Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32831
Linkovi
TagList
Blog
subota, svibanj 17, 2014
ČETVRTAK, 9. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Rekao sam da je moja soba bila okrenuta prema unutrašnjosti otoka. OK, nije problem u tome što nisam imao pogled na more, no u sobi je zato bilo stravično vruće. Tako da sam se oba jutra probudio u lokvi znoja.

Ustajem malo kasnije no prethodnog dana, i spuštam se opet do rive. Sveti Salvestar je već krenuo na jutrošnje putovanje prema Biševu:



A ja ću pak do malenog autobusa koji vozi do mjesta neobičnog imena – Žena Glava. Postoji više objašnjenja zašto se mjesto tako zove, od onog očitog (da je ovdje živjela neka porodica kojoj je na čelu bila žena), pa do toga da je to u biti Žedna Glava, tj. da se radi o predjelu gdje nije bilo vode.

Zanimljivo, bus za Ženu Glavu vozi samo jednom tjedno, i to četvrtkom. Ja sam taj put bio jedini putnik. Prvo krećemo iz Komiže prema jugu, cestom koja je po rangu viša od one glavne za Vis (ova je državna, a ona županijska), no kojom nitko ne ide osim ako ne treba u neko od usputnih mjesta. Uspinjemo se prema jugozapadu Visa (tu je inače poluotok na kojem je nekoć bila vojna baza), a potom zakrećemo na istok, te prolazimo s južne strane najvišeg otočnog vrha Huma, kroz mjesto koje se prigodno zove Podhumlje, pa zatim i kroz Podšpilje, gdje skrećemo ulijevo, uskom cesticom do Žene Glave. Ovdje silazim, a autobus će pričekati kojih 2 sata do povratka u Komižu. Ja se ne namjeravam njime vraćati.

Ispred mene je cesta prema zaseoku Borovik:



Iako je prilično rano, već je poprilično vruće. Prolazim kroz Borovik, maleni zaselak od nekoliko kuća, od kojih je jedna neko poljoprivredno gospodarstvo koje nudi i jedan viški specijalitet koji nažalost nisam imao priliku kušati. Riječ je o hibu, kolaču od smokava, badema, domaće rakije i aromatičnog bilja. Nadam se da će biti još prilike...

Penjem se prema Titovoj špilji. U toj je špilji, nekoć zvanoj Duhova, od početka lipnja, pa sve do listopada 1944. obitavao Josip Broz, u doba kada je Vis bio zapravo središte Demokratske Federativne Jugoslavije. Kasnije je špilja bila ideološko hodočastilište, što se vidi po činjenici da me po izlazu iz Borovika, na jednom zavoju ceste, dočekuje uredno stepenište koje vodi u šumu. Istina, vidi se da je stepenište posljednjih dvadesetak godina uglavnom neupotrebljavano.

Kroz nekoliko stepenišnih serpentina dolazim u jednu uvalu između dvaju brda. S okolnih me stijena uveseljavaju parole:



A potom dolazim i pred samu špilju:



Ulazni je otvor malen:



A i sama špilja je malena, veličine osrednje sobe. Desno od ulaza se sužava, i tu je moguće da se proteže još dublje, no tamo nisam išao. U špilji nema života, samo nekoliko muha.

Na zidu su ispisani stihovi Vladimira Nazora:



NAŠ VOĐA

Od gvožđa je, ali u tom gvožđu kuca
Toplo srce. S ruke, kad je uvis diže,
Do oblaka tamnih pramen svjetla stiže.
Kada hoda, led mu pod petama puca.
I tako nas vodi. Mi ne znamo da l' je
Sin sadašnjih dana, lik iz drevne priče;
Mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje.
I u nama vjera još snažnije niče.


Okoliš špilje:



Ovdje se nema bogznašto raditi, pa tako izlazim i uspinjem se sve užom stazom ponad špilje, nadajući se da ću izbiti na neki širi put koji će me hrptom dovesti do Huma (da se ne moram spuštati opet na cestu, te njome penjati uvis). Provlačim se kroz grmlje i paučinu, no ubrzo ipak nailazim na prohodniju stazu. Slikam pogled prema istoku, u daljini se vidi i Hvar:



Ovdje u središnjim poljima Visa u Drugom se svjetskom ratu nalazio i aerodrom, koji je danas posve iščezao pod nasadima i makijom.

Preda mnom je Hum, naružen telekomunikacijskim odašiljačima:



Odlučujem se ne smucati kroz to ozračeno područje, nego skrećem do ruba, odakle fotografiram Komižu:



Krećem strmom stazom koja se serpentinasto spušta u dolinu. U jednom času mimoilazim se sa skupinom turista koja ide u suprotnom smjeru. Spuštanje traje nekih sat vremena, i taman kad sam pomislio kako mi dobro ide i još nijednom nisam pao, ipak sam se morao na jednom mjestu okliznuti. Laughing

Sve ide fino dok u jednom času ne naiđem na naizgled nepremostivu prepreku. Staza nailazi na žičanu ogradu kojom je netko ogradio svoj maslinik. Gledam lijevo, gledam desno, jedino bih možda mogao pokušati uspeti se nadesno, pa vidjeti može li ga se zaobići. No to zahtijeva pentranje kroz prilično neugodnu šikaru. Gledam unatrag – ne pada mi na pamet opet se penjati na Hum, a ako zakasnim na bus iz Žene Glave, onda sam nagrajsao. S druge strane ograde staza se normalno nastavlja. Štoviše, vidim i markaciju, što mi sve daje do znanja da je očito ovo pregrađivanje izvedeno ilegalno. Ograda je možda malo viša od moga pojasa. Sjetim se tada Rousseauovih riječi „Prvi koji je ogradio zemljište i rekao 'ovo je moje' - osnivač je obrazovanog društva. Koliko bi zločina i ratova spriječio onaj koji bi počupao kolje i zatrpao jarak dovikujući bližnjima: Ne vjerujte varalici! Propast ćete ako smetnete s uma da plodovi pripadaju svakome i da zemlja nije ničija.'' I s tom mišlju na umu, prekoračim ogradu, malo ju pritom urušivši, i nastavim stazom. Laughing

Istu sam situaciju imao još dvaput, svaki puta s istim ishodom. Oni će pregrađivati markiranu planinarsku stazu...

Napokon dolazim do ceste za Komižu, one županijske, odakle je put mnogo lakši. Tipična dalmatinska vizura:



I crkva sv. Nikole, bez magarca:



Ali s Biševom:



(lijevo se vidi cesta kojom sam jutros išao prema Ženi Glavi)

Prolazim pored pogona tvornice koja je nekoć hranila čitavo mjesto:



Te još malo tumaram kaletama:







Sjedam na sladoled na rivu, potom se još malo smucam uokolo, promatrajući život. Doista, uz moje već otprije omiljeno Lastovo, Komiža mi se vjerojatno najviše svidjela na ovom putu. Izgleda mi kao posljednji bastion civilizacije na rubu svijeta (iako do Italije ima 150-ak km). Nažalost, Komiža zimi je poprilično depresivno mjesto za život, bez perspektive, što objašnjava i velik broj heroinskih ovisnika.

Vraćam se po stvari, koje sam iznio iz sobe, jer je soba već izdana sljedećim gostima. Razgovaram još zakratko sa svojom stanodavkom, otkrivam da je ona zapravo s Ugljana, iz Kukljice, ali se udala u Komižu. Po govoru se ne bi reklo, asimilirala se na viški.

Vraćam se do autobusa, nabavljam još tekuću popudbinu, te krećem prema Visu. Serpentine na izlazu iz Komiže:



I slika koju nisam slikao u dolasku – Komiža, Svetac (desno) i Biševo (lijevo):



Nakon desetak minuta vožnje, evo me u Visu. Imam još nekih 3 sata do trajekta, pa ću opet obići gradić. Već sam spomenuo da je Vis nastao ujedinjenjem Luke i Kuta, a otočko je središte postao tek u XV. stoljeću, kada je napuljska vojska uništila dotadašnje središte Velo Selo (današnje Podselje).

Upućujem se prema Kutu, tamo nisam stigao prošli put. Usputne slike:





Pogled iz Kuta prema Luci:



Smještam se u restoran Pojoda, koji očito ima neku cjenjeniju reputaciju. Ugodna terasa, dobra hrana (uzeo sam nekakav brudet od hobotnice sa slanutkom) i vino...savršen oproštaj s Visom.

Još  jedan kadar na povratku:



U daljini se već nazire trajekt koji pristiže:



Mislio sam da Komiža ima najmanji granični prijelaz, ali ovaj u Visu je još manji:



Ovaj put će me do Splita voziti Petar Hektorović:



Hektorović u Splitu pristaje pramcem, što znači da ovdje mora pristati krmom, kako bi na adekvatan način iskrcao aute. To zahtijeva poprilično spretno manevriranje ove grdosije u omalenoj viškoj luci:



Jedrilica s neobičnom zemljom porijekla – San Marino:





Dok kupujem kartu, u Jadrolinijinu poslovnicu dolazi neki zbunjeni Japanac, koji pita odakle polazi bus za Hvar. Čovjek se naime ukrcao na trajekt za Vis, uvjeren da ide u Stari Grad. Sada će morati opet do Splita, pa tek onda na Hvar. Navozit će se.

Ukrcavamo se u trajekt, sve je spremno za polazak:



Prva vizura koju turisti vide kada izađu s trajekta – Vinogradarsko-vinarska zadruga:



Pogled prema Kutu:



Gradski kaštel:



I Hrvatski dom:



U povratku u Split nisam ništa slikao. Put sam proveo u salonu, čitajući i dijelom gledajući utakmicu Slaven Belupo-Athletic Bilbao. Po dolasku u Split obraćam se jednoj ženski koja nudi sobe, velim joj da trebam jednu sobu na jednu noć. Ona poziva jednog drugog tipa. On veli 300 kn. Ja velim da su mi u Komiži naplatili 250, a i to je skupo. On počne nešto pričati kako je to ipak Komiža, a Split je skuplji... Split je tranzitno mjesto, zašto bi bio skuplji od Komiže? Usto je grad, u koji se baš ne ide na odmor. Na kraju se ipak dogovaramo za 250 kn. On kaže kako je „tu blizu“, no to „blizu“ je u blizini Hajdukovog Starog placa, što znači da imamo 15-ak minuta hoda. Naravno, soba je i opet s prekratkim krevetom, u stanu u kojem živi njegova majka u gradskoj novogradnji iz pedesetih ili šezdesetih godina. Što je, tu je.

Nakon higijene odlazim do grada, želeći kupiti kartu za sutra i nešto pojesti. Odabrao sam kultnu gostionicu Fife na Matejuški. Njihovu sam pašticadu upamtio kao božanstvenu. No, otkako sam zadnji puta bio ovdje, Fife se razvikao, tako da je sada ispred ulaza (tj. između ulaza i štekata) gužva kao za ući u popularniji disko. Nakon nekih 15-ak minuta čekanja napokon nalaze mjesto za mene, te se uvaljujem na kraj stola zajedno s nekim Dancima koji već dovršavaju svoju večeru. Naručujem pašticadu. Nakon što mi je donesu, Danci začuđeni gledaju njoke, nije im jasno što je to. Traže me da im objasnim kakvo je to točno jelo. Kažem im, potom jedan od njih želi kušati jedan njok (valjda je to jednina Laughing ), ali ga uzima samog. Velim mu da su sami bezukusni, i da ga mora umočiti u saft. Kaže da nije loše. Ja pak primjećujem da im se pašticada pokvarila. U mom sjećanju je ostalo da sam prošli puta dobio i suhe šljive, no ovaj su puta izostale.

Danci ubrzo odlaze, a za stolom nasuprot meni pojavljuje se jedno poznato lice. Mario Petreković s prijateljem. I uživo se glupira kao i na televiziji. Laughing

Nakon večere odlazim do Rive. Sutradan je na Rivi techno-party, no već su danas postavili pozornicu, pa puštaju neku glazbu u stilu Studija 54 – sedamdesete i rane osamdesete. Moj đir. Plešem tako možda i sat vremena, a potom me lagano moj probavni sustav počinje tjerati kući. Nakon što sam to obavio, dajem se još u kratkotrajnu potragu za vodom, tražeći neki otvoreni dućančić u ovo doba, i naposljetku ga i nalazim. Opskrbljen vodom i izmoren današnjim planinarenjem i plesom odlazim na počinak.

egerke @ 14:59 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, svibanj 11, 2014
SRIJEDA, 8. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Ujutro ustajem oko 7, jer nemam drugu priliku ako propustim brod. Do Biševa postoji samo jedna tura dnevno – ujutro tamo, popodne natrag. Kartu kupujem u turističkom uredu na rivi. Zanimljivo je gledati kako se prodavačica ubrzano prebacuje iz dijalekta u književni, razgovarajući istovremeno s turistima i lokalcima. Potom još navraćam do obližnje pekarnice po doručak. Prezime je pravo autohtono viško – Kolđeraj. Laughing

Moje prijevozno sredstvo do Biševa je:



Sveti Salvestar zaplovio je možda dva mjeseca ranije. Ime je dobio po svecu zaštitniku Biševa, a njegov je dolazak bio dugo iščekivan. Naime, na Biševo je 60-ak godina vozio stari drveni leut, jednostavno nazvan Pruga Biševo. Zadnjih je godina zbog dotrajalosti bio sve nesigurniji i nepouzdaniji, pa je Grad Komiža oduzeo koncesiju Poljoprivrednoj zadruzi i ovlastio Nautički centar Komiža da nabavi novi brod. Sveti Salvestar je i pristigao prije ljeta, no već je bilo nekih zamjerki na njega. Brod je svakako moderniji i stabilniji (ima ogromnu kobilicu), no, kako ćemo ubrzo vidjeti, ima određenih konstrukcijskih propusta koji plovidbu čine neugodnom.

Dok isplovljavamo, slikam i negdašnji brod za Biševo, sada privezan u komiškoj luci:



Ostavljamo Komižu za sobom:



Pogled prema Svecu:



Prema nekim govorenjima, Sveti bi Salvestar trebao ploviti i dondje. Svetac je, kako rekoh, nenaseljen, no Komižani tamo imaju zemlju, a sada se tamo može samo privatnim čamcima, koje se onda na Svecu mora izvlačiti na obalu, jer nema pristana.

Vidite i sami kakvo je vrijeme, more nije osobito nemirno, lijep je dan. Unatoč tomu, Biševski je kanal prilično neugodan, i valovi nas dosta bacaju. I sada se tu pojavljuje konstrukcijska greška Svetog Salvestra. Naime, on ima na bočnim stranicama posebne zaklopce kroz koje voda sa stražnje palube može otjecati u more. No ti se zaklopci u plovidbi otvaraju, te propuštaju vodu i u drugom smjeru. Tako i plovidba po ne pretjerano valovitom moru rezultira time da ubrzo čitava stražnja paluba pliva u vodi. Lako za naše noge, ionako svi imamo nekakve sandale ili japanke, no brod na Biševo vozi i namirnice, koje su smještene u kutijama, a te se kutije dakle i po sat vremena namaču u vodi. Zanima me kako li je tek zimi, kada stvarno zapuše pošteni vjetar...

Nekih 45 minuta od Komiže dolazimo pred prvu našu postaju na Biševu, uvalu Mezuporat:



Po broju kuća dalo bi se zaključiti da je naseljenija no što jest:



Dok oni iskrcavaju prvu turu namirnica, ja bacam pogled unazad, prema Komiži:



Pogled uokolo:



Isplovljavamo iz Mezuporta:



Širina pojasa bez vegetacije pokazuje dokle dopiru valovi i koliko je ovdje jak vjetar:



A to se pogotovo vidi nakon što krenemo zaokretati oko sjeverne strane Biševa:



S vanjske smo strane. Pogled prema Svecu:



Zumiram Brusnik, koji se na prethodnoj slici ni ne vidi:



Uplovljavamo u uvalu Salbunara. I ovdje ima nekoliko vikendaša koji preuzimaju namirnice. Stepenasto uređen vinograd iznad uvale:



Bez obzira što piše na kutiji, ovo nije za mene Laughing :



Isplovljavamo iz Salbunare, koja je ime očito dobila po pijesku (sablun) u dnu uvale:



Desetak minuta kasnije pristajemo u Porat, najveću uvalu na otoku. Ovdje se Sveti Salvestar privezuje, a mi smo slobodni sve do popodneva.

Upućujem se rubom uvale prema nekoliko kuća u njenom dnu:



Prolazim kroz naselje i počinjem se penjati stazom koja se iza naselja uzdiže prema središnjem platou otoka. Osvrćem se prema Portu:



Staza pravi zaokret, pa sam ubrzo ponovno iznad Porta:



Izbivši na vrh, fotografiram opet Svetac:



I ponovno njegov minijaturni susjed:



Sad sam na središnjem platou. Pogled prema sjeveru i kućama iznad Salbunare. U daljini se vidi čak i obala, vjerojatno tamo negdje oko Rogoznice:



Biševo (tal. Busi, lokalni čak. Bisovo) najudaljeniji je hrvatski naseljeni otok. Površina mu je 5,92 km2, a najviši mu je vrh 239 m visoka Stražbenica. Od Komiže je udaljen 5 km. Iako je naseljeno od prapovijesti, Biševo danas ima svega 15 stanovnika (prije Drugog svjetskog rata imalo ih je više od 200). Ljeti se taj broj poveća vikendašima, ali i onima koji preko godine žive u Komiži. Ukupno na otoku postoji čak 7 zaseoka. Na Biševu je 1882. rođen i Martin Mate Bogdanović, ribarski poduzetnik koji je početkom 20. st. u San Pedru u Kaliforniji utemeljio riboprerađivačku tvornicu koja će s vremenom prerasti u Star-Kist Foods, danas najveći pogon za konzerviranje ribe u svijetu.

No Biševo je najpoznatije po svojim dvjema špiljama – Modroj i Medvidinoj. O njima ću malo kasnije.

Otok je inače ranije bio šumovitiji, no u velikom je požaru u ljeto 2003. izgorjelo gotovo pola otoka. Danas se pomalo vegetacija obnavlja, no još se uvijek vide tragovi.

Pogled sa središnjeg platoa na Porat i Svetac (u prvom se planu vidi opožareni dio):



Još tragova požara – otok sve više prekriva makija:



Hodajući makadamskom cestom približavam se središnjem zaseoku, najvećem od svih, nazvanom Poje:



Još jedan zum prema Brusniku:



I pogled na istok, gdje bi trebala biti Korčula, koja se tek nazire:



Dolazim do prvih kuća Poja. Pažnju mi privlači velika zgrada s moje lijeve strane, na samom ulazu u naselje. Na njenoj fasadi stoji ovo:



To je inače škola, koja je radila do početka šezdesetih godina. Dugo je stajala očuvana, a onda su pred nekoliko godina popustile grede gornjeg kata, pa se urušio dio stropa.

Ulazim u predvorje zgrade, kroz odškrinuta vrata. Unutra je mirno, uzbunio sam tek nekoliko kukaca. Zavirujem u veliku prostoriju, koja je bila učionica. Nažalost, vide se žalosne posljedice incidenta od prije nekoliko godina:



Prednji dio učionice je relativno netaknut, a tu je čak i jedna klupa:



Postoji čak i stubište na kat, ali nisam lud da idem testirati ostatak greda. Izlazim stoga van. Mora se reći da je ovo bila škola s jednim od najljepših pogleda u Hrvatskoj:



Izvana zgrada izgleda dosta uščuvano, trebalo bi to obnoviti:



U Poju je i glavna otočka crkva, naravno, Svetog Silvestra:



Crkva je zapravo sve što je preostalo od negdašnjeg benediktinskog samostana, izgrađenog 1050., a napuštenog 200 godina kasnije zbog opasnosti od gusara.

Biševo ima i svoj vozni park, a čak i lokalne registracije:



Prolazim kroz Poje i nastavljam prema južnom dijelu otoka. U središtu Poja priključuje mi se lijevo put iz Mezuporta, pa se zatim spuštam u udolinu južno od Poja. Ovdje ima nekoliko vinograda:



Biševo je poznato po sorti plavac mali, najznačajnijoj autohtonoj hrvatskoj sorti grožđa, koja je srodnik američkog zinfandela. Plavac mali je inače i sorta od koje se rade pelješka vina dingač i postup.

Jugozapadni dio Biševa je kao neki crvuljak, odvojen od glavnoga dijela malim sedlom:



Dolazim do sedla. S lijeve mi strane ostaje najviši dio otoka, a meni sada opet preostaje kraći uspon na vrh ovog manjeg dijela:



Pogled na istok. Opet se nazire Korčula:



Pogled na najviši biševski vrh, Stražbenicu, s morske strane:



U ovom se predjelu, ispod Stražbenice, nalazi Medvidina špilja. Riječ je o 160 metara dugoj špilji koja se nakon uskog i visokog otvora (17 metara) prema kraju sužava, da bi na kraju završila na maloj šljunčanoj plažici, gdje su običavale obitavati sredozemne medvjedice (po kojima je špilja i dobila ime). Nažalost, medvjedica danas više nema, jer su ih odavde potjerali njihovi zakleti neprijatelji ribari.

Na vrhu jugozapadnog dijela otoka nailazim na neobičan plato, s nekoliko otvora i stepenicama koje vode u njih:





Pretpostavljam da je riječ o bunkeru. Nalazim se na krajnjem jugoistoku Biševa i trenutno sam, izuzevši svjetioničara na Palagruži i nautičare, najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Nije nemoguće da je ova pozicija pripadala vojsci, budući da se s ovog mjesta kontrolira velik sektor srednjeg Jadrana.

Nakon platoa s bunkerom staza postaje uska i jedva vidljiva, pa odustajem od ideje da se spustim skroz do obale. Osim toga, u području sam koje nije pokriveno signalom mobitela, pa ne bi bilo dobro da mi se nešto dogodi.

Pogled prema sjeveru, uz zapadnu obalu Biševa:



Ovu sam hrid slikao jer me podsjeća na neko plovilo:



Vraćam se prema Poju. Ubrzo se mimoilazim s jednim parom koji odlazi na kupanje na jugozapadni dio otoka. Više nisam najudaljeniji čovjek u Hrvatskoj. Laughing

Poje gledano s onog raskrižja puteva (lijevo za Porat, desno za Mezuporat):



Spuštam se opet kroz nekoliko serpentina do Mezuporta. Pred uvalom je privezana falkuša:



Falkuša je poseban tip gajete, karakterističan za Komižu. Budući da je konstrukcija zahtijevala izradu plovila koje će moći izdržati i duge i naporne ture do Palagruže, a opet biti pogodno i za svakodnevno ribarenje u komiškom akvatoriju, konstruirana je niska brodica širokog trupa i velike nosivosti (do 5,5 tona), koja može postići brzinu od čak 8 čvorova pod veslima, a pod jedrima i do 12 čvorova. Ime je dobila po falkama, posebnim uzdužnim nadogradnjama koje su za plovidbe po otvorenom moru štitile posadu od visokih valova. Za izgradnju falkuše tradicionalno se rabila jedino čempresovina sa Sveca, koja je bila najizdržljivija. Kobilica je bila od hrastovine, a vesla od ariševine. Posada falkuše brojala je 6 ljudi, od kojih su petorica bili veslači.

Tradicionalno, komiški su ribari održavali svojevrsnu regatu od Komiže do 42 morske milje udaljene Palagruže, nazvanu Rota Palagruzona (Palagruška ruta). Po dobrom vremenu udaljenost se jedreći mogla prijeći za 5 sati, no ako je vrijeme bilo loše, tada je na vesla trebalo i do 16 sati. Sve su falkuše kretale istodobno iz Komiže, na pucanj topa iz komiške tvrđave, pod zaštitom venecijanskih galija, koje su ih štitile od gusara. Doći što ranije do Palagruže bilo je vrlo važno, jer se tako odlučivalo tko dobiva najbolje pošte za ribolov. Regata je prvi puta održana 1593., što ju čini najstarijom u Europi. Posljednji se puta plovilo 1936. Falkuše su s vremenom izgubile važnost pred motornim brodovima, te ih se sve manje viđalo. Posljednja izvorna falkuša, nazvana Cicibela, potopljena je 1986. u oluji u biševskom Portu. Njeni se ostaci danas nalaze u komiškom Ribarskom muzeju. Danas postoje dvije replike izvorne falkuše: Comeza-Lisboa napravljena je 1997. za Svjetsku izložbu u Lisabonu, te je privukla veliko zanimanje, tako da je o njoj snimljeno čak 5 dokumentaraca i jedna radiodrama. Ujedno je time pokrenuta inicijativa za uvrštanje falkuše na UNESCO-v popis svjetske baštine. Druga replika, Mikula, napravljena je 2005. Ovo na mojoj slici je Comeza-Lisboa.

U Mezoportu susrećem i još jedan antikni primjerak automobila, s neažuriranom registracijom:



Izvorno nisam htio ići u Modru špilju. Nekako mi je previše razvikana, a i vidio sam ju na brojnim slikama. No kako sam ustanovio da imam gomilu vremena, nakon iskapljenog radlera na terasi u Mezoportu, spustio sam se do pristana i ispljunuo tih 40 kn. Ipak je red da mogu reći da sam i ja posjetio to mjesto.

Od Mezoporta do Modre špilje neprestance šibaju motorne pasare komiškog hotela Biševo. Napokon sam i ja došao na red. Krećemo:



Podno klifova istočne obale Biševa:



Pred ulazom u Modru špilju:



Napeta uzica je svojevrsna kontrola visine, budući da je ulaz jako nizak (oko metar i pol) i praktički svi moraju polijegati po dnu čamca, ili se sagnuti u fetalni položaj.

Modra špilja bila je poznata Biševljanima odavna, no tek ju je potkraj 19. stoljeća opisao austrijski slikar, biolog i istraživač barun Eugen von Ransonnet-Villez. Na njegovu je inicijativu 1884. i probijen sadašnji ulaz u špilju (prije se u nju moglo ući samo roneći). Kroz veliki podvodni otvor, okrenut prema jugu, sunčeva svjetlost svakoga dana između 11 i 13 sati (tj. ljeti jedan sat kasnije) prodire u unutrašnjost špilje, odbijajući se od bijelog dna, te ispunjavajući čitavu špilju plavičastom svjetlošću, i bojeći predmete u vodi srebrnom bojom. Špilja je duga 24 metra, dubine 10-12 metara, a na sredini se nalazi i svojevrsni prag, koji ju dijeli na dva dijela (ispod kojega se također može preroniti). Visina stropa je do 15 metara.

Postoji još nekoliko sličnih špilja po svijetu, npr. ona na Capriju ili na Malti, no ova biševska je jedina u kojoj je ulaz pod vodom.

Ulaz. Trebamo prvo propustiti ove koji izlaze:



Špilja je pod videonadzorom:



Naime, danas je vršljanje ovuda na svoju ruku zabranjeno, a ne smije se više ni kupati u špilji. Jedan je razlog to što ovuda stalno cirkuliraju izletnici (barem u ono vrijeme kada efekt plavičaste svjetlosti postoji), a drugi taj što je špilja zaštićeni geomorfološki spomenik.

Nekoliko mojih slika iz unutrašnjosti, koje nisu puno posebnije od onih koje ste ionako već vidjeli (čak su i manje kvalitetne):









Prag odozgo:



U špilji se ne zadržavamo ni 5 minuta. Bliži se dva, ubrzo će efekt nestati. Dok se vraćamo prema Mezuportu slikam mjesto gdje se nalazi podvodni ulaz:



Uspješno sam ubio dio vremena, no kako mi brod polazi tek oko pola 5, a na Biševu se zapravo nema što previše za raditi (osim kupati se, ali nisam ponio opremu), imam još 2,5 sata. Krećem lagano pješice prema Portu. Uspon prema Poju:



Bogme mi je zbog lagane šetnje do Porta trebalo nekih sat vremena. Još malo biševskih krntija:



U Portu sjedam u jedini ugostiteljski objekt u kojem se može nešto prezalogajiti, konobu Tomić. Uzimam neke inćune, više je to predjelo, no hajde, držat će me do večere. Ionako sam danas uglavnom izgubio tekućinu. Srećom, boca vode je uvijek uz mene.

Dok krećem prema Svetom Salvestru vidim da je doplovila i Pruga Biševo, no očito samo kao izletnički brod:



Lagano se na brodu prikuplja ekipa. Dolazi i neka Ruskinja sa sinom. Oboje imaju prsluke za spašavanje. Hm.

Isplovljavamo. Iznad Porta se vidi neka obzidana špilja, možda također neka vojna instalacija:



Kako smo isplovili iz Salbunare, počelo nas je pošteno valjati. Ja sam srećom vidio kakvu kobilicu ima Sveti Salvestar, pa sam znao da nema šanse da se prevrne, te sam uljuljkan valovima i izmoren cjelodnevnim landranjem ubrzo zaspao. No ona je Ruskinja, čim su krenuli imalo ozbiljniji valovi, sinu i sebi panično navukla prsluke za spašavanje i sjedila čitavo vrijeme unezvjereno zureći pred sebe.

Nakon nekih sat vremena, evo nas ponovno u Komiži:



Ovaj motiv sam slikao zato što je svojevremeno moja majka uokvirivala jednu fotografiju Komiže s istim motivom:



Kako je majka otišla u penziju, a sliku nitko nije podigao, tu fotografiju imam i dan-danas.

Vratio sam se zakratko u svoj smještaj, otuširao se, malo čak i prilegao, sve do doba za večernju šetnju.

Na komiškoj rivi nalazi se ova spomen-ploča:



Sintaksa rečenice je malo zbunjujuća - naime, more nije počivalište oslobodilačkih snaga, nego mornara.

Smiraj u Komiži – hrpa bogatunskih jahti:



Večer provodim uglavnom u šetnji – i čekanju pizze. Naime, kada je došlo vrijeme večeri, odlučio sam se za jednu pizzeriju koja mi se činila prilično posjećenom. Međutim, uslijed nekih komplikacija, na pizzu sam čekao 50-ak minuta. Budući da su mi odmah donijeli račun, a i kako nisam baš imao nekog pretjeranog razloga za žurbu, ostao sam čekati.

Nakon večere u jednom sam kafiću pogledao kako Lucija Zaninović osvaja broncu u taekwondou, pa zatim naše rukometaše kako pobjeđuju Tunižane, a potom sam se lagano uputio na počinak. I sutra se dižem relativno rano, imam još ponešto za obaviti na Visu...

egerke @ 16:52 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2014
UTORAK, 7. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budući da je jutarnji vozni red autobusa iz Sutivana za Supetar posve neusklađen s polaskom trajekta, do trajektne me luke vozi Hrabrenov tata, a i Hrabren će nam se pridružiti. Nakon doručka se pozdravljam s Hrabrenovom mamom. Sjedamo u auto i za desetak minuta smo već u trajektnoj luci u Supetru. Nije prevelika gužva, ipak je utorak. Kupujem kartu i pozdravljam se sa svojim domaćinima. Potom se ukrcavam na Tina Ujevića.

Pogled s broda na supetarsku luku:



Ubrzo isplovljavamo. Desetak minuta kasnije, s mora slikam i Sutivan:



Inače, Sutivan je jedno od onih divnih mjesta u Hrvatskoj koje je sjedište općine u kojoj je ujedno i jedino naselje. Naime, prvo mjesto istočnije od Sutivana, Mirca, pripada gradu Supetru, dok je zapadno od Sutivana krajnja punta Brača, a iza punte je već općina Milna. U zaleđu nema nikakvih mjesta. Takvih primjera ima još, pogotovo na otocima (npr. Kukljica na Ugljanu).

Na pola puta do Splita križamo se s brodom blizancem, Hrvatom:



Ako se netko sjeća one rasprave koju smo Nikola i ja vodili s Leticom u istočnoj Turskoj, oko toga kako je Tirana ljepša od Splita, evo konačno prilike da zorno prikažem koja se asocijacija u meni javi kad netko spomene Split:





Nekomu prvo padne na pamet Marjan, katedrala Sv. Duje, Dioklecijanova palača...meni prvo padnu na pamet beskonačni nizovi nebodera i novogradnji, jednako depresivnih kao i Novi Zagreb.

Pristajemo u splitskoj luci, imam oko sat i pol vremena do polaska idućeg trajekta. Prvo ću otići do bankomata, pa potom laganini natrag do luke.

No potraga za bankomatom se donekle oduljila. Ipak stižem do luke dovoljno rano da se ne trebam zabrinjavati. Odlazim još kupiti i vodu, te onda krećem prema mjestu gdje stoji trajekt za Vis. I tada primjećujem neobično dugi rep s kojim nisam računao. Pomiče se on, ali sporo. Vrijeme polaska se približava, a ja još nisam siguran hoću li stići. Ima doduše popodne katamaran, ali onda bi mi to izazvalo neplanirano odgađanje... Ipak se uspijevam dokopati blagajne i u zadnji čas kupujem kartu. Ulijećem na trajekt samo minutu prije polaska, barem onoga po redu plovidbe. U realnosti čekamo još skoro deset minuta prije no što isplovimo. Ovaj puta moje plovilo je Marjan.

I opet plovimo pored Brača. Slikam Sutivan iz ovog kuta, ali slabo se vidi:



A pred nama su Splitska vrata – lijevo je Brač, desno Šolta, kroz vrata se vidi Vis, a lijevo iza Brača proviruju i visovi Hvara:



Ovo bi trebao biti pogled prema Milni:



U Splitskim se vratima nalazi i otočić Mrduja:



Mrduja je smještena bliže Braču, no u povijesti su na nju pravo polagali i Bračani i Šoltani. Tako postoji legenda kako su i jedni i drugi vezali otok konopom i stali ga povlačiti prema svom matičnom otoku. Iz toga se razloga od 2008. održava natjecanje nazvano Potezanje Mrduje, gdje se okupljaju brodice s oba otoka i pokušavaju nategnuti konop zavezan za Mrduju. Tko ga jače zategne, ima se pravo godinu dana dičiti titulom vlasnika Mrduje. U stvari, svrha ove zabavne manifestacije je povezivanje Šolte i Brača, dvaju otoka udaljenih nekoliko desetaka metara, ali nepovezanih brodskom linijom (da bi se iz Milne došlo u Stomorsku mora se ići bilo katamaranom iz Milne, ili trajektom preko Supetra, u Split, pa onda opet trajektom u Rogač i potom do Stomorske). Shodno tomu, otoci se smjenjuju u ulozi pobjednika iz godine u godinu.

Osim što ju se poteže, oko Mrduje se i plovi, i to 80 godina dulje od potezanja. Naime, davne 1927. po prvi je puta održana Mrdujska regata, sa startom i ciljem u Splitu, a okretištem na Mrduji. To je najstarija regata u Hrvatskoj i jedna od najstarijih u Europi.

Krajnja zapadna punta Brača, rt Zaglav:



I najistočniji šoltanski rt:



Prošli smo kroz Splitska vrata i izlazimo na otvoreno more. U daljini se nazire Vis:



A istočno od nas je Hvar:



Pogled na južnu stranu Brača i Vidovu goru:



Vis:



Sveti Klement, najveći u skupini Paklinskih otoka, poznat i po marini Palmižana:



Spuštam se u salon trajekta. Na televiziji ide repriza jučerašnjeg natjecanja u gađanju glinenih golubova. E sad ću vidjeti kako je to Cernogoraz osvojio zlato... Nemam sreće. Taman negdje 3 serije prije kraja izlazimo iz područja pokrivenosti digitalnim TV-signalom. Udaljili smo se od Hvara, a još se nismo dovoljno primakli Visu. Kada konačno dobijemo signal, vidimo zakratko kako Cernogoraz proslavlja svoje zlato, a onda se signal opet gubi. Odustajem od televizije.

Nakon nekog vremena ipak smo se dovoljno primakli Visu:





Na ulazu u višku luku stražu čuva otočić Host:



Otvara se pomalo pogled i na grad Vis. On se sastoji od dva danas srasla naselja – Luka i Kut. Ovo je Kut, na istočnoj strani uvale:





S desne je strane poluotok Prirovo, koji još zaklanja pogled na Luku:



Evo Luke:



Na Prirovu se nalazi franjevački samostan iz 16. st., podignut na ostacima rimskog amfiteatra, te pored njega novo viško groblje, s jednim od najljepših položaja na svijetu:



Panorama Luke:



Pristajemo. Iskrcavam se i odlučujem malo prolunjati Visom do polaska autobusa za Komižu. Uličica u centru:



Crkva Gospe od Spilica, izgrađena u 16. st. između Luke i Kuta, kako bi se ta dva naselja bolje povezala:



Pogled na Kut:



Vraćam se obalom do trajektnog pristaništa. Odavde polazi i autobus za Komižu. Još ga nema, pa ću sjesti u obližnji kafić, tradicionalno viškoga imena Bejbi. Ispijam jedan bitter lemon, i nekako se pojavljuje i bus. Ukrcavam se i krećem.

Očekivao sam da će bus ići cestom koja je i po službenom rangu viša, onom koja gotovo polukružno ide južnom obalom otoka, preko Podšpilja, no on se ipak odlučio za sjevernu, kraću cestu, koja se od izlaska iz Visa konstantno uspinje, sve dok ne dođe do prijevoja iznad Komiže, kada se u nekoliko serpentina sunovrati opet prema obali.

Otok Vis (tal. Lissa) jedini je veći pučinski otok u Hrvatskoj. Od kopna je udaljen 45 km. Površina mu iznosi 90,3 km2, najviši vrh je i opet Hum, s 587 m visine. Ima otprilike oblik šnite tosta kojoj je netko odgrizao komad na zapadu i sjeveroistoku. U tim su se dvama zaljevima smjestila i dva glavna naselja na otoku. Među Visom i Komižom postoji snažno rivalstvo. Recimo, kada je uvedena nova administrativna podjela Republike Hrvatske, otok Vis podijeljen je na dvije administrativne jedinice – grad Vis i općinu Komižu. Danas se na otoku nalaze dvije administrativne jedinice, grad Vis i grad Komiža. Naime, bilo je nezamislivo da Vis ima viši administrativni status od Komiže.

Otok je poznat po grčkoj koloniji Issi, koju su osnovali Sirakužani 397. pr. Kr., po čemu se današnji grad Vis smatra najstarijim naseljem u Hrvatskoj (to mu osporavaju Starograjani, koji smatraju da je njihovo mjesto najstarije). Upravo je Issa bila ishodište daljnje grčke kolonizacije po Jadranu – Išani su osnovali Tragurion (Trogir) i Epetion (Stobreč). U kasnijem tijeku povijesti Vis slijedi priču ostatka Dalmacije. Kako je zbog svog isturenog položaja bio strateški jako važan, oko Visa su se često vodile bitke. Najpoznatija je ona 20. srpnja 1866., kada je habsburška vojska, pod zapovjedništvom admirala Wilhelma von Tegetthoffa, pobijedila Talijane i na taj način obranila Dalmaciju. Visom su jedno kratko vrijeme, u doba napoleonskih ratova, vladali i Englezi, te je upravo na Visu odigrana prva utakmica kriketa u Hrvatskoj (Vis i danas ima svoj kriket-klub).

Nakon Prvog svjetskog rata Vis pripada Kraljevini SHS. Priča kaže da je Italiji kao ustupak ponuđeno Lastovo, samo da se odrekne Visa. Talijanima je Vis bio važan i strateški i simbolički, no ipak su ga prepustili. Važnu ulogu u tome je imao i tadašnji narodni zastupnik Visa, Ante Trumbić. Zanimljivo je da je u doba stare Jugoslavije tristotinjak Višana prešlo na pravoslavnu vjeru. Razlog je bio državna podjela kolonatskog zemljišta težacima, pod uvjetom da prijeđu na pravoslavlje. To je izazvalo velike sukobe među otočanima, te se dio njih kasnije vratio na katoličanstvo, a dio iselio. 1933. u gradu Visu sagrađena je i velika pravoslavna crkva, koja je kasnije oštećena u njemačkom bombardiranju, te je srušena.

U Drugom svjetskom ratu Vis su ponovno okupirali Talijani. Nakon kapitulacije Italije, Vis je jedini dio bivše Jugoslavije koji nisu okupirali Nijemci. To je omogućilo da se na Visu razvije snažan partizanski pokret, te je upravo Vis bio središte Narodnooslobodilačkog pokreta tijekom 1944., do zauzeća Beograda u listopadu te godine. Nakon rata, Vis je, kao i Lastovo, bio zatvoreni vojni otok, s tim da je bio mnogo militariziraniji od Lastova. Čitavo podzemlje Visa premreženo je nizom tunela, podzemnih prostorija, čak i podzemnom bolnicom, tunelima za ratne brodove, a na površini se nalazilo čak 30 vojnih objekata.

Danas je Vis mnogo dostupniji, iako je još uvijek udaljen dva i pol sata trajektom, što s jedne strane omogućuje da ipak odolijeva turističkim hordama. Izvan sezone, međutim, otok je sablasno pust. Ukupno na otoku živi oko 3700 ljudi, dok ih je u doba Austro-Ugarske, početkom 20. stoljeća, bilo dva i pol puta više. Otočani se tradicionalno bave vinogradarstvom (poznata je viška sorta grožđa vugava), a u Komiži i ribarstvom.

Govoreći o Komiži, ja upravo u nju stižem. Autobus me ostavlja na parkiralištu koje služi i kao autobusni kolodvor, te se ja upućujem prema obali. Izlazim na glavnu komišku rivu:



S obzirom da ovaj grad živi s morem i od mora, riva nosi naziv Svetega Mikule, koji je naravno zaštitnik pomoraca i čitavog grada.

Sjedam u jednu od konoba na rivi, vrijeme je ručku. Više se ne sjećam što sam jeo za glavno jelo, no pio sam vugavu, a za predjelo sam uzeo komišku pogaču. Naravno, postoji i viška pogača, ne mogu jedni imati nešto, a da i drugi nemaju. Osnovni sastojci su isti u obje, to su slane srdele, luk, kapari, masline, peršin. Razlika je u tome što komiška u sebi još ima umak od paradajza. Također, razlika je u rezanju – viška se reže na trokute, a komiška na četverokute. U svakom slučaju, to jednostavno težačko jelo ukusan je i okrepljujući obrok.

Komiža danas ima oko 1400 stanovnika. To je najudaljenije naselje u Hrvatskoj. Komiži pripada i najjužnija točka Republike Hrvatske – hrid Galijula u arhipelagu Palagruže. Komiža je smještena u širokom zaljevu na zapadnoj obali, podno strmih brda zapadne strane Visa. Kao da je sam otok Vis, pogurnuvši svojim reljefom Komižu prema moru, i potom širom otvorivši Komiški zaljev, utjecao na stoljetnu komišku orijentiranost moru i ribarstvu.

Komiža se prvi puta spominje 1145., kao Val Comeza, premda se vjeruje da su na ovom području živjeli i Grci i Rimljani, no tomu nisu nađeni tragovi. Čak se tvrdi da ime mjesta dolazi od Com Issa, „pored Isse“. Na mjestu grada postojala je i benediktinska opatija. U mletačko doba Komiža je glavno ribarsko središte na Jadranu, a prosperitet koji iz toga proizlazi ogleda se u izgradnji luksuznih velikih kuća, crkava, utvrda. U doba Austro-Ugarske postaje općinsko središte, te je u to vrijeme i najveće naselje na Visu, s 4000 stanovnika. Početkom 20. st. Komiža ima čak 7 tvornica za preradu ribe. Gradi se lukobran, proširuje pristanište... A onda propada Austro-Ugarska, a glavna komiška ribolovilišta, ona oko Palagruže, pripadaju Italiji. Pa onda dolazi novi rat, vojna izolacija Visa, iseljavanje, ukidanje općine, ukidanje trajektne veze sa Splitom... U mjestu je ostala samo jedna tvornica ribe, čuveni Neptun, koji je svojim sardinama opskrbljivao JNA. Samostalnost Hrvatske rješava čitav Vis tereta vojne zone, no ekonomska katastrofa koja slijedi ubrzo zahvaća i Neptun. Neptun je još životario desetak godina, uglavnom pakirajući i prerađujući uvezenu ribu, da bi onda početkom 21. stoljeća sve otišlo u stečaj, strojevi prodani i preneseni u – Niš. I sada se u Nišu, usred Balkana, pakiraju marokanske sardine, a Komiža, koja je bila perjanica jadranskog ribarstva, koja se nalazi posve okružena morem – nema više nijednu tvornicu ribe.

Komiža je i prvo hrvatsko mjesto koje je posjetio neki papa. Bilo je to 1177., a papa je bio Aleksandar III., kojeg je za vrijeme plovidbe kod Palagruže ulovilo nevrijeme, pa su ga ribari prebacili do Komiže. Nakon što je posvetio crkvu Svetog Nikole, nastavio je prema Zadru.

Najveći iseljenički centar Komižana nalazi se u San Pedru u Kaliforniji, gdje živi gotovo 25 000 Komižana i njihovih potomaka.

Završavam s ručkom i krećem u potragu za smještajem. Turistički je ured zatvoren. Ha, ništa, da barem uslikam nešto s obale:



Na slici se vidi Biševo, otok smješten jugozapadno od Visa, danas naš najudaljeniji naseljeni otok. Biševo je priča za sebe i naravno da ću ga posjetiti.

Još nekoliko slika komiških kaleta:





Komiža ima i hotel, imenom Biševo. Dobivam želju za poštenim hotelskim krevetom, te se upućujem pogledati imaju li slobodnih mjesta za putnika namjernika. Nažalost, nemaju. Vraćam se natrag do centra i zavirujem u neke od turističkih agencija, pitam ih imaju li sobe. Šalju me od jedne do druge, naposljetku u trećoj mi izlaze u susret. Jedna gospođa ima sobu u privatnom stanu, samo, kaže, to je novogradnja i nema pogled na more. Nema veze, nisam baš u situaciji da biram, a i nije da mi je toliko bitno da ujutro odmah mogu s prozora vidjeti more.

Daju mi smjernice i ja se otpućujem na rečenu adresu. Gospođa je već tamo, pušta me u stan, pokazuje mi moju sobu. Zadovoljavajuća je, iako krevet opet ima previsoko uznožje. Srećom, bračni je, pa ću i opet spavati po dijagonali.

Pogled s mog prozora na brda iza Komiže (ovo je ustvari Hum):



Na slici se vidi i crkva Svetog Nikole, koja dominira iznad mjesta, a sagradili su ju benediktinci u 13. st.

Nakon raspakiravanja i tuširanja odlazim se opet prošetati po Komiži. Slikovite kamene kuće koje kao da izrastaju iz mora:



Uz glavni komiški lukobran pristaju luksuzne jahte. Na vrhu se nalazi granični prijelaz, budući da je na zapad od Komiže otvoreno more skroz do Italije. Međutim, čitav mi granični prijelaz izgleda vrlo komično:



Naime, svatko može zaobići tu barikadu, te ljudi to, dok se šeću, i čine. A u kontejneru većinu vremena ionako nema nikoga.

Pogled na drugu stranu, vidi se Hum i mletački kaštel iz 16. st., nazvan Komuna:



Danas je u kaštelu ribarski muzej. Inače, kaštel je bio potreban zbog izloženog položaja Komiže, koju su često napadali gusari. Postoji priča o crkvi Gospe Gusarice, iz koje su gusari jednom ukrali Marijinu sliku. Ubrzo su doživjeli brodolom, a more je Marijinu sliku izbacilo na obalu točno pred crkvom.

Još jednom kaštel:



Pogled na zapad u suton:



Lijevi otok je Biševo. Desni je Svetac ili Sv. Andrija (Stondrija, kako ga zovu Komižani). Svetac je do početka ovog stoljeća, i smrti Jurke Zanki, posljednje stalne stanovnice, bio najudaljeniji hrvatski naseljeni otok. Iako je relativno velik, i čak ima i pitke vode, Svetac je vrlo teško pristupačan – obala je strma, a valovi su toliko jaki da su u povijesti vrlo brzo razorili svaki pokušaj izgradnje lukobrana. Tako su na Svecu živjeli samo najuporniji.

Lijevo od Sveca na horizontu se vrlo mutno uočava neka mrljica:



To nije čamac, već još jedan otok – Brusnik. Brusnik je jedan od dva jadranska otoka koji su vulkanskog porijekla (drugi je Jabuka), te jedan od tri koji nisu sagrađeni od vapnenca i dolomita (treći je Susak). Za razliku od Jabuke, koja je zastrašujuća crna gromada koja zlokobno strši iz Jadrana, Brusnik je nizak i samozatajan. Štoviše, u sredini je mala udolina kroz koju se more za visokih plima čak prelijeva, te se tako Brusnik pretvori u dva manja otočića. Ime mu dolazi od činjenice da su komiški ribari njegovim kamenjem brusili svoja oruđa. Inače, otoku je tamo negdje u doba stare Jugoslavije prijetilo nestajanje, budući da se brusnički vulkanski kamen masovno koristio prilikom izgradnje podloge za cestu na Visu. Danas je zaštićen, kako zbog svoje geološke vrijednosti, tako i zbog endemične faune (brusnička crna gušterica).

Još jednom Svetac u izmaglici:



Otpućujem se do južnog ruba grada. Ovdje trunu pogoni negdašnjeg komiškog privrednog giganta:



Tvornicu je kupio neki Južnoafrikanac, koji naravno nema namjeru ovdje pokrenuti proizvodnju ribe, već neku turističku investiciju. Radnici su dobili otpremnine i sada ne znaju što bi, budući da mnogi još nisu za mirovinu, a posla na otoku nema. A teško baš i da bi ih Južnoafrikanac zaposlio da mu rade u hotelu, apartmanskom naselju, što li već namjerava izgraditi.

Komiža općenito muku muči s nedostatkom perspektive, pogotovo za mlade, izuzev tijekom tih dva-tri ljetna mjeseca. Zato se mnogi mladi u Komiži drogiraju, te tako ovo ljupko dalmatinsko otočno mjestašce postaje slučaj.

Pogled prema crkvi Svetog Nikole i prijevoju odakle dolazi cesta iz Visa:



Simpatična lokalna fauna:



Lagano je već pao mrak na Komižu. Pogled na gradsku plažu, odmah ispod crkve Gospe Gusarice:



Prolazeći rivom, čujem neku pjesmu s trga u zaleđu. Skrećem, kad tamo vidim klapski koncert. Riječ je o viškoj klapi Liket (čak su se i zezali na taj račun, kako je to čin velike hrabrosti da su se Višani usudili doći u Komižu), a čitav nastup vodi jedan viški lokalni glumac, koji često priča i anegdote i viceve, naravno, sve s karakterističnom viškom čakavštinom (odnosno, cokavštinom): naime, na Visu su se praktički posve izgubile kvačice. Č je postalo c, š je postalo s, a ž je postalo z. Ć ostaje. Tako se mjesto u kojem se trenutno nalazim zove po njihovu Komiza. Preko puta je Bisevo. A u turističkoj agenciji žena na šalteru nekoj lokalnoj ženi kaže „Cekojte!“ Zvuči smiješno, kao tepanje, no ubrzo se navikneš. Zapravo, niti jedan od tih otočkih govora mi nije zvučao nerazumljivo. Osim jednoga, ali o njemu kada za to dođe vrijeme.

Evo jednog kadra koncerta:



Nakon prilično ugodnog koncerta od oko sat i pol, odlazim još malo protegnuti noge do lukobrana. Lijepa je Komiža, doista me vrlo ugodno iznenadila. Vraćam se do svoje sobe i ubrzo liježem. Sutra se opet rano ustajem...

egerke @ 18:57 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.