Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34309
Linkovi
TagList
Blog
subota, svibanj 24, 2014
SUBOTA, 11. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Doručak je tipičan hotelski, solidan, ali ništa posebno. Ipak, moram se najesti jer me danas čeka još jedan fizički napor.

Nakon doručka odlazim u sobu izvaditi stvari koje ću do popodneva pohraniti na recepciji. Potom se još spuštam u centar Sali opskrbiti se vodom za današnje hodanje. Krećem potom cestom, pored Mardešića, pa potom velikim lukom oko mjesta prema današnjem odredištu – Parku prirode Telašćica.

Dugi otok (tal. Isola Lunga, srednjovjekovna imena Tilagus i Pizuh) najveći je otok zadarskog arhipelaga (ako pod njega ne računamo Pag). Površina mu je 114 km2 (sedmi najveći u Hrvatskoj), a najviši vrh je Vela Straža (338 m). Otok je doista dug – 44,5 km, a širok je maksimalno 4,6 km. Na njemu se nalazi 11 naselja, smještenih na istočnoj obali i krajnjem sjeverozapadu. Zapadna obala inače je vrlo strma i tu se nalaze i najviši jadranski klifovi. Najveće naselje i sjedište općine kojoj pripada čitav otok, jesu Sali. Osim Sali, značajna su naselja i Božava, Brbinj, Zaglav, Žman i Veli Rat. Otok je bio naseljen od pretpovijesnih vremena, no kroz srednji je vijek uglavnom bio posjed zadarskih samostana i plemstva. Tek je nakon turske najezde, tijekom 15. i 16. st., zabilježeno jače naseljavanje. S druge strane, Dugi je otok kasnije od ostalih otoka zadarskog arhipelaga počeo gubiti stanovništvo, budući da je zbog svoje veličine i brojnosti stanovništva, kao i prirodnih bogatstava uspio razviti i industriju (upravo u Salima), što je usporilo depopulaciju. Otok ima nekoliko špilja, dva povremena slatka i jedno stalno slano jezero, a poznata je i pješčana plaža Sakarun, nedaleko Božave, kao i uvala Telašćica (koja čuva srednjovjekovno ime otoka – Tilagus). Na jugu, uskim je prolazom Proversa odvojen od otoka Kornata.

Skrećem s glavne otočke ceste na sporednu, koja vodi prema PP Telašćica. Kupujem ulaznicu, premda mi nije jasno zašto se naplaćuje ulaz u park prirode – u ostalima u kojima sam bio to nije bio slučaj. Nastavljam cestom koja se blago spušta prema obali. Nakon desetak minuta izbijam na mirnu vodu Telašćice:



Telašćica je najveća i najbolje zaštićena jadranska luka. Zauzima čitav južni dio Dugog otoka, a unutar sebe sadrži još 25 manjih uvala, rtova i 5 otočića. U kopno je uvučena čak 8 km, što znači da me čeka popriličan komad pješačenja. Srećom, ne idem do njenog kraja, već samo do jezera Mir. Upravo zbog jezera Mir, klifova na zapadnoj strani i flore i faune u samoj uvali, Telašćica je 1988. proglašena parkom prirode, te je zapravo produžetak susjednog Nacionalnog parka Kornati.

Još jedan kadar najdubljeg dijela Telašćice:



Nastavljam cestom koja postaje makadamski put, odvajam se od obale i preko brda krećem prema drugom od tri dijela uvale (Tripuljak, Farfarikulac i Telašćica – navodno etimologija imena Tilagus dolazi od „tre lacus“ = tri jezera):



Turista baš i nema na ovom dijelu, povremeno me prestigne neki automobil, no uglavnom smo na putu samo zvizdan i ja.

Ponovno dolazim do obale i ulazim u šumarak. Nailazim na vrata, koja moraju biti zatvorena. Ubrzo doznajem i zašto – s druge se strane nalazi rezervat magaraca. Naime, u Parku prirode osnovano je svojevrsno utočište za napuštene magarce s čitavog Dugog otoka. Magarac je nekoć bio težački „traktor“ na svim dalmatinskim otocima, no kako je ljudi sve manje, a napreduje i mehanizacija, nema više toliko potrebe za ovim dobrim i vrijednim životinjama, pa ih vlasnici nerijetko puštaju u divljinu. Stoga ih je uprava Parka odlučila ovdje okupiti, te trenutno na ovom području, od uvale Mir pa sve do južnog kraja otoka, živi 14 magaraca, 8 mužjaka i 6 ženki, a u zadnje 3 godine okotila su se i 3 pulića.

U ovom je dijelu življe, budući da ovamo dolazi i velik broj nautičara. U biti, Telašćica je zapravo stvarno odredište većine „izleta na Kornate“. Brodovi dovezu turiste u Telašćicu, pokažu im Kornate u daljini, te ih onda samo provedu Telašćicom. Na taj se način štedi, jer nije potrebno plaćati čak dvije ulaznice, pa je profit za organizatore veći.

Napokon dolazim i do jezera Mir. Očekivao sam idilu mira i tišine, no nalijećem na hrpu turista koja se namače u jezeru:





Ovo je slano jezero nastalo kada se nakon posljednje oledbe razina mora podigla za kojih 120 metara, te je tako kroz kraške pukotine more počelo prodirati u ovu depresiju, da bi ju potom posve ispunilo. Jezero je duboko do 6 metara, a slanost mu je veća nego ona okolnog mora, zbog izoliranosti i isparavanja. Na južnom se dijelu, za vrijeme jakog juga, more može izravno prelijevati u jezeru. Na jugoistočnom dijelu jezera nalaze se naslage ljekovitog blata. U ljetnim mjesecima temperatura vode penje se i do 33°C, što znači da bi bila idealna za moje kriterije, no ipak se nisam okupao, jer nisam imao odgovarajuću opremu.

Vraćam se. Pogled s obale uvale Mir prema unutrašnjosti Telašćice:



Upućujem se strmim puteljkom kroz šumu do zapadne obale Parka. Tu se nalaze klifovi (strmci, ili u otočkom dijalektu „stene“ – naime, na Dugom se otoku govori srednjočakavski, koji ima ikavsko-ekavski refleks jata), visoki i do 161 m, s podvodnom dubinom do 85 m:







Ovdje susrećem i neke Mađare.

Krećem natrag prema Salima, opet me čeka skoro sat vremena pješačenja po žegi, a i voda mi je već neugodno topla.

Najdublji dio Telašćice:



I evo me ponovno kod Sali. Pogled na mjesto iz zaleđa:



Odlučujem se ovaj puta skratiti put prečicom kroz mjesto, te ostajem zapanjen – u ovom dijelu Sali uopće nisu toliko ružne koliko mi se činilo sinoć.

Crkva Sv. Roka:



Sjedam na sladoled u slastičarnicu u centru. Sudeći po imenu (Uzeir Hasip), vlasnik je makedonski Turčin.

Odlučujem ne ručati u Salima, nemam više ni toliko vremena, upućujem se u hotel po stvari, a usput ću pokušati srediti smještaj u Zadru. Rezerviram preko Hostelworlda smještaj u Boutique hostelu Forum u Zadru, ovo je bilo vrlo lako i elegantno. Razgovaram još malo s recepcionerkom, pita me kako mi se sviđaju Sali, odlučujem biti diplomatičan. Potom me pita zašto sam tako kratko ovdje (a jučer mi je rekla da ne bih ni mogao ostati dulje), potom joj kažem za ovaj svoj „projekt“, pa me onda ona pita zapisujem li onda što o tim putovanjima, ja joj kažem da naravno, i da ću napisati nešto i o Salima. Ne znam doduše bi li joj se to svidjelo...

Spuštam se u luku i čekam hidrogliser, onaj isti od sinoć. On ubrzo dolazi, pa tako slijedi još jedan niz slika kroz njegovo staklo.

Prvo se upućujemo uzduž obale Dugog otoka, do Zaglava, mjesta koje je u prvoj uvali sjeverno od Sali. Tu se nalazi i jedina benzinska pumpa na otoku. Potom krećemo prema Zadru.

Pogled prema Ižu i Ugljanu:



Na jug, prema Žutu i Lavdari:



Otočići između Pašmana i Žuta (Sit, Kurba Mala...):



Lavdara, Žut, Kornat:



Kornat, sa svojim karakterističnim nizom uzvisina po kojem je dobio ime (od lat. „(insula) incoronata“ - okrunjeni otok):



Ponovno most u Ždrelcu:



Pogled na vikendaško naselje Gladuša:





Ubrzo smo pred Zadrom. Zgrada Sveučilišta u Zadru, u kojoj ću 5,5 mjeseci kasnije obraniti doktorat:



Zadarsko sveučilište ima jednu od najboljih lokacija u svijetu. U kasno proljeće, ili za vrijeme ljetnih (a i jesenskih) ispitnih rokova pravi je gušt baciti pogled kroz prozor na more i Ugljan, ili čak baciti i sebe u more, ako je prevruće.

Upućujem se u hostel. On je na Kalelargi, odmah pored Svete Stošije. Malo mi treba vremena da pronađem ulaz, jer nigdje nema kućnih brojeva. Kada sam napokon ušao, moram čekati da gost prije mene sredi papirologiju. Sudeći po uređenju predvorja, hotel se čini vrlo ugodnim. U jednom mi času sine da je danas 11. kolovoza, a ja sam na Hostelworldu rezervirao za 12. kolovoza! Jednostavno, sustav mi je automatski ponudio sutrašnji datum, a ja sam kliknuo ne primijetivši to. Što sad? Pitam curu na recepciji, veli da nema frke, imaju i danas slobodan krevet, a oni će već nekako to srediti s Hostelworldom, tj. prebacit će iznos koji sam već platio za sutra na današnji dan, tako da ja svejedno plaćam umanjenu cijenu.

Uspinjem se na kat, treba mi neko vrijeme da prokljuvim sistem za otvaranje (u pitanju su kartice, ali nešto je čudno), potom ulazim u sobu.

E sad, ambijent je zgodan, sve je to vrlo lijepo i stilski, ali krajnje nefunkcionalno. Prvo, soba je veličine 4x3 metra, a u nju su ugurana 4 kreveta (tj. 2 na kat), te još dvije nusprostorije – tuš i WC. Kreveti neodoljivo podsjećaju na kutiju sardina – u njih se uvlačite kroz otvor na donjem kraju, jer je postranična stijenka puna, osim otvora pored uzglavlja, koji se zatvara roletom. No to nije sve. Tuš-kada se zatvara zastorom (što znači da nije nepropusna), ali na podu glavnog dijela prostorije s tušem nema odvodnog slivnika za vodu koja eventualno iscuri za vrijeme tuširanja. Također, nema nikakve vješalice za odjeću unutar prostorije s tušem, nego tek pred vratima. U drugoj prostoriji, gdje je WC, nalazi se i umivaonik. No umivaonik nema nikakvu policu na koju biste mogli odložiti toaletni pribor (npr. pastu za zube ili sapun). Povrh svega, prozor u sobi otvara se rotacijom oko osi paralelne s podom. Neposredno ispred prozora (koji gleda na Kalelargu) nalazi se polica. Sasvim je zamislivo da netko slučajno trkne neku od stvari na polici, te ista aterira na glavu nekog od nedužnih prolaznika na Kalelargi. Smatram da bi dizajnera trebalo natjerati da mjesec dana živi u toj sobi, to bi mu bila dovoljna kazna.

Osim mene, u sobi je trenutno jedna cura iz Belgije, a ubrzo dolazi i treći gost, koji je stajao odmah iza mene u redu za prijavu na recepciji. Riječ je o Indijcu, poprilično neobičnog imena: Kinsley Nazareth. On je iz Mumbaija, pripada indijskim katolicima, a trenutno je na putu oko svijeta, gdje se trudi skupljati dogodovštine i planira izdati knjigu o kulturnim razlikama i predrasudama. Inače je živio na Novom Zelandu i u Australiji, a prije odlaska na put radio je i kao službenik zadužen za kontrolu uvjetno puštenih kažnjenika (parole officer). Ima i svoj blog, nosi laptop i trudi se što redovitije bilježiti događaje. Nakon Zadra ide u Trogir, pa potom prema Dubrovniku, a još se koleba hoće li u Albaniju. Naravno da ja zagovaram taj prijedlog. Laughing

Odlazim u šetnju. Na Kalelargi su neki ulični umjetnici, žongleri, što li. Još nisam toliko gladan, pa odlučujem spojiti ručak i večeru. Želim svakako vidjeti zalazak sunca, pa se upućujem zapadnom obalom Poluotoka prema Morskim orguljama.

Pogled na Preko i Ošljak:



Alfred Hitchcock izjavio je svojedobno da Zadar ima najljepši zalazak sunca na svijetu. Ne znam je li to doista tako, no trenutak kada sunce počne tonuti tamo negdje iza Rivnja doista je očaravajuć:



Zadrani su pred nekoliko godina odlučili brendirati taj zalazak, te su u sklopu generalnog preuređenja sjeverne obale Poluotoka obogatili taj dio dvama neobičnim sadržajima. Prvi su Morske orgulje, instrument koji koristi udarce valova kako bi stvarao zvuk u svojim sviralama. Idejni tvorac ovoga instrumenta je ing. Nikola Bašić, a puštene su u rad 15. travnja 2005. Obala je na ovom mjestu razvedena u stepenište, koje omogućava sjedenje i uživanje u zvuku orgulja i zalasku sunca. Morske su orgulje jedinstvene u svijetu – postoje još dva slična instrumenta u San Franciscu i Blackpoolu, no daju prilično različit zvuk, a i mehanizam je drugačiji.

Evo impresije s Morskih orgulja:

filmić

Drugi sadržaj je instalacija Pozdrav Suncu, krug na čijem su obodu ispisana imena zadarskih svetaca i njihovi blagdani, a u sredini se nalazi 300 višeslojnih staklenih ploča ispod kojih su fotonaponski solarni moduli. Sa zalaskom sunca uključuju se svjetla u modulima, te tako počinje svojevrsna igra svjetlosti, koja traje do izlaska sunca. I Pozdrav Suncu je projektirao Nikola Bašić, a ideja je bila svojevrsna nadopuna Morskim orguljama – ondje se s prirodom komunicira zvukom, a ovdje svjetlošću.

Turisti okupljeni oko Orgulja i Pozdrava Suncu:





Mediteran ponovno isplovljava:



I evo trenutka o kojem je pričao i Hitch:



Detalj oboda Pozdrava Suncu. Sveti Jeronim obilježava se 30. rujna, tj. na moj rođendan:



Podaci pored svakog blagdana označavaju za taj datum visinu Sunca u meridijanu (A. S. M.), broj sati koliko je Sunce iznad horizonta, te deklinaciju Sunca u odnosu na ekvator.

Nailazi i neobična podmornica za razgledavanje podmorja:



Pogled na sjever, prema rtu Puntamika i plaži Borik:



Pozdrav Suncu se upalio:



Ja se upućujem opet u centar. Za večeru uzimam krumpiriće u Surf'n'friesu na Kalelargi, sjedam nakratko na Narodni trg, a potom se odlazim opskrbiti vodom na benzinskoj pumpi. Nalijećem na smjenu, pa potom, kada obave smjenu, pada kompjutorski sistem. Nakon nekih pola sata peripetija konačno obavljam što sam želio, te krećem još malo na vrh Poluotoka. Ovdje je i dalje živo, sada su se pak uobičajenoj turističkoj vrevi pridružili i talijanski turisti koji čekaju prispijeće trajekta iz Ancone, koji će ih prevesti u domovinu. Ostajem i ja čekati, nemam pametnijeg posla. Trajekt se već nazire u daljini, došao je tamo negdje između Molata i Ista, te otamo plovi dijagonalno prema Zadru. Zove se jednostavno – Zadar. Čekam dok ne izmanevrira i počne iskrcavati putnike, tada lagano krećem prema hostelu. Prije spavanja još razgovaram s Kinsleyem, daje mi adresu svog bloga, malo mi priča o iskustvima s puta, potom se povlačimo na spavanje u one konzerve.

egerke @ 16:40 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.