Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » pro 2014
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
22175
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, svibanj 3, 2012
SRIJEDA, 20. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budimo se, palimo televizor. Na Eurosportu košarka, Hrvatska-Španjolska. Ne ide nam dobro. HRT se isto vidi, ali je permanentan teletekst preko slike. Ne kužim što je to. Dok se ovi spremaju, ja odlazim platiti na recepciju. Dolje je opet onaj isti tip. Pitam ga dokad moramo napustiti sobu, veli da je do podneva OK. Velim mu da smo mislili skoknuti do Voskopoje, i da se nadam da ćemo do podneva biti natrag. Usput ga pitam i gdje stoje furgoni ili taksiji za Voskopoju. On mi pokušava objasniti, ali mu ne ide, a i engleski mu počinje zapinjati. Velim da ću mu donijeti plan, pa će mi na planu pokazati. 

Spremni smo, silazimo. Dajem plan recepcionaru, on mi daje upute kako doći do tamo. Krećemo kroz korčansko jutro. Nedaleko hotela je i autobusna stanica, a u Albaniji su svi kolodvori užurbani uglavnom ujutro. Prolazimo dalje, zastajemo usput u jednom dućanu kupiti nešto za doručak. Nema prodavača. Osvrćemo se uokolo, ne znamo komu platiti. Ulazi i neka žena, pita me nešto na albanskome. "S'kuptoj.", odgovaram. ("Ne razumijem.") Naposljetku dolazi jedan tip. Naravno da je cijena koju kaže s jednom nulom više od one koju mu pokazuje kasa...
Prelazimo cestu, ulazimo u pokrajnju ulicu, u kojoj bi trebali biti taksisti, kako nam je rekao recepcionar. Nakon nekih 100 metara vidimo taksiste. Pitaju nas trebamo li za Voskopoju. Potvrdno odgovaramo. Pitam ih koliko. Počinje pričati nešto što definitivno nisam očekivao. Gle, ja znam brojeve, reci mi brojeve, ne želim napredni konverzacijski albanski. Sliježemo ramenima i radimo ono što mi se čini najpametnije - udaljavamo se. Životni ekvivalent funkcije "cancel". Ispada da ipak nema drugih taksija. Doduše, tamo je neki furgon, ali ne piše kamo ide. Ovaj taksist nam opet nešto nudi. I dalje ga ne kužim. Veli 500 leka. Pitam ga je li to za tamo i natrag. Odgovor ne razumijem. Na sreću, dolazi ženska koja nas američkim engleskim pita trebamo li pomoć. S olakšanjem joj se obraćamo i ona nam prevodi: 500 leka po osobi do Voskopoje i natrag, s tim da tamo možemo biti sat vremena. Ako ostajemo duže, zaračunat će nam više. Sat vremena za Voskopoju čini mi se sasvim dosta. Ako ništa drugo, barem ćemo se morati požuriti.
S olakšanjem sjedamo u auto (naravno, Mercedes), ja opet na suvozačko mjesto. Opet se pokušavam svezati, vozač mi daje znak da ne treba. Ja ipak velim da bih htio, ali vražja kopča se ne da ugurati. Vjerojatno toliko rijetko koriste pojas da to nikom ne treba. Naposljetku mi je vozač pomogao i izlazimo iz Korçe prema zapadu.
Vozimo se isprva ravnicom, cestom koja vijuga kroz polja. Vozač staje na jednoj benzinskoj pumpi, koja, poput onih na Srednjem zapadu, ima samo jedan uređaj. Tanka, plaća, nastavljamo. Cesta se počinje penjati. Ubrzo prelazi u serpentine kojima vijugamo sve više. Ispred nas vidimo onaj furgon iz Korçe. Dakle, ipak je išao ovamo.
Krajolik:





Dolje se vidi Korça:



U daljini vidimo jedno selo, ali to nije Voskopoja:



Ali nakon još desetak minuta vožnje, ovo jest:



OK, zašto mi uopće idemo u Voskopoju? Naime, Voskopoja je jedini grad koji su ikada osnovali Vlasi (oni su ga zvali Moscopole). U drugoj polovici 18. stoljeća doživio je svoj kulturni procvat, te je u to vrijeme bio veći od Atene ili Sofije. U gradu su postojale 24 crkve, imao je tiskaru (u kojoj je 1770. objavljen prvi četverojezični grčko-albansko-vlaško-bugarski rječnik), banke, grčku akademiju... Nažalost, krajem 18. stoljeća grad je razorio Ali paša Tepelena, još jedan živopisan lokalni moćnik koji je u to vrijeme vladao tim krajevima, sve dok nije zagrizao malo preveliki zalogaj – nakon što se s Napoleonom uspio slizati protiv Turaka, krenuo je dati i podršku grčkom narodnom ustanku, pa je ostao bez glave. Stanovnici su se raselili: dio je prešao u Grčku, gdje su se vratili nomadskom stočarstvu, dio je završio u Austro-Ugarskoj, a dio u Rumunjskoj, gdje su imali važnu ulogu u rumunjskom nacionalnom preporodu. Voskopoja je teško stradala i u Prvom svjetskom ratu, pa i u partizanskim čistkama nakon Drugog svjetskog rata, tako da je sva važnost prešla na nizinsku Korçu, a Voskopoja je ostala zabačeno planinsko selo. Danas je u selu svega 5 crkava, od toga većina u ruševnom stanju. Stoga je Voskopoja danas na UNESCO-vom popisu 100 najugroženijih svjetskih kulturnih lokaliteta.
No, Voskopoja je zbog svoje nadmorske visine (1160 metara) i pogodno mjesto za skijaški turizam. Pritom, naravno, nemojte očekivati nikakve zapadnjačke uvjete, s uređenim skijalištima, vučnicama i slično. Postoji hotel, postoji brdo, ako imate skije, spuštajte se. Prvo drvo je vaše.

Vozač nas je iskrcao na središnjem trgu, točno u 10. Dogovorili smo se da se vidimo u 11 na istom mjestu.

Odmah na trgu stoji ova ploča:



Kaže: Turističko selo Voskopoja. Grad nastanjen od godine 1330. Vrhunac procvata godine 1764., stanovništvo oko 30 000, s 24 crkve, akademijom, knjižnicom i tiskarom. Prvo razaranje 1769., drugo 1789., a treće 1916. Danas čuva velike vrijednosti srednjovjekovne umjetnosti.

Krećemo prema prvoj crkvi, crkvi sv. Nikole, za koju nam je još vozač rekao u kojem je pravcu. Ulice su popločene kaldrmom:





Malo arhitekture:





Evo i crkve:



Tu je i fontana:





Kaže: Izgrađena doprinosom grčkog konzula u Korçi, g. Elefteriosa Proiosa. Društvo Voskopojanski preporod, Korça-Voskopoja, 1929.

Vesna gleda u neku točku, mi se vrzmamo uokolo. Ona nam daje znak da stanemo, ja ju, naravno, pitam zašto. Ne odgovara. U idućem času mi veli da je moje kretanje otjeralo neku pticu. Mogla je reći na vrijeme, ali ona ionako nije navikla rješavati probleme komunikacijom.

U vrtu iza crkve uzgajaju pčele:



A tu je i pravoslavni svećenik:



Predlažem da se vratimo do crkve, jer mi nije jasno zašto smo krenuli dalje a da ju nismo obišli. Vesna veli da mi "nismo pokazali volju" za obilaskom, što je izmišljotina. Uostalom, ona je slikala pticu i produžila ravno.
Vraćamo se do crkve.

Ulaz u crkveno dvorište:





Kaže: Voskopoja prema gravuri iz 1742. godine. Ministarstvo kulture, mladeži i sporta. Rujan 1998.

Unutra je zabranjeno fotografirati. Ipak, Vesna neprimjetno slika.

Trijem:



Freske:



Ulaz:



Pa još malo fresaka:











Apsida izvana:



Ključ od vrata crkve je navodno kod onog svećenika. On je u međuvremenu nestao, tako da ništa od ulaska u crkvu.

S obzirom da još imamo tri četvrt sata vremena, a drugih crkava nema na vidiku, ne znamo što da napravimo. Šećemo se ulicama natrag prema glavnom trgu. Vesna primjećuje da sve kuće na ulaznim vratima imaju svezanu crvenu vrpcu, valjda kao nekakvu zaštitu protiv uroka:





Na glavnom trgu je neizbježan spomenik žrtvama iz Drugog svjetskog rata:



I prilično kičasti ulaz u jednu vjerojatno skorojevićevsku zgradu:



Još malo detalja voskopojanskih kuća:





Uokolo se steru brda:





U jednom času, uz ogradu jednoga od vrtova u ulici kojom smo prolazili, pojavila se djevojčica od nekih 13-14 godina, i na slabašnom nas engleskom upitala tražimo li možda crkvu. Prihvatili smo, pa nam se pridružila i stala nas voditi prema izlazu iz sela. Engleski joj je doista bio šepav, jer nije mogla odgovoriti čak ni na neka jednostavna pitanja koja smo joj postavili. Rekla je da se zove Maria. Ono što mi je na njoj bilo najčudnije jest da je bila odjevena u crnu trenirku dugih rukava i duge hlače. Nama je bilo vruće i u kratkim hlačama i kratkim rukavima.
Provela nas je preko jednog proplanka, a onda stala i pokazala nam crkvu, rekavši "Sveti Ilija.":





Zvonik je odvojen, zbog već spomenute stavke da se nemuslimanske bogomolje nisu smjele isticati - pa je vrlo često zvonik i recentnija tvorevina:



Još jednom, kao potvrda:



Vesna i ja ulazimo, Nikola opet ostaje vani. Crkva je iznutra devastirana, ali postoje naznake obnove (npr. grede su nove):





Ikona:



Freska:



Izlazimo iz crkve, Nikole nema. Maria priča s nekim dvjema prijateljicama, također njenih godina, koje s obližnjeg stabla beru neko voće za koje ne znamo što je. Obilazim crkvu tražeći Nikolu. Usput slikam apsidu izvana:



Nema ga ni s druge strane. Vesna slika pogled ispred crkve:



Dozivam Nikolu. Naposljetku, on izlazi iz crkve. Veli da je otišao malo poviše crkve, pa se vratio i ušao unutra. Vesna u međuvremenu dolazi s nekoliko onih voćki u šaci. Veli da su to divlje šljive i da ih je dobila kao poklon. Nije baš zadovoljna njihovim okusom i tvrdoćom.
Krećemo dalje za Mariom:



Pogled na Voskopoju iz ovog rakursa:



Dolazimo do iduće crkve, od koje nije gotovo ništa ostalo. Maria veli "Sveti Petar":



Tu je i križ:



(na križu ne raspoznajem drugu riječ, prva je "sveti", ali druga nije "Petar")

Još malo ostataka crkve:



Opet panorama Voskopoje:



Krećemo dalje, Maria nas vodi prema trećoj crkvi. Ona je sakrivena u udolini i okružena zidom. Maria veli "Sveti Atanas":



Tu je i malo groblje:



(natpis na križu kaže "Sveto Trojstvo")

Kao i crkva sv. Nikole, i ova ima trijem ukrašen freskama:







(zanimljivo, svim su svecima izgrebena lica, ili barem oči. Ne znam je li to novije djelo...)





U crkvu se, nažalost, ne može. Netko ima ključ, ali to Maria ne zna, niti ju pitamo. Uostalom, u stisci smo već s vremenom.
Kažem Marii na albanskome da imamo taksi u 11, i da bismo morali ići, jer, po mom proračunu, ima još barem jedna crkva, ali tu ne stignemo vidjeti. Maria se slaže i vodi nas kraćim putem natrag.
Još jedan pogled na ulaz u dvorište crkve sv. Atanasa:



Vraćamo se prema mjestu, Maria nam pokazuje kamo trebamo ići za glavni trg. Na rastanku joj dajemo 200 leka. Pretpostavljamo da bi joj to trebalo biti dovoljno za džeparac. S tom lovom može kupiti oko 4 sladoleda. Ili 10 bureka.

Vozač nas čeka na dogovorenom mjestu, krećemo. Nekako u isto vrijeme kreće i furgon za Korçu.
Opet se pokušavam vezati, opet ne ide, opet mi vozač mora ugurati kopču. Vozač pita sviđa li nam se crkva. Velimo da da. Kaže da je lijepa iznutra. Ja kimam glavom, dijelom i zato što mu ne znam objasniti da nismo našli ključ. Nije da smo se pretrgli od traženja, doduše...
Krajolik definitivno liči na Gorski kotar ili Velebit:











Vesna me pita kako se ono veli orao. Ja joj velim, vozač razumije riječ. Onda ga pitam ima li uopće orlova, nismo vidjeli nijednog. Vozač gleda uokolo, zatim sliježe ramenima i veli da ne zna.
Iznad ceste vidimo čitav niz bunkera. Vozač veli "Bunkeri. Iz rata."

Spuštamo se u Korçu, ovaj nas ostavlja na istom mjestu, plaćamo i opraštamo se.
Mogli bismo nešto pojesti. Preko puta autobusnog kolodvora ima jedna buregdžinica. Ulazimo, pitamo s čim imaju. Ženska za prvi veli da je s nečim što nam zvuči kao "cheese", pretpostavljamo da valjda zna tu englesku riječ i da je skužila da smo stranci, a za drugi da je "me domatë" (s paradajzom). Vesna uzima ovaj prvi, i doista, to i jest sir, ja uzimam ovaj s paradajzom. Nikola uzima döner kebap. Nastaje neka zabuna oko plaćanja (uz naravno redovnu dodanu nulu viška), ispada da smo platili samo bureke, dakle Nikola mora još svoje. Jedemo, Vesna se žali da joj je premasan i da ne može. Izlazi van i moli me da joj pomognem oko naručivanja sladoleda. Na kraju joj i ne treba pomoć, jer se uspjela sporazumjeti.
Kasnije sam doznao što je zapravo bilo u Vesninom bureku. Naime, ženska nije rekla "cheese", nego "gjizë", a sir se kaže "djathë". Dakle, "gjizë" znači











 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

sir, ali poseban, ono što se naziva ricotta.

Pojeli smo, idemo po stvari u hotel i opet na put.
Ulica ispred našeg hotela (ova crvena zgrada je hotel Grand):



I naš hotel (lijevo je Grand):



Ulazimo u hotel, odlazimo po stvari. Još ću si uzeti nešto iz minibara, gledamo vijesti na HRT-u (teletekst je nestao), vidimo da su naši izgubili. Na odlasku slikam sobu:



(spavaći dio)



(i dnevni boravak)

Da ponovim, 20 € po osobi. Smile

Odjavljujemo se, plaćam ceh minibara, pozdravljamo se s recepcionarom posprdnoga smiješka, pitamo ga još gdje stoje busevi za Tiranu. Veli na kolodvoru ili malo niže, tamo gdje su furgoni. Odlazimo.
Na kolodvoru su svi busevi samo za obližnja mjesta. Idemo prema stanici furgona. U jednom nam času viču s druge strane ceste "Për Tiranë?" Prelazimo cestu. Furgon ide za Tiranu. Velimo da mi trebamo samo do Elbasana. Da, on ide preko Elbasana. Koliko? Za troje ljudi, 2500 leka. Prihvaćamo.
Furgon je pun. Pored mene sjedi neki stariji tip, gleda u moj vodič, koji imam otvoren na karti Albanije. Na mote mi pokazuje da je on iz Thethija, sela sjeveroistočno od Skadra. Kimam glavom. Velim mu da smo mi iz Hrvatske. Kima.
Furgon kreće, na izlasku iz Korçe još ide pokupiti nekoga na jednoj benzinskoj pumpi, ali taj se ne pojavljuje. Idemo dalje, opet onom truckajućom cestom prema Pogradecu. Skrećemo u Maliq, opet treba nekoga ostaviti, ali ipak nitko ne izlazi. Nastavljamo dalje. Naravno, vozač nije vezan, ali ima dobru foru: kad mu signaliziraju da je negdje naprijed policijska patrola, prevuče si pojas preko prsiju i drži ga tako dok ne prođe kraj murije.
Onaj tip iz Thethija počinje kunjati. Lako za to, ali mu glava pada na moje rame. Sjećam se kad je Vesna pričala o svojim dogodovštinama iz razdoblja dok je studirala, pa je išla busom doma ili u Zagreb. Veli da joj je jedna ženska jednom toliko čvrsto zaspala na ramenu da ju nije nikako mogla probuditi, od muke joj je čupkala kosu, vlas po vlas. I ova se sveudilj nije probudila. Gledam kosu ovog tipa. Proćelav je. Slabo bih ga imao za što uhvatiti. Umjesto toga čekam trenutak da se furgon strese, pa mu se glava odigne, a onda samo podignem rame i tako mu tehniciram glavom.
Ovaj put mi se dionica čini kraćom, valjda zato što već znam put. Uskoro se spuštamo prema Pogradecu. Tu se ozbiljno gradi, to bi već ove jeseni moglo biti sređeno. Pretječemo traktor, Nikola se smije. "Kineski traktor", veli. I to ne moderni kineski traktor, nego još valjda iz doba osovine Peking-Tirana. Ovaj kraj mene se napokon razbudio.
Prolazimo opet kroz Pogradec, ne čini se toliko groznim kao jučer. Iza Pogradeca nastavljamo uz obalu Ohridskog jezera. Tu su i kupališta:



Nažalost, Pogradec dugo nije imao riješenu kanalizaciju, pa je sva kanalizacija išla u jezero. I to baš tu kod kupališta. Ne znam jesu li to sredili u međuvremenu.
Naša je prvotna ideja bila da u Pogradecu uhvatimo vlak za Rrogozhinu, ali vlak je ipak otišao ranije. Međutim, zbog strahovite sporosti albanskih vlakova, očekujemo da ćemo ga putem prestići i dočekati u Elbasanu.

Naposljetku vidim početak pruge. Pruga ne ide skroz do Pogradeca, već do mjesta Guri i Kuq (Crveni kamen), malo sjevernije. Gledam prugu i čudim se kako je u dobrom stanju. Nikola je ironičan: "Je, baš je u dobrom stanju. Cvjetaju joj ruže...doslovno." E, stari moj, nisi ti vidio kolodvor u Bitoli...
Prolazimo i Lin, a onda se serpentinama počinjemo odizati od obale Ohridskog jezera na prijevoj, s kojeg ćemo se onda spustiti prema dolini rijeke Shkumbin.
Na vrhu se otvara prekrasan pogled, koji mi liči na spuštanje s Učke prema Ćepić-polju:



U dolini se vidi gradić Prrenjas, i početak doline Shkumbina.

Krajolik doline Shkumbina me podsjeća na sjeverno Zagorje. S obje strane doline uzdižu se relativno strmo brda, ali su obrasla bjelogoricom. Kroz dolinu vodi cesta, sjeverno od toka rijeke, a iznad ceste ide pruga, koja je često u tunelima ili na vijaduktima. Vijadukti su užasno dotrajali, ograda im je odavno otpala, sva sreća da su potporni stupovi čvrsti. U jednom času iznad nas, na pruzi vidim vlak. Nikola je rekao da se nada da ne bude neko groblje, i da, ako su vagoni loši, on u Elbasanu traži bus ili furgon. No vagoni su isti onakvi kakvima smo se lani vozili od Tirane do Drača, što znači da idemo ipak od Elbasana vlakom.
Vozač vozi tipično albanski, riskantno i tako da vas hvata panika ako ste nenavikli. Npr., u desnom zavoju ide pretjecati kamion. Preko pune crte, naravno.
U jednom času zastajemo, vrijeme je okrepe za vozača. Uz odmorište je i autopraonica. Pitamo koliko ćemo dugo stajati, veli 20 minuta. Ne stignemo ručati. Sjedimo i pijuckamo nešto, dolazi još jedan furgon, tetovske registracije. U jednom času vidimo da jedan frajer (koji nije vozač, vozač je za stolom pored nas) ulazi u naš furgon i odvozi ga. Nikola je jedini odmah skužio o čemu se radi - vozi ga na pranje. Ja sam se baš pitao imam li uopće išta unutra, a onda me Vesna podsjetila, kad je posve flegmatičnim glasom rekla "Pa ruksaci su nam unutra." Osim Nikolinog, jasno.
Srećom, ipak ga samo peru. Nikola i Vesna razmišljaju da se prošeću do rijeke, ali im velim da uskoro krećemo. Ipak odlaze, ali se brzo vraćaju, jer je između još nečije privatno polje. Furgon je opran, ovi ulaze, ja još trčim natočiti vode na česmi.
Polazimo dalje. Nakon Librazhda, krajolik odjednom postaje mnogo krškiji, a brda sve ogoljelija. Očito smo prešli granicu Mediterana. Naposljetku, dolina Shkumbina se širi, i mi smo blizu Elbasana. Ulazimo u grad, velim vozaču da trebamo željeznički kolodvor. Grad se čini lijep, ima navodno stari otomanski centar, a sačuvana je i jedna stara crkva, i to iz razloga što su ulice u starom gradu preuske da bi bageri mogli doći do nje.
Vozač nas ostavlja kod kolodvora, vadi stvari, plaćamo. Ovdje opet moram pohvaliti svoje suputnike za izuzetnu sposobnost empatije. Naime, ja sam čitavo vrijeme nosio sa sobom onaj mali žuti ruksak s priručnim stvarima, te plastičnu vrećicu u kojoj su bili nekakvi keksi, voda, ili tak nešto. E, sad, u času dok izlazim van iz furgona, imam obje ruke pune. Trebaju mi ruke da si uspijem na leđa staviti veliki ruksak. Međutim, ovo dvoje, ne samo da mi ne bi pridržali nijedno od toga dvoga, nego mi, dapače, još guraju novce, govoreći "Daj ti plati sve." OK pritom još Vesna, koja ima također torbicu prebačenu preko ramena (ali ima ipak obje ruke slobodne), ali Nikola se ponaša kao totalna trutina. Ima uvjerljivo najmanje stvari, višak stvari drži u mom žutom ruksaku, ali mu nije ni na kraj pameti pridržati mi samoinicijativno išta od stvari. Samo kad mu se izričito obratim.
Uglavnom, ovaj mi je put s glave pala i kapa, pa se otkoturala pod furgon, pa sam ju još morao i izvlačiti...da stvar bude bolja, Vesna se baš sad sjetila da bi mi mogla vratiti neku lovu, velim joj da čeka dok sjednemo u vlak.

Željeznička je stanica iza ugla. Dolazimo tamo i vidimo da vlak kreće za deset minuta. Vidimo da imaju izvješene cijene i za Vloru, čime nestaje naš glavni problem: čekaju li se vlakovi u Rrogozhini. Očito da da. Kupujem tri karte za Vloru, cijena jedne je 205 leka. Nekih 13 kn. Za idućih 4 sata vožnje.
Izlazimo na peron. Stanica izgleda zapušteno, ali je svejedno to jedini kolodvor u Albaniji u kojem funkcionira svjetlosna signalizacija:













Napokon dolazi vlak:





(ako pažljivo promotrite platformu lokomotive, vidjet ćete lijevo na početku bicikl. Bijel je, pa se slabo vidi. Uglavnom, ne znam služi li to strojovođi da pohita po pomoć ako se nešto dogodi, ili to netko jednostavno šalje bicikl vlakom, kako se kod nas šalju stvari busom.)



Stakla su uobičajeno propucana:



I krećemo. Elbasan je poznat po svojoj ogromnoj čeličani, koja se zvala "Čelik Partije" (neka vas izbor imena ne čudi, npr. velika hidroelektrana na sjeveru, zbog čijeg je jezera morao biti potopljen stari grad Kukës, zove se "Svjetlo Partije"). Uglavnom, danas je čeličana propala, dijelom zbog financijskih razloga, dijelom zbog društvenih promjena, a dijelom i zbog ekoloških standarda. Postrojenja čeličane su svud uokolo Elbasana i sablasna su:







A onda prestaje čeličana i počinju polja:



U jednom času vidim nešto što mi zaokuplja pažnju:



Da, zadnja vrata vagona su otvorena.

U globalu, pogled kroz vagon izgleda ovako:



Neloše. Odlučujem vidjeti na što liči zahod, to je dosada uvijek bio najveći izazov. Ulazim unutra, ne smrdi nimalo više nego obični školski zahod. Čak je i relativno čist:



(da, ovo lijevo je moja škemba)

Ima i gumb za vodu. Ne upotrebljavam WC, samo si perem ruke. Voda je topla, ugrijana od sunca. Ali je ima. Vraćam se i velim to suputnicima.

U jednom se času vlak zaustavlja i dugo stoji. Nikola pita je li to već Rrrogozhina. Čak i neki putnici imaju te dvojbe. Ja međutim znam da bismo prvo morali proći Peqin, i da bi to mogao biti baš on. Čekamo križanje s vlakom za Pogradec. Njegovi vagoni izgledaju dotrajalije. Imali smo sreće.
U polasku slikam stanicu, doista, bio sam u pravu:



Vesna odlazi na zahod, vraća se nadrkana. "Nema vode, kaj ti pričaš gluposti da je ima?" Ispada da me nije dobro slušala kad sam rekao da ima vode u lavabou, a ne u zahodu.

Iduća stanica bogme jest Rrogozhina. Izlazimo, izlazi većina ljudi, vlak za Vloru je već tu. Slikam ga:



(dok sam slikao, uopće nisam primijetio gospodičnu u minjaku, slikao sam, naravno, vlak. A slika je nahero, jer sam izbjegavao nekog tipa koji mi je u toj gužvi skoro odvalio lakat.)

Prvi vagon je krcat, ne možemo ni ući. Ulazimo u drugi, ali i on je pun. Probijamo se prema trećemu. U trećem ima manje ljudi, prvi kupe je skoro prazan, sjedi unutra samo jedan tip, idemo gledati dalje, ali u drugima je više ljudi. U nekim kupeima leže polugola djeca, u jednom je psić koji se popišao, i sada je na podu ogromna lokva...vraćamo se u prvi kupe i smještamo pored onog tipa. Tip je neki pijanac koji kunja. Ubrzo smo shvatili zašto je kupe skoro prazan. Naime, širi se snažan zadah mokraće. Isprva mislim da to dolazi iz zahoda (naš je kupe odmah iza zahoda), ali mi onda Vesna veli da se netko popišao u ono ispod prozora, gdje je nekad bio stolić za rasklapanje. Smrad s vremenom postaje sve teže podnošljiv, a tu su i muhe koje se skupljaju. Nikola nije ni ušao u kupe, ostavio je ruksak i stoji na hodniku.
Pruga od Rrogozhine vodi na jug, prelazimo Shkumbin:



Vagon:



I naš kupe:



Vrata nisu zatvorili:



A prijelaz iz našeg vagona u drugi je potpuno razvaljen:



Zahod se ni ne usuđujem slikati:



Ipak, za razliku od uobičajenih vagona, ovaj ima čak dva zahoda na ovoj strani, što znači da ih možda ima ukupno čak 4.

U maslinicima uz put, bunkeri:







I opet terase:



S druge strane, autocesta:



I bunkeri u vrtovima:



Nikola me pita koliko se imamo voziti ovim vlakom. Velim mu oko 2, 2 i pol sata. Veli mi "Ubit ću te." Laughing Objašnjavam mu da je to doživljaj i da je ovo očito pravi albanski vlak. Nikola veli da vagon liči na leprozorij. Iznad vrata kupea strši neka žica (od lampe), u koju svaki puta zapnem glavom.

Za dvadesetak minuta stižemo u Lushnju:



Iza Lushnje (koja je najpoznatija po tome da joj je nogometnu momčad jedno kratko vrijeme trenirao Mario Kempes), pruga vodi kroz ravnicu i radi veliki zavoj prema zapadu, te se počinje približavati moru:





Po vlaku trčkaraju neki klinci. Očito im je dosadno, pa jedan od njih otvara vrata, izlazi van i vozi se na papučici:



Vesna ne želi ništa fotkati jer ju je strah za fotić.
Vlak ne vozi brže od 50 na sat. Lokomotiva po zvuku više liči na traktor nego na lokomotivu.

Nikola veli: „Nakon ovog vlaka više nikad neću ništa reći protiv HŽ-a.“

U stanici Gradisht na zgradi je napisan vozni red u obliku grafita:



Zanimljivo, točni smo u minutu. S obzirom da je ovo jedini vlak, to nije ni čudo.
Na kraju perona u Gradishtu mramorna ploča s imenom poginulog. Očito je netko pao pod vlak.

Iduća stanica je Libofsha. Ovo već počinje ličiti na Indiju: frajer ulazi u vlak i unosi dvije žive ovce i jednu živu patku u vrećama:



Naravno, ulazi u naš vagon, ali u neki od kupea pri kraju.

Stanica Libofsha:



Petnaestak minuta kasnije u daljini vidimo Fier:



Rijeka Seman:



I nedaleko nje, posljedice suše:



Jedno od bezbroj divljih smetlišta:



(doista, nigdje u Albaniji nisam vidio organizirani deponij)

Ulazimo u fierski kolodvor:





Fier je velik grad, pa očekujem da će se ovdje isprazniti većina vlaka. I doista, veliki broj putnika izlazi, ne ulazi gotovo nitko. Do Vlore je odavde brže cestom.
Slikam prijelaz iz vagona u vagon:



Guma je potpuno sprhla.

Nije preporučljivo prelaziti iz vagona u vagon u vožnji:



Na kolodvoru u Fieru, stado ovaca:



Odlazim pogledati u drugi vagon ima li slobodnih kupea. Ima jedan potpuno prazan, baš za nas. Selimo stvari iz onog smrada. Ovaj drugi vagon je čak i udobniji. Oba su prastari talijanski vagoni, koje je HSH nabavio kad Talijanima više nisu trebali.

Pogled na Fier:



Fier je grad nafte:



Sjedimo u kupeu, ovaj je puta Nikola do vrata, tako da stalno moram preskakivati njegove noge, jer s fotićem trčkaram lijevo-desno. On, međutim, ni da bi milimetra pomaknuo noge. I opet je ostavio ruksak na sjedalu, pa mu zapinjem još i za sandale. U jednom času, kad je otišao van, dohvaćam mu ruksak i zavitlam ga na policu.

Opet se vozimo uz cestu:



A tu su opet i derutne zgrade od cigle:



Nikola čita moj vodič po Albaniji. Raspravljamo o tome koliko je Albanija mala, a raznovrsna, i koliko se čini velikom zbog loše prometne povezanosti. Kažem da je prije raspada SSSR-a i Jugoslavije Albanija bila najmanja od "normalnih" europskih država (dakle, ne računajući mikrodržave). Onda su se prvo između ugurale Makedonija i Slovenija, pa Crna Gora, a sada i Kosovo. Nikola pita koliko je Albanija veća od Slovenije. Velim da su tu negdje. Slovenija ima oko 20 tisuća kvadratnih kilometara, Albanija više, ne znam točno koliko. Nikola gleda u vodiču. 26 tisuća. "Pa i nisu baš toliko blizu", veli.
Nakon toga mu pričam foru od moje stare kako bi i Slovenija bila daleko prostranija da ju se ispegla. Nikoli nije jasno na što mislim. Objašnjavam mu da se površina države računa plošno, dakle, jednaku bi površinu Slovenija imala i da je ravna ploha iste veličine, jer treća dimenzija ne igra nikakvu ulogu. E, ali da ispeglaš planine, onda bi se to nužno povećalo, jer se svaki nabor, kad ga pretvoriš u dvodimenzionalan, poveća. Nikoli to baš nije jasno. Međutim, u naš razgovor upada Vesna:

-Dobro, zakaj ga tretiraš ko petogodišnje dijete? Jasno mu je.
(Iz Nikolina pogleda i njegovih replika se vidi da mu baš nije jasno, pa mu opet pokušavam objasniti, ignorirajući Vesninu upadicu.)
-Kužiš, isto ko kad peglaš majicu...
-Jebemu, pa jasno mu je, kaj ga gnjaviš? Nikola, reci da ti je jasno!
(Nikola rezigniranim glasom veli): Jasno mi je.

Ali se i dalje vidi da se ne slaže. Ja opet pokušavam, pitam ga može li iznijeti ono što mu nije jasno bez svoje odvjetnice. Ali opet ne stiže, jer nam Vesna ponovno upada u riječ i traži da zašutim. Sad mi je već pun kufer njezinog neplodonosnog upadanja u raspravu, okrećem se prema njoj i velim joj da neću zašutjeti dok ne velim ono što imam za reći, i da me pusti više na miru. Na to se ona demonstrativno diže i izlazi iz kupea, uz totalno apsurdnu rečenicu:

-Dobro, ali onda se razgovaraj s Nikolom, jer se meni to ne da slušati.

?! Undecided
Pa ja i JESAM razgovarao s Nikolom, dok se ona nije počela uplitati u razgovor sa svojim nadrkanim upadicama.

Uglavnom, na kraju ispada da Nikola ne vjeruje u to da se peglanjem povećava površina.

Vlak vozi dalje, a ja mislim koji mi je vrag trebalo da se zajebavam s ovim putovanjem, kojem sam se toliko veselio, a na kraju se više ne mogu ni razgovarati kako spada, jer to nekima smeta.

U daljini, usred polja, posve nestvarno, stoji palma:



Na zapadnoj strani pojavljuje se solana:



A nad solanama zalazi sunce:





Dok trčim ovo slikati, zapinjem u Nikolinu nogu. On još cinično veli "Razbi, razbi", a ja dobivam agresivne porive. Dođe mi da mu svežem noge za vrat.

Vesna se vraća i opet pokušava započeti neki razgovor kao da se ništa nije dogodilo. Dovraga, ta žena ne može shvatiti pojam povrijeđenosti. Ja u prvi mah ne odgovaram, onda me još pita "Kaj se sad ljutiš?" Ne, baš mi odgovara tvoje šefovanje, to je upravo ono što mi je falilo u životu, da mi netko još počne određivati što i kada smijem govoriti.

Na zapadu se vidi otok Sazan, jedini albanski otok, na ulasku u Valonski zaljev:



A južnije od njega i hrbat poluotoka Karaburuna, koji dijeli Jadransko od Jonskog mora:



Sjeverno od Vlore nalazi se laguna Narta. Slikam zalaz sunca iznad nje:



A onda ulaz u Vloru, i kao i na svakom prilazu gradu u Albaniji, bunkeri i smeće (koje ovdje spaljuju):



Naposljetku stižemo u kolodvor u Vlori i time je ova naša agonija putovanja vlakom okončana:





Željeznička pruga stigla je u Vloru 1985. Poprilično sam siguran da odonda ništa nije napravljeno ovdje.

psihoputologija @ 11:23 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.