Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34331
Linkovi
TagList
Blog
nedjelja, lipanj 1, 2014
UTORAK, 14. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ustajem praktički s izlaskom sunca, ubrzano pakiram ono što sam uopće morao izvaditi za ovo jedno noćenje, te nakratko izlazim iz kuće kako bih fotografirao Unije u zoru. Pogled na unijsko uzletište:



Čujem neko šuškanje u travi ispod kuće, pa uz veliki zum uspijevam zabilježiti ovaj plahi primjerak unijske faune:





Pogled na mjesto odozgo:



Uzduž otoka prema jugu:



I sjeveru:





Kapelica, ako dobro tumačim natpis, Uznesenja Blažene Djevice Marije:



Uvala Maračol i u pozadini masiv Osorščice na Lošinju:



Pogled prema južnom dijelu Lošinja:



Put prema Maračolu:



U daljini vidim kako se približava moj današnji prijevoz – brod Premuda:



Vraćam se u sobu, uzimam stvari i krećem nizbrdo, do pristaništa. Budući da Premudi treba vremena, stižem još zabilježiti i ove neobične vigvame na drugoj strani uvale:



Pristiže Premuda. Plovio sam jednom na njoj dok je po zimi zamjenjivala Tijat u šibenskom arhipelagu, a plovio sam i na njenom blizancu Iloku, koji je godinama vozio za Žirje i Kaprije. U Unijama se ukrcava mnogo djece, idu na kupanje na Susak.

Isplovljavamo iz Unija:



U daljini se vidi obala Istre, točnije uzvisine između Plominskog i Raškog zaljeva:



I Unije imaju klifove:



Evo sada i toga svega bez zuma, iza Unija se vidi rub Cresa:



Osorščica:



U daljini se, između Cresa i Unija, vidi otok Zeča:



Plovimo uz Vele Srakane (to je ovaj neobični niski otok u prvom planu):



A pred nama se vidi i Susak:



Južno od Velih Srakana su Male Srakane:



Čujem još jedan poznati jezik - na brodu su i neke vojvođanske Mađarice.

Približavamo se Susku:



Oboje Srakane:



Približavajući se Susku, odmah se primjećuje jedna neobičnost. Dok su ostali jadranski otoci iz daljine uglavnom zeleni, Susak je žut:



Posljedica je to osobitog sastava susačkog tla, ali i vegetacije koja ga prekriva.

Uplovljavamo u susačku luku:



Susak (tal. Sansego) maleni je otok, površine svega 3,77 km2. U geološkom smislu, riječ je o vapnenačkoj hridi na kojoj se nalazi nekoliko desetaka metara debeo sloj prapora. Nije sasvim jasno odakle taj nanos na otoku koji je posve isturen u odnosu na ostatak arhipelaga, premda se slični nanosi nalaze i na jednom dijelu Unija i obojim Srakanama. Prema jednoj teoriji, riječ je o nanosima rijeke Po, koja je u posljednjem ledenom dobu tekla duž čitavog sjevernog Jadrana (more je tada započinjalo tek oko Kornata). Prodor mora isprao je većinu nanosa, a sačuvao se samo dio ispod kojega je bila vapnenačka ploča. To bi obrazložilo iznimno strme obale Suska – gotovo na svim dijelovima otoka praporni se sloj strmo ruši u more. Iznimka je jedino uvala na istočnom dijelu otoka, gdje se i razvilo jedino naselje.

Najviši vrh otoka je Garba, visoka 98 metara. Susak danas ima dvjestotinjak stanovnika, premda je nekoć bio najgušće naseljeni prostor u Jugoslaviji. Na kraju Drugog svjetskog rata otok je imao preko 1800 stanovnika. No nakon što je 1964. uveden porez na vino, glavni otočki proizvod (nekad je 97% otoka bilo pod vinogradima, autohtona sorta je trojišćina) započinje iseljavanje u SAD, prvenstveno u grad Hoboken u New Jerseyu (inače rodni grad Franka Sinatre). Suščani (Suičani, Sansegoti) u Hobokenu zadržali su vrlo zatvoren oblik zajednice, koji su zapravo prenijeli sa svog rodnog otoka. Gotovo se isključivo žene međusobno (zbog čega i na Susku postoji velik broj regresivnih genetskih bolesti), a govore zanimljivim jezikom koji je mješavina autohtone susačke čakavštine i iskrivljenih amerikanizama. Štoviše, kaže se da su strani lučki radnici u Hobokenu prije naučili susački nego engleski.

Izolirani položaj Suska i vrlo teški životni uvjeti oduvijek su upućivali Suščane jedne na druge, te poticali nepovjerenje prema strancima. O strancima su međutim bili ovisni, budući da je svaki kamen za svaku kuću na Susku morao biti donesen izvana. Iz tog je razloga današnje naselje Susak pod zaštitom i nije dozvoljeno nikakvo rušenje, ali ni nova izgradnja. Samo se naselje zapravo sastoji iz dva dijela – Donje Selo (zvano i Spjaža) je noviji dio, uz samo pristanište, dok se iznad njega, na strmoj istaci, nalazi Gornje Selo.

Povijest Suska je pomalo maglovita, budući da se držao izvan glavnih tokova zbivanja. Prvi su mu stanovnici bili Iliri, zatim Grci, pa Rimljani. Spominje ga i Plinije Stariji, kao pjeskoviti otok nedaleko Pule. U 8. ga stoljeću naseljavaju Slaveni, te potom u 10. ulazi u sastav hrvatskog kraljevstva. U doba Petra Krešimira IV. na otoku je uspostavljen benediktinski samostan koji ubrzo postaje opatijom. Benediktinci će na otoku ostati do 1770. Početkom 19. st. otok dolazi pod austrijsku vlast, koja uređuje zemljišne knjige, gradi svjetionik i šetnicu. Poslije Prvog svjetskog rata, kao i ostatak arhipelaga, i Susak pripada Italiji, koja provodi talijanizaciju prezimena (što objašnjava nekoliko različitih oblika današnjih susačkih prezimena – ukupno ih inače ima 10: Tarabokija, Picinić, Skrivanić, Busanić, Morin, Hrončić, Matesić, Mirković, Lister, Sutora). Bilo je to međutim i razdoblje gospodarskog prosperiteta – 1936. izgrađena je vinarija, a 1940. tvornica ribe. No, kako smo već naveli, šezdesetih godina počinje emigracija (zapravo je Susak izbjegao filokseru koja je potamanila dalmatinske vinograde početkom 20. st., ali nije izbjegao porez na vino šezdesetak godina kasnije), te je danas otok izvan sezone uglavnom mrtav, premda ljeti oživi zbog brojnih turista, vikendaša i nautičara.

Specifičan sastav susačkog tla uzrokovao je i posve različitu vegetaciju nego na ostalim otocima. Dok druge otoke prekriva uglavnom alepski bor i makija, Susak je mahom prekriven bjelogoricom, ali i 2,5 do 3 metra visokom trstikom, što čitavom otoku daje bizaran ugođaj. Usto, ime otoka navodno dolazi od grčke riječi sansegos, što znači origano, kojega također ima po otoku.

Ja sam se iskrcao s Premude i trenutno sam na glavnom gatu. Pogled na Donje Selo:



Lagano se upućujem prema mjestu:



Naravno, i Susak, kao i svako mjesto u Hrvatskoj, ima Albanca koji drži slastičarnicu. Susački se zove Osman Osmani.

Uske uličice Donjeg Sela:



Sve kuće su numerirane jednostavno kao „Susak“, no poneki vlasnik ipak stavi dodatnu oznaku, kako bi se znalo čija je kuća:



Na kraju Donjega Sela započinje uspon prema Gornjem Selu:



Sve donedavna, jedina veza između dvaju sela bilo je stubište, što je značilo da u Gornjem Selu nema nikakvih vozila s kotačima (osim bicikala i tački). Sada je napravljen i zaobilazni put, tako da se čak i traktorčićem može popesti u Gornje Selo.

Neobična vegetacija:



Moram priznati da ima prilično neugodan miris.

Granica dvaju dijelova naselja – po formulaciji mi se čini da je autor bio iz Gornjeg Sela Laughing :



U Gornjem Selu rastu čak i banane:



Uličice:





Izlazim iz Gornjeg Sela. Pogled na unutrašnjost otoka:





(u daljini se vidi i svjetionik, koji je zbog osobitog oblika otoka izgrađen na vrhu)

Pogled na Donje Selo:



Od ovoga se sastoji otok – stijene koja je dovoljno prhka da ju se može habati udarcima noge i u nju urezivati natpise:



Šećem se prema groblju. Prolazim pored dvojice koji pričaju susačkim. U jednom času jedan od njih dvojice ubaci „ajdonou“ (I don't know). To su ti amerikanizmi o kojima sam govorio.

Pogled na jug, prema Premudi, Škardi, Istu...:



Groblje je vrlo lijepo uređeno, sjajni bijeli grobovi, uredna mala kapelica...i nevjerojatna monotonost prezimena. Laughing

Vraćam se ponovno do Gornjeg Sela. Još malo uličnih vizura:



Crkva Sv. Nikole:



I pripadajući joj toranj:



U crkvi se nalazi križ koji mještani zovu Veliki Bouh. Tijekom jedne oluje doplutao je do obala otoka, te su ga mještani stavili u crkvu. Kada su ga jednom poslije toga željeli iznijeti iz crkve, radi neke procesije, nisu to mogli – križ je prevelik da bi ga se iznijelo. Stoga se u procesijama koristi njegova replika (ne znam doduše može li se nju iznijeti iz crkve, ili ju čuvaju negdje vani).

Sjedam na neko vrijeme na trgić ispred crkve, čitam nešto, odmaram se. Ruksak i dalje nosim sa sobom. Pogled na Donje Selo:



Duhoviti (iako pogrešni, barem ako se mislilo na raj, ne na utočište) natpis na zvonu župnoga dvora:



Još jedna uličica:



Pogled na plažu i Donje Selo:



Oni klinci jutros s broda uživaju u brčkanju u pjeskovitoj plitkoj uvali.

Spuštam se ponovno u Donje Selo. Većina mještana sjedi u Klubu iseljenika, na čijoj terasi piju i igraju karte ili šah. Pored toga je škola u kojoj je i ured lučke kapetanije (možda i najmanje na Jadranu, jer obuhvaća samo Susak i Srakane), a u blizini se nalazi i spomen ploča Suščanima poginulim u NOB-u:



Zanimljivo mi je bilo da pored imena svakoga piše i kućni broj. Vjerojatno je to zato što ima mnogo sličnih imena, pa čak i u slučaju očeva i sinova.

Sjedam nakratko kod Osmanija i uzimam neku pizzu. Nije baš najbolja, mala je i zagorjela, no, s obzirom na okolnosti, i takva je dobra. Nakon ručka ga molim mogu li ostaviti ruksak kod njega, kako ga ne bih teglio uokolo, te dobivam dozvolu. Rasterećeno se zapućujem dalje.

Uličica u Donjem Selu:



Zanimljiv natpis, pogotovo što se sintakse tiče:



Ovo je drugo stubište koje spaja Donje i Gornje Selo:



Iza Gornjeg Sela nastavljam kroz šikaru u unutrašnjost otoka, pored groblja, pa još dalje. Pejzaž je nestvaran:



Trstika koja uokolo raste ne daje nikakvu sjenu, a i zaklanja vidik:



Ispred nogu mi stalno bježe gušteri. Na Susku nema otrovnih zmija, kao ni na susjednom Lošinju.

Ovu vizuru bismo prije mogli zamisliti negdje u Slavoniji:





Premda sam isprva htio otići skroz do zapadnog rta otoka, odustajem i vraćam se prema svjetioniku. U njemu i dalje živi svjetioničar, tako da ću samo poslikati ulaz izvana:



Pogled od svjetionika prema Donjem Selu i Lošinju:



Kao i prema Gornjem Selu:



Jedna od udolina u unutrašnjosti, u kojoj su nekad bili vinogradi:



Pogled na oba dijela mjesta Susak:



Strmom se stazicom spuštam natrag u Donje Selo, odmah iza Osmanijeve slastičarne. Još ću malo sjesti i odmoriti se u hladu, no približava se vrijeme polaska. Pogled na uvalu:



U vrijeme svoga boravka na Susku nisam vidio karakterističnu žensku nošnju s kratkom zvonolikom suknjom, svojevrsnom minicom, po kojoj je Susak poznat. Međutim, dok čekam na ukrcaj, slušam razgovor nekolicine ribara. Osobno nemam poteškoća s razumijevanjem nijednog hrvatskog govora. Bez problema razumijem i viški i bednjanski. No susački mi je dosada najteži za razabrati. Fonologija je slična slovenskoj, i ako se govornik nalazi malo dalje od vas, nećete razabrati nijednu riječ.

Ponovno dolazi Premuda, koja ovaj puta ide u obrnutom smjeru, tako da ćemo ponovno prvo put Unija, a tek onda prema Malom Lošinju.

Još jedan pogled s broda na mjesto i luku:



Susački vodovod:



Ponovno Male Srakane:



I Vele:



Unije:



Nadam se da ću negdje usput vidjeti i dupine, koji obitavaju u lošinjskom akvatoriju, no nema ih.

Približavamo se mjestu Unije:



Evo ga. Lijevo od crkvenog tornja, pri vrhu mjesta, vidi se i svjetlozelena fasada kuće u kojoj sam odsjeo:



Još jedna veduta mjesta Unije dok obavljamo iskrcaj i ukrcaj:



I jedna na odlasku:



Plovimo kroz prolaz Veli Žapal između Unija i Velih Srakana:



Te potom uz Vele Srakane:





S druge strane, na Lošinju, vidi se slikovito mjesto Ćunski:



(na horizontu se čak vidi i Velebit)

Vele Srakane (tal. Canidole Grande) možda izgledaju kao pusti otok, no naseljene su. Štoviše, Premuda i pristaje na njima. Riječ je o otoku površine 1,18 km2, s 3 stalna stanovnika (nekoć ih je bilo i 170). Čini prirodnu cjelinu s južnijim Malim Srakanama, od kojih je odvojen plitkim prolazom Žaplić. Otok je uglavnom prekriven travom i niskim raslinjem, a obale su nerazvedene, s tek nekoliko manjih uvala nezaštićenih od bilo kojeg vjetra. U uvali Gornja Trata napravljen je gat na kojem za mirna mora pristaje linijski brod, dok mještani svoje čamce moraju izvlačiti na obalu. Na otoku ima struje, ali nema vode, kao ni prodavaonice živežnih namirnica. Jedini dan kada Velike Srakane živnu jest 25. srpnja, blagdan svete Ane, kada na otok dolazi procesija sa Suska u lokalnu crkvicu Svete Ane.

Pristajemo na Velim Srakanama:



Naselje i crkvica:



(veći dio naselja je s druge strane otoka)

Brodice otočana izvučene na obalu:



S druge strane gata, mnoštvo galebova:



Vidi se da su i Srakane prekrivene trstikom, kao i Susak.

Krećemo dalje. Pogled kroz Žaplić prema Susku:



Male Srakane. I one su naseljene, na njima živi dvoje ljudi (jedan hrvatsko-austrijski bračni par):



Pogled prema sjeveru. Desno je Osorščica, iza nje se vidi Cres, niski otok u sredini je Zeča, a lijevo su Unije:



Pristižemo u Mali Lošinj. Odlučujem se za smještaj prošetati do Velog Lošinja, budući da znam da tamo ima hostel (boravio sam tamo za Prvi maj 2009.). Prvo zastajem u Malom Lošinju u jednom kafiću, gdje obavljam WC i okrepljujem se pićem, a potom pješke krećem prema Velom Lošinju. Nakon izlaska iz Malog Lošinja, prelazim na obalnu šetnicu, koja vijuga, no ipak me naposljetku dovodi do Velog Lošinja i njegove slikovite uvale:



Lošinj (tal. Lussino) ima površinu od 74,37 km2 i jedanaesti je najveći otok u Hrvatskoj. Kao otok je nastao u rimsko doba, kada je kod Osora prokopan kanal kojim je odvojen od sjevernijeg Cresa. Kasnije je otok još jednom podijeljen, na ulazu u Mali Lošinj, gdje je na mjestu zvanom Privlaka probijen prolaz kojim se s istočne strane otoka može ući u malološinjsku luku. U antici se čitav cresko-lošinjski arhipelag zvao Apsyrtides. Vrlo razvedena obala Lošinja, kao i razasutost ostalih otoka arhipelaga dali su objašnjenje kako je ime dobio po Apsirtu, Medejinu bratu iz grčkoga mita. Naime, nakon što su Argonauti ukrali zlatno runo iz Kolhide, otplovili su na zapad, prema jednoj teoriji kroz Dunav (Kolhida je zapadni dio današnje Gruzije). S Argonautima je krenula i čarobnica Medeja, kraljeva kći, zaljubljena u Jazona, vođu Argonauta. Potjeru za njima vodio je njezin brat Apsirt. Prema priči, Medeja je namamila brata u klopku, ubila ga, njegovo tijelo narezala na komade i pobacala u more. Tako su nastali Apsyrtides. Tako kaže mit, a etimologija ipak to ime povezuje s Apsorus, antičkim nazivom Osora.

Najviši vrh Lošinja je Televrina na Osoršćici, visoka 588 metara. Južni dio je nizak i razveden. Zbog ugodne klime i velikog broja sunčanih dana, Lošinj je bio poznat kao klimatsko lječilište još u doba Austrije. Najveća naselja su Nerezine, Ćunski, te Mali i Veli Lošinj. Kao što svaki pučkoškolac zna, Mali je Lošinj veći od Veloga (štoviše, Mali je Lošinj najveći otočki grad u Hrvatskoj), no ono što je mnogo manje poznato jest da u čakavskoj toponimiji pridjev „veli“ često označava mjesto starijeg postanja. Veli je Lošinj dakle osnovan ranije od Maloga.

Ja sam trenutno u Velom Lošinju i tražim smještaj. Nažalost, hostel je pun. Tamo je neka cura iz Osijeka, koja je na praksi, te koja me potom vodi do jednog dječjeg odmarališta gdje bi možda moglo biti mjesta. Međutim, na rečenom mjestu nema nikog od odgovornih, a da bih tamo mogao prespavati treba mi blagoslov šefa, kojega nema. Daju mi njegov broj, neka ga nazovem. Odlučujem se ipak još pronjuškati uokolo, možda nađem i neki privatni smještaj. U turističkom uredu kažu da imaju privatni smještaj, ali da je on u Malom Lošinju i da će me to preko njih koštati 700 kn. Molim? Pa za te novce mogu dobiti sobu u malo boljem hotelu! Odustajem od privatnog smještaja i obilazim još par punktova. U jednom času dolazim i do odmarališta za ZET-ove djelatnike, no pretpostavljam da ljubav prema tramvajima nije dovoljan uvjet da bih tamo odsjeo. Izmoren lutanjem po Velom Lošinju, koji mi je ostao u mnogo ugodnijem sjećanju prethodni put, odlučujem pokušati i u jednom od boljih hotela sjeverno od mjesta. Iako si mogu priuštiti takvu sobu (košta oko 750 kn, dakle kao onaj privatni smještaj), ipak se odlučujem malo urediti, ostavljam ruksak ispred hotela, jer imam osjećaj da bi me, u slučaju da jednostavno ušetam s ruksakom, odbili čak i ako imaju slobodnih soba. Stoga pokušavam izgledati malo finije, premda mi to teško uspijeva u znojavoj majici i kratkim hlačama, sa sandalama na nogama. Nažalost, nemaju slobodnih soba. Ili „nemaju“. Svejedno. Izgleda da ni tu nema nikakve šanse. Pitam u još jednoj turističkoj agenciji, ženska naziva nekoga za koga zna da iznajmljuje sobe, zapravo je to jedan restoran-pansion u kojem sam već pokušao. Osoba s druge strane joj veli da oni čekaju jedne goste koji se još nisu pojavili, i ako se ne pojave u idućih pola sata, da mogu doći k njima. Nakon pola sata dolazim na rečeno mjesto, no izgleda da su se spomenuti gosti pojavili.

Lutam ulicama ovog inače ljupkog mjestašca, u jednom času vidim i kuću u kojoj je smještena molitvena zajednica Betanija, koju vodi vlč. Sudac (premještena ovamo iz Ćunskog)...pokušavam u još jednom pansionu, ali tamo nema nikoga na recepciji, premda čujem neke zvukove iz kuhinje. Kako bi stvar bila bizarnija, Veli je Lošinj oblijepljen plakatima kojima se traži nestala žena iz Italije, koja je upravo ovdje iščeznula dva tjedna ranije. Kao da sam u nekoj zoni sumraka. Nakon upita u još jednoj turističkoj agenciji (u kojoj mi također kažu da nemaju nijednu slobodnu sobu), odlučujem se na posljednji potez (ili barem pretposljednji – imam i vreću, ali to je stvarno očajnička mjera) – zovem taksi da me prebaci natrag u Mali Lošinj. Možda tamo bude više sreće, veće je mjesto, s više kapaciteta.

Dolazi taksi, riječ je o kombiju. Vozi me tih 5 km do Malog Lošinja, a ja molim vozača, ako zna ima li koga tko bi mogao imati slobodnu sobu za večeras. Naziva jednog tipa, koji pak kaže da zna jednu ženu u samom centru, za 200 kn. Sasvim zadovoljavajuće.

Ono što međutim nije zadovoljavajuće je cijena taksija. Za 5 km od Velog do Malog uzima mi 100 kn. Je li me prevario ili je, s obzirom da je to kombi, noćna vožnja i Lošinj, uzeo pravu cijenu, ne znam, no ne mogu se baš ni prepirati s čovjekom koji mi je upravo vjerojatno našao smještaj.

Na rečenoj adresi nalazi se pansiončić, tamo je i neka ženska iz Varaždina na ispomoći (mislim da se zove Ljubica), sve je u redu, imaju sobu, a potom mi onda još žena servira i večeru, i to besplatno (pohane lignje). Plaćam samo piće. Sjajan završetak večeri, s obzirom kako je izgledalo sat vremena ranije.

Nakon večere odlazim još u kratku šetnju Malim Lošinjem, ali ipak je to već preveliko mjesto za moj ukus, pa više nema one idilične atmosfere koju bih osjećao u mnogim mjestima južnije. Nakon sladoleda vraćam se na počinak, rano sam ustao, a i pješačio sam danas podosta s ruksakom...

egerke @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.