće u deset sati, noćna vožnja do Denizlija. Ovaj put su nam poslužili i sladoled.
Nakon prve ture spavanca, budim se kada se bus zaustavlja i vozač veli da stojimo dvadeset minuta. Izlazim van, sve liči na neku ogromnu Macolu: desetak autobusa poredanih, vozači ih peru šlauhovima (to je uvijek običaj, autobusi se održavaju besprijekorno čistima, i iznutra i izvana), red ljudi za WC, red ljudi za neku hranu... Uzimam jednu gözleme. To su tradicionalne turske palačinke, koje se mogu jesti same, a mogu se i puniti svačime. Uz to i ledeni čaj. Kasnonoćni obrok. Potom se vraćam u bus i tonem u san...

egerke @ 20:36 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, svibanj 21, 2012
SRIJEDA 12. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Dakle, spavao sam možda sat vremena, kada mi se iz mobitela u džepu počeo derati Tinariwen. Nekako taman u trenutku buđenja oglasio se i razglas, najavljujući da Van Gölü Ekspresi upravo dolazi. Pogledam na sat: 7 sati. Super, kasni već tri sata. A do Istanbula vozi još 12 sati.

Krećemo prema gradu. Mate je čak već jednom proveo noć na autobusnom kolodvoru u Kayseriju, razgovarajući s nekim Turčinom i Kurdom. Međutim, on se sada ne može sjetiti gdje je točno taj kolodvor. Idemo ipak prvo pogledati centar.
U ulici koja od kolodvora vodi do grada jedna do druge nanizane su ljekarne - ako ih nismo vidjeli barem četrdeset jednu uz drugu, nismo vidjeli nijednu. U blizini se nalazi i par klinika. Ispada da Turci sve rade u grozdovima.
Kayseri je antička Eusebia, kasnije Cezareja, od čega i današnje ime. Grad je malo manji od Zagreba, a inače je jedan od tzv. Anatolijskih tigrova, gradova u unutrašnjosti Turske koji su se brzo ekonomski razvili. U svojoj je povijesti imao tri klimaksa: jednom oko 2000. pr. Kr., kada je bio centar trgovine između Hetita i Asiraca, potom u rimskom dobu i najzad za Seldžuka u 12-13. stoljeću, kada je bio druga prijestolnica. Nominalno je i sjedište rimokatoličke biskupije (trenutno bez biskupa) i armenske dioceze. U trenutku dok su Grci napredovali prema Ankari, Kayseri je bio alternativna lokacija za zasjedanje narodne skupštine u ratu za nezavisnost. Grad je poznat i po svojem ćilimarstvu.

Kayseri od 2009. ima i tramvaj (službeno se vodi kao laka gradska željeznica):



A na glavnom se trgu nalazi i tvrđava koju su izgradili još Rimljani:



Pogled na Yeni cami, Novu džamiju:



Džamija, tvrđava i ono za što sve slike tvrde da je sahat-kula, no križ na vrhu i oblik tornja i krova ukazuju da bi se moglo ipak raditi o armenskoj crkvi:



Iz Kayserija inače potječu i neke poznate osobe: režiser Elia Kazan, čuveni otomanski graditelj (mimar) Sinan, autor nebrojenih džamija, hamama, medresa i drugih građevina diljem Otomanskog carstva (između ostaloga i poznatoga mosta preko Drine u Višegradu), zatim obitelj Aristotela Onassisa, te današnji turski predsjednik Abdullah Gül.

Obišli smo malo centar, a onda se dali u potragu za autobusnim kolodvorom ili barem stajalištem dolmuşa (minibuseva) koji voze za Kapadociju. Jedan policajac objasnio nam je da oni polaze baš tu, iz ulice iza ugla. No tamo nije bilo ničega sličnog stajalištu dolmuşa. Drugi policajac rekao nam je da ne zna, ali ako kolega tako kaže, vjerojatno je tako. Mi smo ipak odlučili uzeti stvar u svoje ruke.
A i Mate je odlučio uzeti stvar u svoje ruke, pa je u jednoj od onih silnih ljekarni uzeo nešto protiv proljeva, jer je zaključio da se očito radi o nekoj crijevnoj zarazi. Nakon toga smo se uputili tražiti autobusni kolodvor. Prilikom prelaska jedne ceste na putu dotamo, skoro su nas zgazili. Naime, u Turskoj ne postoji pravo prednosti pješaka ako skrećete i siječete zebru. Vi ste jači, imate auto (ili u ovom slučaju dolmuş) i na pješaku je da se makne - milom ili silom. Tako je nama jedan dolmuş prepriječio put na zebri, jer nije mogao dalje, a zatim je, obilazeći njega, dojurio drugi. Nakon što sam ja počeo mahati rukama vozaču, pokazujući mu kamo juri, on se samo smijao mojoj panici.
Strelica nam je pokazala u kojem je smjeru kolodvor. No nakon skoro kilometra ništa se nije naziralo. Stoga je Mate stao i pitao jednoga tipa na autobusnoj stanici gdje je autobusni kolodvor i je li daleko. Ovaj je prvo rekao da nije, ali da moramo autobusom. Koliko ima dotamo? Pa oko 10 kilometara. Google Earth kaže da je ipak samo 5, ali u svakom slučaju previše da bismo hodali. U taj je čas došao autobus, Mate je vozaču pokušao objasniti da smo stranci i da nemamo karte, ali je ovaj samo mahnuo.
Vozili smo se nekih desetak minuta, dok nismo došli do ganc novog zdanja autobusnog kolodvora. Očito to nije onaj na kojem je Mate proveo noć. U Turskoj se autobusni kolodvori redovito grade na rubovima gradova, kako se ne bi gubilo vrijeme međugradskih autobusa na petljanjima kroz gradski promet. Ulazimo unutra, Mate naravno posjećuje WC, a potom Nikola i ja odlazimo nešto doručkovati u kolodvorskom restoranu. Uzimam sütlaç, rižu na mlijeku, koja se obično zapeče u pećnici i još pospe cimetom. Uz to i salep (imaju). No za razliku od dosadašnjih, ovaj ga puta dobivam rađenog s vodom. Može ga se i tako raditi, ali to je poprilično slabunjavo.

Izlazimo na perone. Uokolo grada steru se gola brda:





Smještamo se u bus koji ubrzo kreće. U Turskoj su svi busevi klimatizirani, zato slike iznutra neće baš biti bogzna kakve, uvijek se vidi odsjaj.
Prvo još jedna slika Erciyesa:



Turci imaju vrlo razvijenu kulturu putovanja autobusom. U svakom autobusu postoji stjuard koji vas nudi vodom, čajem, kavom, daje vam tekućinu za pranje ruku, obično neke kekse ili kolačiće...i to čak i na kraćim linijama, poput ove (vozimo se svega sat i pol). Komentiramo kako je bus kao neka mehana na kotačima, i da bi još samo falilo da naprijed ima stalak za kebab.
Krajolik je poprilično sumoran:



Erciyes i Kayseri u daljini:



Neobične formacije stijena:



Vidite da turske autoceste u biti po standardu i nisu posve autoceste. Trake jesu fizički odvojene (ali jarkom, ne zelenim pojasom), ali nema zaustavne trake niti ograde koja priječi pristup životinjama.

Anatolijska visoravan. Negdje na ovom području po prvi je puta udomaćena i pšenica:



A ovo već izgleda kao nešto što je možda izradila ljudska ruka. Zanima me što Semir Osmanagić ima za reći na to:



I tako se pomalo primičemo Kapadociji. Terminologije radi, ovdje odabirem naziv prema tradicionalnom latinskom izgovoru, jer smatram da je taj uobičajeniji kod nas, isto kao što sam pisao Cezareja (trebalo bi, po klasičnom izgovoru, biti Kapadokija i Kajsareja - uostalom, zato Kayseri).
Kapadocija je regija poznata i po svojoj povijesti i po svojim zemljopisnim obilježjima. Područje su nastavali Hetiti, kasnije su ga osvojili Perzijanci, a onda su došli Rimljani. Slična priča kao i za većinu srednje Anatolije. U ranom srednjem vijeku u Kapadociji su živjeli kršćani i to u nizu podzemnih gradova, izdubenih u stijenama, u kojima su se skrivali od progona. Kasnije ovdje žive i tzv. Kapadocijski oci: Bazilije Veliki, Grgur iz Nise i Grgur Nazijanski, koji su svojom religijskom filozofijom postavili temelje učenja prihvaćenog na Nicejskom koncilu. Turci stižu u 11. stoljeću. Međutim, u području Kapadocije sve do 20. stoljeća zadržalo se grčko stanovništvo, koje je govorilo kapadocijskim grčkim, posebnim dijalektom pod jakim utjecajem turskoga. U velikim razmjenama stanovništva (što je eufemizam za unakrsne progone) nakon Balkanskih i Prvog svjetskog rata, grčko je stanovništvo iseljeno u Grčku.
No Kapadocija je najprepoznatljivija po svom pejzažu, u kojem dominiraju tzv. eolski stupovi. Eolski stupovi nastaju kada je vulkanski pepeo prekriven tankim slojem bazalta ili neke druge stijene koja mnogo slabije erodira. Voda i zrak prodiru kroz pukotine bazalta i ispiru vulkanski pepeo, koji preostaje samo ispod bazaltne "kape" koja ga štiti. Naravno, i bazalt erodira i s vremenom će i on propasti, što će onda rezultirati i raspadom čitavog stupa. Osim u Kapadociji, eolske stupove nalazimo i na platou Colorada u SAD, ali i mnogo bliže, na jugu Srbije, nedaleko Kuršumlije, na lokalitetu nazvanom Đavolja varoš.

Evo eolskih stupova u daljini:





A ima i drugih zanimljivih formacija stijena:





Mi stižemo u Göreme, seoce smješteno upravo u središtu toga područja eolskih stupova, i posve podređeno turizmu. Odmah pored autobusnog kolodvora je recepcija na kojoj si možemo izabrati hostel, a ponuđeno ih je sijaset. Odabiremo jedan koji je u samoj stijeni. Naime, tuf (okamenjeni vulkanski pepeo) jest vrlo mekan i lako ga se može bušiti. Upravo stoga su ovdje ljudi i gradili nastambe u ovim stijenama još od prapovijesnih vremena.
Hostel košta 10€. Nadali smo se da ćemo dobiti sobu s vlastitom kupaonicom, ali nije tako. Na recepciji kod kolodvora su nam drugačije rekli. No nema veze. Pogled s prozora naše sobe:



Nakon tuširanja i raspakiravanja, krećemo se prošetati po mjestu i okolnom području. Malo vizura:





(Ovo je autobusni kolodvor. Naravno, tu su i turističke agencije koje nude razne vrste obilazaka. Jedna od najvećih atrakcija je let balonom na topli zrak iznad čitavog područja.)



Izlazimo iz mjesta, idemo pokušati pronaći neku od crkava u stijeni. Putokaz nas vodi prema jednoj. Dotamo moramo proći kroz mnoštvo faličkih simbola:





(pogotovo ovaj izolirani stožac na vrhu naglašava dojam usporedbe Laughing)





Crkvu smo našli, ali je zatvorena, a ključ je kod nekoga u mjestu. Tamo i piše kod koga, ali ne da nam se sad prvo natrag u mjesto, pa onda opet ovamo...bit će možda još koja prilika.
Nikoli se jako sviđa krajolik, on se inače voli šetati po divljini, pa mu je ovo kao naručeno.

Pogled od crkve prema mjestu:



Vraćamo se prema mjestu i idemo na ručak:



Sjedamo na jednu finu terasicu u centru. Naručujem juhu od leće i još nešto, mislim s patlidžanima, Nikola pak musaku. Turska (a i grčka) musaka razlikuje se od naše. Naime, mi pod musakom često smatramo restani krumpir s mljevenim mesom. Izvorna musaka uopće nema krumpira, nego su to patlidžani (i možda paradajz) pomiješani s mljevenim mesom, a na to dolazi bešamel, pa se to onda zapeče u pećnici. Mate naravno opet uzima samo rižu. Uz ručak dobivamo ogromnu lepinju:



Na kraju uzimam još i baklavu, ali turske baklave su manje od naših, a gore se obično stavlja i mljevene pistacije.
Inače, Nikola je odbijao kušati baklavu u Turskoj, jer je uvjeren da njegova baka radi bolju. Laughing Na kraju je kušao komadić moje i rekao da je "skoro kao bakina".

Vraćamo se u hotel i malo priliježemo. No zbog izmorenosti i prvog kreveta nakon dvije noći, svi smo pomalo zakunjali.
Trgamo se iz drijemeža oko 6 sati, idemo napraviti još jedan krug uokolo. Göreme je zanimljiv za vidjeti, ali nema tu baš bogzna kakvih aktivnosti, ako ne želite bauljati od jedne podzemne crkve do druge.
Nisam se baš naspavao, a kako se sada krećemo uspinjati, jedva hvatam dah i srce mi lupa. Još sam sav mamuran.

Primjer raspuknute stijene:



Uspinjemo se na plato s kojeg puca pogled uokolo:





Baš kao da smo na Mjesecu.

U daljini se vidi Uçhisar, najviša točka ovoga područja:



Pogled odozgo na Göreme:





Nikola se u imperatorskoj pozi divi krajoliku:



Kako rekoh, zlovoljan sam od umora i slabosti, a ova dvojica opet počinju s nekim pričama o tome kako sam reakcionar (jer smatram da je njihova ideja revolucije nepromišljena) i da me treba strijeljati. Onda se opet nešto sprdaju s činjenicom da sam vjernik. Lagano mi ih je pun kufer, pogotovo kad pomislim da još deset dana moram putovati s njima.

Šećemo se po hrptu, ali sunce već zalazi, pa se vraćamo natrag:



Vraćamo se u mjesto, kupujemo vodu. Nikola još staje kupiti razglednice, pa mi uvaljuje svoju vodu da ju nosim. Nešto negodujem i velim mu da si ju sam nosi, a onda mi on veli "A ja sam tebi mogao nositi stvari neki dan." Inače, on je taj koji uvijek ima najmanje stvari i uvijek onaj višak još uvali nekom drugom. I sad to čini s tom bocom vode. A pred par dana sam mu doista uvalio da mi nešto nosi (ne sjećam se više što), baš zato što mi je već bio pun kufer njegovog besposličarskog šetanja s rukama u džepovima.
Mate i ja odlazimo u hotel, sjedamo na terasu. Tamo sjedi i neka cura, pozdravljamo se u prolazu. Ja odlazim unutra, kada se vraćam, tu je i Nikola i njih dvojica pričaju s tom curom na hrvatskom. Ispada da je dotična prijateljica od Nikoline sestre, ona i njen dečko putuju isto malo Turskom, isto su bili u Istanbulu, poslije idu u Antalyu, ali ostaju ovdje dvije noći. Nikola odlazi u sobu, pa i ja odlazim za njim, pozivam ga na red, kažem mu da su mi njih dvojica danas popodne stvarno digli živac, da mi se ne da ovako putovati, i da je po svoj prilici to zadnji puta da putujem s njima, pogotovo s Matom. Onda se Nikola ispričava, da on jednostavno ne kuži kad nekoga povrijedi, da mu to treba reći, da je on socijalni invalid...onda mu objašnjavam da mi idu na živce te kvazirevolucionarne spike, jer ja ne vjerujem u političku revoluciju, samo u duhovnu...pa mu kažem da me smeta to ismijavanje činjenice da je netko vjernik, čak i ako uopće nemaju pojma u što ja vjerujem i na koji način, što su već pokazali u nekoliko navrata. Na kraju se Nikola ispričava, da on mene u biti jako voli, ali da ponekad ne kuži da pretjera i sve tako. Na kraju se još i zagrlimo. Potom se vraćam na terasu, a tamo se društvo povećalo. Pojavio se i dečko od one cure (ona se zove Ana, on Matija), tu je i neki zbunjeni Japanac koji se samo blesavo kesi većinu vremena, i neki tip iz Kölna, od svojih šezdeset i nešto godina, bivši taksist, koji putuje, i to bez cilja. Generalno, ide prema Indiji. No u penziji je, pa može određivati dinamiku kojom putuje. Priča nam dogodovštinu kada je odsjeo u gradu Polatlı u pansionu kod nekog Turčina koji je svojedobno živio pet godina u Njemačkoj. No njemački kojim je taj Turčin govorio bio je u najmanju ruku čudan. Umjesto "Zimmer", za sobu je upotrebljavao izraz "Zelle". Tada je ovomu sinulo - dotični je u Njemačkoj vrijeme proveo u zatvoru (Zelle je ćelija).
Potom se javlja ideja da odemo do mjesta, sjesti u neki kafić gdje se puše nargile. Mate i ja ne pušimo ništa, pa ni nargilu, ovi ostali će probati, iako također ne puše. Ostavljamo Nijemca, samo Hrvati i Japanac odlaze na nargilu. Sjedimo vani, pričamo, uglavnom na hrvatskome, Japanac se ne buni, ionako nije komunikativan tip. Ako mu se obratiš, onda se samo smije i izražajno kima glavom. Ana priča kako su sreli tako i neku Korejku koja također putuje svijetom, a ne zna engleski. I sada, ona želi uzeti nešto za jelo. Ovi joj objašnjavaju da u toj hrani ima mlijeka koje ona ne smije jesti (Korejci nisu tolerantni na laktozu), ona svejedno kima i smiješka se. Tek nakon valjda šestog pokušaja konačno shvati što joj žele reći i onda sa zgražanjem odbija ponuđeno.
Ovaj Japanac barem zna engleski, ali moram priznati da je doista hrabro ako se Korejka zaputi u Tursku, a da ne zna nijedan jezik osim korejskoga.
Vraćamo se lagano u hotel. Nikoli je sinulo da bismo možda mogli ostati tu i sutra, pa onda noćnim busom ići dalje. Njemu se tu sviđa, on bi sutra cijeli dan okolo lunjao s ovo dvoje ili čak sam (ovo dvoje, naime, idu na neku plaćenu turu, a Nikola je na knap s lovom). Mate i ja se ne slažemo, nama je Göremea taman dosta za jedan dan, mi ćemo sutra ujutro krenuti dalje. Karte smo ionako već danas kupili sva trojica, Nikoli ostaje slabašna nada da će njegovu sutra uspjeti zamijeniti, pa da on ode kasnijim busom i da se onda opet sva trojica nađemo u Denizliju.

Prije spavanja ovo dvoje Mati još daju neki pripravak aktivnog ugljena koji bi mu trebao pomoći prilikom rješavanja njegovog problema koji traje već peti dan.

Krevet...

egerke @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
subota, svibanj 19, 2012
UTORAK 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma 



Budim se i gledam kroz prozor. Ovo je već bitno drugačiji pejzaž. Unutrašnjost Anatolije mješavina je stepe i pustinje:





Ubrzo već ulazimo u konurbaciju Ankare i stajemo na jednom usputnom kolodvoru. Tu izlazi naš suputnik, a ja slikam ankarska predgrađa:



Potom opet ide potez neizgrađenog, u daljini se vidi grad:



I tada napokon stižemo na ankarski kolodvor. Tu su parkirani vlakovi za onu superbrzu vožnju do Stambola, koji se reklamiraju na Haydarpaşi:



Ankarski kolodvor:



Odlazimo do ormarića za prtljagu, ali oni - ne rade. Očito je da preko noći isključuju sustav. A kako mi nećemo odsjesti u Ankari, to znači cjelodnevno klipsanje s ruksacima na leđima.

Ankara je u usporedbi s Istanbulom malen grad - ima samo 4,5 milijuna stanovnika. No što se tiče znamenitosti, tu pogotovo debelo zaostaje. U biti, u gradu se isplati pogledati svega tri stvari, a jednu od njih ćemo morati preskočiti jer bi nam oduzela veći dio dana. To je Muzej anatolijskih civilizacija i kultura, u kojem se nalaze spomenici iz bogate povijest Male Azije i svih naroda koji su živjeli na ovim prostorima. A bilo ih je: od neolitičke kulture Çatal Hüyüka i kapadocijskih troglodita, preko predindoeuropskih Hata i Hurijaca, indoeuropskih Hetita, Luvijaca, Likijaca, Lidijaca, do maloazijskih Grka, Frigijaca (koje neki smatraju precima Armenaca), Galaćana (odvjetka Kelta koji su dospjeli čak do područja oko Ankare) i onda sve do Turaka - prvo Seldžuka, a potom i Osmanlija. Naposljetku su se ovamo potkraj četrnaestog stoljeća dotepli i Mongoli, pod vodstvom Timura zvanog Lenk ("šepavi"), te su upravo ovdje 1402. potukli Turke pod Bajazidom (to je jedina bitka u kojoj je sultan zarobljen). U to doba Ankara se zvala Angora, i upravo iz ovih krajeva potječe angorska vuna koja se dobiva od angorskog zeca, a također i angorska koza i angorska mačka.
Dakle, taj muzej NEĆEMO vidjeti, a hajdemo pogledati ono što hoćemo.

Između kolodvora i centra nalazi se park Gençlik (Mladost), veliko i prostrano izletište. Želimo skratiti kroz njega, ali na ulazima stoji policija i ne pušta nikoga unutra. Iz nekoga razloga park je zatvoren, ali nismo doznali što je na stvari.
Obilazimo stoga park i ulazimo u centar. Želimo se popeti na citadelu (Hisar). Malo je naporno hodati s ruksacima uokolo, pogotovo s obzirom na to da smo spavali u vlaku, a pogotovo se penjati uzbrdo. Ipak, lagano se uspinjemo do citadele koja dominira gradom. Područje oko nje okruženo je parkom, ali unutra ljudi još uvijek žive.

Pogled prema gradu:



U daljini se vidi naše iduće odredište, nakon što obavimo citadelu:



Pogled na zidine citadele iznutra:



(desno je Tofaş)

Standard života u citadeli nije osobito visok, ovo je tipična kasaba:





Mate se sjeća da bismo trebali izbiti na vrh citadele, pa kreće na jednu stranu. Usput se mimoilazimo sa skupinom klinaca. Mate zna turski, pa kaže da je jedan od njih rekao "Gle, turisti, hajdemo ih zeznuti." I doista, pokušavaju nam reći da trebamo ići u drugom smjeru. Ne obaziremo se na njih i prolazimo dalje. Ubrzo izbijamo pod jednu kulu. Pogled na grad:



Ovo je iznad nas:



Ali tuda se nema kamo ući. Spuštamo se ispod toga, do platoa na kraju jedne ulice, kao neke terase s ruba koje se brdo strmo ruši. Ispod toga, na obronku drugog brda, je slam:



Na ovom relativno malom prostoru nalaze se čak dvije džamije, a treću upravo grade. Sirotinja se tek Alahu može obratiti za pomoć...

Grad se prostire posvuda uokolo:







Iznad nas:



Pogled prema parku Gençlik:



(otprilike točno u sredini slike, ispod onog nebodera, vidite pročelje zgrade kolodvora)

Dolazi neki tip s vatrogasnim vozilom koji se na tom platou okreće, pa se mičemo da mu ne smetamo. Odlučujemo krenuti nizbrdo, ali drugim putem. Još malo uličica u citadeli, ovdje su kuće malo uređenije:



A onda napokon Mate kuži da postoje dvije istaknute čuke, na svakom kraju citadele. On je sve vrijeme mislio na ovu drugu. Možda nam oni klinci ipak nisu krivo rekli? Zato se penjemo na nju, a odande slikamo onu prvu:



I opet grad, s trošnim kućama citadele u prvom planu:



Prostire se po svim brdima uokolo:





Tu se može hodati ukrug po zidinama:



(Matin ruksak...i moj je tamo negdje)



Ova dvojica su zakunjala, pa ja krstarim uokolo:







(ova je okinuta naslijepo - digao sam ruke preko zida i okinuo)





Spremamo se i krećemo natrag. Idemo poprijeko kroz tržnicu. Inače, zanimljivo, u Turskoj vas svi, kad vide da ste turist, pitaju odakle ste. Mate već ima prakse u tome i isto tako zna da kad im velite Hırvatistan oni pojma nemaju gdje je to. Zato im je redovito počeo odgovarati "Afrika". Kada bi ga pitali koja zemlja, odgovorio bi "Srednjoafrička republika". Kada su se neki čudili kako to da nije crn, rekao bi da smo mi jedini autohtoni bijelci u Africi.
Tako smo par tih Afrika podijelili i usput na tržnici, a onda opet stigli do Gençlika, koji je i dalje bio zatvoren. Uputili smo se širokom avenijom, ali su onda ova dvojica zaključila da im se baš ne da ovom stranom, nego bi mogli na drugu. No kako je to cesta na kojoj nema ni semafora ni pothodnika, odlučili su se pretrčati. Na sredini je otok, ali nedovoljno uzak da na njemu stoji čovjek s ruksakom. Dakle, treba se okrenuti uzduž dok vam s obje strane jure automobili.
Na koncu smo svi uspjeli pretrčati, iako to baš ne bih ponavljao. S druge strane opet se nalazio neki parkić, pa smo sjeli malo predahnuti. Ubrzo se pojavio neki lokalni prodavač, koji je uokolo hodao s velikom termosicom i nudio čaj. Iako smo mu dali do znanja da nećemo, on je svejedno uzeo čašu, natočio i stao nam naguravati čašu pod nos. Nakon što nismo odustali od svog odbijanja, on je vrlo jednostavno ispraznio čašu natrag u termosicu, a praznu čašu bacio na pod i otišao. O napornosti turskih prodavača ću još pisati.
Najzad smo se pokrenuli i uputili dalje. U podvožnjaku ispod željezničke pruge (Ankara je, slično kao i Zagreb, podijeljena željezničkom prugom napola) našli smo neku kebabdžinicu (Mate je opet propustio), a onda smo se uputili prema Anıtkabiru.
Anıtkabir (spomen-grob) je mauzolej Mustafe Kemala Atatürka, koji se nalazi na drugom brdu. Putem dotamo, slikam ankarsku ulicu:



A onda kroz lijepu četvrt obiteljskih kuća dolazimo i do kompleksa mauzoleja:



Morat ćemo ga malo obilaziti kako bismo naposljetku došli i do ulaza. Na ulazu se ostavljaju torbe, kako ne bi netko prošvercao oružje u taj hram Turaka. Torbe se usput rentgenski skeniraju. Nama je to dobro došlo, jer smo mogli šalabajzati uokolo bez prtljage.
Kompleks je ogroman, u sovjetskoj maniri megalomanije. Mauzolej je okružen parkom, no turisti ne mogu vrludati kamo ih volja, tako da su jedine ljudske noge koje kroče parkom one vrtlarske.
Prije uspona na središnji plato slikam cvjetni aranžman u obliku turske zastave:



A sama zgradurina izgleda kao Partenon bez krova:





S druge strane je Aleja lavova:



U kolonadi uokolo izložen je Atatürkov vozni park: auti, brodovi... Tu je i govornica s koje se obraćao narodu. Potom se ulazi u kompleks m(a)uz(ol)eja, u kojem je zabranjeno slikati. Unutra se prati životni put Atatürkov, postoji rekonstrukcija Bitke na Galipolju, a kasnije i ključnih bitaka u ratu za nezavisnost, potom se opsežno poklanja pažnja svakoj pojedinoj Atatürkovoj reformi, popraćeno bogatim citatima o svemu i svačemu. Da je napisao knjigu izreka, ta bi bila prihvaćenija od Mao Zedongove.
Doista, ljudi trebaju idole. Atatürk je sekularizirao Tursku, no turski je narod s pijedestala izmjestio Alaha i stavio Atatürka.
Tu su i snimke njegovih govora. Začudilo me kako mu je glas bio piskutav. Očekivao bih da takva ljudina ima neku baščinu, kad ono...
Naposljetku izlazimo. Slikam plato:



A potom se penjemo i u ceremonijalnu prostoriju u kojoj se obično polažu vijenci na grob (do I hear Kuća cvijeća?):



(ovaj tu oponaša Atatürka)

Naravno, Atatürk nije tamo, njegovo je tijelo ispod, u posebnoj sobi koja je hermetički zatvorena i ima posebne mikroklimatske uvjete. Ipak, koga zanima, na kamerama u muzeju može pratiti što se zbiva unutra. Zapravo, ne zbiva se ništa, Atatürk je poprilično nepomičan.

Prošetat ćemo se niz Aleju lavova:



Kamenje je namjerno razmaknuto, kako bi posjetitelji hodali polako i dostojanstveno se približili grobu najvećeg sina turskog naroda.

U jednoj od kula na kraju Aleje nalazi se i maketa čitavog kompleksa:



Kompleks je inače građen od 1944. do 1953.

Vani se obavlja ceremonijalna smjena straže. Vojnici paradno i neprirodno marširaju, a turisti su ih se sjatili slikati:



U blizini je sjajan WC, tako da se odazivamo fiziološkim potrebama. Potom sjedamo na Ceremonijalni trg (kako se naziva prostor ispred same zgrade mauzoleja) i promatramo život uokolo. Svakih pola sata smjenjuje se straža, a turisti samo hrle. Iznad svega vijori turska zastava ogromnih proporcija:



A ovdje je i grob İsmeta İnönüa, Atatürkovog suborca i nasljednika na mjestu predsjednika Republike Turske:



İsmet-paša, kako se zvao, uzeo je prezime İnönü prema gradu u središnjoj Anatoliji, pokraj kojega se borio u turskom ratu za nezavisnost.

Krećemo lagano natrag u grad. Uzimamo stvari, mogli bismo usput negdje i nešto pojesti. Ankara je prašnjava, ne znam jesu li to neki radovi u tijeku, ili je jednostavno takva. Ne nalazimo nijedan prikladan restoran.
Križanje u Ankari:



Spuštamo se ispod željezničke pruge i dolazimo do kolodvora. Pokušat ćemo tamo nešto prezalogajiti. U međuvremenu, ormarići za prtljagu su proradili, ali sada doista nema smisla. Sjedamo u restauraciju, ja jedini tražim nešto za jelo, donose mi smiješno malu porciju, na oduševljenje ove dvojice koji se tomu smiju. Vidim da na jelovniku imaju i salep, pozivam konobara, on mi kaže da nemaju. Međutim, kazuje to tipičnom turskom gestom, koja zna biti poprilično zbunjujuća za nenavikle.
Naime, već sam objašnjavao da Bugari i neki Albanci obrnuto signaliziraju glavom. E, pa Turci isto baš nisu osobito jasni. Kod njih se negacija obavlja jednostavnim coktanjem jezikom i, u slučaju izražajne negacije, još i trzajem glavom odozdo prema gore. U većini slučajeva, samo će uzviti obrvama, uz coktaj. Iako je coktanje jezikom i kod nas poznato kao način negacije, mi ga obično pratimo zatvaranjem očiju, ili laganim odmahom glave. Ovakva gesta kakvu Turci rade, kod nas bi se prije mogla protumačiti kao izražavanje da je sugovornik dosadan.
Uglavnom, ovaj je konobar bio osobito nekomunikativan. Nakon što ga otprve nisam razumio, na moj ponovni upit samo je jače coknuo i pomaknuo glavu. Ne znam koliko bih ga puta trebao pitati da mi odgovori "yok" (nema).

U međuvremenu, jurilica je spremna za put:



A ulazi se kroz detektor metala:



Ipak ćemo se još malo prošetati oko kolodvora, imamo još preko sat vremena, možda ima u blizini neki restorančić. Na parkiralištu ispred kolodvora vidimo jednoga taksista kako se moli. Izvadio tepihić, okrenuo se prema Meki i klanja se. On je bio jedina osoba koju smo u Turskoj sreli da se molila na ulici.
Prolazimo pored lunaparka uz park Gençlik, ali ni unutra nema ničega za jesti. Naposljetku nalazimo restorančić zgodna imena "Küçük ev" (Mala kuća), u vlasništvu Turskih željeznica, u kojem serviraju razne vrste pidea i lahmacuna. Mate će opet posno, Nikola i ja pošteno.

U predvorju kolodvora nalazi se malena maketa, slična onima koje obično viđamo po njemačkim kolodvorima:



Željeli bismo ubaciti kovanice da proradi, ali nema otvora. Izgleda da je samo demonstracijska.

Naposljetku ulazimo u vlak. Mate opet kreće u potjeru za WC-om i u zadnji čas nalazi jedan koji je otključan. Naime, Turci sve WC-e drže zaključane dok ih kondukter ne otključa po polasku vlaka.

Prvo se vozimo još nekih dvadesetak minuta kroz područje Ankare, onda izlazimo i počinje pusti pejzaž:



Vožnja ovim dijelom je naporna. Vagon je otvoren (bez kupea), a iza mene sjedi neki tip koji si je spustio stolić na stražnjoj strani moga sjedala i onda, tek tako, iz dosade, lupeta po njemu. Pritom mi trese cijelo sjedalo. Ne znam što da mu napravim, nemam se kamo prebaciti, jer je vagon pun, a njemu ne pada na pamet da bi me to moglo smetati. Par puta se okrećem i značajno ga pogledam, ali on ne kuži. Da na turskome probam sklopiti rečenicu, doista nema smisla. Usto, kroz vagon neprekidno trčkara dvoje djece, gore-dolje. Nikola isto bjesni, taman se uljulja u san, kad evo njih. Ispred nas pak sjede neka tri ili četiri tipa od kojih valjda svakih deset minuta po jedan ode nekamo. U jednom času jedan od njih je pojeo nekakvu bombonijeru i sad kamo će s kutijom - otvara prozor i baca kutiju kroz prozor. Mate me već upozorio na taj običaj u Turskoj, da se smeće iz vlaka jednostavno baca kroz prozor.
U jednom času i ja odlazim do vagona restorana i vidim da je vagon iza našeg potpuno prazan. Velim to ovoj dvojici, ali nisu baš osobito orni za seljenje.

Kloparamo kroz noć. Po izvornom planu puta, trebali smo ići skroz do Malatye, svjetske prijestolnice marelica, ali to je još sedam sati vožnje dalje od Kayserija. Željelo smo zapravo obići Nemrut Dağı, ali je to otpalo, jer nam je skroz izvan ruke. No bit će još prilike...
Silazimo stoga u Kayseriju, negdje oko pola 4 ujutro. Kayseri je grad veličine Zagreba, ali njegov kolodvor je veličine karlovačkoga. I još je krcat ljudima. Osim našega vlaka koji ide prema Malatyi, upravo polazi i vlak za mjesto zanimljiva naziva: Niğde. Ipak, gužva na kolodvoru ne jenjava. Gledam vozni red, ispada da iza 4 sata stiže Van Gölü Ekspresi, koji vozi iz Tatvana na jezeru Van, na krajnjem istoku Turske, skroz do Istanbula. Iza 5, pak prolazi vlak iz Erzuruma, također za Istanbul. Mi bismo u biti u Kayseriju trebali loviti autobus za dalje, ali usred noći ga nećemo naći. O tome da bi ovdje postojalo odlagalište prtljage, nema govora. Jedva smo našli dovoljno mjesta da sjednemo. Mate već kunja, Nikola se sjetio da bi mi mogao ići objašnjavati pravila preferansa. Naime, povela se priča o tome kako bi nam na putu dobro došle karte, no kako smo trojica, zapravo smo nezgodan broj i za belu i za većinu ostalih igara. Ipak, taman nas je za preferans. Ali, ja ne znam preferans. Nikola je prvo na opći užas mene i Mate rekao da on igra preferans s mađaricama i da je to jedini način kako ga može zamisliti. To je bilo dan ranije. A sada mi na kolodvoru u Kayseriju u pola 4 ujutro, među hrpom Turaka koji čekaju noćni vlak, on pokušava objasniti osnove te kartaške igre. Taman kad pomislim da sam dosegao granicu apsurdnih situacija, evo nečeg novog. Naravno, ne uspijevam zapamtiti gotovo ništa od onoga što mi je pričao, potom pokušavam čitati, ali već naveliko kunjam.
Povremeno se netko od tih ljudi i digne i ode, ali većinom samo dolaze. Pikiram na mjesto na klupi iza, onda bismo se sva trojica mogli ispružiti, ali otamo se nitko ne diže. Prošlo je već i četiri i pet, a vlakova za Istanbul nema.
Čekaonica:



Sunce već izlazi nad gradom, pa slikam Erciyes Dağı, ugasli vulkan iznad Kayserija, ujedno i najviši vrh središnje Anatolije (3916 metara):



Navodno s vrha puca vidik i na Sredozemno i na Crno more.

U taj čas netko se diže s one klupe, odoh ja uloviti makar sat vremena počinka...

egerke @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, svibanj 18, 2012
PONEDJELJAK 10. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rekoh već da je naša soba bila na zadnjem katu. Evo kako izgleda ambis s prozora:



Opet doručak, pa pakiranje. Sobu moramo napustiti do 10, ali stvari ćemo ostaviti kod recepcije. Evo kako izgleda soba:



Smještamo stvari u sobu pored recepcije, u kojoj je i internet. Na zidu naravno visi i Atatürkova slika. E sad, mislim da je ovdje vrijeme da kažem koju i o njemu.
Mustafa Kemal-paša rođen je vjerojatno 1881. (točan datum nije poznat, možda i 1880.) u Selaniku (Solunu). Bio je vrlo bistar i, unatoč roditeljskoj želji da ostvari karijeru u trgovini, odabrao je vojnu karijeru, upisavši se na vojnu školu u Monastiru (Bitoli). Kasnije je završio vojnu akademiju u Istanbulu. U početku blizak Mladoturcima, kasnije ih je kritizirao, iako je sudjelovao u Mladoturskoj revoluciji 1908. Za vrijeme Prvog balkanskog rata borio se u Trakiji i potom postao vojni ataše u Bugarskoj. Za vrijeme Prvog svjetskog rata zapovijedao je turskom vojskom u Bitci kod Galipolja, da bi potom odbio napade ruske vojske na istoku zemlje. Potom je premješten u Siriju gdje je dočekao kraj rata. Nakon što je Turska poražena, mirom u Sèvresu ona je de facto trebala biti rasparcelirana u korist država pobjednica. Turskoj je trebala ostati tek četvrtina predratne države. Uglavnom, to je trebalo izgledati ovako.

Nakon toga Mustafa je okupio Veliku narodnu skupštinu, proglasio neposluh središnjoj vlasti u Istanbulu (koja ga je zbog toga osudila na smrt) i započeo rat za nezavisnost u kojem je nizom uspjeha uspio vratiti sve strane za pregovarački stol. Naposljetku, na konferenciji u Lausannei 1922. Turska je imala adute za pregovore i uspjela je obraniti svoj teritorij kakav danas poznajemo (s izuzetkom područja oko Antakye, uz sirijsku granicu, koje je Turskoj pripalo tek 1939.).
Nakon što je 1923. proglašena republika, započele su opsežne reforme. Prije svega, država je sekularizirana i vojska je postala jamac svjetovnosti. Potom je došlo do reformi po uzoru na moderne europske države toga vremena: uvedena je latinica umjesto arapskoga pisma, turski je jezik očišćen od arabizama i perzijanizama, uvedena su prezimena (prije ih nije bilo, pa je tako svatko mogao birati prezime koje će ubuduće nositi - zato i prezimena poput Korkmaz – „Neustrašivi“, Öztürk - „Pravi Turčin“ ili pak sva hrpa prezimena na -oğlu – „sin toga i toga“), uvedena je moderna europska odjeća, pravo glasa za žene, zakonodavne reforme (ukidanje šerijata), reforma obrazovanja, opismenjivanje, izgrađena je željeznička mreža... U roku od desetak godina, "Bolesnik na Bosporu" izrastao je u modernu europsku državu. Naravno da su reforme bile samo smjernice i da je za potpunu implementaciju u umove ljudi trebalo proći mnogo više vremena, no temelji su bili postavljeni.
Sam Mustafa Kemal-paša uzeo je prezime Atatürk, Otac Turaka, a potom je posebnim zakonom zabranjeno da itko ikad osim njega smije nositi to prezime.
Atatürk je umro 1938., no njegov kult ličnosti i dan-danas je živ. Zabranjeno je bilo kakvo kritiziranje Atatürka ili njegovih reformi, zabranjeno je "vrijeđanje turskosti" (to je na svojoj koži osjetio i nobelovac Orhan Pamuk, kada se dotaknuo škakljive teme armenskog genocida, koji Turci negiraju, iako je to nakon Holokausta najveći pogrom nekoga naroda u povijesti). Atatürkov se lik nalazi na svim novčanicama i kovanicama turskih lira, u svakom gradu imate barem nekoliko njegovih spomenika (inače, prvi je bio postavljen upravo u Gülhaneu), njegove izjave vas opominju ili podučavaju sa zidova škola, aerodroma, kolodvora... Što je najbolje, izgleda da nije stvar u tome da je on sam poticao taj kult ličnosti. Ovo je više kult ličnosti izgrađen od njegovih sljedbenika, nešto slično Isusu Kristu.
U našem hostelu, u sobi u kojoj smo ostavili prtljagu, kočila se njegova poznata izjava "Ne mutlu Türküm diyene!" - Kako je sretan onaj koji može reći "Ja sam Turčin!" (da, doista te četiri riječi znače ovih deset u hrvatskome - turski je praktičan jezik).
Uz to je naravno išla i slika:



Na ovoj ima nečeg vampirskog u izrazu lica.

Odlazimo do Plave džamije. Treći dan već pokušavamo ući, i napokon uspijevamo!









Onda mi je sinulo da probam bez fleša i doista - svjetlije je:







Napokon smo i to obavili, pa sada možemo i do Velikog bazara. Usput na Divan Yoluu slikam kartu negdašnjeg Otomanskog carstva:



Pazite dokle je to sve išlo gore u Rusiji...i skroz do Maroka i juga Arabije...a i u Africi do Etiopije.

Veliki bazar je otvoren, približavamo se:



I ušli smo:



Nemamo baš namjeru nešto kupovati, samo da ga malo obiđemo. U njemu ima 58 ulica i 1200 dućana, čiji je zakup gotovo nemoguće dobiti. Izgrađen je 1461. Dućani su grupirani prema vrsti robe koja se u njima prodaje. U bazaru se nalaze i dvije džamije, dva kupališta i nekoliko restorana i kafića.
Cijene su visoke, iako je cjenkanje obavezno. No mi ionako ne mislimo kupiti ćilime, nargile ili nešto slično. Izlazimo i u uličici koja vodi do glavne zgrade bazara vidimo nešto vrijedno kupovine. Kutija s prahom salepa. Pitamo za cijenu. Prodavač veli 10 lira. Nikola traži za 5. Prodavač veli "Zadnja ponuda, 8 lira." Ja velim "Može dvije za 15?". Prihvaća. Kupili smo za 7,5 lira nešto što vjerojatno u dućanu košta dvije lire, ali barem smo iskusili naše prvo cjenkanje. Laughing

Spuštamo se na drugu stranu Divan Yolua prema obali Mramornog mora. Ulazimo u neku buregdžinicu. Još nismo kušali burek u Turskoj. Naravno, uzimamo "peynirli", tj. sa sirom. Ne mogu si pomoći, vodio sam toliko razgovora s Bosancima koji su me uvjeravali da je pravi burek samo onaj s mesom, a da je burek sa sirom hrvatska izmišljotina. A Bosanci su burek dobili od Turaka koji, gle čuda, imaju burek sa sirom.
Mate i opet uzima samo čaj, muči ga probava.

Spuštamo se tom ulicom do kraja, ovaj kvart nastanjen je Rusima i Grcima, vidi se po natpisima na dućanima. Evo i crkve:



(vjerojatnije da je ruska, po stilu)

Ova je ulica prekrivena restoranima:



Njom ćemo do obale Mramornoga mora:



Sjedamo na klupu pored nekog fitness parka u kojem se šetači mogu rekreirati na raznim spravama. Ovi i opet pričaju o revoluciji, ja se malo rekreiram, malo fotkam more:



Iz Bospora izlaze brodovi:



Nakon još malo šetnje uz obalu, odlazimo natrag prema hostelu. Odlučili smo prijeći u Aziju, pa tamo provesti ostatak dana do polaska vlaka. Na Sultanahmetu ima dosta ruševnih kuća:



A ovo je ulica iz koje se skreće desno u onu u kojoj je naš hostel (po njoj je onaj klinac vukao kolica s bocama):



Mate bježi u WC, pa onda i Nikola, ja ih čekam na ulici. Napokon smo spremni i krećemo prema Karaköyu, gdje je jedan od terminala za gradske brodove koji voze preko Bospora.

Nasuprot Aje Sofije stoji ovaj stup, koji je služio kao oznaka nultoga kilometra za sve udaljenosti u Bizantskom Carstvu:



Spuštamo se kroz gradsku gužvu: auti, pješaci, tramvaji, doista se put mora krčiti rukama i nogama. Turci naravno prevode prometne znakove:



I evo nas kod mosta Galata. Matu opet tjera na WC, mi čekamo vani. Usput slikam promet:



Gledam hrpe školjaka na podzidanoj obali. Vise u grozdovima. Potom gledam riblje restorane na mostu Galata. Poslužuju školjke. Nije valjda... Foot in mouth

Naposljetku se vraća i Mate, prelazimo most i idemo na brod. Prvo treba kupiti žeton u pristanišnoj kućici, odakle se izlazi na kej:



A ovo je brod - star, ali funkcionalan:



Sjedamo na palubu i promatramo grad. Topkapı:



Džamije i most Galata:



Topkapı iz veće blizine:



Stari Istanbul:



Evo nas već na azijskoj strani:



Otamo smo došli:



Čitav prijelaz traje 15-ak minuta. Postoje i brži hidrogliseri, ali nama se ne žuri.

Brodski terminal ispred kolodvora Haydarpaşa:



Ulazimo u zgradu kolodvora. Ni ovaj nije bogzna kako velik:



Palme na peronima me podsjećaju na Ploče:



Odlučujemo ostaviti prtljagu na čuvanje. Imaju ormariće, samo treba prokljuviti sistem. Vlak nam ide oko 10 navečer, a sada je oko pola 4. Stavljamo na 5 sati čuvanja i odlazimo u šetnju.

Pogled na ovaj predio grada:



Ovaj predio grada zove se Kadıköy (Sučevo selo), a u antici je bio poznat kao Kalcedon. Tu je 451. održan Kalcedonski koncil, koji je uzrokovao raskol između zapadnog kršćanstva i tzv. monofizitskog kršćanstva, budući da je na njemu utvrđena dogma kako su u Kristu postojale i Božja i ljudska priroda istovremeno (monofiziti tvrde da je Isus imao samo jednu prirodu, božansku; monofizitske su crkve npr. Koptska, Etiopska i Armenska).

U ulici pored kolodvora veliki nas natpis podsjeća da Turske državne željeznice slave 150. godina:



(točnije, proslavile su 3 godine ranije; čovjek na slici, začudo, NIJE Atatürk)

Šećemo obalom Kadıköya. Ima tu svega: modernih kuća i stare arhitekture:



Haydarpaşa iz ovog kuta:



Tu je i autobusni kolodvor za ovaj dio grada. Nedaleko je i zgrada kazališta Hâldun Taner. Mi ćemo ipak sjesti u jedan birc koji se nalazi na krovu zgrade, odakle puca lijep pogled na grad. Imaju čak i salep. Nikola je došao na svoje.

Pogled prema Europi:



Tu ostajemo dobrih sat i pol. Naravno, tema su studentske demonstracije za besplatno školstvo. Potom krećemo dalje. Pojest ćemo naš prvi obrok u Aziji (Mate opet samo pilav), a potom se prošetati Kadıköyem. Tu se nalazi i armenska crkva:



Zapravo, ironično, s obzirom da je Armenska apostolska crkva jedna od onih koje ne priznaju Kalcedonski koncil, a ima svoju crkvu u negdašnjem Kalcedonu.

Bršljan na nekoliko mjesta čini zanimljive bolte iznad ulica:



Radimo krug, pa se vraćamo. U jednoj od ulica, anarhistički plakati:



(Kapitalizam znači eksploataciju i pljačku. Besplatno znanstveno obrazovanje na materinjem jeziku u socijalizmu. DÖB - revolucionarno studentsko jedinstvo.)

Inače, u Turskoj žene uglavnom ne nose feredže (Atatürkova ostavština), ali često nose marame na glavi. Izgleda da je muslimanima kosa jedan od glavnih fetiša i da je bitnije da se ona ne vidi, nego da se ne ocrtavaju konture tijela. Upravo smo ovdje u Kadıköyu vidjeli i jednu curu, mlađu, nekih dvadesetak godina, odjevena u usku, pripijenu odjeću, sve se lijepo ocrtava, našminkana, ali - kosa je pod maramom. Ne isključujem da ova to nosi i kao modni dodatak, no...

Sjedamo na jedan zidić i razgovaramo. Ovdje pak počinje rasprava o izraelsko-palestinskom sukobu. Tu ja uvijek bivam etiketiran kao "reakcionaran", jer, posve atipično za krug ljudi u kojemu se krećem, zagovaram izraelsku stranu. Jednostavno, izgleda da ako si mlad, moderan i liberalan, onda se od tebe očekuje da podržavaš Palestince i solidariziraš se s njima. Ja to ne činim, prije svega jer stvari gledam iz drugoga kuta.
Iako ne podržavam određene metode kojima Izrael danas rješava sukobe s Palestincima (kao ni militarizam izraelske vlade općenito), ne mogu podržavati niti Palestince, iz nekoliko razloga. Prvo i osnovno, na području arapskoga svijeta, od Atlantskoga oceana do Arapskoga mora, postoji čak 19 arapskih država (20 ako računamo Zapadnu Saharu). U čitavom tom moru Arapa, postoji sićušan otočić Izraela. No Arapi čak ni ovdje nisu dopustili stvaranje židovske države, iako čak ni najmegalomanskiji cionistički projekti ne bi bitno okrnjili koheziju arapskoga svijeta. Nadalje, mnogi bi se liberalni intelektualci trebali zapitati koliko se oni u svojim stavovima slažu s prosječnim Palestincem. Ti bi isti intelektualci, koji podržavaju borbu Palestinaca za neovisnost, vjerojatno bili kamenovani zbog svojih liberalnih stavova u toj istoj budućoj nezavisnoj Palestini. U njihovoj vlastitoj domovini protiv ljudi s takvim stavovima borili bi se kao protiv konzervativaca i nazadnjaka, no ako su Palestinci, onda može. Treće, identitet Palestinaca nije postojao prije nastanka Izraela. Oni su jednostavno bili Arapi, ne pretjerano različiti od jordanskih ili sirijskih Arapa. Tek ih je sukob s Izraelom definirao kao skupinu. Četvrto, mnogim Palestincima nije toliko cilj sama nezavisna Palestina, koliko uništenje Izraela. Zato sukobi nikad ne prestaju. Peto, Palestinci su pokazali koliko im je stalo do arapske solidarnosti kada su se sukobili s jordanskim kraljem Huseinom koji im je pružio utočište prilikom zbjega iz Izraela. Naposljetku, znamo da od svih arapskih zemalja diplomatske odnose s Izraelom imaju samo dvije (Egipat i Jordan), još ih je par imalo, ali su prekinule, a ako slučajno imate u putovnici izraelski žig, mogao bi vam biti zabranjen ulazak u neke arapske zemlje.
To je otprilike moj način razmišljanja. No Mate ne misli tako, i tu nastaje sukob. Ja ga pitam tko je započeo sukob (6 arapskih država napalo Izrael), on veli "Židovi". Kako? "Doseljavanjem." Otkad je doseljavanje početak sukoba? "To je provokacija." Kakva provokacija? "Nemaju oni šta tražiti tamo." Pa dobro, gdje su im trebali stvoriti državu? "Nigdje. Židovi nisu narod nego religijska skupina. Zašto kršćani nemaju svoju državu?" Pokušavam mu objasniti da je kod Židova ipak bila formirana nacionalna svijest tijekom 19. stoljeća. "Pa, ako su im već trebali dati državu, mogli su im dati negdje u Njemačkoj, a ne u Palestini."
Meni je nevjerojatno da netko može tako razmišljati. O tome da se Sefardi, Falaši ili Jemeniti npr. sele u Njemačku, da ne govorim.
Mislim, ja se slažem da ideja doseljavanja mase ljudi na jedno mjesto i uspostava države i nije neko rješenje, no, s obzirom na veličinu arapskoga etničkog prostora, uspostava židovske države je kao uspostava Vatikana unutar Italije. A treba uzeti u obzir i da su u doba stvaranja Izraela većinu stanovništva činili ljudi koji su preživjeli europske logore, koji se više nisu mogli vratiti u svoje dojučerašnje domove, među susjede koji su ih se odrekli kada je počeo rat, koji nisu imali druge nego da sve ostave i pođu u pustinju. Nije bio njihov izbor, ali nisu imali druge mogućnosti. Ako ni zbog čega drugog, onda su već zbog toga zaslužili tu svoju državu. Naravno, pod uvjetom da poštuju granice koje su im određene.

Huh, dosta politike. Pored nas stoji istanbulski taksi:



Ako vas podsjeća na Fiat Regatu, u pravu ste, no ovo je Tofaş Şahin. Tofaş je turska tvornica automobila iz Burse, koja proizvodi po licenci Fiata (slično Zastavi). Ovih automobila imate na tisuće diljem Turske, stariji tipovi pak liče na Fiat 131, ili čak 124 (kojeg je radila i Lada). Danas su se prešaltali na sklapanje Fiata Palio.

Vraćamo se na kolodvor i prije vremena, uzimamo stvari, sjedamo još malo pred zgradu kolodvora i promatramo zalaz sunca nad Europom:





Na zgradi kolodvora je velika reklama za turski vlak velike brzine koji bi, kad provozi, trebao spojiti dvije prijestolnice za 5 i pol sati:



A naravno, tu je i uobičajena slika posjeta Oca Turaka kolodvoru:



Ulazimo unutra, odlučujemo se uzeti kušet do Ankare. Ispada da će nas to koštati samo 10 lira nadoplate. Odlično. Dok ova dvojica sjede u čekaonici, ja lunjam kolodvorom i slikam vlakove. Naravno, na početku perona je Atatürkov kip s nekom njegovom izjavom o željeznici (kako je to most među ljudima, zamašnjak napretka, nešto tako).

Naš vlak:





Yemekli vagon jest vagon restoran. Izgleda čisto pristojno:



Sa zida se naravno smješka Atatürk.

Sjedaći vagon:



Napokon se smještamo u vlak. Ovaj kušet ima samo 4 kreveta:



Nadamo se da ćemo biti sami, no evo ubrzo i nekog Turčina kojeg su nam uvalili. Mislim da je neugoda obostrana, Mate pokušava pričati s njim, ispada da frajer ne zna gdje je Hrvatska. Za Jugoslaviju je čuo, ali ni za to nije sasvim siguran kamo smjestiti. Potom moli konduktera da ga prebaci u neki drugi kupe, ali je već sve puno, pa ne može. Kaže da će uzeti donji krevet. Krasno, morat ću se pentrati.

Odlazim na WC. Upadam unutra, tražim školjku, ali nema je. Umjesto toga ima ovo:



Ne znam kako možete održati ravnotežu nad čučavcem u vlaku koji se ljulja, ja nisam pokušavao. Ovo crveno vam služi za ispiranje.
Inače, u sofisticiranijim verzijama turskih WC-a, koji imaju školjku, unutra je ugrađena i pumpica za pranje, tako da ne trebate posezati za bideom ili nekom vrstom posude ili, ne daj Bože, šlauhom.

Naš se suputnik već skrasio, ja se pokušavam uspeti na gornji krevet bez ljestava i uspijevam, usput udarivši glavom o kopču na stropu za koju se krevet veže kada je dignut. Boli ko sam vrag. Da stvar bude gora, ovaj je počeo i hrkati. No krasno. Odlazim oprati zube do umivaonika na drugom kraju vagona, čist je i uredan. Općenito, ne mogu se potužiti na turske vlakove.

Još malo razgovaramo o svojim najranijim životnim sjećanjima, a potom tonemo u san. Do Ankare ima nekih 8 sati vožnje. Uz kloparanje kotača, to bi mogao biti i ugodan san.

Evo i slike Nikole ušuškanog, od idućeg jutra:



Laku noć!

egerke @ 02:04 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, svibanj 16, 2012
NEDJELJA 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak u hostelu je tipičan. Pekmez, putar, žemlje, čaj i kava. Mate pije samo crni čaj, to je dobro protiv proljeva. Mi uzimamo elma çayı, čaj od jabuke, koji je zapravo umjetni pripravak čaja koji se radi iz praha. Turci naravno čaj piju iz malenih čašica, ne kao mi iz šalica. Često ćete na ulici vidjeti dječake koji od dućana do dućana raznose pladnjeve na kojima su poredane čašice s čajem. To da su Turci narod kavopija očito je mit, ali su zato strastveni čajopije.
Prije kretanja u grad opet malo sjedimo na terasi. Pogled ovaj puta na sjever:



Ni ovdje se nije ništa promijenilo:



Opet krećemo prema Plavoj džamiji. Trg ispred nje je kako rekoh nekadašnji hipodrom, a na njemu se osim onog egipatskog obeliska (službeni je naziv Tutmozisov obelisk, a donio ga je 390. Teodozije iz Luksora) nalazi i obelisk Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća:



a između njih (vidi se lijevo na gornjoj slici) i zmijasti stup, koji je u Konstantinopol donio također Teodozije, a izgrađen je povodom pobjede Grka nad Perzijancima u bitci kod Plateje 479. pr. Kr.

Opet pokušavamo ući u Plavu džamiju. Glavni ulaz je zauzet, moramo sa strane, a kad tamo:



Pokušat ćemo sutra.

Ipak, za slučaj da nam ni sutra ne uspije, naluknut ću se kroz prozor i uloviti makar dio:



Dvorište iznutra:



Upućujemo se Divan Yoluom, Dvorskom cestom, prema Velikom bazaru. Divan Yoluom prolazi i tramvaj, a u Istanbulu naplata prijevoza ne funkcionira na karte, već na žetone, pa tako na krajevima stanica imate ovakve barijere:



Pokraj toga stoji čuvar, koji ljude sprečava da jednostavno prugom zaobiđu tu prepreku.

Uz Divan Yolu nalaze se mnogi fensi restorani, slastičarnice, ali i draguljarnice, suvenirnice... Naposljetku stižemo i do Velikog bazara, odnosno do Kapalıçarşıja (zatvorene tržnice) i ona je doista - zatvorena. Iako u islamu nedjelja nije sveti dan, očito istanbulski trgovci ne rade. Uličice uokolo su sablasno puste:



Lunjamo uokolo tražeći put prema Süleymaniji. Malo modernije arhitekture:



I naposljetku nalazimo jednu uličicu u kojoj su zaboravili da je nedjelja. Tu se prodaje uglavnom odjeća:



Muvamo se malo kroz gužvu, ali ne mislimo ništa kupiti. Umjesto toga idemo dalje. Tu je i sveučilište:



a potom dolazimo i do Süleymanije, no ona se preuređuje, pa se iznutra nema bogzna što za vidjeti.
Süleymaniju je izgradio Mimar Sinan i druga je najveća džamija u Istanbulu (treća ako pod džamije računamo i Aju Sofiju). Izgradnju je financirao Sulejman Veličanstveni, koji je na taj način želio nadmašiti kralja Solomona (em su se isto zvali, em je izgradnja bila nadahnuta kako jeruzalemskom džamijom izgrađenom na mjestu Solomonova Hrama, tako i Ajom Sofijom, prilikom čijega je dovršenja Justinijan uzviknuo "Solomone, nadmašio sam te!"). Tijekom svoje povijesti je gorjela i bila uništena u potresu, pa je za vrijeme Prvog svjetskog rata u dvorištu bilo skladište streljiva koje je također izazvalo požar, ali svaki bi puta bila obnovljena. U vrtu se nalaze i grobnice Sulejmana Veličanstvenog, njegove žene, kćeri, majke i sestre. Izvan zidina nalazi se i Sinanov grob.

Mi sjedamo u jednu čajanu u sjeni Süleymanije, pravi islamski vrt sa šadrvanom u ugodnoj hladovini, i naručujemo piće:



Na cjeniku imaju i salep, ali ga zapravo nemaju. Opet počinju muke po salepu.

Potom se spuštamo prema Eminönüu:



i ulazimo u Rüstem-pašinu džamiju:





I nju je izgradio Mimar Sinan. Kako se vidi, prekrivena je keramičkim pločicama iz İznika, grada u zapadnoj Anatoliji, koje prekrivaju gotovo čitavu unutrašnjost osim kupole. Zanimljivo je da je izgrađena "na katu", tj. ispod nje se nalazi kompleks dućana koji je trebao financirati izgradnju, a do same džamije dolazi se uskim stubištem.

Dvorište:



Spuštamo se do pristaništa izletničkih brodova na Eminönüu, idemo na turu Bosporom. Cijena je samo 9 lira, dakle 4,5€.

S broda slikam Yeni cami:



Čekamo nekih pola sata, najzad krećemo. Promet je gust:



Pogled na Galatu:



Idemo ispod mosta Galata:



I prošli smo:



Što bi Englezi rekli, "waterfront" (vodeno pročelje? Undecided):



Cruiseri, razni:







Džamijad, razna:



(desno gore Süleymanija, desno od nje džamija Fatih, ispod Süleymanije Rüstem-pašina džamija, lijevo od sredine Yeni cami, onaj veliki toranj iznad nje ne mogu identificirati)

Neki više vole jedra od cruisera:



Palača Dolmabahçe:



I džamija Dolmabahçe:



Zanimljivo, ovdje iznad se nalazi stadion nogometnog kluba Beşiktaş, a iza njega kvart koji se zove Maçka (i ne, ne znači mačka, to se kaže "kedi").

Prvi most preko Bospora (ovaj se jednostavno zove tako: Most preko Bospora):



Dolmabahçe i gradski brod:



Inače, Bospor doslovce znači "Goveđi gaz" (iliti na engleskome Oxford), a ime je dobio jer je ovuda prošla Ija, koja je ljubovala sa Zeusom, pa ju je on, kako ju ljubomorna Hera ne bi našla, pretvorio u kravu.

Još bliže mostu:



U daljini se vidi palača Çırağan, danas pretvorena u hotel s pet zvjezdica iz lanca Kempinski:



Prelazimo na azijsku stranu i pristajemo u Üsküdaru:



Üsküdar (ime je zapravo isto kao i ime Skadar) jest rezidencijalna četvrt u kojoj živi mnogo studenata i umirovljenika. Atmosfera je mnogo opuštenija nego na užurbanoj europskoj strani.

Nakon kraćeg stajanja krećemo dalje. Ponovno pogled prema Europi i Dolmabahçeu:



Most je sve bliže:



I još bliže:



I JOŠ BLIŽE:



I napokon smo ispod njega:



Otvoren 1973., bio je četvrti najdulji viseći most na svijetu (danas je 16.) i prvi izvan SAD-a. Dugačak je kilometar i pol, s tim da su noseći stupovi udaljeni oko kilometar. Nalazi se 64 metra iznad površine Bospora. Ima šest traka, po dvije za svaki smjer, te još dvije koje mijenjaju smjer: ujutro idu iz Azije za Europu, popodne obratno, budući da promet dnevnih migranata ide tom dinamikom. Nekoć se moglo i pješke preko mosta, danas je zabranjeno. Pod punim opterećenjem, most na sredini utone oko metar. Prijelaz preko mosta se naplaćuje, a noću je osvijetljen.
Zanimljivo, 2005. na mostu je odigran i petominutni promotivni teniski meč između Venus Williams i İpek Şenoğlu.

Pogled na vojnu akademiju Kuleli, prvu visoku vojnu školu u Otomanskom carstvu:



A sada već vidimo i drugi most:



Pogled prema Europi i kvartu Kuruçeşme:



Ispred se nalazi otočić Galatasaray, čiji je vlasnik poznati istanbulski nogometni klub.

Drugi most:



Lijevo se vidi Rumelihisarı, tvrđava na europskoj strani Bospora.
Evo je iz veće blizine:



Izgrađena je u 15. stoljeću na najužem dijelu Bospora, kako bi zapriječila prispijeće pomoći iz crnomorskih kolonija za vrijeme opsade Carigrada. Godinu dana nakon njenog dovršetka, 1453., Carigrad je pao u turske ruke.

Nasuprot njoj, na azijskoj strani je Anadoluhisarı:



Ona je izgrađena krajem 14. stoljeća, prije turske blokade Carigrada.

Ispod mosta smo, okrećemo se prema natrag:



Od drugog mosta prema prvome, desno se vidi Rumelihisarı:



Drugi most službeno se zove Most Fatiha Sultana Mehmeta ("Sultana Mehmeda Osvajača"), jer je na tome mjestu dotični prešao Bospor i naposljetku zauzeo grad. Izgrađen je 1988., tada je bio 6. najdulji viseći most na svijetu, danas je 15. Brojke su slične kao i za njegovog prethodnika, par metara je duži i ima veći raspon. Ovaj ima 8 traka, po tri u svakom smjeru plus dvije koje mijenjaju smjer. Također se plaća.

Mjesto gdje most uranja u Aziju:



Pogled na Aziju:



U sredini slike opet Kuleli:



Dio grada Çengelköy:



Palača Beylerbeyi:



Üsküdar:



Kız Kulesi, Djevojački toranj, negdašnji svjetionik u Bosporu, a danas restoran:



Ime je prema legendi dobio po kćeri nekog sultana, kojoj je proročište reklo da će umrijeti od zmijskog ugriza na svoj 18. rođendan. Sultan je djevojku jako volio, pa ju je poslao na otok usred Bospora, gdje je živjela u tornju, a posjećivao ju je samo njen otac. I tako, na njen 18. rođendan otac joj je donio košaru punu voća, kao dar. Međutim, u voću se krila zmija, koja je ujela malu kada je posegnula rukom za voćem - i tako se proročanstvo ispunilo.

Izlaz u Mramorno more:



I još jedan pogled na Kız Kulesi:



Topkapı na brdu:



I Plava džamija:



Naposljetku, nakon sat i pol vožnje vraćamo se na polazište:



Sada ćemo opet pješke preko mosta, pa nešto pojesti. No ovaj se puta nećemo penjati, nego idemo podzemnom uspinjačom:



To je čuveni Tünel, izgrađen 1875., prva podzemna linija na europskom kontinentu (no ne i prva linija podzemne željeznice, ta čast pripada Budimpešti). Svladava visinsku razliku od 60 metara na trasi od 573 metra. Vožnja traje oko minutu i pol. Dvoja su kola, na sredini je mimoilaznica.

Pogled s gornje stanice niz trasu:



I vozilo izvana:



Pred gornjom stanicom je i završna stanica povijesnog tramvaja:



(Ovo je pješačka zona, ali ovo je i Turska, zato Bollardi.)

Spuštamo se malo niže i ipak ulazimo u onu prčvarnicu u kojoj je Nikola jučer htio jesti. Hrana čak i nije loša. Mate će samo kuhanu rižu, to je dobro za smirivanje probave. Ali avaj! u tom času još nije znao da Turci rižu ne rade kao Kinezi, tj. samo kuhanu na vodi, već umjesto toga njihov pilav sadrži i ponešto masti, tako da je jedući tu rižu i nesvjesno produživao svoj proljev.

Vraćamo se na İstiklâl Caddesi i usput stajemo kupiti dondurmu. Već sam lani spomenuo dondurmu - radi se o sladoledu koji se radi sa salepom, tj. brašnom kaćuna, pa je zato viskozan. Obično ju prodaju prigodno odjeveni sladoledari koji na glavi imaju fes, a samu dondurmu drže u zamrzivačkim kolicima s poklopcima nad svakim pretincem (sjećate se, bilo je tako nekad i kod nas). Iz pretinaca ju izvlače uz pomoć dugačke žlice koja zapravo liči na onu lopaticu za zaglađivanje kreme na tortama. I tu počinje njihov ritual.
Naime, kako je dondurma jako ljepljiva, oni obično stave jednu "kuglicu" u kornet, potom ju pruže mušteriji (a najčešće su to turisti). Kada nesretnik posegne za kornetom, ovaj mu ga makne. Potom mu uvali drugu kuglicu unutra, pruži mu, ovaj opet uzme i sad mu ostavi kornet, ali - ne i sladoled. Tako da mušterija sada u ruci drži prazan kornet i htjela-ne htjela, mora ga opet vratiti sladoledaru. Naposljetku, ovaj uvali unutra i treću kuglicu, potom dadne kornet mušteriji - ali povuče treću kuglicu k sebi. Tek nakon sve te peripetije mušterija napokon dobije sladoled. Usto povremeno sladoledar udara i u zvona koja ima obješena iznad kolica, mameći druge mušterije.
Komentirao sam kako bi potom prilikom plaćanja trebalo vratiti sladoledaru istu foru, ali s novcem.
Naravno, mene je izvozao, potom i Nikolu, iako je on demonstrativno držao ruke u džepovima za vrijeme čitave predstave, a Mate nije htio jesti, jer je diarejičan.

Inače, na Youtubeu postoji poprličan broj snimaka akrobacija koje izvode dondurmadžije - ovo je npr. jedna od njih.

Skrećemo s İstiklâl Caddesi i spuštamo se kroz Galatasaray. Idemo mirnim i neturističkim ulicama. Dondurma je stvarno dobra, kao nešto između sladoleda i pudinga. Morate ju žvakati, a opet ima osvježavajuću teksturu sladoleda.
Putem prolazimo pokraj masonske lože:



(doista uživa u dondurmi)

a onda, nakon 15-ak minuta, skrećemo nizbrdo:



Još malo drvenih kuća:



I već smo dolje, na obali. Idemo prema Dolmabahçeu. Ulazimo u park palače. Palača je izgrađena sredinom 19. stoljeća, kada je sultan Abdülmecid, nezadovoljan palačom Topkapı, koja nije imala dovoljno suvremenog luksuza, dao izgraditi novu palaču. Zanimljivo, gradnju je izveo armenski arhitekt Garabet Baljan.
Dolmabahçe (inače "punjeni vrt") se može obići samo u pratnji vodiča, ali se zato može slobodno šetati vrtom.
U palači je umro i Kemal-paša Atatürk, i to 10. studenog 1938. u 9:05 ujutro. U znak poštovanja, svi satovi u palači bili su postavljeni na 9:05 i tako je bilo sve donedavna.

Sjedimo u parku, ova dvojica opet pričaju o revoluciji i o anarhosindikalizmu. Prolazi tako nekih sat vremena. Potom se dižemo i krećemo natrag. Dečki su predložili da se tramvajem odvezemo na drugi kraj linije, do Zeytinburnua. Sviđa mi se takva ideja i drago mi je da ju nisam ja predložio, da to ne bi pripisali mojoj frikovštini za željeznicu.

Tramvaj iznutra izgleda ovako:



Vožnja je ugodna, tramvaj klizi kroz grad, preko mosta Galata, pa na Sultanahmet i onda Divan Yoluom skroz izvan zidina u nove predjele grada. Zadnja je stanica Zeytinburnu (Maslinov rt), odakle se dalje nastavlja druga linija.

Mi ćemo pak natrag, ali ćemo sići malo ranije i prošetati se Divan Yoluom, možda nešto i čalabrcnuti. Stajemo u jednoj fensi ćevabdžinici, cijene su visoke, a porcije male. Ova dvojica će uzeti kebab za van, ali ja sam naručio İskender kebap, porciju mesa u sosu od paradajza s jogurtom, pideom i pomfritom. To se ne može jesti u hodu. Oni sjede na trgu pored restorana, ja jedem. Izlazi me sveukupno nekih 13 lira. Skuplje od vožnje Bosporom. Lopovi.

Mate nije pojeo svoj kebab, čeka doći doma, ako ga slučajno potjera. Idemo stoga doma, u dva smo dana pogledali u principu sve najvažnije, jedino još nismo ušli u Plavu džamiju i Veliki bazar. Naravno, moglo bi se još puno toga obići, ali za ostalo se naplaćuje ulaz.

Sutra napokon prelazimo u Aziju...

egerke @ 21:25 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 15, 2012
SUBOTA 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se oko 8, čak sam se uspio i naspavati. Europski dio Turske, istočna Trakija ili Rumelija, otprilike zauzima površinu Belgije, ali je to samo 3% površine Turske. Doista je to ogromna zemlja.
Gledam kroz prozor, lagano se već približavamo Istanbulu. Grad je ionako toliko ogroman da se proteže desecima kilometara uokolo. Nakon nekog vremena prolazimo gradske zidine i ulazimo u prostor starog Istanbula:



Područje uz prugu je uobičajeno zapušteno:



A tu su i redovni sirotinjski kućerci:



(ovi su barem zidani)

S druge strane je Azija:



A u daljini se nazire i most preko Bospora:



Pred sam ulazak u kolodvor, pruga ide paralelno s obalom, a s druge strane pruge nalaze se zidine starog grada (ovdje se ne vide, jer su mi iza leđa):



I evo nas, ulazimo u Sirkeci:



Silazimo, pozdravljamo se s curama, one imaju nekakve poznate koji ih dočekuju (inače, njih dvije su se upoznale u Španjolskoj, gdje su bile na studentskoj razmjeni, to sam zaboravio reći). Nikola se još ispričava zbog mene, jer sam ja navodno bio naporan, iako se meni čini da se tu radi prvenstveno o zafrkanciji.

Sirkeci (što bi se reklo "Sirćedžija", tj. Octar) je začuđujuće malen kolodvor. S obzirom da je bio odredište Orient expressa i usto se nalazi u jednom od najvećih gradova na svijetu, njegova veličina je poprilično neugledna. Manji je od zagrebačkog Glavnog kolodvora. Vjerojatno je razlog taj da je Turska vrlo kasno počela ulagati u željeznice, tek početkom 20. stoljeća, pa je tako željeznička mreža do danas ostala poprilično rudimentarna i mnogo inferiornija cestovnoj.
Na kolodvoru primjećujem koliko francuskih posuđenica ima u turskome. Nad jednim šalterom stoji natpis sastavljen od tri francuske riječi, samo s turskim posvojnim nastavkom: banliyö bilet gişesi = šalter za prigradske karte.
Izlazimo iz kolodvora, grad je poprilično pust. Subota je ujutro, nije ni čudo. Krećemo prema Aji Sofiji, u području oko Sultanahmeta nalazi se mnogo jeftinih hostela, tamo ćemo sigurno nešto naći.
U ulici pored kolodvora mimoilazimo se sa skupinom od troje ljudi. Ja ih ni ne zapažam, no Nikola nam skreće pažnju: jedan od njih je Bojan, kolega s faksa koji studira kineski i ovo je ljeto bio na stipendiji u Pekingu, a sada se vraćaju i mijenjaju avion upravo u Istanbulu. Pa da smo se dogovorili ne bismo se uspjeli potrefiti!
On i Mate se baš nešto ne trpe, pa se samo kurtoazno pozdravljaju, a i nemamo puno za pričati, razmjenjujemo par uobičajenih replika i razilazimo se.
Ova dvojica mijenjaju novce. Turske lire su nedavno revalvirane, otpisano je šest nula, tako da je jedna nova milijun starih. Usto je tečaj poprilično lagan jer su dvije lire jedan euro.
Penjemo se vijugavom ulicom pored Gülhanea, negdašnjeg sultanovog ružičnjaka, a danas parka, prema trgu između Aje Sofije i Plave džamije. Tamo su i bankomati, pa i ja dižem 500 lira, to bi mi trebalo biti dosta.
Grad je još uvijek pust, pa se može i mirno slikati na ulici, nema gužve.
U Istanbulu ima dosta drvenih građevina (poput onih na Divljem zapadu), pretpostavljam da je to zbog seizmički aktivnog područja:



Ove su na Sultanahmetu. Inače, radi lakše orijentacije, opisat ću otprilike kako izgleda Istanbul. Prije svega, to je ogroman grad, čije šire metropolitansko područje iznosi i do 16 milijuna stanovnika. Po svim čimbenicima je vodeći grad Turske, ali nije i glavni, jer je Atatürk procijenio da bi prijestolnicu zbog kompromitirane gradske elite i nepovoljnog geopolitičkog položaja trebalo preseliti u mnogo središnjiju Ankaru.
Prostire se na dva kontinenta, to znaju i osnovnoškolci. Ipak, gotovo sve relevantne stvari za turiste nalaze se u europskom dijelu. Grad razdvaja Bospor (İstanbul Boğazı, tj. Istanbulski prolaz), koji se upravo u gradu spaja s Mramornim morem. Od njega se odmah na početku na europskoj strani odvaja Zlatni rog (Haliç) prostrani estuarij u kojem je nekada bilo sjedište turske mornarice. Zlatni rog razdvaja europski dio Istanbula na Stari Istanbul (čiji je centar na Sultanahmetu) i noviji dio koji obuhvaća predjele Beyoğlu i Beşiktaş. Stari Istanbul od novih je dijelova grada odvojen Teodozijevim zidom (to je onaj s prve slike).

Mi smo trenutno na Sultanahmetu i tragamo za hostelom. Mate se sjetio da je pred tri godine s curom bio odsjeo u hostelu Paris, pa će ga pokušati pronaći. Uličice u ovom dijelu su strme i popločene kaldrmom, pa se penjemo i spuštamo. Na kraju nalazimo hostel, ali vele da će slobodnu sobu imati tek od 10. To je za nekih pola sata, ostavit ćemo stvari u predvorju i idemo na doručak.
Radimo krug uokolo, to je turističko područje, pa su i cijene malo više. Mate se nabrijao na döner kebap, ali još je rano, i nisu ih počeli peći. Naposljetku sjedamo u neku prčvarnicu koja ima stolove na ulici nedaleko našeg hostela. Ne znam više ni sam što naručujemo, znam samo da je bila janjetina i da mi okus baš nije prijao. Usto još i ajran. Ajran je vrlo zanimljivo i osvježavajuće piće koje smo stalno trusili. Sličan je indijskom dahiju - radi se naime o tekućem jogurtu sa solju, tako da em osvježava, em nadoknađuje gubitak soli koji se izgubi znojenjem. Čitav doručak ispada nekih 6 lira po osobi.
Naposljetku je soba spremna i odlazimo u nju. Hostel ima pet katova, a naša je soba na zadnjemu. Cijena je 13€ noćenje s doručkom, mi uzimamo dva noćenja. Soba i nije baš nešto, poprilično je rudimentarna, tri kreveta, goli zidovi, kupaona koja baš nema tople vode (samo mlaku), slab pritisak vode u kotliću... Ipak, s druge strane je terasa, s koje puca prekrasan pogled na Mramorno more i hrpu brodova koji čekaju dozvolu za prolazak kroz Bospor:



Nisam ni sâm imao osjećaj da je Mramorno more toliko veliko da se iz Istanbula ne vidi drugi kraj (onaj kod Dardanela).

Na jug, pogled prema Aziji:



Krećemo u šetnju. Prvo ćemo do Plave džamije, koja nam je odmah u susjedstvu. Ispred nje, na starom se hipodromu nalazi egipatski obelisk:



A ovo je ulaz u džamiju:



Iz unutarnjeg dvorišta:



Plava džamija zove se plava jer je iznutra prekrivena plavim pločicama. Službeni je naziv Džamija sultana Ahmeta (po kojem se i zove čitav ovaj predio), a ujedno je i turska nacionalna džamija. Izgrađena je u 17. stoljeću, nakon što je sultan odlučio umilostiviti Alaha poslije poraza Turske u Europi i protiv Perzije. Stoga je odabrao mjesto nasuprot Aji Sofiji i odlučio sagraditi još veličanstveniju džamiju. Graditelj je bio Sedefhar Mehmet Ağa. Inače, zanimljivost je da su sultanove upute za izgradnju minareta izazvale pomutnju: nije bilo jasno želi li šest (altı) minareta, ili da oni budu zlatni (altın). Problem je riješen tako da je izgrađeno - šest zlatnih minareta. No onda su se bunili iz Meke, jer je i tamošnja džamija imala šest minareta, a ne može sad tu neka džamija u Istanbulu imati više minareta od najsvetije džamije islama. Pa je onda sultan Ahmet platio izgradnju i sedmoga minareta u Meki i svi sretni i zadovoljni.
U džamiju nismo uspjeli ući jer je upravo bio u tijeku namaz, ali još smo ovdje dva dana, probat ćemo sutra.

Nasuprot Plavoj džamiji stoji Aja Sofija:



Izgrađena je kao crkva Svete mudrosti, još za vrijeme cara Justinijana, na mjestu na kojem su prije nje već bile dvije crkve. Bila je najveća crkva na svijetu u svoje vrijeme. Ujedno se u njoj 1054. dogodila ekskomunikacija Mihajla I. Cerularija, što se smatra početkom Crkvenog raskola. Potom, dolaskom Turaka, postaje džamijom. 1935. Atatürk je građevinu sekularizirao i pretvorio u muzej. Danas postoje inicijative da ju se obnovi bilo kao pravoslavnu crkvu, bilo kao džamiju. U tu je svrhu otvorena mala prostorija za molitvu za osoblje muzeja.
Ulaz se naplaćuje, pa tako nismo ulazili.

Okrećem se opet unazad i gledam Plavu džamiju:



Potom odlazimo prema Zlatnom rogu. Ušli smo u područje Eminönüa, koje se spušta od Sultanahmeta prema Zlatnom rogu. Ovdje je također sve puno uskih i zavojitih ulica, krcatih ljudima, koji prodaju sve i svašta. Orijent je to, vidi se. Prodaje se tehnička roba, suveniri, odjeća, parfemi, začini. U taj čas s jednog od zvučnika u ulici zaori i mujezinov pogled na molitvu.

Jedna malo praznija ulica s modernijim zgradama:



Naposljetku smo na obali i sada gledamo prema Yeni Cami, Novoj džamiji, odmah pored mosta Galata:



A nasuprot nje je Rüstem-pašina džamija, djelo Mimara Sinana:



Danas ćemo u Novu džamiju. Ona je izgrađena krajem 16. stoljeća, na inicijativu Safiye Sultan, supruge Murata III., majke Mehmeda III. i jedne od najutjecajnijih sultanuša u Turskom Carstvu. Porijeklom Venecijanka, ova je žena vodila bogatu korespondenciju s engleskom kraljicom Elizabetom I., koja ju je nagradila kočijom, te se onda Safiye vozala njome gradom, što je za to vrijeme bilo skandalozno. Inače, svi kasniji sultani Turskoga Carstva do njegove propasti bili su Safiyini potomci.

Kupola džamije iznutra:



Turisti se miješaju s vjernicima:



Naravno, u svakoj je džamiji potrebno izuti cipele. U tu svrhu možete uzeti plastičnu vrećicu u koju si onda stavite cipele dok ste unutra, da ih ne morate nosati u ruci, a u manjim džamijama kraj ulaza imate i stalažu na koju možete odložiti cipele. Turisti inače mogu samo do određenoga dijela džamije, prednji dio molitvenog prostora rezerviran je upravo za to - molitvu.

Ispred džamije Ujguri su postavili štand na kojem se ukazuje na kršenje ljudskih prava od strane kineske vojske i policije u Istočnom Turkestanu. Ujguri su inače također turkijski narod, a kako je Turska oduvijek bila smatrana velikom majkom i zaštitnicom svih turkijskih naroda, onda je logično da se protest održava baš ovdje. Štand je pun prilično uznemirujućih slika premlaćenih i izranjavanih Ujgura.

Zatim se spuštamo u pothodnik koji vodi prema mostu Galata. U pothodniku je kaos. Hrpa prodavača, ljudi, buka, gužva, samo se bojim da me netko ne iždžepari...
Naposljetku izlazimo na drugu stranu i idemo prema mostu Galata. Ovo je novi most, koji je izgrađen 1994., nakon što je prethodni dvije godine ranije uništen u požaru. Izgrađen je na dvije etaže, na donjoj etaži su riblji restorani koji poslužuju uglavnom ribu iz Bospora i Zlatnog roga (ja to ne bih jeo), i ne samo ribu nego i školjke! Gornjom etažom prolaze auti i istanbulski tramvaj, a kako se most diže, zanimljivo je kako su riješili problem prekida kontaktne mreže.

Pogled s donje etaže prema Beyoğluu (u sredini se vidi kula Galata):



Gore vidite štapove ribiča koji neumorno pecaju, iako je ispod mosta i stajalište gradskih brodova, te je promet neprekidan.

Iza Rüstem-pašine džamije na brdu se vidi i Süleymanija, još jedna džamija:



Pogled uz Zlatni rog:



I ispod mosta Galata na Bospor i Aziju:



Na sredini mosta nema donjeg kata, te se ovdje valja popeti stepenicama na pločnik.

Sad smo gore i vidite djelomično sustav kako se rješava prekid kontaktne mreže (kasnije će biti jedna bolja slika, ovdje sam zapravo slikao drugu stranu):



Na sredini se nalaze dakle dva ogromna rasklopca i kada se most digne, oni se jednostavno razdvoje. Naravno, pruga je odvojena od ceste, tako da se ovdje može voziti na zalet bez opasnosti da tramvaj ostane pod izoliranim dijelom.

Ribiči:



I sada smo već na drugoj strani. Ove me kuće podsjećaju na kulise:



Odavde se strmim ulicama uspinjemo uzbrdo prema kuli Galata. Nažalost, nemam nijednu njenu sliku iz blizine. Radi se o đenoveškoj kuli koja je bila dio negdašnje đenoveške citadele. Danas je vidikovac s kafićem.

U jednom dućanu kupujem pržene pistacije i pola litre ajrana u boci. Mate pak suncokretove sjemenke i također ajran. Sjedimo ispod kule Galata i predišemo. Ispred nas istanbulske mačke:



U islamu je pas prezrena i nečista životinja, pa pasa i nema toliko puno. No turski gradovi vrve mačkama.

Uspinjemo se na İstiklâl Caddesi, Aveniju nezavisnosti, glavnu pješačku arteriju Istanbula. Ovom ulicom, dugom oko tri kilometra, tijekom jednoga dana zna proći i do tri milijuna ljudi. Gužva je permanentna, morate se držati pravila o mimoilaženju, jer ćete u protivnom svako malo naletjeti na nekoga.

İstiklâl Caddesi izgleda ovako:



Sredinom ulice prolazi turistički muzejski tramvaj koji manje služi kao prijevozno sredstvo (ne ide puno brže od pješakâ), a više kao turistička atrakcija:



I oni imaju tram huggere:



Inače, iz dviju se činjenica jasno vidi da je ovo turist: ima dugu kosu i nosi kratke hlače. Turci ne prakticiraju nijedno (obično imaju kratku zgeliranu kosu, a i brkovi su još u modi).

Tražimo gdje ćemo jesti, no ova dvojica nikako da se odluče. Nikoli su opet faktor i cijene. Ja se zadovoljavam simitom, nekom vrstom okruglog pereca sa sezamom, ali presuh je za moj ukus.

İstiklâl Caddesi završava na Taksimu, velikom trgu koji se smatra centrom novijeg dijela grada i odakle počinju noviji kvartovi:



Na sredini je naravno spomenik Atatürku. O Atatürku ću govoriti jedan od idućih dana.
Samo ime Taksim znači "raspodjela". Ovdje je naime bila glavna sabirnica vode, odakle se voda raspodjeljivala po ostatku grada. Inače, na Taksimu se često vrše masovna okupljanja građana i demonstracije. Stoga je na trgu neprekidno prisutna policija.

U jednom mi času moj probavni sustav šalje jasne znakove da trebam potražiti WC. Ulazim prvo u Burger King, ali zahod nije zadovoljavajuć, samo pisoari. Ulijećemo zatim sva trojica u neku fensi slastičarnu, naručujemo, a potom odlazim na WC. WC je čist i europski, nisu još počeli čučavci. Međutim, imam problem, i to baš onaj kojega sam se najviše bojao - proljev. Na ovakvom putovanju, na kojem se puno krećemo, dobiti proljev u najmanju je ruku nepraktično. A tablete nemam. Iskreno se nadam da je to samo zbog onih pola litre ajrana.
Netom sam se vratio dolje, kada i Matu hvata. Hm, možda doista jest u pitanju ajran.
Jedemo sladoled, ali obični europski, nije to prava turska dondurma koju smo željeli probati. Ipak, nije loš. Mate se vraća, no ubrzo opet mora natrag. Očito je njemu malo gore nego meni.

Izlazimo i upućujemo se preko Taksima. Putem slikam jedan retro-bus:



I Taksim iz šireg kuta:



Spuštamo se od Taksima prema palači Dolmabahçe, prolazeći usput uz stadion Beşiktaşa. Beşiktaş (kolijevka-kamen) naziv je ovoga dijela grada, prema relikviji koja se ovdje svojedobno nalazila, kamenu iz štalice u Betlehemu u kojoj je rođen Isus. Kamen je kasnije prenesen u Aju Sofiju, a potom nestao u Četvrtom križarskom ratu.

Pogled prema Aziji:



Mati je opet sila, bježi u neki park i nalazi mjesto iza grma. Očito je da bi moglo biti problema s time.

Spuštamo se do Dolmabahçea, palače u koju su se sultani preselili potkraj 19. stoljeća i koju ćemo posjetiti sutradan. Sada idemo opet lagano prema centru, cestom koja vodi ispod brda. U Kabataşu, uz obalu, zadnja je stanica tramvaja koji odavde vozi preko mosta Galata, Sultanahmeta i onda skroz do Zeytinburnua, gdje se spaja s linijama za aerodrom. Mate će ovdje na tramvaj, jer ga već uvelike tišti, a Nikola i ja ćemo nastaviti pješke i otići i na neki ručak-večeru.

Tramvaj izgleda ovako:



Kao što se vidi, voze u tandemu. Dvosmjerni su i pruga je većim dijelom i fizički odvojena od ceste.

Nikola i ja se šećemo, Nikola je poprilično umoran još od noćas, nije se tako dobro naspavao. Prolazimo pored džamije Nusretiye:



a potom sjedamo pored neke česme da se malo odmorimo. Nikola je čak i zakunjao.

Nakon toga se odlučujemo vratiti do kule Galata, tamo ima dobrih aščinica. E, ali za to se treba uspeti uzbrdo, u dio koji se zove Galatasaray. Ove su ulice već manje turističke, i tu se već vidi pravi život Istanbula. Ova mi fotka baš nije uspjela:



Naposljetku dolazimo na namjeravano mjesto, ali sada se ne možemo odlučiti kamo bismo. Nikola bi na jedno mjesto, meni se to ne sviđa, jer mi izgleda nehigijenski, naposljetku nalazimo jedno koje izgleda pristojno. Nikola uzima juhu od leće i lahmacun - tanko tijesto s mesom, kao neku vrstu turske bruschette. Ja uzimam pide, također neku vrstu turske pizze, jelo od tijesta u obliku lađice koje na sebi može imati različite sastojke. Dok jedemo, dolazi nam poruka od Mate da se izgleda sve smirilo i da bismo se mogli naći. Dogovaramo se na ulazu u Gülhane za pola sata.

Vraćamo se nizbrdo, pa na most Galata. Prvo slikam pogled na Plavu džamiju i Aju Sofiju:



Potom Topkapı:



A onda i bolju fotku sustava za razdvajanje kontaktne mreže:



Dok se probijemo kroz gužvu, naravno da ćemo zakasniti. Mate nas čeka na ulazu, pa šećemo kroz Gülhane. U parku su se nekoć nalazili i zoološki vrt i zabavište, što je kvarilo dojam, pa su ih uklonili, učinivši park mnogo prirodnijim ambijentom. Iznad parka uzdiže se palača Topkapı, sjedište turskih sultana do kraja 19. stoljeća, a danas muzej. Topkapı je ogroman kompleks, kojemu bi trebalo posvetiti nekoliko dana istraživanja, tako da ćemo ga zaobići (također se naplaćuje, a mi putujemo s Nikolom Laughing).

Iz parka puca krasan pogled na Bospor, no poduzetnici su to uvidjeli, tako da se tu nalazi par kafića i ne može se do samog ruba zidina. Stoga moram slikati iz daljine:



Dolje vidite jedan od gradskih putničkih brodova koji povezuju dva kontinenta.

Spuštamo se na obalu, preko pruge i ceste. Obalu ovdje čini veliko kamenje, naslagano radi stabilizacije. Ipak, ljudi ovdje znaju sjediti, uživati u moru, gledanju prometa. Nikola ide tradicionalno umočiti nogu.

Pogled preko:





Prema Mramornom moru:



Duž obale:



(desno vidite zidine)

Neki luđaci se kupaju u Bosporu:



Dok grad tone u mrak:



Ovdje se lagano pokrećemo prema doma. Idemo cestom uz obalu, ispod zidina. Pločnik je prilično uzak, a Turci voze kao luđaci i uvijek se bojim da nas netko ne pokupi. Naposljetku skrećemo i uspinjemo se na Sultanahmet. Kupujemo još piće u nekom dućančiću i idemo prema hostelu. U ulici prije našeg hostela neki klinac vuče kolica dupkom puna plastičnih flaša. Ulica je strma, nije mi jasno kako ga ne pretegnu. Bacam još i moju flašu na vrh i razmišljam kako bi to taman mogla biti flaša koja je prelila čašu. Laughing

Mate priča kako je, dok je bio u hostelu danas popodne, uspio izaći iz sobe i zatvoriti vrata, ostavivši ključeve unutra. Srećom, pozvao je frajera s recepcije da mu pomogne, pa su zajedno provalili u sobu. A i ključ je sav smrdan, treba pogoditi u milimetar.

Negdje oko deset počinju mujezini. Čitav grad odzvanja pozivima na molitvu. Inače, imam osjećaj da su u islamu bogomolje mnogo gušće poredane nego u kršćanstvu. Znali smo viđati po tri džamije u jednom kvartu. Zanimljivo, s obzirom da po islamu nije obavezno pohađati džamiju, Alahu se moguće klanjati bilo gdje, namaz nije liturgija, već tek predvođena molitva.
Nekih desetak minuta postoji atmosfera kao u transu, mistična, toliko drugačija. Zanimljivo, iako je prvi poziv na molitvu već prilikom izlaska sunca (dakle, oko pet ujutro), nisu me nikad probudili. Čuo bih samo dnevne molitve i posebice ovu večernju.

Opet ova dvojica nešto razgovaraju o Bogu, kako je besmisleno vjerovati u njega i slično. Pokušavam ih opet razuvjeriti, ali vidim da postoji temeljno nerazumijevanje. Npr. kada im kažem da postoji energija i da to nitko ne smatra spornim, Mate mi pokazuje žarulju i kaže "Evo ti onda Boga, klanjaj se ovome." Kao da je srž vjere održavanje obreda ili dogme, a ne osobni odnos čovjeka sa svijetom.

Idemo spavati...

egerke @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.