Zapisi s potucanja od nemila do nedraga
Psihoputologija
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
34279
Linkovi
TagList
Blog
četvrtak, ožujak 19, 2015
SRIJEDA, 27. KOLOVOZA

Tematske pjesme nema



Ujutro se ne zadržavam previše u svom smještaju, nije da baš i mogu puno ovdje dobiti, prespavao jesam, umivam se u kupaonici, trpam ono malo stvari koje sam izvadio natrag u ruksak, a budući da su vlasnici nekamo otišli, pozdravljam se samo s njihovom kćeri, koja izgleda posve nezainteresirano, dapače, kao da joj čitava ta situacija malo ide i na živce. Očekivao sam da će mi bioritam biti poremećen zbog jet laga, ali začudo nema nikakvih problema, premda sam spavao nekih 6,5 sati. Neka, nadoknadit ću to u Zlarinu. Odlazim iz zgrade i primjećujem da je vani oblačno i tmurno vrijeme, kakvo je u Hrvatskoj bilo većinu toga ljeta. Jest da sam se nakon vruće i sparne Kube uželio malo normalnijih vremenskih uvjeta, ali nisam baš želio toliko drastičnu promjenu.

Za manje od 10 minuta sam na kolodvoru, kupujem autobusnu kartu za bus u 10 sati, izlazim na peron, nešto mi je čudno...i onda shvatim da sam kupio kartu za krivi bus. Treba mi onaj u 9 sati, ako želim stići na brod iz Vodica. Vraćam se na blagajnu, objašnjavam zabunu, srećom imaju mjesta i u ranijem busu, koji bi ubrzo trebao stići. Kupujem još neko pecivo za doručak, bus se ubrzo pojavljuje i krećem na posljednju dionicu svoga puta.

Put do Vodica protječe prilično nezanimljivo, a na autobusni kolodvor stižem po voznom redu, desetak minuta prije polaska broda. Taman imam vremena za prevaliti relativno dalek put između kolodvora i pristaništa, ukrcavam se na brod među skupinu nekih čeških turista. Gledam ih kako su oduševljeni nečim meni toliko svakodnevnim kao što su Vodice i akvatirij ispred njih, te pomišljam kako me tek putovanja poput ovoga na Kubu nauče cijeniti neke stvari koje uzimam zdravo za gotovo. No svejedno mi se čini da pretjeruju. Laughing

Šepurine, Prvić Luka, Zlarin. Prva osoba koju vidim na zlarinskoj rivi prilikom pristajanja broda (jer mi je majka zakasnila na doček) jest Dijana, Zlarinka koja se nakon niza godina života u Londonu gdje je radila kao turistički vodič, otišavši u penziju preselila na Kubu udavši se za Kubanca. Ima kuću u jednom malom mjestu između Trinidada i Playe Ancón. Eto, tako se krug simbolično zatvara...

Iako sam dosada dosta puta putovao sâm, Kuba je bila korak dalje. Prvi puta sam putovao preko Atlantika, prvi puta je putovanje trajalo čak 20 dana (boravak u Debrecenu ne računam kao putovanje) i prvi sam puta odjednom mijenjao više od jedne vremenske zone (put iz Teherana do Beograda ne računam, jer smo u međuvremenu sletjeli u Istanbulu). Bilo bi mi svakako draže da sam putovao s nekim, bilo bi zabavnije, ne bi me toliko salijetali jineteros i taksisti, možda bi došlo i do neke rasprave koja bi ovaj putopis učinila pikantnijim...svejedno, drago mi je da sam vidio Kubu dok su braća Castro još živi, jer se iskreno bojim da, kada jednom biologija učini svoje, pitanje je koliko će nasljednici znati sačuvati tekovine revolucije. Evo, i Maduro u Venezueli nakon Chávezove smrti muku muči s „demokratskom opozicijom“ (koju je očito više briga da oni ne budu siromašniji, nego da se čitavoj naciji u prosjeku smanji ekonomska nejednakost)...

Što sam očekivao od Kube, što sam dobio? Naravno da nisam očekivao socijalistički raj – to je uostalom nemoguće dokle god postoji partijska država. Vidio sam državu koja je barem deklarativno rekla „ne“ materijalizmu, državu u kojoj se u ekonomskoj orijentaciji javno dostupno zdravstvo i školstvo, besplatno za krajnje korisnike, cijene više od drangulija poput nogometne lopte ili autića na baterije. Jer, kad imaš prvo, mnogo je lakše stvoriti uvjete za drugo. Ali još nisam vidio nijednu državu u kojoj bi SVI njeni građani mogli kupiti nogometnu loptu (na Kubi SVI građani imaju besplatno zdravstvo i školstvo), čak i ako to znači da moraju plaćati zdravstvene usluge i obrazovanje.

Uostalom, s toliko novca koji leži u turističkoj industriji, na Kubi je teško ostati posve izvan tih tokova – jedino ako živite u industrijskom gradu poput Moe. Naravno, oni koji se nisu dobro pozicionirali, ili koji su jednostavno previše usmjereni na materijalna dobra, postaju prenaporni u svojim nastojanjima da od turista izvuku više novca nego što bi realno mogli (taksisti, jineteros), ali to je individualna patologija. Kolikogod vas ponekad takvi ljudi živcirali dok šećete Kubom, činjenica je da su ipak u manjini. Da nisu, Kubu bi već odavno zahvatila nova revolucija, državu od 11 milijuna nezadovoljnih ljudi ne može se držati u strahu samo s nekolicinom odanih – Batista je iza sebe imao i Amerikance, pa mu to nije pomoglo, dok bi revoluciju protiv Castra Amerikanci odmah prigrlili.

4 mjeseca nakon moga povratka s Kube SAD je najavio ukidanje embarga. S obzirom da američki potezi uvijek dolaze s figom u džepu, vjerojatno računaju kako će većom trgovinskom integracijom na mala vrata na Kubu pokušati uvesti i slobodno tržište i probati se opet dočepati kubanskih resursa. Hoće li biti mudrosti kod kubanskog vodstva da uzmu od Amerikanaca ono što im odgovara, a zauzvrat im daju samo ono što može Kubi koristiti, ostaje nam nadati se.

Kubanci su možda najsnalažljivija nacija na svijetu, jer su ih desetljeća života u ograničenim trgovačkim odnosima navikla na improvizacije i uzajamnu pomoć – kaže se da su dva najčešća glagola na Kubi consegüir „snaći se“ i resolver „riješiti“. Iz situacija koje bi drugima izgledale nerješive, Kubanci izlaze neokrznuti. Kada je 1991. započeo Specijalni period, Kubanci nisu očajavali ili izašli na ulice – naprotiv, prionuli su na posao, tražeći rješenja da prođu kroz ta teška vremena. Ta je solidarnost ono što najviše ohrabruje – štoviše, kubanski način života i rješavanja problema ono je kako bi i ostale države trebale rješavati svoje probleme. Jer kada jednog dana ključni resursi ove planete dođu svomu kraju, Kubanci će biti među najspremnijima za takav scenarij. Razmažene potrošačke nacije Zapada, navikle na hranu koja se baca, aute koji žderu ogromne količine nafte, farme na kojima se uzgaja hrana uz pomoć umjetnih gnojiva i steroida – doživjet će udarac mnogo teži od onoga koji je Kuba doživjela 1991. Kubanci nisu bili lijeni izvući konjske zaprege i nastaviti živjeti sporijim tempom – pokušajte zamisliti kakav kolaps bi se dogodio u New Yorku ili Londonu. Čak je i promjena prehrane devedesetih, kao posljedica toga što je meso bilo sve teže dostupno, pa su se preorijentirali na povrće (i čak počeli graditi gradske povrtnjake), u konačnici dala neke pozitivne rezultate – u populaciji je opao postotak novozabilježenih slučajeva bolesti krvožilnog sustava i dijabetesa. Kada idući puta čujete da je prosječna plaća liječnika na Kubi 25 dolara mjesečno, umjesto da prezrivo otpuhnete i pomislite kako je vama bolje, jer imate višu plaću (ali i živite u skupljoj zemlji) i mnogo više materijalnih dobara (od kojih za neke otplaćujete kredit), zapitajte se koliko ste zapravo ovisni o sustavu i koliko je to sve na staklenim nogama – jer ako dobijete otkaz, sve ono što imate vrijedit će vam tek kao roba koju možete prodati da biste preživjeli. Na Kubi ćete sigurno preživjeti – svakako uz manje materijalnih dobara, ali vjerojatno kvalitetnije nego u mnogim zapadnim zemljama, gdje ljudi ne poznaju svoje susjede, tove se nezdravom hranom, ubijaju se na poslu i strahuju od otkaza. Uostalom, prosječni životni vijek na Kubi je tek mrvicu kraći od onoga u Danskoj.

Dakle, uza sve stvari koje su me ta dva i pol tjedna mučile na Kubi (vrućina, vlaga, naporni Kubanci), svejedno bih svakako preporučio posjetu toj lijepoj zemlji dok je još koliko-toliko neokrznuta. Naravno, preporučio bih da odete tijekom europske zime i u društvu – time ćete minimizirati neugodnosti koje sam ja imao. I svakako idite u vlastitom aranžmanu – paket aranžmani koji vas istovare u Varadero ili na neko drugo ljetovalište zapravo su bačen novac, jer to nije autentična Kuba.

A ja ću, kao što sam to već natuknuo, 1. travnja krenuti na svoje putovanje života – od Hrvatske do Novog Zelanda, isključivo kopnom i morem (dakle, ne koristeći zrakoplov). Računam da će mi za put trebati oko 10 mjeseci, cjeloviti putopis će, ako ga bude, uslijediti tek po povratku, no trudit ću se javljati s aktualnostima na FB stranici tog svog projekta, nazvanog „Do kraja svijeta – čvrsto na zemlji“, ali i na blogu - moram doduše provjeriti mogu li slati poruke na Bloger.hr iz inozemstva, u protivnome ću morati napraviti drugi blog koji je međunarodno dostupniji. Sponzori za put su dobrodošli, detaljne informacije se nalaze na Facebooku.

Za sam kraj, karta mog puta po Kubi:



psihoputologija @ 19:34 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.