Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » vel 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
Brojač posjeta
32868
Linkovi
TagList
Blog
srijeda, ožujak 18, 2015
UTORAK, 26. KOLOVOZA

Tematska pjesma



Budim se negdje malo prije nego što ćemo konačno doći nad europsko kopno. Ubrzo stiže i doručak, opet malo luksuzniji od onih koje dobivaju ostali. Letimo iznad sjeverne Francuske, Njemačke i polako poniremo prema frankfurtskom aerodromu. Prije nego što ćemo sletjeti, bilježim interijer Condorova Boeinga 767:



Nakon 18 dana opet sam na frankfurtskom aerodromu. Sjećam se onoga jutra kada sam ovamo doletio iz Zagreba, tuge zbog Kandúrove smrti, osjećaja odgovornosti za to što u tim teškim trenucima nisam bio uz Enu...opet mi se otvara ta rana.

Obavljam graničnu kontrolu, podižem prtljagu, odlazim na WC i potom se instaliram u predvorju kako bih na prvom wi-fiju nakon 18 dana mogao u miru pregledati novosti. Nakon nekih sat, sat i pol krećem obaviti check-in za Zagreb. No sa šaltera me šalju na elektronski check-in. Nije da je gužva, očito im se ne da raditi. Na elektronskom me check-inu traži sken nekog identifikacijskog dokumenta. Naravno, iako je osobna iskaznica službeni dokument za putovanje unutar EU, stroj ju ne prepoznaje, moram dati pasoš. Čitavo to mrdanje traje nekoliko minuta, mogao sam već obaviti obični check-in. Na kraju dobivam naputak da odem predati prtljagu na šalter s određenim brojem, da bih tamo vidio da je to šalter za predaju prtljage nestandardne veličine. Ja imam obični ruksak, s kojim nikad dosad nije bilo problema. Mladić na tom šalteru se čudi, kaže da ako je tako, da ga predam na redovnom šalteru za check-in. Napokon se uspijevam otarasiti ruksaka i dobivam malo veću slobodu kretanja, premda se već primiče vrijeme polaska. Odlazim još kupiti nešto za nabrzinu pojesti, neko pecivo, bocu jabukovog vina i nešto slatko, a onda se polako pripremam za polazak na graničnu kontrolu. U tom času me iznenađuje ovaj prizor:



Čitava vojska stjuardesa, očito nisu samo za jedan let. Sudeći po relativno konzervativnim uniformama, riječ je o Air Chini.

Na granici praznim džepove i skidam sve metalno sa sebe. Dok vraćam stvari natrag u džepove, jedan me od službenika pita „Bili ste na Kubi, ha?“ Pitam ga kako zna, on kaže „Vidio sam kovanice konvertibilnih pesosa. Ja sam inače Kubanac.“ Razmjenjujemo još nekoliko kurtoaznih riječi, pita me kako mi je bilo, trudim se biti diplomatski nastrojen.

Zrakoplov Croatia Airlinesa je naravno parkiran podalje od zgrade, tako da do njega idemo autobusom. Po prvi puta nakon 18 dana čujem hrvatski u autobusu koji me vozi do aviona.

Stjuardese me prepoznaju – nikad ne bih rekao da uz svoj dnevni raspored imaju vremena za gledanje kvizova. Zrakoplov je poluprazan, u međuvremenu se i nad Frankfurtom počelo oblačiti nebo, bilo je poluvedro kad smo sletjeli.

Unutrašnjost našeg Airbusa A-320:



Let protječe mirno, ovaj puta dobivam samo sendvič i čašu soka, te smo relativno brzo, za manje od sat i pol iznad Zagreba. Zanimljivo, dolazimo sa sjeveroistoka i slijećemo u smjeru 23. Nikad dosad nisam slijetao u Zagreb s te strane, a nisam ni znao da je moguće.

Nakon frankfurtskog, zagrebački aerodrom izgleda smiješno, ali ipak je u boljem stanju od havanskog. Rutinski prolazim graničnu kontrolu s osobnom, pa odlazim podići prtljagu, vidim Anu koja mi maše s druge strane stakla. Pokretna traka ubrzo počinje rigati prtljagu, no moja je negdje pri kraju. Uvijek su mi stresni ti trenuci dok prtljaga ne izroni iz otvora, jer se sjećam Damira u Istanbulu. Konačno se pojavljuje karakteristični plavi ruksak, uprćujem ga na leđa, te se konačno pojavljujem u predvorju gdje mi se pridružuje Ana. Zagrljaj, pozdravi, lagano izviđanje kada počinje check-in za večernji let za Zadar i na kojem šalteru – predvorje je zakrčeno turistima koji lete za Istanbul i za Tel Aviv. Srećom, šalter za Zadar je slobodan, tako da rješavam check-in i ponovno predajem prtljagu, a potom sjedamo u kafić na preskupu aerodromsku kavu. Što se tiče doživljaja s Kube, Ana ih već uglavnom sve znade, budući da smo se redovito čuli porukama (čak sam malo u toj svojoj usamljenosti pretjerao sa slanjem poruka raznim ljudima – na kraju sam za taj mjesec dobio račun od 900 kn za mobitel), tako da razgovaramo o nekim drugim temama, planovima za jesen...tek sam se vratio, a već idem dalje. Doduše, na samo 5 dana, odlazim se još malo ispuhati na Zlarin, kako bih još imao malo pravog, odmornog ljeta.

Upućujem se opet prema odlaznom terminalu i tada mi sine da bi ovdje moglo biti gužvovito – naime, polazi let za Tel Aviv, a znamo da Izraelci uvijek zahtijevaju ekstra mjere sigurnosti, tako da bi to moglo potrajati. Pozdravljam se s Anom, sličan prizor kao i prije 18 dana, samo što ovaj put ona žuri na autobus za grad pa odlazi prije nego što sam ja prošao kontrolu. Ovaj put nema ni granice, pa sve to ide brže. Naravno, letim Dashom, tako da je svaki sljedeći avion tijekom dana bio manji od prethodnog. Let je za Zadar i Pulu i solidno je popunjen. Na mojem mjestu sjedi neki tip koji se tamo očito premjestio da bi bio pored svoga sina, koji ima rezervaciju za sjedište do mojega. No kako je i sjedište pored njegovog rezerviranog prazno, obojica sjedaju onamo. Tako na kraju imam oba sjedala za sebe.

Kao što smo sletjeli na 23, sada i polijećemo na 23, te potom letimo ponad Karlovca i Like, prešavši Velebit i počinjemo se spuštati prema Ravnim kotarima. Ovaj puta na letu dobivam samo čašu vode, kroz prozor ne vidim bogznašto jer se već odavno smračilo, tako da jedino mogu zabilježiti unutrašnjost Dasha:



Slijećemo u Zadar, gdje avion ima 20-ak minuta bavljenja. Dio putnika nastavlja za Pulu, ja pak izlazim i po treći put toga dana čekam prtljagu. Postoji organizirani prijevoz do grada, dok stavljam prtljagu u autobusni prtljažnik vozač me prepoznaje i to, zanimljivo, po glasu. Dosta ljudi mi je reklo da su me prepoznali po glasu, što mi je iskreno čudno, budući da je ipak riječ o televizijskoj emisiji.

15-ak minuta vožnje do autobusnog kolodvora, potom uprćujem ruksak na leđa i krećem prema svom smještaju. Prolazim pored taksista, pomalo je nestvaran osjećaj da možete proći uz njih, a da vas nijedan ne zazove. Eh kako mi je to falilo...

Još sam prije polaska na Kubu rezervirao smještaj u jednom hostelu u ulici Nikole Šubića Zrinjskog, nedaleko kolodvora. Dolazim na rečenu adresu, hostel je u prizemlju. Kucam i ulazim, ali tamo se nalazi samo jedan od gostiju. Pitam ga gdje je recepcija, upućuje me na prvi kat, gdje je privatni stan obitelji koja drži hostel. Vrata mi otvara gospođa, koja se odmah ispričava zbog neugodnosti. Naime, u čemu je stvar. Moja rezervacija je važeća. Istovremeno, jedna od gošća koja je trebala danas otići produžila je boravak, a računalni sustav Holstelworlda je pokazao da ima slobodnih mjesta. No nema. Zapravo je to slobodno mjesto bilo ovo moje. Oni se ispričavaju i kažu da nema problema, ima jedna soba u njihovom stanu koja doduše nije baš namještena, a nije ni posve izolirana, budući da nema vrata, pa ako mi to ne smeta, mogu spavati ondje. Očito nemam izbora, teško da bih u ovo doba našao nešto bolje i jeftinije. U međuvremenu se pojavio i njezin suprug, koji također objašnjava čitavu situaciju. Vidi se da im je neugodno, nisu oni krivi, pa im stoga ne želim dodatno otežavati situaciju.

Raspakiravam se i odlazim se istuširati, naravno u kupaonici njihovog stana. Razmišljam o kontrastu ovog smještaja (OK, ovo je silom prilika, no sumnjam da bi dolje u službenom hostelu bilo mnogo bolje) i smještajâ koje sam imao na Kubi – a Hrvatska slovi za razvijenu turističku zemlju, dok se Kuba smatra zemljom neimaštine. Ali, očito je kod nas turist nužno zlo, mi imamo alternativu, Kubanci ju nemaju, tamo je turistički novac jedina prilika za doći do čvrste valute i zato su turisti tamo bogovi.

Osvježen i očišćen upućujem se na đir do grada, ali već je poprilično kasno i gotovo ništa ne radi. Uzimam neku uličnu pizzu na Kalelargi, još nešto za popiti, ali za sladoled je već prekasno, zatvaraju slastičarnice. Sjedam stoga na obalu pored Sveučilišta, gledam preko Ugljan i pomišljam kako je Mediteran ipak poseban. Svugdje pođi, doma dođi. Pa onda opet nekamo pođi. Treba putovati svijetom, jer tada imaš pokriće i za hvaliti ili kritizirati svoje domaće.

Prohladno je i nema vlage. Nisam na to navikao. Kada me izludila tropska klima, čeznuo sam za Mediteranom, a sada sam ovdje i klima je više škotska. Ha, ništa, idem odspavati u onoj poluprivatnoj sobi, ujutro ću se krenuti dokopati Zlarina i dovršiti konačno ovaj putopis...

psihoputologija @ 23:25 |Komentiraj | Komentari: 0
 
Index.hr
Nema zapisa.