Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
subota, svibanj 31, 2014
PONEDJELJAK, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Spavao sam relativno mirno, jedino sam u jednom času vidio jednu mačku kako prolazi u blizini. Negdje pred jutro, kad je već svanulo, nakratko je sipila neka kišica, no ništa prejako. Tada doduše još nisam znao za silbensku legendu o Pankoguli, lokalnom vampiru. Naime, Pankogula je zapravo Pan (tj. gospodin) Kogula, galicijski Poljak koji je polovicom 19. st. došao na Silbu. Kako je bio siromah, otočani su se sažalili nad njime i dali mu posao zvonara. Ubrzo se oženio i dobio djecu. Međutim, 1895. je poludio, ubio ženu, djecu, pa potom i sebe. No nakon njegove smrti nastao je pomor stoke, a Pankogula se počeo javljati ljudima iz groba. U crkvi na groblju održali su molitvu za oslobođenje od te pošasti, a usred molitve u crkvu je uletjela kozja mješina. Kada su je probili iz nje je šiknula crna krv i onečistila crkvu, koju su potom morali prati idućih 40 dana. O čitavom događaju postoje zapisi i u arhivu austrijske uprave u Dalmaciji.

Jutarnji smiraj:



Premuda mi ovako, gledana sa Silbe, izgleda kao neka golema podmornica koja je upravo izronila:



Krećem na doručak u jedan od kafića u središnjem dijelu mjesta. Naime, Silba je na najužem dijelu široka kojih 700-tinjak metara, a mjesto se proteže od jedne do druge obale. Nažalost, kako je otok ravan, kuće u središnjem dijelu mjesta nemaju baš neki vidik, jer su sve podjednake visine, a reljef ne pridonosi.

Usput prolazim pored Torete, jednog od simbola Silbe:



Toreta je spomenik jednoj pomalo tužnoj ljubavnoj priči. U 19. stoljeću na Silbi je živio Petar Marinić, pomorski kapetan. Bio je zaljubljen u djevojku zvanu Antonija Mauro, te joj se zavjetovao da će, kada se vrati s plovidbe i uzme ju za ženu, podići kuću s visokim tornjem odakle će se moći vidjeti more i svi budući dolasci njegovog jedrenjaka. No život je Marinića odveo na vrlo dugotrajnu plovidbu, te je njegova Antonija izgubila volju za čekanjem i udala se za drugoga. Kada se Marinić napokon nakon dosta godina vratio, među djecom na silbenskoj obali ugledao je i djevojčicu fizički vrlo sličnu Antoniji. Bila je to njena kći, Domenika Rasol. Shrvan činjenicom da ga draga nije čekala, Marinić si je obećao „Ako me nije čekala majka, čekat će me kći.“ Tako je i bilo. Premda stariji od Domenike kojih 25 godina, Petar je čekao da ona poraste, te su se potom vjenčali. Poslije vjenčanja, Marinić je podigao veliku kuću, kako je i obećao, te je pored nje izgradio i spomenuti toranj. Kažu da je njihov brak bio sretan i skladan, no moguće je da je to i romantičarsko uljepšavanje.

Bilo kako bilo, danas je Toreta poprilično zapuštena, postoji čak i opasnost od urušavanja, pa je na nju zabranjeno penjanje.

Uličica:



I glavna ulica, koja se pruža u pravcu sjever-jug, te na kojoj se nalazi Toreta:



Silba me inače prilično podsjeća na Zlarin. Uske uličice, nema automobila...jedino je previše ravna, za razliku od Zlarina.

Nakon doručka spuštam se opet do zapadne obale. Ostavit ću stvari u prodavaonici karata i usput kupiti kartu za popodnevni katamaran.

Na obali se nalazi ova skulptura. Ne piše ni ime autora ni ime djela:



Luka je živnula. Pristigao je vodonosac Hrvatske vojske (Silba nema vodovod), a i neka koćarica:



Budući da imam vremena do popodneva, besciljno lutam Silbom. Evo fotografije mojeg prvog sinoćnjeg konačišta, onog odvoda:



A potom i šumice u kojoj sam napokon proveo noć:



Spomen-ploča na zgradi mjesnog odbora, posvećena onomu o čemu sam jučer govorio:



Na Silbi ljetuje i ima svoj atelje poznata hrvatska kiparica Marija Ujević-Galetović:



Odlazim do istočne obale. Vidim da Bartol Kašić upravo isplovljava iz Oliba:



Pogled na Olib:



Ulica koja spaja središte mjesta s istočnom obalom:



Silba nema automobila, ali to ne znači da nema prometa. Glavno prometalo na Silbi (kao, uostalom, i na Zlarinu) su traktori i motokultivatori (premda je Zlarin u zadnje vrijeme zahvatila pomama električnih golferskih automobilčića koji su toliko nečujni da ih primijetite tek kad vas zgaze). Dolazak trajekta znači zapravo opću mobilizaciju otočne mehanizacije u svrhu ukrcaja novopristiglih namirnica. Zato na rivi trenutno zatječem ovaj prizor:



A stiže nam i „viseći“ Bartol:



Pramac mu je poprilično pohaban ljubljenjem raznih riva:



Ako se ne varam, ovo je crkva Sv. Marije od Karmela, koja je u vrlo lošem stanju, te joj je nedavno uklonjen zvonik:



Jedan od otočkih bunara:



Još par uličnih scena:







Vatrogasni dom:



Zvonik crkve Sv. Marije, glavne otočke crkve:



Ovo je pak crkva Sv. Marije od Žalosti, na putu prema mjesnom groblju (zanimljivo, sve tri slike su crkve Sv. Marije):



Na putu prema groblju napravljen je i Križni put sa sedam kapelica (u svakoj su dvije postaje):



Groblje je izvan mjesta u jednom šumarku i poprilično je sablasno. Slika međutim nemam.

Vraćam se na ručak u jednu konobu u središtu mjesta. Uzimam neku tjesteninu, potom i voćnu salatu u kojoj dobivam mješavinu dinje i lubenice. Striktno, nijedno od toga dvoga nije voće...

Nakon ručka još malo kružim Silbom. Zgrada mjesnog odbora i škole:



Još vizura:





Eto, unatoč neugodnom iskustvu nemogućnosti noćenja, Silba mi se svidjela. Svi kažu da je taj otok magično privlačan, da je daleko od svega i da je idealno mjesto za odmor. Nije mi možda baš toliko lijepa kao Lastovo ili Komiža, no svakako mi nije žao da sam ju posjetio.

Kupujem vodu, spuštam se do luke i uzimam stvari. Čekam svoj prijevoz za dalje, katamaran Bišovo. Tijekom iduća tri dana koristit ću ga čak triput.

Ukrcavam se na Bišovo, najveći od katamarana koje sam dosada koristio. Isplovljavamo iz Silbe i krećemo na sjeveroistok. Napuštam i Zadarsku županiju, te krećem prema Primorsko-goranskoj. Zapravo mi pomalo nestvarno to izgleda – Rijeka i Zadar udaljeni su dvjestotinjak kilometara, no na ovom su se mjestu njihovi arhipelazi približili na svega 5 km, koliko iznosi udaljenost od Ilovika do Silbe. Cresko-lošinjski arhipelag dio je iste cjeline s Istrom i Primorjem, Silba je pak neminovno Dalmacija. A u svojoj glavi, ja imam neku vrstu kontrasta, prema kojemu je Dalmacija „pravo more“, a ovaj sjeverni dio nekakvo „pseudomore“, gdje postoji doduše more, ali nema ni one mirise ni okuse koje vezujem uz pojam „mora“. Ako želim ići na ljetovanje, onda mogu ići samo na „pravo more“, „pseudomore“ je dobro eventualno za proljeće ili bablje ljeto. Sada po prvi puta ovako izravno prelazim tu granicu i iskustveno uviđam koliko je proizvoljna i koliko je Lošinj blizu Silbi, te da nema nikakvog smislenog objašnjenja zašto bih mogao ljetovati na Silbi, ali ne i na Lošinju.

Slike su opet kroz prozor, te stoga mutne. Pogled na istok, prema Pagu i Velebitu:



Ilovik:



Hrid Grujica:



Za nama ostaje Dalmacija – desno Premuda, lijevo Silba:



Prolaz između Ilovika (desno) i Lošinja (lijevo), iza se vidi otočić Vele Orjule, pored kojega je u moru nađen Apoksiomen:





Pristižemo do ulaska u malološinjski porat:



Ovdje Bišovo gasi motore, te uplovljava u luku puževom brzinom. Vjerojatno je to zbog gustog prometa u ovoj uskoj luci, međutim, to traje čak 20 minuta. Zanimljivo, u idućih ću tjedan dana ovuda proći čak 8 puta, što znači da sam preko 2 i pol sata uplovljavao u Mali Lošinj i isplovljavao iz njega.

Dok se obavlja iskrcaj i ukrcaj putnika, evo jedne fotografije najvećeg otočnog grada u Hrvatskoj:



U isti ću još navraćati na ovom putovanju, tako da je zasada ovo dovoljno.

Ponovno izlazimo na otvoreno more nakon 20-minutne plovidbe i nastavljamo prema sjeveroistoku. S lijeve nam je strane na jugoistoku Susak:



Prolazimo istočno od Srakana, potom ih zaobilazimo sa sjevera, te dolazimo uz zapadnu obalu Unija. Iza svjetionika se već naziru kuće jedinog mjesta na Unijama:



Pristajemo u luku Unija. Inače, nekako sam ponajviše za Unije očekivao da neću naći smještaj, te sam stoga ponio vreću. Silba me posve iznenadila u tom pogledu. No na Unijama je sve išlo kao po loju – odmah ulijećem u turistički ured, pitam imaju li sobu, imaju. Soba se nalazi u kući na samom vrhu mjesta, jer su Unije po svom smještaju sušta suprotnost Silbi – vrlo strmo položeno mjesto negdje po sredini zapadne obale otoka. Dečko iz turističke agencije se ponudio da me otprati i pokaže mi točno gdje je moja soba. Treba mi nekih desetak minuta pentranja, no pogled s prozora sobe to obilato nadoknađuje:



Nažalost, na Unijama ću boraviti vrlo kratko, jer već sutra rano ujutro idem dalje, tako da ne mogu previše uživati u ovom otoku, tim više što već pada mrak.

Unije (tal. Unie) imaju površinu od 16,77 km2, što znači da su nakon Cresa i Lošinja najveći otok u arhipelagu. Najviši vrh je Kalk (tj. „Kuk“ na standardnom hrvatskom) sa 138 m. Zanimljivo, jedino unijsko naselje smješteno je na relativno otvorenoj zapadnoj obali, unatoč tomu što se na istočnoj strani nalazi duboka i zaštićena uvala Maračol.

Unije su, kao i ostatak cresko-lošinjskog arhipelaga, 1920. pripale Italiji. To je za otok bilo doba gospodarskog prosperiteta, koji je međutim trajao do početka velike gospodarske krize krajem 1920-ih. Tada je započela emigracija u SAD. Nov zamah razvoju otoka dalo je tek dovođenje struje krajem 1970-ih, čime je otok postao privlačniji i vikendašima, a i emigranti su sve više posjećivali rodni otok. 1987. na otoku je jedna finska tvrtka pokrenula međunarodni centar za arhitekturu, zbog čega danas Unije zovu „otokom arhitekata“. Ista je tvrtka 1997. kupila centrifugalnu prešu za ulje, što je dalo poticaj obnovi maslinarstva na otoku. Danas na otoku ima oko 20 000 maslinovih stabala.

Zbog već opisanog reljefa mjesta, ni na Unijama nema automobila. Ali zato od 1996. postoji mali aerodrom, koji služi za letove hitne pomoći i slično.

Pogled na središte mjesta, s crkvom Svetog Andrije apostola:



Inače, punta koja zatvara unijsku luku s jugozapada po svom je sastavu slična susjednom Susku – radi se o pjeskovitom tlu prekrivenom trstikom. Na lijevoj se strani slike može vidjeti i aerodromska pista.

Pogled na jug. Vidi se i Susak i njegov svjetionik na vrhu:



Nakon tuširanja, spuštam se u mjesto. Smiraj:



Trebalo bi nešto i večerati. U mjestu postoje dva restorana. U prvome, za koji su mi u turističkom uredu rekli da je bolji, je gužva, nema slobodnog stola. Odlazim do drugoga. Tamo je isto tako gužva, no odlučujem čekati u redu da me smjeste. Ispred mene je još nekoliko ljudi, kojima ubrzo nalaze mjesto. Potom čekam nekih desetak minuta, no nitko mi se ne obraća, ne pita me što trebam, ne daje mi ni na koji način do znanja da su uopće primijetili da čekam i da razmatraju kamo me mogu smjestiti. Stojim kao budala na terasi, pokušavajući privući pozornost konobara. Potom bacam koplje u trnje i vraćam se do prethodnog restorana. Tamo se u međuvremenu oslobodio jedan stol. Odlučujem se za špagete, nisam ni nešto pretjerano gladan. Unije su poprilično živahne, puno je nautičara, vikendaša, na obali je mnoštvo djece...jedino što je obalna šetnica prilično kratka, a u brdo se baš ne isplati šetati. Sviđa mi se mjesto i volio bih mu posvetiti malo više pažnje. Srećom, Unije nisu toliko udaljene kao neki drugi otoci, tako da se nadam da ću ih imati prilike ubrzo još koji puta posjetiti.

Nakon večere još se malo šećem uz obalu, potom se uspinjem do svog smještaja. Kuća u kojoj mi je soba ne samo da je na vrhu sela, nego je i na kraju sela, jer iza nje počinje poljski put na drugu stranu otoka. Ustat ću sutra malo ranije, pa još skoknuti poslikati što se dadne...

egerke @ 13:08 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.