Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, srpanj 6, 2014
UTORAK, 13. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Do jutra je buka zamrla. Nama je let u 10, no morali bismo biti na aerodromu najkasnije u 9, što znači da moramo uloviti bus s Kadıköya u 7,45. Ustajemo oko 7, nabrzinu spremamo stvari, odjavljujemo se iz hostela i krećemo. Letica usput slika armensku crkvu Surp Takavor:



Stižemo na bus na vrijeme, kupujemo još vodu i simit, te krećemo. Vožnja do aerodroma prolazi bez prevelikih poteškoća, i za manje od sat vremena smo tamo. Odmah na ulazu je prva rendgenska kontrola – dakle, da biste uopće ušli u zgradu, trebate dati prtljagu na pregled. Obavljamo check-in, Letica je ovaj puta odlučio ne riskirati s time koje će mu sjedalo dati službenica na šalteru, nego obavlja elektronski check-in na jednom od automata, i uzima si mjesto do prozora. Mi ostali čekamo u redu, pa onda opet moramo službenici na pitanje gdje nam je peti objašnjavati da je on pomalo na svoju ruku. Srećom, ovaj puta nema granice, tako da krećemo izravno na drugi rendgen, a potom se smještamo u čekaonici, s još dvadesetak minuta do leta. Letici nije bilo dosta što je prethodni dan već izgubio jednu okladu sa mnom (naime, kladili smo se koja je točno od dviju susjednih sarajevskih zgrada Marijin Dvor), nego me i opet izaziva s okladom tvrdeći da se prezime francuskoga nogometaša Roberta Pirèsa piše bez naglaska (po tome kako sam ga napisao vidite tko je dobio okladu). Više se ne sjećam što je bio ulog i je li mi ga na kraju uopće isplatio.

Konačno nas pozivaju na izlaz. Dok hodamo kroz most prema avionu, primjećujem neobičnu naljepnicu na zidu mosta:



Ja sam i za ovaj let rezervirao svoje sjedalo prilikom kupnje karata, i opet sam se uspio smjestiti pored krila. Ipak, budući da ovaj put letimo s Boeingom 737, a ne Airbusom, malo je bolji pogled. Letica si je upiknuo neko mjesto naprijed, no žali se da tamo zapravo uopće nema prozora (nisam najbolje shvatio, prozor bi trebao biti u svakom redu). Pored mene je sjedalo dobio Damir. Sad ću morati slušati njegove strahove tijekom leta...

Već dok rulamo zabrinuto me pita mora li se krilo toliko tresti (vrh krila podrhtava na neravninama aerodroma). Pojašnjavam mu da je krilo konzola i da ga s vanjske strane ništa ne drži, pa je i logično da se na vrhu trese. Pače, mora biti elastično. Začudo, kad smo poletjeli smirio se i počeo normalno razgovarati. Kako je treće mjesto u našem redu bilo slobodno, pridružio nam se Letica, koji je zaključio da je bolje barem nešto vidjeti kroz prozor, makar sjedio uz sam prolaz.

Letimo u blagom jugoistočnom pravcu, vidljivost je dobra, pa ja pokušavam procijeniti preko kojih gradova letimo, ali mi ne uspijeva. Ujedno, sustav obavještavanja putnika preko ekrana ne radi (nije ni na prošlom letu), tako da moramo nagađati.

Nakon malo manje od sat i pol leta nadlijećemo akumulacijsko jezero Keban na Eufratu:



I uz uglavnom miran let, s tek sitnim turbulencijama, ubrzo dolazimo i nad jezero Van i započinjemo slijetanje prema Vanu. Zašto smo uopće išli u Van? Postoje dva razloga. Prvi je taj da letovi iz Europe prema Teheranu svi dolaze u ranojutarnjim satima (oko pola 3 ujutro, npr.), što nije baš idealno vrijeme za doći u zemlju poput Irana. Osim toga, put izravno u Teheran bi zakomplicirao našu namjeru da posjetimo Tabriz, koji je jedini bio izvan kruga koji smo planirali opisati. Drugi razlog ćete čuti malo kasnije.

Pista vanskog aerodroma nalazi se praktički na samoj obali, tako da imate osjećaj da avion slijeće u jezero, budući da tek na nekoliko metara visine dođe nad kopno i pistu. Aerodrom je malen i nosi ime po bivšem turskom premijeru Feritu Melenu.

Izlazimo iz zrakoplova:



I odmah se vidi kontrast u krajoliku. Dok je krajolik oko Istanbula još uvijek više-manje mediteranski, u Vanu je tipična bliskoistočna visokogorska pustara. Brda uokolo su gola i užarena, bez obzira što smo na 1700 metara nadmorske visine.

Dok Nikola i ja čekamo prtljagu, a Damir nam pravi društvo, Mate i Letica su već odšetali. Jedva ih nalazimo na klupama ispred zgrade aerodroma. Upućujemo se pješke prema glavnoj cesti, tamo bi trebao prolaziti gradski bus kojim ćemo do centra. Međutim, uz cestu stoji i nekoliko dolmuşa. Vozač prvoga nas pita trebamo li do grada. Kažemo mu da trebamo „tren istasyonu“ i ako nas može tamo odbaciti. Veli da može, da je to 3 lire po osobi. Odlično.

Od našeg prošlog boravka u Vanu tri godine ranije, grad su pogodila dva razorna potresa, u listopadu i studenom 2011. Na području zahvaćenom potresom poginulo je 644 ljudi, a ozlijeđeno ih je oko 4 i pol tisuće, dok je oštećeno preko 11 tisuća zgrada. Najteže je bio pogođen grad Erciş, no stradao je i Van. Tragovi potresa vidljivi su još uvijek, mnogo je praznih parcela na kojima su donedavno bile zgrade, neke kuće još uvijek stoje oštećene.

Čini mi se da nas dolmuş vozi u krivom smjeru od onoga kojim bismo trebali ići, a moje sumnje su potvrđene kada dolazi do stajališta dolmuşa na kojem smo prije tri godine čekali dolmuş za Akdamar, staje i kaže nam da smo stigli. Ovdje se uključuje Mate sa svojim pregovaranjem na turskom. Pojašnjava mu da to nije željeznička stanica i da smo ga mi tražili da nas tamo odveze. Vozač se pravi lud, tvrdi da smo mi tražili otogar, a ne tren istasyonu. Taman posla, pa valjda nas pet zna što smo mu rekli. Vozač kaže da je do željezničke stanice 5 lira. Mi odbijamo platiti, jer nam je rekao 3 lire. Evidentno nas pokušava smuljati. Mi se ne damo navući, ostajemo sjediti u dolmuşu i ponavljamo da nas odveze na željezničku stanicu. On se pravda kako je benzin skup, kako nas ne može voziti ispod cijene...uobičajene taksističke muljaže. Čeka on, čekamo i mi. On misli da se nama žuri i da ćemo ili odustati i izaći, ili platiti. Mi imamo vlak u 8 navečer (trenutno je 1 popodne), i zasad nam je savršeno svejedno koliko nas on misli zavlačiti, možemo i 6 sati sjediti u tom dolmuşu, a on u međuvremenu gubi klijente.

Ponašamo se kao da ćemo u dolmuşu ostati dulje vremena. Odustali smo od razgovora s vozačem, međusobno se razgovaramo na hrvatskom, smijemo se, idemo na to da ga izludimo. Začudo, čak se ni Damir ne buni previše zbog ovakvog razvoja situacije.

Atmosfera:



Nakon nekog vremena odlučujemo se za novu dimenziju bahatosti: Nikola se ide malo prošetati, usput možda kupi nešto za pojesti, pa donese i nama. Mi ostali ostajemo sjediti u dolmuşu i nastavljamo po starom. Razmišljamo si hoće li možda vozač pozvati neko pojačanje i postati neugodan, ali to se ne događa. U jednom času – Nikola se još nije vratio – vozač pali motor i kreće. Vjerojatno računa na to da ćemo se uspaničiti i nećemo dozvoliti da nam prijatelj ostane ovdje, pa ćemo ga zaustaviti, a on će onda imati protuargument za pregovore. Međutim, on ne zna da smo mi odlučili žrtvovati Nikolu ( Laughing ), te da osim toga poznajemo ponešto Van, jer smo u njemu već bili. Reda radi smo mu rekli da stane, ali kada se oglušio, prepustili smo se. Doista, vozi nas u smjeru kolodvora. Iskrcava nas doduše kod odvajanja s glavne ceste, odakle imamo još kojih pola kilometra hoda, ali barem smo postigli dio cilja. Telefoniram Nikoli i objašnjavam mu što se dogodilo, dogovaramo se za sat vremena na križanju u centru. Kartu za vlak možemo kupiti i bez njega. Barem se nadamo...

Željeznički kolodvor u Vanu je pust. Na kolodvoru stoji jedan vlak, s iranskim vagonima, ali to je vjerojatno taj naš večernji. Drugog prometa ovdje nema. Budući da je zgrada također oštećena u potresu, ured za prodaju karata preseljen je u kućicu na peronu. Kupujemo kartu do Tabriza za nas petoricu, te rezervacije za spavaća kola. Ostavljamo i prtljagu u spremištu, te smo spremni za povratak prema gradu i ponovni susret s Nikolom.

Glavna dvorana vanskog kolodvora:





Izvana:





Preko puta kolodvorske zgrade je parkić s dobrodošlim hladom dok se čeka dolmuş:



Čekanje dolmuşa se otegnulo, pa obavještavam Nikolu da ćemo još malo kasniti. Napokon dolazi, ali ide zaobilaznim putem, preko glavne avenije. Konačno dolazimo do mjesta sastanka. Prizor s ulice:



Fontana u centru, kod koje smo dogovorili sastanak:



Vidim Nikolu s druge strane ceste, zbunjeno se ogledava. Rekao sam mu na uglu kod fontane, ali on se naravno nacrtao na dijametralno suprotnom uglu, i sad gleda u svim drugim pravcima od onoga u kojem mi stojimo. A nije baš da nas je teško primijetiti, četiri tipa koji izgledaju bitno drugačije od prosječnih Vanaca (Vanjana?). Konačno nas spazi i kreće prema nama. Naravno da nas je prvo napao što smo otišli, jer je njemu bilo „dosadno“. A samoinicijativno se odlučio prošetati.

E sad je vrijeme za onaj drugi razlog zbog kojega smo odlučili ići preko Vana. Već sam bio spomenuo u prošlom putopisu iz ovih krajeva da je Van diljem Turske poznat po svojim doručcima. Turski doručci su inače obilni, a vanski je obilan i za turske okvire. Kultura doručaka u Vanu toliko je jaka da postoje specijalizirani restorani koji poslužuju samo doručke, i to veći dio dana. Postoji čak i jedna ulica puna takvih salona i mi se upućujemo upravo onamo. Nalazimo jedan, sjedamo na terasu i konobarima je odmah jasno zašto smo došli. Doduše, čini se da smo došli u zadnji čas, jer su već bili pred zatvaranjem (negdje je oko pola 3). Nema veze, gost je u ovim krajevima svetinja. Odmah počinju donositi pladnjeve i tanjuriće. Ima tu svega: sirevi, povrće (rajčica i krastavac), masline, kajmak, posebna kaša od kukuruza koja po teksturi liči na kajganu, zatim jaja, med, pekmez, tradicionalni bliskoistočni lisnati kruh i čaj u neograničenim količinama. Uglavnom, stol nam je posve ispunjen tim ingestibilijama, ali Letica je ipak našao dovoljno prisebnosti da to uslika prije nego što navali:







I tako smo odblagovali svoje, a čak je i Damir bio zadovoljan, zaključivši da mu se Van mnogo više sviđa od Istanbula. Izgleda da ipak ima nade za Tursku kod njega...

Nastavljamo sa šetnjom. Čitav taj kvart pun je doručkovaonica i čajana koje su zakrčile čitavu ulicu svojim stolovima:



Naravno, klijentela je strogo muška. Ovo je konzervativan kraj.

Pogled u jedan šaht:



Pronađi uljeze na slici:



Letica slika doručak na posteru jednog restorana:



Onaj koji smo mi jeli bio je lišen nekih namirnica s ove slike.

Plakat za film:



(Natpis kaže: Çanakkale: Kraj puta, a čini mi se da bi film mogao biti o Galipoljskoj bitci)

Nakon još malo muvanja po centru, i jedne pojedene dondurme (vanski dondurmadžije ne izvode one kerefeke kao istanbulski) odlučujemo se razdvojiti. Letica želi ići na tvrđavu, do koje ima dosta hoda, a nama je vruće i radije bismo se nekamo zbuksali. On stoga sam odlazi na tvrđavu, a mi se vraćamo do Simit Sarayıja (turski lanac zalogajnica u kojima se mogu kupiti peciva, sendviči i topla i hladna pića). Žedni smo, pa se osvježavamo, hvatamo wi-fi (zadnji prije Irana), te nakon nekog vremena, pogonjeni dosadom, i sami odlučujemo otići do tvrđave. Vremena imamo, na kolodvoru su nam rekli da dođemo oko pola 8.

Ali prije toga ćemo pogledati što je Letica vidio.

Jedna od parcela na kojoj je bila zgrada koja se srušila u potresu:







Prešao je glavnu aveniju i nastavlja prema tvrđavi, do koje još uvijek ima nekih 2 km:



Srećom, ubrzo se pojavio dolmuş koji će ubrzati taj put. Malo kičastog unutrašnjeg uređenja dolmuşa:



I tvrđava je odjednom mnogo bliža:





Vanska tvrđava potječe iz 8. i 7. st. pr. Kr., iz doba države Urartu i najveća je građevina takve vrste. Smještena je na velikoj stijeni koja se izdiže iz ravnice zapadno od grada Vana, a odmah uz istočnu obalu jezera Van. Nalazila se pored drevnog urartskog grada Tušpe. Donji dijelovi tvrđave izgrađeni su od nežbukanog bazalta, a gornji od ćerpiča.

Podnožje:



S južne strane nalaze se ruševine Tušpe:





Pogled prema utvrdi na vrhu:



Tijekom opsade Vana 1915., Turci su navodno bacali Armence s ovih stijena.

Spilja u podnožju stijene:



Pogled unazad, prema gradu:



Ostaci stare seldžučke džamije (u daljini se vidi i Husrev-pašina džamija:





Još stijena tvrđave i raznih struktura pod njima:







Ponovno osvrt:



Pogled prema jezeru pored seldžučkog minareta:



U stijeni je ploča na kojoj je Kserkso u 5. st. pr. Kr. napisao jedan od tipičnih trojezičnih natpisa (na staroperzijskom, babilonskom i elamskom), ujedno jedini takav ahemenidski natpis izvan Irana:







Natpis kaže: "Veliki bog je Ahura Mazda, najveći od bogova, koji je stvorio ovu zemlju, koji je stvorio nebesa, koji je stvorio čovjeka, koji je stvorio sreću za čovjeka, koji je učinio Kserksa kraljem, jednim kraljem za sve, jednim vladarom za sve.

Ja sam Kserkso, veliki kralj, kralj kraljeva, kralj svih naroda svakoga porijekla, kralj ove zemlje velike i široke, sin kralja Darija Ahemenida.
Kralj Kserkso kaže: Kralj Darije, moj otac, milošću Ahure Mazde izgradio je mnogo dobroga i naredio je da se iskopa ova niša, ali budući da nije postavio natpis, ja sam naredio da ga se postavi.
Neka Ahura Mazda i ostali bogovi štite mene, moje kraljevstvo i ono što sam učinio."

Inače, ovaj je natpis odigrao važnu ulogu u dešifriranju staroperzijskog klinopisa, tridesetih godina 19. stoljeća.

Pogled na džamiju u sastavu tvrđave:



I još jedan osvrt:



Iz malo daljega:



Na onom kraju stijene najbližem jezeru nalazi se i mali šumarak, pa je ovdje malo sjenovitije:





Zatim je zaobišao tvrđavu i uputio se uobičajenim turističkim puteljkom koji se na nju penje sa sjeverne strane. Ovdje je stijena nešto blaža, pa je bilo potrebno izgraditi zidine:



Osvrt:



Pogled duž hrpta na šumicu i jezero:





Pogled na sjeveroistok, prema gradu:



Pogled na jugozapad:



I zapad:





Istok, prema gradu:



I s umjetničkim odmakom:



Pašnjak ispod tvrđave:



Pogled na središnji dio, izgrađen od ćerpiča:





Ostaci stare Tušpe gledani svisoka:





Vraća se na puteljak:



Ne znam da li ovi grade tvrđavu ili ju razgrađuju – u svakom slučaju, nijedno ne bi bilo dobro:



Puteljak ide uz same zidine:



Uspio se popeti do one gornje džamije:



Pogled u ambis iz ovog kuta:



Odavde se dobro vidi gdje su nekada u Tušpi bile ulice, a gdje građevine:



Plato ispred džamije je i omiljeni vidikovac:



Džamija s druge strane:





Naravno, nacionalizam se mora isticati na svakom koraku, pogotovo ako se zna da su u Vanu danas većina Kurdi, a nekoć su bili Armenci:



Još jedan pogled na Tušpu:





Pogled na aveniju kojom se dolazi do tvrđave:



I s malo većim zumom, uz još malo fortifikacija:



Ponovno prema jezeru:







Završni zajednički pogled na Tušpu, Van i prilaznu cestu:



Pogled prema jugu:



U podnožju sa sjeverne strane nalazi se turbe šejha Abdurahmana Gazija:



I vraća se polako u podnožje:



U šumici na zapadnoj strani nalazi se i jezerce sa zgodnim mostićem, a ovdje je i glavni ulaz u kompleks, s odgovarajućom pločom s informacijama:



Ovakvi natpisi obično u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza stoje na ulazima u mjesta:



Ista informacijska ploča za Tušpu:



Ovaj bi friz trebao prikazivati glavne atrakcije u kompleksu tvrđave i oko nje:



Odlično mjesto za piknik u podnožju tvrđave:



Još tri panoramska pogleda na tvrđavu:







Letica snimajući ovu zadnju fotografiju nije bio svjestan da smo mi prošli ovuda samo nekoliko minuta ranije. Naime, dok se on smucao po tvrđavi, mi smo pješice krenuli prema tamo. Tri kilometra, pa to začas prođemo. Tek nakon nekih pola puta, kada je pored nas promakao dolmuş s natpisom „Kale“, palo nam je napamet da bismo mogli uštedjeti pješačenje i odvesti se dotamo. OK, sljedeći je naš. No sljedećega nema. Hodamo i dalje, sad smo već uvelike izašli iz centra i hodamo po znatno ruralnijem dijelu Vana. Sada Damir počinje paranoizirati, da je već 6 sati, da nećemo stići na vlak (a on polazi u 8), da bismo se trebali vratiti...uglavnom ga ignoriramo, iako mu ja pokušavam razumnim argumentima pojasniti da, jednostavno rečeno, kenja, ali ti argumenti kod njega ne prolaze.

I ja slikam jednu od parcela na kojoj je do potresa stajala zgrada:



A danas se tu mirno hrani lokalna fauna:



Napokon nam dolazi jedan dolmuş, na opće olakšanje, jer će to možda oraspoložiti Damira. Međutim, u dolmuşu je tolika gužvetina da se jedva uspijevamo uvući, što mu daje novog štofa za prigovaranje. Srećom, budući da smo propješačili već veći dio puta, vožnja traje možda 2-3 minute, te nas onda iskrcava na kraju prilazne ceste. Sad još imamo za propješačiti dionicu uz tvrđavu, do njenog ulaza na drugom kraju stijene.

Negdje na dvije trećine tog puta uz stijenu nalaze se vrata u ogradi kroz koja se ulazi u kompleks tvrđave. Ulazimo, te potom idemo stazicom uz samo podnožje stijene. Pogled na utvrde:





Nikola u jednom času primjećuje neku kozju stazu koja se prilično strmo uspinje uvis, prema glavnom puteljku, pa odlučuje presjeći. Za njime ide i Mate. Meni nije drago, ali pridružujem se. Damir opet negoduje. Ja mu kažem da je on taj kojemu se žuri i da bi mu onda trebalo biti u interesu to što smo odabrali kraticu. On kaže da, što se njega tiče, nismo trebali ni dolaziti na tvrđavu, a ne se sad ovdje mučiti. Šaljem ga kvragu i pentram se za ovom dvojicom.

Nakon dolaska na iduću razinu, slikam opet zidine, sada od ćerpiča:



(Nemam pojma kakav je ovo stroj s lijeve strane. Možda nešto od onih koje je Letica slikao da grade ili razgrađuju.)

Poduzetni Turci na ulazu u glavni tvrđavni kompleks prodaju vodu, računajući na žeđ posjetitelja. Naravno, cijena je viša nego u gradu.

Nikola i Mate opet odlaze na jednu stranu, Damir i ja na drugu. Sada ja slikam jezero:



Prema sjeverozapadu:



Džamija, i neki japanski turisti koji su se stali na najuži dio prolaza i posve flegmatično se namještali za slikanje nekih petnaestak sekundi, bez obzira što je bilo očito da želim proći pored njih:



Druga strana tvrđave:



Nakon još malo vrzmanja uokolo, Damir i ja se odlučujemo zaputiti dolje. Ali, treba pričekati Matu i Nikolu, za koje sam vidio da su otišli prema drugom kraju tvrđave. Čekamo ih, ali njih nema, bez obzira što su i sami rekli da nećemo biti gore dulje od 20 minuta. Zovem Matu da ih pitam gdje su, on mi kaže „Evo, tu smo.“ (divnog li odgovora, s obzirom na relativnost njegova karaktera) Velim mu „Požurite se, čekamo vas.“ i onda laganim korakom Damir i ja krećemo nizbrdo, ne žureći previše, kako bi nas ova dvojica mogli stići. Povremeno još zastanemo, gledamo, ali njih nema nigdje na vidiku. U jednom času meni zvoni mobitel. Mate. Pita „Pa gdje ste VI, mi smo se već dogovorili s taksistom da nas prebaci do kolodvora!?“ Ja mu objašnjavam da smo bili uvjereni da su oni iza nas i da stižemo za tri minute. Naravno da je to idealna prilika Damiru da pizdi, ali unatoč tomu bez poteškoća stižemo u podnožje, izlazimo na glavni ulaz, ja krajičkom oka primjećujem da se možda za ulaz u tvrđavu plaćaju i ulaznice (što mi nismo napravili jer smo ušli na krivi ulaz), te se nalazimo s ovom dvojicom kod taksija. Taksi nas za desetak minuta prebacuje do kolodvora, pristižemo tamo u 7.10, 20 minuta prije vremena za koje su nam rekli da bismo trebali biti na kolodvoru. Skrećem Damiru pažnju na to. On uviđa da je bezveze živčanio, ali iz toga neće u ostatku putovanja izvući nikakvu pouku.

Uzimamo prtljagu, kupujemo još neke namirnice, ponajprije vodu, i čekamo Leticu. Odlučili smo ga nasamariti i prodati mu priču kako smo cijelo popodne proveli u gradu i zatim sa zanimanjem slušati što smo sve „propustili“ na tvrđavi.

Letica se pojavljuje, puši foru, ali onda ne možemo izdržati i kažemo mu da smo ipak našli za shodno obići tvrđavu. Doduše, kao što se vidjelo iz slika, on JEST vidio više, jer je obišao i južni kraj tvrđave.

Sad da još vidimo što je on vidio u međuvremenu. Dok smo mi šalabazali tvrđavom, on je išao u suprotnom smjeru. Njegov pogled na zidine:





Turbe šejha Abdurahmana Gazija izbliza:







Nažalost, ne znam ništa detaljnije o pokojniku i njegovom turbetu.

Nastavak puta:



Ružičnjak:



Potom je izgleda ustopirao neki prijevoz do grada, gdje je uslikao Atatürka:



A onda opet drugim prijevozom stigao do kolodvora. Ljudi se lagano okupljaju, na sredini fotografije vidite i nas preostalu četvoricu:



I iz žablje perspektive:



Ja još telefoniram Eni, to bi trebala biti zadnja prilika da imam mrežu prije ulaska u Iran. Potom se svi polako upućujemo prema našem vagonu. Pratitelji vlaka pokušavaju razgovarati s nama, no dok jedan govori perzijski (koji uglavnom ne razumijemo), drugi govori „neki čudni turski“ (za što ćemo kasnije utvrditi da je azerski – naime, u sjeverozapadnom Iranu živi puno Azera), pa je tako komunikacija otežana.

Ulazimo u vagon, nije katastrofa, ali nije ni bogznakako bajno. Zahod prilično smrdi, kupe ima šest kreveta, što znači da je više kušet nego spavaća kola. Budući da su srednji kreveti podignuti, ostavljamo stvari na najviši krevet i sjedamo na donji. Na jednom najgornjem krevetu nalaze se već neke dvije torbe. Nije nam jasno što je u njima, a najsumnjičaviji je naravno Damir. Budući da nam nisu donijeli posteljinu, mi ostali pretpostavljamo da je u njima posteljina, no čekamo da vidimo hoće li netko doći po njih.

Vlak konačno kreće, a potom u naš kupe dolazi jedan od konduktera. Uzima karte, a potom nam pokaže da zatvorimo prozore i navučemo zavjese. Govori na azerskome, i spominje stalno riječ „taş“. Hm, taş je kamen, ali što hoće... Onda nam veli „çobanlar, çocuklar, taş“, čineći pritom kretnje kao da nešto baca. Onda nam sine – želi nam reći da je u ovim krajevima omiljena zabava pastirske djece kamenovanje vlaka i da radi svoje sigurnosti zatvorimo prozore i navučemo zavjese. Iako zvuči apsurdno, za nekih desetak minuta ispostavlja se da je bio u pravu. Odjednom izvana zaredaju tupi udarci po oplati vagona. Srećom, nijedan nije udario u naš prozor, iako je izgledalo da su neki bili prilično blizu. Kamenovanje se ponavljalo u nekoliko navrata, da bi nekih sat vremena vožnje od Vana konačno prestalo.

Inače, premda je Van na samo 50-ak km udaljen od Irana, pruga dosta zavija jer se uspinje, pa nam je trebalo skoro dva sata do granice. Negdje prije granice odlučujemo se presvući u duge hlače – u Iran ne smijemo ući u kratkima. To je pomalo zahtjevno, budući da nas je strah izaći iz kupea, jer tko zna, možda kamen doleti i s druge strane.

Napokon stižemo u Kapıköy. Iako se granični prijelaz službeno zove po selu, ono je udaljeno oko 2 km, preko brda. Oko kolodvora je nekoliko zgrada, no sve izgleda kao potpuna pustoš. Svi moramo izaći iz vlaka i otići na graničnu kontrolu u ured koji se nalazi u kolodvorskoj zgradi. Stvari prolaze relativno bezbolno i za manje od sat vremena krećemo. E sad već raste uzbuđenje. Ulazimo, dakle u Iran. Na naš je vlak već nakačena iranska lokomotiva, koja će nas povući do susjednog mjesta Razi, gdje se nalazi iranska granična kontrola. Nekih kilometar od izlaska iz kolodvora Kapıköy prolazimo kroz neku vrstu slavoluka, osvijetljenog jarkim reflektorima. Izgleda mi kao neka vrsta rendgenskog skenera. Ubrzo potom uplovljavamo u Razi. Potom opet mir, tišina i čekanje. Na susjednom kolosijeku je teretni vlak, neke cisterne. Vidim vojnike kako prolaze pored i zagledaju pod njega. Nakon nekog vremena teretni vlak odlazi prema Turskoj. Vani su sada samo neki psi. Čekamo da netko dođe, da nam pregledaju putovnice. Još uvijek ne znamo što ćemo s onim torbama. Nitko nije došao po njih. Što se Damira tiče, tu uopće nema sumnje – unutra je heroin ili takvo što. Pokušavam mu reći da heroin ide u suprotnom smjeru – iz Afganistana, preko Irana i Turske u Europu, ali on na to kaže da je možda unutra neka druga droga. Iznervirani njegovom paranojom, odlučujemo pogledati što je unutra, na što on počne paničariti da to nikako ne činimo, jer će nam onda na torbama ostati otisci. Naposljetku Nikola povlači zatvarač na jednoj od torbi i, očekivano – unutra je posteljina. Laughing

U međuvremenu smo odmakli zavjese na prozoru, jer nam ne izgleda da će nas netko ovdje kamenovati. S druge strane je kolodvorska zgrada, a neki su ljudi izašli na peron i puše. Damir primjećuje da ga jedan od tih ljudi „čudno i neobično dugo gleda“, pa zaključuje da sigurno nešto nije u redu (začudo).

Nakon nekih dvadesetak minuta, ljudi u vlaku počinju se komešati i prolaziti duž hodnika pored našeg kupea. Ipak, nitko ne izlazi van. Odlučujem pogledati o čemu je riječ i uviđam da je pored našeg vagona vagon restoran, a u njega su se smjestili iranski graničari s laptopom. Kažem to svojim suputnicima, i krećem obaviti graničnu kontrolu. Kad sam došao na red, graničari mi vele da pozovem i svoje kolege. Kolege naravno nisu uopće našle za shodno da se nakon moje prve obavijesti da su graničari u susjednom vagonu dignu i upute za mnom, nego ih moram još jednom pozvati. Dolaze sva četvorica, obavljamo graničnu kontrolu, sve je u redu, vize su isto u redu, dobivamo ulazni žig i službeno možemo u Iran. Vraćamo se u kupe i čekamo da se pregleda ostatak putnika. Tada primjećujemo da sve veći broj ljudi izlazi iz vlaka i nosi prtljagu u staničnu zgradu. Izgleda na carinu. Mate pita nekoga trebamo li i mi ići na carinski pregled, odgovor je potvrdan. Kupimo prnje i krećemo u staničnu zgradu. Već smo pomalo umorni i spava nam se. Dok hodamo prema zgradi, primjećujemo da je staklo jednog kupea na jednom od vagona iza našega razbijeno. Očito je neki od kamenovatelja bio precizan, vjerojatno će večeras biti glavni baja u selu...

U staničnoj zgradi je već poveći broj ljudi, od kojih svi čekaju da nas konačno puste u susjednu prostoriju gdje se nalazi carina. Neki tip nam na lošem engleskom objašnjava da je to rutinska kontrola i da neće biti nikakvih problema za nas. Vjerujemo mu (osim Damira, naravno), strance rijetko gnjave, tim više jer doista nemamo nikakvih problematičnih materijala (alkohola, svinjetine, pornografije, dekadentne glazbe, robe s natpisima na hebrejskome i sl.).

Sjedamo na klupice i kunjamo. Na zidu velika slika Homeinija, s nekakvom opaskom o ženskom hidžabu, koja piše i na turskom i na perzijskom. Prije puta sam pokušavao malo učiti perzijsko pismo (koje je zapravo više-manje isto kao arapsko, koje ne znam), ali i dalje imam poteškoća s čitanjem. Ljudi i dalje ulaze, vuku hrpe robe, tehnička roba, prtljaga svih vrsta...jedino nema životinja. Mislim si kad ćemo doći na red, s obzirom na tu gužvetinu...

U jednom trenutku vrata se otvaraju. Nama mašu da krenemo među prvima. Eto, to je prednost bivanja strancem. Ulazimo u prostoriju, stavljamo prtljagu na niski stol, otvaramo ruksake, reda radi carinici zaviruju u njih – i potom smo slobodni. Možemo se vratiti u vlak. Pomičemo vrijeme za sat i pol unaprijed (Iran ima tu čudnu vremensku zonu), te potom razmišljamo kad ćemo stići u Tabriz. Službeno bismo po voznom redu tamo trebali biti u pola 7 ujutro, ali čini nam se da već kasnimo, a s obzirom na onu repinu na carini, moglo bi to potrajati i još.

Prije spavanja odlazim na vagonski WC (naravno, čučavac), ali od pranja zubiju ću, bojim se, morati odustati jer nema vode. Spuštamo preostala dva kreveta i svi liježemo. Srećom, vlak ne ide dalje od Tabriza, tako da će nas u svakom slučaju probuditi kada tamo pristignemo...

egerke @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, studeni 6, 2012
UTORAK 17. KOLOVOZA 

Tematska pjesma



Poslovično odličan doručak, pakiranje, plaćanje sobe i pješačenje do poslovnice agencije gdje smo kupili karte. Rekli su nam da bus otamo kreće i da tamo budemo u pola 9. Po voznom redu, s kolodvora kreće u 9. Znači li to da prvo ide u agenciju, pa na kolodvor? Čudno. 

Putem do kolodvora, Letica slika neku vrstu kovačnice, koju je očito vrijeme pregazilo, nažalost, sunce ne surađuje: 



Ako se sjećate prošlogodišnje anegdote s Nikolom i saç kavurmom, onda će vam ova fotografija biti jasna: 



Stižemo u poslovnicu. Tu je još par putnika, onaj tip od jučer i mi. Sjedamo i čekamo da bus osvane. 

Na zidu je slika Saladina: 



Saladin je bio sultan Egipta i Sirije u 12. st., koji je ratovao s križarima. Porijeklom Kurd, bio je poznat u kršćanskoj Europi kao primjer izuzetno čestitog i pravednog vladara, koji je, iako je ratovao s križarima, bio izuzetno korektan prema svim kršćanima, pa čak i prema zarobljenoj vojsci. Čak je engleskom kralju Ričardu Lavljeg Srca, kada je ovaj obolio, poslao svoga liječnika. 

Busa nema, pa nema. Onda se napokon pojavljuje. Izgleda da je ipak prvo išao na kolodvor, pa tek potom po nas. Bus je neobično malen, a čak nam nisu dopustili ni da prtljagu stavimo u bunker. Ubrzo shvaćamo i zašto. Naime, ovaj nas bus vozi do ruba grada, a tamo prelazimo u veći bus, međugradski. Prebacujemo se u njega, potom se Mate sjeti da je u malom busu zaboravio knjigu. Trči po nju i stiže ju pokupiti. 
Put nas iz grada vodi prema jugozapadu, cestom za Erzurum. Prelazimo prugu za Erzurum: 



Nakon početnog dijela u kojem prolazimo preko visoravni, skrećemo na jug, i ulazimo u pojas crnogorice: 





Nakon toga spuštamo se opet u usku dolinu neke rijeke, kojom ćemo se voziti sve do Horasana. Krajolik postaje suroviji: 







Rijeka uz koju se vozimo je Araks, iako to u tom času ne znamo: 





U Horasanu, malom i ne pretjerano zanimljivom gradiću skrećemo na jugoistok. Sada pejzaž postaje mnogo planinskiji, a mi se vozimo kroz klisure: 





U jednom času nailazimo na vojnu kontrolnu točku. To nas podsjeća da smo u području koje nije sasvim sigurno, zbog akivnosti Radničke partije Kurdistana. Vojnici ulaze u bus i pregledavaju nam isprave. Iako je to rutinska kontrola, svejedno nije ugodna spoznaja. 

I u nastavku puta krajolik je krški: 







Iduće odredište je grad Ağrı, sjedište istoimene provincije. Tu stojimo nekih dvadesetak minuta, pa izlazimo malo protegnuti noge po kolodvoru. Po povratku u bus vidimo da je došlo do frke. Naime, dvoje Poljaka koji su sjedili na sjedalima u prvom redu imali su laptop u busu. Na kolodvoru su se otišli prošetati, i kad su se vratili u bus, laptopa nije bilo. Zovu policiju, pitaju stjuarda, tada meni sine da sam vidio nekog klinca u ljubičastoj majici kako trči prema busu dok sam izlazio i dvoumim se da li da im to spomenem... U tom času dolazi vozač, otvara spremnik iznad sjedala i iznutra vadi laptop, koji im je tamo spremio da im ga netko ne ukrade. Laughing 

Krećemo opet na jug. Letičina primjedba o tome kako je bus pun turista idealna meta za teroriste poput PKK izaziva burnu reakciju kod Mate, po kojemu PKK nisu teroristi. Naime, oni se samo bore za slobodu, a teroristima ih proglašava država protiv koje se bore. Njegov odgovor na to je da nitko ne spominje terorizam sponzoriran od države. U tome "promašuje ceo fudbal", jer terorizam ne definiraju ciljevi, već sredstva. PKK jest teroristička organizacija, jer na svom kontu od 1984. imaju 37 000 mrtvih, uslijed kojekakvih akcija. Istina, Turska je u međuvremenu uništila oko 8000 kurdskih naselja i stvorila 3-4 milijuna izbjeglica. No ne smijemo upasti u zamku relativizacije. Turska politika prema Kurdima nije i ne može biti opravdanje za ubojstva, sabotaže, otmice i bombaške napade u kojima su stradali civili. Usto, PKK je u svojim akcijama koristio i bombaše samoubojice, a što se mene tiče, takve organizacije ne mogu podržavati ni da se bore za najplemenitije ciljeve. Što se mene tiče, bolje rob nego grob. Zato ću uvijek biti i protiv palestinske borbe, uostalom. Naravno da smo se i njih dotakli. Stvari se i dalje nisu promijenile od prošle godine, što se naših stavova tiče. Letičin je stav negdje između, tj. on priznaje Izraelu pravo na postojanje, no istovremeno smatra da su u čitavom sukobu uglavnom Izraelci agresori. 

Putem smo se dotakli još jedne teme. Letica je pričao kako je bio u Albaniji i kako ga se ta zemlja nije ni najmanje dojmila, dapače, to je jedna od zemalja za koju mu ne bi bilo žao da se ne vrati u nju. Nikola i ja protestiramo, kažemo da je Tirana recimo jedan dovoljno ugodan grad da bi se u njemu moglo čak neko vrijeme i živjeti. Njemu je to čudno. Nikola i ja kažemo da nam se više sviđa Tirana nego npr. Split. Letica je konsterniran tom izjavom (on je inače rođen u Splitu). Nije mu jasno kako nam se više sviđa Tirana. Ja kažem da je meni osobno prva slika Splita pogled preko Kaštelanskog zaljeva na Pujanke, Kman i Sjevernu luku, i da mi to nije nimalo privlačno. Svaka čast Marjanu, ali to je to. Onda nas pokušava zafrkavati, pa kaže da je onda Tirana sigurno ljepša i od Dubrovnika. I dalje ni njemu ni Mati nije jasno da ima ljudi kojima je Split ružan. Čak dvojica istovremeno. Onda im kažemo da nam je i Rijeka daleko ljepša od Splita, pa se zgražaju. Laughing 

Krajolik se opet mijenja: 



I potom, nakon nekih 6 sati vožnje od Karsa, izlazimo na obalu jezera Van, kod grada Ercişa: 



Jezero Van (Van gölü, ili Van denizi - Vansko more) najveće je tursko jezero. Ima površinu od 3 755 km2, leži na visini od 1640 metara, a najveća dubina mu je 451 metar. Jezero je endoreično - tj. voda iz njega ne otječe. Zbog toga je sastav vode lužnat (pH 9,8) , a voda je bočata, s dosta otopljenih soli (ponajviše prirodne sode, tj. natrijevog karbonata). Zbog takvog je sastava u vodi moguće prati rublje bez deterdženta. Istovremeno, voda je stoga siromašna višim oblicima života - osim planktona, bakterija i algi, jedina viša životinja je jedna riba iz porodice šarana, slična klenu, koja živi u jezeru, ali se mrijesti u rijekama koje ga napajaju. Prilikom putovanja u te rijeke, velik broj riba stradava od izlova, te im prijeti izumiranje. Kao i svako jezero koje drži do sebe, tako i jezero Van ima i navodno čudovište koje u njemu živi. Prvi je puta opaženo 1995., a do danas ima preko 1000 očevidaca. Skeptici kažu da se vjerojatno radi o vješto smišljenom triku da se privuku turisti. 

Preko jezera inače prolazi trajekt kojim se vlakovi iz Turske za Iran prebacuju od Tatvana na zapadnoj obali do Vana na istočnoj. Naime, zapadna obala jezera dosta je strma i izgradnja pruge zahtijevala bi velike zahvate, pa su se stoga odlučili za mnogo jeftiniju varijantu. Ukoliko kapacitet prometa željeznicom poraste, TCDD će biti prisiljen izgraditi prugu. 

Jezero je bogato povijesnim spomenicima. Prijestolnica države Urartu, Tušpa, nalazila se na istočnoj obali, na mjestu današnjeg grada Vana. Uokolo jezera i na četirma otocima u njemu nalazio se i velik broj armenskih crkava i samostana, no većina ih je uništena.

Mi ćemo se uputiti na istok, pa oko isturenog zaljeva skrenuti na jug i krenuti prema gradu Vanu. 

Slike usput: 

 







Kraj zaljeva: 



Uokolo je krajolik poprilično pust: 



Zaokrenuli smo: 



Kupača je izuzetno malo: 



Pučina (ako se to uopće može reći na jezeru): 



Ubrzo ćemo se udaljiti od jezera i presjeći put do Vana: 







Solana? Ili postrojenje za izradu pitke vode: 



Nekih 30-ak km prije Vana opet nalijećemo na kontrolnu točku. Srećom, ovaj puta nas ne legitimiraju, samo nas puštaju. 

Približavamo se Vanu. Gradom dominira prastara tvrđava: 



Potom nas bus iskrcava na kolodvoru. I opet kasnimo neka 2 sata u odnosu na predviđeno vrijeme dolaska. Sad ćemo prvo kupiti karte za Malatyu. Svi smo pri kraju s novcem, tako da stavljamo sve na hrpu i uspijevamo sakupiti dovoljno. No sad pod hitno moramo nabaviti još lira. Ostavljamo stvari u kolodvorskoj garderobi i rasterećeni krećemo tražiti dolmuş koji će nas prebaciti do centra, do mjesta odakle polazi dolmuş za Akdamar.

Van je grad od nekih 400 000 stanonika i najveći je grad krajnjeg istoka Anatolije. Iranska je granica odavde udaljena 50-ak km. 

U 9. st. pr. Kr. Van (Tušpa) je glavni grad kraljevine Urartu. Kasnije pada pod armenske Orontide, pa pod Perzijance, da bi ga 331. pr. Kr. osvojio Aleksandar Veliki. Nakon toga njime vladaju Seleucidi i opet Armenci. Nakon kratke vlasti Bizanta u 7. st. zauzimaju ga Arapi, da bi u 10. st. postao dio novog armenskog kraljevstva Vaspurakan. Nakon što su 1071. pobijedili u bitci kod Mansikerta, Seldžuci su zauzeli čitavu istočnu Anatoliju. Potom slijede Mongoli, Perzijanci i Otomani. Od 1548. Van je čvrsto u turskim rukama, te dobiva stratešku važnost, kao grad blizu nekoliko granica - perzijske, kasnije i ruske. 
U doba armenskog genocida, armensko je stanovništvo grada protjerano ili pobijeno u nekoliko navrata. Grad je prilikom sukoba potkraj Prvog svjetskog rata skoro posve uništen, te je današnji grad podignut istočnije od nekadašnjega. Stanovnici su danas uglavnom Kurdi. 
Van danas zovu "biserom istoka", zbog vrlo lijepe prirode uokolo grada. Stara armenska izreka kaže "Van u ovom životu, raj u idućem". Grad je poznat po svojim doručkovaonicama. Navodno su vanski doručci poznati diljem Turske. No mi eto nećemo spavati u Vanu, tako da smo lišeni toga iskustva. 

Našli smo dolmuş koji nas odvozi u smjeru suprotnom od onoga koji smo očekivali. Mislili smo da je centar bliže obali. Zanimljivo, iznad grada nalaze se litice koje malo podsjećaju na Omiš: 



Našli smo lokaciju odakle polaze dolmuşi, sada samo trebamo nabaviti novac. Nikola i ja dižemo na bankomatu, ostali idu u mjenjačnicu. Parking dolmuşa je malo niže. Prvi koji polazi za Gevaş i Akdamar već je pun, tako da ćemo morati na idući. Malo smo naknap s vremenom, moramo stići na zadnji brod za Akdamar. Letica i ja kupujemo vodu u obližnjem dućanu i vidimo neke tipove kako se mole. Upravo su mujezini pozvali na molitvu. Zanimljivo, prošle smo godine vidjeli samo jednoga tipa kako obavlja namaz - taksista u Ankari - a sada samo ove. A još smo usred svetoga mjeseca. 

Dolmuş napokon polazi. Provlači se kroz nekakve uske uličice, a potom kreće na jugozapad, uz obalu jezera. 
Jezero je u izmaglici: 





Pogled unatrag prema gradu: 



(vidi se da nije baš na obali) 

U daljini već vidimo otok Akdamar: 





Skrećemo prvo u Gevaş, mjesto oko kilometar u kopno. Tamo izlazi većina putnika. Rekli smo vozaču da idemo za Akdamar, i on klima da zna. Ali unatoč tomu kruži Gevaşom, razgovara s poznatima, traži nekoga. U središtu Gevaşa stoji kip dinosaura, vjerojatno Vanskog čudovišta. Nakon nekih 5-10 minuta vrzmanja po Gevaşu ipak kreće prema pristaništu broda za Akdamar. 

Blizu smo: 



Dolmuş nas iskrcava kod pristaništa. Pitamo vozača kada ide zadnji dolmuş za Van. Kaže za sat vremena. Odlično. 

Pogled na otok: 



Akdamar je drugi najveći otok u jezeru Van, površine 0,7 km2. Udaljen je od kopna oko tri kilometra. Ime mu na turskome znači "Bijela žila", ali zapravo je armenskog ili kurdskog porijekla i glasi Ahtamar. Postoji i pučkoetimološka priča kako je dobio ime. Naime, na otoku je navodno živjela princeza, koja se zvala Tamar i koja je ljubovala s mladićem, Kurdom, koji je bio pastir. Budući da je njezin otac bio protiv toga, sastajali bi se noću - on bi plivao do otoka vođen svjetlom koje bi mu ona ostavila upaljeno. No jedne je noći otac doznao za tu ujdurmu i razbio svjetlo. Mladić je na pola puta ostao bez vodilje, te se utopio. Zadnje su mu riječi bile "Ah, Tamar!". Te se riječi navodno još uvijek mogu čuti noću u blizini otoka... 
Na otoku je u 10. st. svoju kraljevsku palaču podigao armenski kralj Gagik I. Palača je prekrivala veći dio otoka, iako su joj danas gotovo posve zagubljeni tragovi. Trag koji je preostao nekadašnja je dvorska kapela, crkva Sv. Križa (Surb Hač), koja je od 1116. do 1895. bila sjedište armenskog katolikosata. Naravno, mi na otok idemo radi te crkve. Bit će to posljednja crkva koju ćemo obići na ovom putu.

Brod je tu, no drugih putnika osim nas nema. Vele da će nas prebaciti na otok za 70 lira. OK, to je 14 lira po osobi, nije ni toliko puno, ako brod vozi samo za nas. No kako se njima žuri doma, moći ćemo ostati maksimalno pola sata. Ha, što se može. 

Pogled uz obalu prema Vanu: 



Salon broda je poprilično lijepo uređen: 



Ali mi se ipak penjemo na vanjsku terasu: 



I ovdje je u brdo usječen polumjesec: 



Krećemo. Pogled prema zapadu: 



Pogled unazad: 



Mimoilazimo se s prethodnom turom izletnika: 



Tamo u daljini je Van: 



Pristanište ostaje za nama: 



Brdo Artos u pozadini: 



Ne znam oponašamo li to opet imperatore, ili se tako držimo zbog hvatanja ravnoteže: 



Hrvoje je danas obukao bijelu majicu. Jedinu koju je nosio na čitav put, inače je uvijek u crnome. Nije mi jasno kako izdrži po toj vrućini.

"Kužiš, a onda ćemo pristati tamo s lijeve strane": 



Originalni imperator: 



Približavamo se otoku: 



Naravno da se odmah uočava turska zastava, da ne bi bilo... A lijevo od nje je i crkva: 



Opet prema Vanu: 



Ulazimo u zavjetrinu otoka: 



Sada se Artos lijepo vidi: 



Pristan i crkva: 



Iskrcavamo se: 



Nakon izlaska iz broda kažu nam da nemamo pola sata, nego 15 minuta na raspolaganju. No, ovo će stvarno morati biti munjevita akcija. 

Pogled prema vrhu otoka: 



Crkva se nalazi u gaju bademovih stabala, što mora biti prekrasno u kasnu zimu, kada bademi krenu cvjetati, a na okolnim se brdima još zadržava snijeg. 

Pročelje: 



Natpis: 



Crkva je građena između 915. i 921. i sve do 1915. bila je dio samostanskog kompleksa. Tada je samostan uništen, redovnici pobijeni, a crkva opljačkana. Danas se vodi kao muzej. Turska ju je prije nekoliko godina obnovila, ali je zgrada konfiscirana, te su Turci bili vrlo neskloni ideji da se u akdamarskoj crkvi vrše ikakvi kršćanski obredi. Na kraju su ipak popustili i dozvolili da se 19. rujna 2010. održi liturgija. No ni to nije prošlo bez protesta turskih nacionalista, koji smatraju da Armenci na taj način pokušavaju od Turske ishoditi nekakve ustupke zbog "navodnog genocida".

Usput: u Turskoj danas službeno ima oko 70 000 Armenaca, uglavnom oko Istanbula. Usporedbe radi, prije Prvog svjetskog rata bilo ih je oko 2,5 milijuna. U čitavoj se Turskoj nalazi jedno jedino čisto armensko selo - Vakıflı Köyü, u provinciji Hatay. Jedini razlog zašto to selo još postoji leži u činjenici da je Hatay do 1939. pripadao Siriji, pa se genocid tamo nije uspio sprovesti.

Unutrašnjost: 







Freske: 





Hačkar: 



Još malo armenskih natpisa: 



Zdenac, vjerojatno nekoć korišten i za krštenje: 



No ono što je posebno vrijedno na crkvi, to su njeni biblijski reljefi, koji se nalaze na fasadi. Nekoliko slika crkve izvana: 











Zvonik: 



Brežuljak s barjakom:



Filmić

Crkva u sutonu:



Na vrhu crkve stoji galeb. U prvi sam mah pomislio da se radi o metalnoj ptici: 



Zanimljivo, Armenci su tvrdili da obnova crkve nije potpuna dok se na mjesto na kojemu je trenutno galeb ne vrati križ. Turci su odgovarali da nema smisla metati križ na objekt koji je sekularan. Nakon čitavog natezanja, križ je ipak postavljen 2. listopada 2010. 

Pored crkve su ostaci groblja. Još malo hačkara: 







(kao što vidite, tu je i neki kafić - čak je i otvoren, premda mi nije jasno za koga)

Pogled prema sjeveru: 

 



I istoku: 



Opet pučina: 



Letica se udaljio, pa slika jednu panoramsku:



I samo crkva: 



Pogled na zapad: 



S desne je strane na obali postavljena solarna elektrana, koja je u promet puštena 28. kolovoza 2010. Ispada da smo propustili sve važne događaje na ovom otoku koji su se dogodili u idućih mjesec i pol. 

Vrijeme nam je poći. Pozdrav crkvi: 





Naravno, naplatili su nam i ulaz: 



Naše plovilo: 



Ulazimo u salon, sve miriši po paprikama. Izgleda da si kuhaju večeru. Razmišljamo bi li nas ponudili da ih zamolimo. Zapravo, Letica je stručnjak za takve ulete. Vjerojatno bi, ali ipak produžujemo na terasu. 

Smiraj na jezeru Van: 









Ostavljamo Akdamar: 



Šteta. Trebali smo prespavati u Vanu, kušati neki od njihovih doručaka i doći ovamo ujutro, pa pogledati crkvu i okupati se, sve bez žurbe. Neki drugi put... 

Letica i ja smo konačno sklopili sporazum oko itinerera: 



Negostoljubiva obala nas čeka: 



Ovaj nešto cijedi:



Sunce je posve zašlo: 



Akdamar ostaje u tami: 



Pristajemo:



I evo nas opet na kopnu. Sada trebamo čekati onaj dolmuş koji navodno ide za petnaestak minuta. Ovi na brodu su nam rekli da je onaj kojim smo došli bio zadnji. Hm, komu vjerovati. 
Kada izlazimo na cestu prolazi neki dolmuş, ali u suprotnom smjeru. Na vjetrobranu mu doduše piše "Van". Mislimo si da možda ide malo dalje, pa da će nas u povratku pokupiti. Pričekat ćemo ovdje, imamo još vremena, bus nam polazi tek u 22. 

Na cesti: 





Izgubljeni: 



Evo, da se vidi koliko je onaj mladić morao plivati svake noći: 



Flota: 



I dalje ničeg na vidiku: 



Pokušavamo uštopati neka vozila koja nam liče na dolmuşe iz daljine, ali to su obično ili neki kamiončići ili kombiji. Preko ceste je neki restoran. Jedan nam tip nudi da će nam pozvati taksi. Kažemo da može, ali neka pričeka još par minuta, možda dođe dolmuş. 
Nakon par minuta, pogađate, molimo tipa da nam pozove taksi. 
Nije još ni dovršio poziv, kad evo taksija. Ispada da to nije taj koji je ovaj zvao. Tip nam je rekao "Ako vam pozovem taksi, onda nemojte ući u neki drugi." No ispada da ovaj frajer u taksiju nudi istu cijenu kao i taksist od frajera iz restorana. Ovaj iz restorana veli da je u redu, možemo onda i s ovim. 
Opet se moramo ugurati tako da Nikola legne poprečki. Letica se izvukao, on sjedi ovaj puta naprijed. 

Vožnja do Vana traje nekih 20-ak minuta. Tražimo tipa da nas ostavi u centru, želimo još nešto večerati. Točnije, samo Nikola, Letica i ja, ova dvojica će se prošetati. 
Upravo je započeo iftar (svečani prvi ramazanski obrok nakon cjelodnevnog posta), pa su restorani puni i unutra vlada poprilično hektična atmosfera. Smještamo se u jedan. U ovome osim redovite gužve zbog iftara vlada i kaos jer se u stražnjem dijelu srušio dio stropa: 



Dio konobara raščišćava nered, drugi poslužuju goste. Nemaju lahmacun, ali imaju razne druge vrste hrane, pa nećemo cjepidlačiti. Usto još i ajran... Večera je dobra, a konobar ljubazan. Na kraju plaćamo ceh od 20 lira za svu trojicu. Dogovaramo se da ćemo konobaru ostaviti napojnicu. Dečki kažu svaki po liru. To bi bilo 23 lire. Ali ja nemam sitnoga, pa mu dajem 25. Letica veli da misli da sam mu ostavio previše. A kako da mu objasnim da hoću da mi vrati samo dvije lire? Ja ne znam toliko turskog. Uostalom, njemu ni iz džepa, ni u džep. 

Izlazimo iz restorana, tu su i ova dvojica. Kupit ćemo još dondurmu. Zanimljivo, ovdašnji prodavači ne izvode one pizdarije kao istanbulski. Iako, nastaje problem s Nikolinim plaćanjem, jer mu prodavač kaže cijenu na turskome, Nikola očekuje da mu ja to prevedem, a ja nemam pojma što prodavač kaže. Mislim da je bilo nešto s polovicama lira, a ja ne znam izraz za "pola". 

Van je noću poprilično živahan grad: 



Uspijeva nam uloviti taksi do kolodvora. Ovaj put sam se ja uvalio naprijed, dok se ovi gužvaju otraga. Taksist nas opet vozi kroz neke pokrajnje ulice do kolodvora. Vadimo stvari, potom se vrzmamo po kolodvoru. Hrvoje se vraća iz WC-a i vraća mi neki dug u sitnišu. Shvatim da mi je uvalio još jednu staru kovanicu lira. On se pravda da su ju njemu uvalili kao kusur za WC. Super. Komu ću to utrapiti? 

U čekaonici vanskog kolodvora nalazi se slika još jednog simbola Vana - vanske mačke: 



Vanska mačka potječe iz ove regije, a karakteristična je po svom bijelom krznu, očima različite boje, te činjenici da voli vodu. Hrvoje i Mate kažu da su vidjeli jednu u gradu dok su se šetali. Inače, te su mačke nezgodni kućni ljubimci, jer, iako prijateljski nastrojene prema ljudima, ne podnose druge životinje u svojoj blizini, vole uništavati stvari, a obično se ni ne glasaju mijaukanjem, već zavijanjem. 

Jedna je i maskota autobusne kompanije Best Van Türizm: 



Ukrcavamo se u bus. Čeka nas desetak sati vožnje do Malatye, kamo stižemo rano ujutro. 
Bus, pogađate već, iz grada izlazi kroz nekakve uske i zabačene ulice. Imam osjećaj da u ovom gradu nitko ne vozi glavnim cestama. Potom kreće opet obalom, dionicom koju prolazimo već treći put u roku od 5 sati. Gledamo Akdamar u tami, vide se svjetla iz onog birca. Očito je netko stalno na otoku, valjda pazi na crkvu. Ili to Tamar opet pali svoju lampu... 

Tonem u san. U neko se doba trgnem i vidim da je Nikola, koji je sjedio kraj mene, nestao. Umjesto njega, na sjedalu je kovanica od 25 kuruşa. Bit će da ga je netko uzeo i platio...

egerke @ 01:01 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.